REKLI SU O MARKU MURATU

"Marko Murat je pesnik slikar, primorje ga načini sanjalicom, a po tom pesnikom i slikarem. Njegova bujna mašta prenosi nas na daleka polja bajaka starih dubrovačkih dana i rimsko-grčkog doba."
Nadežda Petrović

*

"Rodoljublje, religija, ljubav prema zavičaju ― to su njegove tri osnovne inspiracije. Poetsko osećanje prirode, ukus, mera i viša kultura ― njegove su duševne i intelektualne osobine. Savladana tehnika i koloristički dar, ― obeležje sunjegova slikarskog izvođenja."
Bogdan Popović

*

" [...] Marko Murat je dosledno ostao veran političkim idealima svoje mladosti, zastupajući veoma postojano načela integralnog jugoslovenstva."
Dejan Medaković

*

" [...] možemo da potvrdimo da je Murat bio jedan od najznačajnijih jugoslovenskih umetnika na početku našeg veka i u najpoletnije doba jugoslovenske moderne umetnosti."
Vera Ristić

*

" [...] sve što je sadržano u čitavoj Muratovoj umetnosti, i kroz šta bi trebalo da posmatramo Murata kao stvaraoca, sadržano je u jednoj reči koja mu je usađena u detinjstvu i sa kojom je živeo ceo život ― skladnost. Ona je bila njegovetički i estetski kredo."
Aleksandra Mamić-Petrović

*

"Jednom rečju, ljudska figura u prirodnom ambijentu pod otvorenim nebom predstavlja jedan od dominantnih motiva u slikarstvu Marka Murata. Svetlost na njegovim slikama dubrovačkih krajolika igra nesumnjivo značajnu ulogu i to je razlog zbog kojeg je Muratovo slikarstvo okarakterisano kao plenerističko."
Jasna Jovanov

MARKO MURAT,

srpski slikar.


Bilo je to prije tri godine, nekako u februaru mjesecu. Na polju hladno i oblačno, a od kiše, koja je toga jutra napadala, po ulicama blato. Sve to davaše Biogradu tužan i melanholičan izgled. Da rastjeram sjetu, koja neminovno spopadne čovjeka u takvim danima, krenem se ka tvorcu sjajnog proljeća, izazivaču svjetlosti i veselja, Marku Muratu, našem darovitom slikaru, koji sipa iz punih šaka na surom platnu svjetlost sunca i snoplje rascvjetanog cvijeća.

On bješe stvorio neki privremeni atelje u velikoj sali palilulske škole. U dnu te sale pred velikim komadom razastrtog plana, o kome će se naskoro mnogo govoriti i pisati, stajaše Marko Murat s kičicom i daskom u ruci i davaše pošljednje poteze boja na svojoj najnovnjoj slici, koju spremaše za parisku izložbu i koja predstavljaše "Dolazak cara Dušana u Dubrovnik".

Murat je simpatična pojava, visok, dosta mršav, lica produgastog sa pravilnim oštrim crtama, živih očiju, što mu daje izraz inteligentna čovjeka. Čim me spazi, pritrči meni i oslovi me svojom običnom ljubaznošću i predusretljivošću, urođenom svima Dubrovčanima.

— Oh, baš mi je milo što si došao. Hodi, hodi ovamo, stani tu malo podalje od slike, pa mi kaži, šta ti se čini, ali iskreno. Ja sve strepim, da nijesam pogodio kako treba. Šta ćeš de, kratko mi je vrijeme, pored rada moram još i u školu, jer odsustvo nijesam dobio. Valja da za koji dan predam sliku odboru, a ne znam hoću li biti gotov. Ajme, ajme. Dakle, šta ti se čini?

Sjećam se, da sam dugo posmatrao ovu divnu sliku, punu značaja, koja predstavlja čitav listak iz naše, srpske istorije. S njom sam brzo postao familijaran, valjda s toga, što je čar prirode svuda prisutan. U jednoj atmosferi punoj vazduha, nebeskoga plavetnila, morskog zelenila, šarenila okolnih brda obasjanih prvim zracima jutarnjeg sunca, bjelila visokih kula i bedema ovog ponosnog srpskog grada, isticahu se s jedne strake dostojanstvene i plemenite slike starih Dubrovčana, a s druge ozbiljni i ratoborni tipovi junačkih Srba. Među ovima dvije veličanstvene osobe padahu posmatraocu odmah u oči: jedna kneza dubrovačkog a druga Dušana Silnog. Ni na jednoj, čini mi se, dotadanjoj Muratovoj slici boje ne govorahu tako jako i jasno, a u isto vrijeme harmonično kao na ovoj velikoj istorijskoj slici, koja danas krasi dvor srpski, kao svojina Nj Vel. kraljice Drage.

— Ja sam očaren, dragi Marko, rekoh mu, i iskreno ti čestitam. Potpuno si uspio, a što je najviše i u ovoj kao i u svakoj tvojoj slici, vidim prirodu, koja tebe zanosi i koju bez sumlje ti neprestano posmatraš i učiš. Pa kaži mi koje je ovo tvoje djelo?

— Peto, hvala Bogu, ako tu ne računam portrete i male slike. Prvo mi je djelo s kojim sam izašao na javnost: Cvijeti u Dubrovniku, sada svojina poznatog srpskog dobrotvora g. Ljube Krsmanovića. Ta je slika bila izložena u Glaspalast-u u u Minhenu. Druga mi je Vjetar, treća Pred crkvom sv. Vlaha u Dubrovniku, obje svojina biogradskog muzeja, četvrta Večer u Gružu, svojina Nj. V. kralja Aleksandra I. Od portreta je najveći onaj kralja Aleksandra, što se nalazi u ministarstvu finansija u Biogradu.

— A jesu li ti sve te slike u plein-air-u? Da li si svuda gledao da iskažeš kao što obično radiš pojeziju realnosti?

— Svuda u koliko mi je to bilo moguće; jer i ja spadam među one, koji drže da umjetnost mora biti tačna kopija života, na koji god način se ona pojavljuje u svijetu, jer je njen cilj da daje iluziju od prirodna života.

— Ali ja ipak mislim, da nije dovoljno kopirati prirodu, pa da se čovjek nazove umjetnikom.

— Nikako. Umjetnik treba i da stvara. On posmatra prirodu, ispituje je, shvaća je, pa s elementima kojim on raspolaže, tumači je, preinačuje, mijenja u djelu, koji je njegov stvor. Snimci slike ma koliko da su vjerni, nijesu kadri prikazati istinu u jednom umjetničkom djelu, ako se umjetnikova duša tu ne umiješa.

— Njega pomaže svakako i fantazija, primijetih ja.

— Da, bez fantazije nema umjetnika, on se ne smije ograničiti da kopira samo opo što je naučio, ili vidio. Umjetnik je tvorac a stvarati znači metnuti sasma sebe u djelu. Treba činiti kao biblijski Bog: stvoriti čovjeka po svome podobiju.

— Hvala ti, bogme, na ovim umjetničkim razlaganjima. Ja sam ti slabo u tome verziran, a sad ću ipak malo više razumjeti. No kad smo već tu i kad je ovako gadno na polju, mogao bi mi kazati, kako si došao do ovog svog dosadanjeg umjetničkog znanja i iskustva, gdje si ih stekao?

— Ja sam ti najprije, ako te to interesira, htio se posvetiti crkvi i biti popa. S toga sam i pošao, po svršenoj maturi u Dubrovačkoj gimnaziji, u Zadar da učim teologiju. No uvijek zanijet za slikanjem, upoznam se s nekim fratrom, izvrsnim slikarom, s pokojnim Josifom Rosi, dobijem dopuštenje da ga smijem pohađati u negovom ateljeu jedan put nedeljno, i on mi je bio prvi učitelj. Tako ti ja kao bogoslovac nacrtam i pošljem zagrebačkom "Viencu" svoju jednu kompozicnju "Sijelo dubrovačkih učenjaka u salonu Cvijete Zuzorićke". Ta se slika dopade i dade povoda baronu Luju Branjicani, te mi ponudi štipendiju da učim slikarstvo. Ja ti primih ponudu, zbacih sa sebe popovske haljine i pođoh u Minhen, gdje se odah učenju slikarstva. U Minhenu sam pohodio školu K. Raupa, O. Sajca i L Lindenšmita. No poslije tri godine otkaže mi pomoć baron Vranjicani. Ja se nađoh u neprilici. Srećom mojom bijah se upoznao s g. Velimirom M. Todorovićem, mecenatom mladih Srba i on me uze za svoga pitomca, davši mi još obilatiju pomoć. Po svršenim naukama vratih se u Dubrovnik, a malo za tim dođoh u Biograd, gdje dobih mjesto učitelja crtanja u realci. Ovdje, pored redovne dužnosti, slikam u slobodnim časovima kod kuće, a sad ovdje u palilulskoj školi, kako vidiš, spremam ovu sliku za parisku izložbu.

— Jesi li ti baš rođen u Dubrovniku ?

— Ne, ja sam se rodio u okolini Dubrovnika, na ostrvuŠipanju, u varošnci Luci 30. decembra 1864. godine. A vidiš li katoličkog vladiku na slici cara Dušana.

— Vidim. Eh, to je arcibiskup dubrovački Ilija Saraka. On je kako vidiš dočekao cara Dušana; taj je isti i posvetio crkvu sv. Stjepana, u kojoj sam se ja krstio.

— Pa šta misliš da radiš, kad dovršiš ovu sliku.

— Mislim da tražim na kraju školske godine odsustvo, i ako ga dobijem, ići ću za neko vrijeme u Rim, gdje za mene ima mnogo pouke u slikaretvu, odatle ću u Dubrovnik mome bratu i majci, da se tu posvetim izradi nekoliko slika, koje će biti sinteza mojih impresija i osjećaja crpljenih iz divne dubrovačke prirode.

— — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — —

Prošlo je već dvije godine poslije ovog mog razgovora s Markom Muratom. Ja se nijesam prevario u očekivanju. Njegova je slika lijepo bila primljena na izložbi u Parizu i on je odlikovan bronzanom medaljom i odličjem palme academique. Nj. V. kralj odlikovao ga je također najprije ordenom sv. Save a zatim, prilikom vjenčanja, i takovskim ordenom. Danas se Murat nalazi na odsustvu u Dubroviiku, gdje živo radi na slikama, o kojima mi je govorio. Želim mu samo zdravlja, jer u uspjeh njegovih radova i ne sumnjam.

Bosanska vila, Sarajevo, 15. jula 1902. Br. 13.