Bilješke o piscu:
Hans Christian Andersen (1805. – 1875.) je danski književnik, sin siromašnog postolara koji je proveo djetinstvo u bijedi, prepušten sam sebi i svojoj mašti. Izbjegavao je školu, pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14 godina došao u Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi. Godine 1827. objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis “Pješice od Kanala Holmen do istočne točke Amagu”, pa niz lirskih pjesama, melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama kojima je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz vilinskog svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim ljudima i stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim dobrim i lošim stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i mudrošću, a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive ljepote svijeta.

Njegova ostala dijela su: “Melodije srca”, “Fanazije i skice”, “Vinjete”, “Dvanaest mjeseci”, “Agneta i vilenjak”, “Improvizator”, “O.T.”, “Samo guslač”, “Mulat”, “Slikovnica bez slika”, “Maurka”, “Pjesnikov bazar, “Nove bajke”, “Sabrane bajke i priče”, “Ahasver”, “Dvije baronese”, “U Švedskoj”, “Bajka mog života”, “Biti ili ne biti”, “U Španjolskoj”, “Posijet Portugalu”, “Sretni Peer” i “Bajki i priča”.

Kratki sadržaj:
Djevojčica je vrlo teško živjela. Prodavala je šibice. Nije smjela doći kući ako ništa ne bi prodala. Voljela je svoju pokojnu baku koja joj se ukazala. Baka ju je ponijela sa sobom u visine i nestalo je hladnoće, gladi i straha. Djevojčica se smrznula posljednje noći u staroj godini. Ljudi su je sažaljevali, ali joj više nisu mogli pomoći jer je bila mrtva. Sve je nestalo i djevojčica je sada sretna sa svojom bakicom.

Analiza glavnog lika:
Djevojčica
Siromašna, gologlava, bosonoga, jadna, gladna, promrzla, mrtva.

Sporedni likovi:
Dječak, otac, bakica, ljudi.

Devojčica sa šibicama

Spuštalo se veče uoči Nove godine. Hladnoća je bivala sve veća i surovija, a po toj hladnoći i mraku išla je jedna siromašna devojčica gologlava i bosonoga. Kad je toga jutra izašla iz kuće imala je na nogama papuče, ali su one bile toliko velike jer ih je ranije nosila njena majka, da ih je izgubila prelazeći ulicu. Primetivši da ih je izgubila devojčica se vratila po njih, ali jednu papuču nije mogla da nađe, a drugu je dograbio neki pakosni dečak koji se s njom šegačio.
I tako je sirotica hodala crvenih i promrzlih nožica. U staroj kecelji nosila je šibice koje je čitavog dana pokušavala da proda, ali nijednu nije prodala. Hodala je gladna i promrzla dok su joj pahuljice padale na lepe plave kovrdže po vratu. Svi prozori su bili osvetljeni jer se narod spremao za novogodišnje slavlje, pa je iz kuća dopirao miris pečenja i slatkih kolača.
U jednom uglu između dve kuće devojčica nađe zaklon, sede i skupi se. Podvukla je noge poda se, ali je samo još jače osećala studen a kući nije smela, jer kako očuhu da izađe pred oči bez ijednog novčića pazara. Uostalom, i kod kuće je bilo hladno jer je vetar duvao kroz pukotine na krovu.

Ručice su joj bile tako promrzle da devojčica izvadi jednu šibicu i zapali je da ih ugreje. Buknu jasan i topao plamen kao kakva mala sveća, i devojčici se učini da u toj noći sve oko nje postaje nekako čudesno. Kao da je odjednom ugledala veliku zažarenu peć, te ispruži u tom pravcu noge da ih zagreje. U tom času, međutim, plamen šibice se ugasi, peć nestade i devojčica ostade u ledenoj tami s izgorelim palidrvcem u ruci.
Ona kresnu i drugu šibicu koja obasja zid, a taj zid odjednom postade proziran te joj se učini da je tamo ugledala sto postavljen za novogodišnju večeru. Na stolu beše pečena guska punjena jabukama i šljivama i, što je bilo još čudnije, skoči odjednom ta guska i stade se gegatii po stolu, a odatle na pod i pravo ka gladnoj devojčici. U tom času žižica izgore, a mala se nađe u tami i mrazu.
Devojčica pohita da zapali novo palidrvce sve jednako želeći da ne izgubi onu gusku što se tako opojno pušila. Nađe se u odaji još mnogo lepšoj i raskošnijoj od prethodne. Sedela je pod okićenom jelkom, iznad nje je na zelenim granama gorelo na hiljade sveća. Ukrasi te divne jelke kao da su svi od reda blagonaklono gledali u devojčicu. Ona požuri da im pruži ruke, ali se šibica u njenim ukočenim prstićima ugasi. Svećice sa jelke kao da krenuše nekud u nebo i osuše se u bezbroj zvezda, a jedna od njih pade ostavljajući za sobom dugi trag.
"Sad neko umire", reče devojčica, jer je tome beše poučila baka koju je mnogo volela ali koja je već odavno bila mrtva.
Devojčica zapali novu šibicu i ugleda pred sobom baku kako u tom sjaju sva blista ozarena od dobrote i ljubavi.

"Bako!" viknu mala. "Znam da ćeš i ti nestati kad šibica izgori, kao što su nestale i užarena peć i ona divna punjena guska i raskošna jelka. Molim te, bako, ne ostavljaj me ovde, nego me povedi sa sobom!" Devojčica brzo zapali čitav preostali svežanj šibica i nađe se u sjaju i toploti kako nikad ranije ne beše iskusila. U toj svetlosti blistala je voljena baka kao po danu, ali veća i lepša nego ikad ranije. Onda se baka sagnula, podigla nežno devojčicu u svoje naručje i ponela je nekud gore. Visoko. Tamo gde nije bilo ni hladnoće ni gladi ni straha.
Kada su sledećeg jutra naišli ulicom prvi prolaznici, našli su devojčicu sklupčanu na pločniku uza zid, rumenih obraza i s osmehom na usnama. Bila je mrtva, smrznuta u surovoj hladnoći te poslednje noći stare godine, sa svežnjem izgorelih šibica koje kao da nije želela da ispusti iz ruku.
"Htela je da se ogreje", reče neko pokazujući na šibice, ali niko nije nikada saznao šta je sve devojčica našla u njihovom sjaju.