Kao i „kobna lubanja“ priča o dijamantu Hope govori o tome kako kristali imaju moć upijanja ljudskih osjećaja.

Louis XIV. Kupio je dijamant 1668. godine od francuskog trgovca Jean – Baptistaea Taverniera, za kojega se vjeruje da ga je ukrao iz oka nekog idola u indijskom hramu. Tavernier je zatim bankrotirao i otplovio u Indiju ne bi li povratio bogatstvo, ali je na putu umro.

Kralj ej dao oblikovati dijamant u obliku srca, a nosila ga je Mme.de Montespan, kraljeva ljubavnica koja je bila upletena i u zloglasnu „aferu s otrovima“, u kojoj su razne gatare pribavljale otrov za ubijanje neželjenih muževa. Bila je upletena crna magija, a opat Guilborg sudjelovao je u crnim misama u kojima su se novorođenčad prinosila kao žrtve, pritom golo tijelo Mme.de Montespan služilo kao oltar. Skandal je ušutkan, ali Mme.de Montepan pala je u nemilost, a gatarama je tajno suđeno u chambre ardente („komori sa svijećama“) te su poslije spaljene. I tako se čini da je, poslije Taverniera, Mme.de Montespan koj je „francuski plavi“ kako su zvali dijamant, donio nesreću.

Stotinu godina poslije, kralj Louis XVI. dao je dijamant svojoj ženi, kraljici Mariji Antoaneti, zbog upletenosti u skandal sa dijamantnom ogrlicom izgubila je vjerodostojnost kod stanovništva, pa je to bio jedan od neizravnih povoda za francusku revoluciju, u kojoj je ostala bez glave. Princezu de Lamballe, kojoj je Marija Antoaneta posudila dijamant, ubila je svjetina.

Dijamant se ponovo pojavio u Londonu, ali znatno smanjen – s izvornih 112,5 karata (22,5 grama) na 44,5 karata- manje od prvotne težine. Kupio ga je 1830. godine londonski bankar, Henry Thomas Hope, za 1800 funti i otada je poznat kao dijamant Hope. Koliko nam je poznato, Hopeu dijamant nije naškodio, a ni bilo kome iz njegove obitelji sve dok nije završio u rakama pjevačice Mary Yohe, koja se udala za Francisa Hopea. Njih su mučili bračni problemi i žena ga je proklela da će dijamant donijeti zlu sreću svakome tko ga bude imao. Umrla je u siromaštvu i za to je okrivljavala dijamant.

Lord Francis ga je, opterećen velikim financijskim teškoćama, početkom 20. stoljeća prodao francuskom burzovnom mešetaru Jacquesu Colotu koji je poludio i ubio se, ali ne prije nego što je dijamant prodao ruskom princu Kanitovskom, koji ga je posudio francuskoj glumici, a onda je ustrijelio iz svoje lože prve večeri kad ga je nosila. Njega su zaklali revolucionari.

Kupio ga je grči draguljar Simon Mantharides i poslije pao u provaliju. Turski sultan Abdul Hamid poznat kao „Abdul ukleti“, kupio ga je 1908. godine, a 1909. godine bio je svrgnut, te je poludi. Sljedeći vlasnik, Habib Bey, utopio se.

Dijamant je zatim preko francuskog draguljara Pierra Cartiera otišao u Ameriku, Edwardu Bealeu Macleanu, vlasniku „Wahington Posta“. Nedugo potom umrla mu je majka, a zatim i dvije sluškinje. Njegov 10-godišnji sin Viorn, koji je uvijek bio strogo čuvan, jednog je dana pobjegao čuvarima, istrčao pred kuću i poginuo pred kotačima automobila. Maclean se rastao od svoje žene Evalyn, upleo se u poznati skandal Teapot Dome i završio kao psihotični alkoholičar. Evalyn je zadržala dijamant i često ga nosila, odbijajući priče o njegovoj zlokobnosti. Ali, kad joj se kći 1946. godine ubila tabletama za spavanje, svi su se sjetili da je na dan vjenčanja nosila dijamant.

Nakon što je Evalyn Maclean umrla 1947. godine, sv je njezine dragulje kupio newyorški draguljar Harry Winston, navodno za milijun dolara. Izložio je dijamant u New Yorku, ali ga je an kraju odlučio darovati Institutu Smithsonian, a to što ga je poslao običnom poštom pokazuje da ga nije brinula „ukletost“ dijamanta. Paket je danas izložen zajedno sa dijamantom. Kada je 1965. godine testira ultraljubičastim svjetlom u laboratoriju DeBeers u Johanesburgu nastavio je žariti poput užarena ugljena na nekoliko minuta testiranja, što je jedinstven fenomen među dijamantima.

Skeptici prokletstvo dijamanta Hope, kao i prokletstvo Tutankamonove grobnice, smatraju mitom i ističu da mnoge vlasnike nije zadesila nikakva nesreća. I dok je u ovom slučaju skeptičnost možda opravdana, bilo bi preuranjeno odbaciti pojam prokletstva kao praznovjericu.

Pokojni T.C. Lethbridge bio je uvjeren da tragedije i neugodni događaji mogu ostaviti „otisak“ na mjestima na kojima su se dogodili. Tu teoriju je prvi iznio sir Oliver Lodge početkom 20.stoljeća. On je smatrao da se neka tzv. proganjanja mogu protumačiti kao „snimke“. Takve snimke on je nazvao ghoul (lešinar ili demon) – pod njima je razumijevao neugodne osjećaje koje neka mjesta izazivaju.

Kad mu je bilo 18 godina, šetao se sa majkom po Velikoj šumi blizu Wokinghama kad ih je iznenada obuzela golema tjeskoba. Poslije su doznali da je blizu mjesta gdje su tada bili ležalo truplo čovjeka koji se ubio. Lethbridge je vjerovao da je tjeskoba tog čovjeka nekako „snimljena“ u okolini. 40 godina poslije, on i njegova žena Mina otišli su sakupljati morsku travu na obližnjoj plaži, Lethbridge je opet osjetio „plašt“ tjeskobe kao da je zakoračio u maglu. Ubrzo je Mina rekla: „Ne mogu podnije više ovo mjesto!“ pa su otišli.

Sljedećeg vikenda su ponovili izlet. Ponovno je osjetio isti „plašt tjeskobe“. Ovaj put Mina je otišla na vrh neke stijene kako bi crtala, a onda iznenada je osjetila neugodan osjećaj da je netko potiče da skoči sa stijene.

Poslije je Lethbridge otkrio da je neki muškarac nedugo prije skočio s te stijene i ubio se. Zaključio je da je opet to bio razlog tjeskobi, jad tog čovjeka nekako je bio „snimljen“ na električnom polju vode. Minu na skok nije poticao „duh“ samoubojice, nego je reagirala na njegov vlastiti poriv da skoči. Taj pojam „snimke“ temelj je teorije psihometrije.

Vidovnjaci vjeruju da kristali veliku sposobnost upijanja, odatle popularnost kristalnih kugli koje se drže zamotane u crni baršun koji ih štiti od svjetlosti i topline.

Ako Lethbridge ima pravo i ako je prokletstvo slamo neka vrsta negativne snimke, to bi onda objasnilo zašto utječe na neke ljude a na neke ne.

mysterywithus.com

MISTERIOZNI DIJAMANT HOUP

SKUPOCIJENI DRAGULJ KOJI DONOSI SMRT



Zahvaljujuci svojoj neobicnoj modro plavoj boji i težini od 45.52 karata, legendarni dijamant Houp, jedinstven je primjerak u svijetu. Osim ljepotom, ovaj dragulj vec stoljecima plijeni pažnju svojom fascinantnom istorijom i vjerovanjem da donosi nesrecu svakome ko ga nosi,pa cak i onome ko ga samo dotakne. Zato mnogi kažu da bi Houpeovom dijamantu, bolje pristajalo ime "dijamant smrti" !!!
Vjeruje se da potice iz Golconda iz Indije, a sa svojih 112.5 karata, koliko je u pocetku težio, smatra se je jednim od najvecih i najvrijednijih ikad pronadenih dragulja u svijetu.
Prema legendi, dijamant je ukraden sa statue hinduske boginje Site, supruge boga Rame, na kojoj je predstavljao oko i od tada je proklet svako ko dode u direktni dodir s njim.

POHLEPNI SVEŠTENIK

Ukradeno "oko", lopov (sveštenik iz hrama) je prodao francuskom trgovcu Jeanu
Baptisteu Tavernieru i ubrzo potom za svoje zlodjelo biva kažnjen svirepom smrcu.
Sveštenik je bio, navodno, prvi u nizu onih koji us stradali, jer su htjeli posjedovati nešto što im ne pripada.
Godine, 1668. plavi dijamant, kao i još 14 vecih i nekoliko manjih primjeraka dragog kamenja, Tavernier je prodao francuskom kralju Louisu XIV. Nije dugo vremena trebalo da i ovaj trgovac na vlastitoj koži osjeti "prokletstvo
dijamanta". Sretan što je uspio "dobro naplatiti" dragulje iz Indije, ponovo se uputio u ovu zemlju, ne sluteci da ga tamo ceka smrt. Dok se njegov mali karavan kroz džunglu polako kretao prema odredištu, napali su ga divlji psi. Tevernierov život je okoncan celjustima ovih izglednjelih zvijeri. Za to vrijeme kralj Louis XIV je svoj dijamant dao izbrusiti u obliku srca koje je težilo 67 karata i nazvao ga je "Plavi dijamant kraljevske krune" ili "Francusko plavetnilo". Nakon
toga, "prokletstvo" je još jednom pokazalo svoje lice,kralj je u kratkom periodu ostao bez sina, brata, unuka i unukove žene. Kralj Louis XVI i Maria Antoinette, osobe cije je vratove takoder krasila ogrlica sa ukletim dijamantom,izgubili su živote 1793. godine, pod giljotinom.

NOVI IDENTITET

Nakon njihovog smaknuca, plavi dijamant je ukraden i o njemu se dugo vremena ništa nije znalo. Postoje zapisi da je dospio u ruke holandskog rezbara dijamanata Wilhema Falsa koji ga je izbrusio na velicinu od 45.52 karata, kako bi sakrio njegov identitet i porijeklo. Ljepota i sjaj modrog dijamanta opcinili su i Falsovog sina Hendricka, pa ga je ovaj na kraju ukrao od oca. Wilhem nije mogao prežaliti gubitak i "umro je od tuge", da bi Hendrick potom, osjetivši krivicu zbog oceve smrti, pocinio samoubistvo. Dijamantu se ponovo gubi svaki trag.
Godine, 1830. u Londonu se pojavio predivan, tamnomodri, ovalni dijamant. Strucnjaci su se složili da je to po svim karakteristikama dugo traženo "Francusko plavetnilo".
Njegov novi vlasnik, nakon kralja Georga IV koji je umro u siromaštvu, postao je
bogati engleski bankar Henry Philip Hope, po kome je dijamant dobio svoje današnje ime - nada.
Nažalost, novo ime nije uništilo prokletstvo i lord Franci Hope, bankarov rodak koji je naslijedio dijamant, slucajno je pogoden u ulicnoj pucnjavi. Posljedica ranjavanja biola je amputacija noge. No, to nije sve - lord Franci je ubrzo izgubio svoje bogatstvo i 1902.godine, prodaje dragulj kako bi preživio.

CARTIEROV KAMEN

Nakon toga Houp je promijenio još mnogo vlasnika (i svima je donio nesrecu) da bi 1912. godine, dospio u ruke pariškog draguljara Pierra Cartiera. Prve osobe kojima je ponudio skupocijenu robu, bili su americki bogataški par Evelyn Walsh McLean i njen suprug Ned McLean,ciji je otac bio vlasnik novina "The Washington Post". Oni su bili vjerne Cartierove mušterije. Samo nekoliko dana ranije, za 120.000 dolara, u istoj radnji kupili su još jedan poznati dijamant - Zvijezdu istoka.
Cim im je Cartier javio da ima još jedan zanimljiv kamen za njih, požurili su ga vidjeti.
Dijamant im se veoma dopao, Evelyn nije smetala ni njegova zlokobna istorija - smatrala je da ono što drugima donosi nesrecu, njoj ce donijeti suprotno od toga. Ali, imali su malu zamjerku, okvir dijamanta je bio "suviše ružan za njihov profinjeni ukus".
S obzirom na legendu, Cartier je bio svjestan da ce mu biti teško pronaci nove mušterije.
Bacio se na posao i Houp je ubrzo postao privjesak optocen sitnim dijamantima, na lancicu nacinjenom takoder od dijamanata. Evelyn je bila oduševljena ! Kupila ga je za 184.000 dolara pod uslovom "da ce ga ukoliko se tokom sledecih šest mjeseci u njenoj porodici desi smrtni slucaj, vratiti draguljaru i zamijeniti nakitom u istoj vrijednosti".

POCETAK TRAGEDIJE

Ipak, ni ovoj, naizgled modernoj dami, nije nedostajalo praznovjerja - odnijela je
dijamant svešteniku na blagoslov. Ono što se dogodilo tog dana, Evelyn, na žalost,nije shvatila kao upozorenje.
"Bio je lijep, suncan dan kada smo krenuli prema crkvi. Vozili smo se deset minuta i odjednom je nebo postalo crno od oblaka. Ušli smo u crkvu, sveštenik je blagoslovio dijamant nakon cega je munja pogodila drvo s druge strane ulice, koje se potom uz tresak srušilo. Moja sluškinja se istog trena onesvijestila. Mislila je da nas stiže Božija kazna. Kada smo nakon nekog vremena izašle vani, sunce je sijalo kao da se ništa nije desilo", pricala je kasnije Evelyn.
Uprkos blagoslovu, Evelyn je pratila nesreca. Prvo je umrla njena svekrva, a zatim i otac.
Njen najstariji sin, nakon cijeg rodenja je kupljen Houp, poginuo je u automobilskoj nesreci u desetoj godini života. Ned, skrhan tugom za izgubljenim djetetom, poceo se opijati da bi se na kraju ovaj bracni par razveo. Evilyna kcerka je umrla u 25. godini od prevelikedoze tableta za spavanje. Godinu dana kasnije (1946) od upale pluca umire i Evelyn.

NESRETNI POŠTAR

Dvije godine kasnije, porodica McLena je ovaj dragulj zajedno sa ostalim nakitom prodala draguljaru Harryu Winstonu da bi platila poreze. Winston je nakon osam godina odlucio dijamant Houp pokloniti muzeju Smithsonian. Poslao ga je poštom, kao što uvijek šalje dragulje. Jamess Todd, poštar koji je dijamant donio u muzej, ubrzo nakon isporuke je slomio nogu prelazeci prugu, potom izgubio i ženu, te doživio saobracajnu nesrecu. Tom prilikom ispao je iz auta i povrijedio se, dok se njegov pas ugušio vlastitom ogrlicom.


Dijamant Houp i danas je dio vrijedne postavke muzeja u Washingtonu, uprkos cinjenici da su u ovu instituciju pristigla brojna protestna pisma - mnogi misle da ce ovaj dijamant donijeti nesrecu americkom narodu, koji je sada njegov vlasnik.