Arsen Dedić

BROD U BOCI
Dozvolite ovaj jednostavni poklon,
ovu jednostavnu usporedbu:
brod u boci,
jedrenjak neodređenog tipa
izrađen rukom mog prijatelja,
osamdesetogodišnjeg Genovežanina.
Najudaljenija lika u jednostavnoj duši mog oca - Trieste.
Nedjeljne tuče u svečanim odijelima
šibenskih i zadarskih lučkih radnika.
Moju prijateljicu zanima -
kako se to radi?
Da li boca dolazi naknadno,
sa bunim jedrima
i morem od sadre?
Moj brod u boci
koji čuvam u ovom tihom enterijeru,
što uporno i smiješno oponaša
ono nešto naše i ono moje.
To bi trajalo predugo da vam objašnjavam;
svakako, brod pomalo ulazi u bocu,
on ostavlja dojam i mogao bi ploviti.
Zar vam to nije kao…
Usporedba je, naravno, odviše jednostavna i
vas ću, eto, izuzeti iz te banalnosti,
ali neki vrag me tjera
da vam ipak kažem,
da vam kažem to najobičnije,
makar mislio samo na sebe -
vidite, gospođice,
zar vam to nije kao…

---

Ti si svjetlo, ja sam tama

Ja sam kao vjetar, brod bez kormilara, ti si moja luka, moja zemlja stara. Za mene su bitke, porazi i rane, a ti si da čekaš, da se brineš za me. Tako život sav mire se u nama, tvoja radost, moja tuga, ti si svjetlo, ja sam tama. Pošli su na put skitnica i dama, ovaj trn i ova ruža, ti si svjetlo ja sam tama. Toliko se toga vezalo uz mene, šta bih ja bez svjetla, šta bi ti bez sjene, Usred divlje šume, usnula si naga, ja sam tvoja slabost, ti si moja snaga.

Takvim sjajem može sjati

Takvim sjajem može sjati Ono što je prošlost sad, Što ne može da se vrati, Što je bilo ko zna kad.. Ljubav naša ranih ljeta Za oboje bješe jad, Sad je prava, sad je sveta Kada više nisam mlad.. Otkriva mi svoju tajnu I zločinac starac sjed, Imao sam prošlost sjajnu Ganjao me čitav svijet.. Počast se na kraju primi, Ide vreme, bije sat, Pobjedom se posle čini Izgubljeni neki rat.. Ove bitke, ove rane, Otkriće ljepotu svu Kada budu stvari davne, kad ne budu više tu..

Ne vraćaj se starim ljubavima

Ne vraćaj se starim ljubavima, dok su davne kiše lile, drukčije su one bile, nego ovih jeseni i zima, Ne vraćaj se starim ljubavima. Ne vraćaj se starim ljubavima, da se skloniš, da se tješiš, kad se davnih dana sjetiš, kad samoća raste kao plima, Ne vraćaj se starim ljubavima. Što zločinca usred mraka, vječno vodi u taj kraj, Stara ljubav kao zamka, nikad joj se ne vraćaj. Ne vraćaj se starim ljubavima, ne kucaj na ista vrata, ugašena tu je vatra, pođi dalje gdje topline ima, Ne vraćaj se starim ljubavima.

Prototip elegičara, tmuran, crn, opor, ali prvenstveno pjesnik svoje vrste. Tako o Dediću i njegovoj poeziji kažu drugi. Mene sve te etikete, kad je on u pitanju, i ne zanimaju previše; meni ga je jednostavno lijepo čitati. Iako zna zaboljeti, i to puno. Što je dobra stvar.

Granica


Pupoljak koji si mi donjela,
i koji je danima stajao u plavoj boci
prema zelenom prozoru zamračenom kišom-
taj pupoljk se rascvao.
Proljeće koje tek što je počelo
već je ovog popodneva pozlaćeno na rubovima
toplom sunčanom prašinom,
i već su nemila i vruća ona polja
kojima rano silazim u grad,
ćuteći ledenilo u koži i vlazi bilja.
I već to nisu ptice suzdržanog pjeva
i slabi glasovi proljeća kao s prozora
svibanjske bolesničke sobe,
a zeleno je tako teško.
Vrpca mora danima se rastezala,
pa vidjet ćemo koliko to još ide.
Ova bol nerazumljiva i uporna
rasla je, rasla,već smo je mogli vidjeti i nazvati.
Nebo, onaj zrak, razgovori,
savršenstvo mojih brodova, prijateljstvo s tobom
zatvorena ladica i oblik knjige-
sve se to razapinjalo i znao sam
da negdje granica mora postojati.
I ova lubav, tvoje slatko tjelo;
malo je reći da se ti daješ
i da te ja uzimam.
Dobro je bilo iz noći u noć, iz jutra u jutro;
može li se još, može li se još…
Ovaj cvjet će pući kao revoloverski metak,
proljeće će izgoreti kao papir,
more će se razvući i vjerovatno otići u nebo,
zeleno će postati crno;
teško crno od teškog zelenog,
bol će prestati ili se pretvoriti u nešto drugo;
sve to, sve to…
Tvoje će tjelo iznevjeriti sebi,
i moje takodjer,
ova će ljubav doći do te granice o kojoj mislim
i ne hoteći.
Bez snage je i volje da se upita-
što je to bilo?
A već je novi pupoljak u plavoj boci,
proljeće na igralištu,
bol u ustima,
pravac mora i…tako dalje…
Na nebu toliko ptica, a život samo jedan !

Jedno popodne


Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kažem: Šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oči i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščeničkom mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem: Šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite jos ranije u moju sobu – oko pola sedam
A ja baš izlazim – Šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim – bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve setao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna
Vozderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba – bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas vidjao
Izmedju dva neodredjena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašnu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali
U sezonama 1957,58 i sljedeće
Šteta, nepovratno šteta
Ničeg nema, ničeg nema od tebe, od mene

Koliko je Šibenika


Tu te grad za ruku vodi od kanala do fortice
Tu se kupa grad u vodi tu su klape, tu je dice
Tu u kamen sunce uđe na domaće vino s pismom
Tu nam ništa nije tuđe, tu smo doma i kad nismo
Kad se budi grad nad morem ili kada drima
Koliko je Šibenika toliko nas ima
Nek’ zazvone sve kalete, nek’ nas pisma njiše
Puno ima Šibenika, Šibenčana još je više
Tu ti grad na srce stavlja svoju lipost, svoje trude
Tu se svakom lipo javlja kad pozdravlja svoje ljude
Tu se sve u san oblaći pa si dite pa si sritan
Tu si življi, tu si jači, tu sam kući i kad skitam

Moj grob


U planini mrkoj,
nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka,
crnih grana šum
Ljeti vječan vihor,
zimi visok snijeg,
muku moje rake
nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji ko oblak i tron,
da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
da ne dopre do njeg pokajnički glas,
strah obraćenika, molitve za spas.
Neka sikne travom,
uz trnovit grm
Besput da je do njeg neprobojan, strm
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag,
I kada se vrati, nek poravna trag.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag,
I kada se vrati, nek poravna trag.

Moja ljubavi


Završila se igra:
vatra početka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha;
gotovo je.
To nije više ni veselje ni slatka dosada.
Ti, mala moja,
ženska sa žura, flićko, džepna damo,
nasmijana i onesviještena ljubavnice,
moje dijete i moja majko -
postala si neizreciva,
a počelo je beznačajno:
zatekao sam se kako ti telefoniram
u ljepoti večernje kiše,
koja je samo provalija nada mnom
i potreba da te dotaknem,
i tvoja usta.
Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi
osipa se.
Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala,
u riječima koje su mi pripadale,
ali me nisu mogle naći.
Ti si postala moja obrana,
dobrovoljno proganstvo,
pobjeda nada mnom, moja muka,
ljubomora na život,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama,
nemoguća zemlja, potrebno tijelo,
moja ruka i glava.
I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao,
sada me obuhvaća ovdje, daleko i zauvijek -
u svim uglovima mog života.
Postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna,
moj život i spas od života -
moja ljubav.

Naći ću utjehu


Naći ću utjehu u strašnoj plovidbi
kroz lednjake, kišu, kroz tamno srednje uho.
Dat će mi je povijest, more u postelji sjajnoj.
Dat će mi je svatko, Jurjevska u doba gluho.
Naći ću utjehu u komadu mesa.
Dat će mi je pohvale ili Mozartov Requiem.
Dat će mi je crna prevrnuta nebesa.
Naći ću je ako se ubijem i napijem.
Naći ću utjehu u nježnosti kćeri,
u sumnji, netačnim podacima, u laži.
U svitanje ću, u poslednjoj večeri.
Naći ću je i ona mene traži.
Naći ću utjehu u slavnim sudbinama.
Prelistavam biografije i svi mi pomažu.
Ima je u okrvavljenoj vodi, ratu, u dubinama,
a osim toga moju tugu ne mogu da dokažu.
Naći ću utjehu u glazbi koja se pravi sama,
u poeziji kad tiho sagorjeva, u ženi.
Gde god hoću: U beskraju, u knjigama,
u besmislu toga, u majci, poemi.
U grupnoj ljubavi, u pjevanju u zboru.
Opera mi se sama nameće i nudi,
a prije svega u moru, u moru.
Naći ću je kod bogova, zvjeri i kod ljudi.
Naći ću je: zavlačim ruku u njedra zavičaja.
U zavetnoj slici, jedrenjacima što ludo
proljeću.
Evo je u obliku ptica što u pustoš kreću.
Naći ću utjehu, naći ću, a znam da neću

Ne volim gradove


Ne volim gradove
sa slavnom proslošću
razglednice Venecije i Praga
gdje se oko moje duše kupi
nostalgija, zaraza i vlaga.
Ne volim gradove
teška kiša pada
u otrovnoj vodi temelji im gnjiju
moje srce ne može da svlada
Budimpeštu, Beč i Opatiju.
Ne volim gradove
ni nadohvat moru
misteriju ulica Trogira i Rima
ja se tamo pomirim sa smrću
jer je lijepa i lakša u njima.
A volim gradove
nove, bezimene
u kojima se jutros kamen melje
koji ružni ustaju iz blata
da udare vlastite temelje
I volim gradove
same, bez porijekla
koji su još uvijek u skelama, ništa
razliveni beton, kreč i daske
tajanstvena noćna gradilišta
I volim gradove
što neucrtani
na kartama svijeta ne miruju
i koji se prvi put večeras
sa životom strasno dodiruju.

Razdražljiva


Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.
Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.
S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.
Pričajući na konac nizeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.
Riječ “ljubav” prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.
Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?

“Novac kvari čovjeka al’ ne kvari ženu.” (Arsen Dedić)