Hrvatski muzej naivne umjetnosti (HMNU), otvoren 1952. g., prva je muzejska institucija u svijetu osnovana za praćenje, skupljanje, izučavanje, prezentaciju i promociju naive. Hrvatska naiva, uz Henrija Rousseaua i francuske klasike prve generacije, smatra se najvažnijom i umjetnički najrelevantnijom komponentom svjetske naive.
To se ponajprije odnosi na stvaralaštvo Ivana Generalića, Ivana Rabuzina, Emerika Feješa, Matiju Skurjenija i Petra Smajića, neprijeporne klasike svjetske naive čija djela čine okosnicu stalnog postava Muzeja.
 
Ivan Generalić (1914. - 1992.), povijesno prva i ključna ličnost Hlebinske škole i hrvatske naive, jedan je od najznamenitijih hrvatskih slikara 20. st. U njegovim slikama s početka tridesetih godina naglašavala se socijalna problematika, slijede djela poetskog realizma, sa snažnim romantičnim nabojem, pa nadrealne fantazmagorije pedesetih i šezdesetih godina, da bi sedamdesetih prevladala simplificirana rješenja.
 
Ivan Rabuzin (1921. - 2008.) klasik je hrvatske moderne umjetnosti te jedan od najvećih lirskih slikara 20. st. Cvijet je Rabuzinu simbol sunca i života, atribut neprestana rađanja i mladosti, sveopće harmonije, simbol rajskoga.
 
Matija Skurjeni (1898. - 1990.) majstor je kako naive tako i fantastike i (neo)nadrealističkog stvaralaštva u kojemu se isprepliću realno i racionalno s irealnim i iracionalnim, stvarnost i nestvarno, san i zbilja.
 
Slike Emerika Feješa (1904. - 1969.) primjeri su urbane naive, s tematikom isključivo gradskih prizora, bezbrojnih arhitektonskih zdanja i velikih urbanih cjelina svijeta prikazanih naglašeno geometrijskim kompozicijama i žarkim, ekspresivnim koloritom.
 
Skulpture Petra Smajića (1910. - 1985.) karakterizira osebujan minimalizam, sintetičnost, redukcija na bitno i profinjena polikromija. Njegovi likovi predočuju tipove, predstavnike skupine, to su ogoljeli pojmovi – muškarac, otac, žena, majka, dijete, obitelj.
 
Slijede radovi ostalih ključnih predstavnika hrvatske naive, ponajprije majstora tzv. Hlebinske škole – M. Viriusa, I. Večenaja, M. Kovačića, D. Gažija, M. Mehkeka, J. Generalića i I. Lackovića, čije se slike na staklu, u metjerskom smislu, smatraju najvirtuoznijim rješenjima izrađenim u toj staroj tehnici u umjetnosti 20. st. Uz djela spomenutih majstora, u stalnom su postavu i djela E. Buktenice, S. Stolnika i D. Juraka.
 
Muzej posjeduje i respektabilnu zbirku djela strane umjetnosti, no zbog skučenog prostora prezentira se izbor iz stvaralaštva samo nekolicine najvrsnijih umjetnika - Poljaka Nikifora, Nijemca E. Bödekera, Talijana P. Ghizzardija i E. Benassija, Francuza G. van der Steena i S. Schwartzenberga; Srbiju predstavljaju Ilija, S. Sekulić, B. Živković i M. Stanisavljević; slijede Rus P. Leonov, Nizozemac W. van Genk, makedonski slikar V. Naumovski, slovenski grafičar J. Horvat Jaki, bosanskohercegovačka kiparica Penavuša te T. Harada iz Japana. Djelima tih autora predočuju se iznimni doprinosi strane umjetnosti zbirci HMNU-a, kao i sva raznolikost naive te otkloni prema artbrutizmu i autsajderskom stvaralaštvu, koji posljednjih desetljeća dobivaju sve veće značenje.
 
Muzej posjeduje i zbirku pučkih slika na staklu iz 19. st. sa sakralnom tematikom, kao i djela nekolicine uvaženih članova Udruženja umjetnika Zemlja (1929. - 1935.) – K. Hegedušića, I. Tabakovića, M. Detonija i E. Kovačevića.
 
U odjeljku hrvatske autsajderske umjetnosti ističu se djela J. Bratanića, H. Šercara, A. Testena i D. Trumbetaša.


izvor: Muzejski dokumentacijski centar