Tko je bio Frankenstein?

Neobičan život Johanna Konrada Dippela...



Kamen mudraca, eliksir života, noćni posjeti grobljima, čudni eksperimenti...Kako je izgledao život čovjeka koji je slavnu književnicu inspirirao na pisanje Frankensteina?

Johann Konrad Dippel (1673. –1734.) bio je njemački teolog, alkemičar i liječnik. Studirao je teologiju, filozofiju i alkemiju na sveučilištu u Giessenu te je objavio mnoge teološke radove pod imenom Christianus Democritus.

Nije zanimljivo samo mjesto njegova rođenja i rada, naime rođen je u dvorcu Frankenstein nedaleko od Darmstada, već i čitav njegov život; o kojem je ispričano toliko priča, da je nakon više stoljeća od Dippelove smrti teško razlikovati stvarne povijesne činjenice od legendi…

Dippel je vodio buran život, a razlike u njegovim i u razmišljanjima njegovih suvremenika često su bile uzrokom sukoba. Nevješto upravljanje financijama često mu je uzrokovalo probleme, a jednom je čak bio uhićen zbog krivovjerja. Reputacija kontroverznog teologa i alkemičara donijela mu je pristaše ali i protivnike po cijeloj Europi.

Tijekom svog boravka u dvorcu Frankenstein bavio se alkemijom i proučavanjem anatomije. Njegov život i rad bili su obavijeni velom tajnovitosti pa se uz njih i dan danas vežu mnoge glasine. Doppel je navodno tijekom svog boravka u dvorcu Frankenstein pljačkao grobove i izvodio jezive pokuse na truplima pokušavajući prenijeti dušu iz jednog u drugo. Navodno je bio zainteresiran za stvaranje umjetnog života.

Iako su pokusi s truplima i seljenjem duša bili uobičajeni među alkemičarima tog vremena, pa smo ih moguće mogli pronaći i na Dippelovu repertoaru, nema dokaza koji bi potvrdili da ih je uistinu i provodio.

Također, nema dokaza za glasine da je bio istjeran iz grada kada se pročulo kakvim se aktivnostima bavi - iako mu je često bio zabranjivan ulazak u pojedine zemlje zbog kontroverznih teoloških stavova, primjerice u Švedsku i Rusiju.

Što stvarno znamo o Doppelu?

Zaista, malo toga se sa sigurnošću može reći o njegovom tajanstvenom životu. Ono što se zna je da ga je njegovo zanimanje za alkemiju navelo na potragu za eliksirom života i kamenom mudraca. Dippel jest prilično često provodio eksperimente na leševima životinja i secirao ih. U svojoj disertaciji "Maladies and Remedies of the Life of the Flesh" (slobodan prijevod: "Bolesti i lijekovi tijela"), Dippel tvrdi da je otkrio eliksir života i način kako da istjera demone pomoću napitaka koji je dobio kuhanjem životinjskih kostiju i mesa.

Stvorio je ulje - Dippelovo ulje koje je trebalo biti ostvarenje sna svih alkemičara - eliksir života. Dippelovo ulje (poznato kao i koštano ulje) bilo je tamna tekućina neugodna mirisa, mješavina kostiju, krvi i ostalih tjelesnih tekućina koje su destilirane u željeznim cijevima i ostaloj alkemičarskoj opremi. Dippelovo ulje je bilo iznimno viskozno te se upotrebljavalo u više svrha, za medicinske potrebe, kao insekticid, za odbijanje životinja, čak i tijekom Drugog svjetskog rata za zagađivanje vode u bunarima kako ih neprijatelji ne bi mogli upotrebljavati.

Ovaj čudni alkemičar svoj je zanimljiv život skončao u dvorcu Wittgenstein nedaleko Bad Laasphe, najvjerojatnije od moždanog udara iako neki njegovi suvremenici sumnjaju na trovanje.

Inspiracija za roman



Njegova povezanost s dvorcem Frankenstein na Rajni nedaleko od Darmstadta (priča se da se potpisivao kao Frankenstein prema dvorcu u kojem je boravio), bavljenje alkemijom i glasine o neobičnim eksperimentima povod su vjerovanju da se roman Frankenstein autorice Mary Shelley temelji upravo na njegovom životu.

Pobornici ove nepotvrđene ideje svoju teoriju pravdaju time da je Shelley putovala regijom u koju je kasnije smjestila radnju romana i da su njezini suputnici često raspravljali o galvanizmu i sličnim okultnim temama, te da je tijekom svog putovanja sigurno čula priče o neobičnom znanstveniku.

Ne samo da nedostatak materijala o njegovom stvarnom životu ostavlja mnogo mjesta za sumnju u ovu tvrdnju, već i većina pripisanih mu osobina datira u vrijeme nakon što je roman napisan. Također, postoji sumnja oko toga da je autorica Shelley mogla znati činjenice o Dippelovu životu.

Roman Frankenstein - o propalom eksperimentu u kojem je pokušaj stvaranja umjetnog života pošao krivo i nehotično je stvoreno čudovište - autorice Mary Shelley prvo izdanje imao je u Londonu 1818. godine.

Mala ali zanimljiva digresija - naime, mnogi ne znaju da je ime "Frankenstein" zapravo ime glavnog protagonista romana i da se često krivo upotrebljava kako bi se referiralo na čudovište. U romanu, čudovište se identificira imenima "čudovište", "neman", "nesretnik", "ono" i sl. dok ga je sama autorica zvala "Adam".

Bez obzira na povijesnu ispravnost veze između Dippela i Frankensteina u sadašnjoj popularnoj kulturi vlada čvrsto uvjerenje da je Dippel Frankensteinov prototip (slično kao i jednako kontroverzna povezanost grofa Drakule i Vlada Impalera Tepeša).



e-lumen.net

OŽIVLJENO ČUDOVIŠTE NIJE IMALO IME
Frankenstein je znanstvenik, a ne čudovište


Talijanski znanstvenik Giovanni Aldini, za kojeg noviji povjesničari smatraju da je bio uzor za nastanak poznatog lika Frankensteina, rođen je 10. travnja 1762. Roman o Frankensteinu napisala je britanska spisateljica Mary Shelley oko 1817. a u tom romanu radi se o znanstveniku imenom Victor Frankenstein koji tijekom svojih eksperimenata uspije stvoriti čudovišno živo biće.

Često se imenom Frankenstein pogrešno naziva čudovište umjesto znanstvenika. U romanu čudovišno stvorenje zapravo nema imena i ispravno bi ga bilo zvati npr. Frankensteinovo čudovište, a ne Frankensteinom. Dr. Victor Frankenstein jedan je u nizu popularnih izmišljenih likova koji su ostavili traga na čovječanstvo. Ni doktor, a ni njegovo čudovište nikad nisu postojali, ali su danas sinonim za znanost koja se ponekad vrlo lako izmakne kontroli. Time je Mary Shelley stvorila trajnu kulturološku ikonu – simbol ludog znanstvenika čije je djelo izmaknulo kontroli.
Znanstvenik Giovanni Aldini odgovarao bi tipu znanstvenika kakav je bio Victor Frankenstein. Naime, oni pripadaju istom vremenu, bavili su se i sličnim područjem prirodnih znanosti. Sa sigurnošću se može znati da je spisateljica Shelley znala za Aldinijeve eksperimente u kojima je on pomoću električne struje izazivao trzaje udova mrtvih životinja, pa čak i ljudskih leševa. Sigurno je znala i za pokuse Luigija Galvanija koji je pokazao da električna struja izaziva trzanje žabljih krakova, a ona je te reakcije uzdigla na razinu prve priče strave i užasa, a ujedno i prvo znanstveno fantastično djelo.

Poznato je da je Giovanni Aldini 1803. godine u Londonu pred publikom izvršio eksperiment na mrtvom tijelu Georgea Forstera, kriminalca koji je upravo bio smaknut na vješalima. Mrtvo tijelo se pod strujom počelo trzati, a otvorilo mu se čak i oko. Budući da su se mrtvacu pomicale ruke i noge, neki su u publici pomislili da se Forster vraća u život.