Mira Furlan





Biografija

Mira Furlan je jedna od najpoznatijih jugoslovenskih i hrvatskih glumica druge polovine dvadesetog veka.
Rođena je u Zagrebu 7.IX 1955 godine.Završila je (1978) Akademiju za kazalište, film I televiziju u Zagrebu.
Karijeru otpočinje na televiziji, a potom u pozorištu, gde se (na sceni HNK u Zagrebu) svrstava među
vodeće glumice (npr. DUNDNO MAROJE M.Držića /kao Petrunjela/ I ŠTETA ŠTO JE KURVA J.Forda);
za svoj je pozorišni rad višesruko nagrađivana.
Na filmu debituje 1982 godine u KIKLOPU A. Vrdoljaka, gde za ulogu Enke dobija Zlatnu arenu za
epizodnu ulogu na festivalu u Puli. Jedna od najzaposlenijih filmskih glumica druge polovine osamdesetih
godina, isprva ukalupljena u likove "proždiračice muškaraca" (PISMO -GLAVA, 1983,B. Čengića;
OTAC NA SLUŽBENOM PUTU, 1985, E. Galića), posle se dokazuje širokim rasponom raznovrsnih uloga:
od siromašne radnice samozatajno zaljubljene u pogrešnog čoveka u filmu ZA SREĆU JE POTREBNO TROJE
(R. Grlića, 1986), po većini kritike dosad najboljoj, do filmova -hronika u kojima tumači žene izložene iskušenjima
unutar dužeg vremenskog razdoblja (LJUBAVI BLANKE KOLAK, 1987, B.Jurjaševića I BRAĆA PO MATERI,
1988, Z. Šotre).
Zlatnu arenu za glavnu ulogu osvaja likom tradicionalno odgojene crnogorske gorštakinje koja se pri susretu sa
stranim nudistima "seksualno osvešćuje" u LEPOTI POROKA (1986) Ž. Nikolića.
Osamdesetih godina kratko je nastupala za rok grupu La Cinema.
Krajem 1991. godine Mira i njen suprug Goran Gajić emigrirali su u Ameriku kako bi izbegli političke pritiske i
etničke tenzije koji su ih pratili zbog krize u kojoj se nalazila bivša država. Godine 2002. Mira se vratila u
Hrvatsku posle jedanaest godina i odigrala glavnu ulogu u predstavi Rade Šerbedžije.
U Los Anđelesu, Mira je snimila i muzički album pod naslovom Songs From Movies That Have Never Been Made.
Nedavno je igrala Danijelu Ruso (Danielle Rousseau) u ABC-ovoj televizijskoj seriji Izgubljeni (Lost). Mirin suprug
je filmski režiser koji je, između ostalog, režirao Sofoklovu Antigonu i jednu epizodu Babilona 5. Mira povremeno
piše kolumnu u splitskom magazinu Feral tribjun.
Izdala je knjigu “Totalna rasprodaja” (Samizdat B92), sto je ustvari zbirke kratkih političkih eseja koje je kao kolumne
objavljila od 2004. do 2006. u hrvatskom Feralu.





Filmografija

Televizijske uloge

"Zakon i red: Los Angeles" kao Maria Olsen (2010.)
"Najbolje godine" kao Violeta (2010.)
"NCIS" kao Dina Rici (2009.)
"Vratiće se rode" kao Jagoda (2008.)
"Night Stalker" kao Marlene Shields (2006.
"Izgubljeni" kao Danielle Rousseau (2004. - 2008.; 2010.)
"Sheena, kraljica džungle" kao Yoka Laneesh (2001.)
"Babylon 5" kao Delenn (1994.) - (1998.)
"Spiderman: The Series" kao Silver Sable (1997.)
"Bolji život" kao Finka Pašalić (1990.) - (1991.)
"Sarajevske priče" kao Milena Gazivoda (1991.)
"Tuđinac" (1990.)
"Drugarica ministarka" kao Zdenka (1989.)
"Vuk Karadžić" kao Petrija (1987. -(1988.)
"Putovanje u Vučjak" kao Eva (1986.)
"Priče iz fabrike" (1986.)
"Smogovci" kao Mira (1982. - 1986.)
"To nije moj život, to je samo privremeno" (1985.)
"Stahlkammer Zürich" kao Nina Lončar (1983.)
"Nepokoreni grad" kao Zdenka (1982.)
"Velo misto" kao Kate (1980. - 1981.)


Filmske uloge

"Surviving Me" kao Jacqueline Slateman (2010.)
"Gola koža" kao Cica (2010.)
"Ostavljeni" kao Cica (2010.)
"Cirkus Columbia" kao Lucija (2010.)
"Turneja" kao Sonja (2008.)
"Apology" kao Jacqueline Slateman (2007.)
"Diši duboko" kao Lila (2004.)
"Babylon 5: Thirdspace" kao Delenn (1998.)
"Babylon 5: In the Beginning" kao Delenn (1998.)
"Black Kites" kao pripovjedač (1996.)
"My Antonia" kao gospođa Shimerda (1995.)
"Babylon 5: The Gathering" kao Delenn (1993.)
"Video jela, zelen bor" kao Jovanka (1991.)
"Gluvi barut" kao Janja (1990.)
"Stela" kao Lucija (1990.)
"Bunker Palace Hotel" (1989.)
"Poltron" kao Milena Krtalić (1989.)
"Sjever i jug" kao Beti (1988.)
"Braća po materi" kao Vranka (1988.)
"Put na jug" kao Bessi (1988.)
"Špijun na štiklama" kao Vesna Logan (1988.)
"Za sada bez dobrog naslova" (1988.)
"Ljubavi Blanke Kolak" kao Blanka (1987.)
"Osuđeni" kao Mira (1987.)
"Dom Bergmanovih" kao Laura (1987.)
"Spadijer-jedan život" kao Zdravka (1986.)
"Ljepota poroka" kao Jaglika (1986.)
"Od zlata jabuka" kao Mirjana (1986.)
"Za sreću je potrebno troje" kao Zdenka Robić (1985.)
"Obisk" (1985.)
"Otac na službenom putu" kao Ankica Vidmar (1985.)
"Ćao inspektore" kao Ruža (1985.)
"Horvatov izbor" kao Eva (1985.)
"Zadarski memento" kao Karmela (1984.)
"U raljama života" kao Marijana (1984.)
"Pismo-glava" kao Finka (1983.)
"Prestrojavanje" (1983.)
"Dječak i zec" (1983.)
"Kiklop" kao Enka (1982.)
"Rano sazrijevanje Marka Kovača" (1981.)
"Ljubica" (1979.)
"Novinar" kao Vera (1979.)
"Istarska rapsodija" (1978.)
"Prijeđi rijeku ako možeš" kao Julija (1977 )

(wikipedija)

Mira Furlan: Moj život je haotičan

Otkad živim u Americi, meni se ponekad čini da se nitko ničeg ne sjeća, da je sve zaboravljeno. A onda
kad dođem ovamo ipak vidim da se ljudi sjećaju. Iako je mnogo slova, papira, riječi, mnogo minuta na
televiziji potrošeno na brisanje tog sjećanja o Jugoslaviji, nekako mi se ipak čini da nisu baš sasvim
uspjeli u tome i to mi daje nadu. Ne zbog mene, nego globalno, zbog svih ljudi ovdje.




Teško da se za 19 godina Festivala evropskog filma, koji se svakog jula održava na Palićkom jezeru, tamo
obrelo više od nekoliko gostiju koji su među novinarima bili traženi koliko prošlog meseca naša sagovornica.
U festivalskoj pres službi se moglo čuti da su u prvih par dana trajanja najcenjenijeg domaćeg filmskog festivala
dobijali i po desetak zahteva za intervjue sa Mirom Furlan.

To ne čudi. Kada je ’91. napustila Jugoslaviju imala je 36 godina, skoro isto toliko filmskih uloga, dve pulske
Zlatne arene (za “Kiklop” Antuna Vrdoljaka i “Lepotu poroka” Živka Nikolića), a njena Ankica Vidmar je bila
jedan od glavnih likova u kanskom Zlatnom palmom nagrađenom “Ocu na službenom putu” Emira Kustuice.
To ne čudi. Kada je ’91. napustila Jugoslaviju imala je 36 godina, skoro isto toliko filmskih uloga, dve pulske
Zlatne arene (za “Kiklop” Antuna Vrdoljaka i “Lepotu poroka” Živka Nikolića), a njena Ankica Vidmar je bila jedan
od glavnih likova u kanskom Zlatnom palmom nagrađenom “Ocu na službenom putu” Emira Kustuice.

Takođe je u to vreme, kako pre par godina reče njena glumica-veteranka Sonja u filmu “Turneja”, “nosila repertoar
beogradskog, a i zagrebačkog kazališta” (na šta joj partnerka u toj sceni, mlada nesigurna glumica Jadranka,
odgovara: “Nosi ga na hemijsko!”). Uprkos takvom saldu za samo deceniju rada u SRFJ, za nju se tada govorilo
kako joj najbolji dani tek slede.

A onda je jedna od najboljih glumica jugoslovenskog pozorišta, filma i televizije - nestala. Sa mužem, rediteljem
Goranom Gajićem (“Kako je propao rokenrol”, “Video jela, zelen bor”), otišla je u Ameriku “iz političkih razloga”.
To je bio eufemizam za izmicanje od hajke koju je od ’90. protiv nje vodila hrvatska štampa, jer je tih godina zbog
veze sa Gajićem, takođe rođenim Zagrepčaninom, sve više vremena provodila u Beogradu. Lov je uspeo: Mira Furlan
je dobila otkaz u matičnom Hrvatskom narodnom kazalištu, u Zagrebu joj je oduzet porodični stan i narednu deceniju
je bilo gotovo izbrisana sa hrvatske javne scene. Posle kratkog emigrantskog restoranskog staža u Njujorku (“bila sam
najlošija konobarica”), u Americi se proslavila ulogom u SF seriji “Babylon 5”. Od tada sa Gajićem, sa kojim ima
14-godišnjeg sina, živi u Los Anđelesu, glumi za tamošnju televiziju (“Lost”, “Navy CIS”...) ili pozorište (“Antigona”).
U Jugoslaviji se prvi put pojavila 2002. kod Rade Šerbedžije u “Medeji” na Brionima. Na domaći film se vratila 2004.
sa “Diši duboko“ Dragana Marinkovića, pa su sledili “Ostavljeni” Adisa Bakrača, “Cirkus Kolumbija” Danisa Tanovića
i “Turneja” Gorana Markovića. Na Paliću je premijeru imao omnibus “Istambule, ne zaboravi me” u kome takođe igra
jednu od glavnih uloga u priči Stefana Arsenijevića. Na kratko se pre par godina pojavila u serijama “Vratiće se rode”
i “Najbolje godine”, a 2010. je izdala knjigu „Totalna rasprodaja“, zbirku eseja i kolumni iz pokojnog „Ferala“

Ne treba, dakle, da čudi što su na Paliću novinari toliko tražili glumicu ovakve biografije. Iako ona nije tipična medijska
haubica: odgovori su joj odmereni, imena retko pominje, više komentariše utiske nego što opisuje događaje oko sebe,
pa nikom onda ne pada na pamet da joj postavlja pitanja: “A jelte, molim vas, viđate li često Toma Kruza i kakav je
Bobi de Niro privatno".





Mira Furlan je na Palićkom festivalu bila predsednica žirija za glavni takmičarski program koji je prvu nagradu dao
turskom filmu “Iza brda” Emina Alpera. Ovaj intervju je nastao u polusatnom razgovoru u Vinariji “Zvonko Bogdan”
kod Subotice, a nastavio se u dopisivanju mailom.

Po kojoj seriji ste vi danas poznatiji u Americi? “Lost” ili “Babylon 5”?

Mira Furlan: Obožavatelji serije “Babylon 5” su specijalna vrsta ljudi i ekipi koja je to snimala oni ostaju vjerni godinama.
Što se za publiku “Losta” i ne može reći. Mislim, SF ima posebni status u Americi, to je poseban svijet i ta lojalnost
traje godinama, desetljećima. Kad sam došla u Ameriku sve to me je zaprepastilo, taj paralelni science fiction svijet.
Evo, upravo prije Palića sam bila na jednoj konvenciji ljubitelja “Babylon 5” u Pragu - to se sve i dalje odvija. Potpuno
nevjerojatno, ali lijepo i vrijedno poštovanja.

Kakvo iskustvo nosite sa snimanja “Losta”, pošto je to jedna od najskupljih TV serija ikada?

Kao i mnoge stvari u životu, i to je počelo jako dobro, a završilo se s blagim osjećajem razočaranja. Rad na “Lostu”
je samo učvrstio glavnu životnu lekciju o tome da je najbolje nikada ništa ne očekivati. Bila je to dobra, zaista dobra
uloga za mene, a dobre uloge se pojavljuju vrlo rijetko. Pa sam, što je donekle razumljivo, imala veće ambicije nego
što sam zapravo mogla ostvariti u tom ogromnom projektu, toj vrsti mamutske mašine u kojoj su ljudi bili odstranjivani
zbog milion razloga. Naravno, publika je uvek mislila da su duboki dramaturški razlozi u pitanju, a zapravo je sve bilo
puno banalnije. Recimo, netko je dobio drugi posao. Svakako, za mene je rad na “Lostu” bio poučan, a ono čega ću
se uvijek sjećati su čarobni havajski otoci koje sam, zahvaljujući seriji, imala prilike bolje upoznati.


( deo inervjua za STATUS/PIŠE: GORAN TARLAĆ, FOTO: NIKOLA TUMBAS
- nastavice se )

( nastavak )


Kakvo iskustvo nosite sa snimanja “Losta”, pošto je to jedna od najskupljih TV serija ikada?

Kao i mnoge stvari u životu, i to je počelo jako dobro, a završilo se s blagim osjećajem razočaranja. Rad na “Lostu”
je samo učvrstio glavnu životnu lekciju o tome da je najbolje nikada ništa ne očekivati. Bila je to dobra, zaista dobra
uloga za mene, a dobre uloge se pojavljuju vrlo rijetko. Pa sam, što je donekle razumljivo, imala veće ambicije nego
što sam zapravo mogla ostvariti u tom ogromnom projektu, toj vrsti mamutske mašine u kojoj su ljudi bili odstranjivani
zbog milion razloga. Naravno, publika je uvek mislila da su duboki dramaturški razlozi u pitanju, a zapravo je sve bilo
puno banalnije. Recimo, netko je dobio drugi posao. Svakako, za mene je rad na “Lostu” bio poučan, a ono čega ću
se uvijek sjećati su čarobni havajski otoci koje sam, zahvaljujući seriji, imala prilike bolje upoznati.

Vaša Danijel Ruso je jedna od centralnih likova misterije u “Lostu”. Da li su vas, kada je serija
počela da se emituje i donosi one brojne misterije, ljudi u stvarnom životu zapitkivali o raspletima?

Da, neprestano su pitali šta to sve skupa znači i šta ja mislim o tome. A ja nisam bila redovni gledalac te serije,
gledala sam redovno samo prvu sezonu koja je bila izvrsna i koja je obećavala nešto zaista novo na američkog
televiziji. Ja nisam gledalac televizije i, na primjer, momentalno uopće nemam televizor.

Pretpostavljam da to nije slučajno?

To je vjerojatno moja reakcija na život u Americi. Agresija slika i zvukova, medijskih vijesti i senzacija je tolika
da je logična potreba za povlačenjem, izoliranjem, neučestvovanjem. Zbog toga sam postala pasionirani čitalac,
mislim da možda nikad nisam više čitala nego sad u Americi.

Danijela Ruso u “Lostu” i Mira Furlan u životu imaju nekih podudarnosti. Ono što je za Danijelu
ostrvo i susret sa ljudima posle 16 godina samoće, za vas bi moglo da bude Balkansko poluostrvo.
Da li su scenaristi znali išta o vama kada su pisali taj lik?


Ne, bila je to čudna podudarnost. Kao, uostalom, i sa mojom ulogom u “Babylon 5” u kojoj je moj lik, Delen, pokušao
miriti zavađene strane.

Malopre ste pomenuli ambicije. Nedavno je jedna mlada beogradska glumica pričala o tome kako je na FDU studirala
na Šekspiru i Čehovu, a onda dve godine posle diplome uglavnom snima audio adaptacije stranih TV reklama.
Kako ste se osećali kada ste iz jugoslovenskog filma i pozorišta uskočili u Ameriku i “Babylon 5”, u jedan sasvim
drugačiji svet?

Naravno, to su ogromni lomovi u životu svakog čovjeka, a glumca pogotovu. Ti zapravo gubiš svoj identitet, više ne
znaš tko si. I dalje si u svojoj koži, a zapravo i nisi, pitanje je tko si uopće. Science fiction je meni tada, na početku
mog američkog iskustva, bio nepoznat žanr. Mislim, jesam prije toga čitala glavne SF pisce i volila sam, recimo,
Reja Bredberija ili Artura Klarka. Ali o “Zvijezdanim stazama” i uopće o SF-u na televiziji nisam znala mnogo.
U “Babylonu 5” sam se morala naviknuti na ogromnu količinu šminke, prihvatiti svoje novo lice, pitala sam se
tko sam, gdje sam tu kao glumica sad kad sam ostala bez svog lica. Onda vremenom čovjek shvati da se kao
glumac može izraziti i na druge načine, kroz druga sredstva.

( nastavice se )

( nastavak )

Na primer?

U “Babylonu 5” je igrao Andreas Katsulas, jedan fantastičan glumac, pravi glumac,
koji je na žalost umro prije pet-šest godina, bio je porijeklom Grk rođen u Misuriju.
Imao je vrlo respektabilnu filmsku karijeru u Americi, glumio je, recimo, kod Ćimina
u “Sicilijancu” ili u trileru “Bjegunac” sa Harisonom Fordom. A i 15 godina je igrao
u kazalištu sa Piterom Brukom. Dakle, jedan ozbiljni filmski, kazališni i televizijski
glumac. I tako, kad smo snimali pilot “Babylona 5”, ja sam u toj svojoj maski na plus
dvjesta miliona stupnjeva strašno patila. I onda mi u jednom momentu on priđe i kaže:
“Samo se sjeti - gluma i teatar su počeli sa maskama. Pokušaj naći slobodu u tome,
u toj restrikciji”. “Ok, let's do it!”, rekla sam sama sebi. I odjednom sam se osjetila kao
da sam opet na Akademiji, da ponovno učim kako je to biti glumac, samo sada u
novim okolnostima. Strašno mi je to pomoglo! Drugu stvar koju mi je rekao je bila je:
“Remember the old country”. Dakle, sjeti se kako su stare žene u Grčkoj i na Balkanu
na plus četrdeset stalno u crno zamotane, pa eto sada i ti imaš novu masku, gumu na
glavi, kostim od pet slojeva, ali te hladi znoj i super je.

Kako vam je u početku bilo igrati na engleskom?

Pa, jako teško, to je posebna disciplina, to je nešto o čemu bi možda trebalo napraviti
knjigu: kako se igra na stranom jeziku i koji su to izazovi. Do čega ti uopće možeš
doprijeti u tom drugom jeziku, koje su to restrikcije, kakvo je ograničenje tvoje slobode
i tvog izraza. Često sam se osjećala kao da mi je netko stavio lanac na noge i rekao
- trči! Strahovita je frustracija ne moći biti onoliko brz i spretan kao na vlastitom jeziku.
S druge strane, ogromna je sreća kad čovjek uspije savladati barem neke od prepreka
te vrste.




Kako vam je svih ovih godina izgledao Balkan iz američke perspektive? Pretpostavljam da ste po
prirodi stvari bili zainteresovani za ovdašnji “narcizam malih razlika”, a s druge strana ta geografska
distanca i američko okruženje uvek nameću potrebu za jednostavnim slikama o dobrim i lošim
momcima...

Da. Amerikanci su potpuno nezainteresirani za te male razlike. Oni hoće brza riješenja, hoće
videti tko su good guys, tko bad guys i to je to. Detalji i nijanse, koji su - kako znamo - bitni,
zapravo nikoga u Americi ne zanimaju. Šteta. Amerikanci imaju izvrsnu izreku: “Devil is in the
details”. Znači, i oni to znaju! Ali tu mudrost ne primijenjuju na daleke strane zemlje.

A vi? Da li ste vi Balkan počeli da doživljavate drugačije nego pre 15-20 godina?

Proširili su mi se vidici, da upotrebim tu frazu. Iz daleka vidim koliko se ljudi upinju u tome,
kako kažeš, narcizmu malih razlika, užasno im je bitno da pokažu da su bitno različiti i da
su te razlike nepremostive. A zapravo su svi vrlo slični, gotovo isti su problemi u svim sredinama,
slični animoziteti, slične opsesije. Ono što Slovenci misle o Hrvatima, Hrvati misle o Srbima,
a Srbi o Makedoncima i tako do Egejskoga mora. Svatko ima onog drugog za koga drži da je
južniji i primitivniji.

Jutros je za stolom na doručku o vama pričala grupa ljudi ovde na Paliću: kritičari, novinari, producenti..
. I gotovo svi imaju utisak: da je vaš dolazak ovde zapravo podsetio koliko neko poput vas nedostaje
domaćem filmu.

Pa, lijepo je da tako mislite. Otkad živim u Americi, meni se ponekad čini da se nitko ničeg ne sjeća,
da je sve zaboravljeno. A onda kad dođem ovamo ipak vidim da se ljudi sjećaju. Iako je mnogo slova,
papira, riječi, mnogo minuta na televiziji potrošeno na brisanje tog sjećanja o Jugoslaviji, nekako mi se
ipak čini da nisu bas sasvim uspjeli u tome i to mi daje nadu. Ne zbog mene, nego globalno, zbog svih
ljudi ovdje. S druge strane, vidim da je posljednjih godina i to sjećanje postalo roba, dobar biznis. Često
isti ljudi koji su se ’91. ili ’92. bavili sječom glava zbog sjećanja na prošlost, sada zarađuju lovu trgujući
tom prošlošću. A zapravo je ista aktivnost u pitanju.

Kako stojite sa prošlošću i sadašnjošću kada dođete ovde? Pokušavate li da uskočite u tamo neku
’88. ili ste svesni da je sada ovo 2012. godina? Možda je pitanje malo pretenciozno...

Nije pretenciozno, nego traži malo preduboki filozofski odgovor za ovu priliku. Pokušaću da skratim: jasno
mi je da je prošlost izgubljena. Svi smo se promijenili, nitko se više ne može vratiti u ’88. godinu. Recimo,
ovaj posjet mi je jako ugodan, ljepo mi je kad ljudi kažu - Miro, mi vas volimo! Ali se onda pitam što to oni
zapravo vole, možda samo svoje uspomene na vlastitu mladost na koju ih podsjećam. Naravno, mladost
se ne može vratiti, ali je dobro podsjetiti se, barem s vremena na vrijeme, tko smo nekada bili i što smo htjeli.

I vaša uloga u filmu “Istambule, ne zaboravi me” se tiče traganja za prošlošću, zar ne?

Da, moglo bi se tako reći. „Istanbul” je omnibus film, a ja sam učestvovala u jednoj od priča u Stefanovoj režiji.
Ono što je osobito zanimljivo u filmu je to da su sve priče smještene u Istanbul režirali stranci, nitko od
režisera nije bio Turčin. Kao da je producent filma Husein Karabej htio naglasiti nešto s čime bih se mogla
složiti: da čovjeku upravo pozicija stranca ili autsajdera daje šansu da bolje sagleda istinu.

Do nas još nije došao ni vaš drugi ovogodišnji film “Venuto al mondo”. Kakve su to uloge?

U međuvremenu sam snimila još jedan film u Turskoj, po izuzetno dobrom scenariju. Zove se „Seaburners”
i režirala ga je mlada režiserka Melisa Onel. Tu sam igrala glavnu ulogu. Film je imao žensku perspektivu
što je vrlo neuobičajeno u muškom svijetu u kojem živimo. „Venuto al mondo” je rađen po zanimljivoj knjizi
istog naslova spisateljice Margaret Macantini. Tu mi je zadovoljstvo bilo igrati sa Penelope Kruz.

A kakve filmovi lično volite, one kojima se vraćate više puta?

Teško pitanje. Kad sam bila mlada, obožavala sam Bergmanove filmove i sebe sam kao
buduću glumicu zamišljala u toj vrsti dubokih, teških, pametnih psiholoških drama. Čak
sam i učila švedski, pa kasnije zbog te svoje prve filmske ljubavi i živjela godinu dana u
Švedskoj. Onda sam otkrila Trifoa, Resnesa, Romera, Kurosavu, Tarkovskog, Žiku Pavlovića,
Fasbindera, Bunjuela, pa zatim ranog Skorcezea, uopće američke filmove sedamdesetih...
Rekla bih da volim priče o ljudima, stvarnim ljudima, priče koje razumijem, koje me osobno
pogađaju, koje mi se direktno obraćaju, kao što mi se direktno obraćaju i dobre knjige.
Nemam nikakvu relaciju prema velikim holivudskim filmovima kojima smo momentalno
zatrpani. Ne zanimaju me superheroji, niti tehnološki komplicirane mašine koje impresioniraju
svojom veličinom i snagom. Čini mi se da u tom obožavanju superheroja, tako savršenih i tako
udaljenih od naših običnih života, postoji element fašizma. Ubermensch mi je antipatičan i bojim
ga se. Mali izgubljeni čovjek koji traži smisao mi je blizak i želim ga gledati na ekranu kako
se muči sa samim sobom. Njegovi problemi me se tiču. „Transformersi” me se apsolutno i
nimalo ne tiču!

A koji su vaši omiljeni filmovi iz grupe onih u kojima ste igrali važne uloge? Ima li na toj listi
onih koji su našoj publici i danas važni: „U raljama života”, „Kiklop”, „Otac na službenom putu”,
„Lepota poroka”, „Video jela, zelen bor”...?

Ne vraćam se svojim filmovima i, uopće, svojoj prošlosti. Ne gledam sebe na ekranu, od onih sam glumaca
koji to teško podnose. Kad radim, radim predano i s punim angažmanom, ali je za mene film gotov na zadnji
dan snimanja. Filmove koje ste spomenuli ne mogu procjenjivati objektivno jer mi se u sjećanju miješaju nebitni
detalji mog osobnog iskustva koji s kvalitetom tih filmova nemaju nikakve veze. Ukratko, ne rangiram filmove
u kojima sam igrala, niti ih procjenjujem i ocjenjujem. Oni su svi dio mog životnog i radnog iskustva. Često
sam više uživala u poslovima koji nisu donijeli naročite rezultate nego u poslovima koji su se završili nagradama
i tzv. uspjehom. Pozicija glumca je takva da on ne može imati uvid u tzv. veliku sliku. Osim toga, neki glumci -
tu bih svrstala sebe - rade „iznutra”, tako da je suočenje s vanjskom slikom uvijek problematično, a često i bolno.

Ipak, da li je rad sa Vrdoljakom, Grlićem, Kusturicom ili Nikolićem ostao u prijatnom sećanju?
Da li ste bili zadovoljni tim ulogama?

„Otac na službenom putu“ je i dalje na samom vrhu mog glumačkog rezimea, to je zaista izuzetno dobar
i lijep film. Vrdoljak mi je dao prvu filmsku ulogu u „Kiklopu“ za koju sam dobila prvu Zlatnu arenu. Kod
Rajka Grlića sam igrala dva puta što mi se u životu nije dešavalo, barem koliko se sjećam, a sve se
slabije sjećam. Glumice se najčešće tretiraju kao roba za jednokratnu upotrebu, tako da je dvokratna
upotreba nešto što treba cijeniti. Nikolić je bio neobičan i divan čovjek, pravi umjetnik u starinskom smislu te riječi.

Moram da vas pitam i otkud vi tih 80-ih u filmovima kao što su “Ćao, ispektore”,
“Poltron” ili “Špijun na štiklama”,dok istovremeno igrate u filmovima koji pobeđuju u Kanu ili Puli, u JDP-u,
HNK-u ili Gaveli, istovremeno sarađujeći sa alternativnim muzičarima?


Nemam pojma, mora da mi je trebalo novaca. Sjećam se jedne mudre rečenice Bate Živojinovića koji me
je tješio na snimanju jednog od spomenutih filmova. Rekao je: “Radi se samo o tome kako iznijeti živu glavu”.
To sam zapamtila za cijeli život. Čovjek radi svasta, ali je bitno upravo to: iznijeti živu glavu.

Koliko su se promenili vaši lični stavovi o filmu nakon što se počeli da radite u Americi?

Sad sam još više protiv komercijalizma, sentimentalizma, plastičnih botoksiranih ljudi i obožavanja
tehnologije kao glavne vrijednosti. To je valjda reakcija na sve ono što me okružuje u Americi.

Kako Amerikanci doživljavaju evropsku kinematografiju? Kakvi filmovi su poželjni
u tamošnjem bioskopu?


U glavi mi je davna rečenica nekog američkog poznanika: „I love foreign movies”. Ta me rečenica
tada šokirala. Što su to za jednog Amerikanca „foreign movies”? Što sve u to spada? Ta je rečenica
pomalo rasistička, ona priznaje „naše, američko” i sve ono drugo, neameričko, sve potrpano u
istu vreću, nerazumljivu i pomalo sumnjivu. U toj vreći su i velikani kao Fellini, i debitanti iz
Pakistana ili Estonije. Samo uz neopisivu reklamu, „strani” filmovi uspijevaju skrenuti pažnju
prosječnog američkog gledaoca. Inače su osuđeni na najviše tjedan dana prikazivanja u nekom
opskurnom malom kinu gdje u gledalištu sjedi samo nekoliko pomalo izdosađenih gledalaca.

A da li ste pre odlaska preko okeana ikada priželjkivali rad u Holivudu?

Možda, ali je to bio Holivud Bili Vajldera, Hauarda Hoksa, Orsona Velsa kojeg, usput rečeno,
Holivud nije volio. U to doba je Ingrid Bergman, strankinja, mogla biti glavna zvijezda. Sada je
to gotovo nemoguće, pa čak međunarodno uspješnim glumicama kao što su to Penelope
Kruz ili Merion Cottillard.

Malo povišenim tonom ste upravo rekli “pravi glumac”. Da li ste u Americi, kao duboko
formirana glumica, o svome zanatu naučili nešto novo i dobro, nešto što do tada niste imali u sebi?

To je dobro pitanje, odlično pitanje o kojem zbilja moram razmisliti.... Mislim da odgovor nije baš tako
optimističan. Što se tiče samoga zanata, rekla bih kako sam u američkom kazalištu radila u
komercijalnim uvjetima, probe su samo tri tjedna, što je apsolutno ništa, na televiziji proba uopće ne
postoji kao kategorija, sve je instant, instant produkcija. Pa, eto, rekla bih kako sam tamo naučila raditi
jako brzo, što s druge strane često znači i površno.

( nastavice se )

Mira Furlan: Distanca je dobra strana starosti


Glumica Mira Furlan, autor komada “Dok nas smrt ne razdvoji”, uoči premijere:
U glumi i u životu treba se ubaciti u tuđe cipele i sve sagledati iz drugog ugla.



U RADIONICI Integracije večeras će premijerno biti izveden dramski prvenac poznate glumice Mire Furlan: “Dok nas smrt ne razdvoji”, u režiji Mikija Manojlovića. Ovaj, delom i autobiografski komad, vratiće nas u Zagreb sedamdesetih godina prošlog veka, među tri ženske generacije jedne porodice. Po rečima autorke, koja već godinama živi u Los Anđelesu, način odrastanja i uspomene iz ranog detinjstva umnogome određuju i kasniju, zrelu ličnost. Jer, “dete je otac čoveka”...

Vaš komad dešava se u vreme upamćeno kao “srećno doba” naše prošlosti. Kakvu nam priču, ovdašnju i osobenu, junakinje pričaju?

- Radnja je smeštena u sedamdesete jer sam u tim godinama odrastala i formirala se u ono što jesam - kaže Mira Furlan u razgovoru za “Novosti”. - Ne znam je li to bilo srećno doba, sreća je individualna kategorija. Za mene je to, svakako, bilo važno vreme i osećala sam potrebu da nešto od svega toga zabeležim. Iz te potrebe izašao je i ovaj komad: sve priče koje pričaju junakinje su lične, ali i univerzalne. Govore o patnji, ljubavi, njenoj postojanosti i njenoj krhkosti. O gubitku, borbi za život, snazi mladosti i teškim izazovima starosti, kao i o politici koja se na ovim prostorima uvek tako glupo mešala u živote ljudi. To naizgled srećno doba u sebi nosi naslage teške i bolne prošlosti.



PODELA : U PORODIČNOJ drami s četiri lica igraju Anita Mančić,Jasna Đuričić, Miki Manojlović i studentkinja FDU Jovana Gavrilović. Kostimograf je Jelisaveta Tatić, scenograf Darko Nedeljković, a saradnik za jezik i scenski govor je Bogdan Diklić. U naredna tri dana igraće se reprize u Radionici Integracije.


* Prethodna knjiga eseja i proznih zapisa, “Totalna rasprodaja”, postigla je veliki uspeh. Ovog puta ste se odlučili za dramsku formu?


- Pisanje dijaloga, odnosno dramska forma, meni kao glumici je bliska i prirodna. Ona je nastavak glume. Pokušala sam da stvorim svaki lik iz njegove vlastite vizure, ne braneći i ne osuđujući nikoga. Baš kao i u glumi, a i u životu, čini mi se da stalno treba pokušavati sebe ubaciti u tuđe cipele i stvari sagledati iz drugog ugla. To čini dobru literaturu, dobru glumu, a i dobre i mudre ljude.

* Razmišljate i o autobiografskoj knjizi koja bi predstavljala osvrt s američke distance na vaš život u prošlosti. Da li se odatle sve bolje vidi?

- Mislim da je distanca bolja za sagledavanje i shvatanje sveta oko nas. Potpuno uronjeni u trenutnu emociju, što je karakteristika mladosti, nismo u stanju da vidimo pravu sliku stvarnosti. Distanca može biti emocionalna, geografska, vremenska. Ja po svojoj prirodi, kako ljudskoj tako i glumačkoj,nisam osoba sklona distanci. Ali, moram reći da mi starenje u tome pomaže i to smatram jednom od njenih retkih dobrih strana.

* Premijera predstave okupiće reprezentativnu ekipu vaših kolega. Da li ste, na bilo koji način, učestvovali u njihovom izboru?

- U Mikija, njegov ukus i izbor, imam potpuno poverenje i ni u šta se nisam mešala. Ekipa glumaca je takva da bolju ne mogu zamisliti! Miki je pristupio komadu s ljubavlju, pažnjom i osetljivošću. Svim onim osobinama koje ga čine velikim glumcem, a sada i rediteljem. Zahvalna sam na tome što je komad našao takvu, vrhunsku predstavu i divnog, nežnog i pametnog reditelja.




* Bićete i na premijeri, pretpostavljam da je za vas kao glumicu ovaj događaj posebno uzbuđenje - prilika da sopstveni tekst vidite “uobličen” na sceni?

- Iako se ovo desilo u dosta nezgodnom terminu, zbog mojih porodičnih i profesionalnih obaveza, nije bilo šanse da ga propustim! Za mene će to biti posebno uzbudljiv događaj. U teatru nisam radila u poslednje vreme i veoma mi nedostaje. Uostalom, ovo je velikim delom moje ljubavno pismo pozorištu zbog kojeg i u kojem sam postala glumica...


novosti.rs

MIRA FURLAN SE NAKON 20 GODINA VRATILA U HRVATSKU
'Napokon se to dešava, napokon sam ovdje. Ovo je čarobno, 
ne mogu vjerovati!'




Moja je nacionalnost nomadska. U Rijeku sam se zaljubila, dva puta sam prošla Lungomare, kaže Furlan

Nakon više od dva desetljeća života u Los Angelesu u SAD-u, Mira Furlan, nekadašnja zvijezda jugoslavenskog filma i prvakinja zagrebačkog HNK do 1991. godine, seli se u Rijeku.
Objavili su to na konferenciji za novinare Marin Blažević i Oliver Frljić, čelni ljudi riječkog HNK Ivana pl. Zajca u kojem Mira Furlan trenutačno glumi u predstavi “Kasandra” redateljice Nade Kokotović, čija je premijera zakazana za utorak 15. ožujka.
- Mira Furlan postala je članica ansambla HNK Ivana pl. Zajca, najboljeg ansambla u regiji. Kao što znate, ostali smo, nažalost, bez Andreje Blagojević, a Mira Furlan nova je prvakinja Hrvatske drame našeg kazališta.

Prvi projekt ‘Kasandra’

‘Kasandra’ je prvi projekt, u sljedeće dvije godine bit će ih još - najavio je Blažević i dodao da je dovođenje Mire Furlan i Nade Kokotović, uz lanjsko gostovanje operne dive Dunje Vejzović, najznačajniji događaj otkad je Frljić postao intendant.
- Moja je nacionalnost nomadska - rekla je Mira Furlan te istaknula da je počašćena novim angažmanom.
- U Rijeku sam se zaljubila, istražila sam sve konobe, sve marendice u gradu. Dva puta sam prošla Lungomare, od Voloskog do Lovrana, i mogu reći da Franc Jozefnije zaslužio tako strašnu smrt, s obzirom na to što je sagradio - rekla je glumica.



Dogovori su, prema njenim riječima, trajali dvije godine. U prvoj varijanti, Mira Furlan je trebala igrati u predstavi “Tko se boji Virginije Woolf”, no u konačnici autorski tim odlučio se za “Kasandru” Christe Wolf.
- Napokon se to dešava, napokon sam ovdje. Ovo je čarobno, i sama ne mogu vjerovati. Sretna sam što sam vaša, ovdje, na moru koje nas spaja s cijelim svijetom. Rijeka je za mene to mjesto na kojem smo prvi put vidjeli more, Kvarnerski zaljev. Oduševila me srdačnost ljudi, a to što su me pozvali upravo Oliver i Marin strahovito je značajno. Jedna moja prijateljica, spisateljica koja živi u Splitu, rekla mi je: ‘Dolaziš u najgorem času, ili u najboljem, jer baš sada nam trebaš’ - rekla je Mira Furlan.

Želi miran život

Kako je rekao Marin Blažević, postoje simboli ratnog otpora i otpora ratu između kojih treba raditi razliku, a Mira Furlan simbol je otpora ratu.
- Nije ugodno biti simbol jer nad svojom simboličkom vrijednošću nemaš kontrolu. Ja sam samo jedan čovjek koji želi živjeti mirno. Kazalištem se bavim rijetko i to mi je veliki izazov. Osjećam kombinaciju ushita, radosti i straha i sretna sam da sam tu - rekla je.



Mira Furlan u rujnu prošle godine napunila je 60 godina. Glumica se osamdesetih proslavila kultnim ulogama u TV serijama “Putovanje u Vučjak”, “Kiklop” i “Velo misto” te filmovima kao što su “Otac na službenom putu”, “Lepota poroka” i “U raljama života”. Početkom devedesetih zajedno sa svojim suprugom, filmskim redateljem Goranom Gajićem, emigrirala u SAD nakon otkaza u matičnom zagrebačkom HNK, oduzimanja stana u Zagrebu i niza huškačkih tekstova u hrvatskim medijima.
Nastanila se u Los Angelesu, a u Americi je postigla slavu ulogama u TV serijama “Babylon 5” i “Izgubljeni” te je glumila još u nizu film ova i serija. U SAD-u je rodila sina Marka Lava koji živi u LA-u.

Ugovor na dvije godine

Iako je u Hrvatsku povremeno dolazila (igrala je, među ostalim, u “Medeji”Šerbedžijina Teatra Ulysses na Brijunima), ovo je njena prva uloga u nekom od HNK, nakon što je otišla u emigraciju. S riječkim je HNK potpisala umjetnički ugovor u trajanju od dvije godine, a kako je rekao Blažević, sada će biti “poluriječanka, poluamerikanka”.



Mira Furlan u Medeji (foto: Arhiv EPH)


 Za riječki ansambl nemam dovoljno riječi pohvale. Ono što sam vidjela u ‘Hrvatskom glumištu’, ta spremnost da se ode do kraja, to je impresivno, za takvo nešto potrebna je velika hrabrost. Amerika se diči da nema klasnih razlika, ali to je laž. Možda ih nema po porijeklu, no postoje po bogatstvu. Kada radiš u seriji s glumcem koji je plaćen 50 puta više od tebe, to se itekako osjeti. Umjetnost to ne trpi i sretna sam što ovdje idemo svi ‘od nule’ - rekla je Mira Furlan koja se već, baš kao i još jedan povratnik iz LA-a s riječkom adresom, Rade Šerbedžija, aktivno uključila u riječki kulturni život.



Kultna scena iz tv-filma 'Horvatov izbor' 1985. godine (foto: Arhiv EPH)

Prije par dana predstavila je svoju knjigu “Totalna rasprodaja”, a za idući četvrtak najavljeno je njeno sudjelovanje na predstavljanju prvoga hrvatskog prijevoda knjige “Drugi spol” francuske filozofkinje Simone de Beauvoir.

jutarnji.hr