Nakon večere raspredala je ona nadugo i naširoko o svemu i svačemu, ne
bez razloga, a kada je dobar dio noći minuo, ode ona sa svojom
sluškinjom u drugu sobu, a Andreuccia ostave da spava u njenoj odaji i s
njim nekog dječarca, da mu se nađe pri ruci, ako mu što ustreba.

Vrućina bijaše velika, te se stoga Andreuccio brzo svuče sve do košulje,
izuje se i odjeću položi pod uzglavlje. Kako je naravna potreba iskala
da olakša trbuh, zapita dječaka, gdje da to obavi, a ovaj mu pokaza u
kutu sobe neka vratašca i reče:

— Hajdete onamo.

Andreuccio bez straha prestupi prag i nehotice stane na neku dasku, koja
je na suprotnoj strani bila otrgnuta od grede, te se zajedno s daskom
štropošta. Bog mu je bio na pomoći, pa se u padu nije ozlijedio, premda
je s visoka pao, samo se od glave do pete ukaljao izmetom, kojega ono
mjesto bijaše puno.

Da biste bolje razumjeli, što kazujem i što slijedi, opisat ću vam ono
mjesto. Bila je to uska i slijepa uličica, a između jedne kuće i druge
dvije grede i na njima pričvršćene daske sa sjedištem, kao što to često
možemo vidjeti; jedna od tih dasaka se pod Andreucciom provalila. Kada
se, dakle, jadan i žalostan Andreuccio našao u uličici uze zvati
dječaka, no ovaj tek što je začuo, da je Andreuccio pao, odjuri svojoj
gospodarici da joj to javi. Ona poleti u Andreucciovu sobu i brže bolje
potraži njegovu odjeću. Nađe i odjeću i novac, što ga je on ludo uza se
nosio, ne vjerujući nikome. Pošto se domogla onoga, rad čega je
postavila zamku, pretvarajući se, da je ona, Palermitanka, sestra
Peruđinca, ne brinući se više za nj, brzo ode da zatvori ona vratašca,
kroz koja je Andreuccio izišao i pao.

Kako mu se dječak ne odzivaše, Andreuccio poče glasnije zvati, no
utaman. Tada počne sumnjati i prekasno se domišljati jadu, pa se ispe na
neki zidić, koji odvajaše uličicu od glavne ulice i prebaci se preko
toga zidića na ulicu. Pristupi kućnim vratima, koja bijaše dobro
upamtio, te je ondje dugo utaman dozivao, lupao i drmao vratima. Sada
jasno spozna svoju nevolju, pa se rasplače i zavapi:

— Kuku meni, kako li sam začas izgubio pet stotina fiorina i sestru!

I još je ondje dugo jaukao i vikao i po vratima lupao, sve dok nije tom
galamom probudio mnoge susjede, i jedna od sluškinja one žene, sanjiva
naoko, provirila kroz prozor i podrugljivo ga upitala:

— Tko to tamo lupa?

— Jao, — odvrati Andreuccio — je li me ne poznaješ? Ja sam Andreuccio, brat gospe Fiordaliso.

A ona očepi:

— Čovječe božji, ako si preveć popio, hajde spavati, pa se sutra ujutro
vrati. Niti znam, tko je Andreuccio, niti kakve gluposti tu melješ,
hajde s milim bogom, a nas, molim te, pusti da mirno spavamo.

— Je li, — planu Andreuccio — ne znaš, tko sam? Znaš ti, dobro znaš. Već
ako na Siciliji tako brzo zaboravljaju svoju rodbinu, vrati mi bar moju
odjeću, što sam je kod vas ostavio, a ja ću u ime božje drage volje
otići.

Nato će ona upol smijeha:

— Kanda ti se nešto snije, momče.

I u tren oka se okrene i zatvori prozor. Sada se Andreuccio, već posve
siguran da je prevaren, od žalosti i gnjeva pomami, te se zakune, da će
silom dobiti natrag ono, što ne može milom. Zgrabi velik kamen i stane
još žešće lupati o vrata.

Mnogim susjedima, koji su se već prije probudili i ustali, dozlogrdi
njegova lupa; misleći da je to neki smutljivac, koji je sve to izmislio,
da dosađuje onoj jadnoj ženi, zagalame na njega, baš kao što domaći psi
laju na zalutalo tuđe pseto:

— Kakav je to red, dolaziti u ovo doba noći pred kuću čestitih žena i
svašta mljeti. Bog te vidio, čovječe, odlazi, a nas pusti da spavamo.
Ako imaš s njom kakva posla, vrati se sutra, a noćas nas ne gnjavi.

Osokoljen možda tim riječima, promoli se na prozoru ženine kuće neki
njen svodnik, koga Andreuccio ne bijaše prije ni vidio ni čuo, te
strašnim i divljim glasom, poviče:

— Tko je dolje?

Andreuccio na taj glas podiže glavu i ugleda neku spodobu, koja mu se
učini, koliko je mogao razabrati, kao pravi baraba, lica obrasla crnom
gustom bradom, i, kao da se tek probudio iz duboka sna, zijevaše i
trljaše oči. Andreuccio malo prestrašen odgovori:

— Brat sam te žene, koja tu stanuje.

Čovjek pravo i ne počeka da ovaj završi, već još strože nego prije priklopi:

— Ne znam, što me drži, da ne siđem i svojski te nalemam, ti glupo magare i pijanduro, što nam noćas ne daš spavati.

Nato se okrene i zalupi prozor.

Neki susjedi, koji su bolje znali, tko je onaj čovjek, ljubezno su savjetovali Andreuccia:

— Pobogu, čovječe, makni se odavle, bolje za te da odeš, dok ti je na ramenu glava.

Tada Andreuccio, prestrašen od onoga glasa i lika, posluša savjete onih
ljudi, koji su mu, kanda, dobro željeli, te udari prema svratištu onim
putem, kojim ga je ona djevojčica vodila, a da i nije pravo znao, kuda
ide, onako tužan, kao nitko njegov, i očajan zbog svog novca.

Gadeći se sam sebi zbog smrada, koji se oko njega širio, željan stići k
moru, da se opere, zakrene nalijevo uz ulicu Ruga Catalana i, uspinjući
se tako prema gornjem dijelu grada, ugleda ispred sebe dvojicu, koja su
išla njemu ususret s fenjerom u ruci. Bojeći se da su žbiri ili kakvi na
zlo spremni ljudi, skrije se od njih u neku razrušenu potleušicu, na
koju se u blizini namjerio.

No ovi uđu u istu straćaru, kao da su baš tamo i namjerili. Ondje jedan
od njih rasprti s ramena nekakvo oruđe, te ga poče sa svojim razgledati i
o nečemu se dogovarati. Dok još u razgovoru bijahu, jedan će od njih:

— Ma šta je ovo? U životu tako strašna smrada oćutio nijesam!

Rekav to, podigne fenjer, i oni ugledaju siromaška Andreuccia. Iznenađeni zapitaše:

— Tko je božji?

Andreuccio ne odgovori, no oni mu se približe, osvijetle ga i upitaju,
što radi ondje tako umazan. On im sve po redu ispriča, što mu se zbilo.
Oni se dosjete, gdje ga je to zlo moglo snaći i među sobom rekoše:

— Sigurno je to bilo u kući onog razbojnika Buttafuoca.

Nato ga ona uze za ruku i odvede gore u svoju gostinjsku sobu, a otale,
ne izustiv ni riječi, u ložnicu, prožetu vonjem ruža, narančina cvijeta i
drugim blagovonjem. Ondje on ugleda krasnu postelju sa zavjesama, te na
srgovima povješane mnoge haljine, kako to u ono vrijeme bijaše navada, i
još mnogo drugih lijepih i raskošnih predmeta i ukrasa. Kako bezazlen
bijaše, po svemu tome zaključi, da je to gospa visoka roda. Ona sjedne s
njim na škrinju, podno postelje, i prozbori ovako:

— Vidim, Andreuccio, da se čudiš i mojim milovanjima i mojim suzama, jer
me ne poznaješ i vjerojatno nikada moga imena čuo nijesi. No sada ćeš
čuti nešto, čemu ćeš se još više začuditi, a to je, da sam ti sestra.
Pošto mi je Bog iskazao tu milost, da prije smrti bar jednoga od svoje
braće vidim (kao što bih vas sve željela vidjeti), kad mi smrtna ura
dođe, ne ću preminuti neutješena. A ako ništa o tome ne znaš, sad ću ti
ja kazati. Pietro, tvoj i moj otac, prebivaše dugo u Palermu, sigurno si
o tome slušao, a zbog njegove dobrote i ljubeznosti jako su ga voljeli,
a vole još i danas svi, koji su ga poznavali. No među svima onima, koji
su ga jako voljeli, najviše ga je ljubila moja majka, žena plemenita
roda, u ono vrijeme udovica; toliko ga je voljela, da mu se, bez obzira
na strah od oca i braće i svoju vlastitu čast, tako priljubila, te sam
ja, plod te ljubavi, došla na svijet, i evo me, kao što me vidiš.
Kasnije Pietro moradne otići iz Palerma i vratiti se u Perugiu. Ostavio
je moju majku i mene, tada još malu djevojčicu, nikad se više ni nje ni
mene sjetio nije. To bih mu jako zamjerila, da nije bio moj otac, već s
obzirom na nezahvalnost, koju je pokazao prema mojoj majci (a da i ne
govorim o tome, kako je bio dužan da me voli kao svoju kćer, koju mu
nije rodila ni sluškinja, ni žena zla glasa); a ona ga je tako predano
ljubila, da je samu sebe i sve, što je imala, predala u njegove ruke, a
da i nije znala tko je on. No što je bilo, bilo je. Loše postupke, koji
su davno prošli, lakše je kuditi nego popraviti. Dakle, bilo je tako.
Ostavio me kao dijete u Palermu, gdje sam i odrasla, te me moja mati,
bogata žena, udala za nekog čovjeka iz Gergentija, čestitog i dobra
roda, koji se mojoj majci i meni za ljubav nastanio u, Palermu. Međutim,
on je, kao uvjereni guelf, snovao neku urotu, s našim kraljem Karlom.
Kralj Federigo je na vrijeme saznao za urotu, i moradosmo, prije negoli
se ostvarila, pobjeći sa Sicilije, baš tada, kad bih bila postala
najodličnija gospa, koja je ikad na otoku bila. Sobom uzesmo ono malo,
što smo mogli ponijeti (velim malo, s obzirom na sve ono, što smo
imali), ostavismo svoje posjede i palače i ovdje se sklonismo. Kralj
Karlo se pokazao prema nama tako zahvalan, te nam je djelomice
nadoknadio štetu, koju smo rad njega pretrpjeli, poklonio nam posjede i
kuće i sveudilj daje mom mužu, a tvom svaku, jer on to jest, veliku
novčanu potporu, kao što ćeš imati prilike da vidiš. I tako sam ovdje,
gdje sam te, mili moj brate, po milosti božjoj, a ne tvojom zaslugom,
našla.

Nato ga ponovo zagrli i, suze roneći, poljubi u čelo.

Kada je Andreuccio čuo tu pripovijest, tako lijepo i točno
ispripovijedanu, da mladici riječ ni časa nije zapela, niti je ona
zamucnula, sjetio se, da mu je otac zaista boravio u Palermu, a sam je
po sebi poznavao navade muškaraca, koji u mladosti rado ljube, pa,
videći tople suze, zagrljaje i poljupce, na dlaku povjeruje sve, što mu
je ona kazivala.

— Nemojte se čuditi, gospo, što sam iznenađen, jer, doista, ili moj
otac, ne znam zašto, nikada nije o vama ni o vašoj majci govorio ili,
ako vas je i spominjao, ja nijesam nikada ništa čuo, pa tako nijesam za
vas uopće znao, kao da i ne postojite. Utoliko mi je draže, da sam vas
našao, što sam ovdje sam i što se nijesam tome nadao. I, istinu vam
velim, ne, poznam čovjeka, tako visoka položaja, kojemu ne biste bili
dragi, a nekmoli meni skromnu trgovcu. Samo vas molim, da mi objasnite,
kako ste saznali, da sam ovdje?

Nato ona odgovori:

— Jutros mi je to kazala neka sirota žena, koja često k meni zalazi, što
je, kako kaže, s našim ocem, dugo boravila u Palermu i u Perugi; pa, da
mi se nije činilo doličnije, da ti k meni, kao u svoju kuću, dođeš,
nego ja k tebi u tuđu kuću, bila bih odmah k tebi pohrlila.

Nakon prvih riječi uze ga poimence raspitivati o svim njegovim rođacima
posebno, a Andreuccio joj je o svima kazivao, pa je stoga još čvršće
vjerovao u ono, što bi bio bolje uradio da ne vjeruje.

Kako dugo razgovarahu, a vrućina bijaše velika, naredi ona, da donesu
bijela vina i kolača, i ponudi Andreuccia. Potom ovaj htjede otići, jer
već bijaše vrijeme večeri, no ona mu nikako ne dadne i, hineći da se
jako snuždila, zagrli ga i reče:

— Jao, dobro vidim, kako ti je malo stalo do mene! Što bi ljudi rekli,
da znaju, e si došao svojoj sestri, koju nikad prije vidio nijesi, i u
njenu kuću, gdje bi bio red da si i odsjeo, a sada hoćeš da odeš i
večeraš u svratištu! Doista, večerat ćeš sa mnom, pa, premda moga muža
nema kod kuće, što mi je jako žao, ipak ću te, koliko mogu kao žena,
lijepo počastiti.

Ne znajući, što da joj odgovori, Andreuccio kaza:

— Vi ste mi dragi, kao što sestra mora biti, no, ako ne odem, čekat će me na večeru i zamjerit će mi.

A ona će:

— Hvala Bogu, ima valjda koga u kući, po kome možemo poručiti nek te ne
čekaju! A bilo bi još uljudnije, a i dužnost bi ti bila, da svoje
prijatelje pozoveš, neka dođu ovamo na večeru, potom bi se lako svi
zajedno vratili, ako baš želiš.

Andreuccio odvrati, da za večeras ne mari za društvo, a ako se njoj tako
mili, neka učini, kako joj je po volji. Tada ona učini, kao da je
poručila u svratište, neka ga ne čekaju na večeru, i poslije duga
razgovora sjednu da večeraju. Sjajno ih poslužiše mnogim jestvinama, a
ona lukavo otegne večeru sve do mrkle noći. Pošto su ustali od stola, i
Andreuccio htjede otići, ona mu kaza, da to nikako ne može dopustiti,
jer Napulj nije takav grad, da bi čovjek, osobito stranac, sam po noći
hodao, pa, kao što je poručila za večeru, da ga ne čekaju, tako je isto
poručila i za konak. On povjeruje, a kako mu je tako lakovjernu bilo
ugodno s njom, ostade.

PETA NOVELA

Andreuccio iz Perugie dođe u Napulj da kupuje konje, i u jednoj noći
triput upadne u veliku opasnost; no svaki put se izvuče i s rubinom
vrati svojoj kući.

— Drago kamenje, što ga je Landolfo našao, — poče Fiammetta, na koju
bijaše red da kazuje — podsjetilo me na novelu, koja ne sadržava manje
opasnosti od Laurefrtine, no utoliko se razlikuje od njene, što su se
one zbile možda u nekoliko ljeta, a ove pak, kako ćete čuti, u jednoj
jedinoj noći.

U Perugi življaše nekoć, kako mi kazivahu, mladić, trgovac konjima, po
imenu Andreuccio, Pietrov sin. Pošto sazna, da su konji u Napulju vrlo
jeftini, metne u kesu pet stotina zlatnih fiorina, pa, kako još nikad
nije odlazio daleko od kuće, krene s drugim trgovcima na put. U Napulj
stiže neke nedjelje podvečer, te, po naputku krčmara, naredno jutro ode
na sajam. Tamo vidje mnogo konja, i mnogi mu se jako svidješe i za mnoge
se pogađao, no ni za jednoga se nije mogao pogoditi. Pa, kako bijaše
neuk i neoprezan, da pokaže, kako doista želi kupiti konja,, više je
puta pred očima prolaznika, koji su se onuda vrzli, izvukao kesu s
fiorinima. Dok se on tako cjenjkao i pokazivao svoju kesu, prođe onuda
neka mlada Sicilijanka, ljepotica, pripravna da za malu nagradu ugodi
svakom muškarcu. On nju i ne primijeti, ali ona spazi njegovu kesu i
pomisli: »Tko sretniji od mene, da je ovaj novac moj?« I ode svojim
putem. S djevojkom bijaše neka starica, također Sicilijanka, koja, kad
ugleda Andreuccia, pusti djevojku naprijed, a sama mu pritrči i srdačno
ga zagrli. Videći to djevojka, ni slovca ne izusti, već sa strane uze
promatrati. Andreuccio se okrenu starici, prepozna je i silno se
obveseli. Nijesu se dugo zadržali u razgovoru, već mu ona obeća, da će
ga pohoditi u svratištu i ode, a Andreuccio se nastavi pogađati, no toga
jutra ne kupi ništa.

Djevojka, koja je prvo vidjela Andreucciovu kesu, a potom srdačnost
staričinu prema njemu, uze je oprezno ispitivati, tko je taj čovjek i
odakle je, te što tu radi i otkud ga ona pozna, ne bi li tako našla
načina, kako da se domogne tog novca, bilo svega, bilo djelomice.
Starica joj sve podrobno o Andreucciu ispriča, da ne bi gotovo ni on
bolje mogao, jer je dugo pribivala kod njegova oca na Siciliji, a onda i
u Perugi. Još joj ispripovjedi, gdje je odsjeo i kojim je poslom došao.
Pošto je mladica sve točno saznala o njegovu rodu i imenu, na tome
izgradi svoj lukavi naum, kako bi došla do svoga cilja. Vrativ se kući,
zabavi staricu cijeli dan poslom, da se ne uzmogne svratiti Andreucciu, a
navečer dozva neku curu, koja je kod nje u službi bila i koju je vrlo
dobro obučila u takvim poslovima, te je pošalje krčmi, gdje Andreuccio
bijaše odsjeo. Ova pukim slučajem zateče baš njega samoga na pragu, te
ga zapita za Andreuccia. On joj se otkrije, a ona ga povuče ustranu i
reče:

— Gosparu, neka gospa iz ovoga grada rada bi s vama porazgovoriti se, ako vam je po volji.

Mladić se zamisli i učini mu se, da je doista naočit i da se gospa
zasigurno u njega zaljubila, kao da mimo njega i nema tako lijepa momka u
Napulju, pa joj namah odvrati, da je pripravan, i gdje i kada gospa
želi s njim razgovarati.

Našto sluškinja otpovrne:

— Gosparu, čeka vas kod kuće, kad god želite možete doći.

Andreuccio namah, i ne javiv se nikome u svratištu, bubne:

— Hajdemo, idi naprijed, a ja ću za tobom.

Tad ga djevojče odvede kući one djevojke, koja pribivaše u ulici
Malpertugio, a ime samo vam kaže, kako je to pošteno mjesto. No
Andreuccio niti je o tome što znao niti sumnjao, te, uvjeren da ide u
poštenu kuću, nekoj ljubeznoj gospi, bezazleno za onom curicom uđe u
njezin dom. A curče već bijaše pozvalo svoju gospodaricu viknuv: Evo
Andreuccia! Kad on uziđe, opazi je, gdje ga čeka navrh stepenica. Ona
bijaše još jako mlada, visoka stasa i krasna lica, a usto gospodski
odjevena i urešena. Kad joj se Andreuccio približi, poleti mu niza tri
stepenice raskriljenih ruku u susret, obisne mu se jecajući o vrat, kao
da od prevelika ganuća ni slovca istisnuti ne može. Potom ga poljubi u
čelo i od plača isprekidanim glasom kaza:

— Dobro mi došao, moj Andreuccio!

Iznenađen tako nježnim dočekom i milovanjem, on sav u čudu odvrati:

— Još bolje vas našao, gospo.

ČETVRTA NOVELA

Landolfo Ruffolo osiromaši i postane gusar;
Genovežani ga zarobe; doživi brodolom i spasi se na škrinjici punoj
dragog kamenja. Na Krfu ga primi neka žena, i on se bogat vrati svojoj
kući.

Pošto je Lauretta, koja sjedaše pokraj Pampinee, vidjela,
da je njena novela slavno okončana, i, ne čekajući, poče ovako kazivati:


— Ljupke gospe, po mom sudu, sreća se ni u čemu ne pokazuje
tako velika, kao kad nekoga iz najgore bijede uzdigne do kraljevskog
prijestolja, kao što se u Pampineinoj noveli slučilo njenom Alessandru.
Budući da svatko, tko bude odsada pripovijedao, valja da se drži
postavljenih granica prema zadanom predmetu, ne ću se sramiti kazivati
vam novelu, koja doista nema tako sjajan ishod, ali zato sadržava veće
nevolje. Pomislim li na pređašnju novelu, dobro znam, da moju ne ćete s
toliko pažnje saslušati, ali druge ne umijem, pa ćete mi oprostiti.

Primorski
kraj između Reggia i Gaete smatraju za gotovo najljepši dio Italije.
Tamo, posve blizu Salerna, proteže se iznad mora obrežje, koje tamošnji
stanovnici nazivaju Costa d'Amalfi; rese ga mnogi gradići, vrtovi i
studenci, a ljudi su ondje bogati i tako marni trgovci, da im para nema.
Jedan od tih gradića je Ravello, u kojemu i danas ima bogatih ljudi, a
nekoć življaše čovjek silno bogat, po imenu Landolfo Ruffolo. Ne bijaše
mu dosta njegova bogatstva, već, u želji da ga udvostruči, umalo ne
izgubi sve i sam ne pogibe.

Taj čovjek, dakle, kako je u
trgovaca običaj, sredi svoje račune, za sav svoj novac kupi veliki brod i
raznovrsnu robu, koju natovari na taj brod, te odjedri s njim na Cipar.
Tamo nađe mnoge druge brodove, natovarene istom robom, koju je i on
donio. Stoga moradne ne samo budzašto prodati robu, koju bješe sobom
dovezao, već je gotovo baciti, da se uzmogne vratiti i tako se zamalo
posve upropastio. Ucviljen i ne znajući što da uradi, jer je od bogata
čovjeka u kratko vrijeme spao gotovo na prosjački štap, pomisli da mu
valja ili umrijeti, ili krađom nadoknaditi štetu, da se ne bi kao puki
siromah vratio onamo, odakle je bogat otputovao. Nađe, dakle, kupca za
svoju galiju, te tim novcem i onim, što je dobio od prodane robe, kupi
gusarski brodić i izvrsno ga opremi svim potrebitim u tu svrhu, te poče
robiti svakoga, a ponajvećma Turke.

U tom mu poslu sreća bje
mnogo sklonija, negoli dok se bavio trgovinom. Za nepunu godinu dana
opljačka i porobi toliko turskih brodova, te ne samo što je natrag dobio
ono, što je izgubio, već više negoli dvostruko. Stoga, poučen
prijašnjim gubitkom, a znajući, da sada ima dovoljno blaga, prosudi,
kako mu je bolje zadovoljiti se s onim, što ima, i ne tražiti više. U
strahu, da ga opet nevolja ne snađe, odluči vratiti se svojoj kući. No,
bojeći se trgovanja, ne upusti se u to da novac u što uloži, već s onim
istim brodićem, s kojim ga je i stekao, odjedri svom zavičaju.

Bijaše
već stigao do Arhipelaga, kadli neke večeri okrenu jugovina, brodu baš u
pramac, a more uzavri i uzbuči. Znajući, da se njegov mali brodić ne bi
mogao oduprijeti vjetru i valovima, skloni se u zaton, zaštićen od
vjetra, na obali nekog otočića, i odluči pričekati povoljniji vjetar.
Uskoro u taj zaliv teškom mukom uplove dvije genoveške galije na putu iz
Carigrada, da se isto, kao i Landolfo, sklone od nevremena. Kada posada
tih lađa ugleda brodić, zapriječi mu izlaz iz drage, pa, saznav da je
brodić Landolfov, a o njemu su već prije slušali, da je silno bogat,
probudi se njihova grabežljiva i pohlepna narav, te smisle da ga zarobe i
opljačkaju. Rad toga iskrcaju nekoliko oboružanih momaka i tako ih
postave, da se iz brodića nitko ne mogaše iskrcati, ako nije želio da
bude ustrijeljen. Potom spuste čamce i uz povoljan vjetar lako se
približe Landolfovu brodiću, te ga bez po muke začas s cijelom posadom
zarobe, a da im ni jedan čovjek nije umaknuo. Landolfa dopreme na jednu
od galija, odnesu mu svu odjeću i ostave samo otrcan zobunac, a brodić
posve opljačkaju i potope.

Naredni dan okrene povoljan vjetar,
galije odjedre prema zapadu i cijeli su dan sretno plovile, no podvečer
digne se oluja, i golemi valovi rastave galije jednu od druge. Tako se
dogodi, da lađa, na kojoj je bio jadni i nevoljni Landolfo, bude svom
snagom bačena na neku hrid iznad otoka Kefalonije, te se, kao staklo,
koje tresneš o zid, s treskom raspane, a sav tovar s broda, sanduci i
daske, raspu se u tren oka svuda naokolo po moru. Kao što se u takvim
zgodama dešava, nesretni brodolomci, koji su znali plivati, hvatahu se
predmeta, na koje bi se sretnim slučajem namjerili, premda noć bijaše
mračna, a more silno uzburkano. Među njima bijaše i jadni Landolfo, koji
je još dan prije dozivao smrt i radije bi bio umro, negoli se tako
osiromašen vratio kući. Kada se našao okom u oko sa smrti, grdno se
prestraši, pa kao i ostali, kad mu se pod rukom našla neka daska, uhvati
se za nju u nadi, da će mu Bog pomoći da se ne utopi i da se spasi.
Nekako uspije zajahati dasku i održati se do svanuća, dok su ga more i
vjetar sad ovamo sad onamo bacali. A kad se dobrano razdanilo, ogleda se
on, a to svud naokolo samo oblaci i more; strah mu uljeze u kosti; na
pučini pluta nekakva škrinja, primiče mu se, sve se boji, ne će li
naletjeti na nj i zbaciti ga s daske; pa kad bi mu se god škrinja
približila, odgurnuo bi je rukom, premda mu snaga već bješe malaksala, U
to se zbude, da nagli zamah vjetra zibne more, svom snagom zahvati
škrinju i tresne njom o dasku, na kojoj je bio Landolfo, prevrne je, a
Landolfa poklope valovi. Kad je, više gonjen strahom nego snagom,
isplivao na površinu, daska je bila već daleko od njega otplivala. U
strahu, da je već ne će moći dohvatiti, dopliva do škrinje, koja je bila
nedaleko, i nalegne se grudima na poklopac, a rukama uze upravljati. I
tako, dok ga je more bacalo čas ovamo čas onamo, proboravi cijeli dan i
narednu noć bez jela, jer nije imao što da jede, ali pijući više no što
je želio, te ne znajući, gdje je, i videći oko sebe samo more.

Odjedared,
drugoga dana, da li po milosti božjoj ili po snazi vjetra, Landolfo,
natopljen kao spužva, držeći se čvrsto objema rukama škrinje, kao što to
rade utopljenici, doplovi više mrtav negoli živ do obale otoka Krfa,
baš na mjesto, gdje je neka sirota žena, pijeskom i slanom vodom, prala i
svjetlala svoje posuđe. Kad žena ugleda, kako se nešto približava
obali, a nije nikako mogla razabrati što je, prestraši se i kriknuv
uzmakne. Landolfo ne mogaše ni riječi izustiti, a jedva da je još i
vidio, pa ništa ne kaza; no, kad ga je more bacilo na kraj, žena
raspozna škrinjicu, a kada je točnije promotrila, prvo ugleda ruke
pružene preko škrinjice, potom lice, a onda se dosjeti, što je ustvari.
Obuzeta samilošću, zagazi u more, koje se već bilo stišalo, zgrabi
čovjeka za kosu i zajedno sa škrinjicom povuče na kraj. Teškom mukom
otrgne mu ruke od škrinjice, koju natovari svojoj kćerki na glavu, da je
ponese, a njega, kao da je dijete, digne u naručaj i odnese svojoj
kući. Ondje ga okupa u toploj vodi i čvrsto protrlja, dok mu krv ponovo
ne oboji kožu i ne vrati se malo izgubljene snage. Kad je to obavila,
okrijepi ga dobrim vinom i kolačem, te ga je još nekoliko dana
njegovala, što je bolje mogla i umjela, dok se nije oporavio i shvatio
gdje je. Tad ona dobra žena pomisli, kako je došlo vrijeme, da mu preda
spašenu škrinjicu i otpravi ga; tako i učini. Landolfo se i nije
spominjao škrinjice, no kad mu je ona donese, uze je, misleći da će
možda ipak toliko vrijediti, da se nekoliko dana prehrani. No, pošto
osjeti, kako je lagana, nada mu oslabi. Ipak, kad žene ne bijaše u kući,
obije bravu, da vidi, što ima unutra; kadli u njoj sami dragulji, neki
optočeni, neki neoptočeni. Kako se on dosta dobro razumio u to, namah
vidje, da je to drago kamenje skupocjeno, pa zahvali Bogu, što ga nije
napustio, i utješi se.

Budući da ga je sudba u kratko vrijeme
dva puta nemilo pogodila, poboja se, da i treći put ne strada, i
pomisli, da mu valja biti jako oprezan, ako to blago želi donijeti
svojoj kući. Rad toga sve lijepo u krpe zamota, a ženi kaza, da mu
škrinja nije potrebna; no ako hoće, nek mu da kakvu vreću, a sebi da
zadrži škrinju. Dobra žena mu rado udovolji želji, a on joj zahvali, što
je ljepše mogao za dobročinstvo, prebaci vreću preko ramena i ode.
Ukrca se na neki brod i odjedri u Brindisi, a otud sve morskom obalom do
Tranija, gdje nađe svoje sugrađane, koji su trgovali suknom. Ispriča im
sve svoje zgode i nezgode, ali o škrinji ni bijele ni crne, a ovi ga
gotovo za ljubav božju odjenu; izim toga posude mu konja i s pratnjom ga
otpreme u Ravello, kamo reče da se želi vratiti. Tek ondje mu se učini,
da je na sigurnom, pa, zahvaljujući Bogu, što ga je dotle doveo, otvori
svoju vrećicu. Točnije ispita dragulje i uvjeri se, da ih je toliko i
tako vrijednih, da će, ako ih proda, pa čak i po umjerenijoj cijeni,
biti dvaput bogatiji negoli, kad je na put krenuo. Pošto mu pođe za
rukom unovčiti dragulje, pošalje onoj ženi na Krfu, koja ga je izvukla
iz mora, lijepu svotu novaca, kao nagradu za učinjene mu usluge. Tako
isto pošalje i u Trani onima, koji su ga odjenuli. A ostatak zadrži, no
trgovati više ne htjede, već čestito pozivi do svoje smrti.

Jedan mu vitez odvrati:

— Onaj, koji jaše ispred sviju, naš je rođak, mladić nedavno izabran za
opata jednog od najvećih samostana u Engleskoj; budući da je mlađi
negoli zakon dopušta za ovu visoku službu, putujemo s njim u Rim, kako
bi od svetog oca isprosili, da, bez obzira na njegovu mladost, potvrdi
izbor: no o tom ne valja ni s kim razgovarati.

Dok je tako mladi opat jezdio sad ispred sad iza svoje svite, kao što
svaki dan vidimo da gospoda na putu rade, slučajno opazi Alessandra,
koji bijaše vrlo mlad, krasna lica i stasa, vrlo uljudan i ljubezan. Na
prvi pogled toliko mu se svidje, koliko mu se nikad nitko prije svidio
nije, te ga pozove k sebi i počne ljubezno s njim razgovarati; upita ga
tko je, odakle dolazi i kamo putuje. Alessandro mu sve iskreno kaza,
odgovori na svako njegovo pitanje i ponudi se, da će mu biti na usluzi,
koliko mu njegove skromne mogućnosti dopuštaju. A kada je opat čuo, kako
lijepo i pametno govori i kako je uljudan, prosudi, da je sigurno
plemenita roda, premda mu je zanimanje nisko, i još se većma za nj
zagrije,te ga počne prijateljski tješiti zbog njegovih nesreća, koje su
ga jako ganule. Kaza mu, nek ne gubi nade, jer valjanu će čovjeku Bog
pomoći, vratiti mu ono, što je izgubio, i još više. Potom ga zamoli, da
ostane u njegovu društvu, jer i on putuje u Toscanu, kao i Alessandro.
Alessandro mu se zahvali na sućuti i još mu reče, da je pripravan
poslušati svaki njegov nalog. Putujući tako opat, kome su se neki novi
osjećaji začeli u grudima, otkad je vidio Alessandra, sluči se, te
poslije nekoliko dana stigne do nekog sela, gdje nije bilo lako naći
prenoćišta. Budući da je opat htio ondje prenoćiti, Alessandro ga odvede
nekom krčmaru, kojega je otprije dobro poznavao, i naredi da mu prirede
ležaj u najudobnijem kutu kuće. Pa kao da je već postao upravitelj
opatova dvora, jer je bio veoma spretan, smjesti u selu, što je bolje
mogao, cijelu družinu, nekoga ovdje, nekoga ondje. Tako prođe dobar dio
noći, opat bijaše već povečerao, i svi legli na počinak. Tad Alessandro
upita krčmara, gdje će njega smjestiti da spava. Krčmar odgovori:

— Doista ne znam, vidiš i sam, da je svaki kutak zauzet, a ja i svi moji
spavamo na klupama; nego, eto, u opatovoj su sobi neke vreće sa žitom,
na njima ti mogu prirediti ležaj i ondje, ako ti je s voljom, možeš
noćas prespavati.

Alessandro pripomenu:

— Kako da odem u opatovu sobu, ta i sam znaš, da je tako malena, te u
njoj nije bilo mjesta ni za jednoga od njegovih fratara? Da sam to znao,
kad smo vješali zavjese, bio bih smjestio njegove fratre da spavaju na
vrećama, a ja bih bio legao tamo, gdje fratri spavaju.

Nato krčmar priklopi:

— Šta ti je, tu ti je; a ti se možeš, ako hoćeš tamo izvrsno smjestiti;
opat spava, zaklonjen je zavjesama, a ja ću ti tiho donijeti perinicu,
pa lezi.

Videći Alessandro, da se to može učiniti, a da opata ne buni, pristane
i, što je tiše mogao, legne. Opat ne spavaše, dapače, mučile su ga
njegove tek probuđene želje, pa je čuo sve, što su krčmar i Alessandro
među sobom razgovarali, isto tako je čuo, gdje je Alessandro legao, pa,
izvan sebe od zadovoljstva, pomisli: »Bog se smilovao mojim željama; ne
iskoristim li priliku, druga mi se ne će tako lako ukazati.« U čvrstoj
odluci da priliku iskoristi, pošto mu se učini, da jeu kući sve utihlo,
prigušenim glasom pozove Alessandra, da pokraj njega legne. Ovaj se prvo
dugo nećkao, no naposljetku svuče se i legne. Opat mu položi ruku na
grudi, potom ga uze milovati baš tako, kao što miluju zaljubljene
djevojke svoje dragane. Alessandro se nađe u čudu i posumnja, ne vodi li
opatovu ruku neprirodna ljubav, da ga dira tako. Opat osjeti
Alessandrovu sumnju možda po nekoj mu kretnji ili je samo nasluti, pa se
nasmije, skine sa sebe košulju, uze Alessandrovu ruku, položi je sebi
na grudi i izusti:

— Mani se ludih misli, Alessandro, dirni me i znat ćeš, što skrivam.

Alessandro stavi ruku na opatova prsa i nađe dvije nježne, okrugle
sisice, čvrste kao da su od bjelokosti, te namah spozna, da je žena i,
ne čekajući da ga ona ponuka, zagrli je i htjede poljubiti, no ona mu
kaza:

— Prije negoli mi se više približiš, počuj ovo, što ću ti kazati: Kao
što vidiš, žena sam, nijesam muško. Kao djevica otišla sam iz svoje kuće
papi, da me vjenča; na svoju sreću ili nesreću, kad te onoga dana
ugledah, tako mi ljubav plane u grudima, da nikad žena nije zavoljela
muškarca kao što ja tebe, pa rad toga odlučih, da ćeš ti biti moj muž, i
nitko drugi. Ako me za ženu ne ćeš, namah me ostavi i vrati se na svoj
ležaj.

Premda je Alessandro nije poznavao, s obzirom na njenu pratnju, prosudi
da je plemenita roda i bogata, a da je ljepotica, to je vidio; stoga, ne
premišljavajući dugo, odvrati, da od srca rado pristaje, ako ona to
želi. Tada ona sjedne na postelju i pred raspećem natakne mu prsten na
prst i vjeri se s njim. Potom se zagrle i s najvećom nasladom ostatak
noći provedu u milovanju. Pošto se dogovore, kako će se nadalje vladati,
kad se razdani, Alessandro ustane, iziđe iz sobe, tako da nitko i ne
znadijaše gdje je spavao, te, veseo kao nigda, s opatovom pratnjom
nastavi put, i nakon mnogo dana stigoše u Rim. Ondje, poslije nekoliko
dana boravka, papa primi bez ikakve zapreke opata s njegova dva viteza i
s Alessandrom. Pošto mu se poklone, kako se dolikuje, opat prozbori
ovako:

— Sveti oče, vi sami znate bolje nego itko drugi, da svatko, tko želi
lijepo i čestito živjeti, valja da, koliko je u njegovoj vlasti,
izbjegava svaku priliku, koja ga može navesti na krivi put; pa da ja,
koja želim čestito živjeti, uzmognem to i postići, potajice pobjegoh
ovako prerušena, s velikim dijelom, blaga engleskoga kralja, svoga oca
koji mene, ovako mladu, kao što me vidite, htjede dati za ženu škotskom
kralju, vrlo staru gospodinu, te pođoh na put, da me vaša svetost
vjenča. Nije me na bijeg nagnala toliko starost škotskog kralja, koliko
strah, da me moja mladost, ako bih se za njega vjenčala, ne navede, da
uradim ono, što se protivi božjem zakonu i časti kraljevske krvi oca
moga. Putujući s tom nakanom, sam Bog, koji jedini izvrsno zna, što je
za čije dobro, poslao mi je u svom milosrđu ususret onoga, kojega mi je
odredio za muža: to je evo ovaj mladić, — i pokaže Alessandra — kojega
vidite kraj mene, a vladanje mu i valjanost dostojni su svake
velikašice, ma da možda i nije tako plemenita roda, kao što sam ja, koja
sam, kraljevske krvi. Njega sam, dakle, odabrala i njega hoću; drugoga
ne ću uzeti, pa mislio što hoće moj otac i svi drugi; tako je otpao
glavni razlog, zbog kojega na put krenuh, no htjedoh ipak da put
završim, jedno, da posjetim sveta i čašćena mjesta, kojih je ovaj grad
pun, i vašu svetost, drugo, da pred vama i pred svima objavim svoj brak s
Alessandrom, sklopljen samo pred Bogom. Radi toga vas ponizno molim, da
odobrite ono, što se svidjelo Bogu i meni, i da mi udijelite svoj
blagoslov, kako bismo s njime, kao s većim jamstvom, da je to milo
onome, čiji ste vi na zemlji namjesnik, uzmogli na slavu božju i vašu
zajedno pozivjeti i naposljetku umrijeti.

Čudom se začudi Alessandro, kad sazna, da mu je žena kći engleskog
kralja, i divna potajna radost ispuni mu srce, no još se više začude oba
viteza i tako se razgnjeve, te bi možda bili, da papa ne bijaše
prisutan, napali Alessandra i ženu mu. Pa i papa se začudi odjeći
djevojčinoj i njenu izboru, no spoznav, da se natrag ne može, htjede joj
udovoljiti molbi, te prvo umiri vitezove, jer je opazio njihov gnjev, a
potom ih pomiri s djevojkom i Alessandrom i dade nalog da se priredi
sve što je potrebito. U dan, koji je papa odredio, pred svim kardinalima
i mnogim odličnicima, koje je on pozvao na veliku svečanost, pojavi se
kraljevski odjevena mlada, tako lijepa i ljupka, da su joj se svi s
pravom divili. I Alessandro bijaše sjajno odjeven, te po vladanju nimalo
nalik na mladića, koji je novac na kamate posuđivao, već kao da je
kraljevske krvi, i oba su mu viteza iskazivala veliku čast. Tad ih papa
ponovo sa svim sjajem vjenča i potom priredi veličanstven pir i s
blagoslovom ih otpusti. Pošto otputuju iz Rima, Alessanđro i njegova
gospa odlučiše pohoditi Firencu, gdje je već prije glas o ovoj zgodi
stigao, pa ih građani dočekaše s najvećim počastima. Tada gospa isplati
sve dugove trojice braće, te ih oslobodi tamnice i njima i njihovim
ženama vrati sve posjede. Blagoslivljani od sviju, Alessandro i njegova
žena otputuju iz Firence i sobom povedu Agolanta. Kada stigoše u Pariz,
kralj ih s poštovanjem primi. Oba ona viteza otputuju prije njih u
Englesku i toliko su kralja molili i kumili, da je oprostio kćeri i
svečano dočekao nju i svog zeta, kojega, malo zatim s najvećim počastima
učini vitezom i pokloni mu Kornvalsku grofoviju. Alessandro bijaše tako
valjan i uman, da je pomirio sina s ocem, što je mnogo dobra donijelo
zemlji, a on sam tako steče ljubav i poštovanje svega naroda. Agolante,
pak, spasi sav svoj imutak i silno bogat vrati se u Firencu, pošto ga je
grof Alessandro učinio vitezom. Grof je potom sa svojom ženom slavno
živio, a kako neki vele, što svojim umom i hrabrošću, što s pomoću
tasta, kasnije osvojio Škotsku i bio okrunjen za kralja Škotske.

TREĆA NOVELA

Tri mladića rasipničkim životom potrate svoja
imanja i osiromaše; jedan njihov nećak, vraćajući se očajan svojoj kući,
namjeri se na nekog opata, u kojemu prepozna kćer engleskog kralja; ova
ga uzme za muža i nadoknadi sve gubitke njegovih stričeva i vrati im
blagostanje.

Gospe i mladići s divljenjem saslušaju zgode Rinalda
d' Asti, pohvale njegovu pobožnost i zahvale Bogu i sv. Julijanu, što
su mu u najvećoj nevolji pritekli u pomoć; a ni udovici nijesu
zamjerali, premda to nijesu glasno izjavljivali, što je unijela
iskoristiti priliku, koju joj je Bog u kuću poslao. Pa dok su zbijali
šale na račun ugodno provedene noći, Pampinea, koja je sjedila tik do
Filostrata, znajući da je ona na redu, kao što je i bilo, pribere se i
uze premišljati o onom, što će kazivati. I, kada kraljica zapovjedi,
smjelo i veselo prozbori ovako:

— Vrle gospe, što više govorimo o
sudbini, to većma ima toga, o čemu bi mogao kazivati onaj, tko hoće da
se time pozabavi. Neka se nitko tome ne čudi, pomisli li samo, da je sve
ono, što mi lakoumno svojim nazivamo, u njenim rukama i, prema tome, da
ona po svom nahođenju, nama tajnom, bez prestanka sve mijenja sad ovako
sad onako, i to po nekom nama nepoznatom redu. I ma da se to očito
pokazuje svakoga dana i u svemu, pa smo već i u nekim novelama čuli,
ipak, jer naša kraljica želi, da o tome pripovijedamo, nadodat ću, možda
ne bez koristi za slušaoce, već spomenutim novelama svoju, za koju
vjerujem, da će vam ugoditi.

Živio tako nekoć u našem gradu
vitez po imenu gospar Tebaldo, a bio je, kako misle jedni, iz obitelji
Lamberti, dok drugi tvrde, da je pripadao obitelji Agolanti, što se
vjerojatno najviše temelji na kasnijem zanatu njegovih sinova, i u
skladu je s onim, čime su se Agolanti odvajkada bavili, a bave se i
danas. No, ostavljajući po strani, kojoj od dviju kuća pripadaše, velim,
da je u ono doba on bio vrlo bogati imao tri sina: prvi se zvao
Lamberto, drugi Tebaldo, a treći Agolante; svi već krasni i ljubezni
mladići, premda najstariji još ne bijaše napunio osamnaestu godinu, kada
bogati gospar Tebaldo preminu i njima, kao svojim zakonitim
nasljednicima, ostavi sav svoj pokretni i nepokretni imutak. Pošto su
bili tako bogati i novcem i posjedima, počeše po miloj volji, bez
ikakvog obuzdavanja ili uzdržljivosti uvelike trošiti i rasipati svoje
blago. U kući držahu bezbroj slugu, uzdržavahu mnogo dobrih konja,
mnogo, pasa i sokolova. Kuća im bila uvijek puna gostiju, bili su
podašni, priređivali viteške igre i radili ne samo ono, što dolikuje
gosparima, već sve ono, što se njihovim mladenačkim srcima prohtjelo.
Nijesu dugo provodili takav život, i njihova se očevina stanji, pa
prihodi nijesu mogli dosta jati za sve te izdatke. Tada započnu
prodavati i zalagati svoja dobra; pa danas prodaj jedno, sutra drugo,
jedva i primijete, da su ostali gotovo bez igdje ičega,, te im
siromaštvo otvori oči, koje je prije bogatstvo držalo zatvorene. Stoga
Lamberto jednoga dana pozove svoja dva brata i prikaže im, kako je
ugledan bio njihov otac, a kakvi su oni, koliko je bilo njihovo
bogatstvo, a u kakvo ih je siromaštvo bacija njihova rasipnost, i što
je.bolje znao i umio opomene ih i predloži da zajedno prodaju, sto im je
još preostalo i otputuju prije negoli im siromaštvo dođe na vidjelo.
Tako i urade. I bez oproštaja i svečanosti odu iz Firence i, ne
zadržavajući se putem, dođu u Englesku, gdje u Londonu unajme kućicu i
počnu vrlo skromno živjeti, posuđujući novac na kamate. Sreća im u tome
bje sklona i za malo ljeta prištede mnogo novaca. S prišteđenim novcem
vrate se jedan za drugim u Firencu, otkupe velik dio svojih posjeda i
usto još i neke druge posjede, te se požene. Pošto su u Engleskoj imali
još pozajmljenoga novca, pošalju onamo nekog svog sinovca, Alessandra po
imenu, da se brine o njihovim poslovima. Oni ostanu u Firenci i,
zaboraviv u kakvu ih je bijedu rasipništvo bacilo, počnu rasipati gore
nego prije, premda je sad svaki od njih imao obitelj, te su se kod svih
trgovaca zadužili za velike svote novaca. Nekoliko godina podmirivali su
izdatke novcem, što im ga je slao Alessandro, koji je davao zajmove
barunima na njihove dvorce ili dohotke, što mu je donosilo velike
dobiti. Dok su sva tri brata tako rasipnički živjela, a kad bi im
uzmanjkalo novaca zaduživala se, čvrsto se pouzdavajući u prihode iz
Engleske, dogodi se, da je u Engleskoj posve neočekivano buknuo rat
između kralja i njegova sina, i sav se otok razdijelio u dva tabora;
jedni pristanu uz kralja, drugi uz njegova sina, patako Alessandru
oduzmu sve dvorce, a i svi mu ostali prihodi zataje. U nadi, da će se
otac i sin brzo izmiriti, te da će mu vratiti sve, i kamate i glavnicu,
Alessandro ostajaše na otoku, a tri brata, koji u Firenci ni u čemu
nijesu ograničili svoje goleme izdatke, zaduživali su se svakoga dana
sve više. Prođe nekoliko godina, a da se njihove nade nijesu ispunile,
te braća, ne samo što izgubile povjerenje trgovaca, već dopanu tamnice,
jer su vjerovnici tražili svoj novac, a njihov imutak nije dostajao da
se isplate dugovi. Njihove žene i dječica, pak, osiromašeni raziđu se
kojekuda, ne nadajući se ničemu doli bijedi do konca života. Alessandro,
koji je mnogo ljeta u Engleskoj čekao mir, videći da mira nema i da mu
vrijeme utaman prolazi, odluči vratiti se u Italiju i sam samca i krene
na put. Pukim slučajem, odlazeći iz Bruggesa, opazi da zajedno s njim
odlazi i neki bijeli opat, praćen mnogim fratrima; sluge s velikom,
prtljagom iđahu ispred njih, a iza njega dva stara viteza, kraljevi
rođaci, kojima se, kao znancima Alessandro pridruži, i oni ga rado prime
u društvo. Putujući tako s njima, tiho ih upita, tko su ti fratri, što
jezde pred njima s toliko slugu, i kamo idu.

Sluškinja iziđe, pa, kako je noć zbog snijega bila vidna, ugleda čovjeka
u košulji i bosa gdje sjedi, kao što rekosmo, i sav dršće, te ga upita,
tko je. Rinaldo se tako tresao, te jedva uzmogne izustiti riječ i, što
je kraće mogao, ispripovjedi, tko je i kako i zašto je tu doršao
zaklinjući je, da mu se smiluje i ne dopusti, da se ondje prekonoć
smrzne i skapa. Djevojci se čovjek smili, i ona se vrati gospodarici, te
joj sve kaza, pa se i ona sažali na njega. Spomenuv se, da ima ključ od
onih vrata, kroz koja je katkad markiz tajom k njoj dolazio, reče joj:

— Idi, i potiho mu otvori, eto je i večera priređena, te ne bi imao tko da je pojede, a za spavanje ima dosta mjesta.

Sluškinja mnogo pohvali milosrđe svoje gospodarice i ode da mu otvori, i dovede ga. Videći da jedva još diše, žena mu reče:

— Uđi brzo, jadniče, u kupelj, voda je još topla.

A on, ne čekajući da ga dalje nuka, rado učini; okrijepljen toplinom,
učini mu se, da se iz smrti vratio u život. Žena, međutim, naredi
sluškinji da pripravi za nj odjeću muža joj, koji nedavno bijaše
preminuo. Rinaldo se obuče, i odijelo mu pristajaše kao saliveno.
Čekajući, što će mu udovica naložiti, uze zahvaljivati Bogu i sv,
Julijanu, koji su ga spasili mučne noći, što ga čekaše, i priskrbili mu,
kako mu se činilo, dobar konak. Pošto je udovica malo otpočinula, dođe u
odaju, gdje bješe naredila, da se naloži dobra vatra, i zapita za onog
čovjeka. Sluškinja joj odgovori:

— Gospojo, on se presvukao; baš je lijep čovjek, a rekla bih, da je čestit i lijepa vladanja.

— Idi, — naredi joj gospodarica — i pozovi ga, da ovdje sa mnom večera; ta znam, da nije večerao.

Rinaldo uđe u odaju, pa ugleda gospu, i učini mu se vrlo otmjena, pa je
pozdravi s puno poštovanja i tisuću joj puta zahvali na dobroti.

A kad ga gospa vidje i ču kako govori, učini joj se, da sluškinja ima
pravo, pa ga prijateljski pozove da sjedne pokraj nje uz vatru i
ispripovjedi o nezgodi, koja ga je onamo dovela. Rinaldo joj sve po redu
ispripovjedi. Žena bješe već nešto načula o toj zgodi, kad je u grad
stigao Rinaldov sluga, pa zato povjeruje sve, što joj on kazivaše, a
njemu ona otkrije, što je znala o njegovu sluzi i reče mu, da ga
sutradan može lako naći. Kad stol bje prostrt, po njenoj želji ona i
Rinaldo umiju ruke i zajedno sjednu za stol. Rinaldo bijaše čovjek
naočit, u najboljim godinama, visoka rasta i ljubezna lica, te vrlo
lijepa i uljudna vladanja. Udovica ga je češće pogledavala i divila mu
se, pa kako se u njoj već razbudila strast, očekujući markiza, zagrije
se sad za Rinalda. Poslije večere, kad stol bje raspremljen, posavjetova
se sa svojom sluškinjom i upita je, ne čini li joj se, da je u redu,
kad ju je već markiz ostavio na cjedilu, da se posluži onim, na što ju
je sreća namjerila. Lukava djevojka razumjede želju svoje gospodarice,
pa je, što je bolje znala i umjela, uvjeri o tom. Udovica se vrati k
ognju, gdje je Rinalda ostavila sama, uze ga zaljubljeno gledati, a onda
ga upita:

— Što ste tako zamišljeni, Rinaldo? Je li mislite, da ne ćete
nadoknaditi gubitak konja i odjeće? Utješite se i budite veseli, ovdje
ste kao u svojoj kući, dapače, reći ću vam, da me je večeras, kad vas
vidjeh u odijelu svog pokojnog muža, stoput spopala želja da vas zagrlim
i poljubim, pa da se nijesam strašila, da vam možda ne bi pravo bilo,
zasigurno bih to uradila.

Rinaldo nije bio glup, a opazio je, kako joj oči blistaju, priđe joj na te riječ raširenih ruku i reče:

— Gospo, kad pomislim, da vama moram zahvaliti, što sam živ, i kad se
sjetim, kako ste mi pomogli, bio bih najnezahvalniji čovjek, kad se ne
bih potrudio da učinim sve, čime vam mogu ugoditi: zato zadovoljite
svoju želju, zagrlite me i poljubite, a ja ću vas zagrliti i poljubiti
od srca rado.

Dalji je razgovor bio suvišan: udovica, koja je gorjela od ljubavne
želje, baci mu se spremno u naručaj, pa kad ga je tisuć puta žudno
stisla i poljubila, a i on nju isto tako, odu u njenu ložnicu i namah
legnu te, prije negoli je svanulo, posvema i višekrat zadovolje svoju
požudu. A kad zora zarudje, po njenoj želji ustanu, da ne bi tko što
posumnjao. Tada mu dade neko otrcano odijelo, a kesu mu napuni novcem,
umoliv ga, da to drži tajnom, još prije pouči ga, kako će naći svoga
slugu, a onda ga pusti van kroz ona vratašca, kud je bio ušao. Pošto se
razdanilo, i vrata se gradska otvorila, on se učini kao da dolazi
izdaleka, uđe u grad i nađe svog slugu. Presvuče se u svoju odjeću, koju
je imao u torbi, i baš kad htjede uzjahati konja svoga sluge; divnim
čudom ugleda, kako vode u grad ona tri razbojnika, što su ga sinoć
opljačkali, a uhitili su ih zbog nekog drugog razbojstva, što su ga malo
poslije izvršili. Pošto su sve priznali, vrate mu konja, odjeću i
novac; propade mu samo par podvezica, s kojima razbojnici nisu znali što
da urade. Tad Rinaldo, zahvaljujući Bogu i sv. Julijanu, uzjaše konja i
živ i zdrav vrati se svojoj kući, a ona tri razbojnika narednog dana
objesiše.

DRUGA NOVELA

Rinaldo d'Asti dospije u Castel Guiglielmo, gdje ga
neka udovica primi i ugosti, i, kad dobi natrag izgubljeno, zdrav i
čitav vrati se svojoj kući.

Martellinovim nezgodama, o kojima je
Neifile kazivala, slatko se nasmijale gospe, a od mladića najviše
Filostrato. Njemu, jer je baš kraj Neifile sjedio, zapovjedi kraljica,
da nastavi pripovijedati. Ni časa ne oklijevajući, on poče:

—
Lijepe gospe, ne mogu na ino, već da vam ispripovjedim novelu, u kojoj
se molitve isprepleću s nekim nedaćama i ljubavnim zgodama. Vjerujem, da
će biti na pouku, osobito onim, koji šeću po nesigurnim ljuvenim
stazama, gdječesto slabo spavaju i oni, koji imaju dobru postelju, ako
nijesu izmolili očenaš u slavu sv. Julijana.

Dakle, za doba
markiza Azza od Ferrare neki trgovac, zvan Rinaldo d'Asti, bijaše po
svojim poslovima došao u Bolognu. Pošto je opremio svoje poslove i
vraćao se svojoj kući, dogodi se, te se na putu iz Ferrare prema Veroni
namjeri na neke opake ljude, po vanjštini trgovce, a bijahu drumski
razbojnici. Rinaldo rasprede s njima razgovor i neoprezno im se
pridruži. A ovi, videći da je trgovac i sudeći da ima pri sebi novaca,
odluče da ga okrađu, čim im se pruži prilika; pa da ne bi posumnjao u
njih, počnu, kao skromni i čestiti putnici, raspravljati o poštenju i
drugarstvu, prikazujući se, koliko su mogli i umjeli, prema njemu
susretljivi i ponizni. Stoga je smatrao za veliku sreću, što se na njih
namjerio, jer je putovao sam sa svojim slugom na konju. Putujući tako,
prelažahu, kako to već u razgovoru biva, s jednog predmeta na drugi, i
naposljetku uzeše raspravljati o molitvama, te se jedan od razbojnika, a
bilo ih je tri, obrati Rinaldu:

— A vi, gosparu, koju molitvu molite na putu?

Rinaldo mu odgovori:

—
Pravo da kažem, neuk sam u tome i malo molitava znam, živim po
starinski, i za mene dva solda vrijede dvadeset i četiri denara. No
ipak, navada mi je na putu, da ujutro, kad izlazim iz svratišta, izmolim
očenaš i zdravumariju za pokoj duše oca i matere svetoga Julijana i
potom molim Boga i njega, da mi udijeli dobar konak za narednu noć. Puno
sam puta u svom životu na putu zapao u velike pogibelji, no sveđ sam,
se iz njih izbavio, te narednu noć našao dobro konačište; zato čvrsto
vjerujem, da mi je sveti Julijan, moj zaštitnik, tu milost od Boga
isprosio: pa da izjutra ne izmolim svoju molitvu, čini mi se, niti bih
dobro dan proveo, niti noću našao dobar konak.

Tada onaj, koji ga već prije pitaše, opet upita:

— A izmoliste li jutros svoju molitvu?

Našto Rinaldo odvrati:

— Svakako.

Razbojnik,
koji je znao svoj posao, pomisli: »Može ti i ustrebati, jer ako nam za
rukom pođe, po mome sudu, slabo ćeš konakovati.« A glasno priklopi:

—
I ja sam mnogo putovao, no nikad se nijesam tome svecu molio, premda
sam mnogo puta i od mnogih slušao da ga hvale, pa ipak nikad mi se nije
desilo, da bih loše noćivao; možda ćete se još noćas moći uvjeriti, tko
će od nas bolje prenoćiti, da li vi, koji ste molili, ili ja, koji
nijesam. Istina je, da ja mjesto vaših molitava molim Dirupisti ili
Intemerata ili De profundis; ove molitve imaju veliku moć, kako me moja
baka učila.

Razgovarajući tako o svemu i svačemu, produžiše put,
sve čekajući zgodno mjesto i vrijeme, da izvrše svoj opaki naum. Bijaše
već kasno, kad su s onu stranu Castel Guiglielma prelazili preko
rijeke, na mjestu skrovitu i usamljenu. Iznebuha ona trojica napadnu na
Rinalda, opljačkaju ga, otmu mu konja i ostave ga ondje u samoj košulji.
Odhodeći rekoše mu:

— Hajde, pa vidi, hoće li ti noćas tvoj sveti Julijan pribaviti dobar konak, jer će nam ga naš zasigurno dati.

I,
prešavši rijeku, nestanu. A kada je Rinajdov sluga vidio, da su mu
napali gospodara, i ne pokuša pomoći mu, već okrene svog konja i glavom
bez obzira kukavički otpraši do Castel-Guiglielma. Tamo stiže podnoć i,
ne brinući se ni za što, potraži konačište. Rinaldo ostane na cesti u
samoj košulji i bos. Zima dobro stegla, zameo gust snijeg, i već se mrak
dobrano hvatao, a on dršće i zubima cvokoće te se, ne znajući što da
počne, sve obazire naokolo, ne bi li ugledao kakvo zaklonište, da
provede noć i ne smrzne se. No ne nađe ništa, jer je nedavno onuda
bijesnio rat, i sve bilo popaljeno. Smrzavica gonila jadnog Rinalda, i
on udari prema Castel Guiglielmu, a nije naravno znao, da li mu je sluga
tamo pobjegao ili kamo drugamo, ufajući se, da će mu Bog već nekako
pomoći da uđe u grad. Mrkla ga noć zateče na milju od grada, i on stiže
tako kasno, da su već sva vrata bila zatvorena i mostovi dignuti, te ne
uzmogne ući. Tužan i očajan, plačući se ogledavao, gdje da se skloni i
bar od snijega zaštiti. Na sreću ugleda neku kuću na gradskim bedemima,
dosta izbočenu izvan bedema, i odluči da se pod tom izbočinom skloni do,
dana. Približi se i naiđe ondje na vrata, no bijahu zatvorena. U
blizini natrapa na malo slame, sakupi je i ucviljen sklupča se na pragu
na onu slamu, tužeći se često sv. Julijanu, što mu je tako uzvratio za
njegovu vjeru. No sv. Julijan se obazre na nj i uskoro mu pripremi dobar
konak. U tom gradu življaše neka udovica, ljepotica mimo sve druge. Nju
je ljubio markiz Azzo kao oči svoje, ona se na njegovu molbu i
nastanila u tom gradu, i to baš u onoj kući, ispod koje se sklonio
Rinaldo. Slučajno je baš taj dan stigao i markiz i, u namjeri da s njom
prenoći, potajice naredio, da mu se u njenoj kući priredi kupka i dobra
večera. Pošto je sve bilo pripremljeno, i udovica čekala samo na
markizov dolazak, dogodi se te pred gradska vrata stiže momak i donese
takve glase, da je markiz morao smjesta odjahati. Stoga poruči udovici,
da ga ne čeka, i odmah ode. Rastuži se žena i, ne znajući što da radi,
odluči da se sama okupa u kupelji priređenoj za markiza i potom večera i
legne. Kupaonica je bila baš blizu onih vrata, kraj kojih se jadni
Rinaldo skutrio, pa tako, ušav u vodu, žena začu Rinaldove jauke i
cvokotanje, te se činilo kao da roda klepeće kljunom. Odmah pozove
sluškinju i naredi joj:

— Iziđi i pogledaj, tko je to pred vratima s onu stranu zidina i što tamo radi.

UVOD

Sunce je svojim zrakama već posvuda donijelo novi dan, a ptičice, pjevajući po zelenim granama umiljate pjesmice, i ušima su to potvrđivale, kadli ustanu gospe i mladići i siđu u vrt, te gazeći lakim krokom rosni travu svuda naokolo i pletući krasne vijence, dugo se zabavljahu i šetahu. Pa kao što su uradili jučerašnjega dana, učine i danas: za hlada objedovaše i poslije plesa legoše, da se odmore. Malo prije devete ure ustanu i po kraljičinoj volji odu na hladovitu tratinu i posjedaju oko kraljice. Ona, lijepa i ljupka, ovjenčana lovor-vijencem, popostane malo, zatim preleti pogledom svoju družinu, te Neifili zapovjedi, da svojom novelom započne kazivanje. A Neifile bez pogovora veselo počne ovako:

PRVA NOVELA

Martellino, hineći da je uzet, pretvara se, da ga je iscijelio sveti Arrigo. Kada otkriju njegovu prijevaru, dobro ga namlate. Potom ga zatvore, te umalo što ga ne objesiše, no on u posljednji čas izmakne pogibelji.

— Često se zbilo, predrage gospe, da je rug pao na onoga, tko je naumio narugati se drugima, a osobito, ako se drznuo rugati se onome, što valja poštovati, a kadgod je i gore prošao. Pa da se pokorim zapovijesti naše kraljice i prema zadanom, predmetu započnem sa svojom novelom, nakanila sam kazivati o nekom našem građaninu, koji je prvo upao u mnoge nevolje, a potom neočekivano sve sretno prebrodio.

Nedavno življaše u gradiću Trevigi neki Nijemac, po imenu Arrigo, koji bijaše takav puki siromah, da je služio kao nosač, ako bi ga tko unajmio. Usprkos tome svi ga smatrahu za veoma pobožna i poštena čovjeka. Pa sad bila istina ili ne bila, neki Trevižani tako tvrde, da su u času njegove smrti sva zvona stolne crkve u Trevigiju zazvonila, a da ih nitko i nije dotaknuo. Svi u tome vidješe čudo, i tog Arriga proglasiše svecem. Sav se narod toga grada sjati u kuću, gdje je ležao mrtvac, te ga kao sveca odnesu u stolnu crkvu i tamo dovedu hrome, kljaste, slijepce i svakojake nemoćnike, kao da će se iscijeliti, samo ako se dotaknu njegova tijela.

Posred toga meteža i strke sluči se, da u Trevigi stignu tri naša sugrađanina; jedan od njih zvaše se Stecchi, drugi Martellino, a treći Marchese. Oni su, obilazeći gospodske dvorove, zabavljali gledaoce kreveljeći se na razne načine i oponašajući druge ljude. Kako još nigda ne bijahu u tom gradu, a upav u toliku strku, jako se začude, te kad saznaše razlog, zažele i sami da vide sveca. Pošto su svu svoju prtljagu ostavili u nekom svratištu, Marchese reče:

— Hajde da pogledamo toga sveca; samo ne znam, kako ćemo tamo stići, jer sam čuo, da je teg prepun Nijemaca i drugih naoružanih ljudi, koje je gospođar ove zemlje tamo poslao, da ne bi bilo gore zbrke; a usto sam čuo, đa je crkva tako puna svijeta, te zamalo nitko više unići ne može.

Tad Martellino, željan da vidi prizor, priklopi:

— Ništa zato, izmislit ću ja već, kako da dođemo do toga sveca.

Marchese upita:

— A kako?

Odgovori mu Martellino:

— Reći ću ti. Načinit ću se uzet, i ti ćeš me s jedne strane, a Stecchi s druge podupirati, kao da sam ne mogu hodati, već me vi vodite svecu, da me iscijeli. Ne će se nitko naći, tko se ne bi ugnuo i propustio nas, kad nas takve vidi.

Marchese i Stecchi se slože, te ni časa ne časeći, iziđu iz svratišta i pođu na neko samotno mjesto. Ondje Martellmo tako iskrenu prste, ruke i noge, a usto i usta, oči i cijelo lice, da su se užasavali svi, koji ga vidješe. Nije bilo toga, tko bi ga ugledao, te ne bi pomislio, da je jadan čovjek zaista posve uzet i kljast. Tako zgrčena poduhvate ga Marchese i Stecchi i upute se pobožna lica prema crkvi, moleći usput ponizno i u ime božje svakoga, tko bi im prepriječio put, da se makne, što im je lako polazilo za rukom. Ulijevajući svima poštovanje i vičući: Mjesta! Mjesta! domalo stigoše tamo, gdje je bilo položeno tijelo svetoga Arriga. Martellina odmah prihvate neki ugledni ljudi, koji ondje stajahu, i polože ga na svečevo tijelo, da bi ga ono iscijelilo.

Dok je sav svijet naokolo pozorno pratio prizor, da vidi, što će se zbiti, Martellino načas popostane, potom poče polako, a izvrsno je to znao, istezati prste, pa šaku, a onda ruku, i dok se naposljetku posve ne ispravi. A kada puk to vidje, digne glas u slavu svetog Arriga tako, te se ni gromovi ne bi mogli čuti.

Slučajno se u blizini našao neki Fiorentinac, koji jako dobro poznavaše Martellina, no, kako je ovaj bio sav zgrčen, ne prepozna ga u času, kad ga donesoše. Videći ga ispravljena, prepozna ga odmah i poče se smijati i govoriti:

— Ubio ga Bog, tko ne bi bio povjerovao, kad ga dovedoše, da je zaistinu posve uzet!

Njegove besjede začuše neki Trevižani i odmah upitaše:

— Zar ovaj čovjek ne bijaše uzet?

Fiorentinac im odvrati:

— Sačuvaj Bože! Vazda bijaše tako ravan kao bilo koji od nas, no umije bolje negoli itko drugi, kako mogaste i sami vidjeti, spravljati ovakve lopovluke i pretvarati se u bilo što.

Tek što su to čuli, bude im dosta, te nagrnu naprijed vičući:

— Zgrabite toga varalicu i hulitelja Boga i svetaca; napravio se uzet i došao ovamo da se naruga našemu svecu i nama!

Nato ga pograbe, bace na tle, počupaju mu vlasi, zderu s njega odjeću, pa udri po njemu šakama i nogama, kako je tko stigao; te nije bilo čovjeka, koji ga nije dohvatio.

— Smilujte se Boga radi, — vapio je Martellino i branio se, kako je znao i umio; no sve bijaše utaman; gomila sve više navaljivaše. Videći to Stecchi i Marchese pomisle, da je vrag uzeo šalu, no, bojeći se za svoju kožu, nijesu se ufali priskočiti u pomoć, već su se zajedno s ostalima derali, da ga valja ubiti, misleći ipak, kako bi ga istrgli iz ruku razjarene gomile. I bili bi ga zasigurno ubili, da se Marchese nije dosjetio, kako da ga spasi. Pred crkvom se načetili žbiri, a Marehese što hitrije uzmože pojuri onome, što zastupaše poglavara i zavapi:

— Smilujte se Boga radi! Tu je neki lopov, koji mi je zdipio kesu s barem sto zlatnih fiorina, zgrabite ga molim vas i pomozite mi da dođem opet do svojih para.

Odmah dvanaestak stražara potrče mjestu, gdje su jadnog Martellina grebenali bez grebena. Oni se s najvećim naporom probiju kroz gomilu i izvuku Martellina, svega izubijanog, te ga odvedu pred sud. Mnogi, što smatrahu, da se on sprdao s njima, odoše za njim i, kada su čuli da su ga uhitili kao kradljivca, a ne znajući, kako da mu se bolje osvete, svi odreda uzeše tvrditi, da im je ukrao kesu s novcem. A kad je to čuo sudac, koji bijaše čovjek surov, odvede ga nastranu i počne ispitivati. No Martellino se uze žaliti, kao da su ga na pravdi Boga uhitili. Sudac se razgnjevi i dade ga privezati za mučila, rastezati i šibati, da bi ga prisilio da prizna ono, zbog čega su ga optužili, a potom da ga dade objesiti. Kad su ga opet spustili na tlo, sudac ga upita, je li istina ono, što protiv njega govore. Znajući, da mu ne koristi tajiti, reče:

— Gospodaru, voljan sam priznati cijelu cjelcastu istinu; no naredite svima onima, koji me optužuju, da iskažu kada i gdje sam im ukrao kesu, a ja ću vam kazati, što sam učinio, a što nijesam.

Svidje se to sucu, pa dade dozvati neke od njih, te jedan reče, da mu je ukrao kesu prije osam dana; drugi prije četiri, a neki onoga istog dana. Kada je to Martellino čuo, upane:

— Gospodaru, svi oni grdno lažu. A da ja govorim istinu, evo vam dokaza: ne digao se s ovog mjesta, ako nijesam tek pred kratko vrijeme u ovaj grad prvi put u životu došao. Tek što stigoh, na moju veliku nesreću, odoh da pogledam sveca, gdje su me premlatili, kao što možete vidjeti. A da je istina, što vam velim, može vam potvrditi službenik, koji strance, čim stignu, upisuje u knjigu, a i moj gostioničar. Pa ako je istina ovo, što govorim, nemojte me na klevetu ovih zlih ljudi mučiti i ubiti.

Dok se to tako zbivalo, Marchese i Stecchi, koji bijahu dočuli, kako okrutno sudac s njim postupa i kako ga je dao mučiti, uplaše se jako i pomisle: Slabo smo ovo izmudrili, oslobodili smo ga jednog zla, a uvalili u gore! Brže bolje potraže gostioničara i ispričaju mu, što se dogodilo. Nasmije se ovaj i ode s njima nekome Sandru Agolantiju, koji je u Trevigiju pribivao i bio u velikoj milosti kod kneza. Ispripovjedi mu sve po redu i zajedno s njima ga umoli, da se zauzme za Martellina. Sandro se od srca nasmijao, a onda otišao knezu i izmolio od njega, da dade pozvati Martellina k sebi; tako i bje.

Oni, koji pođoše da ga dovedu, nađu ga ispred suca još u samoj košulji i posve smućena i prestrašena, jer sudac nije htio ni slušati njegova opravdanja; dapače, jer je po nesreći mrzio Fiorentince, bijaše naumio da ga objesi i nikako ga ne htjede predati knezu, dok ne bijaše prisiljen.

Kad se Martellino našao pred knezom i sve mu po redu ispričao, zamoli ga za milost da napusti grad, jer, dok god ne stigne u Firencu, činit će mu se, da mu je uže oko vrata. Knez se slatko nasmija toj zgodi i pokloni svakome od njih po odijelo, te se tako sva trojica protiv očekivanja izbave iz velike pogibelji i zdravi i veseli vrate svojim kućama.

Sunce je već klonulo zapadu, i žega popustila, kad su mlade gospe i tri mladića dokončali svoje novele. Tad kraljica prijazno kaza:


— Sad mi, drage druge, preostaje još samo da izaberem novu kraljicu, a ona, koja to bude, nek po svom sudu odredi za sebe i za nas, kako ćemo u poštenju i zabavi provesti naredni dan. Premda je još daleko do noći, ipak mi se čini, da onaj, koji unaprijed ne razmiali, ne skrbi, kako valja, za budućnost; pa da bi se moglo pripremiti ono, što nova kraljica odredi za sutradan, sudim, da svaki naredni dan valja da počnemo u ovaj sat. Rad toga, u slavu Onoga, po kojemu sve živi, i nama na utjehu, sutrašnjega dana vladat će našim kraljevstvom kao kraljica umna Filomena.


Rekav to, ustane, skine s glave lovor-vijenac i s poštovanjem metne ga njoj na glavu. Tad je najprvo ona, a potom sve ostale gospe i mladići pozdrave kao kraljicu i ljubezno obećaju, da će joj se pokoravati.


Filomena porumenje od srama, kad je okruniše za kraljicu, no spomenuv se riječi, koje je malo prije kazala Pampinea, da se ne bi činila glupa, osokoli se. Prvo svega potvrdi sve Pampineine naloge, a potom odredi, što valja učiniti za naredno jutro i za istu večer, zadržavajući se, gdje i bijahu. Naposljetku prozbori ovako:


— Predrage druge, premda me Pampinea učinila kraljicom svih vas, više po svojoj uljudnosti negoli zbog mojih vrlina, ipak sudim, da ne smijem sama po svome određivati o načinu življenja, već zajedno s vama. Pa da bi vas upoznala s onim, što se meni čini, da bi valjalo uraditi, te da po svojoj volji uzmognete što dodati ili oduzeti, nakanila sam da vam ukratko razložim. Ako li sam danas točno promatrala Pampineino postupanje, sudim, da bijaše isto toliko pohvalno koliko i ugodno; stoga držim, da njene odluke ne treba mijenjati, dokle nam god ne dosade, zbog predugog trajanja ili drugog kojeg razloga. Pa da u redu nastavimo onako, kako smo započele, ustat ćemo i prošetati se uz šalu i smijeh; pri smiraju sunca večerat ćemo za hlada; potom ćemo otpjevati koju pjesmicu, a još mala šale ne će biti na odmet prije spavanja. Ujutro ćemo poraniti i, kao i danas, nekuda veselo otići, kako bude kome drago. Pa, kao što smo i danas uradili, u određenu uru vratit ćemo se ovamo, da nastavimo s pripovijedanjem. Baš u tome, kanda, nalazimo najviše užitka i koristi. No, što Pampinea zaista ne mogaše učiniti, jer je kasno izabrana, počet ću ja, naime, odrediti neke granice tome, o čemu ćemo pripovijedati, i unaprijed označiti predmet, kako bi svatko imao dovoljno vremena da izmisili neku lijepu novelu o zadanom Za sutra, ako vam je drago, predlažem ovo: budući da usud od početka svijeta na razne načine goni ljude, a tako će biti i do konca, neka svatko pripovijeda o tome, kako se netko iz kojekakvih neprilika izvukao, te se na kraju iznad očekivanja sve lijepo završilo.


I gospe i mladići pohvale njenu odredbu i obreknu, da će se nje držati. Samo Dioneo, kad su svi već zašutjeli, priklopi:


— Gospo, kao što svi rekoše, tako i ja velim, da je vaša zamisao vrlo pohvalna i lijepa; nego, molim vas za osobitu milost, koja neka vrijedi sve dotle, dok i naša družba traje, a ta je, da mene ta odredba ne veže, i da ne moram kazivati novelu o predloženom predmetu, ako ne želim, već da pripovijedam onu, koja se meni najviše mili. A da tko ne pomisli, da tu milost molim, jer ne znam izmisliti novelu, bit ću bdsada zadovoljan, ako svagda budem posljednji na redu.


Kraljica, koja ga je znala kao šaljivčinu i veseljaka, odmah se dosjeti, da on to moli rad toga, da zgodnom novelom razvedri i nasmije družbu, ako se zamori od pripovijedanja, pa mu uz pristanak svih rado udijeli tu milost. Tada svi ustanu i lakim korakom upute se bistru potoku, koji je tekao niz brežuljak i vijugao kroz živo stijenje i zelenu travicu, kroz dolinu zasjenjenu mnogim drvećem.


Ondje gospe bose i goloruke počeše gacati po vodi i među sobom se na razne načine zabavljati. No, kako se bližilo doba večeri, vratiše se u dvorac i s tekom večeraše. Nakon večere, naredi kraljica, da donesu glazbala i zaplešu, a ples neka vodi Lauretta, Emilia nek pjeva, dok će je Dioneo leutom pratiti. Lauretta pripravno povede ples, a Emilia veoma toplim glasom zapjeva ovu pjesmu:

Ljepota mi moja tako omilila,
da me druge nikad
ljubavi ne će svladat takva sila.

Ja u taj ljepoti vidim, puna žara,
dobro, što je radost misaona bitka,
a nezgoda nova ko i miso stara,
ne će me lišit ovoga užitka.
Kakvo će me slično biće da očara,
dakle, više ikad,
pa da ko ovom ravna mu je sila?

A ovo dobro od mene ne bježi,
kada mu se želim divit zanesena,
već za mojom žudnjom tad i ono teži,
iduć mi u susret, pa sam opijena
i sve mi u duši ova miso leži,
da ne znam da li ikad
pržaše ikog takvog plama sila.

A ja, što iz sata u sat više gorim,
kako ga dulje motre oči moje,
sva mu se dajem, radujuć se skorim
užicima, što ih uglavi nas dvoje,
sretna i zbog onih, što nam još predstoje,
te držim da nikad
se ovdje ovakvim još ne oču sila.

Pošto je Lauretta dopjevala pjesmicu, uz koju su svi veselo pristali, mnogi su se zamislili na one riječi. Nakon toga su još igrali i kolo, pa kako noć već bješe poodmakla, kraljica odredi, da se za danas zabava završi. Pozove sluge da užegu svijeće, te svima zapovjedi da odu na počinak. Svi je poslušaše i povukoše se u svoje odaje.

DESETA NOVELA

Meštar Alberto iz Bologne na lijep način posrami neku gospu, koja je htjela njega osramotiti, jer je u nju bio zaljubljen.

Umuče već Elisa, a posljednja na redu bijaše kraljica. Ona s dražesti, svojstvenom ženama, prozbori:

— Valjane mladice, kao što zvijezde krase za vedrih noći nebeski svod, a cvijeće u pramaljeće zelene tratine, tako su ljupki, izrazi ures lijepu vladanju i ljubeznu razgovoru. A ovi, jer su kratki, bolje pristaju ženama negoli muškarcima, to više, što ženama manje dolikuje đa mnogo i dugo govore, kad ne moraju, negoli muškarcima. Nego, danas ima malo žena ili gotovo nijedna, koja bi razumjela duhovit izraz ili znala odgovoriti, ukoliko ga i razumije. Zaista je to sramota za nas i sve one, koje danas žive. A to stoga, što su tu vrlinu, koja je u prošlosti resila dušu žena, današnje žene prevratile u brigu za ures tijela, pa ona žena, kojoj je odjeća šarenija, prugastija i kićenija, sudi, da je svi moraju većma cijeniti i poštovati; a ne misli na to, da bi magarac mogao mnogo više nego bilo koja od njih na sebi ponijeti, ako bi se tko našao, da ga time ogrne ili natovari; uza sve to ne bi uživao veće časti, no što ga kao magarcu pripada. Sramim se tako zboriti, jer protiv drugih ne mogu kazati ono, što ne bi vrijedilo i za mene: te, tako urešene, nalickane i okićene žene ili su nijeme i neosjetljive kao mramorni kipovi ili, ako i odgovore na neko pitanje, bolje bi učinile, da su mučale. A sebe uvjeravaju, da je to znak čiste duše, ako ne znaju među sobom ili s vrlim ljudima razgovarati; svojoj su gluposti nadjele ime poštenje, reklo bi se, da je poštena ona, koja samo sa sluškinjom, praljom ili pekaricom zbori: da je narav tako htjela, kako nas one uvjeravaju, drugačije bi ograničila njihovo brbljanje. Istina je, da valja uzeti u obzir, kao i u svemu, tako i u ovome, i vrijeme, i mjesto, i osobu, s kojom govorimo, jer se katkad zbiva, da žena ili muškarac, misleći zgodnom riječju posramiti koga, a ne odmjeriv točno svoje snage u odnosu na svog subesjednika, njega samoga ili nju oblije rumenilo, namijenjeno drugome. Pa da biste se umjele čuvati toga, a usto još, da se na vas ne bi mogla primijeniti uzrečica, koja se često navodi, da žena vazda izvuče kraći kraj, hoću da vas posljeđnja današnja novela, što je ja moram kazivati, pouči; pa kao što ste po plemenitosti duše različne od drugih, da se tako isto pokažete drugačije po izvrsnosti svojega ponašanja.


Nije tome davno, življaše, a možda još i danas živi u Bologni neki znameniti ljekar, slavan i na glasu gotovo u cijelom svijetu, po imenu meštar Alberto, čovjek već star, na pragu sedamdesete, te u njegovu tijelu gotovo ne bijaše više naravne toplote, no duh mu još tako živ, da se ipak u njemu užegao ljubavni plam, kad je na nekoj svečanosti ugledao prekrasnu udovicu, a zvala se gospa Malgherida de' Ghisolieri, kako neki vele. Ona mu neobično omilje, i ljubavni žar se raspali u njegovim zrelim grudima, kao da je mladić, te mu se činilo, da ne počiva dobro one noći, kad ne bi toga dana vidio milo i nježno lice svoje krasotice. Rad toga uze sveudilj, sad pješke, sad na konju, kako mu se kad mililo, šetati pred kućom one gospe. Pa se tako ona i mnoge druge gospe dosjete uzroku njegove šetnje i mnogokrat među sobom ismjehivahu tog ljubovnika, tako zrele dobi i zrela uma: mišljahu. možda, da se tako divna ljubavna strast može začeti i živjeti samo u nezrelim grudima mladića, a ne i zrela muža. Meštar Alberto se i nadalje šetao, kadli jednog svetačnog dana, dok je spomenuta gospa s mnogim drugima sjedila pred svojim vratima, izdaleka ugledaše meštra Alberta, kako im se približuje, pa sve zajedno nakane da ga svečano prime i pogoste, a potom da mu se narugaju, zbog njegove zaljubljenosti. I učine tako. Sve ustanu, pozovu ga i odvedu u neko sjenovito dvorište, gdje dadu donijeti izabrana vina i razne poslastice. Naposljetku ga duhovito i ljupko upitaše, kako to, da se zaljubio u ovu krasoticu, koju ljube mnogi lijepi, ljubezni i plemeniti mladići. Osjeti meštar Alberto, da ga vrio uljudno bockaju, pa tobože vesela lica odvrati:


— Gospo, nitko se pametan ne će čuditi, što ljubim, a osobito što vas ljubim, jer ste dostojni toga. Premda je narav starce lišila snage potrebne za tjelesnu ljubav, nije im oduzela dobru volju, a kako imaju važe iskustva negoli mladići, bolje znaju, što je vrijedno ljubiti. Ufanje, koje me potiče da ja, starac, ljubim vas, koju ljube mnogi mladići, ovo je: vidjeh mnogo puta gospe, gdje jedu bob i luk, pa, ma da u luku ništa dobra nema, ipak je bolji okus glavice, nego onoga, što općenito privlači vaš iskvareni tek, jer vi glavicu držite u ruci, a žvačete pera, koja su ne samo nevaljala, već im je i okus slab. Ne radite li i vi, gospo, tako kad izabirete svoje ljubovnike? A kad biste ispravno postupali, izabrali biste mene, a ostale potjerali.

Posrami se i gospa i njene drugarice, a ona prozbori:


— Meštre, zaista ste nas lijepo i uljudno kaznili za našu obijest. Cijenim vašu ljubav, kao ljubav umna i valjana muža, pa rad toga raspolažite sa mnom u svemu, što je dostojno moje časti.


Ustav Alberto sa svojim drugovima, zahvali gospi i u smijehu i veselo se od nje oprositi i ode.


Tako gospa, ne pazeći kome se ruga i misleći da će pobijediti, bude pobijeđena. A vi, pak, ako budete razborite, brižljivo ćete se toga čuvati.

DEVETA NOVELA


Neka gospa iz Guascogne prekori ciparskog kralja; on od slabića postade valjan vladar.


Posljednja kraljičina zapovijest ostade Elisi, no ona, i ne čekajući je, sva radosna prozbori:


— Mlade moje gospe, često se zbilo, da je jedna jedina, mnogo puta slučajno i nenamjerno izrečena riječ, postigla ono, što nijesu mogli postići ni ukori ni kazne. To se jako dobro vidi. u noveli, koju nam kazivaše Lauretta, a ja sam nakanila dokazati vam to još jednom vrlo kratkom novelom, jer dobre novele ne mogu nikada biti na odmet, a da nam koriste, valja ih pažljivo slušati, pa ma tko ih kazivao.


Znajte dakle, da za prvog ciparskog kralja, pošto je Gotfrid Bujonski osvojio Svetu Zemlju, neka vlastelinka iz Guascogne pođe da hodočasti na božji grob. Na povratku stiže na Cipar, gdje su je neki prostaci grubo uvrijedili. To joj je zadalo takvu bol, te se nije mogla utješiti, pa je naumila da se potuži kralju; no netko joj reče, da će joj sav trud biti utaman, jer je kralj takva kukavica i tako nesposoban da učini kome dobro, te ne samo što po zakonu ne kažnjava uvrede, već bezbrojne uvrede kukavički na najveću sramotu i zazor podnosi, pa je svatko svoj jad i čemer iskaljivao tako, da je kralja vrijeđao i sramotio. Tada ona gospa, sva očajna, što ne može vratiti žao za sramotu, da bi sebi našla neko zadovoljenje, odluči prekoriti spomenutog kralja za njegov kukavičluk. Plačući ode k njemu i reče mu:


— Gospodaru, ne dolazim pred tvoje lice, da od tebe iziskujem osvetu za nanesemu mi uvredu, ali kao zadovoljštinu za nju, molim te, da me naučiš, kako podnosiš uvrede, za koje sam čula, da su ti nanesene, i da tako, naučiv od tebe, mogu strpljivo podnositi svoju. Sam Bog mi je svjedok, kako bih drage volje svoju uvredu dala tebi, da mogu, kad ih ti tako dobro znaš trpjeti.


Kralj, koji dotle bijaše spor i lijen, kao da se iza sna probudio; prvo, strogo kazni uvredu nanesenu onoj gospi, a onda uze progoniti svakoga, koji se otada ogriješio o čast njegove krune.

OSMA NOVELA

Guiglielmo Borsiere domišljatim riječima pokudi škrtost gospara Ermina de Grimaldi.

Pokraj Filostrata sjeđaše Lauretta, koja, pošto je čula, kako svi hvale domišljatost Bergaminovu, te, znajući da je sad na njoj red da pripovijeda, i ne čekajući zapovijesti, ljubezno poče:


— Prethodna novela, drage prijateljice, nuka me da vam kazujem, kako je neki čestit dvoranin kaznio isto tako uspješno pohlepu nekoga vrlo bogata trgovca. Ma da i moja novela ima sličan posljedak, kao i prijašnja, ne će vam se manje sviđati, kad saznate, da je na kraju urodila dobrim plodom.


Življaše, dakle, u Genovi prije nmogo godina plemić po imenu gospar Ermino de' Grimaldi. Svojim velikim posjedima i novcem (kako su svi mislili) nadmašivao je bogatstvo najbogatijih građana, za koje se tada u Italiji znalo. Pa kao što je u bogatstvu nadmašivao svoje zemljake, tako je i po škrtosti i sitničavosti daleko pretekao sve škrce i tvrdice ovoga svijeta, te nije samo stiskao kesu, kad je valjalo koga počastiti, već i onda, kad je njemu samome što trebalo. Protivno običajima, što su vladali među Genovežanima, koji se vole lijepo odijevati, lišavao se svega i trpio i podnosio svaku oskudicu u jelu i piću. Stoga ga s pravom nitko i nije zvao prezimenom de' Grimaldi, već samo gospar Ermino Škrtac.


Baš u vrijeme, kad se, ništa ne troseći, Ermino obogatio, stiže u Genovu neki vrli dvoranin, duhovit i uljudan, a zvali su ga Guiglielmo Borsiere. Nije Guiglielmo bio kao današnji dvorani, koji se, ne srameći se mnogo svojih pokvarenih i pokudnih običaja, nazivaju plemići i gospari i hoće da ih kao takve poštuju, a prije bi zaslužili, da ih nazivaju magarcima, jer su odgojeni i odrasli u prljavštini i glibu, a ne na dvorovima. Pa dok su nekada nastojali i trudili se da mire plemiće, kad bi nastale svađe i nesuglasice, da posreduju u ženidbama, sklapaju rodbinske veze i prijateljstva, te duhovitim i lijepim riječima razonode i razvedre potištene duhove, da šalama zabavljaju ljude na dvorovima i da oštrim riječima, kao dobri očevi, kore opačine, a sve to uz vrlo skromnu nagradu; danas, naprotiv, krate sebi vrijeme klevećući svoje bližnje, sijući neslogu i razdor, govoreći podlosti i pakosti, a što je još gore, sami ih pred očima drugih čine, jedan drugom podmeću sva zla, sramote i gluposti, bile istinite, bile lažne, i laskanjem uvlače plemenite ljude u podlost i zločin. A ta bijedna i izopačena gospoda više cijene i časte i potiču velikim nagradama onoga, čija su djela i riječi gnusniji. Sve je to na zazor i sramotu današnjega svijeta i veoma očit dokaz, da su vrline nestale i ostavile bijedne smrtnike u kalu grijeha i poroka.


Nego, da se vratimo na ono, što započeh i od čega me pravedna srdžba odvratila više no što željah, velim, da su svi genoveški plemići Guiglielma štovali i voljeli njegovo društvo. Pošto je nekoliko dana boravio u gradu, čuo je mnogo kazivati o lakomosti i škrtosti gospara Ermina, pa zaželje vidjeti ga. A i gospar Ermino bješe već čuo o valjanosti Guiglielma Borsiera pa ga (koliko je god bio škrt, ipak je tinjala u njemu iskra plemenitosti) vrlo prijateljski i radosno primi i s njim se o mnogo čemu porazgovori. Tako u razgovoru povede ga sa sobom, s još nekim Genovežanima, koji s njim bijahu, svojoj novoj kući, koja bijaše vrlo lijepa. Pošto su je razgledali, upita ga:


— Ded, gosparu Guiglielmo, da li biste mi umjeli reći, vi, koji vidjeste i čuste mnogo toga, nešto, što se još nigdje vidjelo nije, a što bih dao naslikati u dvorani ove moje kuće?


Na ovo neumjesno pitanje Guiglielmo odgovori:


— Gosparu, ne bih vam umio kazati nešto, što se nije nikad vidjelo, ukoliko to nije kihanje ili što slično tome. No, ako baš želite, ipak ću vam spomenuti nešto, što ne vjerujem da ikad vidjeste.


Gospar Ermino, ne očekujući odgovora, koji je dobio, ponuka ga:


— Ded, recite, molim vas, što je to?

Guiglielmo mu hitro odvrati:


— Naredite, da vam naslikaju Udvornost.

Netom gospar Ermino to začu, postidje se tako, da se gotovo u času posve izmijenio i postao drugačiji, nego li je dotad bio, te zaključi:


— Gosparu Guiglielmo, dat ću je naslikati tako, da mi nitko pa ni vi, ne ćete moći kazati, e je nisam ni vidio ni upoznao.


I otada (takva je moć bila u Guiglielmovim besjedama) postade najdarežljiviji i najljubezniji plemić. I nitko nije tako primao i častio i građane i strance u Genovi u ono doba, kao on.

SEDMA NOVELA

Bergamino na lijep način novelom o Primasu i opatu iz Clignija ukori neobičnu škrtost gospara Cana della Scala.

Ljupka Emilia sa svojom zabavnom novelom natjerala je na smijeh kraljicu i sve ostale. Svi pohvališe križarevu domišljatost. A kada se smijeh stišao i svi zašutjeli, Filostrato, kojemu je bio red da kazuje, počne ovako:

— Lijepo je, vrle gospe, kad tko pogodi nepomičnu metu, no pravo je čudo kad strijelac pogodi neobičnu metu, koja se onog hipa pojavila. Grešan i opak život popova često je znak njihove zloće i daje povoda svakome, tko to želi, da o tome govori i da ih kudi. Pa kao što je dobro učinio onaj valjani čovjek, kad je ono ukorio inkvizitora s licemjerna milosrđa fratara, koji daju sirotinji ono, što bi morali dati svinjama ili baciti, sudim, da još većma valja pohvaliti onoga, o kome ću kazivati, a podsjetila me na to prethodna novela. Moj je junak ljupkom novelom ukorio gospara Cana della Scala, uzvišena gospodina, s iznenadne i neobične škrtosti, i to tako, da mu je kazivao o drugome ono, što je o njemu i o sebi bio naumio reći. Evo vam te novele:

Kao što se pronio po cijelom svijetu glas, gospar Can della Scala bijaše miljenik sreće i jedan među najsjajnijom i najslavnijom gospodom, koje je poznavala Italija još od vremena cara Federiga II. Jednoć Can della Scala odluči prirediti veliku i sjajnu svečanost u Veroni. Na ovu je svečanost došlo mnogo svijeta sa svih strana, a ponajviše dvorana svake ruke.

Odjednom (ne zna se zašto) odusta on od svečanosti i djelomice obdari one, koji bijahu došli, te ih otpusti. Samo jedan, po imenu Bergamino, tako vrstan i kićen govornik, te bi jedva i mogao vjerovati onaj, tko ga čuo nije, ostade, a ne bijaše ni obdaren ni otpušten, nadajući se, da će i pored toga što ušićariti. Nego, gospar Cane je uvrtio sebi u glavu, da bi sve ono, što bi mu dao, bilo baš tako izgubljeno, kao da si u vatru bacio; no o tome mu niti što reže niti poruči. Bergamino se sneveseli, videći poslije nekoliko dana, da ga niti tko zove i niti traži od njega ono, što bi njegovu zanatu priličilo, a izim toga troši mnogo u svratištu za sebe, konje i sluge. Ipak je čekao, jer mu se činilo, da ne bi bilo dobro još otputovati. Sa sobom bijaše donio tri krasna i bogata odijela, koja mu bijahu poklonila druga gospoda, da bi se dostojno pokazao na svečanosti. Kad gostioničar zatraži da mu plati, prvo mu dadne jedno odijelo, a pošto se još zadržao u istoj gostionici, moradne dati i drugo, pa na koncu načne i posljednje, odlučiv ostati dotle, dok mu dotraje novca od toga odijela, i potom otputovati.

Dok je tako živio od tog trećeg odijela, zbude se, da je nekoga dana objedovao u toj gostionici gospar Cane, koji, kad opazi Bergamina tako sjetna, više da mu se naruga, negoli da se zabavi njegovom domišljatošću, prozbori:

— Što ti je, Bergamino? Što si tako sjetan i neveseo? Ded kazuj štogod!

Tada mu Bergamino, ni časa ne razmišljajući, kao da je prije već dugo o tome mozgao, ispripovjedi novelu, baš kao naručenu za ovu prigodu.

— Valja da znate, gospodaru, da je Primas bio veoma vješt latinskom jeziku i iznad svih drugih spretan i hitar stihotvorac. Usto je bio tako slavan i poštovan, te se i tamo, gdje ga nijesu poznavali, širio glas o njemu, i gotovo nikoga ne bijaše, da ne bi znao, tko je Primas. Tako se dogodilo, kad se Primas jednoč našao u Parizu u oskudici (kao što je zamalo vazda i bio, zbog toga što moćni slabo cijene vrline), da je čuo govoriti o opata iz Clignija, za koga se misli, da je po svojim dohocima, poslije pape, bio najbogatiji prelat. Slušao je o njegovim čudesnim i veličanstvenim djelima, primjerice, da je njegov dvor svagda otvoren svima, i da nikome, tko dođe k njemu, ni jela ni pića ne uskrati, samo ako to zaište za vrijeme, kad opat jede. Kada Primas to začu, kao čovjek, koji je rado gledao vrle ljude i gospodu, odluči da se sam uvjeri o darežljivosti opatovoj i raspita se, koliko je daleko od Pariza mjesto, gdje živi. Odgovoriše mu, da do toga mjesta ima oko šest milja. Primas pomisli, da može stići do objeda, ako se uputi ranim jutrom. Zamoli, da mu opišu put, no kako nitko tame nije išao, poboja se, da po nesreći ne zabludi i ne prispije tamo, gdje ne bi tako lako dobio jelo. Pa, ako mu se to desi, da ne ostane gladan, ponese sobom tri hljeba, misleći da će vode (koja mu se nije osobito milila) svuda lako naći. Kruh turi u njedra i dade se na put; hodao je tako orno, te je stigao do opata baš pred sam objed. Uđe, ogleda se naokolo i opazi mnoge prostrte stolove, velike pripreme u kuhinji, i sve spremno za objed, te pomisli: »Zaista je to čovjek podašan, kako o njemu kazuju.«

Dok je on tako promatrao, opatov stolnik (bijaše upravo vrijeme objedu) naredi, da se donese voda za ruke. Potom smjesti svakoga za stol. Slučajno je Primas dobio mjesto baš naspram vrata odaje, kroz koju je opat imao proći, da dođe u blagovaonicu.

Na tom je dvoru vladao takav običaj, da nikad nijesu postavljali na stol ni kruh ni vino ni bilo koju od jestvina ili piće, dok god opat ne bi sjeo za stol. A kada svi posjedaše, stolnik poruči opatu, da je jelo pripravljeno i da čekaju na njega. Opat zapovjedi, da mu otvore vrata, da bi ušao u blagovaonicu. Ulazeći, pogled mu pane baš na Primasa, koji bijaše vrlo slabo odjeven, a opat ga i nije poznavao. Tek što ga opazi, zla mu misao, kao nikad dotad, saleti dušu, te pomisli: »Gle, kakve ja hranim!« Vrati se smjesta i zapovjedi, da zatvore odaju, te upita one, koji bijahu kraj njega, tko je onaj odrpanac, što sjedi za stolom naspram vrata. No nitko ga nije poznavao. Primas, koji je dugo pješačio, a ne bijaše naviknut postiti, htjede jesti. Počeka neko vrijeme, a onda, ne videći opata da dolazi, izvuče iz njedara jedan od hljebova, koje bijaše sobom donio, i uze ga jesti.

Poslije nekog vremena opat zapovjedi jednome od svojih slugu, da pogleda, je li onaj čovjek otišao. Sluga se vrati i odgovori: »Nije, gosparu, već jede kruh, koji je, kanda, sobom donio«. Na to će opat: »Nek samo jede svoj, ako ga ima, našega lje danas ne će okusiti«.

Opat je želio, da Primas sam ode, jer mu se nije činilo zgodno da ga otpravi. Kada Primas pojede prvi hljeb, a opata jednako nije bilo, počne jesti drugi. I to dojave opatu, koji bijaše naredio, da pogledaju, nije li otišao. Naposljetku, kako opat još uvijek nije dolazio, uze Primas jesti i treći hljeb; te i to dojave opatu. Ovaj poče u sebi premišljati ovako: »Gle, što se to danas u mojoj duši zbiva? Kakva je to škrtost? I gnjev kakav? Rad koga? Nahranio sam i hranim eto, već tolike godine, svakoga, tko je god od mene zaiskao i ne gledajući, da li je gost gospar ili težak, siromah ili bogataš, trgovac ili mešetar; svojim sam rođenim očima vidio, kako bezbrojni namjernici i potukači troše moj imutak, i nikad mi ovakva misao nije trovala dušu, kao zbog ovoga čovjeka ovdje! Nema dvojbe, nije mene škrtost obuzela rad makar kakva čovjeka; taj, koji mi se čini skitnica, sigurno je velik muž, kad mi se duša tako opire da ga pogostim!« Zaključiv tako, htjede znati, tko je onaj čovjek. Sazna, da je ono Primas i da je došao na svoje se oči uvjeriti o njegovoj darežljivosti, o kojoj je slušao. Opat, koji je o njemu već prije čuo kao o valjanu mužu, zasrami se i, da bi popravio svoju griješku, trudio se da ga što bolje počasti. Poslije objeda naredi, da mu dadu bogatu odjeću, kako se dolikovalo njegovim zaslugama, i još mu pokloni novaca i konja, te mu na volju ostavi da ode ili da ostane. Primas bijaše s tim zadovoljan, te mu se, što je ljepše i bolje mogao, zahvali i vrati se jašući u Pariz, odakle je pješke došao.

Gospar Cane, bistrouman čovjek, bez ikakva objašnjenja izvrsno razumjede, što mu je Bergamino želio kazati, pa smiješeći se priklopi:

— Bergamino, prikazao si mi vrlo domišljato svoje nedaće, svoju vrsnoću i moju škrtost, te što od mene želiš. Zaista ti kažem, da nikad prije, izim sada prema tebi, škrtost nije ovladala mnome, no ja ću je otjerati onim štapom, koji si mi ti naznačio.

Pošto plati Bergaminov račun krčmaru, pokloni mu jedno svoje bogato odijelo, novaca i konja, te mu ovaj put na volju ostavi da ode ili da ostane.

Židov uzjaha konja i, što hitrije mogaše, odjezdi u Rim; ondje ga židovi primiše s velikim počastima. Ne kazujući nikome zašto je došao, oprezno poče promatrati, kako žive papa, kardinali, ostali prelati i dvorani. Po onome, što je sam kao pronicav čovjek primijetio, i po onom što je dočuo, zaključi, da od najvišega pa do najnižega svi redom na najnečasniji način griješe bludno, ne samo na naravni način, već i da sodomiju vrše, posvema neobuzdano, bez ikakve grižnje savjesti ili srama, pa je moć bludnica i dječaka velika, a njihovo posredovanje u ne znam kako znatnim poslovima uspješno. Osim toga, dobi očit dokaz, da su uopće svi popašni i pijandure i da uz blud, kao divlje životinje, služe više trbuhu negoli Bogu. Promatrajući dalje, opazi, koliko su svi škrti i pohlepni za novcem, da za pare trguju čovječjom krvlju, čak i kršćanskom, kao i crkvenim blagom, zavjetima i nadarbinama; da im je trgovina tako razgranata, i da više mešetara imaju negoli trgovci svilom ili bilo čime drugim u Parizu; simoniju otvoreno nazivaju skrbništvom, a proždrljivost okrepom, kao da Bog mari za značenje riječi i ne zna namjere okorjelih duša, već da ga možeš kao i ljude krivim nazivima prevariti.

Sve to i još mnogo štosta, o čemu je bolje šutjeti, bijaše trijeznu i skromnu židovu vrlo zazorno, pa, pošto mu se činilo, da je vidio dovoljno, odluči vratiti se u Pariz. I tako učini. Tek što je Giannotto doznao, da mu se prijatelj vratio, dođe k njemu, nadajući se svemu prije negoli tome, da će se ovaj pokrstiti, te se srdačno i radosno pozdraviše. Pošto se židov odmorio od puta, Giannotto ga upita, što sudi o svetom ocu, kardinalima i ostalim dvoranima. Židov mu pripravno odgovori:

— Sudim, da se nijedan od njih ne može dobru od Boga nadati. I pravo da ti kažem, ako umijem dobro prosuditi, kanda nema među svim tim popovima ni trunke svetosti, ni pobožnosti, ni dobrih djela ili primjema života, ili što slično. Naprotiv, bluda, škrtosti, proždrljivosti i sličnih i još gorih poroka (ako gorih može biti) vidjeh u tolikom obilju, te mi se rimski dvor čini prije kovačnica vražjih negoli božjih djela. A po onome, kako ja sudim, kanda se vaš najviši pastir a s njim i ostali, svim silama trude da unište i zbrišu sa zemlje kršćansku vjeru, dok bi joj baš oni imali biti temelj i potpora. Pa kako vidim, da se ne zbiva ono, za što oni skrbe, već da vaša vjera sve više napreduje i postaje sve slavnija, zaista mislim, da je to djelo Duha svetoga, i da joj je on, kao jedino] i pravoj iznad svih drugih, temelj i oslonac. Stoga, ako bijah tvrd i neumoljiv na tvoje nagovaranje, i ne htjedoh se pokrstiti, sada ti otvoreno velim, da ni za što na svijetu ne bih propustio da prijeđem na kršćanstvo. Pođimo, dakle, u crkvu, i neka me ondje po obredu vaše svete vjere pokrste.

Kada ga je Giannotto, koji je očekivao posve protivan zaključak od onoga, čuo tako govoriti, obraduje se kao još nitko nikad na ovom svijetu. Tada pođe s njim u crkvu Naše Gospe pariške, te zamoli tamošnje svećenike, da krste Abrahama. Ovi odmah udovolje njegovoj želji. Giannotto mu je bio krsni kum i nadio mu ime Giovanni. Kasnije je pozvao najspremnije učitelje, da ga pouče u našoj svetoj vjeri, koju on hitro izuči, i otada bijaše dobar i vrijedan čovjek, te sveta života.

TREĆA NOVELA

Židov Melkizedeh pričom o tri prstena otkloni od sebe veliko zlo, koje mu je pripremao Saladin.

Pošto svi pohvališe Neifilinu novelu, i ona zamuknu, po kraljičinoj želji otpoče Filomena ovako:

— Neifilina novela podsjeća me na opasnu zgodu, koja se desila nekom židovu. Kako su već drugi vrlo dobro govorili o Bogu i o istinama naše svete vjere, ne će biti na odmet, ako se spustimo do ljudskih zgoda i djela. Kazivat ću vam novelu, koja će možda, kad je čujete, učiniti da budete oprezniji u odgovorima na pitanja, što će vam ih tko postaviti. Znano vam je, ljubezne druge, da glupost često puta baci čovjeka iz sretna života u najveću bijedu, dočim um spašava mudraca od najvećih pogibelji i pribavlja mu siguran mir. A da uistinu glupost od dobra dovodi do bijede, imamo mnogo dokaza; o tome sada i ne moramo kazivati, jer nam se svakoga dana očituje na tisuće takvih primjera. No da razbor donosi mir, dokazat ću vam, kako sam obećala, kratkom novelom.

Saladin bijaše tako valjan, te ne samo što je od čovjeka niska roda postao babilonski sultan, već je mnogo pobjeda izvojevao nad saracenskim i kršćanskim vladarima. Nego, u tim mnogim vojnama, a i raskošnim životom, potratio je sav svoj imutak. Jednoč mu se desi, te mu ustreba veća svota novaca i, ne znajući odakle da ih tako brzo smogne, sjeti se nekog bogatog židova, koji se zvaše Melkizedeh i koji je u Aleksandriji živio i posuđivao novac uz skupe kamate, pa pomisli, da će ga taj, ako ushtjedne, lako uslužiti. No židov bijaše tako škrt, te mu sigurno dragovoljno ne bi nikad posudio novac, a da nasiljem od njega dobije, to sam nije htio. Kad ga je ipak nužda pritisla, sve svoje misli usredotoči na to, kako da nađe zgodan razlog, da od židova izvuče novac na lijepe. Naredi da ga dozovu, prijateljski ga primi, posadi ga sebi uz koljeno i ovako mu reče:

— Vrli mužu, od mnogih sam slušao, da si jako uman i učen u vjerskim pitanjima. Stoga bih bio rad, da mi ti kažeš, koji od tri zakona smatraš za pravi: židovski, saracenski ili kršćanski.

Židov, koji bijaše zaista uman čovjek, predobro opazi, da mu Saladin sprema zamku i traži izliku, da ga optuži, pa pomisli, da će Saladin izvršiti svoj naum, ako pohvali bilo koju od te tri vjere. Znajući, da mu valja naći takav odgovor, da ga ovaj ne uzmogne uhvatiti za riječ, napregnu um i brzo izmudri ono, što je valjalo reći, te poče:

— Gospodaru, pitanje, koje mi postaviste, lijepo je, pa hoteći vam odgovoriti, što ja o tom sudim, ispripovjedit ću vam priču, koju ćete čuti: Ako me pamet dobro služi, sjećam se, da sam mnogo puta slušao o nekom znamenitom i bogatom čovjeku, koji je među najdražim draguljima u svojoj riznici imao prekrasan i skupocjen prsten. Rad vrijednosti i ljepote mu, htjede, da ga kao znak posebne časti zasvagda sačuva svojim potomcima, te naredi, da onaj od njegovih sinova, kojemu on ostavi prsten i u kojega se prsten nađe, bude njegov nasljednik, i da ga svi moraju kao najstarijega priznavati i častiti. Onaj, kojemu je on ostavio prsten, odredi isto za svoje potomke i učini onako, kako je učinio njegov prethodnik. Ukratko, ovaj je prsten prelazio s koljena na koljeno i naposljetku dospije u ruke jednome, koji imađaše tri lijepa, valjana i ocu vrlo poslušna sina; stoga je svu trojicu jednako ljubio. Mladićima je bio poznat običaj s prstenom, pa je svaki od njih želio da bude među svojima najpoštovaniji, i svaki je od njih, kako je bolje znao i umio, molio oca, koji već bijaše star, da na samrti njemu ostavi prsten. Čestiti čovjek, koji je sve jednako volio, nije ni sam znao izabrati, kojemu da ostavi prsten, pa, obećav svakome od njih, htjede da ih svu trojicu zadovolji. Stoga potajno naredi nekome vrijednom zlataru, da iskuje još dva prstena posvema slična onom prvom, te i onaj, koji ih je napravio, jedva mogaše razlikovati, koji je pravi. Na samrtnoj postelji kriomice dade svakome sinu po prsten. Pošto otac umre, svaki od njih htjede za sebe nasljedstvo i čast, te, sporeći jedan drugome to pravo, kao dokaz svojega prvenstva, svaki pokaza prsten. Pa kako gu sva tri prstena bila posve nalik jedan na drugi, ne mogahu razabrati, koji je pravi, i pitanje, tko je istinski očev nasljednik, ostade neriješeno do dana današnjega. Tako vam velim, gospodaru, i za ova tri zakona, o kojima me pitaste i koja je otac nebeski dao trima narodima: svaki narod vjeruje, da je on pravi nasljednik, i njegova vjera istinska, te da samo on poštuje njegove zapovijesti; a pitanje, tko ima pravo, ostaje neriješeno, kao i ono o prstenima.

Saladin shvati, da je židov vješto umaknuo zamci, koju mu bješe postavio, pa odluči da mu otvoreno kaže svoju nevolju i vidi, da li će mu htjeti pomoći. I učini tako, odav mu, što bijaše naumio učiniti, da mu on nije tako domišljato odgovorio na pitanje. Židov mu rado posudi onoliko, koliko je Saladin tražio, što mu je kasnije Saladin točno vratio i usto ga je bogato obdario i smatrao za svojega prijatelja, te mu na svom dvoru dao visok i častan položaj.

ČETVRTA NOVELA

Neki fratar zgriješi i time zasluži najtežu kaznu; oslobodi se tako, da čestito prekori svog opata s istoga grijeha.

Tek što Filomena okonča svoju novelu i umukne, Dioneo, koji je sjedio kraj nje, i ne čekajući zapovijest kraljičinu, te, znajući da po započetu redu on ima da pripovijeda, poče ovako:

— Ljubezne gospe, ako točno razumjeh vašu zajedničku namjeru, sakupismo se, da se pripovijedanjem pozabavimo, pa stoga sudim, držimo li se toga, da svatko smije, a tako i naša kraljica reče malo prije, kazivati onu novelu, za koju misli, da će nas najbolje zabaviti. Čuli smo već, kako je, poslušav dobre savjete Giannotta di Civigni, Abraham spasio dušu i kako je Melkizedeh umom spasio svoje blago od Saladinovih zasjeda, pa očekujem od vas, da me ne ćete pokuditi, što ću vam ukratko ispripovjediti, kako se neki fratar lukavošću oslobodio teške kazne.

Bijaše u Lunigiani, nedaleko odavde, samostan, koji je po broju i svetosti svojih redovnika nekoć bio jako na glasu. U njemu življaše, među ostalima, neki mlad fratar, čiju mušku snagu i čilost nijesu mogli oslabiti ni postovi ni bdjenja. Slučajno, jednoga dana, oko podne, kad su svi ostali fratri spavali, prošeće on sam samcat oko samostanske crkve, koja se nalazila na vrlo usamljenu mjestu, i opazi krasno neko djevojče, valjda kćerku nekog težaka iz okolice. Ljepojka je po poljima skupljala ljekovite trave. Netom je mladić ugleda, obuze ga požuda. Približi joj se i zapodjene s njom razgovor, te, riječ po riječ, sporazume se, i on je neopazice povede u svoju ćeliju. Dok se on raspaljen žudnjom, zaboraviv na oprez, s njom šalio, dogodi se, da se opat probudio i ustao. Prolazeći mimo tu ćeliju, začuje neko šaputanje i šuskanje. Da bolje čuje, potiho se približi vratima ćelije, prisluhne, te jasno razabere ženski glas. Spopane ga iskušenje, da ih pozove da mu otvore; potom se predomisli i odluči uraditi drugačije: vrati se u svoju sobu i počeka da fratar iziđe. A ovoga je, koliko se god bijaše zaboravio u uživanju i zabavi s djevojkom, jednako mučila bojazan, pa, pošto mu se učinilo, da je iz spavaonice začuo slab šum koraka, proviri kroz neku pukotinu na vratima i jasno prepozna opata, kako stoji i prisluškuje, te točno razumjede, da je opat mogao opaziti, e je djevojka u njegovoj ćeliji. Znajući, da ga zbog toga može stići teška kazna, jako se zabrine. Ipak, krijući pred djevojkom svoju muku, hitro premišljaše, kako da se iz nevolje izvuče. Naposljetku smisli zloban naum, koji je točno doveo do ishoda, što ga je on priželjkivao. Pretvarajući se pred djevojkom, da su se dosta zabavljali, reče joj:

— Izići ću da razvidim, kako da se odavde izvučeš, a da te nitko ne opazi. Ti se ovdje pritaji, dok se ja ne vratim.

Tada iziđe, zaključa vrata ćelije i ravno ode opatovoj sobi; predade mu ključ, kako je svaki fratar bio dužan učiniti, kad je izlazio iz samostana, i reče mu bezazlena lica:

— Gosparu, jutros nijesam mogao dovesti iz šume sva drva, što sam dao nasjeći, pa sada, s vašim dopuštenjem, idem onamo da ih dopremim.

Opat ipak htjede, da se točno uvjeri o fratrovu prestupku, te, misleći da ga ovaj nije zamijetio pred vratima, razveseli se slučaju, uze drage volje ključ i isto mu tako rado dopusti da ode. Tek što fratar iziđe, stane razmišljati, što bi bilo najbolje učiniti: ili u prisuću svih redovnika otvoriti ćeliju, i lako dokazati njegov grijeh, da ne bi mrmljali protiv njega, kad kazni fratra, ili da nju najprije sasluša i sazna, kako se sve to zbilo. Još pomisli, da bi u ćeliji mogla biti žena ili kći kakva ćovjeka, kome ne bi htio nanijeti taj zazor, da je pred svim fratrima osramoti. Naposljetku smisli, da prvo pogleda tko je, a potom odluči, što mu je činiti. Tiho ode do ćelije, otvori je i uniđe, zatvoriv za sobom vrata. Kad mladica ugleda opata, sva se smuti i, bojeći se sramote, zaplače. Opat zirne na nju, onako lijepu i svježu, i premda je bio star, uzburka mu se krv ništa manje nego mladom fratru, pa pomisli u sebi: »Ej, što ne bih i ja malko iskoristio priliku, koja mi se nudi, ta nepriliika i nevolja uvijek ima u izobilju! Lijepa je ova cura, a nitko na svijetu i ne zna, da je ovdje. Ako je samo uzmognem nagovoriti, da mi usliši želju, ne znam, zašto bih to propustio. Tko će ikad saznati? Nitko nikada, a grijeh potajan je napola okajan. Možda mi se nikad više ne će ukazati takva prilika. Razborit čovjek grabi sreću i onda, kad je gospodin Bog šalje drugome.« Preglavljujući tako, posve promijeni svoj prijašnji naum pa, približiv se djevojci, uze je ljubezno tješiti i moliti da ne plače: pa tako, od besjede do besjede, otkri joj polako svoju želju. Ljepojka, koja ne bijaše ni od drva ni od kamena, lako popusti opatovim željama, te je ovaj zagrli i izljubi, a onda se pope na uski fratrov ležaj. Poštujući možda teški teret svoga dostojanstva i nježnu ljepojkinu dob, i bojeći se, da je tom težinom ne prignječi, ne legne na nju, već je položi na sebe i dugo se tako s njom igrao. Mladi fratar, koji je hinio da ide u šumu, skrio se u spavaonici, pa kad vidje, da je opat u njegovu ćeliju ušao, umiren prosudi, da će njegova zamisao uspjeti, a kad opazi da je opat za sobom zatvorio vrata, bio je u to posve siguran. Izišao je dakle iz svog skrovišta, prišuljao se pukotini i kroz nju čuo i vidio sve, što je opat učinio i rekao. A kada se opatu učinilo, da se dosta dugo s djevojkom zabavljao, zaključa je u ćeliji, a sam se vrati u svoju sobu. Nakon nekog vremena začuje glas mladog fratra i, misleći da se vratio iz šume, naumi da ga pošteno izgrdi i da ga zatvori, kako bi sam mogao uživati u svom plijenu. Dade ga dozvati, te ga stroga i ozbiljna lica ukori, pa potom naredi, da ga bace u tamnicu. Fratar mu vrlo pripravno odgovori:

— Gosparu, nijesam tako dugo u redu sv. Benedikta, da bih bio mogao naučiti sva pravila; a vi mi još nikad ne pokazaste, kako valja, da žene tlače fratre, kao što ih tlače molitve i postovi, no, sada, kad mi pokazaste, obećavam, ako mi ovaj put oprostite, da nikad više ne ću bvako griješiti, već ću uraditi uvijek onako, kako vidjeh da vi radite.

Opat, pametan čovjek, odmah shvati, da fratar ne samo više od njega zna, već da je vidio sve, što je on uradio, pa, jer ga je njegova vlastita krivica pekla, bilo ga je sram kazniti fratra za ono, zašto je i sam zaslužio kaznu. Oprosti mu i naredi da šuti o svemu, što je vidio, a mladiću časno otpremiše. Možete vjerovati, da su je kasnije više od jedamput k sebi pozivali.

ŠESTA NOVELA

Neki valjani čovjek lijepim odgovorom posrami redovnika s licemjerja.

Sve gospe pohvališe markizinu krepost i domišljatost, kojom je kaznila francuskog kralja. Potom Emilia, koja je sjedila kraj Fiammette, po želji kraljičinoj, smjelo započe:

— Ni ja ne želim prešutjeti, kako je neki valjani čovjek, svjetovnjak, bocnuo lakoma redovnika duhovitim i pohvalnim riječima.

— Nije tome davno, drage djevojke, življaše u našem gradu neki fratar, minorit, inkvizitor za krivovjerje. On se, kao i svi ostali, jako trudio da se prikaže čovjekom sveta života i odana kršćanskoj vjeri, te nije s manje mara tragao za onima, koji su imali nabijenu kesu, negoli za onima, koji su o vjerskim načelima krive nazore imali. U toj revnosti sluči mu se, te naiđe na dobričinu, bogatijega novcem negoli umom, koji nekoga dana izlane pred svojom družbom, da ima tako dobra vina, te bi ga i Isukrst pio. Nije to čovjek rekao zbog krivovjerja, već prostodušno, a možda bijaše i pretjerano veseo ili nakićen vinom. To dojave inkvizitoru, pa, pošto doču, da mu je imanje veliko, a kesa dobro nabijena, što hitrije uzmogne cum gladiis et fustibus, zavrgne protiv njega pretešku parnicu, ne u nadi, da će ga izliječiti krivovjerja, već da će sebi tako napuniti džepove srebrom. Tako i bi. Dozove ga k sebi i upita, je li istina ono, zašto ga optužuju. Dobričina odgovori, da jest i objasni, kako se to dogodilo. Nato će inkvizitor, čovjek vrlo sveta života i veliki štovatelj sv. Ivana Zlatobradog:

— Ti si, dakle, od Krista napravio pijanicu, pohlepnog na fina vina, kao da je Krist Cinciglione ili pijandura i skitnica kao što si ti. Pa sad bi svojim poniznim govorom htio pokazati, da u tome nema nikakva zla? Nije to tako bezazleno, kao što ti misliš: zaslužio si lomaču, ako postupimo prema tebi, kako nam je dužnost.

To i još mnogo štošta mu reče razjarena lica, kao da je pred njim sam Epikur, koji je poricao besmrtnost duše. Ukratko, toliko ga je prestrašio, da mu dobričina, kako bi ga umilostivio, preko nekih posrednika dade dobro namazati dlanove zlatom sv. Ivana Zlatoustog, ne bi li s njime milosrdno postupao. (Ta mast uvelike koristi protiv kužne bolesti redovnika, zvane pohlepa, od koje osobito pate fratri minoriti, koji se ne smiju dotaknuti novca.) Tu vrlo djelotvornu mast, premda o njoj Galen ne govori ni u jednom od svojih traktata o medicini, toliko je upotrebljavao, te se prijeteći plam lomače milostivo pretvorio u križ. I kao da će s križarima preko mora, da bi zastava bila ljepša, odredi mu žuti križ na crnoj podlozi. A usto, kad je već primio novac, zadrži ga kraj sebe i za pokoru mu naredi da svako jutro sluša sv. misu u crkvi sv. Križa i da mu se javi za vrijeme objeda, a ostali dio dana može provesti, kako ga je volja.

Dok je čovjek sve to točno izvršavao, dogodilo se nekoga jutra, da je na misi slušao evanđelje, u kojemu bijahu i ove riječi: Primit će sto puta onoliko i dobit će život vječni. Te mu se riječi čvrsto urežu u mozak. Kad, prema naredbi, za vrijeme objeda dođe inkvizitoru, nađe ga gdje jede. Inkvizitor ga upita, je li slušao jutros misu, a on mu odmah odvrati:

— Jesam, gosparu.

Nato će inkvizitor:

— Jesi li na misi čuo što, da ti nije jasno, pa želiš, da ti se protumači?

— Sve mi je jasno, — odvrati dobri čovjek — i u sve čvrsto vjerujem. Nego, ako sam dobro razumio, čuo sam neku besjedu, zbog koje sam se jako sažalio na vas i sve ostale fratre, kad pomislim, kako vam se slabo piše na onom svijetu.

Tada ga upita inkvizitor:

— Koja te je to riječ potakla na sućut prema nama?

Dobričina mu odvrati:

— Gosparu, u evanđelju piše: ... primit će sto puta onoliko...

Nato će inkvizitor:

— Istina je to: no zašto te ta besjeda tako dirnula?

— Kazat ću vam, gosparu, — odvrati dobričina. — Otkad sam ovdje, svakoga dana vidim, kako dajete sirotinji, kad pun velik kotao juhe, a kad i dva, od onoga što preostaje vama i ostalim fratrima: pa ako vam se na onom svijetu za svaki kotao vrati stotinu, imat ćete toliko juhe, da ćete se u njoj svi potopiti!

Premda su svi, koji su sjedili za stolom s inkvizitorom, prasnuli u smijeh, on se zbuni, jer shvati, da mu se ruga zbog njihova »jušasta« licemjerja, pa da se nije sramio, zasigurno bi ga opet optužio, što se narugao njemu i onim ostalim dangubama. Srdit, naredi mu, neka radi što mu je drago, i da mu ne dolazi više na oči.

Rekav to, zarida još jače, a fratar ga počne tješiti:

— Sinko moj, zar ti se to čini tako velik grijeh? Ljudi po cijeli bogovetni dan psuju Boga, a on rado oprašta onome, koji se pokaje; a ti ne vjeruješ, da će oprostiti tebi? Ne plači više, utješi se, jer, zasigurno, da si bio jedan od onih, koji su ga raspeli, oprostio bi ti, kad bi te vidio tako skrušena.

Ser Ciappelletto upane:

— Jao, oče moj, što to velite? Milu svoju majčicu, koja me pod srcem devet mjeseci danju i noću nosila, a u naručju više od stotinu puta, preveć uvrijedih psujući je. I prevelik je to grijeh pa, ako ne molite Boga za me, nikad mi ne će biti oprošteno.

Videći, da mu ser Ciappelletto nema više što kazati, dade mu odrešenje i svoj blagoslov, te smatraše da je on vrlo svet čovjek, jer povjerova, da je cjelcata istina, što ovaj kaza. A tko i ne bi povjerovao čovjeku, koji na smrtnoj postelji tako govori? Naposljetku mu još reče:

— Ser Ciappelletto, s pomoću božjom vi ćete brzo ozdraviti, ali ako se Bogu svidi da vašu pravednu pobožnu dušu pozove k sebi, želite li, da vam se tijelo sahrani u našem samostanu?

Odgovori mu ser Ciappelletto:

— Želim, gospodaru, dapače, ne bih ni htio drugdje počivati, pošto mi obećaste, da ćete moliti Boga za me, a i vazda sam posebno častio vaš red. Rad toga vas molim, čim se vratite u samostan, naredite, da mi donesu presveto tijelo Kristovo, koje svako jutro na oltaru posvećujete, da bih ga ja, nedostojan grešnik, s vašim dopuštenjem primio; a nakon toga svetu i posljednju pomast, da bar umrem kao kršćanin, kad sam živio kao grešnik.

Sveti čovjek reče, da mu je jako drago, da je pravo što ser Ciappelletto kaže, i da će mu bez odlaganja donijeti svetu popudbinu. I tako bi.

Oba brata, bojeći se, da ih ser Ciappelletto ne prevari, bijahu se smjestila iza drvene pregrade, koja je dijelila ser Ciappellettovu odaju od neke druge, da prisluškuju. Otale su lako čuli i razumjeli sve, što ser Ciappelletto govoraše fratru. Jedva su se uzdržavali od smijeha, koji ih je svaki čas spopadao, slušajući, što je ser Ciappelletto ispovijedao fratru, te je jedan drugom govorio: »Kakav je to čovjek, da ga ni starost, ni bolest, ni strah pred smrću, koja mu je za vratom, ni strah pred Bogom, pred kojega će sud začas stupiti, nijesu odvratili od njegove zloće i potakli, da bar ne umre tako, kako je živio?« No, kad su čuli, da će ga sahraniti u crkvi, za ostalo se nijesu brinuli.

Ser Ciappelletto se malo potom pričesti, i, kako mu se bolest naglo pogoršala, dadu mu i posljednju pomast. Malo poslije večernje, onoga istog dana, kad se tako lijepo ispovjedio, s dušom se rastane. Braća odrede, da ga na njegov vlastiti trošak pokopaju sa svim počastima, a redovnicima u samostan poruče, da dođu bdjeti i moliti nad mrtvacem, kako bijaše običaj. Ujutro, pak, odrede sve što je potrebno za ukop.

Kada je pobožni fratar, koji je ser Ciappelletta ispovjedio, čuo, da je ovaj preminuo, u dogovoru s priorom svog samostana, dade zvoniti, da se svi fratri skupe na zbor. Pošto se sakupiše, objavi im, da je ser Ciappelletto bio svet čovjek, kako je prema ispovijesti mogao razabrati. I u nadi, da će Gospod po njemu mnoga čuda učiniti, skloni ih, da s najvećim počastima i pobožnostima prime pokojnika. Prior i svi ostali lakovjerni fratri slože se s njim. Navečer odu svi tamo, gdje ležaše mrtvo tijelo ser Ciappelletta, da svečano bde nad njim i da mole. Ujutro, pak, svi u misnicama i pluvijalima, sa svetim knjigama u rukama, a s križevima pred sobom, pjevajući otidoše po mrtvaca i s velikim ga pobožnostima i svečano odnesoše u svoju crkvu, a za njima su u sprovodu išli gotovo svi stanovnici toga grada, i muško i žensko, te ga smjestiše u crkvu. Tada onaj fratar, koji ga je ispovjedio, uziđe na propovijedaonicu, te poče kazivati čudesa o njegovu životu, postovima, čednosti, jednostavnosti i nevinosti, te o njegovoj svetosti; posebno još spomene ono, što mu ser Ciappelletto, smatrajući za svoj najveći grijeh, plaćući, bješe ispovjedio i kako ga je jedva jedvice uvjerio, da će mu Bog oprostiti. Potom, okrenuv se prema puku, koji ga slušaše, zavapi: »A, vi prokletnici, psujete Boga i majku božju, i svece nebeske, za svaku slamku, o koju se spotaknete!« Izim toga kazivaše im još mnogo štošta o njegovu poštenju, čistoći mu, ukratko, svojim riječima, kojima je sav puk toga kraja predano vjerovao, zanese um i srce svih prisutnih, te, kad je završila služba, svi u gomili nagrnu da mu ljube noge i ruke, te s njega rastrgnu svu odjeću, jer su smatrali, da je blažen svaki onaj, tko je mogao dobiti i najmanju krpicu. I cijeli bogovetni dan ostade tako izložen, da bi ga sav puk mogao vidjeti i pohoditi. A kad pade noć, s velikim ga počastima pokopaše u mramornu grobnicu u kapeli, i već sutradan poče puk redomice hodočastiti na njegov grob, moliti mu se i paliti ondje voštanice, zavjetovati mu se i za zavjet vješati naokolo voštane likove. Ubrzo puče glas o njegovoj svetosti, i pobožnost prema njemu se rasprostre, te nije bilo čovjeka, koji se ne bi u nevolji radije zavjetovao njemu, negoli bilo kojem drugom svecu, pa ga počeše zvati i zovu još i danas sveti Ciappelletto. Tvrde, da je po njegovu zagovoru Bog učinio mnoga čudesa i čini još i danas onima, koji se pobožno njemu preporuče.

Tako, dakle, življaše i tako umrije ser Ciappelletto iz Prata, a svecem postade, kao što čuste. Ne ću zanijekati mogućnost, da je on među blaženima pred licem božjim; premda u životu bijaše pokvaren i zao, mogao se u času smrti tako skrušiti, da mu se Bog smilovao i primio ga u svoje kraljevstvo. Nego, kako nam je to skrito, prema onom, što nam je znano, mnim i velim, vjerojatnije je, da je proklet i među vragovima u paklu, negoli u raju. A ako je tako, možemo po tome spoznati veliku dobrotu božju, jer Bog ne gleda na naše zablude, već na čistoću vjere, pa ako izaberemo za svojega zaštitnika njegova neprijatelja, vjerujući da mu je prijatelj, uslišit će nas, baš kao da smo se utekli nekom istinskom svecu, kao posredniku za milost, koju ištemo. Stoga, da po njegovoj milosti, u ovim teškim nevoljama, ostanemo zdravi i spasimo se, slaveći njegovo ime, u koje smo i započeli, poštujmo ga, preporučimo mu se u nevolji i budimo tvrdo uvjereni, da će nas uslišiti.

To rekav umukne.

DRUGA NOVELA

Židov Abraham na pobudu Giannotta di Civigni ode u Rim na papski dvor, gdje upozna pokvarenost svećenstva; vrati se u Pariz i pokrsti se.

Gospe se na mnogo mjesta nasmijaše Pamfilovoj pripovijesti i pohvališe je mnogo. Svi je pažljivo saslušaše, pa kad je bila okončana, zapovjeda kraljica Neifili, koja je sjedila pokraj Pamfila, da sad ona pripovijeda i tako nastavi započetu zabavu. Neifile, koju ljubezno vladanje nije manje resilo od ljepote, veselo odgovori, da hoće drage volje, te poče ovako:

— Pamfilo nam je svojim kazivanjem pokazao, da Bog u svojoj dobroti ne gleda na naše zablude, kad proishode iz našeg neznanja: a ja sam naumila da vam dokažem, kako ta ista dobrota, da bi vjera u našim dušama što tvrđa bila, strpljivo podnosi pogreške onih, koji su dužni da nam o njoj daju, i rječju i djelom, istinsku potvrdu pa, radeći protivno, sami po sebi daju dokaz, da je dobrota božja nepogrešiva.

Nekoć sam, ljupke gospe, čula kazivati, da u Parizu življaše neki ugledan trgovac suknom, valjan, vrlo dobar i pravičan čovjek, po imenu Giannotto di Civigni, a bijaše prisan prijatelj nekog židova Abrahama, isto tako trgovca i jako čestita i pravedna čovjeka. Videći njegovu pravičnost i poštenje, Giannottu se dade na žao, da će tako valjan, uman i dobar čovjek izgubiti dušu zbog krive vjere. Stoga ga prijateljski poče moliti, da se okani zabluda židovskog zakona i prihvali kršćansku vjeru, koja, kako može i sam vidjeti, sve više napreduje i cvjeta, jer je sveta i dobra, dok je, naprotiv, očito, da njegova vjera sve više propada i nestaje. Židov je odgovarao, da ni jedna vjera nije ni sveta ni dobra izuzev židovske, da je u toj vjeri rođen i u njoj će i živjeti i umrijeti, te ga nikad ništa ne će od toga odvratiti. Giannotto ne propuštaše, da od vremena do vremena ne povede o tomu razgovor, dokazujući mu, onako nespretno, kao što trgovci većinom govore, zašto je naša vjera bolja od židovske. Premda je židov bio vrlo vješt, svom zakonu, ipak mu se Giannottovi dokazi počeše sviđati, bilo da ga je dirnulo veliko prijateljstvo, koje je osjećao prema Giannottu, bilo da je Duh sveti odriješio jezik neuku čovjeku. No ipak je tvrdoglavo ustrajao u svojoj vjeri i nije se dao obratiti. Nego, ukoliko je on bio uporniji, utoliko je Giannotto više nastojao, tako te židov, pobijeđen takvom postojanošću, jednog dana reče:

— Eto, Giannotto, ti bi volio, da postanem kršćanin, i ja sam rad to učiniti, no prije hoću da odem u Rim i vidim onoga, kojega ti nazivaš božjim namjesnikom na zemlji, da promotrim, kako on, kao i njegova braća kardinali žive i kako se vladaju; pa ako mi se oni ukažu takvi, te uzmognem, što iz tvojih riječi, a što po njihovu vladanju, spoznati da je vaša vjera bolja od moje, kao što se trudiš da mi dokažeš, učinit ću ono, što ti rekoh. Ne bude li tako, ostat ću židov kao što jesam.

Kad Giannotto ču ovo, zabolje ga u srcu i pomisli: »Ode sav moj trud, što mišljah da je izvrsno utrošen, vjerujući da sam ovog čovjeka obratio, jer ako on ode na papinsku kuriju i vidi opak i gnusan život popova, ne samo što od židova ne će postati kršćanin, već da se i pokrstio, nema dvojbe, vratio bi se židovskoj vjeri!« I obrativ se Abrahamu, reče mu:

— Ej, prijatelju moj, zašto da se toliko trudiš i bacaš u tolike troškove, da odeš odavde do Rima? A da i ne govorim o tome, kolike pogibelji vrebaju na moru i na suhu tako bogata čovjeka kao što si ti. Misliš li, da ne ćeš ovdje naći nikoga, tko bi te krstio? A ako što sumnjaš u pogledu vjere, koju ti tumačim, gdje li, ćeš naći boljih učitelja i umnijih ljudi od naših ovdje, da ti objasne ono, što o našoj vjeri znati želiš? Stoga je, po mom mnijenju, ovaj tvoj put zaludan. Pomisli na to, da su tamo prelati isti kao i ovi, koje ovdje vidiš, i još bolji, ukoliko su bliži najvišem pastiru. Zato prištedi sebi taj trud, savjetujem ti, i odgodi ovo putovanje za kakvo hodočašće, da dobiješ oprost od grijeha, a tada ću te možda i ja pratiti.

Na to židov odgovori:

— Vjerujem, Giannotto, da je tako, kako mi ti veliš, no da ne otežem, kazat ću ti ukratko, ako želiš, da učinim ono, za što si me toliko molio: čvrsto sam odlučio otputovati, drugačije se nikada obratiti ne ću.

Videći Giannotto, da mu je volja čvrsta, odvrati:

— A ti pođi, i sretan ti put!

I u sebi pomisli, da se židov nikad ne će pokrstiti, ako ugleda rimsku kuriju; no, pošto ga to ništa nije stajalo, odustane od nagovaranja.

Ser Ciappelletto bijaše baš besposlen i u slabim imućstvenim prilikama, a sad, eto, odlazi onaj, koji mu dugo bijaše oslonac i zaštita; ne skanjujući se dugo, gotovo natjeran nuždom, odluči i reče, da drage volje pristaje. Pošto su se sporazumjeli, dobije on punomoć i kraljevu pismenu preporuku te, kad je gospodar Musciatto otputovao, ode u Burgundiju, gdje ga nitko znao nije. Ondje, protivno svojim navikama, poče nekako umiljato i blago ubirati novac i vršiti poslove, za koje je bio poslan, kao da je namjerio srdžbu ostaviti za kasnije. Poslujući tako, nastani se u kući dvojice braće Fiorentinaca, lihvara, koji su ser Ciappelletta za ljubav gospara Musciatta, lijepo i s poštovanjem primili, i ondje iznenada obnemože. Braća odmah pozvaše ljekare, pribaviše mu sluge, da ga služe, i učiniše sve, što je bilo potrebito, da mu se zdravlje vrati. No svaka pomoć bijaše utaman, jer je dobričina bio već star i razuzdano živio, pa mu, kako izjaviše ljekari, bijaše svakim danom sve gore, kao čovjeku, koji je na smrt bolestan. Zbog toga su se braća jako žalostila i jednoga dana počnu posve blizu sobe, u kojoj je ser Ciappelletto bolan ležao, među sobom ovako govoriti:


— Što nam je raditi s ovim čovjekom? — upita prvi. — Doveo nas je u gadnu nepriliku. Sad, da ga ovako bolesna otpravimo iz naše kuće ne bi bilo razborito. Ljudi bi nas kudili, videći da smo ga sprva primili, a onda tako brižno dvorili i liječili. Sada ga tako nemoćna i na smrt bolesna odjednom gonimo iz kuće, a da nam ništa na žao nije učinio. S druge pak strane, on bijaše tako opak čovjek, da se ne će htjeti ispovjediti ni primiti svete sakramente. Ako umre bez ispovijesti, nijedna crkva ne će htjeti da primi njegovo tijelo, već će ga kao psa baciti u jarak. A sve da se i ispovjedi, toliki su mu grijesi i tako strašni, da će se dogoditi isto, jer mu ni jedan pop ni fratar ne će dati odrešenje, pa će ga, ako ne dobije odrešenje, baciti u jamu. Dogodi li se to, sav će se ovdašnji puk, što zbog našeg zanata, koji smatra za nepošten, pa nas stoga vazda psuje, što zato, da nas opljačka, uzbuniti i vikati: »Ne ćemo više trpjeti ove lombardske pse, koji ni u crkvu nemaju pristupa,» pa će potrčati našim kućama, navalit će na nas i ne će nas samo opljačkati, već će nam možda i život oduzeti. Pa tako, kako god bilo, umre li ovaj, slabo nam se piše.

Ser Ciappelletto, koji, kako rekosmo, ležaše blizu mjesta, gdje ovi razgovarahu, a sluha je bio tanka, kao što često u bolesnika biva, ču sve što ovi o njemu kazivahu, pa ih pozva i reče im:


— Niti hoću, da se zbog mene ičega strašite, niti da radi mene stradate. Čuo sam, što o meni govoraste, i posvema sam siguran, da bi se baš tako zbilo, kao što velite, kad bi stvari krenule tim putem, kako slutite. No, zbit će se drugačije. Za svojega sam vijeka toliko puta uvrijedio gospoda Boga, da se ne će ništa izmijeniti, ako ga u času smrti uvrijedim još jedamput. Stoga nastojte da mi dovedete nekog svetog i bogobojaznog fratra, najboljeg što ga naći možete, ako takva ima, a ostalo prepustite meni. Ne sumnjajte u to, da ću za sebe i za vas sve udesiti tako, da ćete biti zadovoljni.

Oba brata, premda nisu imala mnogo nade u sretan ishod, ipak odu do nekog samostana i zatraže sveta i umna čovjeka, da bi ispovjedio Lombarđanina, koji u njihovu domu bolestan leži. Pošalju, dakle, nekoga starog fratra, sveta i neporočna života, vrlo poštovana čovjeka, koji je izvrsno poznavao Sveto pismo, i kojega su svi mještani jako cijenili. Braća ga odvedu ser Ciappellettu.

Stigne fratar u odaju, gdje ser Ciappelletto ležaše, sjedne mu uz postelju i počne ga ljubezno tješiti, a onda ga upita, kad se posljednji put ispovjeđio. Ser Ciappelletto, koji se nikad nije ispovjedio, odgovori:

— Oče moj, naviknuo sam ispovjediti se svake sedmice barem jedamput a često puta i više. Istina je, otkad onemoćah, ima tome osam dana, ne ispovjedih se, toliko me bolest obrvala.

Nato će fratar:

— Sine moj, dobro si uradio, pa ti tako valja i nadalje činiti. Kad se tako često ispovijedaš, vidim, da ću imati malo muke slušajući te ili pitajući.

Ser Ciappelletto će na to:

— Gosparu fratre, nemojte tako! Nikad se ne ispovjedih toliko puta ni tako često, a da ne bih ispovjedio sve one grijehe, kojih se sjećam od dana, kad sam se rodio, do dana kad se ispovijedam. Stoga vas molim, dobri moj oče, da me točno o svakom, ma baš svakom grijehu pitate, kao da se nikad ispovjedio nijesam. Ne gledajte na to, što sam bolestan, više volim mučiti svoju put, negoli da, štedeći nju, učinim nešto, što bi pogubilo dušu moju, koju je nas Spasitelj otkupio svojom dragocjenom krvi.

Te se riječi jako svidješe svetu čovjeku i učiniše mu se znakom pravedne duše. Pohvaliv mnogo ser Ciappelletta s njegovih lijepih običaja, započe ga ispitivati, je li ikad bludno sagriješio s kojom ženom. Uzdišući ser Ciappelletto odgovori:

— Oče moj, bojim se, rečem li vam istinu, da ne zgriješim taštinom.

No sveti čovjek kaza:

— Samo ti mirno reci, jer, govoreći istinu, ni u ispovijesti ni bilo gdje, nitko nikad zgriješio nije.

Tad će ser Ciappelletto:

— Kad me vi u to uvjeravate, reći ću vam: nevin sam kao od majke rođen.

— Bog te blagoslovio, sinko! — reče mu fratar. — Dobro si uradio, a tvoja je zasluga to veća, što si mogao, da si htio, slobodnije učiniti protivno, negoli mi i svi oni, koje veže neki red.


Potom ga upita, je li uvrijedio Boga grijehom lakomosti. Nato, teško uzdišući, ser Ciappelletto odvrati, da jest, i to mnogo puta, jer izim korizmena posta, koje svake godine pobožna čeljad drži, on bijaše naviknut barem tri dana svake sedmice da živi o kruhu i vodi, pa je s takvim užitkom i takvom nasladom pio vodu, kao što pijanci piju vino, a to osobito onda, kad bi se izmorio molitvom ili nekim hodočašćem. Još je često puta zaželio onakvu salaticu, kakvu spravljaju žene na selu. Mnogo puta mu jelo bijaše slasnije negoli mu se činilo, da valja da bude onome, koji posti iz pobožnosti, kao što je postio on.

Fratar ga tada utješi:

— Sinko moj, to su naravni grijesi i posve laki. Stoga ne želim, da njima opterećuješ svoju savjest više negoli je pravo. Svakome čovjeku, koliko god svet bio, jelo prija nakon duga posta, a piće poslije umora.

— Ah, oče moj, — upane ser Ciappelletto — nemojte mi tako govoriti, da me utješite: znano vam je, a i ja znam, da sve, što se radi u slavu Boga, valja uraditi čista srca i bez ljage na duši. Tko god radi drugačije, griješi.

Sav zadovoljan fratar će nato:

— Drago mi je, što tako ćutiš u svojoj dnši, a tvoja čista i mirna savjest nadasve mi je ugodna. No sad, mi reci, jesi li griješio škrtošću ili želio više negoli se pristoji ili zadržao nešto, što nijesi smio?

Ser Ciappelletto nato odvrati:

— Oče moj, ne bih htio, da posumnjate u mene zato, što se nalazim u kući ovih lihvara. Nikakva posla ja s njima nemam. Dapače, došao sam, da ih opomenem i ukorim, te odvratim od ovoga poganog posla. Sudim, da bih uspio, da me Gospod nije tako iskušao. Valja da znate, da mi je otac namro veliko blago, od kojeg sam, pošto ]e on umro, najveći dio razdijelio na slavu božju, a potom, da bih sebe prehranio i uzmogao pomagati božju sirotinju, počeo sam pomalo trgovati i želio sam da što zaradim. Svu sam zaradu dijelio s božjom sirotinjom, trošeći polovicu za svoje potrebe, a drugu polovicu njima davajući. U tome mi je Stvoritelj moj vazda bio u pomoći, i poslovi su mi napredovali.

— Dobro si učinio, sinko, — reče mu fratar. — A možda si se često srdio?

— Oh, — odgovori ser Ciappelletto — zaistinu da vam kažem, puno sam se puta rasrdio. A tko bi se mogao uzdržati, gledajući svaki dan ljudske nepodopštine, videći kako ljudi ne slušaju zapovijesti božje i suda se božjeg ne boje? Puno mi puta na dan dođe, te bih volio, da sam mrtav nego živ, gledajući kako se mladež podaje taštinama, kune se i lažno prisiže, zalazi u krčme, a ne pohađa crkve i radija je svjetovnim nego božjim putovima.

Nato će fratar:

— Pravedan je tvoj gnjev, sinko moj, i ja ti zbog toga ne bih umio narediti pokoru. No nije li te kad srdžba navela na ubistvo ili si opsovao koga ili nanio mu kakvu drugu krivicu?

Ser Ciappelletto na to otpovrne:

— Jaoj, gosparu, kakav ste vi božji ugodnik, kad možete takve riječi izustiti? Da sam samo i pomislio na to, što spominjete, mislite li vi, da bi me Bog bio toliko podnosio? Takvo što rade pustahije i zločinci. Kad bih god kojega vidio, vazda bih rekao: Idi, i Bog neka te obrati!

Tad će fratar:

— Kaži mi sad, sinko moj, Bog te blagoslovio, jesi li kad lažno svjedočio ili klevetao koga ili uzeo što kome bez privole vlasnika?

— Jesam, gosparu, jesam, — odgovori ser Ciappelletto — ružno sam o bližnjemu govorio. Imao sam susjeda, koji, na svoju veliku sramotu, ništa drugo radio nije već, na pravdi Boga, svoju ženu tukao, pa sam jedamput o njemu ružno govorio roditeljima njegove žene, toliko mi se smilila ona jadnica, kad god bi se napio, namlatio bi je na mrtvo ime.

Onda fratar nastavi:

— Dobro, dakle, veliš mi, da si bio trgovac. Jesi li ikad koga prevario, kao sto je navada u trgovaca?

— Vjere mi, — odvrati ser Ciappelletto — jesam, gosparu, samo ne znam koga. Znam samo, da mi je neki čovjek donio novac, koji mi je dugovao za prodano sukno, i ja ga metnuh u škrinju, a da ga i nijesam prebrojio. Prođe mjesec dana, i ja opazim, da ima četiri pare više. Čuvao sam ih godinu dana, da ih vratim onome čije bijahu, no kad ga više ne vidjeh, dadoh ih za milostinju.

Fratar reče:

— To je sitnica, dobro si učinio onako, kako jesi.

Izim toga pitao ga pobožni fratar jos za mnogo što, a na sve je ser Ciappelletto onako odgovarao, Htjede već da mu dade odrešenje, ali ser Ciappelletto upane:

— Gosparu, još jedan grijeh imam na duši, što vam ga nijesam ispovjedio.

Fratar ga upita, koji je to grijeh, a on odgovori:

— Sjećam se, da sam jedne subote naredio sluzi svome, da pomete kuću poslije večernje, i nijesam poštovao dan Gospodnji, kako je red.

— Oh, sinko moj, — umiri ga fratar — to je mali grijeh!

— Nemojte, — uzbuni se ser Ciappelletto — Ne kažite, da je to mali grijeh, nedjelju valja častiti, jer je u taj dan uskrsnuo naš Spasitelj.

Potom ga fratar upita:

— Jesi li još što zgriješio?

— Jesam, gosparu, — otpovrne ser Ciappelletto — ne pazeći, jedamput sam pljunuo u hramu božjem.

Fratar se nasmije i kaza:

— Nije to ništa, sinko moj, mi redovnici pljujemo ondje cijeli dan.

Odvrati mu ser Ciappelletto:

— Jako je ružno to što radite; ništa nam ne valja tako paziti kao hram božji, u kojemu se prinosi beskrvna žrtva Bogu!

Ukratko, ovakvih je priča nakazivao mnogo. Naposljetku počne uzdisati, a potom i ridati, jer je to dobro umio, kad mu se god prohtjelo.

Sveti ga čovjek upita:

— Sinko moj, što ti je?

Odgovori mu ser Ciappelletto:

— Ajme meni, gosparu, ostao mi grijeh, koji nikad ne ispovjedih, tako me sram spomenuti ga! I kad ga se god sjetim, plačem, kao što vidite, i čini mi se zasigurno, da se Bog nikad ne će smilovati na mene zarad toga grijeha.

Tad sveti čovjek kaza:

— Što mi to veliš, sinko? Kad bi svi grijesi, koje su ljudi učinili ili će učiniti, dok traje svijeta i vijeka, bili u samom jednom čovjeku, a on bio tako skrušen i kajao se kao ti, tolika je velika dobrota i milosrđe božje, da bi mu Bog sigurno oprostio, samo ako se ispovjedi. I zato kaži slobodno.

Gorko plačući, reče ser Ciappelletto:

— Jao, oče moj, grijeh je moj prevelik, pa ako mi vaše molitve ne pomognu, jedva vjerujem, da će mi ga Bog ikad oprostiti!

Nato će fratar:

— Slobodno kaži, obećajem ti, da ću moliti Boga za tebe.

Ser Ciappelletto je samo plakao i šutio, a fratar ga ohrabrivao da govori. Pošto se sit naplakao i pustio fratra da čeka, uzdahnuv duboko, poče:

— Oče moj, pošto mi obećaste, da ćete moliti Boga za mene, kazat ću vam. Znajte, da sam, kad bijah još nejak, opsovao mater svoju!

No, da ne duljim, opisujući svaku pojedinost prohujalih nedaća, koje se zbivahu u gradu, velim, da ni okolica nije ostala ni najmanje pošteđena, dok su ta zla vremena ondje vladala. U njoj (ne spominjem dvorce, koji su u malome nalik na grad), po razasutim zaseocima i poljima, umirahu bijedni i siromašni težaci i njihove obitelji bez ikakve ljekarske njege ili pomoći slugu, po putovima, poljima i kućama, i danju i noću, ne kao ljudi, već gotovo kao životinje. Zbog toga su se i oni iskvarili isto tako kao i građani, i uopće se nijesu brinuli za svoje poslove. I gotovo kao da su očekivali sudnji dan, nijesu se trudili oko stoke i ljetine, već su na silu nastojali potrošiti sve, što su imali. Pa tako volovi, magarci, ovce, koze, svinje i perad, čak i psi tako vjerni ljudima, istjerani iz kuća, lutahu slobodno poljima, gdje je žito još stajalo ne samo neskupljeno, već i nepožeto. Mnoge su se od tih životinja, kao da imaju razbor, pošto su se dobro napasle za dana, vraćale noću site svojim stajama, sve bez pastira. Što se može dodati (ostavit ćemo okolicu i vratiti se na grad), doli to, da takva i tolika bijaše okrutnost neba, možda donekle i ljudi, da je od ožujka do narednog srpnja među zidinama grada Firence izginulo, koje od kuge, koje zato što su mnogi bolesnici slabo njegovani ili uopće zapušteni od prestrašenih zdravih, misli se, zasigurno preko sto tisuća duša, a da se možda prije tog pomora uopće i nije znalo, da ih je toliko u gradu. Oh, koliko li je velikih palača, koliko krasnih kuća, koliko plemićkih domova, nekoć prepunih družine, gospode i gospa, opustjelo do posljednjeg sluge. Kolike li su znamenite obitelji, kolika prostrana imanja i čuvena blaga ostala bez zakonitog nasljednika? Koliko li je vrlih muževa, koliko krasnih žena i ljupkih mladića, koje bi čak i Galen, Hipokrat i Eskulap smatrali za posvema zdrave, u podne još objedovalo sa svojim roditeljima, drugovima i prijateljima, a iste večeri večeralo na drugom svijetu sa svojim pređima.

Meni je samome teško zadržavati se na tim jadima, zato ću ostaviti one, koje u ovoj prilici ne moram spominjati, i velim, da se onda, kad naš grad bijaše u takvu stanju i gotovo bez stanovnika, zbilo, da je u časnoj crkvi Santa Maria Novella jednog utorka, kako sam kasnije saznao od osobe dostojne vjere, kad u crkvi zamalo nikoga bilo nije, prisustvovalo svetoj službi sedam mladih gospa u žalobnu odijelu, kako je dolikovalo tim vremenima. Sve su među sobom bile u prijateljskim ili susjedskim ili rodbinskim vezama; ni jedna od njih nije bila prevalila dvadeset i osmu godinu niti bila mlađa od osamnaest. Sve su bile umne, plemenita roda, lijepe i lijepa vladanja, ljubezne, čestite i ljupke. Rekao bih vam njihova prava imena, da me opravdan razlog ne priječi u tome. A razlog je ovaj: ne ću, da se za ono, što su kazivale ili slušale, kao što ćemo čuti, bilo koja od njih kasnije srami. Danas su, naime, običaji u pogledu zabava itekako skučeniji nego onda, kada su, zbog već prije spomenutih prilika, bili mnogo slobodniji ne samo za njihovu dob, već i za mnogo zrelije. Pa i ne ću da dam povoda zavidnima, koji su vazda spremni okrznuti se o svakoga, tko čestito živi, da nedoličnim riječima naude časti onih vrlih žena. No da bi se bez zbrke moglo razumjeti ono, što je svaka od njih rekla, dat ćemo svakoj prikladno ime, koje će potpuno ili djelomice odgovarati njihovoj naravi. Prvu i najstariju među njima nazvat ćemo Pampinea, drugu Fiammetta, Filomena treću, četvrtu Emilia; Lauretta zvat će se peta, šesta Neifile, a posljednja, ne bez razloga, Elisa. Nije ih nikakva posebna namjera skupila u jedan kut crkve, već slučaj. Sjele su gotovo u krugu i uzdišući ostavile krunice i očenaše, te počele medu sobom raspravljati o onim tužnim vremenima. Poslije kraćeg muka Pampinea prozbori ovako:

— Gospe moje drage, često ste isto kao i ja mogle čuti, da nikoga ne vrijeđa onaj, tko se pošteno služi svojim pravom. Prirodno je, da svatko, tko se rodio, svoj život koliko može štiti, čuva i brani. To se pravo priznaje svakom čovjeku, te se često puta zbilo, da je čovjek nekažnjeno ubio čovjeka, da bi svoj život obranio. Pa ako to dopuštaju zakoni, koji se brinu za dobro svakog smrtnika, koliko li više imamo prava mi, a i svaki drugi pošten čovjek, da, ne udeći nikome, zaštitimo svoj život onako, kako znamo i umijemo. Svaki put, kada razmišljam o našem današnjem vladanju, a i nekadašnjem, o mnogim našim umovanjima i razgovorima, uviđam, a i vi to isto možete uvidjeti, da svaka za svoj život strepi: ne čudim se nimalo tome, no jako se čudim (jer znam, da svaka od vas kao žena osjeća), da ne tražimo nikakva načina, da se obranimo od onoga, čega se sve s pravom strašimo. Živimo ovdje, po mom sudu, baš kao da hoćemo i moramo biti svjedoci, koliko je mrtvaca položeno u grob ili da pazimo, da li ovdašnji fratri, kojih se broj zamalo na ništicu sveo, u određene ure svetu službu vrše i da pokažemo svakome, tko se pojavi, svojom odjećom, kakve i kolike su nas nedaće snašle. A kada odavde iziđemo, ili vidimo, kako gradom pronose mrtvaca i bolesnika, ili vidimo one, koje je zakon zbog krivica njihovih prognao, kako se, ismjehujući zakone, bahato šeću gradom, jer znaju, da su zastupnici zakona mrtvi ili bolesni; a talog našega grada, ljudi, koji se nazivaju grobarima, žedni naše krvi, i nama na jad, jašu i šepire se posvuda, te se nepristojnim pjesmicama rugaju našim nevoljama. Ništa drugo ne čujemo izim: »Oni su umrli, a ovi su na umoru«; i kada bi još tko mogao plakati, odasvud bi odjekivao gorak plač. A vratimo li se svojim kućama (ne znam, da li se vama to događa kao meni), strah me obuzme svu, kada od cijele družine ne nađem nikoga, izim svoje sluškinje, kosa mi se na glavi nakostriješi, te mi se čini, kuda se god po kući krenem, da me straše sjene pokojnika. Lica im nijesu ona, na koja bijah navikla, dok su bili živi, već nekako strašna, te i ne znam otkud im takva. Zbog toga se osjećam, kao bolesna i ovdje, i na ulici, i u kući, to većma, što mi se čini, da nitko nije ostao ovdje, izuzev nas, ako je samo imao iole mogućnosti i mjesta, gdje da se skloni. A ako još i ima takvih, čula sam i slušala puno puta, da ne razlikuju ono, što je pošteno i što nije, te samo, ako im se prohtije, čine ono, što im se najviše mili. I nijesu samo svjetovnjaci postali razuzdani i razvratni, već i redovnici po samostanima, misleći, da im to priliči kao i drugima, pa su pogazili zakone poslušnosti i odali se tjelesnim užicima i bludu, vjerujući, da će tako naći spas. Ako je tako (a da jest, jasno vidimo), što radimo ovdje? Što čekamo? Čemu se nadamo? Zašto smo ljenije i sporije od svih ostalih građana, kada se radi o našem spasu? Smatramo li se manje vrijedne od ostalih? Mislimo li možda, da nam je život jačim lancima vezan uz tijelo, negoli je to kod drugih, i da se ne moramo brinuti ni za što, što bi mu moglo nauditi? U zabludi smo, i same sebe varamo. Kako smo lude, ako tako mislimo! ...

... Koliko se god puta spomenemo, koliki su i kakvi su bili mladići i djevojke, koje je skončala ova nesmiljena kuga, naći ćemo u tome dokaz. Pa da zbog lakoumnosti ili nemara ne upadnemo u nešto, čemu slučajno, ili ako hoćemo, ma na koji način izbjeći možemo (ne znam, da li ćete o tome vi jednako tako suditi kao i ja), mislim, da bi za nas najbolje bilo, da zajedno, kako su mnogi uradili prije nas, a i rade, napustimo ovaj grad, pa da, bježeći, kako od smrti, tako i od nečasnih tuđih primjera, odemo na naša imanja (a svaka od nas ima takvih imanja mnogo) i da ondje u poštenju proživimo. Tamo ćemo u razonodi, zabavi i veselju, kako budemo najbolje umjele i mogle, provoditi dane, ne prelazeći ni u čemu granice razboritosti. Tamo ptičice pjevaju, zelene se brežuljci i doline, a žitna polja talasaju se poput mora, tamo raste na tisuće raznovrsnog drveća, a široko nebo, ako se i natmuri, ne krati nam ipak svoje vječne ljepote, koje mnogo radije gledamo, nego puste zidine našega grada. Usto je uzduh mnogo svježiji, i ima mnogo više svega onoga, što nam je za život potrebito u ovim vremenima, a jada ima manje. Pa premda i tamo smrt kosi težake jednako kao ovdje građane, ipak je to manje strašno, jer su kuće i stanovnici rjeđi nego u gradu. A s druge strane, ovdje, ako se ne varam, ne ostavljamo nikoga, čak bismo mogle po istini reći, da smo mi ostavljene, jer su nas svi naši dragi, bilo da su umrli, bilo pobjegli od smrti, ostavili same u tolikoj nevolji, kao da i nijesmo njihove. Nitko nam, dakle, ne može ništa prigovoriti, ako se ravnamo po ovom savjetu; ne uradimo li tako, mogli bi nas snaći bol, jad, a možda i smrt. Stoga sudim, da bi dobro bilo, ako vam je pravo, da povedemo sa sobom svoje sluškinje i da uzmemo što nam je potrebito, pa danas ovdje, sutra ondje, proboravimo u veselju i zabavi, kakvu nam ovo vrijeme pružiti može. Ostat ćemo tamo i živjeti tako dugo, dok ne vidimo (ako nas prije smrt ne snađe), kakav je konac nebo odredilo ovoj nevolji. Upozoravam vas još, da nam nije zazornije u poštenju otići, negoli kao mnoge druge u nepoštenju ovdje ostati.

Sve ostale, saslušav Pampineu, ne samo što pohvališe njen savjet, već, u želji da ga prihvate, počeše odmah među sobom podrobno raspravljati o pojedinostima, gotovo kao da će, tek što se odande dignu, odmah krenuti na put. No, Filomena, koja bijaše vrlo razborita, primijeti:

— Gospe moje, koliko god je Pampinea izvrsno razjasnila, ono što sudi da nam je raditi, ne valja nam ipak tako hitati, kao što se čini, da vam je želja. Sjetite se, da smo sve same žene, a nijedna nije tako mlada, da ne bi znala, kakve su pameti žene i kako se znaju ravnati bez muške glave. Mi smo prevrtljive, svojeglave, sumnjičave, malodušne i plašljive; zato jako sumnjam, ne uzmemo li nekoga, da nas vodi, ne će li se naša družba raspasti prebrzo i manje časno nego bi to bilo potrebito, pa bi stoga bilo dobro razmisliti, prije negoli se u to upustimo.

Nato će Elisa:

— Zaista su muškarci glava ženama, i bež njihova vodstva rijetko kada uspije, kako valja, ma koje naše djelo. No, kako da nađemo muškarce? Svaka od nas zna, da je većina njenih rođaka pomrla, a oni, koji su ostali živi, razbježaše se s raznim društvima, tko ovamo, tko tamo, a da mi i ne znamo gdje su, da izbjegnu onome, čemu i mi nasitojimo izbjeći. Tuđe moliti ne bi se priličilo, jer, gledamo li naše dobro, valja nam naći načina, da sve tako uredimo, da tamo, kamo idemo za odmor i zabavu, ne nastanu neprilike i bruka.

Dok su one tako raspravljale, eto ti u crkvu trojice mladića, od kojih najmlađi nije imao manje od dvadeset i pet godina, a ni huda vremena ni gubitak prijatelja i rođaka nijesu im mogli ljubavi ohladiti, a nekmoli ugasiti. Jedan se se od njih zvao Pamfilo, Filostrato drugi, a treći Dioneo. Sva su trojica bila pristala i lijepa ponašanja. Baš bijahu pošli potražiti svoje dragane, da nađu utjehe u toj nevolji, a sve su tri slučajno bile među onih sedam spomenutih, dok druge bijahu u rodbinskim vezama s mladićima. Gospe su spazile mladiće prije negoli ovi njih, te Pampinea, smiješeći se, prozbori:

— Evo, sreća nam je već u početku sklona. Poslala nam je umne i valjane mladiće, koji će nas rado voditi i služiti nam, ako se no budemo ustezale uzeti ih u službu.

Tad Neifile, sva rumena od srama, jer u nju bijaše jedan od onih mladića zaljubljen, upane:

— Zaboga, Pampinea, pazi što govoriš! Vrlo dobro znam, da se o svakome od njih samo najbolje kazati može i da bi bili sposobni za mnogo veće zadatke, negoli je ovaj. Isto tako vjerujem, da bi oni bili dobro i časno društvo, ne samo za nas, već i za mnogo ljepše i plemenitije gospe nego što smo mi. A svi znaju, da su zaljubljeni u neku od nas, pa se bojim, da bez naše i njihove krivice ne bude sramote i prijekora, povedemo li ih sa sobom.

Odvrati joj Filomena:

— Ništa zato; tko pošteno živi, i savjest mu je čista, ne treba da se obzire na puste razgovore. Bog i istina borit će se za njega. Kad bi oni samo htjeli ići s nama! Zaista bismo mogle reći, kao što kaza Pampinea, da je našem putu sreća sklona.

Kad su je druge čule, gdje tako govori, ne samo što zašutješe, već se složiše u tom, da valja pozvati mladiće i kazati im što su naumile, te umoliti ih, da im se na tom putu pridruže. Tada Pampinea, koja je s jednim od njih bila u rodu, bez ikakva objašnjenja ustade, približi se mladićima, koji su mirno stajali i promatrali ih, pozdravi ih radosna lica, saopći im njihovu odluku i u ime svih zamoli ih, da im se čista i bratska srca pridruže. Mladići isprva pomisle, da one s njima šale zbijaju, no kad vidješe, da ozbiljno misle, odgovore veselo, da su spremni, te ni časa ne časeći odrede sve što bješe potrebito uraditi prije puta. Narednog jutra, to jest u srijedu, pošto su sav prtljag unaprijed poslali tamo, kamo su nakanili otići, u osvit dana gospe s nekoliko svojih sluškinja i tri mladića sa svojim slugama iziđoše iz grada i dadu se na put. No ne udaljiše se ni dobre dvije milje, kadli stigoše na mjesto, koje su unaprijed odredili.

Spomenuto mjesto ležaše na brežuljku, udaljeno od cesta, okruženo raznolikim, bujno olistalim grmljem i drvećem, da je bila milina pogledati. Navrh brežuljka bijaše dvorac s lijepim i prostranim dvorištem, lođama, dvoranama i odajama, sve jedna ljepša od druge i sve urešene krasnim i vedrim slikama. Okolo dvorca prostirahu se tratine i divni vrtovi sa studencima hlađane vode, a bilo je i podruma punih izvrsnih vina (to bi bilo prikladnije za žedne ispičuture, nego za trijezne i čestite gospe). Na svoje ne malo veselje družba nađe sve pometeno i uređeno, u sobama postelje pripremljene, i sve okićeno cvijećem, koje se u ono godišnje doba moglo naći, a podovi zastrti rogožinom.

Tek što dođoše, posjedaše, i Dioneo, najpristaliji i veoma duhovit mladić, prozbori:

— Moje gospe, ovamo nas je doveo više vaš razbor nego naša domišljatost. Ne znam, što ste namislile uraditi sa svojim brigama, ja sam svoje ostavio s onu stranu gradskih vrata, u času kada sam kroz njih s vama izišao. Rad toga se odlučite zajedno sa mnom smijati se, šaliti i pjevati (toliko, velim, koliko se dolikuje našem dostojanstvu) ili me otpustite da se vratim svojim brigama i ostanem u onom nevoljnom gradu.

Pampinea mu odgovori veselo, baš kao da je sve svoje brige odbacila:

— Izvrsno zboriš, Dioneo, valja da živimo veselo i da se zabavljamo, jer nas nije drugi razlog otjerao od tuge i žalosti. No, jer bez prave mjere ništa dugo ne može trajati, ja, koja bijah začetnik razgovora, iz kojeg je nastala ova naša družba, mislim, da je potrebito, kako bi se uzdržalo naše veselo raspoloženje, složiti se, da nam netko između nas bude glava, pa da ga poštujemo i slušamo kao starijega, a njemu da jedina briga bude, kako ćemo u veselju i radosti živjeti. A da svatko iskusi teret briga, ujedno i slast starješinstva, te prema tome, iskusiv i jedno i drugo, ne bude zavidan, velim, da se breme i čast svakome dodijeli na jedan dan. Tko će biti prvi, neka naš zajednički izbor odluči, a slijedit će ga onaj ili ona, kada zazvoni ura noći, koji će ili koja biti po volji onome ili onoj, što je taj dan vladao ili vladala: a taj ili ta neka po svom sudu odredi vrijeme vladanja, mjesto i način, kako ćemo provoditi vrijeme.

Te riječi svima bijahu po volji, i jednoglasno nju prvu za prvi dan izabraše. Tada Filomena pohita lovorovu stablu, jer mnogo puta bijaše čula, da je lovor plemenito drvo, i kolike je časti dostojan onaj, koji je njime ovjenčan, pa, otrgnuvši nekoliko grančica, splete od njih lijep vijenac i ovjenča joj njime glavu. Otad, dok je god družba na okupu bila, to bijaše za svakoga od njih znak kraljevskog gospodstva i vlasti.

Pampinea, postav kraljicom, pozove preda se sluge one trojice mladića i njihove sluškinje, kojih je bilo četiri te svima zapovijedi da umuknu. Kada svi umukoše, poče ovako:

— Da bih ja prva dala svima vama primjer, po kojemu će, napredujući od dobroga boljemu, naša družba poživjeti i trajati dotle, dok nam bude drago, imenujem prvo svega Parmena, Dioneova slugu, svojim starostom, njemu povjeravam brigu i skrb za cijelu našu družbu i za sve ono, što spada u dvorbu u blagovaonici; Sirisco, Pamfilov sluga, nek nam bude rizničar i neka sluša Parmenove naloge. Tindaro, u službi Filostrata i ostale dvojice, neka dvori u njihovim sobama, kad ostale sluge, zapriječeni svojim službama, to ne budu mogle. Moja sluškinja Misia i Filomenina Licisca bit će u kuhinji i marno prigotavljati ona jela, koja im naredi Parmeno. Laurettina Chimera i Fiammettina Stratilia brinut će se za sobe gospa i za čistoću i red u kući, gdje budemo boravili. Svima pak, kojima je stalo do naše milosti, zapovijedamo da izvana ne donose drugih vijesti izuzev veselih, kamo god pošli, odakle se god vratili, čuli ili vidjeli što mu drago.

Kada je tako ukratko izdala te zapovijedi, koje su svi pohvalili, ona veselo ustade i reče:

— Evo vam vrtova, evo tratina i drugih ugodnih mjesta, gdje se svatko može po volji zabavljati, a kada izbije treća ura, svi ćemo se sakupiti ovdje, da blagujemo za hlada.

Pošto je tako nova kraljica otpustila veselu družbu, upute se mladići s lijepim gospama u ugodnu razgovoru, lakim korakom, po vrtu, pletući krasne vijence od raznovrsna zelenila i pjevajući ljuvene pjesme. Kada je proteklo vrijeme, koje im je kraljica odredila, vrate se kući, gdje se Parmeno već marljivo latio svoje službe. Ušav u neku prizemnu dvoranu, nađoše stolove prostrte prebijelim stolnjacima i na njima čaše blistave kao srebro, a posvuda razasuta žuta brnistra. Po želji kraljičinoj svi operu ruke i posjedaju prema Parmenovu rasporedu. Tada sluge na stol iznesu ukusno pripremljene jestvine i izvrsna vina. Potom stanu šutke dvoriti. Kako sve bijaše lijepo i uredno, obradovaše se mnogo i u šali i zabavi poobjedovaše. Kada su stolovi raspremljeni bili (sve su gospe i mladići umjeli plesati i kolo igrati, a mnogi od njih i vrlo dobro svirati i pjevati), kraljica naredi da donesu glazbala, te na njezinu zapovijed Dioneo uze leut, a Fiammetta violu, pa zasviraše neku ljupku plesnu melodiju.

Tada kraljica pošalje služinčad da jede, a ona s ostalim gospama i s ona dva mladića laganim korakom povede kolo, a kada ga završiše, počnu pjevati ljupke i vesele pjesmice. Tako su se zabavljali, dok se kraljici nije činilo, da je vrijeme poći na počinak, te sve otpusti. Tri mladića odu u svoje sobe, odijeljene od odaja za gospe. Tamo nađu lijepo prostrte postelje i sve puno cvijeća kao u blagovaonici. I u odajama za gospe bijaše isto tako, pa se svi raziđoše i legoše na počinak.

Tek što odbi deveta ura, usta kraljica i pozva svoje drugarice da ustanu, isto tako i mladiće, tvrdeći da nije zdravo predugo spavati po danu. Potom odoše na neku od sunca zaklonjenu tratinu, gdje je trava bila gusta i zelena, a pirio blag vjetrić. Po želji kraljičinoj svi uokrug na travu posjedaše, a ona ovako poče:


— Kako vidite, sunce je visoko odskočilo, a žega je velika. Izuzev cvrčaka gore u maslinicima, ništa drugo čuti nije, pa bi svakako ludo bilo sada odavle otići. Lijepo je ovdje i svježe, a imamo šah i slične igre, pa svatko može izabrati, što mu je najmilije. No, ako poslušate moj savjet, ne ćemo provesti ovaj vrući dio dana u igrama, pri čemu se duh jednih smućuje, a i drugih previše ne uživa, kao ni onih, koji gledaju, već ćemo prebroditi ovaj vrući dio dana pričajući, te dok jedan pripovijeda, sva družba sluša i uživa. Ne ćete još svi ni dovršiti svoje pripovijesti, a sunce će već klonuti zapadu, i vrućina popustiti, pa ćemo moći da odemo i zabavimo se, kamo vam se mili. Stoga, ako vam se sviđa to, što velim (jer sam voljna da ugodim vašoj želji), učinimo tako; a ako vam se ne sviđa, neka se svatko do večeri zabavi, kako zna.

Gospe i mladići pohvale njen savjet.

— Dakle, — kraljica će — hoću da za ovaj prvi dan svatko slobodno priča o čemu želi.

Obrativ se potom Pamfilu, koji je sjedio njoj zdesna, ljubezno ga umoli da započne. Nato Pamfilo, na njenu zapovijest, dok su ga svi slušali, ovako poče: