Sentinelci – Jedan od najprimitivnijih naroda na svijetu (koji još uvijek ne znaju zapaliti vatru)



U Bengalskom zaljevu u Indijskom oceanu nalazi se Sjeverni Sentinel, otok površine 72 kvadratna kilometra na kojem živi možda i najprimitivniji narod na svijetu, narod koji još uvijek ne poznaje poljoprivredu, koji još uvijek ne zna zapaliti vatru – narod koji, gledano po tehnološkom napretku, još uvijek živi u Kamenom dobu.

Sentinelci, jedan od najizoliranijih naroda na svijetu, još uvijek nisu imali uspješan kontakt sa civilizacijom, uglavnom jer se više niko i ne usuđuje da posjeti njihov otok… s obzirom da svakog stranca zaspu kišom kamenja i strijela.


Ko su Sentinelci?



Danas o Sentinelcima ne znamo gotovo ništa. Par informacija koje posjedujemo možemo zahvaliti prethodnim (pokušajima) ekspedicija koje su uglavnom završile tragično, te zahvaljujući avionskim, helikopterskim ili satelitskim snimcima.

Vjeruje se da oni izravno potječu od prvih ljudi koji su napustili Afriku, te da vjerovatno žive na Andamanima (skupina otoka u Bengalskom zaljevu) oko 60.000 godina. Činjenica da je njihov jezik toliko različit čak i od drugih naroda Andamana sugeriše na to da nisu imali kontakta s drugim ljudima već hiljadama godina.

Ukupan broj stanovnika Sjevernog Sentinela je skoro pa nemoguće tačno utvrditi, a prema nekim procjenama, Sentinelaca ima minimalno 40, a maksimalno 500 (kao prosjek se uzima 250). U 2001. godini, prema popisu stanovništva Indije na otoku je zabilježeno 39 osoba (21 muškarac i 18 žena), međutim, ovo istraživanje je provedeno s udaljenosti i gotovo sigurno ne predstavlja tačnu brojku.

Sentinelci, kao i drugi autohtoni narodi Andamana, se često opisuju kao negritos, narod karakterističan po relativno niskom stasu (Sentinelci su visoki oko 160 cm), tamnoj koži i jako kovrčavoj kosi.

Koliko se to može zaklučiti iz daljine, čini se da su jako zdrav narod, što je čista suprotnost od ostalih naroda Andamana koji su ‘imali koristi’ od zapadne civilizacije.


Kako Sentinelci žive?



Prema svim standardima, Sentinelci još uvijek žive u Kamenom dobu – uz jedan izuzetak – oni ponekad prave oruđe i od žljeza koje pronađu na obali, a koje more izbaci od starih olupina brodova. Uglavnom su uvijek goli, osim kad love, a tada se prekriju lišćem ili nekim drugim prirodnim vlaknima.

Oruđe prave od kostiju, kamena i drveta. Njihovo naoružanje se sastoji od koplja i ravnih lukova koji su poprilično precizni, a dokumentovano je da koriste i najmanje 3 vrste strijela, za lov na kopnu i u vodi. Imaju ribarske mreže, kao i primitivne kanue koje koriste za ribolov i sakupljanje školjaka iz lagune, ali ne i za pučinske izlete. Što se tiče hrane, jedu uglavnom ribu, kokose, svinje, a vjerovatno i ostalu divljač koju ulove u gustim šumama otoka.

Sentinelci još uvijek ne poznaju koncept poljoprivrede i svu hranu love ili sakupljaju. Također, istraživanja su pokazala da oni još uvijek ne znaju zapaliti ni vatru, a vatru koju pronađu (nastalu prirodnim katastrofama, kao što su zapaljena trava ili šumski požari koje uzrokuju munje ili spontano sagorijevanje organskih depozita) kontrolišu i dugo održavaju kao žar.


Pokušaji uspostavljanja kontakta



Njihov otok zvanično pripada Indiji, ali u praksi, Sentinelci imaju potpunu autonomiju, a indijske vlasti su ograničene na povremeno posmatranje, i općenito sprječavanje bilo kakvog pokušaja da se otoku pristupi.

Od 1967. godine indijske vlasti su pokušale stupiti u mirni kontakt sa Sentinelcima pod pokroviteljstvom antropoloških istraživanja. Te “kontakt ekspedicije” su se sastojale od niza posjeta u kojima su nosili darove poput kokosa koji su ostavljali na obali, ali gotovo su svi pokušaji dočekani kišom strijela i kamenja.

Za neko vrijeme, činilo da je postignut neki ograničeni uspjeh, međutim, program je obustavljen u kasnim 1990-im, nakon niza neprijateljskih susreta koji su rezultirali sa nekoliko smrtnih slučajeva. Pored toga, postoji i ozbiljna opasnost za Sentinelce koji bi mogli pokupiti neku ‘zapadnu’ bolest, poput obične prehlade, a koja bi za njih mogla biti kobna.

Nakon velikog tsunamija koji je u decembru 2004. godine pogodio regiju, vlasti su provjerile stanje na otoku kako bi utvrdili da li je iko od Sentinelaca preživio. Nakon krakog izviđanja utvrđeno je da se otočani bave svojim poslom kao i obično, kao da tsunamija nikada nije ni bilo.

2006. godine, Sentinelci su ubili dva ribara koji su ilegalno lovili ribu u blizini otoka, a također su kišom strijela otjerali i helikopter koji je došao da pokupi tijela. Prema trenutnoj politici indijske vlade – otočane jednostavno treba pustiti na miru, a bilo kakav pokušaj kontakta je strogo zabranjen.


pixelizam

Mbendjele Yaka Pigmeji: Afričko pleme koje vjeruje da se raj nalazi u Evropi



Mbendjele Yaka Pigmeji (Pigmeji: ime kojim se označava grupa tamnoputih plemena veoma niskoga rasta, nastanjenih u tropskoj kišnoj šumi središnje Afrike) je pleme šumskh lovaca-sakupljača koji žive u regiji Sjevernog Brazzavilla u Kongu. Iako ponekad žive i rade u gradu, pripadnici ovog plemena  imaju svoj stil života u kojem ne primaju nikakva naređenja, i često preko noći napuste posao i vrate se nazad u šumu.

Jerome Lewis, doktor antropologije je 2002. godine objavio studiju o ovom plemenu, a za istraživanja su mu poslužile knjige, ali i terenski rad i direktni kontakt sa pripadnicima Mbendjele Yaka Pigmeja.  

U svom radu, Lewis je pisao mnogo zanimljivih činjenica o ovom plemenu, no jedna se posebno ističe: prema njegovim analizama njihovog jezika i termina, Mbendjele Yaka Pigmeji vjeruju da nakon smrti, ako su bili dobri, idu u raj – to jest, u Evropu. Evropljani su (većinom) bijeli, a Mbendjele Yaka Pigmeji vjeruju da su svi duhovi bijeli, zbog čega i smatraju da Evropa, zemlja bijelih ljudi, mora biti neka vrsta spiritualnog svijeta.

Mbdenjele Yaka Pigmeji vjeruju da je Evropa raj, da u njoj živi Komba (Bog), te da su svi Evropljani duhovi.


“Bog je u Evropi”



U nastavku pročitajte kako Mbendjele Yaka Pigmeji opisuju život poslije smrti, prema riječima 65-ogodišnjeg Phate, jednog od stariješina plemena.

   Putu – Evropa ( ‘A dua Putu’ = doslovno, ‘Otišao/la je u Evropu’).
   Komba – Bog.
   Maloki – Zlo; neko ko ubija druge ljude

“Pretpostavimo da neko umre, njihovo tijelo ide u zemlju. Mrtvi ljudi više ne dolaze. Oni umiru, samo Komba zna. Ako umrete, idete u Putu (Evropu). Vi izđete u Putu. Vaše tijelo se mijenja, baš kao i zmija. Da, baš poput zmije, vaša koža postaje potpuno drugačija (tj. prozirna ili bijela). Vaše tijelo se nalazi u zemlji, ali vaš Duh, on se kreće, on se kreće, ide u šetnju, ide pješice.

Ako je tvoj duh bez maloki (nije zao), hodaš sve dok ne čuješ mjesto u kojem se nalaze ljudi. Oni jedu hranu, meso – svinje i slonove. Ako si zaista bez maloki (ako nisi zao) tvoj duh ide u ovaj kamp. Ako je tvoj duh zao, patiš. Tvoj duh ide pješke, ide u šetnju. Ali tvoj duh pati od toga da hodaš poput životinje! Komba (Bog) kaže ‘Oni će te ubiti, oni će te probušiti’. Ponovo ćeš ustati i biti dobro. A onda će te drugi ubiti. Pojest će majmuna (tj. tebe) kojeg su ubili. Komba će te ovako kažnjavati dugo vremena. ‘Dođi ovamo loša osobo, ubijao si ljude zar ne!’ [Kombin govor]. Kada si dovoljno patio, Komba te šalje u drugo selo. U drugo mjesto.

Kombeti (stariješina) je Komba. Komba je čovjek. On ima ženu i djecu. Mi smo njegova djeca. Sva naša snaga dolazi od Kombe. Razumiješ li?

Ako moj duh nije zao on će lako stići do Kombe s velikom radošću. Komba će reći: ‘Prođi, ovdje je put. Pogledaj, tu je moj Kamp. Tvoj duh je predivan.’ Njegovi psi blokiraju put zlom vračanju. Komba će reći: blokirajte put! Ovdje je osoba s maloki (zlom), blokirajte put!’ Njegovi psi će blokirati put; duhovi pasa su tu. To je Kombino mjesto.

Sve ćemo doći u Kombine ruke. Komba je u Putu (doslovno: “Bog je u Evropi”). Tada on pokazuje put, ‘Pogledaj to selo, pogledaj taj kamp!’ Tamo ideš.”

- Phata, 65-ogodišnji pripadnik Mbendjele Yaka Pigmeja, Juni 1997.

Phata je jedan od rijetkih pripadnika koji su pristali da detaljnije opišu svoja vjerovanja. On je ujedno i jedan od glavnih stariješina plemena, a na intervju je pristao tek nakon što je autor studije proveo 2 godine sa plemenom.



pixelizam

Misteriozni otok Sentinel na našoj planeti - Nemoguće mu je prići!

Na otoku Sentinel živi pleme od kojeg je ruke digla i vlada nadležna za to područje. Brodovi mornarice paze da se turisti i istraživači ne približe otoku.



Nemaju mobitele, internet, računala, pa ni zahode - žive život koji je danas mnogima teško zamisliv pa i nemoguć. Riječ je o izoliranoj civilizaciji na udaljenom otoku Sentinel.
Sjeverni Sentinel jedan je od Andamanskih otoka u Bengalskom zaljevu. Dom je potpuno izoliranom i neprijateljski nastrojenom plemenu zbog čega se opisuje kao mjesto na Zemlji koje je najteže posjetiti.

O jeziku, kulturi i naseljima plemena zna se vrlo malo. Žive u vrlo gustoj šumi koja ih skriva od ostatka svijeta. Ono što se zna o njima je da su lovci sakupljači. Ne obrađuju zemlju. Hrane se divljnim svinjama, ribom, voćem, gušterima i medom, piše viralnova.com.
U kolovozu 1981. godine brod Primrose nasukao se kraj otoka. Nekoliko dana kasnije članovi posade na nepokretnom plovilu primijetili su da 'mali crni muškarci nose lukove i strijele i grade brodove na plaži'.

Kapetan Primrosea radio vezom je zatražio hitnu pošiljku oružja kako bi se posada obranila, ali nisu je primili. Nemirno more zadržalo je otočane od broda, a nakon tjedan dana posada nasukanog broda spašena je helikopterom.

Luk i strijela za sve
Bez obzira tko ste, pleme će vas pri dolasku na otok dočekati kopljima i strijelama. Darovi u obliku hrane i odjeće ništa im ne predstavljaju.

Neprijateljski nastrojeni bili su čak i prema misiji spašavanja. Naime, u razdoblju nakon katastrofalnog tsunamija koji je pogodio Indijski ocean u prosincu 2004. godine, skupina spasilaca uputila se helikopterom pomoći plemenu. Htjeli su pronaći preživjele i pomoći im. Pokušali su na tlo baciti pakete s hranom, ali dočekali su ih neprijateljski nastrojeni mali crni ljudi. Jedan ratnik izašao je iz guste džungle i strijelom gađao helikopter.

Od otoka odustala i Indija
Iako Indija ima pravo vladavine nad otokom, nakon nekoliko propalih pokušaja uspostave prijateljskog kontakta od 1964. godine, indijska vlada je odustala od Sentinela. Posjeti otoku su zabranjeni, a indijska ratna mornarica brine se da se turisti, istraživači i drugi koji to pokušaju ne približe otoku.
Istraživači unatoč tome i dalje žude za proučavanjem ovih domorodaca, ali čini se da njihovi napori neće naići na odobravanje.
Iako je većini teško zamisliti život u takvoj osami, očito je da ovo pleme takav način života voli.



(Dnevnik.hr)

Upoznajte tradiciju plemena za koje su nakit i izmet svetinja


Oni žive na jednom od najnegostoljubljivih mjesta na svijetu gdje je zemlje prekrivena vulkanskim stijenama i gdje temperature dosežu do 45 stepeni Celzija, svakodnevno. No, za pleme Turkana u Keniji, to je dom.


Dva dana vožnje od glavnog grada Kenije - Nairobija, pleme Turkana našlo je svoje mjesto pod suncem, na jako nepristupačnom mjestu. I sam put do tamo je gotovo neprohodan, ali neki se odluče svratiti u njihov "svijet". Njihovu tradiciju i kulturu poželio je upoznati i fotograf Eric Lafforgue.

On je istakao kako su ljudi iz plemena Turkana jako gostoljubivi i prijatni, a njihova tradicija je, kako je istakao, fascinantna.


Naime, sve žene u plemenu nose ogrlice oko vrata, a ako ih nemaju na vratu muškarci ih ne gledaju. Ogrlice načinjene od perli one nikad ne skidaju, izuzev kada su u žalosti za nekom bliskom osobom.

Također, zaštitni znak i žena i muškaraca su velike, ručno rađene naušnice od aluminija.


A, najljepši ukras muškarca, koji je ujedno i njihov ponos, su nojeva perja, koja muškarci dobijaju za neka velika djela koja naprave, a, prema plemesnkoj računici, dvije nojeve perke vrijede isto koliko i jedna koza.

"Da bi tinejdžer postao muškarac prolazi ceremoniju tokom koje kopljem mora ubiti životinju i to iz jednog bacanja. Kada uspije, starješine raspore želudac životinje i izmetom premazuju muškarca, što označava njihov blagoslov", ispričao je Lafforgue.

A, izmet i mast životinjskog porijekla su za ovo pleme svetinja. Tokom paljenja vatre uvijek koriste isušeni kravlji izmet, a pseći izmet im služi kao lijek. Također, životinjskim izmetom i mastima životinjskog porijekla mažu vrat kako ne bi bio iziritiran od ogrlica. Masti životinjskog porijekla koriste i kao zamjenu za vodu u održavanju lične higijene.

"S obzirom da u ovom dijelu nema mnogo vode, ta tečnost se smatra dragocjenom i koristi se isključivo za piće, nikada za pranje i kupanje. Tako da se članovi plemena "kupaju" maslacem i mastima životinjskog porijekla. Žene se "kupaju" mješavinom masti i crvene boje u koju dodaju mirisno lišće. Ističu kako je ta mješavina dobra za kožu, a štiti ih i od insekata", ispričao je fotograf za Daily Mail.

Zanimljivo, zube čiste grančicama drveta esekon i zbog toga imaju jako čvrste i zdrave zube.

Bave se stočarstvom, ali i izradom nakita koji ima veliku vrijednost za pleme


"Žene se vole ukrašavati ogrlicama. Perle izrađuju od stakla, željeza, školjki i sjemenki, a ogrlice skidaju jedino kada su bolesne ili u žalosti za nekim. Čak i spavaju sa tim ogrlicama. Udate žene oko vrata nose metalnu ogrlicu koja ima istu funkciju kao i vjenčani prsten. Starije žene, pak, nose naušnice na usni", ispričao je Lafforgue koji je neko vrijeme proveo sa ovim plemenom.

A, koliko su ogrlice bitne za žene plemena Turkana govori i činjenica da će prije imovinu dati na izradu ogrlica nego djevojčice slati u školu, jer količina i stil nakita otrkiva socijalni status osobe u plemenu.

"Oni ignorišu žene bez perli i za njih govore da izgledaju kao životinje", pojasnio je fotograf.

A, nakit nije namijenjen samo za žene, nego i za muškarce. Također, muškarci se tetoviraju svaki put kada ubiju "neprijatelja". Desno rame tetoviraju kada ubiju muškarca, a lijevo kada ubiju ženu. Također, heroji i ratnici se kite perjem ptica.

U tradiciji plemena je i to da se djeci vade sjekutići, što im kasnije olakšava stavljanje velike naušnice na donju usnu.

"Njihova tradicija je jako zanimljiva, međutim ovom plemenu prijeti velika opasnost. Ispod zemlje koju naseljavaju otkrivena je nafta. Kenijci su zabrinuti da će, ukoliko dođe do njihovog pomjeranja, pleme izgubiti tradiciju. No, ja vjerujem da će je uspjeti zadržati, jer uspjeli su je očuvati stoljećima. Oni, uprkos svim zakonima prirode, uspijevaju doslovno u pustinju othraniti stoku i njihovo znanje im omogućava da žive na mjestima gdje većina ljudi nikada ne bi mogla", istakao je fotograf.


klix.ba

Kako oni žive?

Afrička plemena

Jeste li svjesni da i u današnjem modernom svijetu, u kojem je tehnologija i razvitak bitna značajka većine zemalja, plemena još uvijek postoje? Čime se bave i kako izgleda njihova svakodnevnica? Znaju li oni što je to iPhone ili možda iPad?

Oni ne znaju što je tehnologija, niti se njome koriste. Većina ih živi nomadskim načinom života, a svako pleme specifično je po vlastitoj stoljetnoj kulturi koja je ukorijenjena na temeljima drevnih civilizacija. Najviše ih živi na području Afrike (oko 7000 plemena), a svako od njih razlikuje se po svojim specifičnim ritualima, običajima i kulturi. Nama neobičan , mogla bih reći pomalo bizaran način života njima je svakodnevnica. Pogledajte neka od najzanimljivijih i najbizarnijih afričkih plemena i njihove običaje:

1. Mursi



Naseljavaju područje Etiopije, u blizini Sudanske granice. Žene iz njihova plemena poznate su po umetanju drvenih tanjura u usta. Je li vama ikad  palo na pamet učiniti nešto tako bizarno? Pitate se kako to čine i zašto to čine?

Zašto žene nose tanjure u ustima?



Djevojkama u dobi od 15 godina majke rasjeku usnu te izbiju dva prednja zuba na donjoj vilici kako bi mogle umetnuti mali tanjur, najčešće glineni ili drveni. Počinje se s manjim tanjurima, promjera do 2, 5 cm, a veličina se mijenja nakon određenog vremena ako su voljne trpjeti neugodnu bol koja je prisutna prilikom širenja usana. Zamislite samo da vi nosite tako nešto u ustima. Složili biste se da ne bi bio nimalo ugodan osjećaj.

Postoji nekoliko krivih teorija o ovoj neobičnom običaju. Neki tvrde da je veličina tanjura bila simbol statusa u klanu. Također, žene koje su u ustima imale veći tanjur dobile bi veći miraz od onih koje su imale maleni tanjur u ustima. Drugi pak tvrde da su svojim neobičnim izgledom htjeli otjerati lovce na robove. Međutim, ni prva ni druga teorija nisu istinite. Tanjur, kao sastavni dio njihovog tijela javlja se još u prapovijesti. Isto kao što su muškarci plemena Mursi uvijek goli, tako i žene imaju svoj ”simbol”. Ovaj je običaj vezan za odrastanje i trenutak kada djevojčica postaje žena. Iako je nama to u potpunosti neshvatljivo, oni sebe takvima doživljavaju lijepima i jedinstvenima, a nas bijelce ružnima i ”oguljenima”.

Zulu



Ratničko su pleme i dolaze iz porodice Bantu crnaca, a naseljavaju provinciju Natal u Južnoafričkoj Republici. Najveća su afrička plemenska zajednica te vjeruju u boga po imenu Nkulunkulu. Većina njihovih pripadnika koristi se vradžbinama kako bi uspjeli komunicirati s duhovima svojih predaka. Karakterizira ih niz neobičnih običaja po kojima se razlikuju od većine današnjih zapadnih kultura.

”Uši uma mogu čuti”



Ukoliko mladić želi oženiti djevojku, mora tražiti dopuštenje njenog oca kojemu, ukoliko on pristane na udaju, mora platiti tzv. lebolu. Mladić mora ocu dati određeni broj stoke u zamjenu za kćer. Njihovo se bogatstvo određuje prema broju koza, goveda i ovaca koje posjeduju. Nakon što se djevojka uda, u kosi mora nositi perlice određene boje kako bi se znalo da je udana.

I ovo pleme ima neobični običaj umetanja predmeta, ali ne u usta , već u uši. I djevojčice i dječaci imaju probušene uši u koje se s vremenom stavljaju sve veće naušnice u skladu s njihovom tradicijom koja kaže da tako i ”uši uma mogu čuti”.

Masai



Masai su izvorno pravi polu-nomadski narod danas nastanjeni na području Kenije i Tanzanije. Prvenstveno su poznati kao pastiri, ali povremeno se bave i lovom i sakupljanjem plodova. Sebe doživljavaju kao ”odabrani narod” kojemu je bog Engai povjerio goveda zbog čega se njihov život i vrti oko stoke koja im osigurava sve što im je potrebno za život: mlijeko, sir, meso i krv.



Zanimljivo je da Masai ne stvaraju nikakav otpad pa tako koriste i goveđi izmet kao gorivo za oganj i građevni materijal. Od goveđih rogova izrađuju kutije za duhan i posude, kožu koriste kao podlogu za spavanje.



Masajske žene





Masajske žene koje su zrele za udaju podvrgnute se tzv. obrezivanju koje karakterizira brijanje glave, nanošenje bijelih šara na lice te stavljanje specifičnog ornamenta na glavu koji je napravljen od šarenih niski koje im padaju preko čela. Niske ili ogrlice, koje im ukrašavju tijelo obično su živih boja, točno su određeni za svaku starosnu skupinu te označavju položaj muškarca i žene u plemenu.

Bušmani ili Sani



Bušmani su maleni narod koji se nastanio u polupustinjskim područjima Kalaharija u Bocvani, Namibiji, Angoli te Južnoj Africi. Pripadaju najstarijem sloju stanovništva Afrike. Žive u prirodi i od prirode, a njihova prilagodba vrućem i beskišnom području gotovo je zapanjujuća.

Bušmani ne posjeduju znojne žlijezde, ne mogu pljunuti, a ženski spolni organi zaštićeni su iznimno velikim usnama. Bušmani su niskog rasta, svjetlosmeđe kože te zrnaste kovrčave kose. Bave se lovom, skupljanjem divljih biljaka što je ženski posao.

Kako pale vatru?



Specifični su po svojoj metodi paljenja vatre sa dva štapića. Potreban im je jedan tvrđi te jedan mekši štapić. Tvrđi se štapić drži među dlanovima i brzo se okreće u rupi koja je udubljena u mekšrem komadu štapića kojeg pridržavaju stopalima. Kao potpala koristi im suho lišće ili trava.



Jezik Bušmana specifičan je i neobičan je zbog svojih “klik”-glasova koji zvuče poput pucketanja jezikom (coktavi jezik).

Hutu (Bahutu, Wahutu)



Pleme Hutu naseljava područje Ruande i Burundije te poput plemena Zulu pripadaju porodici Bantu crnaca. Hutui su zemljodjelci, uzgajivači prosa, sirka i uvezenih kultura kao šti su kukuruz, grah i dr. Njihove kuće podsjećaju na košnice, a napravljene su od drveta, trske i trave. Kao oblik zabave najznačajniji su ples, glazba i bubanj. Postoje različite vrste pjesama koje su specifične za muškarce i žene. Postoje pastoralne, lovačke pjesme te uspavanke za malu djecu.

Plesom protiv dosade



Karakteristični plesovi su: umuyebe (plešu ga muškarci), ihunja i imisabi (plešu ih žene), amayaya (plešu ih i muškarci i žene), umutsibo (ženski erotični ples) te urwedengwe (ženski ples s pokretima u ramenima).

Dogoni



Naseljavaju područje oko države Mali te južno područje oko rijeke Niger. Poznati su po svojoj mitologiji te začuđujuće naprednom znanju o astronomiji. Svoja su naselja napravili na pješčenjačkoj litici na visini od 300 metara na visoravni Bandiagara. Kuće grade od blata, kamena i slame.



Poznati su po izradi drvenih ili glinenih maski koje nose prilikom raznih proslavi. Tradicija nalaže da majstori koji su zaslužni za izradu maske, nikada je ne smiju nositi.



Toguna

Toguna je zgrada namjenjena samo muškarcima te seoskom starješini. Kada dođe vrijeme nepodnošljivih i teših vrućina za rad, muškarci se okupljaju u toguni u kojoj donose odluke o daljnjem radu. Toguna je toliko niska da nitko od njih ne može stajati uspravno. No, zašto je to tako? Ova je nastamba tako izgrađena s ciljem, a taj je cilj ograničavanje nasilja do kojeg bi došlo ukoliko bi rasprava krenula u krivom smjeru.

U selu postoji lokalni mudrac ili vrač koji živi sam, izoliran od ostalih stanovnika sela kojima je strogo zabranjeno dotaknuti ga.

Zapanjujuće znanje astronomije



Oko njihovog poznavanja astronomije razvije su se brojne teorije jer nitko ne može shvatiti došli do takvih spoznaja o zvijezdi koja nije vidljiva golim okom bez pomoći modernog teleskopa. Dogoni su poznavali zvijezdani sustav Sirius kojeg svijet nije otkrio do polovice 18. stoljeća. Zvijezdu Sirius nazivaju ”Po Tolo” čime opisuje veličinu same zvijezde. Dogoni također tvrde da je to bijela i najteža zvijezda, a zapanjujuće je to što i današnja moderna astronomija također govori o zvijezdi Sirius kao ”malom, bijelom i masivnom patuljku”.



Ana Kižlin

Ethiopia - Mursi Woman