Indijanci podarktika u Kanadi i Aljasci su: Cree, Chipewyan, plemena Kutchin i Khotana i niz drugih manjih plemena. Kultura ovih Indijanaca je prilično slična. Njeni česti simboli su krplje, kanu, tobogan, snežne naočare. Odeća je krznena. Lov i ribolov im je glavno zanimanje.


Indijanci Severozapadne obale su bez sumnje najbogatija plemena Indijanaca Severne Amerike. Oni nastanjuju područje uz Pacifičku obalu Severne Amerike od Kalifornije na jugu, do zaliva Jakutat u Aljasci na severu. Predstavnici ove kulture pripadaju velikim grupama poznatim kao Kwakiutl, Tsimshian, Tlingit, Haida, Bella Coola, Coast Salish i manja plemena iz Kalifornije, Oregona i Vašingtona. Društva sa juga ovog područja znatno su siromašnija, a i njihove zajednice su znatno manje. Ovom krugu pripada kultura gradnje velikih totema, gradnje kedrovih kuća sa krovovima na dve vode, prekrasno tkanje chilkat-ogrtača, okrenutost moru, izgradnja drvenih velikih kanua i nadasve veoma poznate svečanosti poklanjanja 'potlach'.

Indijanci sa Platoa naseljavaju kraj u području reke Kolumbije. Ovde je raširena kultura ribara i kopača korenja camas i shanataque. Plemena ovog područja pripadaju grupama Shahaptin, Waiilatpuan, Salishan, Kitunahan, Chinookan, Lutuamian i Athapaskan. Oni su se sezonski pokretali u potrazi za ribom i biljem.

Kalifornijski Indijanci naseljeni su u Kaliforniji i imaju tipičnu kulturu sakupljača žira. Ipak treba naglasiti da ne pripadaju sva kalifornijska plemena ovoj grupi, jer su neki predstavnici Indijanaca Severozapadne obale. Prijateljica i dobra poznavateljka Indijanaca Eva Lips, navodi da su sva ova plemena veoma dobro uhranjena, na tome zahvaljuju žiru od kojega naročitim postupkom dobijaju brašno i peku hleb od žira. Glavna plemena su: Maidu, Miwok, Chumash, Yokuts, Shasta, Chimariko, Achomawi, Atsugewi, Yana, Yahi, Wintu, Nomlaki, Patwin, Yuki, Pomo, Wappo, Nisenan, Costanoan, Salinan, Esselen, Kitanemuk, Akwa'ala, Ipai, Tipai, Kamia, Cupeño, Luiseño, Cahuilla, Juaneño, Gabrieleño, Nicoleño, Fernandeño, Serrano.

Indijanci Velikog bazena. U području Velikog slanog bazena naseljena su siromašna sakupljačka plemena Šošona koji su u stvari bili 'noga'-Indijanci. Oni su neprekidno bili u pokretu za hranom, bobicama, korenjem, raznim plodovima, sitnom divljači i drugim. Jelo se bukvalno sve.


Jugozapadni Indijanci nastanjuju krajeve američkog Jugozapada od Novog Meksika preko Arizone do donjeg toka Kolorada. Ovde zapravo nalazimo ratarsko stanovništvo iz grupe Yumanskih i Pimanskih plemena, kao i posebnu grupu seoskih plemena sa pueblo kulturom. U pueblo ili seoska plemena ubrajaju se Zuñi, šošonsko pleme Hopi i plemena grupe Tanoan. Apačka plemena kao i Papago su nomadi.


Indijanci Ravnice su stanovnici prerija, područja od reke Saskatchewan na severu do južnog Texasa. Ovamo pripadaju najslavnija plemena američkih domorodaca. Oni su nomadski jahači i lovci na bizone. Pošto su navikli na prostranstva i lutanja pružali su najžešći otpor belim osvajačima. Predstavnici su im: Prerijski Kri, Crne Stope, Gros Ventre, Hidatsa, Vrane, Arikara, Teton, Dakote, Cheyenne, Arapaho, Omaha, Pawnee, Kiowa, Komanči.

Indijanci Severoistočnih šuma pripadaju porodicama Iroquoian i Algonquian. To je domovina vigvama, velikih drvenih kuća opasanim palisadama. Oni su lovci i ribari ali i uzgajivači kukuruza. Odavde su došle i kokice koje su Irokezi nosili sa sobom prilikom odlaska u višednevne lovove ili ratne pohode. Najpoznatija plemena ovog područja su Irokezi, Huron Indijanci, Erie, Susquehanna, Wappinger, Wampanoag, Mohikanci, Metoac, Powhatan, Nanticoke, Conoy, Pennacook i drugi.

Jugoistočni Indijanci. Njihova područja obuhvataju jugoistok Severne Amerike, od atlantske obale na zapad do istočnog Texasa, na sever do unutrašnjosti Virdžinije. Jugoistočna plemena su seosko ratarsko stanovništvo. Ovde su na ceni kukuruz i njegova svečanost 'Ples zelenog kukuruza'. Plemena ovog područja pripadaju porodicama Muskhogean, Natchesan, Caddoan, Siouan, Attacapan, Chitimachan i Tunican. Glavna plemena su: Creek, Seminole, Timucua, Yuchi, Biloxi, Chitimacha, Atakapa, Tunica, Natchez, Choctaw, Chickasaw, Akokisa, Hasinai, Adai, Taensa, Kadohadacho, Natchitoches, Chakchiuma, Pascagoula, Bayagoula, Avoyel, Chawasha, Washa, Chatot, Chiaha, Yamasee, Fresh Water, Ais, Calusa, Tequesta, Jeaga, Cusabo, Congaree, Cape Fear, Waxhaw, Winyaw, Cherokee, Woccon, Manahoac, Tutelo, Monacan, Eno, Sugeree, Catawba, Nahyssan, Hitchiti, Koasati, Alabama, Tohome, Eufaula, itd.

Izvor: znanje.org

Iako među starosedeocima američkog kontinenta postoje ogromne razlike u pogledu jezika, porekla, načina života i pogleda na svet, ipak se mogu pronaći neke crte zajedničke svim plemenima.
Na prvom mestu to je verovanje u jedno biće koje različita plemena nazivaju različitim nazivima: veliki duh, sveti duh, manitu, mistična sila, itd.
Takođe je kod svih indijanskih plemena veoma izraženo poštovanje prirode i verovanje u prirodnu mudrost i sudbinsku uslovljenost prirodom, kao i dubinsku povezanost čoveka i prirode. Kukuruz i bizoni su bili izuzetno značajni za Indijance i nije čudno da ih nalazimo u mnogim pričama koje se pripovedaju u plemenima Severne Amerike i obe, na razlicite nacine, naglašavaju vodu i rast biljaka kao glavnu brigu pustinjskih Indijanaca.


Priča pripoveda o dva čoveka koji su bili u lovu, kad u daljini primete kako im se nešto neobično približava..kad se lik približio, ugledaše prekrasnu ženu odevenu u belu jelensku kožu i noseći zamotuljak na ledjima. Bila je toliko privlačna da je jedan od ljudi poželi obljubiti, ali, kad joj se približio, zastre ga magla...kad se digla, mladić je postao kostur, jer su ga posve izjele strašne zmije. Tad reče drugom čovjeku da se vrati u logor i priredi veliki šator za njen prijem.
Lovac se vrati i poglavica naredi da se pripremi veliki šator. Svi koji su se okupili behu odeveni u nalepše ruho. Udje žena i uze pripovedati, govoreći: "Došla sam s Neba da poučim Dakote kako da žive i kakva će im biti budućnost....dajem vam ovu lulu. Čuvajte je zauvek."
Takodje im je dala smotuljak sa četiri zrna kukuruza s rečima: "Ja sam bivo, velika bela bivolica...proliću svoje mleko širom zemlje, kako bi ljudi mogli živeti."
Podučila je ljude upotrebi lule, i odredila simboliku za četiri vetrova ili strana sveta; crveno za sever, žuto za istok, belo za jug i crno za zapad. Podučila ih je sedam svetih svečanostima pomoću kojih će produžiti život. Zatim je otišla i nestala, preobrazivši se u crvenkasto-smedju bizonovu kožu. Lula od kože belog bivola čuva se i poštuje i do danas kao plemenska zaštita Dakota, i predmet je hodočasća za članove plemena.


U Palenqueu, nalazi se svetište posvećeno kukuruzu, tvari od koje su, prema učenju Maya, sačinjeni ljudi ovoga svetskog razdoblja....u istoriji američke poljoprivrede kukuruz zauzima poseban položaj. Izazivao je (i izaziva i dan-danas) divljenje zbog svoga postupnoga rasta...
"Nauka o kukuruzu" u Maya u mnogom je smislu oblikovao njihov život i nije se samo odnosio na uzgoj kukuruza. Manuskripti podrobno opisuju razvoj kukuruzne letine, kao i žrtve koje mu valja prinositi na svakom stupnju razvoja. Jedan od glavnih razloga zbog kojeg su Maye strancima pružale otpor bilo je očuvanje tradicionalne privrede u kojoj glavno značenje ima kukuruz. Čak i danas u Yucatanu seljaci raspravljaju o ispravnosti žrtvovanja kukuruza za pravljenje šećera, sto je usev koji donosi gotovinu, na nacin koji nas podseća na mit o stvaranju čoveka iz kukuruza.
Kao i u predaji Maya, kukuruz se u toltečkim zapisima javlja u ljudskom liku i bog kukuruz Cinteotl prikazuju istovremeno kao biljka i kao čovjek....

Krokodilska koža



Papua Nova Guinea je jedna od najviše ruralnih zemalja na planeti. U području Sepik reke koja je 11 kilometara dugačka i krcata krokodilima, živi Kaningara pleme kojima trebamo odati svo poštovanje zbog hrabrosti.

Životinje, duhove i ljudski život slave sa ogromnom strašću, muzikom, plesom i ranjavanjem. To su načini Kaningara plemena za umetničko izražavanja, dizajnirani kako bi komunicirali sa svetom predaka i radi ujedinjenja ljudi sa okruženjem. Imaju veoma striktna pravila koja se u slučaju kršenja kažnjavaju smrću. Sve bitne ceremonije se odvijaju u kući duhova gde je zabranjen ulaz ženama, ako one makar pogledaju u tom smeru, sledi im kazna. Muškarci koji napuste kuću duhova tokom ceremonije, ili ispričaju ženama ili deci šta se tamo dešavalo, takođe mogu očekivati dan svoje iznenadne i tajanstvene smrti.Ceo njihov život unutar plemena se osnuje na pravilima i borbi za opstanak. Veoma su dobri borci, umetnici , lovci, snaga im je izuzetna i fizička i psihička. Kao i raznorazne proslave, ceremonija sečenja je veoma važna u uspostavljanju discipline i testiranju snage mladih momaka. Da bi muškarac mogao da se ženi, lovi i učestvuje u proslavama unutar kuće duhova, mora da preživi sečenje. Seckanjem se postiže izgled ožiljaka nalik onima koji nastaju prilikom ujeda krokodila i tako se postaje “čovek – krokodil” ili ti pravi muškarac.





Nedeljama se priprema celo pleme za ovu ceremoniju, momke obriju, operu i isprate uz muziku. Par dana su na specialnoj ishrani kako bi im se omekšala koža i pročistio organizam, zatim ih vode po prvi put u kuću duhova gde naredna 24 sata provode plešući i padajući u trans. Nakon toga kreću pripreme, leđa, zadnjica i grudi im se iscrtaju, napravi se šablon po kojem se seče i onda kreće akcija. Jedan rez pa drugi, deseti pa pedeseti, sve do par stotina posekotina bambusom koji je oštar kao žilet i stvara duboke i bolne rane. Još jedna od njihovih pravila je da ne smeju kukati tokom sečenja, ne smeju pozivati pomoć, kamoli odustati. Seckanje je samo početak testiranja njihove muškosti, naredne nedelje tokom oporavka ih čeka još mnogo kažnjavanja i ponižavanja. Da, dobro ste pročitali, njih naime teraju da se isečeni šetaju napolju među ostalim muškarcima dok ih oni lupaju lišćem.

Spavanje im predstavlja najveći problem jer su im i grudi i leđa isečena, pa ne mogu ni na jedno leći. Vrtoglavica, mučnina i padanje u nesvest je sastavni deo ovog rituala, rane im se peru svaki dan u reci i mažu smesama napravljenih od raznoraznih biljkama kako bi se inficiralo, jer samo tako moze rana izgledati kao replika krokodilske kože.

Kaningarani kažu da im ovo označavanje na koži mnogo pomaže,često se desi da sretnu pripadnike drugih plemena u džungli i kad im oni vide kožu, ne diraju ih. Takođe ako jedan Kaningaranin umre iznenadno van teritorije svog plemena, drugi će ih prepoznati i odneti kući kako bi ih sahranili, jer se zna da su oni borci i deca Sepika.

dzidze.

“Before They Pass Away”: Fantastične fotografije drevnih plemena by Jimmy Nelson



U knjizi Before They Pass Away, fotograf Jimmy Nelson bilježi živote i tradiciju posljednjih preživjelih plemena koja su uspjela sačuvati svoje tradicionalne načine i običaje u našem sve više globaliziranom svijetu. Apsolutno fantastični portreti britanskog fotografa predstavljaju ova dostojanstvena plemena i etničke skupine u svom tradicionalnom duhu – u jednistvenoj knjizi koja otkriva široku paletu ljudskih iskustava i kulturnih izričaja.

“Nisam pokrenuo ovaj projekt očekujući da mogu zaustaviti promjene u svijetu. Samo sam htio stvoriti vizuelni dokument koji podsjeća nas i generacije koje dolaze na to kako je lijep ljudski svijet nekada bio.” – Jimmy Nelson


Blatnjavi ljudi iz Istočnog gorja



Istočno gorje je planinska pokrajina Papue Nove Gvineje poznata po svojim brojnim plemenima, a jedno od njih su Asaro Blatnjavi ljudi. Blatnjavi ljudi nisu nikada pokrivali blatom svoje lice, jer su smatrali da je blato iz rijeke Asaro otrovno – zbog čega su i počeli proizvoditi ikonične maske za lice po kojima su lako prepoznatljivi.

Pripadnici Asaro plemena se namažu blatom po cijelom tijelu, a zatim stave zastrašujuće maske na lice prije nego napadnu neprijatelje svojim dugačkim kopljima i strijelama.

Prema legendi, Blatnjavi ljudi su jedne prilike bili poraženi i primorani da bježe od neprijatelja prema Asaro rijeci. Kada su ih neprijatelji stigli, te ugledali kako se dižu iz blata, pomislili su da su oni duhovi rijeke. Prestravljeni, pobjegli su natrag u svoje selo. Nakon toga, sva susjedna sela su vjerovala da su duhovi iz Asaro rijeke na strani Blatnjavih ljudi, a pametne starješine plemena su odlučile da iskoriste ovu ogromnu prednost, zbog čega su tradiciju održali do današnjeg dana.

Čukči (Chukchee)



Čukči (Chukchee) su čukotsko-kamčatski narod, koji pretežno živi u autonomnom okrugu Čukotka u Rusiji. Za razliku od drugih starosjedilačkih naroda na Sibiru, oni nikada nisu bili osvojeni od strane ruskih vojnika. Njihov okoliš, tradicija i kultura izdržali su uništenje i istrebljenje koje je zadesilo mnoge druge skupine pod sovjetskom vlašću.

Izobilje hrane definitivno nije nešto čime se Čukči mogu pohvaliti, no, oni su se uspješno prilagodili surovoj klimi i okolini koju hiljadama godina zovu svojim domom. Glavni izvor hrane su im sobovi koje uzgajaju na farmama, a na meniju su ponekad i morževi, kitovi, ribe, te smrznuto jestivo lišće i korijenje.



Čukči su poznati po svojim jedinstvenim umjetničkim djelima – rezbarijama na kljovama morža koje prikazuju pejzaže i scene iz svakodnevnog života: lovce, sobove, te druge životinje sa kojima dijele svoju domovinu.

Zbog oštre klime i teškog života u tundri, gostoljubivost i velikodušnost su visoko cijenjeni među Čukčima. Oni još uvijek vjeruju da svi prirodni fenomeni imaju svoje duhove, ali njihov tradicionalni način života, iako još uvijek postoji, se sve više nadopunjava modernom civilizacijom.

Autohtono stanovništvo Papua Nove Gvineje



Autohtono stanovništvo drugog najvećeg otoka na svijetu je jedno od najheterogenijih na svijetu. Surovi teren i istorijski među-plemenski ratovi doveli su do izolacije sela i širenja različitih jezika. Brojna različita plemena su se raspršila diljem planinskih visoravni.



Život je jednostavan u brdsko-planinskim selima. Stanovnici imaju dosta dobre hrane, dobre rodbinske veze i veliko poštovanje prema čudima prirode. Oni žive od lova, skupljanja biljaka i uzgoja usjeva. Plemenski ratovi su ovdje česta pojava, a ljudi poduzimaju velike napore kako bi vizuelno impresionirali neprijatelja.

Himba, Afrika



Himba su autohtoni narodi (oko 20.000 do 50.000 ljudi) koji žive u sjevernoj Namibiji, u Kunene regiji, te na drugoj strani rijeke Kunene u Angoli. Oni su drevno pleme visokih, vitkih i snažnih stočara.

Od 16. stoljeća oni su živjeli u raštrkanim naseljima, vodili život koji je ostao nepromijenjen do danas, a preživjeli su brojne ratove i suše. Plemenska struktura im pomaže da žive u izuzetno ekstremnim uslovima.

Huli, Papua Nova Gvineja



Vjeruje se da su Huli prvi narod koji je stigao na Papua Novu Gvineju prije više od 45.000 godina. Huli plemena se redovno međusobno bore za zemlju, svinje i žene. Kao i ostali stanovnici ovog otoka, i oni ulažu veliki napor kako bi impresionirali neprijatelja. Najveće pleme, Huli wigmen, boje lica žutom, crvenom i bijelom bojom, a poznati su po svojoj tradiciji izrade ukrašenih perika od vlastite kose.



Huli iz Tari doline žive od lova, za koji su zaduženi muškarci, te od prikupljanja biljaka i uzgoja usjeva, za koju su zadužene žene. Muškarci pomažu da se zemlja očisti, ali sav dalji posao obavljaju žene.

Kalam, istočni dio Nove Gvineje



Kalam, istočna polovica Nove Gvineje je stekla punu neovisnost od Australije 1975. godine, kada je Papua Nova Gvineja rođena. Autohtono stanovništvo Kalama čine brojna različita plemena, raštrkana preko planinskih visoravni.



Ova plemena su poznata po svojim veličanstvenim ukrasima za glavu, krunama napravljenim od perja nekoliko vrsta ptica, kao i po neobičnoj tradiciji u kojoj se školjke kače za nos.

Kazaci



Kazaci su potomci turskih, mongolskih, indo-iranskih plemena i Huna koji žive na teritoriju između Sibira i Crnog mora. Oni su polu-nomadski narod, koji lutaju planinama Mongolije sa svojim stadima još od 19. stoljeća.

Mnoge porodice presele i po nekoliko puta godišnje sa svojim stadima između fiksnih sezonskih naselja. Druge, s manjim stadima, ostaju bliže svojim primarnim ljetnim domovima, te u njihovoj blizini postavljaju jurte u kojima prežive surovu zimu.



Drevno umijeće lova orlovima jedna je od mnogih tradicija i vještina koje su Kazaci, u posljednjih nekoliko desetljeća, bili u stanju zadržati. Oni se oslanjaju na svoje klanove i stada, a vjeruju u pre-islamske kultove na nebu, predake, nadnaravne sile, kao i dobre i zle duhove.

Maori



Duga i intrigantna priča o izvornosti autohtonih Maora se može pratiti unatrag do 13. stoljeća. Zbog izoliranosti koja je trajala stoljećima, Maori su utemeljili zasebno društvo s karakterističnom umjetnošću, zasebnim jezikom i jedinstvenom mitologijom.



Tradicionalna kultura Maora uključuju umjetnost, ples, legende, tetovaže i zajednicu. Dok je dolazak evropskih kolonista u 18. stoljeću imao dubok utjecaj na način života Maora, mnogi aspekti tradicionalnog društva su preživjeli čak i u 21. stoljeću.







pixelizam

Korowai pleme, jedina skupina ljudi na svijetu koja trajno živi u kućama na drveću



Duboko u nepristupačnoj džungli na jugoistoku indonezijske pokrajine Papue, oko 150 km udaljeni od Arafura mora, živi Korowai pleme – klan potpuno izoliran od ostatka svijeta. Oni su lovci-sakupljači koji žive u malom društvu tradicionalnih porodičnih veza koji dijele sve što imaju – jer to je jedini način da opstanu.

Korowai pleme nije imalo nikakav kontakt sa vanjskim svijetom sve do 1974. godine, kada su ih otkrili nizozemski misionari. Ovo izolirano pleme je jedina skupina ljudi na svijetu čija je primarna rezidencija visoko u krošnjama drveća. Iako je dosta kuća napravljeno na visinama od 6-12 metara, dosta njih se pravi na visini od preko 35 metara.



Područje, koje je sklono poplavama i koje je prenaseljeno raznim insektima, pokazalo se izuzetno opasnim za život na tlu. Upravo iz tog razloga, pleme pravi i naseljava drvene kuće na vrhovima stabala.



Korowai pleme pravi ove kuće bez dizalica ili bilo kakvih strojeva. Sve se pravi ručno. Čak i nekoliko alata koje koriste izgledaju gotovo kao da su iz kamenog doba.



Nekoliko dokumentarca je napravljeno o Korowai plemenu, a napisano je i bezbroj članaka. 1993. godine, filmska ekipa je dokumentovala proces izgradnje kuće na drvetu i njihovu praksu kanibalizma (kao oblik kaznenog pravosuđa). 2011. godine, Korowai pleme je prikazano u BBC-jevom dokumentarnom filmu Human Planet, a klip o njima možete pogledati na kraju posta.

Tarahumara – Indijanci lakih nogu



U sjevernom Meksiku, u okružju prekrasne, ali surove, prirode kanjona Sierra Madre u državi Chihuahua, u gotovo potpunoj izolaciji od svega što ima značaj Zapadne civilizacije, živi jedina ljudska zajednica na svijetu čija se povijest, kultura, religija, rituali i svakodnevni život temelji na – trčanju. Tom su indijanskom plemenu, koje etnolozi uvrštavaju među najčišća indijanska plemena na svijetu (zahvaljujući izolaciji bili su pošteđeni miješanja s bijelim doseljenicima), španjolski misionari nadjenuli ime Tarahumara, no 50-ak tisuća predstavnika, koji danas trče nepreglednim meksičkim prostranstvima, sebe naziva Raramuri, što znači «light of foot» (laganih nogu).

Živeći u malim selima, međusobno udaljenim i po nekoliko sati trčanja, razasutim po okrutnom, strmom kanjonskom krajoliku, na preko 3,000 metara nadmorske visine, Tarahumare su cijelu svoju povijest provele trčeći – bilo u funkciji lova, trgovine sa susjednim selom ili prenošenja poruka. Naime, kruži legenda da su Tarahumare, kao glasnici, odigrali presudnu ulogu u Meksičkoj revoluciji 1910., pretrčavši i po 200 kilometara na dan. Trčanje je za ove Indijance stil života, njihova je izdržljivost nenadmašiva, a pri tom ih nimalo ne smeta što im je odjeća i obuća krajnje nesportska (pretrče i po 100 kilometara dnevno u akaka-sandalama). Kako ih je prirodna izolacija zaštitila i od zapadnjačkih oblika zabave, kod Tarahumara su i danas najvažniji socijalni, natjecateljski, ali i ritualni događaj rarajipari trke, koje se održavaju nekoliko puta godišnje i najčešće su vezane uz smjenu godišnjih doba. Ove se trke, koje znaju trajati i po nekoliko dana, održavaju već stoljećima bez i najmanje promjene u pravilima. Uvijek se radi o nadmetanju između dva susjedna sela.

Pripreme počinju već tjednima prije starta. Seoske starješine izabiru najbolje trkače u selu i formiraju tim od desetak natjecatelja. Šamani pripremaju specijalne napitke, za koje se vjeruje da trkačima daju snagu i štite ih od zle sreće, te bacaju uroke na rivale. Start trke je u predvečerje u jednom od sela, a na cilj, u drugo selo, stiže se nekoliko dana i nekoliko stotina kilometara kasnije (naravno, nema ni govora o pauzi za spavanje). Protivničke momčadi trče paralelno, jedna uz drugu, «šutirajući» jedni drugima drvenu kuglu veličine teniske lopte. U cilj moraju ući svi članovi ekipe i kugla. Nema veće sramote nego izgubiti kuglu u rarajipari trci pa tako natjecatelji često riskiraju ugrize škorpiona i zmija, zavlačeći se po noći u grmlje u potrazi za odlutalom drvenom loptom. Bijelci ostaju zapanjeni pred lakoćom kojom, nakon 24 sata trčanja, Tarahumare drže ritam, nimalo ne usporavajući zbog loptanja. Za to se vrijeme na startu i cilju održava višednevna fešta uz silne litre piva od kukuruza (omiljenog lokalnog pića zvanog tesguino) i obavezno klađenje.

No, bez obzira na ovaj natjecateljski segment, ekspertima svjetskog dugoprugaškog trčanja još uvijek nije sasvim jasno u čemu je tajna ovih natprirodno izdržljivih ultramaratonaca, koji u 21. stoljeću još uvijek, većinom, žive u spiljama i zemunicama, a nadmašuju sposobnosti trkača treniranih po vrhunskim programima. Dio odgovora se krije i u prehrani. Naime, Tarahumare su prisiljeni jesti ono što se na surovim, strmim obroncima kanjona može uzgojiti. Tako se njihova prehrana temelji na kukuruzu, grahu, tortiljama od kukuruznog brašna, voću i povrću (silni ugljikohidrati!). Meso jedu samo u iznimnim prilikama, a jedini izvor mliječnih proizvoda su im koze (danas nutricionisti inzistiraju upravo na kozjem mlijeku kao jednom od najvrednijih izvora bjelančevina). Na svojim ultramaratonskim trkama oni jedu samo mljeveni kukuruz u vodi (nešto slično žgancima). Nema tu sportskih napitaka, gelova i energetskih barova, pa čak ni vode, zbog visokog stupnja zagađenosti. Samo litre piva, koje piju čak i za vrijeme trke.



Prvi iskorak Tarahumara indijanaca iz svoje stoljetne izolacije dogodio se 1992. godine, kada je jedna neobična skupina trkača u sandalama sa startnim brojevima na narodnim nošnjama startala u Coloradu na Leadville Trail trci na 100 milja. Ne shvativši u potpunosti cilj ovakvog natjecanja, cijela je grupa odustala već na 35. milji, no sljedeće se godine trojica vraćaju u Colorado i osvajaju prvo, drugo i peto mjesto. Zapanjuje podatak da je pobjednik, Victoriano Churro, tada imao 55 godina što je, s obzirom na prosječni životni vijek Tarahumara između 45 i 50 godina, duboka starost. 1994. godine najbolji trkači u plemenu nastupaju, sad već svjesni svoje moći na ultramaratonskim događanjima Zapadnjaka, na 65 kilometara dugoj stazi Swiss Alpine Marathona u Davosu. Startavši, kao nepoznati trkači bez rezultata s prijašnjih trka, na samom začelju mase od 2500 trkača, oni šokiraju organizatore završivši utrku među prvih pedeset.



Na žalost, destruktivna sila moderne civilizacije danas već ozbiljno ugrožava trkački raj Tarahumara. U zadnjih je pedesetak godina sve intenzivnije krčenje šuma na obroncima Sierra Madre dovelo do erozija i tako uništilo ono malo poljoprivredno iskoristivih površina, čime je opstanak ovog jedinstvenog plemena doveden u pitanje. U novije je vrijeme to područje postalo problematično i zbog trgovine drogom. Naime, «civilizirani» čovjek je našao način da iskoristi najbolje ultramaratonce na svijetu kao jeftinu radnu snagu. Stoga, ako na Internet-tražilici upišete pojam Tarahumara, najvjerojatnije ćete naletjeti na niz stranica koje pozivaju trkače da pomognu u sakupljanju priloga i tako omoguće ovoj neobičnoj zajednici da i dalje živi svojim tradicionalnim – trkačkim stilom života.







izvor: 1

Pleme Toulambi, antropološka prevara veka



Sa ekspanzijom medija, a naročito poslednjih nekoliko godina kada je najveći broj ikad snimljenih video dokumenata postao dostupan javnosti putem YouTube servisa, svetom kruži jedan zanimljiv snimak iz 1976. godine. Pod imenom “First contact with tribe Toulambi” (Prvi kontakt sa plemenom Toulambi) fotograf i tvorac etnoloških reportaža Jean- Pierre Dutilleux predstavlja svoj susret sa plemenom u Papua Novoj Gvineji koje nikada nije bilo u kontaktu sa civilizacijom, niti videlo belog čoveka.

Video sastavljen iz nekoliko delova prikazuje grupu urođenika, konsterniranih pojavom belog čoveka i neobične opreme koju sa sobom donosi. Nevinost, čistota, dečija radoznalost i strah od nepoznatog koji su vidljivi u svakom kadru izazvali su buru emocija kod gledalaca. U komentarima su ostavljani vapaji da sa tim ljudima koje nije iskvarila industrijalizacija, politika i ekonomska proračunatost, treba postupati sa mnogo obzira da se ne bi ugrozila njihova kultura i integritet.



Jean- Pierre Dutilleux sa članovima plemena

Kada su ovi snimci postali predmet masovnog interesovanja, i javnost se do te mere uznemirila da su oni emotivniji bili spremni da se upute na daleko ostrvo u Okeaniji i čuvaju svog ličnog Toulambija od civilizacijskih pošasti, javili su se najpriznatiji stručnjaci iz sveta antropologije, nemalo šokirani ovom veštom manipulacijom. Po pisanju Žurnala o istoriji Pacifika (Journal of Pacific History), pleme Toulambi nije ni manje ni više izolovano od civilizacije od ostalih plemena u Papua Novoj Gvineji, i njihovi kontakti sa antropolozima datiraju još iz pedesetih godina prošlog veka. Predstavljaju jedno pitomo i organizovano pleme koje rado stupa u kontakte sa posetiocima, i rado se fotografiše sa turistima. Naučna je činjenica da su još pre 70 godina napustili svoju “kamenu fazu” i da odavno u svakodnevnom životu koriste drvene i metalne alatke.

Ova manipulacija nije bila nepoznata u svetu antropologije. Još 1996. godine u francuskom naučnom časopisu Terrain koji se bavi etnologijom objavljen je članak na sedamnaest strana koji razotkriva nelogičnosti ovog navodno nemontiranog dokumentarca.



"Toulambi", pleme u Papua Novoj Gvineji

Ukratko, u filmu se vidi kako je urođenik opržio prst na plamenu šibice, kao da je upravo otkrio vatru. Drvenu kašiku koju mu ponude koristi tako što jede sa drške, iako ovo pleme odavno proizvodi drvene kašike. Kada im pripreme posoljeni pirinač, Toulambijci se od sreće udaraju po glavama, uprkos činjenici da su plemena iz ovog regiona eksperti u izdvajanju soli iz lokalnih biljaka. Dok okolo idu sa precizno zašiljenim stabljikama bambusa, navodno se iščuđavaju metalnim sečivima koje im članovi ekspedicije pokazuju.

Poznavaoci regiona su takođe primetili da je prvi susret urođenika i ekspedicije izrežiran na poznatoj litici New York Creeek, gde su u vodu scenografski položena stabla preko kojih su urođenici prišli Dutilleuxu, i ostvarili prvi kontakt sa njim. Svi se slažu da ne postoji ni tračak mogućnosti da bi jedno potpuno izolovano pleme izašlo iz svog skloništa na otvorenu reku, i još je prešli da se upoznaju sa nepoznatim, prvi put viđenim belim ljudima.

Još jednu, daleko tužniju senku na nastanak ovog videa, baca podatak da postoje indicije da su ovi “glumci” plaćeni šestomesečnim zalihama kinina, leka protiv malarije, koja je te 1976. godine harala Papua Novom Gvinejom, i desetkovala urođenička plemena.




medias

Kako su se bele žene snašle živeći sa plemenskim ženama.



Koliko to može promeniti razmišljanja, ponašanje i celu osobu u suštini?

Snake men and Hulis . Mount Hagan Sing Sing Festival

Africa | Wodaabe men participating in the Yaake dance durig the Gerewol Festival.

Wodaabe woman

Etiopija - žene iz plemena Mursa


Žene iz afričkog plemena Mursi, planetarno su poznate po umetanju drvenih tanjura u usta. Djevojkama od 15- 16 godina majka ili neka druga žena iz sela rasječe usnu i izbije dva prednja zuba na donjoj vilici, u koju se zatim stavlja mali drveni ili glineni kolut. U razdoblju od par mjeseci u usta se umeće sve veći komad drva. Nakon nekoliko mjeseci kolut može biti i širok do 25 centimetara. Koliko će djevojka rastegnuti usnu ovisi najviše o tome koliko je spremna da se nosi iznimno jakom boli i nelagodom, a nema sumnje da za umetanje velikih tanjura i motiv mora biti strašno velik.


Postoje, najčešće dva kriva objašnjenja zašto to čine. Prva teorija da veličina tanjura određuje status u klanu ili donosi veći miraz, neistinit je iz razloga jer se na ovakav obred ponekad odlučuju i djevojke koje su već udane. Druga teorija je da su se Mursi odlučili za ovakav ekstremni ‘make over’ da bi na taj način odbijali lovce na robove jer ovakav izgled šokira zapadnjake. Međutim, prava istina je da se tanjur kao dekoracija kotura kroz ovaj narod još iz prapovjesti. Vezan je uz odrastanje i trenutak kada djevojčica postaje žena. Isto kao što su muškarci plemena Mursi uvijek potpuno goli.


Krug u ustima je most između tijela i zajednice. Na pitanje bilo kojoj ženi zašto to radi odgovor je uvijek isti: ‘to je naš običaj’ ili ‘ želim izgledati lijepo poput svoje majke’. Bilo to nama shvatljivo ili ne, činjenica je da je probijeno tijelo za Murse lijepo i jedinstveno, jednako kao što su im bijelci ružni i prozirni, te ih nazivaju ‘oguljenima’.

Danas, u 21 stoljeću, jedina dodirna točka između ova dva, naša svijeta, trenutak kada novčanica iz bijelih ruku namazanih zaštitnom kremom prelaze u crne ruke prašnjave od kamenom mljevenog kukuruza. Odnos je ogoljen i frustrirajući za sve prisutne. Agresivnost i bezrezervno upiranje Mursa da se plati gotovo sve, može biti i na granici sukoba.


Fotografske smicalice, poput teleobjektiva ili zaklona samo dodatno mogu pojačati sukob, jer tada Mursi smatraju da ih varate. Ako se bilo gdje ili bilo kada uperi fotoaparat u bilo kojeg pripadnik plemena morate izdvojiti 5 birra. Zapravo broje se svaki klik fotoaparata i ne postoji način da platite manje. Neobično s obzirom da ne znaju brojati, nemaju škole ni bolnice, čak ni Mursi jezik ne postoji u pisanom obliku.

dubrovnik.net
Zoran Marinovic

Ritualno bičevanje žena u Africi


Na jugu Etiopije živi pleme Hamar. Ima ih 15 do 20 hiljada i bave se stočarstvom. Privukli su pažnju "Nacionalne geografije", zbog rituala bičevanja mladih devojaka. Naime kada momak postaje muškarac, da bi se dokazao, on mora da preskoči krave. Njegove sestre i mlade rodjake, da bi ga "zadužile" moraju da budu bičevane.

Ožiljci od bičevanja zalog su za eventualnu pomoć kasnije u životu.

Devojke u ritualu učestvuju dobrovoljno i izazivaju sopstveno bičevanje.
Čudo?
Kad su tako naučene i vaspitane.



Cela priča ovde i na youtube



B92