Aleksandru Bloku

Ja sam došla pesniku u goste.
Ravno podne beše, i nedelja.
Napolju se vejavice zloste,
A u sobi toplo je od želja.

Sunce, neke boje malinove,
Izranja kroz kolutove dima.
Domaćin je ćutljiv.Poput sove
Posmatra me vatrenim očima.

Njegove su oči tako teške.
Ko ih vidi, zanavek ih pamti.
Zaklinjem se da ne pravim greške:
Ne smem, ne smem u njih pogledati.

I tako se začela beseda…
Dimno podne u sobi mrak hvata.
U visokom domu koji gleda
Na široke Neve morska vrata.

Dobro je ovdje

Dobro je ovdje: njihanje i šum
Jutra nas grle rukama studenim
U bijelom plamenu povija se grm
Ruža blještavih, ali ledenih
Na paradnim, svečanim snjegovima
trag skija klizi kao sjećanje moje -
Nekad, u davnim vremenima
Prošli smo tim putem nas dvoje

Epilog

1.

Naučila sam kako lica padaju,
Kako teror može pobjeći iz poniženih očiju,
Kako patnja može progristi zlobne stranice
Od duguljastih tragova na obrazima
Znam kako može tamna ili sivoplava dlaka kose
Najednom postati bijela. Naučila sam da prepoznam
Blijedi osmjeh na usnama.
Potresni strah u praznom smijehu.
Zato se ne molim za sebe
Već za sve vas koji ste stajali uz mene
Na užasnoj zimi i uzvreloj vrućini jula
Pod nedostižnim, potpuno slijepim crvenoim zidom.

2.

Došlo je vrijeme na potsjećanje mrtvih.
Vidim te, čujem te, osjećam te:
Ona koja se opirala dugom putu do otvorenog prozora
Ona koja više nije mogla osjetiti
Prljavštinu pod nogama;
Ona koja, migom daje doznanja,

„Stigla sam ovdje kao da sam došla kući!”
Htjela bih vas nazvati imenima vašim, ali spisak
Se izgubio te se nigdje ne može naći.
Dakle,
Mahala sam vam uokolo ovog velikog skrovišta tihih
Riječi
Iskoristila sam vas. Svugdje, zauvijek i uvijek,
Nikada neću zaboraviti niti jednu stvar. Čak i u novoj
Tuzi.
Čak i ako zaklope moja izmučena usta
Kroz koja je stotinu miliona ljudi vrištalo;
Želim da me se kao takve sjete kada umrem
U veče moga bdijenja.
Ako neko jednog dana u ovoj zemlji
Podigne spomenik meni,
Dajem mu dozvolu za tu prigodu
Ali pod jednim uslovom – da ga ne gradite

Pored mora gdje sam se rodila,
Prekinula sam svoje posljednje veze sa morem;
Niti u Carskom parku pored šupljih panjeva
Gdje me nepoznatke sjenke mogu naći;
Podignite ga tamo gdje sam stajala tri stotine sati
Gdje niko nije otvaro ključaonicu.
Slušaj, čak i pri prirodnoj smrti se bojim
Da ću zaboraviti Crnu Mariju.
Zaboraviti kako lupaju teška vrata i jednu staru ženu
Kako jauče kao ranjena zvijer.
Neka otopljeni led teče kao suze
Sa mojih nepokretnih bronzanih kapaka
I pusti zatvorski pjev slavuja u daljine
Dok brodovi mirno plove na rijeci

Iz crnih pjesama

Riječi, da te uvrijede
I. Annenski

I
Dobro je što se ne uzesmo,
i ne nazva me dragom svojom,
ja sudbom postadoh i pjesmom,
burom i nesanicom noćnom.

Ne biste poznali me sada
na nekoj postaji posljednjoj
u toj što bješe, jao, mlada,
u toj Parižanki poslovnoj.
II
Sva obećanja on minu,
prsten mi s ruke skinu,
u zaborav me spremi…
Ničim mi nisi mogao pomoći,
pa zašto opet ove noći
svoj duh šalješ k meni?
Zgodan je bio, mlad i riđ,
on je i ženom bio,
mamio u Rim i Pariz,
žalosno cvilio,
bez mene nije mogao,
makar ljaga, makar propao…

Ja sam bez njega mogla.

I tvrda, hladna riječ je pala

I tvrda, hladna riječ je pala
Na žive grudi, kocka jada.
Svejedno, sve sam to već znala
I smirit’ ću se, bar se nadam.

Još mnogo posla predstoji meni:
Treba i spomen da posivi,
Treba, da duša okameni,
Učiti opet kako da živim.

Svejedno, vrelo šumi ljeto,
Kao da praznik neko slavi.
Odavno ja sam znala sve to,
I pustu kuću i dan plavi.

Lotova žena

I pravednik s Božjim poslanikom krenu
u goru crnu, sjajan i ogroman,
a nemir jasno prozbori kroz ženu:
još nije kasno, baci pogled poman

na kule crvene Sodome rođene,
trg gdje si pjevala, na dvor gdje si prela,
na prazne prozore te kuće uzvišene
gdje mužu milom djecu si donijela.

Pogleda; smrtnom okovane bolju,
gledati njene oči nisu mogle,
i prozirnom se tijelo stvori solju,
prirastoše joj k zemlji brze noge.

Od koga bit će oplakana ta žena,
zar tako malim se gubitkom čini?
U mome srcu neće biti zaboravljena,
jer dade život za pogled jedini.

Ljubav

Čas zmija u klupku
Kraj srca prst sudbine vuče,
Čas danima slično golupku
Na prozoru belom guče.

Čas blistavim injem zasija,
Čas s prividom šeboja drema…
Al tačno i tajno vas vija
Pa mira i radosti nema.

Zna zaridati slasno
Uz tugu violinsku tešku
I nju je pogoditi strašno
U nekom još neznanom smešku.

Ljubav u Carskom selu

1.

Čas zmijski svita u klupko,
čara na samom dnu srca,
čas cijele dane s gukom
na bijelom oknu – golubica.

Čas blista u inju sjajnom,
u snu zumbula se skova…
Odvodi sigurno, tajno
od radosti i od snova.

Umije slatko zaplakati
u molitvi tužne violine,
i strašno ju je opaziti
kad u tuđem smiješku sine.

2.

A mramorni mi se dvojnik
svalio ispod starog klena,
jezerskoj vodi dao je lik
i sluša šuštanja zelena.

I miju mu pljuskovi svijetli
okorjele njegove rane.
Pričekaj ti ledeni, bijeli,
dok i ja mramorna stanem.

3.

Tamni je dječak lutao alejom,
uz jezero on bješe tužan,
mi slušamo stoljeće cijelo
šum koraka mu jedva čujan.
Gusto i oštro igle borove
pokrivaju taj niski panj.
Njegov trokut ležaše ovdje,
i Parnija tom razderan.

Ne gledaj tako

Ne gledaj tako, u ljutnji ne mršti se
Ja sam tvoja ljubljena, ja sam tvoja
Niti pastirka, niti kraljica,
Čak ni monahinja-bogomoljka
U ovoj sivoj sam haljini od tralja
U cipelama izlizanih potpetica?
Ali, kao i prije, dajem vruć zagrljaj
I strah nosim u velikim zjenicama
Pismo moje ne paraj, mili
Ne plači zbog laži istinske
I dobro ga, na samo dno, skrij
Na dno svoje torbe sirotinjske.