Posljednje misli muče! Ja nisam htjela smetati onom kog radost vuče. Opraštam dragim usnama.


(Anna Andreevna Akhmatova)

MESTO MUDROSTI ISKUSTVO

Mesto mudrosti iskustvo.Ta hrana
u bezukusnom stanju.
Mladost je bila k'o molitva nedeljnog dana,
i zar da ne mislim na nju?

Koliko sam pustih puteva prošla
s tim što mi ne beše mio.
Koliko se molila u crkvi za onog
što je u me zaljubljen bio.

Sad sam zaboravljiva kao nito na svetu.
Tiho prolaze sati.
Nepoljubljene usne, nenasmejane oči
ko će mi više dati!

POD TANKI VEO

Pod tanki veo ruke sam skrila......
"Zašto si danas tako blijeda?"....
---Zato što sam mu dušu nalila
gorkog bola i leda.

Kako da zaboravim? Izašao je pognut
i bolno iskrivljenih usta,
a ja sam, ne držeć se ograde stuba,
za njim trčala pusta.

"Pa to je šala!" - kriknuh kao bez duše -
"Vrati se. Umrijet ću bez tebe,"
A on mi reče mirno i trpko: "Puše,
čuvaj se da ne nazebeš."

UMESTO POSVETE

Umesto posvete
Valovima lutala, šumom se krila
Priviđala se na emajlu sebi
Rastanak bih, možda, hrabro primila
Ali susret, bojim se, ne bih.

Grčih ruke ja pod tamnim velom ...
"Od čega si danas bleda, čega?"

Zato što sam tugom neveselom
Do pijanstva napojila njega.

Pamtim. On je izašao tada
Iskrivivši usta najbolnije.
Ne taknuvši drvo s balustrada
Trčala sam za njim do kapije.

Zadihana viknuh: "Šala sve je.
Ako odeš - ode život moj."

Jezivo, a kao da se smeje,
Reče mi: "Na promaji ne stoj".

NE GLEDAJ TAKO

Ne gledaj tako, u ljutnji ne mršti se
Ja sam tvoja ljubljena, ja sam tvoja
Niti pastirka, niti kraljica,
Čak ni monahinja-bogomoljka
U ovoj sivoj sam haljini od tralja
U cipelama izlizanih potpetica?
Ali, kao i pre, dajem vruć zagrljaj
I strah nosim u velikim zenicama
Pismo moje ne paraj, mili
Ne plači zbog laži istinske
I dobro ga, na samo dno, sakrij
Na dno svoje torbe sirotinjske.

DOBRO JE OVDJE

Dobro je ovde: njihanje i šum
Jutra nas grle rukama studenim
U belom plamenu povija se grm
Ruža blještavih, ali ledenih
Na paradnim, svečanim snegovima
trag skija klizi kao sećanje moje -
Nekad, u davnim vremenima
Prošli smo tim putem nas dvoje.

LJUBOMORAN,NEMIRAN...

Ljubomoran, nemiran, ali ne od onih grubih
Voleo me je kao svoje kosti
Ali moju belu pticu ubi
Da ne peva o prošlosti
O zalasku ude u moju sobicu:
''Voli me, smej se, piši stihove!''
A ja zakopah veselu pticu
Iza starog bunara, pokraj jove
Obećala sam da neću plakati
Ali srce pretvorih u stenu
I, čini mi se da su moji sati
Ispunjenji pesmom ptice ubijene.

VEČERNJI SATI

Večernji sati nad stolom minu
Neopozivo - bela stranica
Mimoza miriše na Nicu i na vrućinu
Kroz mesečinu leti ogromna ptica
Čvrsto sam kosu noćas splela
Kao da će mi trebati kosa
Kroz prozor, bez tuge, dugo gledam
Na more puno talasa ko otkosa
Koliko snage imaju oni
Što čak ni književnost ne mole!
Ne podižu se kapci umorni
Čak ni kad čujem da me zove.

ZEMLJA NE MORA BITI ROĐENA

Zemlja ne mora biti rođena
Ali se uvek voli
Makar u moru nežno-ledena
Bila voda i to bez soli
Na dnu pesak kao kreda
A zrak pijan kao od vina
I borova četa bleda
O zalasku gola, nevina
Zalazak u valu etera
Takav je da ne shvatiš
Jeli kraj dana ili sveta.

Ana Ahmatova: Ukratko o sebi





Rodila sam se 11./23. lipnja 1889. godine kod Odese (Bol’šoj Fontan). Otac mi je u to vrijeme bio umirovljeni mornarički inženjer-mehaničar. Kao jednogodišnje dijete dovezli su me na sjever – u Carsko Selo. Ondje sam živjela do šesnaeste godine.
Moje su prve uspomene – carskoselske: zelena, vlažna ljepota parkova, pašnjak, kamo me dovodila dadilja, hipodrom gdje je skakala mala šarena ždrebad, stari kolodvor i još ponešto, što je ušlo naposljetku u “Carskoselsku odu”.
Svako sam ljeto provodila kod Sevastopola, na obali Strelecke buhte, i ondje sam se sprijateljila s morem. Najsnažniji je dojam tih godina – drevni Hersones, uz koji smo živjeli.
Čitati sam učila po slovnici Lava Tolstoja. S pet godina sam, slušajući kako učiteljica podučava stariju djecu, također naučila govoriti francuski.
Prvu sam pjesmu napisala s jedanaest godina. Za mene stihovi nisu počeli od Puškina i Ljermontova nego od Deržavina (“Uz rođenje djeteta-purpuronosca”) i Njekrasova (“Mraz, crveni nos”). Te je stvari moja mati znala napamet.
Pohađala sam Carskoselsku žensku gimnaziju. U početku loše, zatim znatno bolje, ali uvijek nerado.
Godine 1905. moji su se roditelji rastali i mama je s djecom otputovala na jug. Cijeli smo godinu proživjeli u Eupatoriji, gdje sam išla u pretposljednji razred gimnazije, tugovala za Carskim Selom i pisala velike količine bespomoćnih stihova. Odjeci revolucije 1905. godine teško su se probijali do odsječene od svijeta Eupatorije. Posljednji sam razred pohađala u Kijevu, u Funduklejevskoj gimnaziji, koju sam i završila 1907. godine.
Upisala sam se na pravni fakultet Višeg ženskog veleučilišta u Kijevu. Kada je trebalo učiti povijest prava i latinski, ja sam bila zadovoljna; kada su bili na redu čisto pravni predmeti, ohladnjela sam se za studij.
Godine 1910. (25. travnja, po starom kalendaru) udala sam se za N. S. Gumiljova i na mjesec dana smo otputovali u Pariz.
Prokop novih bulevara po živom tijelu Pariza (koju je opisao Zola) još nije bila posve završena (Boulevar Raspail). Verner, Edisonov prijatelj, pokazao mi je u Taverne de Panthéon dva stola i rekao: “A to su vaši socijaldemokrati – ovdje boljševici, a ondje menjševici”. Žene su s promjenljivim uspjehom pokušavale nositi čas hlače (jupes-culottes), čas su skoro zamotavale noge u pelene (jupes entravées). Stihovi su bili uglavnom zapušteni, i kupovali su ih samo zbog vinjeta više ili manje poznatih umjetnika. Ja sam već tada shvaćala da je pariško slikarstvo pojelo francusku poeziju.
Doselivši se u Peterburg, studirala sam na Visokom povijesno-književnom učilištu Rajeva. U to sam vrijeme već pisala stihove koji će ući u moju prvu knjigu.
Kada su mi pokazali korekturu “Škrinje od čempresovine” Innokentija Annenskog, bila sam zadivljena i čitala sam je, zaboravivši sve na svijetu.
Godine 1910. javno su označili krizu simbolizma i novi pjesnici više nisu težili tome pravcu. Jedni su otišli u futurizam, drugi u – akmeizam. Skupa s mojim drugovima iz Prvoga Ceha pjesnika – Mandeljštamom, Zenkevičem i Narbutom – postala sam akmeistkinjom.
Godine 1912. izašla je moja prva zbirka pjesama “Večer”. Tiskano je samo tristo primjeraka. Kritika mu je bila blagonaklona.
Prvoga listopada 1912. rodila sam svoga jedinca Lava.
U ožujku 1914. izašla mi je druga knjiga “Brojanice”. Dosuđeno joj je samo šest tjedana života. Početkom svibnja peterburška je sezona počela zamirati, svi su se pomalo razilazili. Ovog puta rastanak s Peterburgom se pokazao vječnim. Nismo se vratili u Peterburg, nego u Petrograd, iz XIX. stoljeća smo upali ravno u XX, sve je postalo drukčije počevši od oblika grada. Činilo se da knjižica ljubavne lirike jednog početnika ima potonuti u svjetskim događajima. Vrijeme se rasporedilo drukčije.
Svako sam ljeto provodila u bivšoj Tverskoj guberniji, petnaestak vrsta od Bežecka. To nije slikovito mjesto: brežuljkasta polja izorana na jednake kvadrate, mlinovi, močvare, osušene baruštine, kapijice, žita, žita… Ondje sam napisala puno stihova “Brojanica” i “Bijelog jata”. “Bijelo jato” je izašlo u rujnu 1917. godine.
Prema toj su knjizi nepravedni i čitatelji i kritika. Zbog nečega se drži da je imala manje uspjeha nego “Brojanice”. Ta se zbirka pojavila u još gorim okolnostima. Promet je zamirao – knjigu je bilo nemoguće poslati u Moskvu, posve je rasprodana u Peterburgu. Časopisi su se gasili, novine također. Zato, za razliku od “Brojanica”, “Bijelo jato” nije imalo bučni tisak na svojoj strani. Glad i rasulo su se povećavali svakog dana. Začudo, te se okolnosti danas ne priznaju.
Poslije Oktobarske revolucije radila sam u knjižnici Agronomskog zavoda. U 1921. izašla mi je zbirka “Trputac”, a dogodine 1922. knjiga “Anno Domini”.
Otprilike sredinom dvadesetih godina počela sam se usrdno i s velikim zanimanjem baviti arhitekturom staroga Peterburga i proučavanjem Puškinova života i djela. Kao rezultat mojih puškinoloških studija nastala su tri moja rada – o “Zlatnom pjetliću”, o “Adolfu” Benjamina Constanta i o “Kamenom gostu”. Svi su svojedobno i tiskani.
Radovi “Aleksandrina”, “Puškin i Nevsko primorje”, “Puškin u 1928. godini”, kojima se bavim skoro dvadeset posljednjih godina, ući će, očito, u knjigu “Puškinova pogibija”…
Domovinski rat 1941. zatekao me u Lenjingradu. Krajem rujna, već u vrijeme blokade, odletjela sam zrakoplovom, u Moskvu.
Do svibnja 1944. živjela sam u Taškentu, žudno čekala vijesti o Lenjingradu, o bojišnici. Kao i drugi pjesnici, često sam nastupala u bolnicama, čitala pjesme ranjenim vojnicima. U Taškentu sam prvi put spoznala što je to vreli žar, sjena drveća i zvuk vode. A još sam shvatila što je to ljudska dobrota: u Taškentu sam puno i teško bolovala.
U svibnju 1944. godine doletjela sam u jesensku Moskvu, već punu radosnih nada i čekanja skore pobjede. U lipnju sam se vratila u Lenjingrad.
Strašna sablast, koja se pričinjala mojim gradom, tako me ošamutila da sam taj susret opisala u prozi. Tada su nastali ogledi “Tri jorgovana”, i “U gostima kod smrti” – i to o čitanju stihova na bojišnici u Teriokama. Proza mi se uvijek činila tajnom i napašću. Ja sam od samoga početka znala sve o stihovima, a ništa nisam znala o prozi. Prvi moj ogled su listom hvalili, ali ja, naravno, nisam vjerovala. Pozvala sam Zoščenka. On je zapovjedio nešto izbaciti i rekao da je s ostalim suglasan. Ja sam bila zadovoljna…
Odavno su me zanimala pitanja umjetničkog prevođenja. U poraću sam puno prevodila. Prevodim i danas.
Godine 1962. završila sam “Poemu bez junaka”, koju sam pisala 22 godine.
Prošle zime, uoči Danteova jubileja, ponovno sam čula zvukove talijanskoga govora – boravila sam u Rimu i na Siciliji. U proljeće 1965. godine putovala sam u Shakespeareovu domovinu, vidjela britansko nebo i Atlantik, našla stare prijatelje i upoznala se s novima, još jednom posjetila Pariz.
Nisam prekidala pisati stihove. Za mene je u njima – moja veza s vremenom, s novim životom moga naroda. Kada sam ih pisala, živjela sam onim ritmovima, koji su zvučali u herojskoj povijesti moje zemlje. Sretna sam da sam živjela u tim godinama i vidjela događaje kojima nije bilo ravnih.

1965.

Iz knjige Tri jeseni, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2007

Objavljeno u: knjizevnost,org

Pesma poslednjeg susreta
 
 
Studen mi je pakla grudi takla.
Korak se u laku dao drhtavicu.
I ja na desnu ruku sam namakla
S leve rukavicu.
O, koliko ovde stepenica ima
A ja sam verovala — tri.
Šapat jesenji među klenovima
Prošumi: „Umri sa mnom ti!
Varljivost života sreću mi zakrili.
Prevrtljiva sudba nasmeja se zlobom“.
Ja mu odgovorih tiho: „Mili,
Meni, takođe. Umreću sa tobom“.
O poslednjem pesma to beše susretu.
I ja pogledah na sumorni dom.
U spavaćoj sobi, ko na drugom svetu,
Gorele su sveće ravnodušno za mnom.
* * *
Ukrašenim tuk’o me kaišom
Moj muž — do modrica tela
Zato što ti sa prozora krišom
Motriš. Svunoć u vatri sam bdela.
Sviće. I nad modrom kovačnicom
U kolute dimčić se izvio.
A ti sa mnom tužnom sužnjanicom
Opet nisi — opet nisi bio.
Ja sam tebi, uz ranjenu dušu,
Sudbu-muku prinela na dlanu,
A možebit ti voliš plavušu,
Riđokosu milu, nasmejanu?
Ja ne umem skriti jauk pjani.
Srce tuži, u duši bol grsti.
Tanki zraci, ko sablasni prsti,
padaju na čaršaf nezgužvani.
* * *
Da mudro živim već sam naučila,
Gledajuć’ u nebo i moleć’ se bogu
I da dugo skitam da bih izmučila
I nemir duše i dušu ubogu.
A kada u dolji vetar prene čičke,
Grozdovi rjabine sviju se po plotu,—
Ja veselo slažem mozaik-kamičke
U pesme o divnom prolaznom životu.
Vraćam se. Tople dlanove mi liže
Baršunasti mačak, preduć natenane,
I jarki se oganj razgoreva, striže
Nad vodom iz modrih dimnjaka pilane.
Samo tišinu cepne iznenada
Krik rode koja već sleće na krov.
Ako na vrata pokucaš sada —
Neću čuti tvoj zov.
* * *
Sahrani, sahrani, ti vetre, mene.
Najbližih mojih na pogrebu nije.
Okolo mrtvih već lutaju sene,
I disanje je zemlje potmulije.
Biće moje beše slobodno i žedno
Ko i ti i htede još životne muke.
Pomiluj, vetre, ovo telo ledno
I prekrsti mu u nedrima ruke.
Zatvori na njemu ovu crnu ranu
Pokrovom tkanim od večernje tame.
Naredi sutonu plavome, svečanu
Da nada mnom čita tihe psalme.
Da bi bilo lakše osamljenoj meni
Sna poslednjeg zgasit’ buktinju goruću,
Šumite svom snagom, visoki jaseni,
O proleću, o mome proleću

Ne smejah se i ne pevah
I ceo dan cutah,
Sa tobom sam samo htela
Od prvog trenutka:
Prvu razmiricu slatku,
Ludih snova punu meru,
I cutljivu, tvrdu, kratku
Poslednju veceru.