PRVA NOVELA

Ser Ciappelletto lažnom ispovijesti prevari nekog pobožnog fratra i umre; pa dok je u životu bio veoma pokvaren, po smrti ga stanu štovati kao sveca i nazovu sveti Ciappelletto.

— Dolikuje se, predrage gospe, da čovjek sve što radi počne sa slavnim i svetim imenom onoga, koji je sve stvorio. Pa, jer ja moram prvi započeti naše kazivanje, nakan sam započeti jednom njegovom čudesnom zgodom, da se, čuvši je, naše ufanje u nj kao u nepromjenljivo biće učvrsti, i da zauvijek slavimo i hivalimo njegovo ime. Poznato je, da su sve vremenite stvari, kao promjenjjive i smrtne, u sebi i izvan sebe, pune tuge, tjeskobe i briga, te podvrgnute bezbrojnim pogibljima, što ih bez ikakve dvojbe ne bismo mogli mi, koji živimo među njima i koji smo njihov dio, ni snositi ni od njih se obraniti, kad nam posebna milost božja ne bi dala snage i razboritosti.

Milost božja, zacijelo, ne dolazi k nama ni po kakvoj našoj zasluzi, već po dobroti božjoj, ili je isprose za nas molitve onih, koji bijahu smrtni, kao što smo i mi, i koji se za života pokoravahu njegovoj volji, pa sad žive s njim u vječnom blaženstvu. Njima mi, kao svojim zagovornicima, koji iz iskustva poznaju naše slaboće, prinosimo svoje prošnje za sve, što nam se čini potrebito, jer možda nemamo odvažnosti da svoje molitve prinesemo pred lice najvišeg suca. Štoviše, još jače spoznajemo, kako je pun milosrdne dobrote prema nama, po tome, što oštrina smrtnog oka ne može nikad prodrijeti u tajnu božjega duha, pa se, možda, kojiput dogodi, da zavarani vlastitim mišljenjem, uzimamo za zaštitnika pred previšnjim prijestoljem onoga, koji je proklet i u vječnu tamu prognan. Pa ipak on, kojemu ništa skriveno nije, osvrćući se više na čistoću srca, negoli na neukost molitelja ili na prokletstvo onoga, kome se utječemo, kao da je u krugu blaženih, usliši one, koji mu se mole. To ćete jasno vidjeti u noveli, koju sam naumio ispripovjediti vam, otvoreno velim, pozivajući se ne na božji već na ljudski sud.

Pripovijeda se, dakle, da je Musciatto Franzesi, vrlo bogat i ugledan trgovac, postavši vitezom, morao doći u Toscanu s gosparom Karlom bez Zemlje, bratom francuskoga kralja, na poziv pape Bonifacija. Znajući da su mu poslovi, kako to u trgovaca često biva, vrlo zapleteni i da ih ima i ovdje i ondje, te ne mogav ih lako i brzo srediti, odluči da ih povjeri nekolicini ljudi. Za sve je našao podesna čovjeka, samo ostade u nedoumici, kome da povjeri dugove Burgunđana, da ih od njih utjera.


Dvoumio se stoga, što je čuo, da Burgunđani vole zametati kavge, da su vjerolomni i nepošteni, a nije se mogao sjetiti čovjeka tako nevaljala, u koga bi se mogao pouzdati, da će doskočiti njihovu nevaljalstvu. Razmišljajući dugo o tom, sjeti se nekog gospara Ciapperella iz Prata, koji je u Parizu često u njegov dom zalazio. Bijaše taj čovjek gizdavko, niska rasta, a Francuzi, ne znajući što znači Ciapperello, mišljahu da znači cappello, to jest vijenac u njihovu pučku govoru, pa, jer bijaše malen, nazvahu ga ne Ciappello već Ciappelletto. I kao Ciappelletta su ga svagdje poznavali, a za Ciapperella je malo tko i znao.

Evo, kakva je kova bio taj Ciappelletto: bijaše notar i silno se sramio, kad bi se pokazalo, da neka njegova isprava nije krivotvorena (a i nije ih baš malo sastavljao). Takvih bi bio napravio koliko god bi se od njega iskalo, i to takve radije i badava, nego druge za dobru plaću. Najveći mu užitak bijaše krivo se zaklinjati, tražio to tko od njega ili ne tražio, pa kako su u to vrijeme u Francuskoj najveću vjeru davali prisegama, a on se bez po muke krivo zaklinjao, to je na prevaran način toliko parnica dobio, koliko su ga god puta pozvali da se zakune, da će govoriti istinu. Nadasve je volio unositi razdor među prijatelje, rođake i druge ljude, te se jako trudio da podžiže svađe i izaziva zlu krv i sablazni među njima, pa, što je veće zlo iz toga nastajalo, to većma je uživao. Kad bi ga pozvali da sudjeluje u ubistvu ili bilo kakvu zločinu, nikad se nije sustezao i drage je volje išao, te je često vlastitim rukama ubijao ili ranjavao koga. Za sitnicu je psovao i kleo boga i svece na sva usta, jer je više nego itko drugi bio gnjevljiv. U crkvu nikad zalazio nije, a svetim sakramentima rugao se pogrdnim riječima. Naprotiv, revno je i rado pohađao krčme i druga zloglasna mjesta. Žene su mu se milile kao psima batine, a u neprirodnu grijehu uživao je više od bilo kojega takva bijednika. Otimao bi i krao s takvom savješću, s kojom bi svet čovjek darivao. Takav žderonja i ispičutura bijaše, da mu je mnogo puta od toga pozlilo; usto bijaše na glasu kockar i varalica u igri. Što da duljim i trošim toliko riječi? Bijaše to najgori čovjek, što ga je ikad svijet vidio. Te opačine dugo su zaštićivali moć i ugled gospara Musciatta, zato su ga često štedjeli i pojedinci, kojima je nanosio krivicu, i suci, kojima se isto tako zamjerio.

Sjetiv se, dakle, gospar Musciatto ovoga ser Ciappelletta, a poznavajući izvrsno njegov život, pomisli, da je to takav čovjek, kakva iziskuje pokvarenost Burgunđana. Zato ga pozva k sebi i ovako poče:

— Ser Ciappelletto, znano ti je, da namjeravam zauvijek odavde otići, a kako među ostalima imam posla i s Burgunđanima, teškim varalicama, ne znam, da li bih mogao naći čovjeka, prikladnijega od tebe, da od njih utjera moj novac. Stoga, ako se hoćeš toga posla latiti, kada sad i onako nemaš drugoga, voljan sam preporučiti te dvoru i dati ti onaj dio, što te pripada od novca, koji utjeraš.

Prvi Boccaccijevi književni pokušaji bili su roman "Filocolo" (1336.), spev "Filostrato" (1336.) i poema "Teseida" (1339.). Za njegov književni rad inspirisala ga žena koju će u svojim pesmama nazvati Fiammettom. Nakon 1340. i narednih pet godina nastaju dela - ekloga "Ninfale d' Ameto", alegorijska poema "Amorosa visione", prozna "Elegia di madonna Fiammetta" i pastoralna pesma "Ninfale Fiesolano". Sudbonosne 1348. godine dok je kuga nemilice morila Fiorentince počeo je pisati knjigu koja se zove "Decameron". To jedinstveno remek-delo svjetske književnosti dovršeno je pet godina kasnije. Delo se sastoji od stotinu novela što ih je, prema okvirnoj fabuli u roku od deset dana ispripovedalo sedam žena i trojica mladića koji su iz okuženog grada pobegli u raskošnu vilu na fiesolanskim brežuljcima. Oslobođene klasicističkog, moralizatorskog i zdravorazumskog balasta, te novele sačinjavaju celovitu kompoziciju od stotinu živih slika u kojima ne samo da je odražen život jednog doba, nego je izražen, u čitavoj svojoj punoći, i jedan individualni doživljaj smisla (i besmisla) ljudskog postojanja.

U posljednjem razdoblju svoga stvaralaštva Boccaccio je više učenjak nego umjetnik te, osim satire "Corbaccio o labirinito d'amore" (1354.-1355.), piše svoja dela u humanističkom duhu i na latinskom jeziku. Pored toga napisao je i šesnaest ekloga pod naslovom "Bucolicum carmen"; anegdotske zbirke "De casibus virorum illustrium" i "De claris mulieribus". Te petnaest knjiga "De genealogiis deorum gentilium" u kojima je antička mitologija protumačena u njenom istorijskom, alegorijskom, moralnom i simboličkom smislu. Boccaccio je takođe bio prvi 'dantist'. O davnašnjoj njegovoj ljubavi prema Danteu svedoče "Trattatello in laude di Dante" (1357. - 1362.) te komentar prvih 17 pjevanja "Pakla".

Boccaccio je uživao veliki ugled i bio je cenjen kod svojih sugrađana te mu je komuna poveravala različita putovanja u svojstvu poklisara u Ravenu, Rim i Avignon i drugdje. Boccaccio 1362. doživljava duhovnu krizu izazvanu pozivom nekog redovnika, Gioacchina Cianija, da misli na smrt te da se odrekne svetovnih interesa pa i književnosti. Poslednje godine života pesnika je pratila bolest i oskudice. Nisu uspeli njegovi pokušaji da dobije sigurnu i unosnu službu u Napulju, te se sklonio u Certaldo. Odatle se odazvao pozivu firentinske komune da javno tumači Danteovu "Božanstvenu komediju", ali je tu svoju poslednju delatnost zbog bolesti morao prekinuti. Umro je u Certaldu, gde je i sahranjen, 21. decembra 1375. godine u 62-oj godini života.

Da biste bolje razumjeli, što kazujem i što slijedi, opisat ću vam ono
mjesto. Bila je to uska i slijepa uličica, a između jedne kuće i druge
dvije grede i na njima pričvršćene daske sa sjedištem, kao što to često
možemo vidjeti; jedna od tih dasaka se pod Andreucciom provalila. Kada
se, dakle, jadan i žalostan Andreuccio našao u uličici uze zvati
dječaka, no ovaj tek što je začuo, da je Andreuccio pao, odjuri svojoj
gospodarici da joj to javi. Ona poleti u Andreucciovu sobu i brže bolje
potraži njegovu odjeću. Nađe i odjeću i novac, što ga je on ludo uza se
nosio, ne vjerujući nikome. Pošto se domogla onoga, rad čega je
postavila zamku, pretvarajući se, da je ona, Palermitanka, sestra
Peruđinca, ne brinući se više za nj, brzo ode da zatvori ona vratašca,
kroz koja je Andreuccio izišao i pao.

Kako mu se dječak ne odzivaše, Andreuccio poče glasnije zvati, no
utaman. Tada počne sumnjati i prekasno se domišljati jadu, pa se ispe na
neki zidić, koji odvajaše uličicu od glavne ulice i prebaci se preko
toga zidića na ulicu. Pristupi kućnim vratima, koja bijaše dobro
upamtio, te je ondje dugo utaman dozivao, lupao i drmao vratima