Zašto lovci uistinu love?


Autor: tačno.net






Popularnost lovaca u javnosti sve više i više opada unatoč upornom propagandnom radu lovačkih udruga. Šetači, jahači, biciklisti ne žele i ne mogu boraviti u prirodi pod prijetnjom da ih lovci slučajno zamijene divljim svinjama. Jeste li ikada hodajući šumom pomislili na taj scenarij? Zastrašujuće, zar ne? Milijuni ljubitelja životinja sigurno nemaju razumijevanja kada lovci upucaju njihovu mačku ili postoji prijetnja da će pucati na psa. To što lovci pucaju na zečeve iako su zečevi na crvenom popisu ugroženih vrsta, ne može nitko smatrati dobrim.Osim toga, 98.8% stanovništva ima druge hobije od ubijanja životinja.

Priroda ne treba lovce

Mit o lovcu kao zaštitniku prirode je odavno opovrgnut. Znanstvena istraživanja su pokazala samoregulacijsku sposobnost prirode. Također i iskustva u glavnim europskim nacionalnim parkovima su pokazala: prirodi i životinjama je puno bolje bez lova!
Ragnar Kinzelbach, zoolog sa Sveučilišta u Rostocku, kaže: “Lov je nepotreban. Kada se on ukine, sve se regulira samo od sebe” (Süddeutsche Zeitung, 2009/01/28)
Lov ne samo da je nepotreban, već je kontraproduktivan: iako se divlje svinje nemilice ubijaju, njihov broj se sve više povećava. Ma kako to paradoksalno zvučalo, što se više love, divlje svinje se više razmnožavaju. Jedna dugotrajna studija zaključuje: jaki izlov dovodi do znatno veće reprodukcije i potiče plodnost u divljih svinja. (Servanty et alii, Journal of Animal Ecology, 2009)

Lov često izaziva takozvanu štetu od divljači u šumi. Primjerice, srne su po svojoj prirodi stanovnici livada i rubova šuma. Lov tjera te životinje u šumu gdje one ne nalaze – ono važno za njihovu prehranu – raznovrsnu travu i bilje, i preostaje im samo grickanje pupova. Osim toga, lov uznemirava životinje što povećava njihove prehrambene potrebe, a time se dalje povećavaju štete od hranjenja.

Lov na lisice pokušava se opravdati u javnosti s dva argumenta: zaštite stanovništva od bjesnoće i od trakavice. Istraživači ističu godinama da je strah od lisičje trakavice pretjerana. Poznati ekolog i evolucijski biolog dr. Josef Reichholf je nakon mnogo godina istraživanja došao do rezultata: lov je nakon industrijske poljoprivrede “neprijatelj vrsta broj 2″.

Ako bismo vjerovali lovačkoj propagandi u novinama i televizijskim vijestima, naša bi država propala bez lova: lovci spašavaju šumu od srna i jelena. Lovci spašavaju poljoprivredu od devastacije od hordi divljih svinja, od najezde vukova.

Lovci štite stanovništvo od epidemija: od lisičje trakavice, bjesnoće, šuge i kuge. Bez lovaca divlje životinje bi se otele kontroli – naposljetku, velikih grabežljivaca nema više u dovoljnom broju. Štoviše, navodno su lovci poznati zaštitnici prirode, a tko to ne razumije, taj je građanin i otuđen od prirode.

Na nesreću lovaca sve manje ljudi vjeruje lovačkim pričama. Pogotovo što poznati biolozi i zoolozi u javnosti dokazuju da se priroda u područjima bez lova sama regulira – i lov je stoga suvišan. Velika dugoročna znanstvena studija pokazala je da čak i pojačan lov promiče širenje divljih svinja – i time je apsolutno kontraproduktivan. Te činjenice lovci uvijek izbjegavaju. Mi, većina stanovništva koja ne lovi, trebali bismo imati razumijevanja za njihov „hobi“, za razvoj njihove “strasti”.

“Mi idemo u lov, jer nam pruža zadovoljstvo i požudu”

Lovac i odvjetnik dr. Florian Asche razjašnjava u svojoj knjizi Lov, seks i jedenje životinja: Užitak u arhaičnom (Neumann Neudamm, 2012) uobičajene razloge i opravdanja za lov, a to su: lovac kao zamjena za velike zvijeri, lovac kao borac za sprečavanje šteta od divljači i epidemija, lovac kao zaštitnik prirode i njegovatelj biotopa, lovačka pravednost … Prema ovom odvjetniku i lovcu, lovac koji bi ove razloge naveo kao razlog za lov laže. On priznaje: “Mi ne lovimo kako bi uspostavili ekološku ravnotežu. Barem to nije motiv koji nas pokreće. Postoji samo jedan razlog za naše nagone i želje koji je dublji nego što je potreba za prevencijom od štete biljnog i životinjskog svijeta i ekološkom ravnotežom. Ti zahtjevi uređuju kako lovimo, ali ne i činimo li to.

I dalje: Mi često brkamo pozitivne i važne nuspojave koje bi opravdale naše akcije, s njihovim pravim razlozima. Imamo seks jer nam on pruža zadovoljstvo i užitak. Idemo u lov jer nam pruža užitak i zadovoljstvo,” Lovac dr. Florian Asche zalaže se za arhaičnost, “Lovački nagon je poput spolnog nagona položenog u naš reptilski mozak i limbički sustav. Proživjeti ove nagone je važno za mentalno zdravlje.”

Sada se ponetko pita: Kako molim? Je li autor ovo ozbiljno mislio? Je li on stvarno mislio da ubijanje životinja promiče mentalno zdravlje? – “Ako izvan lova nađemo čovjeka kojemu je ubijanje životinja poseban užitak, on je od strane psihologa klasificiran kao psihički teško poremećen”, novinar i autor Gerhard Staguhn predstavio je u svojoj knjizi ‘Ljubav prema životinjama’ taj jednostran odnos već 1996. godine. Dodatno uz temu “proživljavanja nagona”: pedofilija i silovanje nisu društveno prihvaćeni. I tko ne može kontrolirati svoj nagon, dobiti će psihološku terapiju ili će biti zatvoren. U jednakoj mjeri i hobi ubijanja životinja neće biti prihvaćen od strane većine stanovništva.


»Lov otvara prostor za zločine za ubojstvo i seksualne želje “

Možda nam u daljnjoj analizi psihe lovca može pomoći neurolog i psihoanalitičar Pavao Parin – također strastveni lovac. U Strasti lovca (Hamburg, 2003) pisao je, u međuvremenu preminuli psihoanalitičar, otvoreno o strasti, pasiji, lovačkoj groznici. Parin je čak uspostavio vezu između užitka u lovu i seksualnog užitka, ali i radosti u ubijanju, ubojstvu iz užitka: “Od mojih prvih lovačkih avantura znam da lov otvara prostor za zločine sve do ubojstva i seksualnog užitka kad god i gdje god da se lovi.
Lov je više nego dozvola za ubijanje, zabrane više ne vrijede. Kada netko piše o lovu, onda mora pisati o seksualnom zadovoljstvu, okrutnosti i kriminalu … Pravi lov bez ubojstva ne postoji. Strastveni lovci žele ubijati. Lov bez ubojstva je pojam koji sam sebe poništava… A budući se radi o strasti, pohlepi, požudi – o samoj groznici – u ovoj knjizi piše se o seksu i kriminalu, o seksualnom užitku i zločinu svake vrste , o ubojstvu i ubijanju iz užitka.”

Neurolog i psihoanalitičar Pavao Parin priznaje u svojoj knjizi da životinje pate zbog lova. I on također zna da su opravdanja lovaca kao “prenapučenost”, “bjesnoća”, “lovci kao zamjena za velike grabežljivce” lovačke bajke. Prof Carlo Consiglio je svojom knjigom dokazao apsurdnost lova i da biološki ne postoji opravdanje za lov. Dakle, u lovu se ne radi o biološkoj ili ekološkoj nužnosti, tu se ne radi o očuvanju prirode, a kamoli o etici i moralu. No, Paul Parin ukazuje na to da bi trebalo upotrijebiti sve vrste argumenata da se lov oslobodi moralnih mana. “Pa ipak, lov je jedini normalni slučaj gdje ubijanje postaje zadovoljstvo …”

Prvi predsjednik Savezne Republike Njemačke, Theodor Heuss, je još prije desetljeća ustvrdio: “Lov je samo kukavički naziv za posebno kukavičko ubojstvo nesretnog sustvorenja. Lov je sekundarni oblik ljudske duševne bolesti.”

“Kick” kod ubijanja: disertacija jednog lovca

O “lovačkom nagonu ” i “kicku” kod ubijanja jedan lovac je čak napisao doktorsku disertaciju. U disertaciji o lovu kao mehanizmu biološke i kulturne evolucije čovjeka (2003) piše Günter R. Kühnle: “Širom svijeta lov na divljač se u našem vremenu još vrlo rijetko provodi iz čisto praktičnih razloga (npr. radi hrane), već radi jakog emocionalnog uspjeha (udarca kod ubijanja životinje, radosti, veselja, distrakcije, opuštanja, avanture) – često to rade s velikom strašću i predanošću. … Za modernog lovca našeg vremena je ubijanje divljači nužan uvjet za postizanje često strašću nabijenog emocionalnog događaja (kick).” Kühnle opisuje doživljeni kick prilikom ubijanja divljači kao “iskustvo ekstremnog zadovoljstva pomoću (virtualne) moći čovjeka sa sviješću o konačnosti (strah od smrti), nad nesavladivom i nepromjenjivom prijetećom pojavom prirode.”Lovački nagon je prema Kühnleu “genetska predispozicija”: U mozgu lovca djeluje “kulturno-specifični elementarni nagon koji u interakciji mozak-um generira motivaciju za lov.

U Hrvatskoj je oko 1,2% lovaca. To znači da 98,8 posto Hrvata očito nema urođen lovački instinkt – ili se mogu drugačije nositi sa svojim nagonom.


“Pretjerani učinak užitka u ubijanju”

Psihoanalitičar Pavao Parin u svojoj knjizi Strast lovca opisuje kako je on kao vrhunac kod pucnja doživio orgazam kad je kao trinaestogodišnjak ubio svoju prvu lještarku.

Također je u ratovima izvještavano kako su se strijelci pri pucanju uzbudili. I mnogim nadzornicima logora je strijeljanje zarobljenika sigurno izazvalo “kick”. Doduše, takvo što se kasnije okarakteriziralo kao ratni zločin.
Lovac i advokat dr. Florian Asche tuži se u svojoj knjizi Lov, seks i jedenje životinja: “Užitak u arhaičnosti što seks pripada našem svakodnevnom životu – od grudi u reklamama do viagre za umirovljenike – no moderni čovjek se tako „napeto“ odnosi prema “smrti i ubijanju.”

Da lovci među ostalim sa “smrti i ubijanjem” lakše postupaju od normalnih građana pokazuje se i u naslovima poput “Lovac upucao ženu”. U normalnim kućanstvima u vrijeme bračnog kraha oružje nije pri ruci. Osim toga, poznato je da svaka osoba po svojoj prirodi ima zapreku ubijanja. Ali u ratu i u lovu, ubojstvo se može naučiti i trenirati.

Pod naslovom Nove ideje za užitak o užitku između doživljenog i ubijanju (2004) dr. Gerd Rohmann govori o “Užitku u plijenu …” i o “kicku” (doživljenom u činu ubijanja, ubijanje), “jer u tome što ubijamo tu prirodnu stvar divljač i pri tome doživljavamo pretjerani učinak užitka, to empirijski dokazuje da smo saznali nešto vrlo posebno unutar nas … S lovom je slično kao s ljubavi: erotsko iskustvo je na putu vrhunca. Cilj nije u brzom pucnju već u težnji i doživljaju zajednički ostvarenog trajnog vrhunca … Emocionalni vrhunac njegovog lova, “kick “, lovac doživljava uvijek kad je izazvao smrtonosni pucanj.”

No, može li se lov opravdati time što smrtonosni udarac amaterskim lovcima daje emocionalni vrhunac?

Opravdava li “zadovoljstvo” manjine stotine tisuća ubojstava divljih životinja i tisuće ubojstava kućnih ljubimaca u godini?

Prije nego što nas takav mentalni ponor u potpunosti zbuni, možemo se vratiti na naše izvorno pitanje: zašto lovci love? Odgovor: lovci ne idu u lov kako bi spasili šumu od srna i jelena. Lovci ne idu u lov da bi poljoprivredu spasili od razaranja hordi divljih svinja. Lovci ne idu u lov u cilju zaštite stanovništva od bolesti. Lovci ne idu u lov radi reguliranja navodne prenaseljenosti. Lovci ne idu u lov radi očuvanja prirode – nitko ne pribavlja lovnu dozvolu da bi sadio živice i biljke te stvarao staništa. Lovci ne idu u lov da bi vidjeli životinje i doživjeli prirodu – to mogu i s fotoaparatom, za to im nije potrebno oružje.

Lovci ubijaju životinje jer im ono osigurava “kick”, jer oni imaju nagon “radosti zbog plijena.” No, opravdava li “kick” i “radost zbog plijena”, ubijanje stotine tisuća divljih životinja, pasa i mačaka svake godine?

Opravdava li proživljavanje “lovačkog nagona” ranjene i ubijene zbog lovačkih nesreća i zločina s oružjem lovaca godinu za godinom?

Je li u nekim ljudima navodno urođeni lovački nagon opravdanje za ubijanje životinja – i to još kao hobi? Nije li vrijeme da se kaže: u 21. stoljeću nema više opravdanja za nastavak krvavog rata protiv naših sustvorenja u šumi i poljima?

glas-zivotinja.org

A sta ocekujes od jedne vrste koja se zove covjek(koja ironija)koja sama sebe istrebljuje ,koja vodi ratove za prevlast,za resurse i td a da ne smisli razlog da bi lovila ..jos to anzove hobijem,kao i boks plemenitom vjestinom..Nekad d a prezivi danas kao"sport"i to veoma skupi,sto je najgore obozavaju g a bas politicari..

Radi trofeje, adrenalina i zbog moci. Treba lovce loviti i na otok Vis i bice sve okay.

razumem da ima lovaca koji love jer vole da jedu meso divljači.

razumem da je neko obožavatelj divljine  i navučen na lov zbog adrenalina, ali one koji love samo zato da se fotografišu s ulovom kao trofejom ne razumem.
takvi mi se gade. 


PS
zato i nisam otvorio temu Lovački trofeji.