Na zbirku pesama Đulići, Jovana Jovanovića Zmaja nadovezuje se zbirka Đulići uveoci. Ona je drugačija, gorka, dublja, smrt je nad njom. Tema ove zbirke je prolaznost života, bol zbog smrti bliskih ljudi i čovekova nemoć pred smrću.

U prvoj uvodnoj pesmi Đulića uveoka, stihovi su protkani neizmernom tugom zbog gubitka najdražih osoba. Svoju ličnu tugu Jovan Jovanović Zmaj transformiše u tragediju čovekove sudbine uopšte. Posebno se svojom lepotom ističe njegov đulić Pođem, klecnem, idem, zastajavam. U njemu je dat osnovni motiv - čovekova nemoć pred smrću. Ovaj motiv je dat u životnoj situaciji, kada pesnik uz odojče u kolevci bdi nad teško bolesnom ženom. Pesnik predstavlja čoveka koji je usmeren na zaustavljanje smrti koja se nezadrživo približava. On preklinje za milost Boga, pravdu, anđele, zemlju, medicinu, pokušava da zaustavi vreme zadržavanjem šetalice na časovniku. To zadržavanje šetalice na časovniku karakteriše besmislenost čovekovog opiranja smrti. Pesnikova tuga i bol prenose se na sličan način, kao i radost u Đulićima na ceo svet.

Iz tog spoja pesnikovog unutrašnjeg raspoloženja i spoljašnjeg sveta nastale su neke od najlepših i najdubljih Đulića uvelaka. To su: Oh kako je sivo tamno, Moje nebo, jer je mutno, Mrtvo nebo, mrtva zemlja. U ovim pesmama je data nirvanistička vizija sveta, doživljaj ništavila, nepostojanja, gubljenja svega u mrtvilu. On je sam u svetu i za njega ne postoje više čari prirode. On samo živi bez radosti. Za njega su i nebo i zemlja mrtvi, a život je obavijen tugom kao dani maglom. On ne oseća ništa, čak ni suzu ne može da pusti. Ni u stvaranju ne nalazi smisao i za njega su pesme mrtvo cveće.

U kasnijim đulićima bol pesnika se stišava u filozofiji pomirenja sa neizbežnim. To se oseća u pesmama: Otkide se misao, Krila i okrilja vremena, Jesen. Završne intonacije Đulića uveoka date su u sjaju intelektualnog i duhovnog pomirenja sa životom i lepšim zadacima u njemu. Pesnik se sastaje sa najdražim bićima koje je odnela smrt privremeno u snu, a potpuno se stapa sa njima u smrti.

Zbirka pesama Đulići uveoci Jovana Jovanovića Zmaja u osnovi nije pesimistička. Data je kroz svež lirski doživljaj. Nema pravog pesimizma, pobune protiv života i smrti. On se razborito miri sa neminovnošću smrti.

Đulići su prvo pesničko ostvarenje J.J.Zmaja. Oni su pesnikov "razgovor sa srcem", pesnički dnevnik njegove uznemirene duše. Nastajanje pesama iz ovog ciklusa započelo je sa njegovom ljubavlju prema devojci Ruži Ličanin, po čijem se imenu da zaključiti kako je i naslov dela simboličan: đul, turska reč i znači ruža, mirišljavi cvet. Prema tome na sve njegove pesme treba gledati kao na cvetove njegove duše. Pesme su đulići, ali i bližnji sa kojima je bio neizmerno srećan: žena i deca.Pošto su za kratko vreme svi pomrli, ditirambično stanje duše se preobrazilo u elegično, a đulići su postali njegovi uveoci, izvor njegovih tugovanki.
Pre nego što će se pojaviti ljubav, postojali su samo "mračni, kratki dani", postojali su"na nebu oblaci na srcu kamenje". Sa ljubavlju sve se izmenilo: došla je ljubav, sreća, zanos duše i otvorenost prema svetu. A sve je počelo kao romansa sramežljivog zaljubljenika, kao odjek patrijarhalnog ustručavanja i mladalačke čednosti, kao neodoljiva privlačnost jedne devojke koja neguje njegovu sestru. Međutim, vremenom, njegova sreća se sve više uobličava, uvećava i središte njegovog pevanja postaje upravo ona, pred kojom se toliko kolebao i ustručavao. Voljeno biće je sada pored njega; ono ispunjava njegovu javu i san. Kad ona spava i sanja, svetli kao mesečina. To svetli njen nesvesni blagi osmeh, njena duša koja se u snu opušta i sanja nešto lepo. Ona je njegova: snaga, dika, lane, blago, duša... I čini mu se da je svako od ovih imena nemoćno i nedovoljno kao značenje da izrazi ono što on oseća. A on bi hteo sveobuhvatnu i neponovljivu reč - najlepšu i najmoćniju reč, jer njena funkcija ne bi bila da izrazi samo njegovo osećanje, intenzitet toga osećanja i sveukupan njegov odnos prema njoj, nego i njenu prirodu, sva ona svojstva koja je određuju i bez kojih se ona ne bi mogla ni zamisliti.
Kada spava, ona postaje njegovo sunce; iznad nje je "od bisera grana", a uspavljuju je "sićani slavuji" svojim "svilenim glasom". Zmaj očevidno romantizuje svoju ljubav i dragu, slikajući je kao neponovljivu i idealnu. Da bi kasnije u 14. "đuliću" sve poprimilo dimenziju pomahnitalosti i raspamećenosti od zanosa i unutrašnjeg pijanstva, pitajući se da li je to java ili san. Sve mu liči na "pletisanku" koju on u običnoj pesmi i običnim rečima ne može da izrazi.

ĐULIĆI UVEOCI

Ciklus "Đulići uveoci" tematski je mnogo širi, emotivno razgranatiji, dublji po svom smislu i jači po svojim umetničkim vrednostima. "Đulići uveoci" za temu imaju: bolest voljene žene, lažnu nadu u njeno ozdravljenje, njenu smrt i nestanak dece. Tuga, bol i patnja potisnuli su raniju ditirambičnost. Umesto kratkog stiha koji podseća na žubor, skakutanje ili leptirov let: "Ala je lep ovaj svet", javiće se težak od bola i nespokoja stih: "Bolna leži,a nas vara nada ozdraviće, ozdraviće mlada! "Umesto smrti koja predstoji voljenoj ženi on će joj ponuditi viziju života, sliku umišljenog idiličnog izleta u prirodi, na Fruškoj gori; u slikama koje su utopija njenog srca, predočavaće joj: proleće, sunce, "u lugu slavuje", "jagode i cveće", odmaranje u hladovini, vodu sa bistroga izvora koja krepi i zdravlje vraća, penjanje na vis sa kojeg se vide polja....Ona nakon tog utešnog monologa nad svojom glavom, kao da se umorila od zamišljenog hoda i sreće, pa je sklopila oči i počela da tone u predsmrtni mir.

ĐULIĆI UVEOCI

Ciklus "Đulići uveoci" tematski je mnogo širi, emotivno razgranatiji, dublji po svom smislu i jači po svojim umjetničkim vrijednostima. "Đulići uveoci" za temu imaju: bolest voljene žene, lažnu nadu u njeno ozdravljenje, njenu smrt i nestanak djece. Tuga, bol i patnja potisnuli su raniju ditirambičnost. Umjesto kratkog stiha koji podsjeća na žubor, skakutanje ili leptirov let: "Ala je lep ovaj svet", javiće se težak od bola i nespokoja stih: "Bolna leži,a nas vara nada ozdraviće, ozdraviće mlada! "Umjesto smrti koja predstoji voljenoj ženi on će joj ponuditi viziju života, sliku umišljenog idiličnog izleta u prirodi, na Fruškoj gori; u slikama koje su utopija njenog srca, predočavaće joj: proljeće, sunce, "u lugu slavuje", "jagode i cveće", odmaranje u hladovini, vodu sa bistroga izvora koja krepi i zdravlje vraća, penjanje na vis sa kojega se vide polja....Ona nakon toga utješnog monologa nad svojom glavom, kao da se umorila od zamišljenog hoda i sreće, pa je sklopila oči i počela da tone u predsmrtni mir.

POĐEM, KLECNEM, IDEM, ZASTAJAVAM......

Jedna od najuspjelijih Zmajevih pjesama iz ovoga ciklusa je ona pod brojem IV, čiji prvi stih glasi: "Pođem, klecnem, idem, zastajavam... "U ovoj pjesmi izrazito elegičnoj ritam je sav u znaku bola i panike. Glagoli na početku pjesme :pođem, klecnem, idem, zastajavam - dati su u asidentskom nizu, upućuju na unutrašnji nemir. Preostali glagoli: zadržavam, jurim, bjezim - još više naglašavaju unutrašnji nemir i haotizam tj. paniku koja dolazi od pomisli na ono najgore - na smrt. Primjećujemo da su glagoli trajni, u prezentu, i da kao takvi ostavljaju utisak svevremenog nemira i očaja - u svijesti čitaoca uvijek se to doživljava kao sadašnji trenutak. Ali, među tim glagolima ima i jedan trenutni glagol - klecnem, a što se doživljava kao trenutna paraliza, nešto kao psihološka blokada koja dolazi od trenutne pomisli da će ona umrijeti. Dakle, uvijek kada provali misao o smrti, biće doživi psihički udar, praćen saznanjem da će, kad je to najpoptrebnije dijete i on ostati sami. Uplašen tim saznanjem on bi da zaustavi vrijema, da odloži njenu smrt: "Šetalicu zadržavam". A kad već to ne može - vrijeme i mimo toga neumitno teče - on bi da pobjegne od te apsurdne situacije i tog poražavajućeg saznanja: jurim, bježim ka očajnik kleti. U ovim glagolima sadržan je najveći stepen očaja i bola, iskazan na vizuelan način. Na kraju ove strofe čuje se i glas: "Ne sme nam umreti!" koji će se kao refren javljati još dva puta na kraju svake strofe. Zašto: "Zborim reči, reči bez pameti?"

"Bez pameti " zato što ih izgovara čovjek u košmarnom stanju i što su izraz njegovoga beznađa: priželjkuje nešto sto je bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Upravo počev od ovog stiha započinje drugi umjetnički postupak u iskazivanju bola i očaja - ređanje akustičnih slika, gradacijski raspoređenih:
Vičem bogu...
vičem pravdi...
anđelima...
vičem zemlji...
vičem sebi...
Pjesnik uviđajući uzaludnost svih obraćanja molbi i proklinjanja - okreće se sebi i, svojoj svijesti i ljekarskoj nemoći, pitajući se, a ujedno i prekoravajući sebe: "Zar joj nemaš leka?" Kao da optužuje sebe za svoju nemoć, njenu bolest i smrt. Obraćajući se sebi, on se ustvari obraća čovjeku, ljekaru, znanju. Na jednoj strani je priroda, univerzum i njegova ravnodušnost prema svemu što je ljudsko, emotivno i misleće, a na drugoj strani je čovjek, smrtan, sam u svom bolu, nemoćan da bilo šta učini u svoju korist. Da je baš tako pokazuje i pjesma Đure Jakšića "Na liparu"....