|
| |
Autor | Poruka |
---|
Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Ned 22 Feb - 18:32 | |
| Svobodijada
Pjesma prva
O visoka neba kćeri, kojom vječnost vidi čovjek, koja uv'jek svezu hraniš među malim čojka umom i visokim neba duhom, raspusti mi krila umna da s' u ove stihe moje vidi dara višnjeg sila, veličastvo duše tvoje. Daj mi pjevat slavna djela otačastva braniteljah, njih junaštva kazat falna od nestanja srpskog carstva, koji krvcu kako vodu vječno liše, i sad liju, za obranu i svobodu neprestano boje biju; koji roda slavu bojnu sačuvaše i digoše ispod nogah varvarskijeh hukom sjajna oružija. Otkud svjetlost istjecaše i uma se Feb rađaše, đe u hrame proročestva sin božestva sv'jetu side, otkud izvre r'jeka čista učenija mirnog Hrista - tu se sada rađa mrska zla, gluposti svakog građa. Azija je, ljudstva mati, sad robinja glupog Turstva. Mračna glupost azijatska na tri sv'jeta polovine rasprostrani mračno carstvo tavne noći i Ereba. Njena mračnost vojevaše protiv ljudskog prosvještenja, kako mračni oblak gusti kad ga Eol zajmi hitri iz njedarah okeana dok njim zatmi bistre luče koje sjaju i siplju se na svjetove neizbrojne iz sjajnoga krugla vjenca koji čelo gordo kiti vozdušnoga svjetovlaca. Šta slijepi, krvožedni privrženci alkorana staše pitat nenavišću svoja zvjerska srca, duše protiv srpske vlade carstva, tad viteštvom sjajućega, dok kosovski bojak znatni razdriješi groznu sudbu, i Vidovdan danak strašni, s dvije glave krunu diže - sa Lazara i Murata. Klonu slabi pred silnijim, iznemokša mišca Srba u Kosovu carstvo dade, i potoci krvlju tečni ponesoše sjajnu krunu sa Lazara, srpskog cara, na sultana Bajazita. Srpska sila i država na Kosovu tad pogibe, ali slava i viteštvo u c'jelom se vidu kaza. A svjedok je toga pravi Obilića mač krvavi, koji caru Amuratu dade smrti gorku čašu u Kosovu polju ispit, jer viteza obesmrća slavna smrca i grobnica ka s dobiću slavan život. Po kosovskom plačnom boju sinovi se Turkistana po državi padšoj Srba razasuše, umnožiše, i tiranska svoja srca krvlju srpskom napojiše ka bijesni nenasitni gorski vuci i tigrovi kad u mirno stado uđu koje nema svog pastira, već smeteno i bezglavno po gorama oblijeće i postaje žertva sama nenasitnog srca zvjerskog. Ime Srba svud potonu, i svijeću Srpstva sjajnu b'jesni vihor azijatski tad ugasi pred svijetom. Junaci se poskitaše, isturči se sva gospoda; narod hrabri poče nosit jaram teški gnusna ropstva. I ti, muzo, tvoje žice u plač sada preokreni, viđ potomke Slavjanove i vojnike Dušanove đe na vratu nose teški i pogani jaram ropstva. Obiliću i Toplica, Kosančiću, Jugovići, srećni li ste, vitezovi, jer u boju kosovskome svikolici pogiboste za obranu otačastva, da očima ne gledate narod srpski podjarmeni đe uzdiše i đe plače, a u plaču vas klikuje da g' puštite, odrešite iz sindžira nesnosnoga, u koji ga Osman sveza. Kako grozne vojevode, azijatski vladatelji, tirjanskome svome skiptru saviš' srpsku pob'jeđenu i nikome nepriklonu hrabru glavu i vitešku, odma stali vojske dizat, mačem, ognjem svijet trebit, i narode zemne mnoge beščovječnoj svojoj vladi potčinjati, pokorati. Svud idući krv lijahu, narod ljudski istrebljaše; sve im žertva bješe sama beščovječnog slavoljubja. No njiova bujnost luda i slijepo zavladanje poče Srbu um rastvarat i od sna ga teškog budit; staše oci, tužne majke svojoj đeci kazivati ka su pređe njini preci u svobodi uživali, kako l' sada oni žive pod nesnosnom ropstva sjenkom protivnoga alkorana. Savjet majke, oca - d'jete ka prirodno k sebe prima; đe god vitez osobiti po kosovskom tužnom boju od Srpkinje porodi se kojeg Turstvo ne ugrabi, svaki kuću, oca, majku - sve ostavi pa pobježe u savito krvlju gnjezdo, đe svobode iskra sjaše. Poče duhom Nemezise protiv Turstva svaki disat, i za vjeru,otačestvo svoju krvcu prolivati, pa Danila po hrabrosti sebi voždom izabraše. Kako Srbi opaziše da Danilo s Gorom Crnom izgna Turke i pos'ječe iz oblasti Gore Crne, odma staše dolećivat na glas mili od svobode kako hitri sokolići kad ih zivne car svjetlosti i teški im sindžir slomi u koji ih noćca veže. Pa počeše četovati, boje s Turcma česte biti; Bosne ravne, Albanije i glasite Hercegovske - zulumćare, gnusne Turke, koji raji dodijahu, svud bijahu i ćerahu. Staše srpski mači ostri okov ropstva prekidati, i džeferdan s hučnim glasom glas svobode kaživati; sta mramorje često nicat iz prosute krvi Turstva, i u mnoga srpska srca stade teška i žalosna rana data na Kosovu zarastati, preboljati. Šta li Ahmet, sultan gordi, kad razumje, poče zborit u divanu bezbožnome, đeno Vulkan gnusna Turstva kuje svagda otrovite i plamene strele, mače, s kojijema pravo ljudstvo s lica zemlje istrebljaju i nevinu krv mu liju? "Šta l' to, reče, oće biti? Zar se mrtva smije raja živa kazat u mom carstvu, koju mi je mač prađeda na Kosovu s krvlju teškom pokorio i dobio? Zar ne pamti niska raja da se carskom skupom krvlju nje svoboda ugasila? Zar se ona digla biti s sinom neba, bratom sunca i svečevom vsemogućom sabljom, rukom i mišicom, teno koje ostru maču i božestva besamrtna svoja carstva ustupaju, od koje se straha tresu mračna mora, krute gore? Onome l' se ta protivi što iz ruke Jupitera uze strašni tresk gromovah, što iz ruke groznu Marsu uze košve, štit i sablju, kojega se krjepkoj volji Posidona strašno carstvo pokorilo i predalo, pred kojim je otačastvo Aleksandra i Likurga povaljeno u prah palo, koja se je slavom branom potomakah Egiptovih okrunila i podigla, kojojzi je hrabrost svoju ustupila i predala hitra Persa na boj ruke?" Jarost ljuta satrapova, koju njemu mučiteljsko, zvjersko čelo kaževaše spram ponikše iskre Srpstva u strah ropski divan vrže. No tad vladac Dardanelah sve na stranu misli turi i umekša ljutost srca; poče odma zlo umišljat i ognjene strele kovat da svobode s njima gnjezdo, kojeno je savijeno u aždaje sedmoglave strašnim ustma i žvalama, sžeže, spali i zadavi. Pošto sovjet beščovječni u divanu utvrdio, tad dozivlje serašćera, Ahmet-pašu vojskovođu, pa mu gordim poče glasom car Ahmete govoriti: "Ahmet-pašo, vjerna slugo, već mi tužbe dojadiše; često mene dolijeću s krvlju ljudskom napisate tanke knjige sa krajine, koja se je od poskora u mom carstvu zametnula. Moja raja, Gora Crna, skoro mi se odmetnula, i s Turcima kavgu ljutu zametnula, krv prolila. Jošt znaj, slugo, prošlog goda, kad hrabrosti našoj pravoj pobjeditelj Šveda Karla prutska polja sva ustupi, onda mu je Gora Crna, po navjetu Moskve cara, moje zemlje poharala i palanke popalila. Tadar su mi tri vezira od nje boja proplakali. Treba iskru tu pogasit! - Ako li se ne ugasi, s ugleda se njena može neugasni plamen hitri razasuti, raspaliti, i opalit naša krila naširoko raspuštena. No me slušaj, vjerna slugo, serašćera ime nosi, pripaš' mača krvobojna koji ti je moja ruka za pobjede česte dala; razvi barjak osmanizma, a kojega pogled, sjenka pobjeđava soprotivne; skupi vojsku na boj hitru, od koje se podnebeski prostor trese, ubojava; nepobjednu silu kreni, spršti raju nepokornu! Sve ratnike isijeci koji su se usudili dići slabu svoju ruku na svečeva prapotomka, pravog neba nasljednika, kojino je posredstvenik među nebom i svijetom, i kojega sablja brani Selenino plavo carstvo. Muško ludo i sve žensko doved' robjem u Stambolu; Dardanelah izbe mračne i željezne tvrde veze bez robja su ostanule. To je sveta volja sveca da se raje nepokorne svi sindžiri i sve izbe za gnjev njegov sad napune." Ahmet primi zapovijed, pa Beloni turskoj kaza da mu kola brzotečna sprema brže i pripravlja, u njih s krilma konje spreže da naredno sjest mu bude u vojena lučna kola. On polkove diže hrabre, janičare ubojite i spahije glasovite, četrdeset uprav brojem što hiljadah sobom uze. U Belone gromonosna sjede kola i kočije, pa bezbožnu krenu silu da zaguši glas svobode, ime Srpstva da u teški tada sindžir vječno sveže. No đe bodrost rješitelna, koja smrti ime gorko čut ne oće ni poznati, kamol' ga se ubojati, - tu se muka održati, a kamoli nadvladati; đe za vjeru i svobodu narodu se slavno čini umrijeti, krv proliti, tu je ovu iskru živu, kojuno je opšta mati u sva ljudska srca dala, nemoguće utuliti. Glas dopade ratoborce jere na njih sila turska razjarena hitro ide. Kada oni razumješe kakav njima mrski sindžir kuje Stambol nenasiti, šta l' nenavist podla turska misli od njih da poradi (Crnogorca oko bistro viđe tursko namjerenje, iako ga turska laža pod zavjesom svojom slabom pokrivaše i tajaše), odma hitro iskup hrabri na Cetinje iskupiše, te vijeće za sve grade kako će se tužni branit od stambolska ljuta zmaja. Sluša Danil, vožd im hrabri, na bojni se mač nagnuo, pa im hrabrim glasom poče ove r'ječi govoriti: "Slušajte me, vitezovi, otkako nam azijatska na grabežu hitra ruka s bezakonom silom uze naše carstvo i državu, otad srpsko hrabro pleme na seb' jaram ropstva uze, otad slava i viteštvo u mraku se srpsko sakri, svetinje ti otad naše, i crkvene i narodnje, azijatska noga zgazi. Vitezove naše hrabre, đe gođe se koji javi, svakojega privedoše na nevini oltar žertve jarosnoga i ljutoga ostra mača osmanskoga. Sindžiri su azijatski puni srpskog tužnog robja. Nenasita beščovječnost čula sada, razumjela đe iz krvi naše jadne svobodnijem duhom Srpstva iza jarma nesnosnoga odahnusmo, pofatismo; pa je stoga mnogu vojsku na nas digla da nas zgnjavi i svobode sv'jeću našu da vječnijem mrakom skrije, da nas redom vitezove sve jarosnu maču preda, naše drugo plačno robje da sindžirom ljutim vežu i na svake muke muče. Slušajte me, Crnogorci, ja sam pastir vaš crkovni, al' nepravda Turstva gnusna prignala me mač nositi, s njim svobodu otačestva do posljednje kapi krvi od turskoga jarma branit. Je l' nam, braćo, poštenije sa mačevma u rukama na megdanu smrt dobiti nego ženski, nevaljatno, u krvničke ruke pasti, da nas skvrni Turci muče a potomci Srpstva bruče? Istina je da je mnogo u Turčina silne vojske, al' se slava s mnoštvom bojna na megdanu ne dobiva, već sa slogom i pregloćom junaštva se v'jenci grabe. Što je više turske vojske, to je naša viša slava; jer, ako je dobijemo, s tijem ćemo besamrtnu i vječitu slavu dobit; ako l' ona nas dobije, mi svi od nje na megdanu izginemo, krv prospemo, - opet njojzi slave nema što sa mnoštvom manje dobi, nego ćemo slave v'jence mi ponesti u grob sobom." Onda hrabre vojevode i vojnici svi poviču: "Čuj, vladiko, i naš vožde, svi mi hrabrost tvoju znamo i nenavist protiv ropstva, tvoje mišce hrabrost tvrda savi gnjezdo od svobode u aždaje ljuta žvala. Mi gotovi svi stojimo đe nam rečeš krv proliti; za svobodu otačastva, svi volimo poginuti no nje ime izgubiti." Tada Danil, sve vojvode i ostali svi vojnici daše žertvu neporočnu od čistoga srca k nebu, pa se hrabra vojska diže, pet hiljada vitezova, sve družine Leonida, - ili svoje otačestvo od aždaje nenasite odbraniti, sačuvati, il' posljednju kaplju krvi na oltar mu žertve dati. Kad okrenu hrabra vojska, razviše se ratni znaci; svobode se ljupke gnjezdo u tri puta sve potrese: uboja se zar sinovma da mu sjajno ime svoje na megdanu ne izgube. Glas se vilah u oblake već mnogima pričujaše đe dobića pjesne poju. Svaki vitez na boj hiti ka da svaki proziraše da će slavu besamrtnu u njem steći i dobiti. Džeferdara bistra huka, glas pjesamah Skenderbega i Srpkinje podbunjaše da s vitezma na boj idu otačestva svobod branit. Dođe vojska utruđena među brda dva visoka, među Vranjom i Pržnikom, na istočnik bistrotečni od Vlahinje znatne vode, đe se vile planinkinje po tri puta na god kupe, te vitezma Gore Crne pletu vjence neuvehle, te ih otlen nose hitre da hram vječni besmrtija s njima kite i ponose. Ahmet silni svojoj vojsci bješe ovo divno mjesto izabrao, obrekao da na njemu oko silni metne Turcma i postavi, pak otolen da razredi na četvoro silnu vojsku, da s njom zgazi i istrebi mladoliko no glasito začetije hrabra Srpstva. Vješta bojma, crnogorska tek što bješe hrabra vojska malo trudna odahnula i od sna se rastreznila; tek veseli majski pjevci bjehu jasnost svoga glasa po gorama raspustili, i pojahu pjesme dične za pobjedu sjajna Feba nad Ereba tavnom vladom, koju brzo predviđahu; tek vjesnica b'jela dana bješe svoja bistra krila iz istočne mračne sveze istrgnula, raširila, i za zlatne gorde vlase potezaše i tegljaše Uranova svjetilnika, a gromovi b'jesna Turstva u stanove strašne vojske zagrmješe, zaječaše, i planina jedna drugoj njih glasove predavaše. Jek gromovah Crnogorcma kaza uprav da se kreće na pobjedu turska vojska. Vitez Danil tada bješe i sve hrabre vojskovođe kod bistroga istočnika, te molitve nebovlacu sa suzama pošiljahu da im vojsci bude maloj on vječiti predvoditelj. Pa kad dužnost čojka k nebu sovršiše, otpraviše, onda mudri savjet čine kako će se na busije razrediti i pokriti i koje će vojskovođe pred vojnicma postaviti. Za sve divni mudri vijeć poglavice učinile; na tri mjesta hrabru vojsku na busije postaviše: jednu sobom uze Danil, s njom zapade na drum tvrdi, kudijen će turska vojska sa svom silom udariti; drugoj vožda znatna dade, Mićunović silna Vuka, kojega se mača Turci ka ognjena groma boje, - vitešku mu vojsku dade: "Drž ti, Vuče, ovu vojsku, s njom zapani u planinu u dno Vranje nakraj druma, skri se u list i u travu, bojak nemoj zametati dok na mene na drum turska ne udari prva vojska, a kad ona na me udri, na puščani glas ne udri dok ne čuješ klepet mača, a kad klepet mača čuješ, udri, Vuče, sa svom silom na sredinu turske vojske, nas ne izdaj na nevolji da te majke, srpska djeca dovijeka ne proklinju"; treću dade vojsku hitru Đurašković znatnu Janku: "Na ti, Janko, ovu vojsku, s njom zapadni u Pržniku, s Turcma kavgu ne počinji dokle Vuče ne udari nasred turske mnoge vojske, a kad Vuče s vojskom udri, - udri, Janko, što mož bolje, ako l' snažno ne udrite, ja ću glavom poginuti i ostala moja vojska". Vojskovođe vojske svoje u busije postaviše. Malo zatim istočna se otvoriše zlatna vrata i dan majski, cv'jet vremena, aljinom se b'jelom pokri. U ta doba Ahmet-paša na Ćemovskom ravnom polju u tri duga reda pruži krvožednu tursku vojsku, pa najprvom reče ići janičarskom b'jesnom polku, a za njime sustopice Skenderbega potomcima, ognjevitoj Arbaniji, a on u red zadnji osta pred gospodom međ spahije. Kad jeknuše šumni bubnji, a pisnuše glasne svirke, uzigraše turska srca, raširiše iznad vojske bojni znaci svoja krila. Bliješćahu ljudske oči kada pogled ćahu bacit na oružje plamno tursko, u kojemu car svjetlosti svoje lice ogledaše. Morao bi Rim viteški, kako što je i Grk hrabri, ovoj sili ustupiti; ali tvrdost postojana slavenskoga srca, duše ne ustupa s bojna polja dokle l' vitez cigli teče. Glede silu strahovitu k seb' iduću Crnogorci, od koje se gore tresu i dubrave ječe mračne; ali hrabrost Crnogorca sve na jednoj mjeri stoji. Tu ti druge misli nema, niti jezik zna što reći već al' megdan zadobiti, ali na njem svi izginut; sa sramotom nema kuće koja će mu k sebi dati. Prođe zorna prva vojska mimo Vranje i Pržnika pravo drumom put Vlahinje, ne opazi dvije zmije koje će joj oči crne i nje srce iščupati. Dok nagazi ljuta vojska na busiju Danilovu, krvavi se boj zađede; zacilihta svaka puška, zapišćeše zmijovidni crnogorski ceferdani. Janičari silni Turci staše viti kako vuci. Janičarskim mesom druma od Vlahinje zatvoriše, al' se bojem puščanijem po sahata s Turcma biše, pa na sablje i mačeve udriše se Crnogorci i glasiti janičari po megdanu širokome. Stade klepet ostra mača, britke sablje i paloša. Mićunović kako začu da se puška na Vlahinji čut ni jedna već ne može, no da ostra gvožđa zveče a kliktaju vitezovi, - onda s Jankom pobratimom nasred vojske turske udri. Boj se zgusnu, magla pade, prekide se turska vojska, vrela krvlju potekoše; zadnja s pašom juriš čini da prvojzi pripomože, a prva se silna smete, jer je ljute srpske zmije sa svih stranah opkoliše. Sad, visoke žitelnice Gelikona i Parnasa, živi plamen vaš uliti u moj razum i pero mi, da bar malo sv'jetu kažem ovaj danak krvolitni! - Ahmet grozni kada viđe da ne može nadvladati s mnoštvom Turstva hrabrost srpsku, poče bježat bez obzira; janičarsko pleme samo osta crnu liti krvcu jer mu bježat ne davaše Mićunović s pobratimom. Slavonosna crnogorska kada viđe hitra vojska da sa stražnjom Ahmet-paša od krvava ljuta boja stade s smrtna mjesta bitke izmicati i bježati, onda hrabrost Pelevića i odvažnost Obilića u srcima sv'jema uđe, tere ljute janičarske dvadest hiljad silne vojske na drum tvrdi zatekoše. Poče Gipnos prvi sanak iz njedarah Tanatosa od mačeva i sabaljah i paloša plamenijeh kroz obije vojske šiljat, staše padat bojnonosna od barjakah turska krila ispod nogah Crnogorca. Tu vladika Danil zbiljski od plamene janičara sablje britke ranu dobi po prsima viteškima. Vještobojni Crnogorci, vješti mjestu, zemlji svojoj, sa svih stranah pritekoše tere vojsku janičarsku u krš tvrdi tad ugnaše, pa mačeve u nožnice svoje bojne uđedoše; oko turske vojske krugom u krševe zasjedoše, pa počeše smrtonosne svoje sjajne džeferdane na bijesne janičare okretati, nji gađati. Praska stoji džeferdana, jauk silni janičara, dok Apolon bistri sakri svoje čelo ponosito u Tritona mračno carstvo. Janičarska hrabra vojska pade žertvom svakolika pred viteštvom Crnogorca. Crnogorce mračna noćca pod nijemo svoje krilo uze trudne da počinu od krvava dana toga. Posteljom im bješe slatkom nježna trava i cvijeće, a uzglavlje - janičarsko krvovidno mrtvo trupje. Ishod nježne ljubimice Oriona i Titona, prethodnice Apolona, tad spavaćoj vojsci javi krik, lajanje mesojedne nenasitne ptice i psa, koji ljuti među sobom boj činjahu, zametahu oko mrtva turska mesa. Vojska skoči odmorena ispod tanke Gipnosove vlade ljupke i osjenke, i smršene baci misli Morfejeve probirati, pa ti skupa svi vojnici oštre mače povadiše, njih vrhove smrtonosne crnoj zemlji obratiše, pak svevlacu blagodarnost staše s duše, srca šiljat zašto im je vjencenosne hrabre glave, hrabra djela s vijencima slavonosnim okitio i vjenčao. Po molitvi svi vojnici okupiše pridobiće, što je koji u boj vrući sa krvnika ugrabio; i dobiće na vojnike sve jednako pod'jeliše; a vladici i glavarma, koji vojsku predvođahu, daš' po jednu tursku sablju za viteštvo, starješinstvo, pa s krvava bojna polja vratiše se pjevajući u svobode srpske gnjezdo noseć mnoge turske znake od pobjede i dobića. Krvavome tome mjestu đe Ahmeta gordost ljutu predobiše i zgaziše - Carev laz mu ime vječno narekoše, da se zove za spomenik strašna boja u kom turska mnoga vojska bezbrojena mrtva pade od Srbina mišce krjepke. I zvaće se tim imenom dok svobode gnjezdo traje i imena crnogorskog. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Ned 22 Feb - 18:33 | |
| Pjesma druga
U vrijeme ono isto kada sultan Ahmet gordi glas pobjede očekaše, i kad mrske Meke žrece bješe zvati naredio da on s njima ujednačke daje žertve bogomrske na oltaru poganome Abdolaha i Amene čovječestva gnusnu sinu, za pobjedu koju mnjaše da će turska nepobjedna održati mnoga vojska nad blesnuvšom iskrom Srpstva, - u to doba ćehaj-paša (i učasnik slavna mira radi Turstva učinjena na široka prutska polja s pobjednikom velikoga skiptronosca, Švedske kralja) u prostrane carske dvore uđe stidnim čelom, licem, i sa sramom, zatupjenim viteškoga oka vidom, bez oružja svijetloga i bez kitne, strašne čalme, koja paše i vezire u najprve stoce s'jeda. Pade u skut glavom carski, pa mu poče sa suzama ropski pričat sve na redu kako turske slave ime crnogorska krjepka mišca u krvavi boj pomrači. Vizantije vladac drevne kad razumje niske r'ječi, niska djela Turstvu stidna, serašćera Ahmet-paše, - u njemu se duša st'jesni slaboljubjem dišajuća, koja nije naviknula o izgubu Turstva slušat. Sumračno mu lice ljutost prekomjernu kazivaše, i ljutost mu bješe pogled sa žarkošću prekinula, ka Afrike vruće tigru kad se na boj sebe ravnom sprema borit i pripravlja, dok al' ljutost svoju zvjersku protivnog mu krv ugasi, al' na oltar iste svoju on ne prospe svukoliku. Ahmet smrti čašu popi od dželatske drske ruke za sramotu koju Turstvu s bojna polja on donese. Sultanovu jarost zvjersku udvostruči i raspali pobijeda održana Crnogorca nad Turcima, pa jarosnim glasom kriknu kako ljuti car zvjerovah kad se na boj hitri sprema, te vezira velikoga dozva k sebe, Duman-pašu Ćuprilića glasitoga, pa krilate poče njemu ove r'ječi govoriti: "Duman-pašo, krjepka mišco, Turstva slavo, perjanice, kojega je jošt prađede mač Osmanov pripasao, kojega je pleme hrabro božestvena kćer Junona svojim mlekom zadojila, - znaš popriđe ka bijasmo našu mnogu hrabru vojsku otpravili Crnoj Gori, i pred njome serašćera Ahmet-silna ćehaj-pašu, da zaguši glas svobode, s kojijem se malo Srbah u planine crnogorske sad podiglo i opilo, i svobodom opijeni izlijeću na sve strane, neprestano krvcu liju sa Stambola sinovima. Pa mi sinoć glas sramotni Ahmet, niski paša, kaza, da su silnu vojsku moju Crnogorci nadjačali, da Azije krjepka mišca na megdana bojnu polju klonu silna, prikloni se pred hrabrošću crnogorskom, da viteške v'jence slave ponesoše srpske glave sa turskijeh viteškijeh, koje su ih vazda brale i na megdan dobijale. Već na noge, Ćupriliću, branitelju Orkanove slave, carstva nad carstvima, svemogući islamizma mač istrgni branonosni, sveti pokor i sramotu nanesene suncu sv'jeta od Srbalja mišce slabe, vojske digni što moš više, sve ostrome sablje predaj: muško, žensko, mlado, staro - ne ostavi živo ništa. Crnogorska sva gnjijezda u koja se ljute zmije neprestano mnoge legu - sva istraži i sažeži da već svjetlost sprama sunca kazat ne sm'je ta zvijezda; zublja kratka s plavom lunom da se više ne jednači, niti napred da se kogođ u mom carstvu smije naći da se s turskom mnogom silom bije bojem i jednači, - tartara su mračna vrata otvorena da ih prime. " Kako Duman, vezir silni, primi ferman i zapov'jed, odmah sa svih strana poče silnovitu bojnu vojsku na stambolska polja kupit, pa kad silu mnogu skupi od Azije i Stambola i Jedrene, dična grada, koji slavu Vizantije svojom silom, snagom dobi, - no i Stambol za osvetu, nje vrhovnu vlast i krunu, vlastitelnom rukom uze, - pak okrenu silu mnogu, sto hiljadah brojem vojske, da svobode cvijet dični mrskom Turstva nogom zgazi. Vojska hitro tursko carstvo pređe silna i proleće ka ždraljevah jato krično kad Eola ludi vihor njih s zapada Feba zajmi put istoka njegovoga. Dok odjednom sila bahnu na široka zetska polja, pak otolen sila krenu na gazove brzotečne od Morače, hitro pređe Lješkopolju prostranome; tabor savi nepregledni među bistre dvije vode i planine dvije glasne, - međ Moračom i Sitnicom, Žutom st'jenom i Goricom. Turska sila tu je pala, najedno se iskupila kako da se okrenula piti crna istočnika, koji Turstvu istiječe iz njedarah alkorana, njinog sveca uzet mrsko poučenje, razumljenje, i Resula lažna djela pritisnuti pod kamenje. Kada hrabrost crnogorska viđe bistrim uma okom da je silni zmaj stambolski ognjevita raširio svoja krila, svoje perje da sažeže Srpstva gnjezdo, odma visnu klik vitezah, džeferdana glas zahuča: "Na noge se, vitezovi, e je turska vjera mrska opazila i začula da Danila doma nema, pa se na nas silna vojska od Stambola podignula da prevarom na nas udri, i svobode svete ime da nam zgazi i počepje, i besmrtna naša djela, kojano smo s krvlju našom na megdanu kod Vlahinje i na druga manja mjesta zadobili sa viteštvom, oće da njih vječno skrije pod mračnijem svojim krilom. No na noge ko je vitez! Kako svuda, i sad ovđen da krv svoju ne štedimo svu rad slave i svobode otačastva prolit svoju. Mi smo oni isti prvi koji ime vječno slavno dasmo rodnjoj zemlji našoj, a ono su isti Turci koji hrabrost našu pamte i dan Laza carevoga. Lasnije je sad s Turcima krv proliti, bojak biti kad se s Turcma poznajemo; jer sad Turke dobro znamo, a Turci nas bolje pamte: spoznaje nas krvotečni boj Vlahinje besamrtni." Vitezovi bržebolje na granice istrčaše sprama silne ognjenosne Ćuprilića bojne vojske, i na Kruse, znatno selo, stan svoj vojsci postaviše, pa svilene bojne znake sprama turske silne vojske postaviše i razviše, pa viteškim dozivima i ognjenim puške glasom staše Turke zaticati, u krvavu igru zvati. Kada Duman prijevarni viđe paša Crnogorce da su hitro dolećeli na granice otačestva dočekati tursku vojsku, on ne smjede vojskom svojom na njih silom udarati, jer se ljuto prepadoše da će vojsku i poštenje u boj s njima izgubiti. Ahmet-paše boj, postupak smršene mu mnoge misli u viteški um i glavu porađaše i stavljaše, a krvavi boj Vlahinje prirodnu mu bojnu preglost ubijaše, ustezaše, te viteški ne smje bojem na Srbaljah pleme malo okrenuti, udariti; već lukavstva poče gnusna prijevarnu mrežu plesti da pofata i zaplete u nju hrabrost crnogorsku. Najvišega uma čovjek može lasno pogr'ješiti; no priroda đe usije sa desnicom svojom štedrom um istini, razmišlenje, - tu se sasvim ne da pasti, no i kada malo padne, da se brzo opet dići. Duman-vezir divan kupi pod čadorom svilenijem; u njem paše zivnu listom i stambolske vojevode, te vijeću za sve čine ka će silnu dići vojsku, s njom na Crnu Goru udrit. Pa počeše vješti paše razređivat turske vojske otkuda će koja sila na Srbaljah pleme udrit; pa dva paše dvotuglije na nahije srpske dvije narediše da udare - na Crmničku i Riječku. Đupriliću velikome, Turstva stupu i veziru, daše vojske polovinu da on udri preko Krusah na katunsko gnjezdo hrabro. Sluša Duman, vezir velji, lude misli i razredu vojskovođah Vizantije, pa im turskim krutim glasom poče gordo govoriti: "Čujte, paše i begovi, i vojvode svi ostali, koji ste se digli sa mnom svetit bruku šeginšaha nanesenu njegovome gromonosnom veličastvu od plemena novorodnog u oblasti crnogorskoj, vi sovjete svi činite da sa silnom našom vojskom bojem na njih udarimo; a znate li silu strašnu Ahmet-paše serašćera? To je kleto pleme srpsko onu silu salomilo, i Ahmeta mudru glavu pod dželatski mač privelo. Ista sudba Ahmetova nas glavare sve očeka ako ime Osmanovo u boj sada pomračimo. Ako l' na njih silnom vojskom, kako što vi govorite, udarimo, navalimo, mi svu našu silnu vojsku, naše glave i poštenje u tom ćemo krvnom boju izgubiti, ocrniti; jer vojnička hrabra djela tog naroda i plemena sve samrtne prevzilazi. Već vi mene poslušajte: mi nemojmo tako silom na njih našom udariti, nego umne naše sile s prijevarom okrenimo, ne bismo li srećom našom poglavice crnogorske na božojzi vjeri tvrdoj s nam' se stati, domamili; pa na stanku prijevarom na njih složno udarimo. Ako tijem putem tajnim ovo trudno i krvavo djelo naše ne svršimo, drugijem se svršit neće bez sramote s pogibijom. Ja se, vjerne sluge, nadam da ćemo ih vjerom božom na sastanku domamiti, i sa ovim mudrim djelom to gnjijezdo razrušiti." Svi mu paše i glavari preduzeto mrsko djelo odobriše, pohvališe. "Radi, lune štitu krjepki, sve kako te prorok uči, koji takve misli lije u visokoj tvojoj glavi da sa njima slavno ime prorokova svetog roda sabljom braniš, slavom kruniš." Onda Duman, zlobni paša, iz svilena dvora svoga divan listom sav rasturi, pa okrenu knjigu lažnu crnogorskoj vojsci pisat: "Pozdrav vama crnogorska na granice hrabra vojsko! Što ste tako dolećeli? Da boj s Turcma zamećete? Zar mislite da sam doša i doveo silnu vojsku da sa njome vaše hrabro pleme ognjem, mačem ćeram i da vaše robje robim, tijem osvet da učinim što ste silnu Ahmet-paši sa njegovom mnogom vojskom na bojničko stidno polje slavu bojnu ugrabili, i vojsku mu silnovitu pogubili, nagrdili? Što je na vas dohodila sa Ahmetom silna vojska, za nju care znava nije, nit' je carski ferman bio da se vojska na vas diže; no je Ahmet svojevoljno, bez pitanja sultanova, s vojskom na vas udario. Jer na zemlju udariste Otmanović silna cara za pomoći Moskve kralju, sa kojijem rate ljute i bojeve zavođasmo, - stoga ti se Ahmet-paša s silnom vojskom usput svrati da osvetom vama vrne vaša djela protiv cara, e mišljaše da će tijem svom sultanu ugoditi. A sultanu to bi mučno, kad s Moskovom mir učini, što je na vas Ahmet s vojskom udarao, napadao. A svjedok vi toga javni može biti mrtva glava Ahmet-paše serašćera, koju mu je car čestiti za prestupak taj posjeka; a mene je k vama posla s vam' se stati na granice, mir vječiti učiniti, fermanom vam vaša prava, kojano ste krvlju vašom zaplatili i kupili, potvrditi i braniti - svak da vašu čuva slavu ka carevu svetu glavu. No glavari vaši hrabri nek na stanak meni dođu na gizdavi most Sitnice da se skupa tu stanemo, mir za vazda učinimo. Al' nevjerom nemoj koji što na mene pomisliti, jer u mene te podlosti niti ima, nit' će biti dok je zdravo moja glava i sa njome turska slava, - Ćuprilić sam ja vezire, s kojim rate kralji vode i bez cara sa mnom mire. Nego sjutra kako sunce počne istok osvetljati, krenite sa sedamdeset od plemenah biranijeh vojevodah i glavarah, na Sitnice most dođite da na tvrdu božju vjeru tu sastanak učinimo; a i ja ću odovuda su toliko drugah doći." Kada knjiga beščovječna u stan vojske crnogorske dođe, hitro prouči se. Ratoborci kada knjigu proučiše, razumješe, čisto srce i iskreno i duh vjerom postojani pomisliti ne zna drugo, nit' se može dosjetiti što to na sv'jet drugo ima što bi s mjesta čest šenulo; već na poziv, đe ih zvaše, sedamdeset biranijeh poglavicah otidoše. Kako došli nakraj mosta, đe uglavljen stanak bješe, vide - niko nema na most! Odma ti se jadu svome i prevari niskoj turskoj domisliše da će biti, al' se s puta ne vraćaju, veće na most uprav idu, mišljahu ih dalje viđet. No tek na most nastupiše, iz busije udri vojska s Ćuprilićem sakrivena na glavare crnogorske. Glavarah se sedamdeset oko mosta muški brane, i tu krvi mnogo turske svaki od njih tada prosu. Nego na njih udri sila sa svih strana sakrivena. Tridest i pet pogiboše braneći se oko mosta, tridest i pet rane ljute od Turakah dopadoše, te ranjene poglavice odma Turci savezaše. Svezane ih vode tužne u okolu turske vojske pod čadorom Ćuprilića, a trideset i pet glavah posječene donesoše. Kad Ćuprilić, vojske vođa, glasovite Crnogorce viđe u stan turske vojske savezane prijevarom, gnusnom vezom azijatskom, onda njima poče gnusni bezobraznim glasom zborit: "Vi, kaurske poglavice, kad ste tako ulovljeni u dugački sindžir Turstva, sad doista sve morate što vi rečem ja činiti, ali će vi sa ramenah vaše glave odskočiti. Drž artiju sa divitom prifatite, pa pišite vojsci vašoj sitnu knjigu: kako smo vas dočekali i gospodski darovali, mir vječiti na sastanku s vama tvrdi učinili; i kažite vojsci vašoj da se vraća sa granice, a da ćete i vi brzo k njima s darom veljim poći." Onda viču iz sindžira savezane poglavice: "Ćupriliću, bezobrazna i bezvjerna mrska glavo, to se djelo hrabro, muško zvat ne može, nit' se zove, nas ako si, bezvjerniče, vjerom božjom na sastanku prevario, pogubio, od svog jata odvojio. Pa zar misliš smrtnim strahom da ćeš sada ti nas nagnat da prevare stidna pisma našoj braći pošaljemo, i sramota otačestva da života štit nam bude? Mi pisati to nećemo, a poginut svi oćemo; za živote naše znaćeš - za svakoga deset daćeš! No, prevarni turski sine, na njih nemoj prijevarom beščovječno udarati, jere bojak s prijevarom pobjedniku slave zbiljske ne prinosi ni dodaje, već u svijet stid i bruku vječitu mu svagda glase." Kad podlošću, beščestijem zadojeni sin Stambola poglavicah duha hrabrost i prezrenje smrtne čaše dobro viđe i poznade, onda jarost beščovječnu, i prirodnu tursku rodu, na njih izli i pokaza; sve naredi poglavice da na ostro kolje stave. Bezakonu volju groznu vojevode sramotnoga, tek je čuše, ispuniše; i glavare Gore Crne na dugačko ostro kolje natakoše, poperiše, pa ih na breg od Morače tridest i pet ispraviše. Kad orlove Srpstva sive, koji jata crnogorska predvođahu, upravljahu, viđe vezir bogomrski đe posljednji duh s udahom sa ostroga kolja k nebu otpravljahu i davahu, onda sjede pod šatorom, pa on poče sitnu knjigu od imenah poglavicah crnogorskoj vojsci pisat: "Pozdrav vama, braćo naša, od vašijeh sedamdeset vojskovođah, poglavicah: mi smo zdravo, mirno došli na sastanak Ćupriliću; nas je divno i gospodski on s Turcima dočekao; mir smo tvrdi i vječiti među sobom učinili; a čuli ste - na sastanku kad veseljem iz pušakah mir i dugo prijateljstvo sa Turcima pritvrdismo; i mi vi se nalazimo u taboru turske vojske pod šatorom Ćuprilića, ispijamo crnu kafu i rakiju brzoreku; no se doma, braćo naša, sa granicah povratite, te poslove svoje druge ispunjajte, otpravljajte; a nama se nemoj koji što bojati al' brinuti, - brzo ćemo i mi tamo, naši sivi sokolići, od ovijeh danah doći preveseli, s mnogo dara. Nemojte se štogođ, braćo, ubojati, prepanuti što se mlogo silne vojske u Turakah okom vidi: što se mnoga vojska vidi, Ćuprilić je prvi vezir u prostrano tursko carstvo; vlast je Stambol njemu dao ravnu s carem njegovijem, pa kada se on podiga, za njime se blago diglo a za blagom neznanija, teke samo da se hljebom za koji dan s njim prerani. Ova druga vojska nije osim gola Stambolija, i sa njime krdžalija i derviši besposleni, koji prošnjom turski svijet oprazniše, ogoliše; nego kako pismo naše pročitate i čujete, u mah doma svi hajdete." Pođe knjiga iz okola turske vojske prijevarne, dođe u stan crnogorski; oko nje se ratni sinci okupiše svikolici. Kada čuše, razumješe što im ona knjiga kaže, lukavstvu se sramotnome dosjetiti ne mogoše, nego odma svi rekoše da je knjiga njine braće i da su im braća zdravo pod šatorom Ćuprilića, a ne na tu beščovječnu postavljeni smrtnu muku. Pa mi odmah svi skočiše i veselje iz pušakah spram Turakah učiniše, i doma se sa pojanjem okrenuše, otidoše, koje će se njima skoro u plač jadni okrenuti. Kad Ćuprilić nečovječni i ostale poglavice od grabljive turske vojske razumješe i začuše da otide željobojna sa granice crnogorska vojska doma svekolika, onda svoje vojske brže na barjake razd'jeliše, pa sa svake strane hitro na gnjijezda sokolovska navališe, udariše. Jauk majke, plač đeteta! Glas dopade Crnogorcma da ih Turci prevariše. Kada ovaj glas stravični razumješe i začuše, onda brže luda čeljad, koja bježat ne mogahu, u visoka brda svoja i planine zanesoše; koja dospjet ne mogahu da zanesu kroz planine, onu Boki i Primorju ponesoše svukoliku pod krilima svetog Marka, imajući vjeru tvrdu da vjenčanik Adrijatskog mora znatna dat ih neće u stambolske zvjerske ruke, nego da će pomisliti na usluge neprestane i na mnogu krv prolitu što je za njeg' crnogorska lila mišca na megdanu sa aždajom azijatskom. Pa tek đecu svoju ludu na prilična mjesta skriše, onda vojnik svaki hrabri hitajući u boj pođe protiv vojske Ćuprilića. Al' se hrabri opozniše; pređe njih su drumom Turci sva plemena popalili i nejake đece lude tri stotine zarobili. Na Cetinje polje ravno oko vojska postavila i tu jednu noćcu tavnu konačila, prenoćila; pa tek dnevna zv'jezda bistra sa zrakama cklenijema lice sv'jeta oku kaza, onda turska vojska silna sa Cetinja snažno udri. Sve Njeguše i Cetinje nenasiti plam izgorje. Dim se diga od plamena, usred podne mrak je pao; dvije su se bojne vojske na krvavi put sm'ješale; puška puče, vitez kliče, pada Turčin ka list s gore. Vitezovi crnogorski pograbiše tri stotine iz turskijeh rukah đece, koje bjehu pređe Turci na jurišu zarobili. Turčin gine besprestana od mačevah i pušakah. Ali ka će šaka vojske prevarene crnogorske azijatskog brzotečnog okeana ustaviti, kojeg ljutost vala hitra Hemus gordi niti Kavkaz ustaviti nije moga, - a kamol' će malo Srbah bez glavara nikakvoga. Jer im Danil bješe vitez u to vr'jeme otišao na sjeveru poklonit se slavenskome caru hrabru; a ostale vojskovođe i glavare sve vrsnije bješe Duman, gordi paša, u lažavu mrežu Turstva ulovio, pofatao. Vojska Gorom prođe Crnom put primorja kotorskoga; za njome se pripučilo dv'je hiljade srpske vojske, te ih prate i ćeraju iz gnjijezda svobodnoga. Gone Turke Crnogorci do Solilah, dična polja, pak se otlen povratiše. Turska kako vojska spade nakraj mora na Solila, onđe oko strahovidni učinila, postavila. Kad sramotni Venecije duka začu i razumje da Ćuprilić s vojskom svojom oko drži na Solila, zavidljivac srpske slave i svobode nenavisnik jedva dušom to dočeka: zar pomisli da je srpsko ime, pleme poginulo, da glasnika turska vojska od njeg' nije ostavila. Ne dođe mu do pameti da viteza bojne muke učvršćuju, popravljaju, i da od njih sve postaje hrabri duhom, srcem, umom; kako oganj srebro, zlato što prečišća i popravlja, tako krvna trudna djela valjatnosti vitezovah sve bistrije sv'jetu kažu. Duka niski sa senatom brž' zapov'jed posla stidnu u kotorska okružija da se čeljad crnogorska po Primorju sva pofata, i svakoje da predaju u rukama Ćupriliću. Vojske glupe nared mrsku vladaoca Venecije beščovječna prslušaše: po Primorju ludu đecu svukoliku pofataše; sedam stotin muške đece koja bježat ne mogahu, već ih tužne majke njine na rukama sve nosahu, predadoše u bezbožne Ćuprilića zvjerske ruke. Eto fala Gori Crnoj i mletačka blagodarnost za bojeve što je bila i krv svoju prolivala za mletački dvor sramotni. Priznanosti dug joj vrati Venecija glasovita za usluge neizbrojne; hrabra gnjezda crnogorska u ruke mu turske dade sedam stotin sokolićah, kojijema beščovječnost turska slomi hitra krila da u predjel već svobodni ne izleću, ni poleću. Kad Ćuprilić đecu ludu u tiranske primi ruke, onda svako muško d'jete mačem, reče, beščovječnim da zakolju u okolu. Kolju pravu i nevinu u okolu ludu đecu, baš na jadne i žalosne ruke majkah njiovijeh. Polumrtve mnoge majke na zemljicu popadaše kad očima svojijema smrt sinovnu pogledahu, a pred toga đe ručice put majakah pružavahu i glasom ih žalosnijem klikovahu, dozivahu: "Ne dajte nas, mile majke, u pogane turske ruke, no zovite naše tajke da nas brane od Turakah! " Uz žalosne te dozive plaču, kam bi proplakao i najljući ris i tigar od takvoga proć nature beščovječna silna zora. Apolon je svoje oči od nepravde te sakrio, i Astrea sjajne dvore pred turskijem okom nav'jek zatvorila i sakrila, e nepravda Ćuprilića božestveno srce njeno uvredila, ucv'jelila. Ali oko mučiteljsko bezbožnoga tirjanina ravnodušno to pogleda. O prokleta i pogana protiv čojstva ćudi turska! malu đecu biti ludu, zarobljenu ropstvom vodit? no suviše beščovještva žertvom sve ih učiniti! Srca u teb', duše ljudske nit' je bilo, ni će biti! Svud ti pravda, đeno možeš, drema, plače i krije se. Ćupriliću, crn ti obraz, spomeni se što si tada od čovještva učinio; s tim si tvoju glasnu slavu pred svijetom pomračio i vojničku tvoju glavu za dovijek ocrnio. Pošto pravu krv đetinjsku proli turski mač nepravi, onda njine majke tužne i ostalu žensku čeljad vojska ropstvom sobom uze i odvede put Stambola u krilate morske lađe, koje njima u susretu mora turskog vojevoda, baš kapetan gordi paša, tad dovede i odvede. No kad mnoge lađe došle na prehitra svoja krila blizu Kipra i Kandije i hrabrošću proslavljena otačestva Aristida, onda vojsku strahovitu na ostrove okrenuše koji dotad pod mletačku bjehu vladu i upravu. Osvojiše Kipar znatni i Kandiju ponositu ka ostrove mnoge manje, i Moreju tad uzeše. I sa tijem beščovječnu Venecije duki gnusnu prijateljstvo povratiše, što im čeljad crnogorsku u despotske ruke dade, tim primorje potkotorsko sve nagrdi i obruči. Sva plemena popaljena i sve robje odvedeno, mačem turskim posječeno, trostruko je tad Ćuprilić od mišice crnogorske sve platio, namirio, ne sa zlatom ni sa srebrom, niti svitom i oružjem, veće turskim mesom, krvlju, kojijem se sve planine, svi putovi i sva brda kud prolazi turska vojska bjehu jako usmrđeli. A za svakog koga dužde i mletački dvor predade ludo d'jete na mučenje pod mač ostri Ćuprilića i bezbožne turske ruke, za svakoga predanoga daje deset za jednoga; a suviše česti boji, česti boji krvolitni oko grada od Kotora i sa sv'jema gradovima pokraj mora i primorja. I tada se rodi spora među srpskom Gorom Crnom i međ Kotor grad primorski, i traja je dok nestade krivosudne Venecije, nje vrhovne tron i vlade. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Ned 22 Feb - 18:34 | |
| Pjesma treća
Beščovječna djela mrska Duman-paše Ćuprilića i nevina krv đetinjska koju Turstvo bezrasudno na primorska polja prosu srce, dušu Crnogorca razdražiše, uvrediše. Poče prava krv đetinjska po državi turskoj vikat, i na osvet dozivati crnogorsku hrabru mišcu i potomke neutrudne Nemezise, djelom strašne; staše oci, braća đece turskom rukom posječene na jata se bojna viti po državi Osmanovoj; stade turska neprestano dnevno noćno krv se liti na sve strane i krajeve; gospodski se turski saraj svaki krvlju turskom umi. Niz drumove, niz kaldrme, niz planine gordevidne, niz prostrana ravna polja česta vrela krvlju turskom crnotečna potekoše. Staše često dolećivat knjige krvlju crnom turskom nagrđene, napisane na Čengića dvor glasiti, na viteza dva Čengića, a dva paše dvotuglije. Piše Turčin s svake strane: "Aman, paše, sunce naše, vidite li mnoge jade što vi vlaška Crna Gora od sinovah carevijeh neprestano radi, gradi? Krv se turska svud prosipje, puška pušci glasom ne da odmaknuti ni uteći, nit' Turčinu, turskom sinu, jauk glasa kad prestaje. Svaki viši odžak turski, u kojemu sv'jeća Turstva pravo sjaše i goraše, svakome se sv'jeća sjajna krvlju svojom ugasila. Kadune se dične turske, od žalosti mnoge tužne, pomamjene poskitaše proz dubrave i planine. Đe ti priđe po granici mujazije s jasnim glasom sa munarah visokijeh pošiljahu sa izrikom falu svecu gromoglasnu, tudijena sad kurjaci krvožedni, nenasitni na nebrojna jata hitra zavijaju i jauču. Robje tursko neizbrojno u kaurski sindžir plače; muško jače s'jeku mačem, a nejače daju nama za dukate na otkupe. A žensko ni mnogo ludo iskrstiše, oskvrniše, s kaurima izvjenčaše, i so tijem zakon sveti alkorana uvrediše. Već, Čengići, hrabri paše, Turstva sivi sokolovi, sad na noge ustanite, silnovite vojske odsvud sakupite, podignite; krv vas turska prolivena na osvetu tu poziva, a naš prorok uvređeni, on će vama put otvorit nevidimom svojom snagom, kojim ćete nevjernika istražiti gordo pleme. A mi Turci s kraja svakog, koji Meke hram svešteni božestveno počitamo, svi ustati; kad rečete, gotovi smo krv proliti." Knjige s krvlju napisane dva Čengića, silne paše, za boj mislit obratiše, pa odmaha knjige mnoge na sve strane i krajine napisaše, otpraviše. I knjige im brže tanke kapetane i vojvode koji vojske turske vode hercegovske i bosanske na Zagorje iskupiše, pa pred njima knjige tanke s krvlju turskom napisate iznesoše, pročitaše. Kad se knjige pročitaše, tu tiransko srce jedno ne ostade ni se kaza koje suzu žalostivu niz sumračno svoje lice sa uzdihom ne obali. No kad knjige žalostive poglavice razumješe, onda skoči i ustade Ljuboviću beglerbeže na viteške svoje noge među paše i begove i glasite kapetane, pa im ljutim poče glasom ove r'ječi govoriti: "Poslušajte, Turci braćo, nam je Ahmet sultan dao vlast u ruke, mač o bedri da sa njime tursko ime, turski narod i poštenje od nevjerne smjele ruke sačuvamo i branimo. Mi se hljebom carevijem svi opismo, potrovasmo, i naredbu svetu carsku u bezbrižnost zaturismo. Dnevi noći neprestano svud se turska krv proliva od nevjerne ruke srpske, tursko robje na stotine u kavurski sindžir stenje. A mi što smo kapetani, beglerbezi i glavari, Turke, braću ne žalimo od krvničke drske ruke, već te jade sve očima pogledamo i trpimo. A carevi ferman evo u koji nam care piše da na vjeru, na mir i rat, neprestana zla i štete din-dušmanskoj Gori Crnoj da činimo i radimo za uvredu gromometnog njegovoga veličastva. Već na noge, braćo, sada, sa hrabrošću okaljena, vojskovođe i glavari hercegovski i bosanski, da mi silne i viteške naše vojske podignemo, i da s njima sa svom silom, sa viteštvom i preglošću na kavursku Goru Crnu navalimo, udarimo; da svetimo sram i bruku i veliku krv i štetu hercegovsku i bosansku koju krepka Crnogorca prosu ruka na sve strane, jer pod ovim sramom više turska bistra slava i čast tavnovati već ne može; treba krvi vlaške potok da joj s lica mračnost skine i bistru je sv'jetu kaže!" Onda paše dva Čengića, svi begovi, kapetani beglerbegu Ljuboviću na vitešku hrabru riječ srcem, dušom zahvališe: "Hvala tebe, Ljuboviću, naš viteštva ugledniče, a turačke slave bojne štite, krepki podržniče, svaki hrabru tvoju riječ sa djelom će prometnuti.". Pa odmaha svi glavari, krvožedni srpske krvi, na sve strane i gradove razlećeše ka orlovi, pa mi silne turske vojske sa svih stranah sakupiše na Zagorje, polje znatno, kod Čengića glasna dvora. Pa pošto mi vojske silne trijest hiljad ubojnika, sve ljutoga krajičnika, na vojenu nogu stade, onda Turci po hrabrosti vojevode vješte boju pred vojnicma postaviše, i na dvoje silnu vojsku na Zagorje razd'jeliše: dva dijela daše vojske da ih vode dva Čengića, dva Čengića, paše vješte mučnu boju i krvljenju; treći dio silne vojske daše vještu Ljuboviću beglerbegu da im bude čelovođa i vojvoda. Pa kada se mudro, vješto razdijeli turska vojska, onda zorno krenu sila sa Zagorja turskom zemljom. Od nje zora i nje sile, kud prolazi, zemlja drkti, a oblak se od prašine nad njom gusti bješe diga, i od oka turske vojske svjetlost sunca zatamio. Silna vojska mahom udri na viteštvom znatno pleme, hrabre Cuce krajišnike; tri junačka njemu sela, Krug, Rovine i Trnjine, sa živijem ognjem uždi. Pa i dalje krenu vojska razdražena osvet činit ognjem, mačem i robjenjem; nego u to isto vr'jeme prispje Danil, znatni vitez, s tri hiljade hrabre vojske, na boj hitre, crnogorske. Kako Danil s vojskom dođe, boj žestoki s turskom vojskom i ognjeni zametnuše; nasrnuše Crnogorci sa prirodnom valjanošću ka na prve turske vojske. Ali Bošnjak, Hercegovac - Srb je turske vjere zbiljski: ne kće s mjesta i megdana šenuti se, uzmaknuti bez velika mesa, krvi, već se bojak prekrvavi tri dni b'jela i tri noći sve na jedno mjesto drži. Bosanske se šeišane i glasiti crnogorski džeferdani glasovima nadmetahu, pretjecahu - ko će kome jasnost glasa sa svojijem preuzeti. Njina zrna smrtonosna na obije hrabre vojske ka grad ljetni prosipahu. Gine junak neprestano s te i druge ravne strane, mjesto plača i žalosti u obje se vojske čuje glas veseli i pojanje. Al' zahiru Crnogorci tursku na drum prekidoše, te bez rane i taina turska vojska sva ostade. Turčin svašto ka pas jede, a konjsko im meso tada bješe ka čast najslavnija mračne pashe Bajramove; al' hrabrošću na megdanu ustupiti ne oćahu, nit' se natrag povratiti, bez krvava mnogo pota da stidnijem pobijegom traže glavi spasenije. No kad hrabra vojska srpska viđe Turke u nevolji, i da nužda i boj krvni nagoni ih govoriti kudijen će natrag bježat, onda sa svih stranah silno na upornu vojsku tursku udariše, nasrnuše. Obije se hrabre vojske na megdanu izm'ješaše: tri sahata megdan bojni na mačeve i na sablje s krvlju teškom dijeliše, dok najposle vještobojna hitrost mišce crnogorske pogna s polja bitke strašne Hercegovce vitezove i Bošnjake nepreklone. Sva pobježe u gomilu turska vojska sa megdana; sa njima se Crnogorci u bježanje izm'ješaše. Neprestano puška puca i plameni mač sijeva; pada Turčin neizbrojni od krvave ruke srpske. Svijem drumom kad ćerahu tursku vojsku ustrašenu, sa ravnoga druma mnogu saćeraše i sagnaše, i u tvrdi neprolazni krš i bogaz ućeraše; pa u bogaz silnu vojsku zatvoriše, optekoše, - i tu složno sa svih stranah učiniše juriš na nju. U tri sata turske vojske tri hiljade pogiboše, i dva paše s beglerbegom i ostalom svom gospodom - tu mi vrsne svoje glave na megdanu pogubiše. Druga silna, no smetena vojska pršte na sve strane ka gusakah jato glupo kad ih soko hitri smete sa poletom smrtonosnim, te gačući bježi svaka, traži sebi spasenija i krije se na sve strane u plotove, grm i jame, kroz planine nepoznate. Crnogorci znake mnoge od hrabrosti na megdanu s oružanom rukom bojnom zadobiše, ugrabiše: dvije glave sa dve paše, treću znatna Ljubovića, beglerbega u boj strašna, a vojvodah pomanjijeh, kapetanah i begovah, sedamdeset i pet uprav u tom boju isjekoše. Druge turske silne vojske na sve strane i megdane izbrojit se ne mogaše. To krvavi toga boja crnogorskoj vojsci hrabroj bi dobitak bojna polja. Dvije glave dva Čengića, treću silna Ljubovića sa barjakah trijest i šest darovaše svom vladici da trijumfom tijem falnim hram viteštva crnogorskog vječno kiti i ponosi, i besmrtno slavno ime boju tome sveto hrani dok Slavenstva vijek traje.
(Za spomen ovog boja dao je vladika Danilo ovu crkvu na Cetinju sazidati.) |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Ned 22 Feb - 18:34 | |
| Pjesma četvrta
Tek viteške hercegovske i bosanske bjehu majke, dične sestre i ljubovce jauk glasa ustavile, i od suza žalosnijeh svoja lica osušile; tek bijahu malo, tužne, gospodare i sinove, vrsnu braću i srodnike naricati ostavile; već kadune bjehu često proklinjati prekinule krjepku mišcu Crnogorca, koja njima crno srce na megdane cucke dade, - ali momčad vruće krvi pogiblijeh vitezovah u bojeve crnogorske izviše se, ustadoše i oružjem viteškijem sebe divno nakitiše, a srca im bjehu, duše sa osvete groznim duhom zadojena, napojena u materska jošt naručja; počeše se okupjati na alaje i na jata i pričati jedan drugom đe im oce, braću hrabru i vitešku njinu slavu sakri u grob crnogorska slavna bojem čvrstna ruka. Svud se momčad više hitra, noću, dnevlju, neprestano, tražeć sebe predvodnika koji će ih vješto vodit da osvete krv očevah, svoje braće i srodnikah, na tri cucka hrabra sela Crnogorcem prolivenu, - dok nađoše i staviše vrhovnijem sebe voždom pogipšega Čengić-paše mladolika sina vrla, Bećir-pašu izvjesnoga. Momčad tada njega pašom postaviše, načiniše, što im Stambol, kako začu, sa fermanom svemogućim odobri to i potvrdi preko svoga brzotečna tatarina i vjesnika. Otačestvo Obilića i krilata vojevode Omućević silna Relje kako glavu Čengić-paše viđe divno nakićenu su dva carska mrka tuga, onda srca u viteze hercegovske i bosanske uzlećeše na vojena hitra krila, brze noge, i viteze staše biti sa osvete poletima u bojničke njine prsi. Mladi Čengić Bećir-paša, i on duhom Nemezise za krv paše dva Čengića, svoga oca i svog strica, sa žestokim rata duhom povataše, seb' pitaše protiv mišce i oružja rješitelnog srpska gnjezda. Ukor ostri i sramotni vladatelju gordeljivu ne davaše počivala, nit' viteška mladež turska već ga pašom zvati šćaše da na lake priđe noge ne uskoči i ne usta, i s knjigama tankijema ne okupi silnu vojsku - po izboru Hercegovce i Bošnjake sokolove, kojijeh se mišca, hrabrost sa vojničkom slavom zbiljskom u narodu proslavljaše, i koje ti na osvetu roditeljska krv i bratska pozivaše da otidu. Kad vitešku na Zagorje skupi Čengić-paša vojsku, dvaest hiljad brojem hrabre, pa vojnicma ovu riječ sta vitešku govoriti: "O vojnici slavonosni i stambolska vjerna đeco, vaša drska ruka, riječ mene paše v'jenac daše; vaša hitra i moguća ruka mi ga uzet može. Naši oci hrabronosni svud vojničke slave ime pod barjake Otmanove zadobiše s krvlju svojom i u ruke s ostrom sabljom; njihovoj se bojnoj slavi mač božestva udivljava. Krjepost duha, njine mišce slave su im napunile sve narode zemska carstva; pred viteštvom njiovijem kavurska su carstva mnoga mač krvavi preklonjala, i Vijena carerodna u okov je njin plakala. Azijatska polja mnoga slavom njina oružija gromoglasnom falom grme po prostore besmrtnoga Marsovoga slavna carstva. Stambol im je objeručno za viteštva dava v'jence i prvenstvo pred drugijem ratnicima Vizantije. Pa ko njinu sv'jetlu slavu da pomrači i potrači? Čija l' ruka s mačem drska njih s njihovom slavom bistrom usudi se u grob skriti? Nama, braćo, treba sv'jema naše glave i krv našu ne šteđeti, svu proliti dok vitešku krv očevah prolivenu osvetimo, dok s vojničkom slavom prvom naše glave uvjenčamo. Ne treba nam pomišljati, nit' se toga ubojati što je naše oce, braću crnogorska slaba mišca pod široka mračna krila grozne smrti preklonila. Svaki pravi boja vitez na megdanu slatko pije čašu smrti neprohodnu; za stid bi se njemu našlo ubojat se od nje štogod, al' se s puta na megdanu od nje pomać, ukloniti. Strah je slabost, brat ništavstva; hrabrost - vitez vječno živi. Već na noge, hrabra vojsko, trajati se nema kada, već se hitro na halaje razdvojite, pak razvite nad halajem svakojijem halaj-barjak, vožd krvljenja! " Vojska hrabra vladatelja u svem hitro poslušala; glas od bubnje, talambasa nad njom bojne znake razvi; vojskovođe na hatove nakrmiše pred Turcima, uzigraše bojni konji, zafiskaše zorni Turci. Krenu vojska i obrnu tragom iste prve vojske put gnjijezda svobodnoga, da ga smoždi i raščupa i pepeo ogarinah njegovijeh da zagasi, da se u njem iskra cigla ne zataji vatre žive, već posljednju božestvenu iskru ognja da utuli, skupom Turstvu, krvi srpskom. Vojska brzo dođe silna na granice crnogorske i udari snažno ista na tri sela bojem znatna - na Trnjine, Krug, Rovine. Ali cucki vitezovi pobjeć vojsci ne šćedoše, već se dvjesti zatvoriše u bijele kule svoje, te se brane ognjenosnim oružijem od Turakah. Ali silna turska vojska u prvi mah silno udri na kamene cucke kule, i živijem ognjem deset izgorješe na jurišu i u njima nekoliko vitezovah biranijeh. A ostali brane sebe i prosipju tursku krvcu, a klikuju Crnogorce: "Haj, đe ste ni, naši sivi sokolovi crnogorski! Priskočite vašoj braći sa pomoću u zatvoru, jer nas turska silna vojska sa žestokim ognja plamom sve izgorje i pogubi. Al' mi našu pogibiju ne žalimo od Turakah; mi nećemo u zatvoru vama ženski pomrijeti, da vas Turci sa nas kore, veće muški u zatvoru poginuti mi oćemo; no žalimo, naša braćo, što nas zastat u životu kad dođete, vi nećete da se jada turskoj vojsci u pobjegu nagledamo." Tek viteški glas prestade klikovati Crnogorce, u to prispje tri stotine vitezovah valjatnijeh od viteštvom glasna Kčeva i Bjelicah, bojem čvrsna znatna gnjezda i plemena. Kako trista sokolovah prispje hitro i doleće, uput juriš učiniše, prelomiše tursku vojsku i u bojne brže kule, đe stotinah Cucah bješe, ulećeše da pomognu od turskog se ognja branit. Četirista vitezovah, kad u sebe zatvoriše deset kulah Cuce hrabre, zagrmješe džeferdani ka gromovi ljeta šumni. Od kulah se vojska turska sva odabi i razmače, i modri se plamen ognja od gorećih tada kulah s krvlju turskom sav ugasi. No vazdašnja hitrost turska brže s'jena s svake strane oko kulah zapališe. Ali hrabrost crnogorsku ni to stravit ne mogaše, no u kule jasnim glasom hrabra djela proslavljahu Crne Gore vitezovah, i proz plamen džeferdarska smrtonosna vruća zrna na dar turskoj bojnoj vojsci pošiljahu i davahu. Krvava se bojna igra sve jednako produžaše među kule i Turcima, i žešćija, krvavija unapredak sve bijaše. Nego u ta sahat isti prispje s vojskom crnogorskom vladika im Danil zbiljski, i sa Turcma upališe boj ognjeni sa svih stranah; četirista vitezovah izlećeše iz zatvora. U to turska vojska pleći bježat svoje obratila, al' je hitri crnogorski sokolovi oblijeću; od svakoga kraja, strane na sredinu nje s jurišom neprestano udaraju dok svu silnu tursku vojsku na alaje rašćeraše po brdima i dolima, ka vukovah jato hitro kad u ovče stado udri, razžene ga na buljuke na sve strane i krajeve vadeći mu živa srca, - dok piličnik ne uteče. Hitri Bećir Čengić-paša, kako vojsku i Danila viđe na boj đe hitaju, odma s tridest pašalijah na brzine konjske umče; uboja se da ga sudba svoga pretka ne pristigne od srpskoga ostra mača. Druge vojske kami ledni s toga boja krvavoga tad uteče i spase se. Osim vojske tu pogipše jošt u ropstvu ufatiše sedamdeset biranijeh kapetanah i begovah. Njih posjeći tu ne hćeše, već ih daše na otkupe: za svakoga po žutijeh sto dukata prifatiše, pa za isti otkup turski prah, olovo zakupiše. I to isto pripraviše kad gođ turska volja bude Goru Crnu s vojskom svojom polaziti i viđeti, da im otkup ta povrate iz pušakah šarenijeh. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Ned 22 Feb - 18:35 | |
| Pjesma peta
Posle mnogo pobijedah koje mišca crnogorska na različna mjesta znatna dobi krvlju i ugrabi od sinovah Carigrada, već bijesne turske vojske bjehu vodit prestanule silni paše i veziri na oblasti crnogorske; bješe ruka hitra srpska bedem tvrdi, neprohodni od turskijeh kosti digla međ' svobodnom Gorom Crnom i Turčina groznim carstvom. Al' grabljiva smrti ruka Crnogorce tada ljuto uvrijedi i ucv'jeli, jer im vožda i vladiku, baš Danila mitronosna i viteštvom znatna Srba, u naručje svoje mračno uze, sakri i odnese. Za Danilom zaplakaše vitezovi i ratnici; plaču majke, luda đeca, - sve ujedno glas je slilo od kukanja i žalosti odzivima plačne vike; plaču krute gore, brda i litice strmogledne. Na pogreb se njegov znatni narod srpske Gore Crne vaskoličak okupio, pa barjake mnoge turske i dobića neizbrojna, sablje turske i oružja, na grob su mu iskupili. Pak se viju Crnogorke u nebrojna kola mnoga oko groba Danilova, i s jasnijem žalosnijem nariču mu glasom pored sva njegova hrabra djela, koja s umom i viteštvom u bojeve turske dobi. Sunce tada lice svoje tri bijela dana ne kće Crnoj Gori pokazati; već tri dana i tri noći i priroda kaza sebe suznu oku Crnogorca u žalosno a i tamno odijelo obučena. Kako Turci razumješe da u grobu Danil siđe, pomisliše da se hrabrost crnogorska sa njim u grob vječno sakri i uteče, i da će im taj događaj put otvorit kojijem će Goru Crnu pokoriti, nje viteštva dotadašnja pogaziti i sakriti, da se s njima Srba ime i svobode dične pleme ne kažuje sv'jetu slavno. Pa Travnika vezir brže silnovite vojske skupi, trijest hiljad vitezovah, pa glasita Ćehaj-pašu zovnu sebe na kapiju i poče mu govoriti: "Eto tebi silna vojska, s vojskom brže, pašo, hajde na dušmansku Crnu Goru, te je ščepaj i poharaj, sablji predaj i porobi. Sad je zgoda tome djelu ispanula da se svrši: kavurski je vojskovođa s ovog sv'jeta preminuo; smrt njegova sad je vlaški duh s žalošću utulila; sad oružja protiv tebe niko neće obratiti." Ćehaj brže paša skoči i okrenu silnu vojsku da s njom uzme i pobere v'jence slave branonosne sa žalošću tad smetene hrabre glave crnogorske. Paša hitro s vojskom spade na prostrane Cucke Uble, na planini đe izdižu crnogorske mnoge ovce preko ljeta na pasište, pa otolen knjige mnoge Crnom Gorom otpravio: "Na znanje vam, Crnogorci, kako me je Bosne vezir s mnogom vojskom otpravio da carevu prvu raju a potonje hainine opet carskom pravom rajom caru svome pod moguće vratim krilo i obratim. Nemojte se štogođ od šta prepanuti, ubojati što ste silne mnoge Turke dobijali na megdanu, i što mnogu krv prosuste turske vojske glasovite; krivi tome vi nijeste, već vladika vaš Danilo i ostali vojskovođe u životu te nijesu, koji su vas na to djelo obraćali i vodili. I zato se vama daje oproštenje, Crnogorci, za sva vaša dosadašnja krvna djela i bojeve ako ćete sad viteške svoje glave prikloniti bez bijenja i krvljenja pod milosnom rukom carskom, koja će vas pomilovat ka sinove hrabre prave. Ako li se prikloniti bez bojevah vi nećete, sa mnom ima izabrane trijest hiljad silne vojske, - silom ćemo našom na vas Turci snažno udariti, vaše glave, našom rukom posječene, caru dati. Vas ta sudba minut sada niti može niti oće; nego treba vaše glave, ali žive ali mrtve, da priklone svoje čelo pred Mahmuta prvog mišcom i skipetrom gromometnim." Crnogorci kada knjige Ćehaj-paše razumješe, turska podlost duh viteški Crnogorca uvrijedi, i svobode oganj dragi raspali im u prsima; te i tada, kako svagda, polećeše sokolovski na granice i megdane da ih krvlju skvase turskom i omeđe turskim trupjem. No kad hitro dolećeli na poljane od megdana đe s' nadahu da će udrit sila turska s Ćehaj-pašom, onda vojske vojevode, svi knezovi i serdari k vojsci svojoj staše zborit sa suzama i s uzdahom: "Vidite li, vitezovi, ka bezbožno pleme tursko sa svih stranah očekuje kad mu zgoda i vrijeme pokaže se i ispane da rastrza smrtonosnom i varvarskom svojom rukom začetije naše slave i svobode ljupke dvore. Sad je ono uprežalo đe priroda smrtnom rukom uze nama vožda umna, i svijema hrabra srca tom žalosnom strelom rani. Stoga su se Turci mrski podignuli na nas vojskom; misli njina sl'jepa glupost da se u hram naš viteštva iskra slave bojenosne s Danilovom smrću slavnom ugasila, zatamila; misli turska prijevarnost da već grudi crnogorske sa svobode duhom slatkim pofatati nigda neće. Može l' rana smrtonosna viteškomu srcu biti mnogo slađa i lakšija od nepravde ove gnusne kojom Turstvo bezakono naša muška srca para? Svi da bismo znali, braćo, u boj ovi krv proliti od tirjanske ruke turske, ne valja mu sa megdana stopu zemlje ustupiti. Treba turska beščovječnost da u čelik naša srca, naše prsi, preokrene; treba s bojna polja bitke tursku vojsku podagnati, i potoci krvi turske od oružja ruke naše da poteku i prospu se; treba naše rane ljute koje nam je udarila turska glupost i nepravda turskom krvlju ugasiti. A Danilo iako se u besmrtnost preselio, evo nama Vasilije, mladolika umna vožda, kojega je Danilova vješta ruka izabrala u povoju đetinjskome za svojega prejemnika." Tada vojska glavarima jednoglasno sva povika: "Krv se naša na megdanu, naše glave, šteđet neće - za poštenje i za ime otečestva, naše slave - do posljednje prolit kapi!" U taj doba Tomanović, vitez Nikac od Rovinah, kojemu će djela slavit Crne Gore predjel vječno, su četerest biranijeh vitezovah od plemenah tad izide pred svom vojskom među kolo i glavare, pa viteškim poče glasom Crnogorcma govoriti: "Hrabra vojsko i glavari, evo nam je turska sila na granice pristupila, i ognjeni plamen Travnik da nas pali obratio. Bog to znade, drugi niko, ali će nas vojska turska popaliti i dobiti, ali od nas pred svijetom vječnu bruku i sramotu turskom carstvu i imenu donijeti i naviti. Već vi mene poslušajte, e ja stojim na krajini, vješt sam ratu i krvljenju i poganoj turskoj ćudi. Turska vojska kad udari, za vojskom će biti paša i gospoda sva vrsnija; ako joj se odapremo, staće bježat bez obzira; vojske će se mnogo turske, ako silna pregne bježat, moć posjeći u pobjegu, al' će paša i gospoda sva znatnija uteć, braćo, na hatove ka vjetrove, - ni jedan vi glave neće od njih u boj izgubiti. A đe glava pobijenoj ne pogine vojsci jednoj, tu dobiće slave bojne ne pokaže sjajnost svoju pred svijetom i narodom. Ako l' b'jesna turska vojska nas prićera s bojna polja, tu s' od dvije struke plete: ali listom poginuće, al' svobode ime sveto i nas sa njim istražiti, u slave ga ime svoje utopiti i preliti. Nego mene čujte dobro: vi se, vojsko i glavari, noćas noćno privlačite blizu turske vojske strašne, ali dobro sebe skrite u dubrave gusto mračne i doline vječno tamne, đe vas turska neće straža opaziti ni viđeti. Tu sjedite potajeno, a Turci će u okolu umiljate odgovore na lažava pisma čekat. A ja pođoh su četrdest biranijeh vitezovah usred turske vojske mnoge, prijevarom i krijući, da Ćehaju silna pašu pod šatorom ubijemo. Ako sreća to viteška nama dade učiniti, čuti ćete naše puške na Ćehaju silna pašu, koje će mu srce živo, ako bog da, izgorjeti. Pošto naše puške puknu, čuti ćete od turskijeh grmjavinu kad zahuči na nas drugah četrdeset. Bog to znade, drugi niko, što će od nas tuna biti; no što bude, to će biti. Vi kad puške začujete, svi viteški ustanite, i na silnu tursku vojsku složno, hrabro udarite, e će vojska tada turska biti smutna i smetena. Vitezovi kad vas vide đe letite ka orlovi da udrite na okolu, pobjeći će bez obzira. Tu vitezu blago svakom koji hitre noge ima i junačko nosi srce - okinuće glavah dosta sa Turakah vitezovah." Tek riječi ove Nikac među vojskom izgovori, su četrdest vitezovah pođe hitro uz planinu, a ostade crnogorska hrabra vojska i glavari suze roneć žalostive za četrdest sokolovah koji njima odlećeše da za slavu i svobodu rodne zemlje, rodna mjesta umru s mačem u rukama, ka vitezi Termopilah što za vjernost otačestva besamrtnu smrt primiše od persijska ostra mača. Pa žalosna vojska ode vruće suze otirući, i zapade blizu turske u pokrita mrakom mjesta đe im soko Nikac kaza; pa tu čeka grom pušakah koji će im znak pobjede sa žalošću proglasiti. Nikac pođe sa družinom noću na drum od Rudinah, kojijem je vojska turska na krvave Uble prošla, pa u kraju istog druma sa družinom prenoćio. Zora b'jela i vesela i pjevacah jasni glasi, koji v'jence cv'jetne pletu s kojijema okićaju Avrorino bistro čelo, izvedoše vitezove na drum čisti i široki sa kojijem k vojsci turskoj obratiše, otidoše. No kad došli i uljegli u veliku tursku vojsku, pitaju ih silni Turci: "Otkuda ste, Vlasi, more, i doklen ste naumili? Jeste l' došli u indati čestitome Ćehaj-paši?" Nikac njima odgovara: "Mi smo, Turci, odovuda, od čobana, od plemena drobnjačkoga poznatoga, pa kada smo čuli silna đe prolazi vaša vojska s čestitijem Ćehaj-pašom na dušmana od starine, nepokornu Goru Crnu, sve smo naše ovce b'jele u Durmitor ponositi ostavili, neka pasu bez čobanah s čobankama, a mi smo se podignuli u pomoći Ćehaj-paši i njegovoj vojsci mnogoj. No vas, Turci, svi molimo da nas paši odvedete pod šatorom svilenijem da mu skute i papuče po dužnosti cjelivamo." Turci brže ustadoše, put šatora otidoše, a za njima Tomanović su četrdest vitezovah. Kod šatora kad dođoše, onda Turci pod šatorom uljegoše Ćehaj-paši da mu kažu e čobani žele k njemu pristupiti da mu skute i papuče cjelivaju i private. Paša reče da pristupe, i svilena njima vrata da otvore u širinu. Šatora se vrata brže otvoriše i zapeše, Tomanović sa družinom na šatorska vrata dođe. Tu svakome drugu dođe na um drsko Obilića i kosovsko strašno djelo, pa četrdest džeferdarah hitro brže upališe na Ćehaju silna pašu. Tu mi smrtna džeferdarska sa ognjenom svojom silom razniješe zrna pašu. Kako puške zapucaše, uzbuni se turska vojska: viđe pašu pod šatorom đe bez duha mrtav leži, a pobježe Tomanović sa junakah četrdeset proz ordiju tursku mnogu. Za njima je oganj ljuti iz pušakah naložila silna vojska svakolika, al' vitezma božja pomoć u nevolji priskočila, te svi glave ne dadoše: od mnogoga prosutoga za njim' ognja iz pušakah pade gusta, neprogledna magla praha jadonosna, tere vojska silna turska ne viđaše uprav gađat, već po glasu od bježanja i tankoga džeferdara Crnogorce pogađahu. Dvaest i pet vitezovah, Obilića braće prave, kod šatora pašinoga pogiboše i padoše; među njima najznatnija dva viteza crnogorski, Žutkoviću Njegoš Tomo i knez Stanko od Bjelicah, pogiboše i ostaše; a petnaest - rana ljuti dopadoše od Turakah, te mi bježe pred Turcima, a pred njima Tomanović su šest ranah na tijelo. Istom Turci što ih bjehu pristignuli svekolike, da im glave posijeku, al' ne dade crnogorska u potaju sakrivena silna vojska i viteška, već kako je puške čula koje silna Ćehaj-pašu pod šatorom osmrtiše, trčeći je sva hitala dok se s turskom srete vojskom te ranjene vitezove krvavijem tragom hoda pristizaše i gađaše. Tek se vojske dvije hrabre susretoše na megdanu, počeše se stare igre Crnogorci sa Turcima smrtonosne poigravat. Al' orlovi srpski sivi tad bezglavnu tursku vojsku u krvave Uble Cucke oblećaše s svake strane, te joj natrag ne davahu niz Rudine drumom bježat, a naprijed ne znavaše kud će odit - ni smijaše. Vi, sveštene neba kćeri, te pijete vodu bistru s istočnika božestvene Hipokrene gelikonske, sapletite v'jence slave lavorove i palmove, te viteška djela hrabra pobjednikah turske sile sa besmrtnom slavom vašom proglasite i vjenča'te. Crnogorske bistre šarke sa svakoga kraja Turcma travnu boju njinu mnogu u crveno omastiše, i šalove turske gorde brzoletna puške zrna iskrojiše na Turcima. Poče grozni vladac ada na mračnojzi kolesnici su četiri vrana konja proz ordiju tursku lećet, i mišicom vladateljskom tursku vojsku na alaje u predjele svoga carstva uvoditi i ćerati. U to eto crna šćerca rasprostrani mračna krila, i strijele bistra Feba okeana cklena mračnost u prostrana svoja njedra skupi brzo i zatupi. Turska vojska, tek se smrači, izm'ješa se s crnogorskom, pa pobježe niz Rudine širokijem druma putom; s njom se kolju Crnogorci, ali silnu vojsku tursku ustaviti ne mogaše da tu noćcu i sjutradan piličnika ne ostave da se bula njim zaklinja, već pobježe turska vojska, kako vazda, bez obzira. A vrati se crnogorska, te dobića bojna mnoga od Turakah razdijeli, a vladici glavu paše, čadorove i hatove s barjacima pokloniše; glave turske neizbrojne na vrhove šumah pobi, neka Turci vide glupci ka visoko podrastaju od bojevah sa Srbima, i neka je naručnije sivu orlu i gavranu poljubiti tursku glavu. Crnogorska vojska pođe sa veseljem doma hrabra i ponese Tomanović Nikca, svoju perjanicu, su petnaest ranjenikah, pa ih daše na ljekare da im rane ljute l'ječe. L'ječiše se za godinu, dok se divno izvidaše, pa vidanje ljekarima podmiriše golom parom što im vojska bješe dala viteškoga starješinstva, i daše im brojem uprav po stotinu madžarlijah. Ponosi se, Goro Crna, sveti hrame srpske slave! Dok svobode tvoje gnjezdo izležuje sokolove kako Nikca od Rovinah i njegovo društvo hrabro, svagda će ti pred oružjem protivnika sila padat, i vjenčeve bojem pletne tvoja hitra brati ruka. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Ned 22 Feb - 18:35 | |
| Pjesma šesta
Zvuk plamena oružija i pobjedah hvale jasne, kojijema neprestano crnogorsko znatno ime na sve strane grmijaše, i piperski mač krvavi iz nožnice tristaljetnje hitro nagna istrgnuti i gola ga pokazati protiv trona Vizantije. Vrela turske krvi hitro od njegova ostra vrha mnogovidna potekoše oko grada dva careva, tvrda Spuža, Podgorice i rijeke dvije znatne, tihe Zete i bogate i Morače brzotečne. Dok Turcima česti boji i krvljenja svakog dana dojadiše, dosadiše, pak begovi oba grada, gordi age i kadije pokupiše odijela sa Turakah pogipšijeh koja bješe Piper hrabri ostrim mačom i šaricom iskrojio, omastio mrskom mnogom turskom krvlju, pa ih nose na kapiju ognjenoga divna Skadra k Topal-Osman, silnu paši, Skadra vlacu i veziru. Kad piperske drznost ruke Arbanije gordi vladac hitro začu i razviđe, silnu brže vojsku skupi da pipersko pleme hrabro istrijebi i zaduši što se smjelo usudilo, sa pregleda Gore Crne, jaram turski s vrata bacit i svobode ime rodit od kukanja turske majke. Pa kad s vojskom Topal dođe k Tugomira drevnoj građi, Podgorici glasovitoj, onda k sebe dozva brže kapetane i begove koje k boju i krvljenju nalazaše za sposobne, i piperska mač i ruka koje bješe uvredila na bojeve i megdane. Pa im gordi poče zborit: "Čujte, turski sokolovi i Stambola protivnikah krvopije i lafovi! Evo vama vojske silne, baš hiljadah sedamnaest; s vojskom hrabrom udarite na uporno vlaško pleme, sve im ognju mrtvo da'te, a muškića svaku glavu okinite britkom sabljom da ih darom viteškijem u stambolske ruke damo; žensko mačem ne s'jecite, već ga robom dovedite. A ja s vojskom odit neću, e je bruka i sramota da veziri carski idu na toliko malo pleme; već se oću primaknuti su hiljadu konjanikah na Morače brijeg gordi da očima gledim vojske turske hrabrost i viteštvo, i kako će turske sablje Piperima sjeći glave." Kapetani i begovi okrenuše vojsku bojnu na pipersko pleme hrabro. Vojska gazom pregazila bistrotečni tok Morače; Topal-paša za njom stade po brijegu iste vode. Kad piperski vitezovi ugledaše silu tursku, đe se sila na njih digla da ih ognju, maču preda, onda do dva vojevode, Božoviću vitez Pejo i Piletić znatni Ćetko, okupiše sve pipersko hrabro pleme i nahiju, pa im ovu hrabru riječ otpočeše govoriti: "Čujte, braćo i vitezi, vidite li tursku silu koja se je obratila da nahiju našu vrže pod kopita svoja mrska? Sada ovi boj s Turcima ali će nam sindžir ropstva s vrata vječno oturiti, ali će nas vječno držat u gvozdenu svoju alku, - bez vruća se mnogo pota on prekinut ne da lasno. Šta ćemo vi primjer česov iz vjekovah uteklijeh privoditi, kaževati kad vi živi primjer stoji pred očima - vidite ga. Spomen'te se djela slavni koje mišca hrabra čini vaše rodne mile braće; neka krepost i pregloću srca, duše Crnogorca vaš viteški duh porodi - to jedino, više ništa, ropstva vezu prekidaju, to jedino, drugo ništa, slave ime i svobode iz prosute krvi ljudske na megdan vi može dati. Turska vojska neka pali svakolika sela naša; robje skrij'mo u platije; mi puškari što smo listom u stijenske kule tvrde zatvorimo sebe tvrdo, i na kule dočeka'mo vojsku bojem ognjevitu, e bez kulah mi nijesmo kadri bojak s Turcma biti." Svi Piperi poslušaše svoje hrabre vojevode, po naredbi njinoj svašto učiniše što rekoše, pak u tvrde kule st'jenske zatvoriše s' muški, hitro - šest stotinah vitezovah. U to turska sila rupi; sva piperska sela redom u oblačne diže mrake do Stijene doklen dođe. Na Stijenu juriš snažno učinila vojska turska da i njeno selo glasno, ka i prva, ognjem spali. Al' ne daju šest stotinah iz zatvora vitezovah, već se muški sa Turcima oko sela poigraše. Puška grmi, krv se lije, Piper kliče i halače, kula kulu ohrabruje; puškarica svaka lije plam ognjeni, smrtonosni, pali, žeže neprestano. Turčin vrišti i jauče i na perčin mrtav pada, al', bijesan, bojem ne hće uzmaknuti ni ustegnut, već na selo juriš čini. Kroz tamu se brza praha mnoge prave i ognjene liju duge neprekidne među dvije hrabre vojske, po kojemu ognjenome brzotečnu plamnu toku jedna drugoj pošiljaše nerazbudni vječni sanak. Jekom boja na Pipere ustrese se i zaječa v'jenac Koma brilijantni, kome vječno car svjetlosti sa pogledom svojim bistrim glavu kruni clenovidnu. Kako kučko pleme hrabro začu odziv gromoglasni Koma gorda i visoka, odmah se je boju ljutu dosjetilo, domislilo, al' ne znaše đe će biti dok viđeše oblak mračni od žestoka krvna boja i od selah zapaljenih iznad gnjezda piperskoga. Tad znadoše da su Turci na njih silni udarili, pa odmaha polećeše pet stotinah vitezovah, a pred njima Drekalova hrabra roda i plemena Radan znatni vojevoda. Brzo kučki dolećeše vitezovi i ratnici u pomoći svojoj braći. Kad Pipere bojem hrabre pogledaše, i začuše u kakvu su tešku muku od turačke vojske zbjeni, kakvijem li jasnim glasom iz plamena vruća boja klikovahu braću bližnju: "Haj, na noge, braćo Kuči i Brđani svi ostali! Priskočite danas nama u pomoći na nevolju, a mi ćemo sjutra vama ako iko živ preteče od plamene turske sablje. I da nije ljuta zmija, sedmoglava Stambolija, nas odsjekla, razdvojila od vitezah Gore Crne, mi vas danas i ne bismo na nevolju klikovali, ni vas s Turcma zavađali, nego bi nam Crnogorci, naša braća, priskočili na nevolji krv proliti." U junakah gore kučke popucaše srca živa, pa u vojsku tursku zagon ka lafovi učiniše, i napola tursku vojsku oko sela presjekoše, put do kulah čist i krvav prosjekoše, učiniše. U taj doba šest stotinah piperskijeh sokolovah iz zatvora izlećeše, i s kučkom se vojskom hitrom izm'ješaše, poznadoše, pa na tursku dogovorno dva valjatna, bojem znatna srpska Brda udariše; niz Pipere silu tursku salomiše, prizajmiše, u selo joj pet stotinah vitezovah posjekoše. No kad vojska u pobjegu spram Orlujske st'jene dođe, onda brdski vitezovi na sredinu nje udriše; tri hiljade turske vojske po desnojzi strani hitro odvojiše, prizajmiše; niz Orlujsku gordu st'jenu nagnaše ih vrućim bojem. Tu mi turskom pješcu, hatl'ji podrastoše umah krila kako mravu po starosti, te na jata staše gusta niz Orlujske lećet st'jene u predjele turskog raja. Kad Brđani otpraviše tri hiljade turske vojske u sadove tandarihe, na pirove vječno sjajne, da odahnu i počinu na postelje meke raja, koje im je prorokova pripravila lažna ruka među crne i golubje oči šćeri besmrtnijeh i boginjah alkorana, - onda ti se odmah hitro za bježećom vojskom drugom povratiše u pogonju, i na brijeg od Morače kod prostrana drevna grada Diokleje razorene pristigoše tursku vojsku, ugnaše je u Moraču. Turci bježe bez obzira, a brdska ih momčad prate iz pušakah dugačkijeh. Tu ne bješe niđe blizu mosta zgodna ni prelaska, al' Brđani deset brže od turskoga mesa mrtva napraviše sa šarkama, ter preko njih turska vojska sva prebježe i uteče koja mrtva ne ostade od brdskoga ostra mača i Morača koju brza ne zanese u njedrima. Brđani se otlen doma sa viteštva vjenčevima povratiše u Brdima sa dobića mnoga bojna a jošt više vječne slave. A pobježe Topal-paša poizgnute mnogo glave, razbjen, grdan kukajući, uzdišući i plačući za imenom prvim sjajnim, koje njemu pređe toga u narodu grmijaše slavno, dično i pohvalno. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Ned 22 Feb - 18:36 | |
| Pjesma sedma
Boj piperski s Topal-Osman, Skadra pašom i vezirom, u viteška brdska srca iz prosute krvi zače ime slave bojenosne i svobode ljudstvu drage. Staše brdski vitezovi preko Turske prolećati, sastavljat se s Gorom Crnom, sa njom bratsku svezu tvrdit kako će se tužni branit od ognjena zmaja Turske. Sveza brdska s Gorom Crnom pob'jeđenu gordost tursku opet uždi i raspali da pobjede i osvete sa oružjem slavu traži na nahiju kučku hrabru, koju mjaše da će opet obladati, pokoriti, i mrtvom je rajom turskom vjekovječno učiniti kako jedno sprama Turske, slabo pleme i nejako koje se je uvalilo u čeljusti ognjevite Arbanije bojem slavne, za dovršit ovo djelo, po hrabrosti Turstvo izbra prapotomka Mahmut-bega, Hodaverdi silna pašu i vezira su tri tuga od Prizrena trononosna, komu hrabrost i vezirstvo po nasljedstvu dolazaše. Glas gromovah ognjenosnih i vjesnikah krvna boja oglasiše turskoj vojsci da se glavar njih vrhovni u porfiru branonosnu oblačio i krenuo, te se odmah krvožedna sa svih stranah sleće vojska na Zlatičko ravno polje, međ nahijom Kuča hrabrom i varošem Podgorice. Tu je vojska jednu noćcu obnoćila, konačila, provodeći razgovore od viteštva i hrabrosti. No tek zore sv'jetla ruka skupi mračnu zavijesu i sakri je u dubinu valovita mračnog polja, tek cvijeće majsko dično posla tronu živonosnu Apolona svjetlopisca brilijante rosne kaplje dužnom žertvom nježne duše, kod vezirska gorda stana razviše se dugokrili sa sabljama u rukama hitroletni ratni znaci, ustresoše polje jekom glasne svirke, ječni bubnji, uzvrišćeše željom na boj u vezama povezani svi hatovi ka lafovi, a vjesnici vojske turske po okolu zaurlaše kurjačkijem harapskijem muklohučnim dugim glasom i dozivom vladjetelskim da otkreće silna vojska, e je vezir gordu svome silnu hatu i nemirnu na krilata leđa sjeo. Vojske turske sa vezirom dvadest hiljad hitro krenu uz Doljane put Zlatice, i sa bojem krvavijem svu Sjenicu, selo kučko, izgoreše, poharaše, pa na Medun glavno Turci kučko selo udariše i s krvlju ga mnogom turskom, ka Sjenice, opališe. Al' naprijed vojski silnoj kučka hrabrost ne davaše, već je s čela bjehu silno ustavili i uzbili, na junakorodni Medun svukoliku okupili. Pa se bojem žestokijem sa njom biju sokolovski, i po glasu puščanome i halaku viteškome u pomoć im doskakahu ratoljupci daljih selah. Al' hiljada kučke vojske dvaest hiljad sile turske, koja bješe bojne kule ufatila i pritisla, ne mogahu nadjačati ni u bjekstvo obratiti bez pomoći čije druge. No u bojak najžestoči i najvišu muku kučku prispje njima pomoć dobra - dva piperski vojevode a za njima šest stotinah vitezovah ka orlovah od plemena piperskoga. Kad piperska laka vojska udri bojem na Turčina, utruđenoj kučkoj vojsci srce s mišcom tad uzigra, te na Turke sa viteštvom udariše oba Brda. Poklaše se, da se priča, s turskom vojskom po Medunu; bez uzmaka mači brdski staše svoju sjajnost mračit sa crvenom turskom krvlju; stade Turke srpska mišca na crvena mnoga jata od Meduna odgoniti, u smrtni ih lanac vezat. Kad dojadi turskoj sili boj ognjeni i krvavi od Brđanah po Medunu, onda vezir svojom vojskom bez obratka bježat poče, al' gospode druge turske sedamdeset izabrane, sve begovah i spaijah, nema kada izbježati iz visoke i prostrane kule Radan-vojevode, već je brže oblećeše vitezovi brdske gore. Pa na kulu ne šćedoše odmah s vojskom udariti da im sila sa vezirom tad mrcino ne uteče, već stotinu oko kule vitezovah ostaviše da čuvaju smrtnu stražu begovima, spahijama. A ostala brdska vojska zajmi Turke i vezira niz Sjenicu, put Zlatice. Dok do polja silu tursku doćeraše vrućim bojem, posjekoše devet stotin od Turakah hrabrih glavah; otkraj polja do Ribnice, koja teče blizu grada starinskoga Podgorice, šest stotinah posjekoše, pa s brijega od Ribnice dozivaju prizrenskoga gorda pašu i vezira: "Obrati se, silan pašo, i zahvali Brđanima, koji su te danas divno i vezirski ispratili sa veseljem iz pušakah. Što si glavu preklonio u sredinu vojske turske, te naprijed često klanjaš ka nevjesta mnogostidna među kitom i svatove kad zahvalja na zdravice svome rodu i plemenu? Obrati se malo, pašo, da nam kažeš kad ćeš pisat k Mahmut-caru, tvom sultanu, u Stambolu falna pisma, da mu štogođ laže u njih ne primetneš hvaleći se! " Otolen se vitezovi natrag brže povratiše, i na kulu vojvodinu, u kojojzi bjehu Turci zatvoreni, opkoljeni, snažno, hrabro, udariše, i živijem ognjem kulu odsvud brže zapališe. Pa Brđani staše turske poglavice dozivati: Manje, Turci, vatre lož'te, manje tutun zapaljujte, ere će vas tama sade obuzeti, pritisnuti, a vrata su kule tvrda - biste mogli turske brade do otvora popaliti." Sedamdeset tu u kuli poglavicah ostadoše smrtni tutun duvajući, a Brđani otiđoše sa dobićem pjevajući. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Ned 22 Feb - 18:37 | |
| Pjesma osma
Kad bezumni, nenasiti sa tirjanskom rukom vladac manji narod i nejači pokoriti seb' ne može, nit' ga svezat u nesnosni i tirjanski sindžir njegov, onda sebe pred svijetom sa porfirom prijevarnom on pokrije i odije; tobož oće sa tom lažom da svijetu kaže svemu e on ono i prezire ka malenkost jedva vidnu sprama svoga veličastva, o kojoj je stidno njemu pomisliti i zboriti, kamol' sa njom rat voditi. U ođelu ovom lažnom s crnogorske strane male pred svijet se kaževahu kičeljivi vladaoci Vizantije stolodržne: Ahmet treći, Mahmut prvi - sin Mustafe, Osman drugi, dok na gordi tron Stambola sjede Mustav, sin Ahmetov. Kako sjede, poče mislit i ognjenu Otmanovu izostrivat smrtnu strelu da svobode srpske srce s njom probode i umrtvi, pak u divan Turstva ćori, i u mater zla, gluposti, - đe nijema i bez krilah leži pravda u sindžiru mučiteljskom rukom mrskom savezana i skopčana, a nepravde i zločinstva đe glas grmi i caruje, đe dobija laka krila za zlonosni ljudstva polet, - poče ljuti Mustav zborit: "Čujte, knezi, vojevode, kojih sablja, hitra ruka brani ime, veličastvo Otmanove slave, glave; kojijeh je umnost, mišca nepobjedni Jupiterov štit uzela, ugrabila Minervinoj božestvenoj, umnoj ruci vsemogućoj; kojijema slavom branom sve planine poduranske odzivaju gromoglasno! Kud god naše silne vojske obratiše polet hitri, i jarošću barjak Turstva raširiše i digoše, svud pred njima protivnika gorda sila nički pade, i plivuća krvlju polja svud ostaše u rukama Osmanove đece hitre. Ali jedno vlaško pleme i gnjijezdo Srbah malo u predjelu crnogorskom naša mišca, naša sablja ne bi kadra pokoriti visokome Turstva tronu. Naše paše i veziri, sa fermanom Turstvu svetim, često vojske povodiše, i sa njima ljutim bojem na to pleme nasrtaše; s njega slavu nikad bojnu turska mišca ne donese, no sramotu i stid svagda. Treba sada nepremjeno naše sile obratiti, i dan prvi, dan veliki mog izlaska na prestolu tim dobićem čestitovat." Onda divan rabovidni vlastitelju svome groznu niskim glasom odgovara: "R'ječ će tvoja sveta biti do izdaha turske sile, al' je tvoja krunonosna jošt nevješta glava carska ratovima i bojima; treba slavu i poštenje turskog carstva i imena više čuvat nego glavu. Mi možemo silnom vojskom tako mahom udariti, njina sela i plemena s krvlju mnogom popaliti, al' će oni skriti čeljad i imuće sve ostalo u visoka svoja brda; po breg' mora nemirnoga mi odovud udariti, a od mora neće niko. Naša vojska vječno neće u gnjijezdo crnogorsko ostanuti, vojevati, već se natrag oće vratit, a oni se puštit za njom, polomit je i posjeći, od nje bruku i grdilo, ka od svake, načiniti, da joj bručni spomen daju vijekovi jedan drugom. Već ovijem putom bismo mogli pleme to krvavo porobiti, istražiti, kad nadmena bi ošćela Venecija moredržna svoju silu okrenuti, i od mora sa njom udrit na plemena crnogorska; a mi s kraja svakojega naše vlade i države da udrimo silom snažno na kavursko pleme čvrsto dok se s vojskom sastanemo mletačkoga dvora davna. Tijem bismo putom samo mogli ime crnogorsko vječno sakrit od svijeta. Ako l' ne kće Venecija to krvavo djelo s nama dijeliti po napoli, - prođimo se dizat vojsku, bez grdila i sramote." Slavoljubni Mustav pođe iz divana u dvor gordi; kako dođe, poče pisat prijateljska mrska pisma k mletačkome dvoru podlu: "Svaki danak ljubov veća raste vidno i tvrdi se među naša dva velika dvora, trona i naroda; svjedoci su toga glasni prijateljska i vzaimna naša djela svakog dana, koja teku neprestano kroz presretna dva naroda, koji svako zemno dobro pod visoke i široke naše sjenke uživaju; naše ruke skiptronosne nadmeću se neprestano kojano će kojoj priđe dokaz novi visokoga prijateljstva učiniti. Sad u ruke vaše stoji temelj vječnog prijateljstva među dvije ravnosilne i države sv'jetu strašne postaviti, utvrditi, al' mu silu božestvenu vječno skriti, ugasiti među Mletke i Stambolom. Znate srpsko pleme jedno koje se je skoro diglo, probudilo i javilo, ispod skiptra gromometna otrgnulo znatnog sina. Naše vojske nepobjedne slavu bojnu mnogo putah kleto pleme to pomrači; blistatelna Turstva slava, moje carsko visočestvo to trpjeti više neće. Osmanov se krvolitni mač plameni iz nožnice sa ljutošću istrgao i ostrotu krvožednu k Crnoj Gori obratio. Moje vojske s nestrpjenjem očekuju na mig jedan koji će im znak podati da sa svake strane udre na to pleme novorodno. Već ako ste, ko što mislim, prijatelji moje glave i države meni date prorokovom rukom svetom, vaše vojske isturite, po granici postavite krugom vlaške Gore Crne od Grahova do kraj Bara da ne daju bježat roblju koje vojska moja zajmi u primorska vaša mjesta. Pak se neka vojske vaše, kako čuju boj ognjeni među mojom i Srbima, sve naviše poprimiču dok se stanu s mojom vojskom u sredinu Gore Crne. Kad se stanu, piličnika od Srbaljah ostat neće! Ovi slučaj rađa ljubov, al' nenavist vjekovječnu među turskom Vizantijom i latinskom Venecijom." Kako duka sa senatom primi pismo gordovlaca Dardanelah, Propontide, odmah njemu otpisaše sa radošću glupom, niskom: "Mustav-care, Turstva glavo, i visoki vlastitelju polovine zemnog kruga! Tvoje pismo gromoglasno pročitasmo, razumjesmo; tvoje umno rješitelno namjerenje mi vidimo, koje slavu, čest i falu daje tvojoj vjencenosnoj prozorljivoj hanskoj glavi. Naš mogući blistatelni dvor je gotov učiniti po želanju Vizantije i nje trona caredržna; naše silne mnoge vojske svim primorjem kotorskijem, otkraj Bara do Grahova, postaviti mi oćemo. Rob se jedan crnogorski u državi našoj neće moć sakriti ni primiti, no svakoga koji trne vašoj silnoj pobjeć vojsci, naša će ga nepobjedna ufatiti, vašoj dati. Praha oni kupit neće u državi Venecije niti druge potrebnosti što megdansko polje ište. Mi sa njima od vremena Duman-paše Ćuprilića neprestano krv lijemo; već su i nam dodijali sa bojima čestijema po Primorju prostranome, već na noge tvoju silu sad okreni i obrati put krvava Srba gnjezda. Sad je zgoda i vrijeme da spomeneš prošlu bruku s kojom tursku mišcu hrabru ocrniše na megdanu. Naše dvije silne vojske, sa pomoću jedna druge, mogu tijem postupanjem Crnogorce istražiti, da svobodne glave više u krvavi predjel njiov ne podrasta ni javlja se. Nego, kako naše pismo u državnu ruku primiš, nek se tvoja sila kreće, a mi naše vojske mnogo otpravljamo u Primorje da na mjesta bilježena stanu redom, utvrde se." Kad dva grada skiptronosna među koje do tadera spor vječiti carstvovaše beščovječno djelo, volju na taj predmet sjediniše, sultan Mustav tek razumje povoljno mu Venecije druželjubno poslanije, radosnijem glasom hučnim svod divana sav potrese, ka zvjerovah gromoglasni car vlastitelj grabeljivi kad pećine svode gorde svojim glasom sve potrese. Pa fermana tri tanana iz divana polećeše na tatarske hitre noge: jedan gradu jedrenskome, koji gordost svoga lica ogleduje dnevno, noćno nad Maricom bistrotečnom; drugi Bosni vojerodnoj i Travniku nje vlasniku; treći znatnom bojem ljutim otačestvu Skenderbega, u krvavi kraj Bojane Skadar tvrdi i glasiti. U fermane vezirima sin svijeta vladalice, vladateljskim glasom viče: "Brže, sluge, silne vojske što možete sakupite, i s vojskom se brže-bolje otkrenite i dignite put kavurske Gore Crne. Ti, vezire Bosne glasne, digni tvoju silnu vojsku, Hercegovce i Bošnjake, hajde sa njom uprav drumom ostroškijem niz ta brda ka ćeš silom tvojom izist na krvavo srpsko Kčevo. Tu vojnički tabor savi; kavge nemoj zametati ko te sa njom ne ponudi, veće čeka' Romanije silnu vojsku i vojvodu da ujedno boj činite kade vojsku prikupite. Ti, Jedrene trononosne načalniče su tri tuga, digni silu Romanije, sve polkove željobojne; s vojskom hajde preko Turske uprav Kčevu glasitome, đe vezira Bosne čuješ. Tu mi silne branonosne moje vojske izm'ješa'te, ali boja jošt nemojte sa Srbima požižati ako moga vojska tvoja proć bez njega ikojako do tabora bosanskoga, - priđe tope ne čujete Skadranina paše zorna, s kojijem će znak podati kade udri na nahiju, na Crmnicu plodonosnu. A kad tope začujete, silnu vojsku raširite, na gnjijezdo crnogorsko udarite ognjevito; što fatate, sve koljite da od vraga turske slave ne ostane niđe traga; nek vi cigla ljuta zmija koja Turstvu oči vadi ne uteče ostru maču; pak sa bojem hajte širom dok se s vojskom sastanete prijatelja uzdanoga, mletačkoga duke hrabra; kad se s vojskom tom stanete, što vi robja ona dade - sve ga sablji poklonite. Kad viteško ovo djelo dokončite i svršite, i to kleto i uporno kada pleme istrebite, onda silnu vojsku vašu svu spuštite u Primorje, pak se s tvojom ti uvezi, glavni pašo nad pašama, u brodove naše mnoge koji će vas tu susresti, u Romanij' isturiti. A bosanski silni vezir nek se s svojom vojskom vrati preko Risna i Grahova u viteškorodnoj Bosni; a skadarski vitez vezir, Mehmed-paša učtuglija, neka krajem primorskijem on obrati silnu vojsku ka će doći pod barskijem uprav gradom na krajinu. Ti, skadarski krajičniče, Mehmed-pašo Bušatlijo, digni vojsku svud hvaljenu, na Crmnicu hajde sa njom crnogorsku usamljenu. Kada na nju udriš hrabro, žeži tope glasovite da po glasu njiovome sve jedanak udre vojske; popali je i porobi sa viteškom slavom tvojom; nemoj muškić njezin đegođ da uteče svojom glavom. Kada muški ti savršiš to viteško djelo hvalno, sa vojskom se tvojom digni uz Građane pleme hrabro; ka Crmnicu istrijebi ognjem, mačom i mišicom svu nahiju Riječansku, pa otolen vojsku digni, na Cetinje s njom udari, na njem vlaški hram razuri, u koji se zadojiva krepka mišca crnogorska slavom bojnom i viteškom, i koji je duhom svojim raje mače naostrio da sijeku turske glave. A vladiku toga luda, njina vožda i glavara, živa predaj u rukama jedrenskoga glavna paše, da ga meni robom pošlje, al' njegovu mrtvu glavu; pa otolen vojskom kreni u junačko pleme Njeguš. Ako bude druga prošla proz Njeguše put Primorja, hajde za njom sustopice; ne bude li, pašo, prošla, tu je čekaj, dok dospije, da zajedno otkrenete put Primorja mletačkoga. Kad dođete u Primorje, kazaće vam glavni vezir od Jedrene mnogoglasne kud će koja vojska poći." Gle Mustave kratkovidna - on otpravlja vojske svoje, naredbe im dava takve ka gotova da ih čeka pobijeda i dobiće, te baš onđen đeno draže mrtve glave nose v'jence od pobjede u grob tavni nego žive stidna ropstva po svijetu bijelome. Tri vezira brže bolje poslušaše nasljednika Otmanova carstva slave, i velike svoje vojske od po Turske podigoše. A mletački dvor beščesni diže vojske, generale, te granice crnogorske od Grahova do kraj Bara sve sa vojskom neprekidnom on utvrdi i uvati. Kad Srbije hrabri sinci sa očima vidiješe e su ljuti okeani od istoka i zapada svoje vale mutnotečne put gnjijezda njihovoga s žestokošću obratili da ga tokom njihovijem u duboka mračna njedra svoja skriju i utope, sa svakog se kraja, strane uzmotaše i uzviše i najedno sastaviše da viteškim sokoljenjem jedan drugom duh učvrsti; ne od sile da se mnoge tad odbrane i sohrane, no da muški i viteški na megdanu pomru listom, da njiova pogibija ne bi turskoj i latinskoj vojsci dala slave prave. Pa na iskup pred svijema na krajinsko sokolovsko Kčevo pleme crnogorsko tad vladika Petar mladi, baš Danilov unuk pravi, Crnogorcma poče zborit: "Vidite li, braćo hrabra, kako se je, s jedne strane, sedmoglavi nenasiti zmaj Azije i Evrope sa ognjenom svojom silom razleteo i digao put našega otačestva, s druge strane - lav srditi Venecije bogomrske. Dva strašila ta svijetska oće svojim polijetom da nam ime uničtože. Zavidljivci naše slave i svobode krvlju platne misle da će naša ruka oružana pasti odmah k veličini njinoj gordoj, da se neće smjet usudit prosut r'jeke neprohodne krvi svoje za čest svoju. Lasnije bi bilo trpjet časnu sinu otačestva i narodu slavom pravom uvjenčanu, zadojenu sve tartara mračne muke nego jaram stidni, teški koji misle da ostatku našeg roda na vrat metnu Venecija, Vizantija. Bolje bi nam i časnije pred svijetom pravim bilo da smrtnoga nigda uho naše ime čulo nije nego da se da savršit to Venecij' i Stambulu što su sada naumili - bez prosuća mnoge krvi. Što se krvlju plati skupom, to već hrabrost prava neće ni prodati ni puštiti - osim za krv već ni za što. Ja prilikom ne nahodim da će ime od pobjede past u našu malu vojsku, no i to je tvrdo skrito od smrtnoga oka znanja; ali treba da za slavu otačestva i imena svi pomremo, krv prospemo. Pojednom se mre i rađa; do poštenja sve je mrtvo - ono živi vjekovječno; grob je častan vječan život, život stidan - grob vječiti!" Onda vojska sva skupljena ostre mače brže kide, pa vrhove njine ostre k srcu svome obratiše, pak se vojska i glavari jedan drugom tu zakleše: "Vrh mu mača svoga ostra svoje srce pronizao ko za svoje otačestvo neće svaku kaplju krvi na megdansko polje izlit i ko će se živ predati u pogane skverne ruke Mlečanina i Turčina, ko li će se s mjesta maći da kud ženu, đecu krije; veće neka sami bježe iz plemenah graničkijeh u sredinu naše zemlje. Tu bez straha neka stoje dok mi listom svi vojnici od dušmanah poginemo; a kad naše glave padnu, eto žene, đeca, kuće i ostalo sve imuće, - ko do njega prvi dopre na poklon mu vječno bilo!" Tad vojvode i serdari, i glavari svi vojnički crnogorsku vojsku brže umno glavno razrediše, i hiljadu brže drugah otpraviše na granice suproć vojske Mlečanina; a crmničku vojsku hrabru otpraviše nahij' svojoj da na sebe čeka silna Mehmed-pašu Bušatliju. A na Kčevo ostadoše pet hiljadah sokolovah od nahije srpske dvije, od Katunske i Riječke, da na sebe dočekaju dva od Turske hitra zmaja, dva vezira učtuglije, bosanskoga, jedrenskoga. No tek bješe vojska pošla na granicu u Crmnicu, u to momče crnogorsko sa ostroške straže dođe u okolu vojske srpske nasred Kčeva kamenoga, te joj mlado hitro kaza e bosanska sila spala na krvavo ravno Slivlje. Kako hrabri Crnogorci razumješe vrsno momče, na lake se noge brže podigoše, otrčaše na ostroški drum široki, među Brda i Nikšiće. Na drum tvrdi i veliki šanac brže napraviše, i u šancu boj s Turcima s nestrpjenjem očekahu. Po carevoj i fermanskoj volji gordoj i naredbi krenu vezir s vojskom turskom da sa Slivja putem ide niz plemena brdska ravna, ka će Kčevu crnogorsku. No bosanska kada sila na meteriz crnogorski ljuti dođe i nagazi, pet hiljadah iz fitilja puče puške crnogorske na nebrojnu vojsku tursku, a bosanske - ni broja se ne zna kazat ni umije. Pa se oblak gust i krvav nad obije vojske diže od vrućega boja toga i od pare koju rodi tu prosuta krvca mnoga. Boj vatreni dva dni traja u jednakoj žestokosti, nit' se jedna onoj drugoj vojska s mjesta bojna šenu. No kad trećom boj polazi iz predjela Tritonova bjelovlasa šćer Olimpa, stade vozduh mučan tutnjet od plamena ognja živa. Po tutnju se obratila crnogorska vojska mala. Kad za sobom pogledala svoje selo Zagarače, al' je na njem Romanije strašni vladac udario, živijem ga ognjem svega u oblake pretvorio, pa od njega drumom Kčevu sa svom vojskom obratio. Kad tu silu Crnogorci sa očima vidiješe đe iza njih vri, ulazi put sredine njih gnjijezda, ne bi kolje šanac branit, ni s Bošnjakom boja biti, već put kućah otrčaše da njih brane od Turakah. No na Kčevo kad prispješe, ali od njih bješe priđe turska vojska pritisnula: prva oko na njem penje, a zadnja se jošt otkreće od varoši Podgorice. Malo stade, sva se skupi u široko-mračni oko; dok evo ti odmah za njom vezir Bosne s vojskom svojom. Kako dođe pod šatorom romanskoga glavna paše i vezira velikoga, po dužnosti odmah pođe; a dvije se silne vojske izm'ješaše u okolu, i šatorje često svoje poperiše i raspeše. Sila bješe pritisnula odno Garča dodna Lisca, od Bjelicah do Zaljuta - sve to Turčin krvožedni i konj bješe brzotečni. A viteške crnogorske vojske bješe oko mali u bjeličko selo Prediš sprama turske mnogovidne. Turska vojska samo jednu noć prenoći bez krvljenja u kčevskome okružiju, pa sjutradan, tek Febova skide sjajnobistra ruka baš porfiru brilijantnu s plećih noći i Ereba, te je sakri od pogleda pod zavjesom svojom sv'jetlom, - zaječaše glasni topi u okolu Skadranina Mehmed-paše i vezira, koji znake podadoše turskoj vojsci neizbrojnoj da jedanak sva udari na plemena crnogorska: Kako silni dva vezira i njihova vojska hrabra čuše glase ognjenosne da udari Mehmed-paša na Crmnicu, srpsko krilo, onda brže sve šatore pokupiše i saviše, kako vihor ljetni hitri kad oblake tankosjene svojom hitrom rukom skupi. Zar mišljaše turska sila da će taj dan proći lasno, bez krvave sansarine, proz sva gnjezda crnogorska i sve od njih što uzoće mišcom, sabljom poraditi, i naveče oko silni sa šatorma raširiti pokraj mora tavna sinja, u državu sramotnoga prijatelja njina duke. No kako se turska sila johnu listom svakolika, i otide širom hitra ka će srpska sva plemena opkoliti, zadušiti da im cigli duh se ne bi kud sakrio i uteka. No ne pošli nikoliko dok na vojske crnogorske pet hiljadah nastupiše, koja bješe mjestom sjela kudijen će krenut Turci da u srce Gori Crnoj s ostrim mačem svojim uđu. Turska sila sva navrije; crnogorska hrabra mišca ne ustupi, ne uzmače od krvava boja ništa, već na ono mjesto prvo đe se jutrom boj zađede, tu ih mrkli mrak dočeka. Jopet vojska turska savi stan veliki đe i priđe, baš na prvo padalište. Al' se bojak prekrvavi ne prekida čas ni trenuć od dvadesti ijulija do avgusta petnaesti, no jednako top mletački, top turački grmi svuda, dnevi, noći neprestano oko srpske Gore Crne; a nasrću sile dvije, Venecije i Stambula, sa svakoga kraja vojske. Boj se svuda, na sve strane oko gnjezda sokolovska uplotio krvosipni. Od puščana i topovska dima gusta kololetna niti jedna niti druga znaše vojska kada mrče, kad li bistra zora sine i Apolon luče prospe. Vojske mraka šćaše skriti i slijepe izm'ješati da oružjelitni plam se po vozduhu rijekama ne lijaše, ne plamćaše, te blijedu smrtnu svjetlost ratnicima podavaše. Crnogorske malo vojske svud se hrabro, očajano s Mlečićima i Turcima krvavijem bojem biju. Klikom jasnim Crnogorca i smrtnijem jaukanjem Mlečanina i Turčina, neprestanim glasom hučnim, planine se i doline vojnicima odzivahu. Ne znaše se što strašnije tada smrtno uho sluša: al' grmjavu topa, puške, ali klepet sablje, mača, al' ratnikah glas hiljada, ali jauk ranjenijeh na hiljade vitezovah, ali uzdah slabe majke i đeteta ciku luda, koje strahom obuzeto sve plakaše neprestano, jer čas po čas sve gledaše kad će robom postat tužnim Venecije ljuta lafa i ognjena turska zmaja. Planinska se zvjerad ljuta od hučanja, dima, ognja uzbuniše i straviše: ne umješe bježat nikud, već se s vojskom izm'ješaše jeduć ljudsku krv i meso dok s' opiše, pomamiše, i sa vojskom oni divje staše ljute kavge vodit. Boj ognjeni neprestani, svuda grdni; svud krv liju! Ali evo muke ljute za vitešku srpsku vojsku: nestade joj bojna praha i olova smrtonosna, a kupit ga đe nemaše, već s onijem prahom bojak za šest danah sve činiše što s pogipše turske vojske i latinske uzimaše. Nego sedmi srećni danak vojnikah se dv'je hiljade crnogorskih odvojiše, tere na drum velestovski zapadoše u potaju da čekaju džebahanu koju vojsci silnoj turskoj pošiljahu i davahu Skadar, Travnik, Sarajevo. Stara sreća crnogorska sa viteštvom njima data, nanese im na drum mnogo džebahane Turcma hodne. Tek vitezi nju viđeše, učiniše juriš na nju, posjekoše vojsku mnogu te praćaše drumom istu. Tu tovarah osamdeset džebahane ugrabiše, i brže je vojsci svojoj s mnogotrudna boja, krvi doćeraše svukoliku. Kad vitezi crnogorski u rukama džebahanu ufatiše i viđeše, brže-bolje svukoliku na puškare razd'jeliše. Onda vijeć vojskovođe sa vladikom svojim čine da na turski oko noćno sa viteškom vojskom udre ne bi li se kako Turci pomutili i slomili. Starješine među sobom utvrdiše, uglaviše da na silna dva vezira priđe zore Crnogorci svi napadnu i juriše. Pa dogovor vojsci svojoj u okolu staše pričat: "Poslušajte, braćo hrabra, vitezovi neumorni! Mi glavari u skupštini svi za dobro izabrasmo da na Turke noćas složno priđe zore svi udrimo, zašto se je, braćo, bojak mnogo krvni produžio. Mogu đegod našu vojsku, đe slabija nego ovđen, Turci kleti al' Mlečani istrebiti i isjeći, pa u predjel naš viteški ulećeti, uvaliti, nama s plećah udariti. Ne treba nam u toj sujmi više stojat ni čekati, kad božestva besamrtna našoj mišci pokloniše i vitešku nje nevolju džebahanu tursku mnogu. Treba nama pomisliti na viteze prve hrabre otačestva naše zemlje - na tri Vuka crnogorska: Mićunović, Mandušića i sokola Tomanović, koji boje neprestane sa Turcima svuda biše, i viteštvom besmrtnijem Crnu Goru proslaviše; pak nam treba pomisliti na viteza od Rovinah, Tomanović znatna Nikca, i na drugih četrdeset koji sa njim otidoše te silnoga Ćehaj-pašu usred turske mnoge vojske u Ublima posjekoše". Crnogorci bojeljupci svi sa glasom radosnijem potvrdiše da će udrit. Vojnici se po dužnosti k hramu neba svikolici pričestiše svetom krvlju, pa pet hiljad svoje vojske na petoro razd'jeliše: jednu daše vojevodi Ozrinićah Dragu znatnu da na Turke sa njom udri preko sela Vojinićah; drugu daju bjeličkome Milić Vuku vojevodi da on sa njom vitez udri na okolu turske vojske od Zaljuti sela mala; a hiljadu treću daju hrabru Jovu, riječkome poglavici i serdaru, da on sa njom na Turčina udri snažno i valjatno od Prediša sela hrabra; a četvrti dio vojske daju hrabru vojskovođi od Cetinja Vukotinu sa viteštvom znatnu Peru da on sa njom, ka umije, na nevjerne udri Turke od bjelička tvrda druma; petu vojsku njeguškojzi daše glavi i serdaru, znatnu Jovu i razumnu i sokolu Jovovome od Njegušah hrabru Radu da sa njome oba udre od visoke gore Lisca na okole turske vojske; a stotinu vitezovah biranijeh od plemenah daše Petru, voždu hrabru, da on s njima na vrh Lisca stanom stane i izide, i svijetlu kad opazi kćer istoka đe pomalja, da svrh gore top upali, s njim naredbu da da glasnu vojvodama da udare na krvnički oko turski. Na rečena mjesta brže otkuda će udariti vojevode vojske svoje povedoše i staviše. A vladika Petar umni su stotinu vitezovah na visoki vrh od Lisca čeka zoru i Danicu. Malo stade, dok počeše nježna sjajna njena krila kroz prozore Ete hrama izlećati, trepetati. Teke njene sv'jetle znake pozna Petar, djelom znatni, odmah slugam nared dade, te tri topa, znak juriša, sa vrh Lisca upališe. Kad vojvode glasom topa glas vladike k boju zvani razumješe i začuše, odmah su pet stranah snažno na stan turski nepregledni sa puščanom smrtnom vatrom nasrnuše ka lavovi, i trostruke straže turske posjekoše u mah prvi, pa njih mrtve pregaziše; a na tabor dva vezira navališe odsvud silno. Tabori se i veziri od nenadna čuda toga uzvijaše, uzmutiše, ka kolovrat silne vode kad se vije lud i mutan nad ponorom lakomijem dok ga proždre u široka vječno gladna svoja njedra. Boj se uždi po okolu, ne znade se ko se s kime poče klati i ćerati; tu brat bratu poče liti u neznanje krvcu mnogu; svakome se brat, drug, rođak protivnikom tu učini, i potoke turske krvi turska ruka prosu, izli mjesto hrabre srpske krvi. S jedne strane Crnogorac, s druge Turčin među sobom prosu krvcu neviđenu, dok smetena i krvava krenu turska bježat sila bijući se među sobom i s petinjom vojevodah. Tu vezirma strah podmetnu hrtske noge brzohodne, te bježanjem mnoge Turke prestizahu, minovahu, - pa poplatah jošt golijeh, jere čizme ne imahu od hitanja kad navući. Drače bodu, kam ih s'ječe, al' se na to ne obraću, no hitaju da uteku; a u nji' se pet vojvodah, su pet hiljad srpske vojske, ka sivijeh pet orlovah, umutili, upuštili. Svaki vitez neprestano Turke bije, krv im lije što mu ruke mogu dospjet, dok ugnaše silu tursku u krajični Spuž krvavi. Pade mrtav neizbrojni od srbinske ruke Turčin; od Kčeva se do kraj Spuža vaskoličak drum široki bješe mrtvim turskim trupjem prekrilio i pokrio. Kada tursku crnogorska ugna vojska vojsku u Spuž, onda hrabri vojevode povratiše slavorodnu crnogorsko-srpsku vojsku put okola i tabora koji bješe turske vojske. U okolu mnogu slavnu nađe dobit vojska srpska: šatorove razapete i hatove brzotrčne u ćusteke sve popete. Tad dobićem na megdanu, zadobitim mišcom, mačem više sebe obogati Crnogorac nego igda. Tu na Kčevo vojska trudna jednu noćcu konačila, pa sjutradan priđe zore sva se vojska hitro diže, trči braći u pomoći u Crmnicu, na ostalu kraj Mlečanah svu granicu. No kad vojska dobrzala kod cetinjska ravna polja a kad viđe nasred polja oko vojske - ne džna čije samo znake što poznaše Azijata i Veneta. Kad barjake vidiješe, svi rekoše da je vojska Mlečanina i Turčina, i da su im braća hrabra na granice sva izgibla od njihove mnoge vojske, pa niz polje put okola zagon hrabri učiniše. Poznadoše braća njina jere misle da su Turci, pa veselja glasan oganj iz pušakah učiniše. Po veselju i pojanju poznadoše Crnogorci jere turska vojska nije, pa i oni brže-bolje na veselje sa veselim ozvaše se braći glasom. No kada se crnogorska izmiješa i izljubi vojska hrabra branonosna, tada vojska s Čeva pita posestrimu od Lovćena ka crmnička i granička razbi vojska Mehmed-pašu i mletačku mnogu silu. Onda bogom posestrima crnogorske bojne slave, a šćer Laza carevoga, poče jasnim božestvenim sveznajućim glasom pričat hrabra djela njine braće, pobjednikah Mehmed-paše i mletačke svom granicom mnoge sile neizbrojne: "Čuj i slušaj mene, vojsko, ljevše ću vi ja besmrtna no sva smrtna druga usta to viteštvo izjasniti, koja vaša djela gledam sa Lovćena visokoga, moga doma i prestola, kojega se v'jenac plavi nad oblakom mrkim gordi i koji mi neprestane, neumirne rate vodi s Jupiterom gromometnim: blesk njegove gasi strele, i njezinu brzoletnost u trenuće mrtvu čini, jarost groznu njenu uzme, onu silu obesili od koje se svijet trese, i okean neumorni koje udar česti trpi, te se sa njom bruka, igra čovječeska slaba ruka. Boj žestoki sve jednako iznad mora po Crmnici, koji kod vas bijaše se; tursko mnoštvo i latinsko ne mogaše odoljeti hrabroj mišci vaše braće dok posljedni šćaše trajat. Ali neba vladac velji ne kće više pravosudnim okom gledat tu nepravdu đe bezbožne, đe tirjanske ruke krvcu pravu liju, već njegovom nepreklonom put nepravde voljom vječnom Eol rodi svojom silom iz vlažnoga okeanska njedra oblak mrakom mutni, te ga hitri ljuto zajmi, s njim uranska polja prekri. Tek dodirnu luk i tetiv kojeg krivda Venecije bješ' zapela i nategla, i ognjenu njenu strelu nje nepravda obratila posred vojske njene glavne i okola metnutoga kod rijeke pod drevnijem primorskijem gradom Budvom, gromodržac za luk tegnu, tetiv zajmi ognjemetne svoje strele smrtonosne, te udriše nasred vojske mletačkoga duke stidna; neizbrojnu njemu vojsku pobi, svali i razagna. Tek to moja bogom braća sa očima ugledaše što ognjeni grom učini od mletačke vojske tužne, odma oni polećeše, na nju snažno udariše, i ostatak iste vojske posjekoše i ugnaše u gradove pokraj mora. Drugi sinu jošt silnije proz oblaka noćne mrake i udari u Crmnicu, ukraj Vira na rječicu, nasred vojske Mehmed-paše Skadranina Bušatlije, uždi njemu džebahanu pod šatore svukoliku, vojnikah mu diže mnogo bezdušnijeh u oblake. U taj isti čas na njega udariše vitezovi od Crmnice prepitome, slomiše mu vojsku mnogu i sa mačem posjekoše, jošt je više naćeraše te poskaka ustrašena u duboko tiho Blato, a sramotan Mehmed-vezir u lađama život spase. Ostaviše čadorove ćilimima podastrte i mindere turske meke u rukama bojem znatne srpske vojske nepobjedne od Crmnice plodonosne. Tako, vojsko slavorodna, vaše braće jaka ruka sa pomoću nebodršca slomi dvije sile gorde." Vile jasni glas prestade, a zahuča grom pušakah i pjesanah glas viteških u okolu crnogorskom. Bojeljubna crnogorska vojska doma ode listom jedna drugoj pričajući slavu boja besamrtnu. A ostaše mrtvi Turci i Mlečani na hiljade krugom gnjezda sokolovska da ih piplju gavranovi, sivi orli, sokolovi, koji im je mekše kljuvat; i da stidni, no sitani, mnogi vuci, psi, lisice pristupaju ka gospodi Mlečanima i Turcima da s zaspate njine noge njima kožne čizme svlače sa vucanjem i skubanjem. Ej, stambolski nevjerniče i mletački sramotniče, zar mišljaste da je lako crnogorsko gnjezdo razvit, koje nije ni iza šta do iz cv'jeća pobratoga na megdanu mačem svito? Viđeste li, otpadnici, da viteštva jesu sinci! Gromometni car Olimpa, čuli ste ga đe vam reče da sjedite posad s mirom od te mišce, toga duha, kojemu se smrću igrat bagatela mala čini, samo ime slavno hranit, u pravome smislu, djelu, otačastvu - viteškoga srca, duše svetu hramu. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Ned 22 Feb - 18:38 | |
| Pjesma deveta
Zmaj Stambola bješe ljuti već ognjene varovnice puštavati ustavio put gnjijezda Srbah mala, i delije Bosne nagle bjehu tanke srpske šarke umudrile, razabrale da bijesni svakog goda ne juriše istr'jebiti dične gore srpsko pleme. Al' viteštvu sudba neba vječito je odsudila da bez posla viteškoga dan ni sahat ne dangubi. Nenavidnik b'jele lune, soprotivnik Vizantije, sin Mehmeda i kadije, Skadra paše i vezira, Kara-Mahmut Bušatlija, silni vezir i glasiti, - ne dade mu crni đavo počinuti i sjest s mirom od krilate srpske zmije, koja će mu oči izbost, ne ka priđe, no kad prova dva upravo sobom puta, kad udara s vojske nešto na dva brdska hrabra sela, na Ćurilac i Stijenu, i obadva puta njega nagrdiše i razbiše. Pa mu na to ne da bruka ostaviti i prekinut, već okrenu treću vojsku okupljati silnovitu da sramotu sveti svoju, i nahiju brdsku velju, Bjelopavlić ponositi, tad otetu njegovojzi ostroj sablji, groznoj ruci, da je njima opet poda, i nju uzdom teškom svojom da zauzda on trostruko. Pa kad ljute i krvave skupi silne Malesije trijest hiljad brojem vojske, onda vezir veličavo otpravio gordo pismo na glavare Gore Crne i vladiku Petra njina. Ovako im silni piše: "O vladiko i glavari, krajične se krvlju stvari miješaju i prevrću; sada k jednoj, sada k drugoj pobjeda se vije strani, al' nju više putah fata mnoštvo ljudi nego manje - ona draže k njima trči. Kara-paša - vi ga znate - vama pišem Bušatlija: Ja sam kućom od starine silni vezir begajlija; ja u tronu viteškome sjedim znatna Skenderbega i njegovim duhom, sabljom, kojeno sam nasl'jedio, protivnike gonim moje; Otmanova čelikova pred mojom se u lipovu podvrgnula ostra sablja; ja i Stambol, i on mene podjednako čestvujemo; nit' Otmana ime držim vrhovnijem nad mojijem; same Meke hramu svetu što se klanjam - više nikom. A svijetu cijelome to svjedočit jasno može sila carska koju dobih: posjekoh je sabljom britkom, i vezira tri velika koje hrabrost moja hitra ropstvom uze i ufati. Otkad čvrsta moja ruka, sablju držim, pripasujem, znala se je moja raja, nije smjela nikud vrcat, nit' se kome pribijati; to ni posad biti neće dok viteška moja ruka moju ostru sablju kreće put mojega slavna roda i imena protivnika. Brda sva su od starine bila moja prava raja; sad čujete ka se dižu protiv mene na oružje. Njima kratki um kažuje da se oće održati nepobjednoj mojoj vojsci. Njih je ono pomamilo što me dvaput povratiše su pomalo moje vojske; stoga misle, varaju se, da su silu svakom znatnu tobož moju pob'jedili; a ne znadu kukavice jer je oči jošt njihove ni viđele svu nijesu. Ozbilja sam sad veliku strašnu vojsku okupio. Mislim s mojom silnom vojskom na sva Brda udariti da ih na put raje prave moja ostra sablja metne, da se opet ne prevare na vladalca svoga prava raja pušku ispraviti. No, vladiko i glavari, svi me ovo dobro čujte i u glavu pametite: nemojte se prevariti da pomoći Brdma date ili njina koga roba među sobom da puštite; čuvajte se zmije ljute, znatna Skadra i glasita, da vam njeni zor ognjeni oči crne ne izgori, već budite mene pravi na granicu prijatelji. Ako l' tako ka vam pišem vi nećete učiniti, no s' u brdska protiv mene djela mutna usplećete, kunem vi se sabljom, zdravljem, srećom, Mekom i Medinom, vezir Skadra Bušatlija, kako Brda zgazim, sprštim, ropstvu, ognju, sablji predam, - odmah ću se s mojom ljutom Arbanijom podignuti, vas, ka Brda, listom ćerat, robit, sjeći i paliti." Kad vladika s glavarima silna paše pismo primi, onda na njem dogovore hrabre, umne učiniše, pa Mahmudu hitajući na njegovo uporito otpisaše pismo tako: "Što nam pišeš, Bušatlijo, silni pašo i vezire, e si silnu mnogu vojsku okupio i podiga, sa njom misliš udariti na nahije naše brdske da ih robiš, ognjem pališ i siječeš ostrom sabljom, - to sve biti, al' ne biti, može, pašo Bušatlijo, - opalit ih, al' poginut, al', ka priđe, sramotno se bez obraza povratiti. Što l' nam pišeš i budališ, te govoriš to u pismo da Brdima, našoj braći, ne budemo u pomoći, - ti znaš dobro, silni pašo, da mi bliže od njih braće po viteštvu i po krvi ne tražimo, ni imamo, i zato se, ko ih trne, bit oćemo do jednoga, krv se naša neće šteđet za obranu njinu prolit. Tvoju silu, tvoje pretnje crnogorsko uho, oko niti čuje niti vidi; no svrh svega man' se Brdah, silni pašo Bušatlijo, da se ljudska krv ne lije i potoke suzotečne da ne sipje pravo ljudstvo, da žalostan sa prokletstvom glas put neba ne pošilju roditelji uvređeni i đečica ucv'jeljena, ljube, sestre ocrnjene na onoga ko im srca sa duševnom ranom rani. Ako li se beščovječna toga djela proći nećeš, ti krijući i lupeški nemoj tvoju silu dizat, već viteški nama kaži kako junak, koji jesi, te zajedno nas s Brdima ćeraj, s'jeci, gori, robi." Drznoveno pismo Srbah kada gordi vezir viđe, trostruko mu uzavreše sa jarošću muške prsi, pa topovma haber dade da podiže silnu vojsku na nahiju Bjelopavlić. Kad glavari i vladika tope silne i jarosne silna paše divno čuše, onda brže knjige tanke u svakoje pleme redom napisaše, otpraviše na plemenske barjaktare, vojevode i serdare, na kneževe i vojnike: "Na noge se, Crne Gore glasoviti sokolovi, e nam turski udariše vitezovi i zmajevi da popale i istraže listom Brda do Ostroga, i so tijem našu prvu slavu bojnu i viteštvo da pomrače i obruče pred svijetom viteškijem; već na noge, ka i svagda, da i otlen, ka odsvuda, pobijede slavoglasne neuvehle v'jence dične poberemo, donesemo." Boja žedni, slave željni Crnogorci, kad začuše što im pisma kažu, glase, - na lagane hitre noge odlećeše ka na krila za vladikom, za glavarma dok u Brda dolećeše;. na Slatinu tabor vojsci postaviše hrabrorodnoj. U to vezir silni prispje i postavi oko vojsci suproć vojske crnogorske po brijegu Zete tihe dokraj Spuža grada tvrda i do gorde krasnovidne Visočice dvojeglave. Dvije vojske u okole po neđelju stale danah, viteške se svake igre igrajući momčad vrsna, a glavari obadvije vijeć čineć neprestano kojino će koje umom i hitrinom nadmašiti na krvavo bitke polje. Ali hrabrost Kara-paše ne kće više to rastezat, već vladici, vojvodama crnogorske vojske posla da je udrit namislio jednaesti ijunija sa svom vojskom bojenosnom na glasito martinićko selo, krvlju proslavljeno. Kad vladika, starješine Kara-paše glas začuše, onda hitru svoju vojsku na Slatinu bistrohodnu okupiše i doveše, pa im Petar poče umni govoriti riječ ovu: "Svi vidimo i čujemo kakav strašni trudni danak sjutra sve nas očekuje, koliko l' se krvce hoće od viteza da prolije dok se žedni laf skadarski njom zajazi i napije. Nam ne treba na to gledat što je Mahmud prošlih ljetah silu carsku raskrhao; u to smo ga mi pretekli i daleko nadmašili. On istina da je hrabri od ikakva turskog sina i da mnogo sile ima, al' mu proć nas ništa neće to služiti i pomoći ako đeca i sinovi mi prvijeh vitezovah Crne Gore uzbudemo. Krv njih njina, ka nas naša, boli jednak kad se lije; u nji vojske trijest hiljad, u nas ništa do četiri; s njihove će strane više mrtva pasti, krvi s' prolit; priđe će se dodijati njima krvcu nego nama na megdanu prosipati, jer koliko oni žele da nas zajme i dobiju, nas je triput veća želja odbranit se i dobiti. Pravdu nebo vječno brani, a nepravdu ćera, lomi." Crnogorci, ka i svagda, božje vjere među sobom ufatiše istinite da pomrijet svikolici na megdanu oće draže nego s njega ustupiti turskoj mišci korak zemlje. Pak pođoše sa Slatine u Martinić selo znatno, đe im bješe vezir kaza e će sa svom silom udrit, u Martinić noćcu jednu obnoćište učiniše. No kad sjutra zora sinu i porodi svjetorodni istok danak bjelosjajni, tek Apolon živonosni bješe svoja duga krila raširio i puštio, te ognjena treptijahu ispod svoda plavetnoga beskonečna i visoka Uranova svedržeća i šatorovidna hrama, - grozni Mahmut silu krenu od tabora svukoliku širokijem drumom, poljem uprav k selu Martinićah. Crnogorci kad viđeše Mahmutovu silu strašnu đe se put njih okrenula, vješto hitri zapadoše proza selo Martiniće. U to vezir s vojskom udri i po sela ognju dade, onu polu ne da vojska crnogorska i s njom brdska, već sa ognjem žestokijem vojsku ljutu ustavljaju, i sa njom se po megdanu gone mačem krvavijem. Turci pleći pet šest putah obraćaše da pobjegu, al' im hrabri vezir ne da, već ih sabljom neprestano na viteštvo ćera, goni. Sedam sahat boj jednaki produža se među dvije hrabre vojske neustrašne; sedam sahat sve jednako crna krvca vraše hitro proz obije bojne vojske. U vrijeme svega boja jedan vitez na drugoga s golom sabljom, jataganom naskakaše, krv lijaše. Sveznajući, drugi nitko, znat to može istinito koliko se unaprijed šćaše bojak prekrvavi produžiti i voditi da ne dobi Kara-Mahmud u lijevo pleće ranu od šarice pravogođne crnogorske nepromašne. Kako ranu vezir dobi, odma bježat poče gordi sa megdana upornoga, a za njime sva njegova Malesija bojem hvalna. A hiljade četiri se za njom Srbah napuštiše niz potoke martinićke; duge puške već od ognja žestokoga ne mogahu napunjati ni nositi, već ih bjehu poturili, a plamene u rukama ostre mače potrgoše, - izdvajaše silu tursku po gorama i po polju. Sad, Lovćenko posestrimo, nemoj da ti dim puščani smete viđet hrabra djela vitezovah Crne Gore. Turke hrabri Crnogorci dok se smrče neprestano sve sjekoše po megdanu, a s ostatkom vezir umče u Spuž znatni na granici sa sramotom i sa stidom. Crnogorci slavonosni s megdana se povratiše sa dobićem velikijem, s barjacima i puškama koje Turcma ugrabiše. Tu cijene turskog mesa osta psetu i zvjeretu da bez plate njega jede, kolik' igđe i na jednu mesarnicu mačem rodnu među Srbma i Turcima. Veličavu gordu vlacu tek zaraste i prebolje rana njemu udarena na megdanu martinićkom. Odma skoči ka pomamljen sjeteći se prve slave koju bješe zadobio sabljom britkom i viteštvom, pak posljednje opet bruke koju njemu privezaše na megdane Crnogorci, te srdito poče zborit pred divanom i narodom: "Alah bruke vječne moje i sramote nečuvene! Ko mi slavu i viteštvo danas uze i pomrači? I ko dobi vojsku moju, s kojom caru na megdanu oteh sedam pašalukah? Ko l' mi slave glase jasne u sramotne preokrenu, i sa bojnim mojim v'jencem ko njeg' glavu nedostojnu uvjenčava i okiće?" Bušatove zadojene slavom prsi i mišice više trpjet to ne mogu, pa s gromovah skadarskijeh jekom glasnom i knjigama skupi više mnogo vojske nego prvom što imaše pod barjake svoje ratne, pa pred vojskom ljut, jarostan, sa stidljivim izgubljenim licem stade, poče zborit: "O vojnici, prva moja slavo, diko i ponosu, a potonji stid i bruko! Kamo vaša hrabrost prva koju sa mnom kaževaste na svakoje ratno polje? Kamo vaša slava, dika, sa kojom se odličaste pred narode druge zemne? Đe oružje vaše sjajno, sa kojega dosad slavom svijet cjeo grmijaše? Ko njegovu drevnu, novu slavu zatmje i pomrači? Ko l' potoke hrabre krvi naše braće prosu crne u boj vrući bez zamjene? Jer časnije, poštenije ne živjeti na svijetu no tu bruku i sramotu da nam vlaška krv ne plati. Ona jedna može tamu sa imena našeg sjajna pred svijetom tu očistit; ona jedna može prvo grozno ime za dušmane oružiju našem dati. Sad posljednjom, hrabra vojsko, vas sve listom ja iskupih da skadarsku ljutu ranu od kavura osvetimo. Ako ovo hrabro djelo ne svršimo kako mislim, poklanjat se više neću tronu neba, nego ada." Onda hrabri Malisori vladaocu svome ljutu jednoglasno započeše govoriti ovu riječ: "Gotovi smo, hrabri pašo, đe nam rečeš krv proliti za poštenje glave tvoje i imena Skadra znatna. Krv ta ista hrabra teče proz srčane naše žile kojano je podizala naše pretke na viteštvo pod barjake Kastriota. Ti si onu istu mišcu preglu, čvrstu i vitešku s nam' ujedno nasl'jedio arbanskoga sv'jetu znatna vojevode i viteza i vojnikah njegovijeh. Ne treba nam duhom, mačem klonivati ni padati, iako smo jednom s polja megdanskoga ustupili; vlastitelj je to prirode u zakonik svoj vječiti ostavio, naredio da svakome smrtonosnu nevjericom sreća bude đe se nigda on ne nada. Već ti umno nas razredi da udrimo s svake strane na nahije i plemena spram nas male Gore Crne, da ti ranu tu duševnu, smrti težu, izvidamo." Onda Mahmut-paša hitro na šestoro vojsku svoju razredio za glavarma: jednu dade Abdul-begu, gusinskome vladaocu, tri hiljade vitezovah, - da s njom drži i ustavi te piperske vitezove da ne mogu pomoć dati Crnoj Gori kad on udri; drugu dade Ahmet-begu, Elbasana načalniku, tri hiljade, ka Abdulu, - da se sa njom vitez kaže spram nahije B'jela Pavla da ni ona Crnogorcma u nevolji ne priskoči; Jusuf-begu treću dade od Dibrana izvjesnoga, tri hiljade hrabre vojske da se sa njom kod Žabljaka javi brže i pokaže, i nahiju Riječansku da ustavi, sa njom smete da ne mogu braći pomoć; a četvrtu paša dade, da je vodi proć Crmnice da nju smete i ustavi od krvava s Turcma boja, Hasan-Hotu, begu hrabru, i njem' vojske tri hiljade. Pa četiri vojskovođe kad sa vojskom odvojio da gotovi budu poći kad im reče proć nahijah, onda brže knjige dvije na krajinska dva viteza, hercegovske poglavare, napisao, otpravio: jednu gradu nikšićkome Mušoviću kapetanu, drugu Murat-kapetanu od krajična Kolašina. Vezir njima vitez piše: "Čujte mene, dva viteza, dva krajični kapetana, ja sam silnu vojsku moju okrenuo razjarenu; sa svom silom hoću udrit na zaklete protivnike turske vjere i imena. Već na noge, braćo Turci, dva viteštvom znatna bega, okupite vojske vaše, stavite ih po granice od Grahova do Gusinja da na sebe ustavite Cuce, Kčevo i Pješivce, hrabra Rovca i Morače, da na muku ne priskoče kavurskojzi vojsci maloj." Kako gordi knjige spremi, kapetani isturiše osam hiljad svoje vojske na Grahovo sprama Cucah i na Slivje spram Pješivca, protiv Rovca i Morače na Javorje ponosito. Vezir bega sva četiri odsla s vojskom naređenom na četiri pogranična srpska gnjezda i nahije. Pa odmaha Ibraima zovnu pašu, brata svoga, i Osmana pašu hrabra od Kavaje drevna grada, i Hasana od Tirana bojem slavna hrabra pašu, od Prizrena slavna grada sestričića Murto-pašu, bratanića jošte mlada Mehmed-pašu Bušatliju; te odmaha su pet pašah vezir vojske bojne diže, četrdeset i tri više što hiljadah za njim pođe. Crnogorci, svagda spravni k boju slavnu i k megdanu, ugledaše sa granice tursku vojsku put njih grednu, te vojnici svi odmaha sa vladikom i s glavarma vijećat se okupiše ko će silu Mahmutovu dočekati i razbiti. Pa razumni vijeć brže svijećaše, utvrdiše da propušte tursku vojsku neka Kruse, selo malo, sve pohara i popali da se bolje nenasitost turska zdraži i razdraži, a katunsko hrabro pleme i nahija nepobjedna da na vrhu Busovnika stane listom svakolika, kad na Kruse Turci udre da je mogu viđet divno, a kad Turci put nje kinu, neka đoja krene bježat; no kad barjak turski hitri na Busovnik trepne krilom, tad da hitro i valjatno udre hrabri Katunjani s čela ljutoj Arbaniji, a s desnoga i s lijeva da jedanak kraja udri druga vojska crnogorska na srijedu turske vojske da je zbune i pres'jeku, i vezira među sobom dvije vojske da opteku ne bi li ga kako hrabra nadjačali i posjekli. Ratoborci tek pođoše na rečena mjesta sjesti tam' čekati glas krvljenja, u to vezir su pet pašah na Krusama udri snažno, popali ih kako munja ognjerodna iz oblaka, bez nikakve bojne muke i prosuća krvi hrabre. No kad zazre đe se vije na Busovnik barjak srpski: "Juriš! - silnoj vojsci viknu - e kavurin sav pobježe; ne smije se obavezat niti s nama boj učinit." Pa trčeći njima kaže golom sabljom te riječi s njom mjereći put barjaka na Busovnik treptećega. Vojska silna, slavom ratnom opijena, zadojena, brže trže i nateže ćerat vojsku crnogorsku: zar pomisli da se neće s njom viđeti ni susresti dok na pjenu mora dođe. No kad dođe i izide na vrh gore Busovnika, tu nagazi na krilatu i katunsku ljutu zmiju. Katunjani hitro juriš ka orlovi brzoletni učiniše k vojsci turskoj; nje viteze barjaktare i ostale čelovođe posjekoše umah mnoge, i svu drugu silnu vojsku pouzbiše i slomiše. Kada drugi Crnogorci ugledaše tursku vojsku đe je zorni salomiše Katunjani, braća njina, odmah oni na sredinu nje udriše neustrašno, i po pola vojsku tursku razdvojiše, presjekoše, i potoke turske krvi otiskoše mnoge teći niz Busovnik, megdan znatni. Pa među se turske vojske šest hiljadah sa vezirom zatvoriše, oblećeše, i sa svake na nju strane kidisaše ratoljupci. Al' se ne da hrabri paša i šest hiljad izabrane sa njim vojske što mu bješe, već se puškom, sabljom, mačem i plamenim jataganom besamrtno hrabri brane od srpskoga vruća boja i viteška jurišanja. Silna pašu devet rana žestokijeh dopadoše, al' se junak na nevolju ne podaje ni upušta, već jednako na viteštvo ćera, goni vojsku svoju; oće s ostrom sabljom svojom da put sebe i vojnicma proza srpsku neprolomnu vojsku nađe i prokosi. Dok deseta puče bistra vjerna šaka crnogorska, tere silna Kara-pašu - svijetla mu vazda bila - divno zgodi i pogodi baš sa dvije svoje ljute sindžirlije uširletne, ter mu desnu po koljenu nogu skide i otkide. Kada vezir silni pade, vojska mu se sva prepade, utuli se u njoj plamen viteškoga duha, mišce, a svud vrsni Crnogorci na nju silno nalećeše otkud priđe ko mogaše. I u trenuć oka laki nesta puške plam ognjeni, nesta mačah sijevanje, nesta jauk vitezovah, nesta listom vojska turska - piličnika ne uteče. U trenuć se vidje silna glava paše velikoga, sablja britka i tri puške u vladike Petra ruke; u trenuće srpski sivi sokolovi i orlovi na hiljade turske glave njinom mišcom posjekoše, na dar voždu ponesoše. A za drugom turskom vojskom te pobježe sa megdana u pogonju poigraše, i na Beri tursku vojsku polomjenu sustigoše; tu mi u nju jurišaše i poljem je širokijem prićeraše, bijući se i ne malu krv lijući, dok nagnaše silu tursku na Sitnicu sklenovidnu. Kada došli na Sitnicu, ne bi kolje turskoj vojsci tražit moste i brodove, već đe sila u bježanje na brijegu dotrčaše, tu u vodu ustrašena bez uzmaka uskakaše. Mostovi se mnogi mesni napraviše, utvrdiše preko vode, od jednoga do na drugi uprav brijeg, što slomjene turske vojske osta ostru maču srpsku, to Sitnica pomorila. Tu raniše Ibrahima pašu, brata Kara-paše, i njegovu šćahu glavu tu posjeći ka mu brata, no priskoči Kneževiću Lješkopoljac pope Jovo, ter na pleći pašu diže, i ranjena njega ljuto preko vode na tu stranu tad prenese, i odnese u grad tvrdi Podgorice. Sa Sitnice Crnogorci slavorodni, njom zadojni, vratiše se natrag svome tvrdu stanu i vladici, pak otolen s njim veselo u svobodno svoje gnjezdo otidoše s višom slavom no i jedna dotadašnja sa megdana crnogorska vojska dična, slavna, hvalna, noseć sobom znak dobića - glavu Kara-Mahmud-paše, Arbanije znatna vlaca i vezira caru grozna, sa barjacma i ostalim neizbrojnim zadobićem. Franca Prvog sin veliki i Vijene trononosne vladac zbiljski po djelima, car Leopold besamrtno živi slavnim spominjanjem u narodu crnogorskom za prah što im dade isti u vitešku njinu muku, kojim silu te aždaje od Bojane tihotečne raskrhaše, posjekoše. Dok viteštvom i sa slogom vaše prsi, Crnogorci, dišu, hrabre pofaćaju, dotolen će zmaj stambolski i ostali vaš protivnik sa megdana bježat stidan, razbijena čela, glave, polomljenih, popaljenih hitroletnih krilah, perah. To jedino, drugo ništa, - vaša djela sjajna, slavna - pred viteškim čini sv'jetom da vjekovi njih slavenski jedan drugom svi predaju sa čuđenjem i s pohvalom, dičeći se pred svijetom sa mišicom slave hrabrom, koja, tanka i nejaka, ne prekloni vječno sebe pred groznijem vlacem lune i velikim Venecije knezom, dukom upornijem. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Ned 22 Feb - 18:39 | |
| Pjesma deseta
O boginje pjesnopjenja, Apolona područnice, kojih luče svjetlosjajne na glas lire često teku, sjajnu zraku barem malu u moj uma hram pretavni otpravite i bjesnite, da njegovo predstavljenje ne obija po mračnosti, ka krilata hitra tica kad bez očih, vječnim mrakom, leti tražeć' neprestano viđet sjajno lice Feba. S vašim nježnim umnim vjetrom odženite gustu tamu sa zjenice moje umne, dajte glasak barem mali mukloj mojoj slaboj liri da ga srpsko uho čuje đe srpskijeh vitezovah njina djela besamrtna glasi, poje s iskrenošću. Tek što trudna crnogorska bješe mišca krv prestala na megdane s Turcma liti za svobode sjajno ime; tek što bjehu jatagani sjajni mači i andžari od krvi se crne turske očistili i otrli, i jarosni ulećivat u bojničke prsi turske nekoliko ostavili, - dok evo ti nove sile, novog čuda nečuvena. Ajakčio bič svijetu, duh Atila, Aleksandra u svojemu rodi sinu, koga Gala duh nemirni k sebe uze i prigrli, i metnu mu vlastoljubnom svojom rukom svoju krunu na glavu mu krvožednu. Bonaparte mača zamah sve Evrope krunonosne trone gorde i prestole u vitešku krv zadavi; sve njih krune sa grabljivom rukom Pariz k sebi uze, te ih turi na ponosnu vladaoca svoga glavu. Ali tvrdu tronu Slave Slavjanina mišca ne da pokleknuti ni padnuti pred Parizom nadutijem, već đe gođe sin Slavenstva sa svobode rodnim duhom pofaćaše i disaše, svud mač goli protiv Gala nenasita, zavidljiva iz nožnice svoje trže, i bojeve krvolitne na sve strane s njim zapali svojom mišcom bojeljubnom. Dok s' odjednom pomoliše i spram srpske Gore Crne Skite hitri galebovi na nevtunska sjajna polja, kojijema nepostojni Eol bješe brza krila raširio, rastreptio da se brže stanu s braćom jednorodnom Slavjanima ćerat Gala pleme gordo. Tek viđeše Crnogorci da im sjever, glava skitska, sa pomoću ide ćerat prelakoma, čovječestva strašna vraga nenasita, odma brže sa granicah polećeše ognjevito, na primorske šest gradovah nasrnuše sokolovski, i s pomoću bojeljubne rodne braće Primoracah sve šest brže s krvolićem na jurišu osvojiše, i protivne neizbrojne vrhom svoga ostra mača vojske mnogo i glavarah izgubiše, posjekoše; a ostaci iz gradovah spasoše se stidnim bjekstvom put Raguze drevne znatne. U taj doba stasa flota u Konavla dična ušće, đe o međi Boke slavne i Raguze svakom znatne Adrijatik lomi svoje sa jarošću uskipljene vale mračne i bregove. Je li više oćutila u minuti toj radosti Jakovova duša sveta kad Josifa pozna sina nego hrabra crnogorska kad Olega, Svetoslava praunuke, prapotomke, rodnu braću Ruse viđe đe sa njima svoje znake i oružje gromko sjajno diže Bokom, Dalmacijom ćerat toga koji dugi lanac tvrdi načinjaše da Evropu u nj zakuje? Tek se ruska, crnogorska nepobjedna vojska sm'ješa, Ilirije brže duka trijest hiljad vojske posla, sve Francuza izabrana, a Delgoga pred njim', vješta generala i ratnika, Crnogorce s vrućim bojem da užene u njihove tvrde gore i predjele, a rusijsku vojsku hrabru, koje malo čislom bješe, da sa suha kraja zajmi u njihove gromonosne niz široko more lađe. Po Marmonta vlasnu glasu pade Delgog silnom vojskom na Debeli dugi Brijeg među Bokom i Raguzom, a rusijska, crnogorska vojska stanom bješe pala blizu grada od Novoga na široka Sutorine ravna polja i cvijetna, kojih krute tvrde prsi neprestanu borbu čine i pobjedu održaju nad jarošću okeana. Tek protivne dvije sile jedna drugu vidiješe, obije se okrenuše jedna hitro protiv druge, i u sredu krute gore jarosne se sastadoše. Boj se prosu iz redovah kako munja iz oblakah; Crnogorac k zemlji pade i valjatni ruski jeger, a Francije sila krenu da pob'jedi i prodere, ka se svuđe naučila. Al' slavjanska vojska ne da lasno v'jence s polja bitke protivniku odnijeti, iako je manje bješe; već se bije preodvažno i francusku krvcu lije. Dok slavjanski gromi s mora zaplamćeše put Francuzah, a glas Rusa, Crnogorca ujedno se hitro sali: "Ura! juriš!" Napred muški sva slavenska sa viteštvom raspaljena vojska krenu put Francuzah sa jarošću. Ne bi kadra mišca Gala održat se krvolitnu polijetu Slave mača, već ustupi pob'jeđena s krvolitna polja bitke, a za njom se pušti hitri Crnogorac, boju vješti, proz raguska duga polja, guste šume i potoke. Tu Pariza neizbrojni sin pogibe i krv proli od slavenske bojne ruke. Sve oblasti dubrovačke prikloniše gordost svoju pred ostrotom plamna mača i osjenkom gromorodnom od barjakah Rusa, Srba. Cavtat drevni na jurišu sa krvljenjem osvojiše. Kada Delgog viđe hrabri da Slavjanin ne ustupa, no jednako njega goni i francusku krv prosiplje, prepade se da Bergata krjepost tvrdu ne ugrabe, kojano je Dubrovnika glava i štit gromometni, pa pohita s njojzi brže su vojnikah dv'je hiljade, te se u nju sakri tvrdo branit sebe i vojnike i Raguze glavna grada. Kad Slavjanin prozorljivi pozna Gala hitru miso, svu Francije drugu vojsku ugna bojem u Dubrovnik, pa poleće tri hiljade crnogorske izabrane i jegerah šest stotinah, te na Bergat i Delgoga udariše neustrašno. Al' se vješti vojskovođa su vojnikah dv'je hiljade ne da lasno gradu primać, kamoli ga osvojiti, već se topom ognjedišnim i oružjem drugim brani vješto, hrabro, besamrtno. No može li ljudska slaba sazidati ruka krepost koja će se održati pred viteške prsi Slave? Crnogorci i jegeri juriš složno učiniše, i šanceve prve tvrde, koji bjehu štit tvrdinje, s mukom teškom i sa krvlju osvojiše i oteše, i hiljadu vojske hrabre i glavarah posjekoše. Al' se Delgog sa hiljadom iz krjeposti muški brani; no ni krjepost, ni odvažnost ne mogaše njega hrabra od slavenska mača skriti, veće grada brže sjenkom ratonosni barjak Slave prekri krilma i osjeni. Delgog smrtnu slavu dobi s golom sabljom u rukama od šarice crnogorske, a njegova listom vojska u trenuće posta hrabra ruci Slave robom, grobom. Tek slavenska jednorodna uze vojska nepobjedna grad Bergata na jurišu, i u njemu protivničkih trijest topah ubojnijeh, onda tope hitro brže namjestiše, obratiše put gordoga Dubrovnika: s jedne strane vožd Vjazemski i vladika Petar hrabri Dubrovnika staše biti ognjenosnim gromovima; s druge strane Senjavina, mora vladac, mora vitez, sipje na njeg' morske grome neprestano ječne, strašne. Strašno oku, uhu smrtnu bješe gledat to, slušati kada topi morski, gorski bjehu duge ognjevite u jednome dugu kolu izm'ješali i salili, i ognjene njine r'jeke kad pučina u debelo svoje sinje ogledalo, pola više, pola strašnje ljudsku oku kaževaše. I od dima ognjenoga što se bješe podigao od glasita topa, puške od varoši dubrovačke, koju bješe crnogorska u pregonu s Francuzima upalila hrabra vojska, plam se jednak neprekidni bješe s plamom sveza krugom oko tvrda Dubrovnika. Glas hiljadah ratne đece dnevno, noćno čujaše se od juriša, od obrane. Već topovska jaka zrna bjehu zide tvrda grada iz temelja zaljuljala, i kumbare ognjekrilne grad plamena nasukale; već žitelji, vojska gradska bjehu teškom glada smrti nestavati u nj počeli, i grabit se oko jela, ka planinski nenasiti ljuti vuci i zvjerovi kada mršu jedno drugom iz jarosne ruke grabi. Glas se svuda već mogaše među vojskom i građanma od predaje čuti jasno, - da ne stasa u mah isti razjareni Marmont duka su dvadeset hiljad vojske u pomoći Dubrovniku. Kad slavenska vojska viđe Dubrovnika krepku pomoć, nasusret joj brže posla pet hiljadah srpske vojske, a ostala s ruskom osta grad Raguze u strah držat. Pet hiljadah crnogorske sretoše se bojne vojske sa Marmontom i s francuskom na Rijeke crnu mostu. Tek se staše, boj se rodi; Francuz s jedne, Srbin s druge strane oganj živi usu. Rijeke se brže struje bistre s krvlju izm'ješaše i crvene staše teći, i od mrtvog ljudskog trupja stade hitre vale lomit. Boj tri dana sve jednako neprestano plamće ljuti s dva brijega R'jeke bistre; preko nje se neprestano dva protivna gusta dima upirahu nadlećući na njihova puškorodna smrt noseća hitra kola. Dva oružja tresk i klepet potresahu ustrašenu strmotečnost vode ladne, tere strahom obuzeta prekidaše često ista prirodnu joj tečnost činit izmeđ dvije ljute sile, izmeđ mnogo mrtva trupja, ispod strašna plama, dima, koje ratnik na ratnika sa jarošću izlivaše. Nego sila vješta, hrabra preodolje i prodrije preko duga mosta R'jeke s mnogo krvi na jurišu. Manje čislo vitezovah Gore Crne povrati se k svojoj vojsci kod Raguze, ali opet slavom ratnom, te joj kaže da s Marmontom mnogo hrabre vojske ide u pomoći Dubrovniku, nego da se brže vojska sva njihova umah skupi da Marmonta sretu bojem. Krepke mišce Slavenina, vojske ruske, crnogorske deset hiljad u red stade, te kod tvrda Dubrovnika dočekaše grozna duku Ilirije i Raguze. Al' njegovu jarost ljutu zaustavit ne mogaše, već on silom neustrašno udri, kinu i navrije; a vrata se Dubrovnika otvoriše tek viđeše da im ide pomoć mnoga sa njihovim gordim vlacem. Crnogorska, ruska vojska izmače se, i stan metnu na visinu Debeloga poznatoga bojna br'jega, da Francuze iz gradovah poizvuku i izmame. Kako Marmont viđe gordi da ustupi sin Sarmata, ne stavi se da ga mami, no pomisli da ustrašen hoće bježat bez obzira pred oružjem njegovijem, te se s vojskom iz gradovah, s topovima i s zahirom kako mračni oblak johnu, i na tvrdi stan slavenski, - razdraženi pobijede bojnom slavom koju mnjaše da će maču slavenskome uzet s vrha prirodnu mu - rupi s svake strane snažno. Al' slavenski neumorni hitri orli, sokolovi, koji v'jenca viteškoga s glave puštit nigda neće dok Urana ime traje, Marmontovu silu gordu raskrhaju i pos'jeku, topovah joj deset uzmu. Francuz, stravljen i ustrašen od mišice Slavenina, sa megdanskog polja umče; Vitaljinu, selo malo, u bježanje isti prođe sve ginući, krv lijući; na visoko Vučje ždr'jelo oprije se gordi opet Slavjaninu nepobjednu; tu, ka igđe, boj krvavi plam oružja sa jarošću uždi ruka Slave, Gala, dim u dimu, plam u plamu. U tom boju upornome, sjem ostale vojske, pade Uskoković Stano vitez, vojevoda od nahije imenosne Lješa hrabra, Zete ravne vojevode. Crnogorci kad viđeše da im vitez i vojvoda od Francuza ruke pade, uvređeni napadoše s ostrim gvožđem u rukama na redove Gala čvrste. Francuska se njih viteštvom sva zabuni hrabra vojska, te smućena bježat trže pred slavenskom rukom brže; slavenski je mač siječe dok je mračne noći ruke u debelo mračna svoja skriše njedra i osjenku. Crnogorci noćno sebe stan saviše na Fratarsko ravno polje kod dubrave, a spored njih ruski soldat podaleko krajem mora. Nego Marmont i Loriston sovjet hitri tajno spletu da krijući s vojskom udre na stan vojske crnogorske i vladiku hrabra njina ne bi li ga iznenada kako smeli, rasprštali. Po savjetu i po planu dva prevješta generala udariše s vojskom svojom na ratnike gnjezda srpskog, al' Francuzu sve zafajdu, jer jošt sunce šesti sahat hoda svoga ne bijaše prek' Urana učinilo na zefirna hitra krila, a Francuz se opet malo s upornoga polja bitke sa svom silom natrag vrati. I tu njemu mišca srpska na ravnomu polju uze šest barjakah, šest topovah, osam stotin ratne đece, oficera i soldata, i jednoga hrabra, umna vojskovođu generala. Ali opet oko penje Marmont duka i Loriston spram slavenske dvije vojske. Crnogorci i Rusaci noćno oko svoj digoše: na moru se Rus odveze, Crnogorac stan izmače spored grada od Novoga na Kameno hrabro selo. To sve navlaš hitrost voždah slavenskijeh sve činjaše da Marmonta dalje s vojskom od šancevah i gradovah priodmame i odvuku, da se njima šire bude i uduže s njim ćerati, i da vojske obadvije vide uprav, bez krivenja, u gradove i šanceve, ko će polje od bijenja ostaviti i uteći, - al' Slavjanin gordu Galu, ali ovi njemu hrabru. Marmont glasni i izvjesni, komu sjajni mač i kopje u rukama bješe dao car Francije sv'jetu grozni da sa njima v'jence slave na megdanska polja bere, da pod njima hram Galije vječno, slavno, besamrtno u ljudstvama traje, živi, - tek Slavjane pored sebe u stanove ne uviđe, krenu vojsku da ih traži, da ih goni dok ih mogne s viteškijem okom uzret. Brzo prispje na izvjesna Sutorine bojem polja, i na njima srete hrabre dv'je hiljade ruske vojske, kojano se bješe digla da ga mami i privlači kod okola crnogorske, kojano se bješe divno uredila, namjestila da s Francuzma krv prolije. Nepobjednu rusku vojsku Gala sila odsvud stište i oklopi redovima, al' prirodna hrabrost Rusa sa oružjem u rukama listom pade, no pošteno, od Marmonta neizbrojne vojske vješte, učne boju. Rusa hrabra što preteče, to francuskom umiveno crnom krvlju povrati se sve ranjeno i umorno u krjeposti novskog grada. Marmont noćcu prenoćio na sutorska polja duga, pa sjutradan, tek zaplamće iz bezdanah istočnijeh lučesipni Titan bistri, i životnoj tvari smače sa magnetom svojim sjajnim trepavice sa zjenice, a rataja mirna zivnu da veselo važni posa na cvijetne plodonosne njive, polja savršuje, i ratniku mač pripasa, i na ramo kopje pripe, - glas muzike i doboša razasu se u okolu zapadnjega kraja zmaja, i uzvija vojsku bojnu sa hrabrošću raspaljenu, doklen vojsku generali, oficiri i glavari najaviše svukoliku put srpskoga stana hrabra, nad kojijem barjak ratni vijaše se i pucaše sa hitrinom boja željnom. Kad vladika i glavari vidiješe tamnovidne i Kapeta Huga drevna praunuke, hrabru đecu, đe su pjevcu svome gordu sa jarošću raširili obožana njina krila, - onda srpske vojske hrabre hitru njinu drsku ruku na oružje postaviše, pa vitešku vojsci riječ govoriti zauzeše: "Svaki narod kojem prsi duhom hrabrim pitaju se za svobodu svoju dičnu i za drago otačestvo dužan ginut, krv je liti hrabrost prava doklen traje. Ona čuti ništa nisko o seb' ne da niti hoće na njezine bistre uši, već dok živi - slavom huči; kad nestane, tad postane ogledalo pravo sv'jetu, u kojem se duh hrabrosti, duh viteštva ogleduje potomakah ljudstva vječno. Što će vi se primjer Grkah i Rimjana dovoditi, al' sinovah Sarmacije, kojijema besamrtno ime dade njina hrabrost? Veće umne vaše oči obratite, pa viđite praotacah i otacah vaših djela vječno slavna, koji ime i svobodu porodiše otačestvu u žvalice plamometne sedmoglave Vizantije iz prosute krvi svoje; njina hrabrost duh vaš neka slavom bojnom krjepko digne na pobjedu, na viteštvo. Istina je, svijet znade da je Francuz hrabar i vješt bojevima i megdanu, i da ga je više brojem u šestoro negoli nas; mi Francuza dobro znamo, on se k tome priučio da dobija i pob'jeđa; ali i on zna izmaći đe na čvrsti duh nastupi, a svjedoci toga evo neizbrojni ljuti boji koje s njima učinismo po Raguzi i po Boci sa Rusima našom braćom, a i sami neke pute. Sad nam treba posvjedočit našu hrabrost i viteštvo od otacah nasl'jeđenu, a i nama mnogo putah pokazanu proć dušmana u bojeve i krvljenja boreći se za svobodu i za slavu srpskog gnjezda." U tome se na puškomet Marmont s vojskom javi gordi. Crnogorci brže mjesta za boj lična zauzeše i hitreno ognjesipni krem viteški izostriše put francuske sile grdne. Francuz hodom krotkim ide od doboša njegovoga i muzike hučne, glasne, koja duhu viteškome sve nekakvu slavu, ponos obećava vještim glasom, samo priđe da on hita k sraženiju krvolitnu. Ječe gore iz utrobe i planine vjencenosne poskakuju krutim t'jelom. U to svirke i muzike glas se jasni brže preli u puščanu jeku strašnu. Francuz rupi kao opit, dočeka ga Crnogorac na plam puške dugoplavi. S obadvije hrabre strane puška grmi na hiljade, s obadvije bojne strane nalećuje ratnik hitar na ratnika sebe ravna s noževima i sabljama i sa štikom bjelosjajnim: klepet gvožđa o gvozdiju sa sipanjem ognja stoji; pada vitez i jauče, drugi krvlju uskipjenom hiti ruku mač skvasiti o krvi mu protivnika. Sve jednako besprestana, sve jednako, bez odmora, dvije hrabre vojske ratne bez odmora krvcu liše od izlaska sunca sjajna do zalaska njegovoga, sve na jedno mjesto isto jedna drugoj ne ustupi sa megdana stopu zemlje. Al' kad sunca v'jenac sjajni okeana zapadnjega sinje vode zagasiše, Gala hrabrost ne bi kadra nenadmornoj mišci Slave održat se ni usprijet, no pobježe stanu svome na sutorski ravni prostor. Crnogorac njega goni dok mu oka vid ne stupi tavna noćca mračnim platnom, ter šarice gornje puce ugledati ne mogaše, već se vrati u stan prvi na Kameno otad znatno. Pa tek vojska srpska malo otpočinu i večera, razasu se od Novoga do Trebinja grada drevna, pa ognjeve neizbrojne česte uždi i naloži, da Francuza tijem u strah viši metne i dovedu. Uz ognjeve staše pojat i viteška kola vodit, u kojima crnogorski sin od oca čuje, prima svog pradjeda prošla djela sa viteštvom okićena. Providljivi duh Marmonta uboja se i pomisli po ognjevma i pojanju i po zvečne puške glasu da Srbima pomoć dođe, pa naredi vojvodama da se priđe bistre zore s vojskom krenu ponajbrže, da sjutradan boj krvavi tu Slavjanma ne čekaju, no da bježe priđe boja put gradovah od Raguze. Vojskovođe svoga vlaca sa veseljem poslušaše, jer ih bješe ljuto bojak srpske ruke ustrašio; pa pred zorom sahat i po s vojskom bježat okrenuše. No to vjerna crnogorska iz glavice skraj Francuzah opazila straža hitra, pa opali džeferdanom, a pokliče jasnim glasom: "Ko je vitez crnogorski! Lacmanina sila mnoga sva pobježe bez obzira! Boža vi je tvrda vjera, prijevare ovđen nema, nego javi kako čavka. A evo je viđu, čoče, sa očima sprama mora, a ušima čujem zbilja - nijesu mi ogluhnule - đe topovska kola škripe, a gurukće Francuz kroz nos. Nije ovo u snu, more, već na noge sokolovski da je listom istražimo, e daleko njojzi bježat u čizmine ka od drva do žalosna Dubrovnika." Skraj ognjevah Crnogorac hitronogi sav otrča u poćeru za Francuzma, i na br'jegu Debelome u bježanje stigoše ga, i za njim se otlen ćera od svanuća do mrcanja sve jednako krv lijući. I na crna jata Francuz krvav, mrtav neprestano od slavenska mača pada doklen njega grad Dubrovnik u prostrana svoja njedra sa gvozdenim ključem sakri i zaštiti od viteške Slavjanina ruke bojne. U ćeranje crnogorska vojska dobi neizbrojni od Francuza šićar mnogi: tri barjaka, sedam topah, i potrebe sve ostale, džebahanu i zahiru što potporom vojsci hodi. Pošto srpsko pleme hrabro sa kamenskim ljutim bojem poukroti i ponizi duh Marmonta prenaduti, onda k Rusma braći pođe u brodove gromometne, koji jošte neprestano plam ognjeni izlivahu, i jabuke teške tučne na ognjena njina krila pošiljahu neprestano na tvrdinje Dubrovnika. Pa odmaha tri slavenska vožda sovjet umni čine, Senjavinja i vladika crnogorski Petar umni i Vjazemski, knez izvjesni, da se flota digne silna put Korčule i put Brača i na druge tvrde grade po primorju Dalmacije, da ih slome i prifate i Francuza, stravu ljudstvah, da s hrabrošću iz njih gone. Flota brže po sovjetu na laka se diže krila, u nju vojska ruska listom i srbinske tri hiljade; a ostala crnogorska bješ' ostala Boku čuvat od Marmonta nenasita, i raguske tvrde grade u tijesni zatvor držat. Flota s vojskom teke dođe, Brač, Korčulu na jurišu s bojem ljutim osvojiše, đe i mišca crnogorska besamrtnu slavu dobi za hitrinu i viteštvo pred Rusima, rodnom braćom. Tek što vojska pod barjake dugokrile, nepobjedne Romanova slavom hučna doma sjajna i velika okrenu se dalje brati v'jence slave sa oružjem po gradovma Dalmacije, u to vjesnik hitri stasa iz Petrova Grada dična od slavenska skiptronosca da je s Galma mir utvrđen, kojino je sva primorja Adrijatik koja kvasi pod njegovim skiptrom dao, no slavjanska vojska da se svaka k svome otačestvu vraća hrabra što skorije, da sa Galom više kavgu ne zameću ni počinju. Bojeljupcu glas taj mnogo bi žalostan i uvredan, al' nemaše drukče činit, već se doma povratiše: Rusi k Rusij' rodnoj zemlji, Crnogorac k Crnoj Gori. Pošto stanak skiptronosnih na tilzitski mir predade Dalmaciju i Raguzu i Kotorsku Boku dičnu pod željezna francuskoga pjevca krila preširoka, onda predjel Crnogorca susjedina lakomoga na granice svoje dobi, kojem mira utvrđenje nigda sveto nije zvato, nit' je drugo štogođ bilo do prevare i hitrosti, sa kojom se popravljao kad mu gibelj đe grozila, tek da ljevše prevarenu protivniku mrežu splete, i kad svoju zgodu vidi, da ga u nju prijevarom smrsi, splete iznenada i svojijem robom zovne. Pariž dade vlasnom rukom predjel Boke od Kotora Loristonu, voždu umnu, i Beltronu duhom hrabru da oblasti Boke drži pod Francije ratni barjak, i da pleme crnogorsko - koje niska, beščovječna i svobode nenavisna politika nenavidi i traktatma uv'jek prezrje - gleda krvlju ili zlatom pokloniti pod Francije krvolitni grozni skiptr, da se tijem krv Francuza glasno plati i osveti, koju mišca crnogorska na megdane mnogu proli sa hitrenom rukom svojom. Kako došli dva vojvode i gradove po Primorju silom svojom napunili, stali želju vrhovnoga francuskoga vjencenosca ispunjati sa silama. Najpred pleme crnogorsko prijevarom staše mamit, luiđe mu pružajući, ne bi l' kako za njih Galu ime Slave i svobode dali hitru i prodali. Crnogorac, obdareni od prirode sa hitrošću, na to Galu odgovara: "Trebaju nam ti žutaci dok svobode u nas dvor je, a kad bismo ime njeno izgubili, ocrnili, nam ni život tad ne treba, a kamoli štogođ drugo bez česa se lašnje može. Za njih svašta možeš kupit od naroda Gore Crne: mesa dosta, sira, ribe i zvjeradi svakojake, - mrtve, žive, stare, mlade - tice svake brzoletne što možete čut u svijet, a i neke što je svijet niti čuo nit' vidio; al' svobodu, glave dražu, ko spomene da kupuje, oni nama oči vadi, u živo nas srce bode, očima se našijema on pretvori i kažuje u krvnički stupac krvi; najboljemu prijatelju, a kamoli protivniku, koji nama to spomene, slađe bi se krvi njemu napojio nego vina nekakoga nemirnoga od Šampanje i Tokaje. Boža vi je vjera tvrda, po sto putah neprelomna, svi me čujte vi, Francuzi, ja poznajem vašu misa, o lisice prijevarne! Ak' ostavit to nećete, sastanka ni više nema na pazare trgovinom, nego pušku po srijedi, pa bojeve sjutra brže među sobom da počnemo; na njih ćete vi poznati Crnogorac kako ljubi otačestvo i svobodu." Kad Francuzi vidiješe da im zlato ne pomaga protiv toga ko ga drži spram svobode zemljom mrtvom, onda tijem putom istim i jošt jedno pokušenje učiniše sa hitrošću. Od Raguze duka dođe u Kotoru drevnu gradu, te sa pismom prijateljstva na sastanak zovnu sebe bojem slavne Gore Crne nje vladiku i glavare da im duhu, srcu kaže s izgovorom gromoglasnim veličastvo, silu, važnost, kojim grmi i slavi se bič Evrope, strah Azije, istrebitelj, prosvetitelj zemlje, carstva i narodah i Francije područne mu. Marmontovo krasnorječje, napunjeno figurama veličastva i viteštva, i na jezik nešteđenje zlata, srebra, časti, čina - sve bi jedna bagatela namjerenja zapletena. Pozna Gala srpska bistrost, pa mu na njih odgovara: "Gospodine duka, čuj nas! Ne straši nas veličina ni mogućstvo Bonaparte, jer mi straha ne imamo od oružja ničijega, a kamoli od riječih, koje vjetrom dođu, prođu. I priđe smo mi slušali gromoglasne prazne r'ječi koje glase ljudska usta, ka pećina kad bezumna nekakvijem vjetrom huči, da je strašno uhu slušat; po nje jeki bi se reklo da lavove i tigrove proz jarosna ždere usta, a kad joj se na vratima drktajući poprimakneš, onda vidiš s udivljenjem da mušici najmanjojzi nije kadra vred učinit, a kamoli jačoj stvari. Običaj je u Turakah ljude strašit, ka i u vas, nazivajuć svoga cara bratom sunca, sinom neba, namjesnikom nebovlaca, suncem pravde, padišahom i nikome nepobjednim gromometnim šeginšahom; a kada se Turci s nama bojevima đe poigraj, mi ih svuda, to se znade, slomi, skr'aj i pos'jeci. Što nam blago obećaješ - niti smo se s njim rodili, niti ćemo s njim umreti; mlogo blago čini čojka svojim robom, nevaljala, i od žene te rđave slabijega i gorega. U svašto mu pred očima smrt kazuje i predstavlja; on se straši bez zatvora na svobodni vozduh dahnut, on kad vodom nogu skvasi, šest groznica ufate ga. A mi, fala jakom bogu i ovome te običaj ovaj u nas postavio, od smrti se ne bojimo, jere znamo svak će mrijet. Najjači nam i najljući vjetar škode dat ne može, makar goli po njem išli; a snijeg je i grad nama ka cvijeće od proljeća sve jednako drag i mio, jer po njemu nam je srne, jelenove i košute iz pušakah lašnje biti. Pa nas vidiš ka smo zdravi, a bez zdravlja i poštenja sve je ništa na svijetu. Gospodine duka, slušaj: mi mišljasmo da nas zoveš za mirnoću i za dobro kako naše tako tvoje; a o tome kad nas zoveš, zbogom ostaj, nesta zbora, trgovine i sastanka među nama i Francuzma!
Pa oružja imaš dosta: hajde k nama, ne pozni se, da jedanput izvadite tu iz glave misa gordu, da ne muči vaše glave, tražeć njojzi zamršeni kraj, koji se neće naći bez krvava mača, ruke. Mi smo Srbi bliži rati nego mira u tri puta. Su čime nas gođ zadiješ, na sve smo ti svako doba odgovorit mi gotovi: počneš li nas prijateljskim dozivati tihim glasom, - na njem ćemo odgovorit; počneš li nas puške glasom dozivati smrtonosnim, - glasu će se nje odzivat srpska puška doklen traje. Nego, duka, zbogom ostaj!" Petar hitri i glavari vratiše se dičnu gnjezdu, a začuđen po sahata osta duka prozorljivu hrabru duhu Crnogorca, pa, razljućen i zataknut glavarima Gore Crne, pozva k sebe generale Loristona i Beltrona, pa im ljutim kaže glasom: "Brže silu okrenite koja vi je za to data, i mravinjak taj maleni, koji se je sa svobodom podigao i opio, nek francuska noga ščepje, i sa lica zemlje istre ko se ono usudio s nečuvenim spram nas glasom ime toga brukat, hulit i njemu se podsmjehivat od kojeg se mača ostra trese svijet poduranski ka pučina valovita pred vjetrovah vladaocem, od kojega tri dijela drkte sv'jeta ustrašena,
četvrti mu robom služi." Hrabri voždi načalnika poslušaše kako munja; od gradovah primorskijeh pokrenuše silnu vojsku put viteške Gore Crne, i sa silom brže-bolje dosukaše na Brajiće, crnogorsko pogranično hrabro selo i valjatno, i živijem, no sa krvlju, njega ognjem popališe. No glas hitro svud poleće kroz planine crnogorske da Brajiće Francuz uždi. Drugi ratnik nejma kade u boju tom potrčati, već čobani iz obližnjih slećeše se s gorah brzo, i sa željom ratnom na boj tri stotine njih udari na Francuza bojem slavna. Boj ognjeni tri sahata dva viteški protivnika, goneći se proz brajićke opaljike i kućišta, sve jednako produžahu; ne mogahu jedni druge iz mračnijeh meterizah išćerati ni prognati. Uto dvjesti jošt bahnuše dične gore čobaninah, i vatreno nasrnuše pet stotinah crnogorske ratne đece na Francuza; trojestruke redove mu krvlju crnom uzmutiše. Uzmućeni Francuz pleći tad obrati stidno bježat, a orlovi Gore Crne oblećeše njega gorda sa hitrinom njima rodnom, po vazdašnjem običaju, dok u Budve grad maleni ostatak im puške, mača ućeraše, zatvoriše. Tu Francuza kolik' igđe pred Srbina mišcom nički u prah gordim čelom pade. I od dnevi toga strašna, krvolita i glasita, u kom Gala namjerenje crnogorski mač prekide, bojevi se neprekidni upališe krvotečni međ Francuzom i Srbinom po Primorju pitomome; ali svagda Gala sila pred hitrenom srpskom rukom spasenija sebe bjekstvom u tvrdinje i gradove od Primorja nalazaše. Neprestano od viteza krv tečaše proz primorska sela, polja i dubrave, proz varoši niz bedeme. Dan svakoji boj do podne sa Srbinom hrabri Francuz produžaše i vođaše, a od podne s njim se grli pijuć' kafu čokolatu, mrko vino i rakiju, pričajući jedan drugom sa pohvalom ratna djela svoga duha, svoje mišce. Šest godinah tako međa crnogorska i francuska sve jednako svoje znake sa viteškom krvlju kvasi, dok se rodi u besmrtne Olimpove vladaoce božestvena vsemoguća volja, misa i hoćenje uzvisiti rod Slavjana više ljudskog svakog roda, i dok suze, krv narodnja i nepravda neizbrojna obratiše gnjev i ljutost Titanove šćeri svete na francusko pleme gordo, te ga spravi pod rusijski mač i kopje i strijelu, da slavenska mišca sveti krv prosutu rijekama pravog ljudstva po svoj zemlji slavoljubnom rukom Gala. Crnogorsko pleme hrabro tek što začu i razumje da Bonapart silu krenu pomračiti vječno sjajnu unučadi Rurikove slavu nikom nepomračnu, tada brže crnogorski sokolovi nalećeše na gradovah šest Primorjem s Primoracah pripomoću; sa ljudskoga mnogo mesa sve šest brže na jurišu od Francuza ugrabiše. Opeta se sva megdanska po Raguzi ravna polja po prvome običaju staše crnom krvlju topit; šancevi se svuda stari mnogo tvrdi obnoviše, a mramorja smrtni znaci hiljadama staše nicat od Francuza i Srbina. No kad gordi skiptar, kruna slave žedna Bonaparta pade u prah strmoglavce pred romanskim gromometnim i visokosjajnim tronom i kada se skiptronosni Pariz, gordi neprikloni savi glavom stopi svoga velikoga pobjednika, Pavlovoga vjencenosna hrabra sina i besmrtna, - Pariz, mira razrušitelj, mira posta obnovitelj. Po pariškom miru znatnu Aleksander važnom rečju baš vladici, Crnogorcma, hrabrost njinu pohvaljujuć, naredio i rekao da predaju sve Primorje austrijskom dvoru drevnu, a da s' oni hrabri vrate u svobodni predjel njiov. To vladici i glavarma vrlo mučno, teško bilo, al' inače ne imali štogođ drugo uraditi, već slavensku glavu brže poslušali po nje volji. Ostaviše listom Boku i Primorje svekoliko; otidoše u viteški Crne Gore predjel dični, te se mole velikome svobode im hranitelju. Ko im trne u nju svetu, svak im krvlju vrućom plaća. I to će bit dok ustraje Gori Crnoj ime dično, i Evropa dok džamiju na hram pravi neba, ljudstva preokrene i obrati. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Sre 1 Jul - 14:45 | |
| Strah životu kalja obraz često. Ko na brdo, ak i malo, stoji više vidi no onaj pod brdom. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Sre 1 Jul - 14:46 | |
| Oči zbore što im veli srce. Teško zemlji kuda prođe vojska. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Sre 1 Jul - 14:47 | |
| Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka. [i][b][i][b][/b][/i][/b][/i] Vuk na ovcu svoje pravo ima ka tiranin na slaba čovjeka; al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetlija! |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Sre 1 Jul - 14:47 | |
| Budale su s očima slepe koje vide, a zaludu vide. Iza tuče vedrije je nebo, Iza tuge bistrija je duša, Iza plača velje pojača.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Sre 1 Jul - 14:49 | |
| Vječna zublja vječne pomrčine
[i]nit dogori niti svjetlost gubi.[/i]
|
| | | malalila MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
| | | | malalila MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
| | | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Pon 29 Jan - 11:22 | |
| U dorbu je lao dobro biti, na muci se poznaju junaci.
Udri vraga, ne ostav mu traga, ali gubi obadva svijeta. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Pon 29 Jan - 11:22 | |
| Bič sam božji za tebe ispleten da se stavljaš šta si uradio.
Čaša meda jošt niko ne popi što je čašom žuči ne zagrči čaša žuči ište čašu meda Smiječane najlakše se piju. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Pon 29 Jan - 11:22 | |
| Bez muke se pesma ne ispoja bez muke se sablja ne sakova.
Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Pon 29 Jan - 11:22 | |
| Vuk na ovcu svoje pravo ima ka tirjanin na slaba coeka; alć tirjanstvu stati nogom za vrat; dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija!
Mlado žito, navijaj klasove, pređe roka dočla ti je žetva. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Pon 29 Jan - 11:22 | |
| Neka bude broba neprestana, neka bude što biti ne može. Na groblju će iznići cvijeće za daleko meko pokoljenje.
Med za usta i hladna prianja, a kamoli mlada i vatrena. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Pon 29 Jan - 11:23 | |
| Strah životu kalja obraz često.
Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom.
usred podne da ga čovjek sretne, sva bi mu se koža naježila
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Pon 29 Jan - 11:23 | |
| Pokoljenje za pjesnu stvoreno vile će se grabit o vjekove da vam vjence dostojne sapletu vaš će primjer učiti pjevača kako treba s besmrtnošću zborit. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Pon 29 Jan - 11:23 | |
| Slavno mrte, kad mreti morate.
Svijet je ovan tiran tiraninu a kamoli duši blagorodnoj. |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš | |
| |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 2 od 4 | Idi na stranu : 1, 2, 3, 4 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
Ko je trenutno na forumuImamo 625 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 625 Gosta :: 3 Provajderi Nema Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38 Dvorana slavnih
Naj Avatar Haossa !
Kreja
Poslanici naj aktivniji nedelje |
Danas u 1:35 od Emelie
» Uz ovo kuliram
Danas u 1:29 od Emelie
» Jedna stara stvar
Juče u 23:17 od Emelie
» Uživo...
Juče u 22:44 od Emelie
» A malo bluesa?
Juče u 22:38 od Emelie
» Šta slušate dok kuckate na Haossu?
Juče u 22:35 od Emelie
» Šta trenutno slušate?
Juče u 22:27 od Emelie
» Pozdrav Haossu
Juče u 22:22 od Emelie
» Leonardo da Vinči
Sre 30 Okt - 12:57 od budan
» Edvard Hoper
Sre 30 Okt - 12:54 od budan
» Salvador Dali
Sre 30 Okt - 12:53 od budan
» Pablo Picasso
Sre 30 Okt - 12:51 od budan
» Claude Monet
Sre 30 Okt - 12:50 od budan
» Edvard Munch
Sre 30 Okt - 12:49 od budan
» Pesma za moju dušu
Pon 28 Okt - 1:54 od Emelie
» Pusti nešto osobi iznad
Pon 28 Okt - 0:11 od Emelie
» Joseph Lorusso
Sub 26 Okt - 10:16 od budan
» Johanes Vermer
Sub 26 Okt - 10:12 od budan
» Završava se na TOR
Pet 25 Okt - 14:39 od EROTIC MAN
» Kaladont na drugu reč
Pet 25 Okt - 14:37 od EROTIC MAN