Orgulje nas zvučeći potiču da poniremo u svoje najskrovitije dubine i postavljamo si neizbježna pitanja o smislu, sjedeći u nekoj gotičkoj katedrali poput one u Reimsu ili Chartresu, dok se fantastično titranje obojene svjetlosti vitraja stapa s titranjem zraka iz orguljskih svirala zatvarajući krug jedinstva svih umjetnosti.
Ljerka Očić, Orguljska umjetnost

Teško je danas zamisliti katedralu, crkvu ili koncertnu dvoranu bez orgulja. Kraljica instrumenata, kako ih je Mozart nazvao, svojim zvukom vibrira čitavim prostorom noseći slušatelja daleko od svakodnevice.

Korijeni orgulja sežu daleko u prošlost. Njihove su preteče gotovo svi aerofoni instrumenti kao što je siringa ili Panova frula koja je bila sastavljena od nekoliko spojenih svirala u koje se upuhivao zrak ili paixiao koji nalazimo u Kini, s trinaest svirala različite dužine. Prvi poznati srodnik orguljama kineski je sheng iz XII. st. pr. Kr. te grčki hidraulos, vodene orgulje iz III. st. pr. Kr. U rimsko doba spominju se prve pneumatske orgulje koje su padom Rimskog Carstva zaboravljene. Ponovno ulaze u glazbeni život tek u VIII. stoljeću, posredstvom Bizanta, i to prvenstveno u crkvenu liturgiju. To su uglavnom bile male prenosive orgulje, tzv. portativi i kasnije pozitivi. Do XV. stoljeća šire se zapadnom i srednjom Europom, a tijekom renesanse doživljavaju veliki procvat.

Zlatno doba orgulja započinje u XVII. stoljeću, u doba baroka, kada prestaju biti samo pratnja crkvenoj liturgiji i vokalnoj skladbi, već se pišu i samostalne instrumentalne kompozicije za orgulje. Instrumentalna glazba postaje sve važnijom i samostalnijom, a orguljaško umijeće i osobni izraz svirača postaju sastavni dio liturgije. U XIX. stoljeću započinje tehnički procvat orgulja jer se postupno uvodi pneumatska i električna traktura umjesto mehaničke.

Građa i graditelji

Orgulje su najveći i po građi najsloženiji instrument iz skupine puhačkih instrumenata. Osnovne dijelove čine: mijeh i traktura, sviraonik i svirale.

Sviraonik su klavijature po kojima se svira rukama (manuali) i nogama (pedali). Broj manuala ovisi o veličini orgulja.

Svirale, odnosno cijevi, dio su u kojem titra stupac zraka i proizvodi različite zvukove, odnosno pritiskom tipke na klavijaturi dovodi se zrak iz mijeha u svirale i nastaje zvuk.
Karakteristika zvuka ovisi o vrsti svirala: o materijalu od kojeg su napravljene (drvo, kositar, olovo, bakar, slonovača), obliku, kao i omjeru njihove dužine i visine. Svirale mogu biti od 3 mm do 6 metara visine, a broj im varira od sto do nekoliko tisuća. Tako nastaju registri tamnih i svijetlih tonova, tiših i glasnijih, prodornijih i reskijih. Danas se najveće poznate orgulje nalaze u Atlantic Cityju, SAD, i imaju 33114 svirala.

Majstori graditelji usklađuju svirale kao da usklađuju različita bića: raznih veličina i vrsta, oblika i boja, ona visoka i niska, uska i široka. Kada se orgulje grade, svirale se moraju tako smjestiti da tvore skladno jedinstvo. A graditelj ih svojim znanjem, osjećajem i dodirom oživljava u prostoru i vremenu, nastojeći dosegnuti boju i toplinu ljudskog glasa. Upravo su zato orgulje, ovisno o graditelju, odražavale zvuk zemlje kojoj je on pripadao, karakter i duh naroda te zemlje. Zato razlikujemo zvukovne karakteristike različitih europskih škola orgulja: kod talijanskih orgulja prevladava baršunasti i meki zvuk, u francuskim orguljama zvukovi su nazalni, njemački su ozbiljni, naglašeni i prodorni, a anglosaksonski njeguju zaobljene tonove. Zato se kaže da su majstori graditelji pravi arhitekti zvuka, zanesenjaci i umjetnici tako da, iako su osnovne konstrukcije uvijek zadane, svake su orgulje neponovljivo muzičko biće ili, kako ih se naziva, instrument s karakterom.

Zanimljivo je da su u srednjem vijeku majstori najčešće sa sobom vodili svoje radnike i čitave obitelji u mjesto gdje su gradili orgulje. Živjeli su unutar katedrale ili crkve, ponekad i više godina, i tu su posvećeni gradnji orgulja na neki način gradili zgradu unutar zgrade.

Orguljaši

Da bismo ostvarili što bolji odnos sa svojim glazbalom, moramo orguljama prići kao živom biću, kao materiji koja nosi u sebi već ugrađenu energiju koju mi svojim udjelom pokrećemo.

Spona između samog glazbenog djela, orgulja i slušatelja su orguljaši. Ovi vrsni umjetnici oživljavaju višedimenzionalni duh glazbe unutar monumentalnog prostora katedrale, otvarajući tako vrata nekog drugog, neizrecivog prostor-vremena.
Osobitost orguljne glazbe je i u tome što su prilikom izvedbe orguljaš i orgulje u većini slučajeva publici nevidljivi pa je glazba u prvom planu i jedina s kojom publika uspostavlja izravni kontakt.

Velik broj skladatelja tijekom povijesti bili su ujedno i orguljaši. Tako su najčešće započinjali svoj glazbeni put. Za samog Johanna Sebastiana Bacha kaže se da je bio orguljaš od vremena kada mu noge još nisu mogle dohvatiti pedale.

Orguljaši su često surađivali s graditeljima orgulja kako bi proizveli što bolji i kvalitetniji zvuk pa se i glazba često pisala upravo za točno određene orgulje.

Zlatno doba orgulja – Johann Sebastian Bach

Barok predstavlja zlatno doba orgulja u izvođačkom i skladateljskom smislu. To je također razdoblje u kojem se grade sve raskošnije i sve veće orgulje sa sve većim tonskim mogućnostima. Najznačajniji europski predstavnici tog razdoblja koji su pisali i izvodili orguljaška djela su: Johann Sebastian Bach, Dietrich Buxtehude i Georg Böhm u Njemačkoj, George F. Handel u Engleskoj te Nicolas de Grigny i Francois Couperin u Francuskoj.
Neizmjeran je Bachov doprinos glazbi općenito, a posebno glazbi pisanoj za orgulje koju Goethe naziva slušanjem vječne harmonije u razgovoru sa sobom.


U svom vremenu bio je više poznat kao orguljaš, a manje kao skladatelj.
Među njegovim djelima za orgulje ističu se fuge, vokalne i instrumentalne, u kojima je on do danas nedostižan majstor. One su dokaz njegove silne stvaralačke snage i inventivnosti, njegova dubokog poniranja u svete prostore. Upravo im Bach daje konačan složeni i dotjerani oblik tako da se barok često naziva i razdobljem fuge. Njegove najpoznatije fuge za orgulje su Tokata i fuga u d-molu, koja je zaštitni znak orguljskog umijeća uopće, te Fantazija i fuga u g-molu koja predstavlja remek-djelo Bachove harmonijske kreacije.
Nakon baroka orgulje pomalo gube na važnosti. Tek u XIX. stoljeću, u doba romantizma, ponovo oživljava orguljaški duh zahvaljujući F. Mendelssohnu, J. Brahmsu, F. Lisztu, R. Schumannu te Maxu Regeru koji otpočinje preporod baroknih orguljskih oblika početkom XX. stoljeća.

Mogućnosti orgulja podsjećaju nas na božansku neizmjernost i veličanstvo. Taj plemeniti instrument čini da katedrale i crkve vibriraju iznutra, uspostavljajući rezonanciju između ljudskog i božanskog. Upravo orgulje imaju tu snagu povezivanja, snagu čudesnog glazbenog posrednika koji objedinjuje sva glazbala, stvara suglasje različitih zvukova i jedinstvo u raznolikosti i time potvrđuje svoju pripadnost svetim prostorima.
Svake su orgulje jedinstvene, a njihova individualnost nije samo u tehničkim karakteristikama. Povijest orgulja, zemlja iz koje potječu, povezanost s određenim skladateljem ili izvođačem, glazba koja je skladana za te orgulje i publika kojoj je namijenjena – sve to čini taj instrument jedinstvenom kreacijom vrijednom velikog poštovanja.

Autor: Ariana Deranja

Istorija orgulja vodi u daleku prošlost. Njihove preteče su dalekoistočni instrumenti: kineski šeng i japanski šo, a od antičkih se smatra panova frula. Prvi direktni predak orgulja je grčki odnosno rimski instrument hidraulos. Imao je svirale kao i orgulje samo što se vazduh u svirale pumpao pomoću pritiska vode. Nakon propasti Antičkog Rima orgulje se neguju u Vizantiji gde su bile sastavni deo dvorskog ceremonijala. Ponovo počinju da se šire po Evropi kada ih vizantijski car Konstantin Kopronimos poklanja franačkom kralju Pipinu Malom. Za vreme franačkih vladara orgulje polako ulaze u zapadnohričćansku crkvenu liturgiju. Prve poznate orgulje u crkvi postavljene su u Ahenu 812. godine. Te rane srednjovekovne orgunje su imale velike i nezgrapne 
dirke i malo registara.

Orgulje katedrale Notre-Dame u Parizu

Orgulje koncertne dvorane Walta Disney-a u Los Angelesu

Najstarije orgulje u Hrvatskoj (N. Vrgadić (Lupini) 1640. g.)

Zvuk orgulja nastaje zbog vibriranja zraka u svakoj svirali. Ovaj instrument sastoji se od četiri glavna dijela: svirala, kućišta, mehaničke trakture i tipki. Prve orgulje osmislio je jedan grčki inženjer oko 300. godine prije nove ere.
 
U to vrijeme najveći izazov bio je pronaći način kako da više puhačkih instrumenata svira istovremeno bez potrebe za cijelim orkestralnim sastavom. Tako je grčki inženjer konstruirao kućište ispunjeno zrakom u kojem bi se zrak pumpao u svirale pomoću pritiska vode, s nizom ključeva i ventila koji omogućuju da zrak prolazi kroz različite dijelove instrumenta u različitim trenucima. Instrument se tada zvao hidraulos i bio je vrlo popularan u antičkom svijetu.
 
Rimljani su kasnije pumpe zamijenili mjehovima, a u srednjovjekovnom razdoblju došlo je do još većeg razvoja, uključujući i prenosive orgulje s mjehovima koje su se mogle svirati jednom rukom te uvođenje crkvenih orgulja za sviranje muzike u zajednici. Do renesanse su ovi ogromni instrumenti imali i kontrole za zaustavljanje, što je omogućilo sviranje više setova svirala odjednom, stvarajući bogatije, višeslojne zvukove.


 
Moderne orgulje temelje se na istim principima, a zvukovi koje stvaraju mogu se mijenjati koristeći različite dizajne samih svirala. Uske i ravne svirale imaju više harmonija od širokih šiljastih, a metalne svirale daju veseliji zvuk od drvenih. Labijalne svirale više zvuče poput frule, dok tzv. jezične svirale imaju mehanički jezičak na dnu slično kao klarinet.

Prikaz mehaničkog sustava prijenosa u sviraoniku