Ova knjiga govori o dogadjajima u životu Kastanede koji su bili vrijedni pamćenja. Odabrao ih je slijedeći preporuku don Huana Matusa, šamana Jaki Indijanaca iz Meksika, koji se, kao učitelj, trinaest godina trudio da mu učini dostupnim spoznajni svijet šamana koji su u drevna vremena živjeli u Meksiku. Don Huan mu je savjetovao - na svoj neobavezan način, kao da mu je upravo tog trenutka palo na pamet - da napravi ovu zbirku dogadjaja vrijednih pamćenja...

Aktivna strana beskraja

Okovima si vezan za svoj razum. Kod tebe je nevolja u tome sto zelis sve da razumes, a to nije mogucno. Ako insistiras na razumevanju, onda ne vodis racuna o svojoj celokupnoj sudbini kao ljudskog bica.''
U odnosu na neiscrpne tajne zivota 'razumevanje je samo nesto malo, tako sicusno'.
U odvojenu stvarnost nije moguce stupiti, ni kretati se njom iskljucivo po nacelima logicnosti i zahtevima razuma. Pri takvom rasudjivanju zahtev za onim sto nazivamo zdravorazumskim pokazuje se neelastican i neefikasan. sustina tajne izmice. takvom nacinu misljenja ona uvek izmice!

Kad god zavrsimo razgovor sa sobom, svet je uvek onakav kakav i treba da bude. mi ga obnavljamo, udahnjujemo mu zivot, odrzavamo ga svojim unutarnjim razgovorima. I ne samo to, nego i put biramo razgovarajuci sa sobom. Tako uvek iznova biramo jedno te isto sve dok ne umremo, zato sto i u sebi vodimo jedan te isti razgovor do sudnjeg dana.
Pre svega moras da koristis usi da bi ocima olaksao. Otkako smo se rodili sluzili smo se ocima da njima prosudjujemo svet. Govorimo drugima, a i sebi uglavnom o onome sto vidimo. Ratnik je toga svestan i zato slusa, on osluskuje sumove i zvuke sveta.
...
To sto ljudi cine, to su stitovi pred silama koje nas okurzuju, to sto kao ljudi cinimo pruza nam utehu i osecanje sigurnosti, to sto ljudi cine odista je vazno,ali samo kao stit. Mi nikada ne saznamo da je to sto kao ljudi cinimo samo stit pa dopustamo da to ovlada nasim zivotom i da ga cak i ugrozi. u stvari, mogao bih da kazem za celo covecanstvo to da je ono sto ljudi cine vece i vaznije i od samog sveta. Svet je nerazumljiv. Mi ga niakda necemo shvatiti, nikada necemo otkriti njegove tajne. Zato moramo s njim postuupati onako kakav on i jeste - kao sa velikom tajnom. Ali obican covek to ne cini. Za njega svet nikada nije tajna, i kad taj obicni covek ostari, veruje da nema zasta vise da zivi. ali starac nije odgonetnuo, iscrpeo svet. iscrpeo je samo ono sto ljudi cine. medjutim, on u svojoj glupoj pometenosti veruje da za njega vise nema tajni u svetu.
Ratnik je svestan te zbrke i on nauci da prema svemu postuupa kako treba. Ono sto ljudi cine ne moze nikada biti vaznije od samog sveta. I zato ratnik prema svetu postupa kao prema beskrajnoj tajni, a prema onome sto ljudi cine kao prema beskrajnoj ludosti.

Volja je nesto sasvim izuzetno. To se zbiva tajanstveno. Ne moze se nikako objasniti kako se covek njom sluzi, osim sto se moze reci da se pomocu nje postizu zapanjujuci rezultati. Mozda je prvo od svega sto covek treba da cini to da postane svestan da moze razvijati svoju volju...
Volja je nesto veoma jasno i snazno sto upravlja nasim postupcima. Volja je nesto cime se covek sluzi, na primer, da dobije bitku koju bi po svim normalnim procenama morao da izgubi.

Stalo ti je do izvesnih stvari u zivotu zato sto su vazne, tebi su zacelo vazni tvoji postupci, ali za mene vise nista nije vazno - ni moji ni bilo ciji tudji postupci. Zivim ipak i dalje zato sto imam volju. Zato sto se ta volja kalila celog mog zivota i sto je sad cista i zdrava tako da vise nije vazno to sto za mene nista nije vazno. moja volja upravlja ludoscu mog zivota...
mi naucimo o svemu da mislimo, a onda izvezbamo oci tako da vide ono sto gledaju onako kako mi mislimo o tome sto gledamo. Gledamo sebe vec uvereni da smo vazni. I zato moramo i da se osecamo vaznim! Ali kad covek nauci da VIDIi, uvidja da vise ne moze da misli o stvarima koje gleda, a kad ne moze da misli o tome u sta gleda, onda mu sve postaje nevazno.

Karlos Kataneda- 'Odvojena stvarnost'

Okovima si vezan za svoj razum. Kod tebe je nevolja u tome sto zelis sve da razumes, a to nije mogucno. Ako insistiras na razumevanju, onda ne vodis racuna o svojoj celokupnoj sudbini kao ljudskog bica.''
U odnosu na neiscrpne tajne zivota 'razumevanje je samo nesto malo, tako sicusno'.
U odvojenu stvarnost nije moguce stupiti, ni kretati se njom iskljucivo po nacelima logicnosti i zahtevima razuma. Pri takvom rasudjivanju zahtev za onim sto nazivamo zdravorazumskim pokazuje se neelastican i neefikasan. sustina tajne izmice. takvom nacinu misljenja ona uvek izmice!

Kad god zavrsimo razgovor sa sobom, svet je uvek onakav kakav i treba da bude. mi ga obnavljamo, udahnjujemo mu zivot, odrzavamo ga svojim unutarnjim razgovorima. I ne samo to, nego i put biramo razgovarajuci sa sobom. Tako uvek iznova biramo jedno te isto sve dok ne umremo, zato sto i u sebi vodimo jedan te isti razgovor do sudnjeg dana.
Pre svega moras da koristis usi da bi ocima olaksao. Otkako smo se rodili sluzili smo se ocima da njima prosudjujemo svet. Govorimo drugima, a i sebi uglavnom o onome sto vidimo. Ratnik je toga svestan i zato slusa, on osluskuje sumove i zvuke sveta.
...
To sto ljudi cine, to su stitovi pred silama koje nas okurzuju, to sto kao ljudi cinimo pruza nam utehu i osecanje sigurnosti, to sto ljudi cine odista je vazno,ali samo kao stit. Mi nikada ne saznamo da je to sto kao ljudi cinimo samo stit pa dopustamo da to ovlada nasim zivotom i da ga cak i ugrozi. u stvari, mogao bih da kazem za celo covecanstvo to da je ono sto ljudi cine vece i vaznije i od samog sveta. Svet je nerazumljiv. Mi ga niakda necemo shvatiti, nikada necemo otkriti njegove tajne. Zato moramo s njim postuupati onako kakav on i jeste - kao sa velikom tajnom. Ali obican covek to ne cini. Za njega svet nikada nije tajna, i kad taj obicni covek ostari, veruje da nema zasta vise da zivi. ali starac nije odgonetnuo, iscrpeo svet. iscrpeo je samo ono sto ljudi cine. medjutim, on u svojoj glupoj pometenosti veruje da za njega vise nema tajni u svetu.
Ratnik je svestan te zbrke i on nauci da prema svemu postuupa kako treba. Ono sto ljudi cine ne moze nikada biti vaznije od samog sveta. I zato ratnik prema svetu postupa kao prema beskrajnoj tajni, a prema onome sto ljudi cine kao prema beskrajnoj ludosti.

Volja je nesto sasvim izuzetno. To se zbiva tajanstveno. Ne moze se nikako objasniti kako se covek njom sluzi, osim sto se moze reci da se pomocu nje postizu zapanjujuci rezultati. Mozda je prvo od svega sto covek treba da cini to da postane svestan da moze razvijati svoju volju...
Volja je nesto veoma jasno i snazno sto upravlja nasim postupcima. Volja je nesto cime se covek sluzi, na primer, da dobije bitku koju bi po svim normalnim procenama morao da izgubi.

Stalo ti je do izvesnih stvari u zivotu zato sto su vazne, tebi su zacelo vazni tvoji postupci, ali za mene vise nista nije vazno - ni moji ni bilo ciji tudji postupci. Zivim ipak i dalje zato sto imam volju. Zato sto se ta volja kalila celog mog zivota i sto je sad cista i zdrava tako da vise nije vazno to sto za mene nista nije vazno. moja volja upravlja ludoscu mog zivota...
mi naucimo o svemu da mislimo, a onda izvezbamo oci tako da vide ono sto gledaju onako kako mi mislimo o tome sto gledamo. Gledamo sebe vec uvereni da smo vazni. I zato moramo i da se osecamo vaznim! Ali kad covek nauci da VIDIi, uvidja da vise ne moze da misli o stvarima koje gleda, a kad ne moze da misli o tome u sta gleda, onda mu sve postaje nevazno.

Karlos Kataneda- 'Odvojena stvarnost'

uhovni vodič Karlosa Kastanede
Pre više od pola veka jedan ne toliko poznati antropolog pošao je na neobičan put, put koji će mu promeniti život i utemeljiti ga među začetnike novih filozofija dvadesetog veka – traganje za znanjem i mudrošću Indijanaca iz plemena Jaki. Počeci njegovog šegrtovanja kod takozvanog don Huana Matusa, jednog od staraca upoznatog sa tensegritijem, toltečkim učenjem o sticanju određenih moći putem duhovnih vežbi, opisani su u njegovoj prvoj knjizi „Učenje Don Huana – znanje Indijanaca Jaki“ („The teachings of Don Juan – a Yaqui way of knowledge“). Knjiga je svojevremeno izazvala dosta kontraverze i oprečnih mišljenja, no za mlade pripadnike „bejbi-bum“ generacije predstavljala je portal u jedno sasvim novo viđenje duhovnog sveta, beg u drugu stvarnost koja im je mogla dati odgovore na iskonska pitanja. To je jedan od razloga zašto lik i delo ovog antropologa i dalje pobuđuju interesovanje. Njegovo ime je Karlos Kastaneda.

Početkom šezdesetih godina prošlog veka Karlos putuje na jugozapad Amerike, ne bi li prikupio što više podataka o bilju koga koriste Indijanci u lekovite svrhe. Posebno se interesuje za pejotl, biljku poznatu po halucinogenim efektima. Tada se susreće sa don Huanom i izražava svoju želju da mu bude učenik. Don Huan je jedan od takozvanih „bruhosa“ (veštaca), koji poseduju moći izmeštanja sebe u drugu stvarnost, koja sadrži daleko više istine od stvarnosti koju mi poimamo. Sa njim počinje Karlosova četvorogodišnja obuka, tokom koje je naučio sve o biljkama korišćenim u svrhe pridobijanja znanja potrebnog za duhovni napredak.
Cilj kome teži don Huanovo učenje je postati ono što on naziva „čovek od znanja“, čemu je Kastaneda obučavan već od samog početka. Ne postoje nikakvi konkretni uslovi koje bi šegrt trebalo da ispunjava da bi poželeo da uči – raznorazni su kucali na don Huanova vrata u potrazi za znanjem, i svako je dobijao šansu – no, postoji tajni kodeks, tajna pravila koja ipak vrše jasnu distinkciju između onih koji su kadar da poimaju preneseno znanje i porinu u njegove dubine od prostih avanturista. Jedan od faktora koji utiču na odabiranje eskohida (šegrta, učenika) jeste bezlična, natprirodna sila, sa kojom se isti mora susresti na samom početku. Ukoliko sila od sebe da povoljne znake, eskohido postaje ne samo to, već se time ukazuje na njegovu izuzetnost u odnosu na druge ljude. Na putu ka izvršenju krajnjeg cilja – postajanju čoveka od znanja – nalaze se četiri najveća čovekova neprijatelja, koja mu onemogućavaju dosezanje krajnje namere, a to su: strah, jasnoća, moć i starost. Strah je prvi i osnovni prirodni čovekov neprijatelj i prva stanica kroz koju voz koji vodi do krajnje tačke mora proći. Mnogi siđu na ovoj stanici zbog straha od novih saznanja i načina na koji ona mogu uticati na njihov život i nikada ne nastave dalje. Da bi se strah nadišao, mora se učiniti ono najteže – suočiti se sa njim. Čovek koji uprkos tome što se boji zagazi u nepoznato i natera se da savladava sve početne muke, naučiće da ne pridaje značaja strahu i videće sve daleko jasnije.
Tada voz stiže na drugu stanicu – stanicu na kojoj obitava jasnoća, druga prepreka na čovekovom putu da postane čovek od znanja. Kada dostigne taj stepen jasnoće da mu ništa ne predstavlja zagonetku, može se učauriti i smatrati da nema potrebe da se udubljuje ni u šta više, pošto mu je sve toliko kristalno jasno. Misleći da sve zna i da je sve jasno da jasnije ne može biti, praviće brzoplete greške u učenju. Isto kao i sa strahom, i jasnoći se mora odoleti, čovek mora naučiti da je jasnoća samo jedan orijentir ka daljem napretku – mora i dalje osmatrati i vagati, koristiti je samo radi vida, a oslanjati se na svoju promišljenost. Tada će tek biti sposoban da nastavi svoj put.

Treća stanica je moć, pred kojom su i najuporniji poklekli. Ona je najjači neprijatelj; daje čoveku sigurnost koja ga uverava u to da je nepobediv, da može kontrolisati sve oko sebe, da zapoveda, ozakonjuje. Sklonost palog čoveka ka gordosti čini da se on lako prepusti moći i postane surov i nemoguć. Prekasno će shvatiti da ga je treći neprijatelj savladao, a da on pritom nikada nije naučio da ovlada njime. Da bi se prošla ova prepreka, kao i kod jasnoće, čovek će moć koristiti samo kao okvir, usmeravaće je onako kako on to želi, zarad svog cilja, neće dozvoliti da ona usmeri njega. Onda kada shvati da su jasnoća i moć sredstva, a ne ciljevi, može se smatrati da ih je pobedio.
Tada voz ulazi u četvrtu stanicu, neprijatelj koji je neizbežan i nepobediv, ali ipak ukrotiv – starost! Čovek stari, što je nepobitna činjenica, i ubrzava korak ka smrti, koja će zauvek zaustaviti za života neprekidni proces učenja. Ono što čovek u tom trenutku ne sme uraditi jeste da podlegne starosti, umiri se i prestane sa daljim napredovanjem, već mora odustati od svakog odmora koji bi ga načinio slabićem i nastaviti da se bori da postane čovek od znanja, pa makar tako mogao sebe nazvati jedan kratak period.

Bogata, šarenolika iskustva zabeležena u knjizi „Učenje don Huana“ posledica su Kastanedinog susreta sa „saveznicima“, sredstvima pomoću kojih se postaje čovek od znanja i koja ga vode u stanje izobličene percepcije, koju on naziva „stanje ne-obične stvarnosti“. Don Huan ga je upućivao u tajne dva saveznika, a to su Datura Inoxia (poznata kao tatula) i Psylocibe Mexicana (posebna vrsta gljive koja se, u kombinaciji sa drugim travama i gljivama, koristi kao mešavina za *********). Tatula i dim su dva po prirodi vrlo različita saveznika; tatula daje bezgraničnu moć onome ko je koristi, dok su glavne odlike dima bezobličnost i nevidljivost – osobine koje se prenose na čoveka, koji onda ima mogućnost da se pretvori u koji god oblik želi. Pripremanje svakog od ovih saveznika za konzumaciju imalo je svoj poredak – njena obrada imala je svoj tok, snažno prožet magijom. Upotreba ovih biljaka izmeštala je čoveka u stanje ne-obične stvarnosti, gde bi se na osnovu jasnih znakova utvrdilo da li je saveznik voljan da služi čoveku ili ne. U tim trenucima je don Huan savetovao Kastanedu da odabere ono što mu se čini da je „put od srca“ – ako mu osećaj kaže da je put kojim ga saveznik vodi dobar i koristan, onda bi trebalo njega da se drži.

Pored saveznika postoji i ono što se naziva zaštitnikom, a to je Meskalito, tj.biljka pod nazivom pejotl. Viđenje Meskalita je pomalo panteističko, on je svuda oko nas i ima za ulogu da nam da ključne odgovore i pouči nas kako bi trebalo da vodimo svoj život. Meskalito je antropomorfna prikaza, koja se javlja u vidu čoveka, životinje ili samo zraka svetlosti. Saveznici čoveku krče put, a Meskalito ga na tom putu štiti i ukazuje mu na greške, ukoliko ih ima. Sve se to odvija u izmenjenoj percepciji, koja ima elemente sna ili pojačane stvarnosti, a u kojoj se mogu sagledati odgovori koji uobličuju i upotpunjuju naše znanje.

U „Učenju don Huana“ opisana je samo četvorogodišnja obuka Karlosa Kastanede i osnovne tačke don Huanove filozofije, od koje je on sam više puta odlazio i više puta joj se vraćao. Uprkos popularnosti njegovih izdanja u filozofsko-antropološkim krugovima, trudio se da se drži van sfera običnog života, toliko da se čak ne zna pouzdano kada je i gde je umro. Ko se odluči da se upusti u svet avantura Kastanede, „Učenje don Huana“ je obavezna polazna tačka; spiritualno indijansko Jaki pleme, smatrano nestalim sa lica Zemlje, pružilo je kroz Kastanedin rad uvid modernom čoveku u jedno sasvim novo sagledanje stvarnosti i mnoge probleme i pouke, sa kojima se i u današnje doba sreće svako ko teži tome da postane „čovek od znanja“.

ut u Tulum – Felini sreće Kastanedu
Felini sreće Kastanedu ili loš put kojim se češće ide bez povratka

Manara-Felini: “Put u Tulum / Putovanje Đ. Mastorne”, strip-album
“Beli Put”, Beograd, 2006.

Piše: Borislav Stanojević

I Felini i strip su nam neophodni, kao uputstva za preživljavanje neiskusnih u smrtonosnoj divljini. To smo shvatili. I neodoljivo podsećaju jedan na drugog, ali samo na prvi pogled. I nespojivi su – ili još gore – loše su spojivi.

Felini je od detinjstva voleo stripove i mnogo je crtao, ali uvek je crtao filmove. I dokle god ih je, sa uspehom, i uz mnogo slave snimao, za strip nije posebno mario. “U stripovima – rekao je Felini – postoji sablasna fascinacija figurama koje se mogu iseći sa stranica: zamrznute situacije, nepomične marionete bez niti. Stripove nije moguće preneti na film koji svoju čar dobija iz pokreta, ritma, dinamike. (…) Svet stripa može (…) da bioskopu ponudi svoje slike, figure i priče, ali ipak ne i onu tajnu koja počiva na zamrznutosti trenutka, a koju je moguće uporediti sa nepokretnošću leptira probodenog iglom.”

Pokretne laži

Ali treba se podsetiti i da je Felini (uz svoje ostale sjajne, neobuzdane mane – prijapizam, egoizam, antiintelektualizam, itd.) briljantan lažov. Makar koliko i Orson Vels i Žorž Melijes. I da je film, sa svim svojim pokretnim, zvučnim i vremenskim distrakcijama, sjajno scensko oruđe svih mitomana opsenarske, mađioničarske prakse, dok bi ih ukočeni grafizam stripa “otkucao” kao neumoljiva linija detektora laži.
Godine 1984. Felinijeva karijera je na zalasku. On putuje u Los Anđeles da bi se sreo sa drugim svojim kolegom lažovom, pseudoantropologom Karlosom Kastanedom, koji se (ionako ozloglašenim) društvenim naukama služi kao Felini filmom. Felini hoće da, tada hiperpopularan, briljantan literarni konstrukt o jukatanskom šamanu Don Huanu, magiji, misticizmu i psihodeličnim drogama, adaptira u svoju poslednju filmsku laž. Putem ga (za)vode metalni telefonski, onostrani glasovi i zgodna novinarka, koja ga prati sustopice. Kao svaki dobar junak sopstvenih filmova, Felini im se rado prepušta. Na povratku u Italiju, glasovi natprirodnog, oslobođeni mehaničkih ograničenja, počinju da ga progone svuda, nalažući mu, “kao lutkari”, šta da čini sa projektom. Da bi ih se oslobodio, budući da više ne shvata šta traže od njega, Felini, u očajanju, objavljuje svoju pošast u “Korijere dela sera”.

Publika je oduševljena i traži nastavak. Poznati italijanski, do opscenosti liberalan, ilustrator i stripadžija (bez sumnje simpatičan Feliniju po jasnoj erotskoj liniji), po Felinijevim tekstovima i crtarijama, proizvodi strip-album Put u Tulum. Na žalost, Manarina prohladna manekenska polupornografija, ma koliko bila briljantno crtački izvedena, plastična je i izbečena, poput lutaka-seksualnih pomagala.

PočaljiNaslov: Re: Karlos Kastaneda Karlos Kastaneda - Page 2 Sat610Pet 17 Avg 2018, 19:12 Select/Unselect multi-quote Odgovoriti sa citatom Izmeni/Izbriši poruku Obriši ovu poruku Pogledaj IP autora
Leptiri i lutke

Od eventualnog Felinijevog filma, ostao je, po njegovom sopstvenom receptu, samo lep leptir proboden percem za tuš. Majstori filmske fotografije kao što su Rotuno (“Amarkord”, 1973, “Felinijev Kazanova”, 1976, “Grad žena”, 1980) ili Di Palma (“Klovnovi”, 1971), bili su u stanju da zaista vide Felinijeve filmove u njegovim karikaturicama, i daju im pravi oblik i boju, pokret i zapreminu, dok je nepogrešivi maestro bio u stanju da za svoje filmove izabere nezaboravne ljudske njuške i lica, i ponajpre žene, razvratne, pritvorne, zanosne, gubave, verne i umorne supruge, istrošene majke… Galeriju kojom se jungijanska analiza može baviti vekovima, ako dovoljno poživi. Felinijevi filmovi će, svakako, poživeti duže.

Manara, iako takođe opsednut ženskim međunožjem, crta manekenke (mislim na lutke), koje on sam, bičem od tuša, tera na hamer-razvrat. Felini je, kao i Niče, znao da tu nema poziranja: radi se ili pravim bičem ili se ne radi uopšte.

Kratka Manarina etida “Reklama” (uvršćena u strip-album koji je objavio “Beli Put”), o Kazanovinim “avanturama” u svetu TV reklama, koje prekidaju (Felinijev i Kazanovin istoimeni) film, konceptualno i formalno mnogo je prihvatljivija – to je pravi, uspeli, dirljiv hommage filmu, reditelju i liku.

Najuspešniji deo saradnje Manara-Felini, (u ovom albumu) čine strip-priče o klovnu Mastorni, liku koji je 30 godina opsedao Felinija, ali nije našao mesto u njegovim scenarijima i filmovima. Tajanstveni Mastorna je, izgleda (kao neki dobri duh, izbeglica iz “Klovnova”, pravog manifesta Felinijeve estetike) bio sve vreme remorker Majstorove inspiracije, i Felini je uradio kompletan story-board za ovaj strip, dok je Manara uspeo da ga se drži verno. A to mu, treba priznati, samo može ići na čast.

Primedba: samo izdanje “Belog Puta”, opet, što se tiče uređivačkog poteza (izbor tekstova, intervjua, itd. i stripova) treba pohvaliti (sa izuzetkom preuzimanja pogrešne inostrane navike da se po svaku cenu objave “obojadisani”, inače originalno crno-beli, stripovi), ali samo kolorisanje i prevod nisu odgovarajući predlošcima.

Put u Tulum

Milo Manara i Federico Fellini udružili su snage. Zajednički rad jednog od najvažnijih filmaša dvadesetog stoljeća i jednog od najboljih crtača stripovskoga svijeta, rezultirao je sjajnom knjigom. Među njenim stranicama nećete naći ništa od onoga na što ste navikli.

Piše: Matko Vladanović

Ne bih u ovom tekstu htio govoriti o Felliniju i njegovoj važnosti za filmsku umjetnost. Tko je barem jednom gledao “Slatki život” iz 1960. ili Amarcord iz 1973. za koliki je talent za imaginaciju prisutan kod ovog autora. Također, gledajući Fellinijeve filmove moglo se naučiti ponešto o njegovim preokupacijama, vječnim temama od kojih za čitavog svog života nije uspio pobjeći – od prikazivanja vlastitog mjesta odrastanja, preko ruševina antičkih hramova do slike žena – ogromnih pramajki koje su proždirale muškarce te ih ostavljali bespomoćnima u raljama ludila, ispunjenih nezajažljivom žudnjom. Ipak, njegova intimna historiografija, prikazana u filmovima, ne dodiruje tmurnu stvarnost Italije đezdesetih godina – Fellinijeva metoda nešto je drugačija. Odustajući od sivila realizma, Fellini je svoje priče približio poetskim uzusima magijskog realizma, začudnog spoja stvarnog i nevjerojatnog, istine i fantazije, konkretng sjećanja i onoga obojanog melankolijom. Ova umjetnička praksa, potekla iz ratom opterećene Južne Amerike koja se sa realpolitičkim problemima diktaturâ i cenzure mogla suočiti jedino pribjegavajući metafori, pretočila se u Fellinija i u njemu našla dostojnog nastavljača u filmskom svijetu. Mnogi je omladinac uzdisao gledajući tetu iz trafike iz Amarcorda, a čak se i ranog Dylana dojmila Anita Ekberg, kupajući se zajedno s Marcellom Mastrojanijem u Fontani di Trevi. Neprestano na granici između stvarne, postfašističke Italije, i izmaštnog svijeta vlastitog djetinjstva, Fellinijevi su filmovi odisali lakoćom stvaranja, bujnom i neiscrpnom maštom koja je spajala najnevjerojatnije slike i motive u labavo povezani niz, kojemu je smisao mogao dati samo on – Veliki Meštar iza kamere koji se o svojim filmovima, kao i svi veliki autori, odbijao konkretno izraziti.
Suočivši se sa autorskom rukom Mila Manare, Fellini je morao odustati od gigantskih proporcija svojih žena i pristati na suptilniju (neki bi rekli i perverzniju) verziju podatnih nimfi kakve je preferirao Manara. Prepustiti vlastitu viziju drugome autoru, makar je sam piso scenarij, za Fellinija je bila gotovo nemoguća misija i sam Manara svjedoči o tome kako su njegovi razgovori sa Velikim Meštrom mogli trajati unedogled, do najsitnijeg detalja, posljednje točke kadra, sve da bi se priča poklopila sa slikom, sve da bi cjelina bila baš onakvom kakvom je trebala biti.

Prebacivanje iz jednoga u drugi medij umjetničkog izričaja nikada nije bila neka jednostavna stvar i nema ničeg naivnijeg od misli da se knjiga može doslovno predočiti u film (ili obratno). U ovom transferu uvijek će se naći gomila nezadovoljnika koji će misliti kako su potencijali jednog medij zapostavljeni nauštrb drugoga ili kako je umjetnik iskaspio drugoga zbog vlastite taštine. Dolazeći iz svijeta pokretnih slika, koje je vlastitom rukom mogao snimati i montirati, Fellini je morao, htio to ili ne, prepustiti dio kontrole svome crtaču, čija je fantazija i razumijevanje Fellinijevog univerzuma odigrala ključnu ulogu u nastajanju ovoga stripa.

Fellini piše pseudo-biografsku priču, koja se tek ovlaš može čitati kao smisleni narativ dok daleko više nalikuje na složeni mozaik ideograma koji tek pravilnim sastavaljanjem stoje u skaldnom odnosu. Donekle podsjećajući na Yi Jing, kinesku knjigu promjena i Fellinijev univerzum neprestano mutira pred čitateljevim očima, transformirajući likove, sadržaje i simbole po volji iz jednog sustava u drugi. Čitava priča mjestimice nalikuje na privatnu zabavu, hommage samome sebi, a kadrovi stripa se ispunjavaju referencama na minule filmove, replike, nezaboravne glumce i objekte koji su omogućili genezu Fellinijeve imagologije. Manarin čisti, fantazmagorični stil doprinosi izmještanju ovoga svijeta, te se čak ni oni, ogrezli u stripovski kreacijama neće s lakoćom moći kretati kroz njegove stranice. Ipak, Manara ne odustaje od svog zaštitnog znaka, polugolih žena i kadrova koji im zaviruju pod suknje (doduše u manjoj mjeri od Horacija Altune), no jednom kada prevlada fascinaciju subjektom, prelazi na široke, ispunjene kadrove snovitih krajolika, androginih osoba nejasne uloge i ružičastih zora koje najavljuju promjenu. Rečenica – “ovako bi stripovi trebali izgledati” smješna je sama po sebi, no čitajući ovaj strip, teško se suzdržati od izricanja iste. Odustati od naracije, slagati sliku na sliku, ogoliti crtež i u isto ga vrijeme ispuniti pozadinom i najsitnijim detaljem, posegnuti u neiscrpno vrelo Fellinijevih snova i stvoriti umjetničko djelo – zadatak koji se postavio pred Manaru nije bio nimalo lak, no ovaj ga je odradio preko očekivanja.
Pod koricama ovoga izdanja, osim “Puta u tulum”, popratni tekstova koji pričaju o nastnku smog stripa i suradnje na relaciji Manara-Fellini, nalazi se još jedan projekt. Ukleta priča “Putovanje G. Mastorne”, koja se desetcima godina opirala svojem pojavljivanju na velikom platnu. Kako Mastornu nikako nije mogao izbiti iz glave, Fellini je odlučio i njega prebaciti na statične stranice, a Manara je, nestvarno sjenačajući likove, dodatno naglasio ukleto postojanje samog scenarija – njegovo egzistiranje na granici između Fellinijeve glave i realnog objekta izvanjskog svijeta. Priča je to o putniku koji, ne znajući putuje u vlastitu smrt, i ona je, kao i “Put u tulum” donekle biografska, sa mračnijim i jezivijim tonovima. No, dok za “Put u tulum” možemo reći kako je koliko-toliko dovršen, za “Putovanje G. Mastorne” to ne možemo ni natuknuti. Kako da je Fellini svjesno odbijao napisati završetak ove priče, natucajući putem slikovnih simbola, konačnu poruku, vlastitu umjetničku ostavštinu.

Čitajući čitavu knjigu teško se oteti dojmu kako zapravo gledamo film kojem je netko ugasio zvuk i izbacio ona dvadeset i tri kadra viška koja čine pokret. Svi ostali elementi, sve, kako bi se Žižek izrazio, Fellinijevske sinthome ostale su na mjestu i oni koji su bili ljubitelji njegove umjetnosti ovom će knjigom doći na svoje. Ostali, koji svijet stripa tek otkrivaju moći će svjedočiti rađanju jedne umjetnosti, donekle apstraktne i hermetične, no u njenom odgonetavanju i upijanju i leži čitava čar ovoga stripa. Šteta je samo, što netko od velikih hrvtskih izdavača, koji štancaju knjige svakojakih vrsta bez očitog reda i razloga, do sad nije prepoznao kulturološku vrijednost ove knjige, te se hrvatski čitač mora zadovoljiti sa srpskim prijevodom. S obzirom da je većini strip publike na ovim prostorima, prvotni strip-jezik i bio srpski, sa tim ne bi trebalo biti problema. U poplavi novih strip izdanja na prostorima bivše Jugoslavije, potrebno se vratiti na nešto starije izdanje i obnoviti lekciju – ili je naučiti po prvi put.

Don Juan me naučio da je svijet puno više od onoga što mu priznajemo, naučio me da je naše uobičajeno viđenje stvarnosti uslovljeno društvenom konvencijom koja je sama po sebi obmana.

Uprkos velikoj popularnosti i izuzetnoj prodaji svojih knjiga, Carlos Castaneda uvijek se nastojao držati daleko od očiju javnosti. O njemu se malo zna, intervjui sa njim su rijetki, a mnogi niti ne znaju kako on izgleda. Slavu je stekao knjigama u kojima je opisao neobično naukovanje kod indijanskog vrača Juana Matusa i upoznao čitaoce sa čudesnim svijetom indijanske duhovne tradicije. Čarobnjakov učenik, duhovni vizionar, literarni genij ili vješti prevarant - ko je zapravo Carlos Castaneda?
Rođen je na Božić 1925. u Cajamarci u Peruu. Nakon mature kratko je studirao na Školi za lijepe umjetnosti, a 1948. njegova se porodica preselila u Limu i tamo otvorila draguljarsku radnju. Godinu dana kasnije, nakon majčine smrti, Castaneda seli u San Francisco. Uskoro se upisuje i na Los Angeles City Colledge gdje pohađa studije iz kreativnog pisanja i novinarstva. Diplomirao je antropologiju na University of California at Los Angeles ( UCLA ) 1962., a titulu doktora antropologije stekao je 1973.
Kao mladi antropolog Castaneda je želio istražiti ljekovite biljke koje upotrebljavaju Indijanci Jugozapada. Odlazi u Arizonu kako bi na licu mjesta prikupio podatke potrebne za istraživanje. Namjeravao je napisati članak o tom istraživanju, diplomirati i postati profesionalac u svojoj struci, no nije mogao pretpostaviti da će slijedećih 6 godina (1960-1966) provesti kao učenik jednog indijanskog vrača (Don Juan je, inače, bio na glasu kao brujo, što na španskom znači čarobnjak, iscjelitelj, vrač, šaman). Castanedu je s don Juanom je upoznao kolega antropolog koji mu je pomagao u istraživanju, dogodilo se to sasvim slučajno u Nogalesu u Arizoni dok su čekali autobus, Castaneda i don Juan razmijenili su tek nekoliko riječi, i ovaj je pozvao Castanedu da ga jednom posjeti kako bi u miru porazgovarali o biljkama koje su Castanedu zanimale (posebno o peyoteu). Mjesec dana kasnije Castaneda ga je posjetio, svidjeli su se jedan drugome i uskoro postali dobri prijatelji. Trebalo mu je oko godinu dana da stekne starčevo povjerenje i tada mu je, jednom prilikom, ovaj otkrio kako posjeduje određeno znanje koje mu je prenio njegov učitelj. Riječi "znanje" i "čarobnjaštvo" za njega su označavale istu stvar, a ovu prvu je upotrebljavao puno češće. Izabravši ga za svog učenika, don Juan je upoznao Castanedu sa čudesnim svijetom šamanizma i sa tzv. "nestvarnom" stvarnosti.
Njegovi doživljaji i iskustva vezana uz tu drugu stvarnost bili su krajnje zapanjujući, a neki od njih i vrlo zastrašujući. Castaneda, koji je do tada imao uobičajenu sliku svijeta, morao je promijeniti neke od svojih temeljnih stavova, i počeo je posmatrati stvari na sasvim drugi način. Uhvaćen između prijašnje sigurnosti kojom je gledao na svijet i novog, potpuno drugačijeg poimanja stvarnosti, bio je prisiljen objediniti staro i novo. Don Juan mu je objasnio kako treba naučiti "vidjeti" da bi po prvi puta mogao spoznati zapanjujuću narav svakodnevnog svijeta: Kada "vidiš" više ne postoje poznate pojave u svijetu. Sve je novo. Ništa se nije dogodilo nikada prije. Svijet je nevjerovatan. Sam Castaneda jednom je prilikom o tome izjavio: Don Juan me naučio da je svijet puno više od onoga što mu priznajemo, naučio me da je naše uobičajeno viđenje stvarnosti uslovljeno društvenom konvencijom koja je sama po sebi obmana. Kroz proces socijalizacije učimo doživljavati i razumijevati svijet te na kraju postajemo uvjereni da naše tumačenje stvarnosti određuje njene granice. Don Juan je prekinuo taj proces u mom životu i pokazao mi da možemo ulaziti u druge svjetove, potpuno nezavisne od naše prilično uvjetovane svjesnosti. Čarobnjaštvo uključuje preustrojavanje naših sposobnosti kako bi mogli spoznati da su ti svjetovi stvarni, jedinstveni i potpuni kao i ovaj naš svakodnevni,"svjetovni" svijet.
Otkrivanje drugih svjetova uključivalo je, ponekad, i upotrebu halucinogenih biljaka, posebno peyotea. Castaneda to objašnjava slijedećim riječima: Don Juan me upoznao sa halucinogenim biljkama jer sam bio glup i uobražen i žestoko sam se držao svoje konvencionalne slike svijeta. Peyote je produbio do tada jedva primjetna protivurječja u mojoj interpretaciji stvarnosti. Pomogao mi je da se uzdignem iznad tipično zapadnjačkog pogleda na svijet. Međutim, to je imalo svoju cijenu - fizičku i emocionalnu iscrpljenost. Trebali su mi mjeseci da potpuno dođem k sebi.
Vlastita iskustva iz razdoblja naukovanja kod don Juana opisao je u knjizi Učenje don Juana objavljenoj 1968. Uslijedile su knjige Odvojena stvarnost (1971), Put u Ixtlan (1972), Priče o moći (1974), Drugi prsten moći (1977), Orlov dar (1981), Unutarnja vatra (1984), Snaga tišine (1987), Umijeće sanjanja (1993) i Magični pokreti (1998 ).
Sve su ove knjige postale bestseleri, a već je prva od njih izazvala podijeljene ocjene, dok su jedni bili oduševljeni drugi su proglasili Castanedu najobičnijim prevarantom, a njegovo djelo izmišljotinom. Međutim, utjecaj Učenja don Juana bio je vrlo velik, ono je mnoge potaklo na istraživanje misticizma, halucinogenih droga i novih stanja svijesti. Osim toga, povećalo je i interes moderne znanosti za proučavanje života i duhovne tradicije američkih domorodaca. Poštovaoci njegovog djela odaju mu priznanje zbog toga što je moderni svijet upoznao sa bogatom i starom šamanističkom tradicijom. Ona je, doduše, često bila predmet raznih istraživanja ali je, isto tako, uvijek bila promatrana izvana. Castaneda je, međutim, u njenim misterijama sudjelovao iznutra i vjerovatno bio prvi Zapadnjak koji ju je, gledanu iz te pozicije, tako dobro i iscrpno opisao. Neki pak njegov rad ocjenjuju kao najobičniju pseudoantropološku podvalu punu izmišljenih šamana i senzacionalističkih prikaza indijanskih svetih obreda. Za njih je on beskrupulozni prevarant koji je ostvario golemu zaradu banaliziranjem i komercijalnom eksploatacijom indijanske duhovne tradicije. Mnogi drže da se ne radi o autentičnim izvješćima već o alegorijama pisanim u duhu Guliverovih putovanja i Alise u Zemlji Čudesa. Don Juana smatraju fiktivnim likom kroz čija usta progovara sam autor, no Castaneda to opovrgava tvrdeći da je evropskoj intelektualnoj tradiciji, čijim se dijelom smatra, lik poput don Juana potpuno stran. Sebe naziva reporterom, a svoje knjige prikazima čudnog fenomena koji ga je natjerao na korjenite promjene u shvaćanju svijeta. Naglašava da je i njemu samom trebalo dosta vremena da prihvati fantastične činjenice sa kojima se suočio.
Neovisno o tome jesu li njegova djela opis stvarnih doživljaja ili tek izmišljotina, Castaneda je, svakako, vješt pisac. Bez obzira na to da li mu vjeruju ili ne, njegovi fantastični opisi jedne drugačije stvarnosti već nekoliko generacija čitalaca ne ostavlja ravnodušnima.

"Svi su putevi isti. Ni jedan ne vodi nigdje. Svi oni vode kroz šikaru, u šikaru i van šikare. Ima li taj put srce, to je jedino pitanje. Ukoliko ima, tada je dobar... ukoliko ga nema tada nije ni od kakve koristi. Oba puta ne vode nigdje, samo jedan ima srce, a drugi ga nema. Putovanje jednim prava je radost; sve dok ga slijediš bit ćeš jedno s njim. Zbog drugog ćeš proklinjati svoj život. Jedan te čini snažnim, drugi ti snagu oduzima."

Oni jedu sjaj vaše svesti, svetlost koja okružuje vaše energetsko telo. Oni vas pojedu do nivoa nožnih prstiju tako da vama ne ostaje ništa drugo, osim razmišljanja o samome sebi. Ja, Ja, Ja! Ali strogom disciplinom, životom ratnika, vaša svest postaje čvršća i manje privlačna za Letače i, na kraju, ako uspete da postanete ratnik, oni prestaju da vas jedu. Postajete neprijatni kao hrana.
Prema don Juanu, Letači su nas, bukvalno, sažvakali do nivoa naših stopala. Mi smo kao debeli pilići u kokošinjcu koji čekaju da budu pojedeni. Što smo egoističniji i što se više brinemo o sebi, to za njih imamo bolji ukus. Međutim, mi možemo da razvijemo svest koju oni odbacuju, svest koja je rezultat discipline."