Mistična mesta

Ajutaja – drevna prestonica Tajlanda
Postavio VideoTraveler

Ajutaja (engleski Ayutthaya) spada u one destinacije koje su svi videli, al samo ime im ništa ne znači. Teško da će vam iko odgovoriti na pitanje, gde se nalazi Ajutaja. Uostalom pokušajte. Ali, ako vas podsetimo na čuvene scene Žan Klod Van Dama koji u svojim filmovima glumi Tajlandskog borca, na upečatljive scene vežbi i meditacije u napuštenom hramu, reći ćete samo kratko, znam. Ako se neko još uvek ne seća, četvrta slika u nizu osvežiće sećanja.



Ajutaja i najveća zgrada u njoj: Wat Phra Si Sanphet

Nekada, ova destinacija je bila prestonica i duhovni centar Tajlanda. Nalazi se na nešto manje od 100 km od Bankoka. Osnovana u 14. veku, i narednih 400 godina, ovo je jedan od najvećih gradova u regiji. Istorija priča veoma zanimljivu sudbinu kakvu obično ima svaki duhovni centar.

Danas, u Ajutaji, možete viditi ostatke palata i drevnih hramova. Neprocenljivi podaci zapisani u ruševinama, skulpturama i relikvijama dok šetate pored njih. Grad koji je ostavio nasleđe za ceo svet, pa kao takav zauzima jedno od najvažnijih mesta na UNESCO-voj mapi Azije.

I danas, Ajutaja je grad koji ima karakter. Grad hramova i palata. Grad sa mnogo boja. Grad plodne zemlje. Ljudi koji tu žive sa kolena na koleno prenose viševekovnu istinu. Samo ono najuporniji ili najbogatiji imaće priliku da istraže Ajutaju. Osetite tu duboku mistiku i slavu prošlosti. Otkrite blaga drevnih priča. Dodirnite svetsko nasleđe. Jednom u životu, dođite i posetite ovo mesto!

Paria Kanjon u Arizoni


Paria Canjon je stvorila Paria reka, pre svog ušća u Kolorado. Raritetna lokacija, raj za planinare, kampere, upražnjavaoce kanjoninga i fotografe proglašena je nacionalanim spomenikom pod originalnim nazivom Paria Canyon – Vermilion Cliffs Wilderness.



Planinarenje ili šetnja kroz Paria Kanjon

Za lepotu kakav je danas Paria Kanjon, čak je i prirodi sa svim njenim silama trebalo više od milion godina da izvaja ovo mesto. Svakako spada u kategoriju mesto koje je privilegija videti. Širom sveta poznato zbog svoje lepote i posebnosti. Divljina je tu, samo za vas, uživajte u donjem klipu.
Budite svedoci neobičnih geoloških karakteristika koje ranije niste nigde zapazili. U praistoriji, ova regija je naseljena od strane drevnih Puebloan ljudi, a kasnije od strane naroda Paiute. Kod Paiuta, reč “Paria” znači slana voda. Zbog rigidnog terena, ova zemlja je uglavnom ostala ista, još od vremena kad su prvi istraživači i mineri došli na ovo mesto.


Površina Paria Canyon-Vermilion Cliffs Wilderness iznosi 455 kvadratnih kilometara i nalazi se u državi Arizona, Sjedinjene Američke države. Jedan deo kanjona se prožima kroz Jutu. Ova oblast je poprilično izolovana i udaljena, pa ne postoji mnogo znaka i putokaza koji usmeruju na cilj. Možda je tako i zanimljivije. Zato je prepušteno sve vama, avanturistima, da otkrijte i sprijateljite se sa ovom divljinom.

Pre nego što krenete u avanturu, potrebno je da obezbedite “Hikers Permit” planinarsku dozvolu. Ovo je veoma važan korak, jer se time štiti i priroda i vi. Dozvole su najbolji način da se nastavi sa očuvanjem ove neukrotive lepote. Postoje i noćne dozvole, koje se mogu uzeti preko interneta. Noćne dozvole možete nabaviti za dve oblasti: Kanjon Paria i Buckskin Gulch.

Ove dozvole se moraju izvaditi pre nego što krenete na put, a kapacitet je samo 20 dozvola po noći. Dnevne dozvole je lakše nabaviti i limitirane su za grupe sa maksimum 10 ljudi. Malo je teže izvaditi dozvolu za Coyote Buttes, severni i južni deo. Sve dozvole možete nabaviti preko interneta ili u samom centru za posetioce.



Pejzaž kroz Paria Kanjon

Limitiranjem broj posetilaca, ideja je da smo najuporniji, pravi ljubitelji prirode istraju na autentičnom dodiru sa njom, odnosno sprečavanje mase koja ide na izlete iz nekih nižih strasti.

Ukoliko ste nespremni, ova priroda može da bude i poprilično surova. Voda, duboki pesak, oštre stene i uzbrdice su samo neke od izazova na putevima. Ovi putevi su gotovo neprolazni kad su mokri. Posle oluje ili jake kiše, ne savetujemo vam da krenete na put. Ukoliko rentirate automobil, pomoćni alat i rezervnu gumu (po mogućtsvu čak i dve) gledajte da uvek nosite sa sobom. Ne dozvolite da se nađete u neprijatnoj situaciji.

Planinari isto moraju da se pripreme za ekstremne vremenske uslove. Tokom zime, temperatura je ispod nule. Letnji meseci su veoma vrući. Vrućina na jednoj strani i hladnoća na drugoj. Čuvajte se grmljavina i udara gromova. Pazite se poplava, to se najčesće dogadja u mesecima: jul, avgust i septembar. Nagla promena vremena je čest slučaj, al krajnji cilj je vredan svih neizvesnosti.

Budite svedoci neobičnih geoloških karakteristika koje ranije niste nigde zapazili. U praistoriji, ova regija je naseljena od strane drevnih Puebloan ljudi, a kasnije od strane naroda Paiute. Kod Paiuta, reč “Paria” znači slana voda. Zbog rigidnog terena, ova zemlja je uglavnom ostala ista, još od vremena kad su prvi istraživači i mineri došli na ovo mesto.

Nacionalni park Lukova u Juti (Arches park)
Postavio VideoTraveler

Iako smo ove motive viđali u desetinama poznatih scena, u skoro svakom Westernu gde se pojavljuju Apači, tek neko da zna kako se ovaj lokalitet i zove. U prošlom članku dotakli smo Đavolji most u Arizoni, a sada, evo motivacionog putovanja, slobodnim jezikom prevedeno u Jutin nacionalani park Lukova (Arches).



Dupli luk

Ceo park obuhvata 31 hektar zemlje na oko 1700 metara nadmorske visine, dakle nije veliki, i nalazi se u istočnom delu Jute, odnosno u centralnom delu Sjedinjenih Američkih Država.

Najpoznatiji oblici reljefa u njemu su: Peščana Kula, Posebni Luk (Delicate Arch), Dupli Luk, Slonov breg, Crni Anđeo, Široki Luk i tako dalje.

Put koji vodi kroz park omeđen je čudnim stenama, to jest prirodnim formacijama, koje se zovu “Balance Rock” (stene koje drže ravnotežu). Svi lukovi su nastali od peščanih sedimentnih stena, koje je pod kišom, u zavisnosti od količine minerala oblikovala gravitacija. Od faune, jedino je jelen među retkim životinjama koje turisti mogu videti.

Planinarenje je osnovna aktivnost.

Posetioci koji obožavaju planinarenje, nakon samo dva kilometara planinarenja imaju privilegiju da vide veoma lepe prizore koje je i za maštovite ljude teško zamisliti.

Ovo su najsavršeniji pejzaži, elegancija prirode, dokaz moći, i naravno doza misterije. Možete još da se penjete, ali ako ne podnosite visinu, ovo nije za vas. Ovi kameni lukovi imaju dobrih 90 metara prosečne dužine, sa oko 5 metara debljine.

Nijedno mesto na svetu ne sadrži toliki broj kamenih lukova, a pregršt neobičnog kamenja iz svih uglova u prvom video klipu:



Kratak info o celom parku kamenih lukova,



I možda preterujemo, ali još jedna bogata zbirka slajdova na temu crvenih pejzaža iz ovog dela Jute:

Đavolji most u Sedoni. Arizona
Postavio VideoTraveler


Svaka država ima neko mesto đavolski opasnog izgleda. Ovo je priča o jednom ovakvom lokalitetu u najmoćnijoj državi na svetu, Sjedinjenim Američkim državama.

Gledate u “Devil’s Bridge” ili u prevodu u Đavolji most. Ovaj most predstavlja pravu umetnost koju je priroda načinila igrajući se sa stenama. Đavolji most se nalazi u saveznoj državi Arizoni. Lociran je u nacionalnom parku prirode Sedona.



Đavolji most

Samo najhrabriji i najuporniji mogu da nađu i prođu ovaj most.

Treba planinariti nešto manje od 2 kilometara da bi dospeli do mosta. Početak je veoma lak, ali što se više približavate cilju, postaje sve teže. Ako vam planinarenje ne oduzme dah, pogled sa ovog mosta definitivno hoće!



Lukovi ovih stena su širi nego što se čini na slici. Širina ovog mosta je dovoljna da se i automobili mimoiđu, tj. svako može da ga pređe. Malo plaši činjenica da je ispod provalija nekih 15 metara visine (visina šestospratnice).

Ako zagledate u klanc, mogu se viditi neke od stvari koje su ispale posetiocima. Kad stojite na mostu i gledate u daljini, bićete oduševljeni lepotom prirode i dinamikom nijansi od brilijantno narandžaste do purpurno crvene boje.

Par činjenica o Nacionalnom parku Sedona

Sedona teritorijalno pripada Arizoni i sinonim je za brend Divlji Zapad i Western filmove. Njegove čuvene peščane Crvene stene, česti su motivi kako crtanih filmova, animacija, stripova. Ovo je najčešća slika kako stranci percipiraju Ameriku.



Sedona – Crvene peščane stene

Sedona je doista čudo prirode, destinacija koja ugosti skoro četiri miliona turista godišnje.

Jedino je Veliki Kanjon poznatija i atraktivnija lokacija u ovom delu Amerike. Iako se nalazi na smao 450 metara nadmorske visine, Sedona ima umereno pustinjsku klimu tokom svih godišnjih doba, što je čini atraktivnom za posetu bilo kad u godini.

U proleće, dani su topli, a noći hladnije. Imajte na umu da se ovde temperature spuštaju kako odmiče dan, pa noći budu neverovatno hladne. Leto u Sedoni se karakteriše vrućim danima i prijatnim noćima. Ovi uslovi čine Sedonu idealnom za kampovanje, plivanje, planinarenje, biciklizam, šoping i sve ostalo što vaša porodica može da poželi.

Tokom jesen, ovde se sezona zahuktava. Plava neba, topli dani i ugodne večeri ostaće vam upečatljive decenijama. U stvari, kad dođe jesen, toliko je fino, da vam se čini da se leto produžilo za još nekoliko meseci. Pri kraju jeseni, kad lišće dobija svo šarenilo boja, pogled na Sedonu izgleda veličanstveno.

Sneg otprilike pada dva meseca u godini i pravi zaista neverovantan prizor. Ovakav kontrast je jako pogodan za izvanredne fotografije. Spremite se da uradite fotografije ujutru, jer do podneva se može desiti da se istopi. Dnevne temperature su uvek iznad tačke zamrzavanja.



Ako se kojim slučajem budete našli u Sedona Nacionalnom parku, nemojte, ali nemojte propustiti Đavolji Most.

Magična mesta civilizacije i prirode

Egipatske piramide, Tadž Mahal, kelnska katedrala i mnoga druga čuda civlilizacije prikazana su na izložbi pod nazivom „Magična mesta“, koja je do kraja godine otvorena u Oberhauzenu. Zajedno sa njima su i čuda prirode.



Gasometar je najviši izložbeni prostor Evrope

I dok napolju sija sunce i vazduh je pun prolećne svežine, u Gasometru u Oberhauzenu vladaju svežina i tama. U 117 metara visokoj, najvišoj izložbenoj hali Evrope, čovek se oseća mali i bespomoćan. Savršeno mesto da se prikažu moć i lepota prirode: ogromni cunami-talasi, reke proključale lave, nebo prošarano munjama. Fotografije veličine dva puta tri metra potiču iz arhiva najboljih svetskih fotografa.

„Na donjem spratu prikazujemo čuda prirode. To su spomenici prirode stvoreni snagom Zemlje, erupcijama vulkana, vetrom, erozijom, vodom. Na sledećem nivou, polazeći od sedam svetskih čuda antike, napravili smo tematska ostrva koja prikazuju kulturne spomenike“, kaže Žanet Šmic, direktorka oberhauzenskog Gasometra, s ponosom objašnjava koncept izložbe „Magična mesta“.



Tadž Mahal u Indiji

Tu su most Golden gejt, Ajfelova kula, rimski Koloseum i Kineski zid predstavljeni zajedno sa antičkim svetionikom sa Farosa pod naslovom: „Posegnuti za nebom“. Kip slobode ili Kolos sa Rodosa su predstavljeni kao „Samoveličanje čoveka“.

Priroda i kultura u vezi

Mnogi kulturni spomenici koji su ovde predstavljeni spadaju u kulturnu baštinu Ujedinjenih nacija, dok su slike prirode uglavnom nepoznate. Prirodna čuda u prikazana u tesnoj vezi sa svetski poznatim čudima kulture – to je posebna namera ove izložbe, ističe Peter Pahnike, jedan od njenih kustosa.



Vodopad Pongur u Vijetnamu


„Svaki posetilac sa svakom od ovih izložbi povezuje sasvim određenu predstavu, čulnu i kognitivnu. To znači da su slike prozori. Posle ulaska u nekoliko takvih slika, polako počinjete da osećate da između tih prozora, tih mesta, postoji veza“, kaže Pahnike.
Jer, sva dela čoveka su zapravo inspirisana prirodom. Tako piramide podsećaju na brda. Pri posmatranju zaobljenih formi na gotskoj katedrali odjednom shvatamo da stubovi koji streme visoko zapravo podsećaju na drveće.



Hram Borobudur

U okviru izložbe, nekadašnji rezervoar za gas se pretvara u „katedralu prirode“. Jer, čitavim slobodnim vazdušnim prostorom tornja, od prvog sprata do tavanice, dominira ogromno, 43 metra visoko, drvo. Tako je i Gasometar pretvoren u magično mesto, sa drvetom koje ima glavnu ulogu u svetlosno-muzičkoj instalaciji.



Autori: Tetjana Bondarenko / Saša Bojić
Odg. urednik: Nemanja Rujević

Otok Zmija (Brazil)



Ilha Grande Da Queimada

Zamislite otok gdje je gotovo nemoguće hodati a da ne nagazite na smrtonosnu zmiju. Otok Zmija, koji se nalazi blizu obale Brazila mogu posjetit samo naučnici sa specijalnim dozvolama. To je zato što je prepuna otrovnih žutih zmija čije je razmnožavanje davno izmaklo kontroli.

Procjenjuje se da je na Ilha Grande Da Queimada (43.000 kvadratnih metara) na jugoistočnoj obali Brazila postoji po jedna zmija na svakom kvadratnom metru.

Bermudski Trougao (Atlantski ocean)



Svi su čuli za njega, ali jednostavno ga nismo mogli izostaviti iz članka. Ova regija u zapadnom dijelu Sjeverno Atlantskog oceana, također poznata i kao Đavolji trougao, je misteriozno progutala veliki broj aviona i brodova.

Misteriozno nestajanje se još uvijek ne može objasniti ljudskom greškom, piratstvom, kvarom opreme ili prirodnom katastrofom. Popularna kultura je proglasila ove nestanke paranormalnim, prkošenjem zakonima fizike, ili aktivnostima od strane vanzemaljskih bića.

Otok Shikoku, Japan – Hodočašće u 88 hramova


Za one koje privlači duh krajnjeg Istoka, hodočasnička ruta na japanskom otoku Shikoku može biti prava egzotična poslastica. Ne morate biti Budist da bi uživali u prekrasnoj prirodi koja predstavlja duhovno srce samog Japana. Put dug gotovo 1400 kilometara, vodi vas kroz stjenovite obalne predjele preko zelenih polja riže do prekrasnih ribarskih sela i obično traje oko 2 mjeseca. Putuje se u smjeru kazaljke na satu a putovanje započinje u gradu Tokushimi. Nema boljeg mjesta za čitanje vaše istočnjačke filozofske literature.

Nepoznate činjenice o Londonu, Veneciji, Vatikanu...


Mislite da znate sve o Veneciji, Kineskom zidu ili Vatikanu? E pa grešite, što će vam dokazati i sledeći članak! Uprkos tome što hiljade i hiljade turista posećuju ova mesta, ona su i dalje često prepuna tajni i zanimljivosti. Koje to tajne skrivaju sledeće destinacije?



Meksiko Siti

Poznato vam je kako Venecija svake godine malo propadne. Ali jeste li znali da Meksiko Siti godišnje propadne još više - punih 10 centimetara! Razlog propadanja je to što je ova metropola sagrađena na mekom tlu ispod kojeg je napravljena eksploatacija vodnih zaliha. Tu činjenicu pokazuju mnoge "nestabilne" zgrade i napukli pločnici.

Vatikan

Najmanja neyavisna svetska država, veoma se drži tradicije. Tako na primer pripadnici Švajcarske garde nose uniforme za čiji je dizajn zaslužan poznati renesansni slikar Rafaelo Sancio. Vatikan ima nešto manje od 1000 stanovnika, od čega ih polovina ima državljanstvo. Uprkos tome imaju zastavu, himnu a poseban je užitak poslati razglednicu s vatikanskom markicom.

Kineski zid

I dalje se vode rasprave da li je vidljiv iz svemira, ali bilo kako bilo, nije baš poznato da je ta građevina nekad bila dugačka nezamislivih 7.300 km, od kojih je danas očuvano 2.000 km. Iako su prvi delovi bili izgrađeni već u 7. veku pre Hrista, većina zida potiče iz doba dinastije Ming, koja je Kinom vladala od 14. do 17. veka.

London

Znate li da je London prvi grad na svetu koji je dobio podzemnu željeznicu? Prvih 6 kilometara otvoreno je u još u 19. veku, tačnije 1863. godine, a njima su bili povezani Padington i Faringdon. I dan danas možete se voziti tom linijom ako se vozite do Kovent Gardena. Takođ, isplati se otići u muzej i pogledati originalni metro, star više od 150 godina. Tek tri decenije nakon Londona, Budimpešta je postala drugi svetski grad s podzemnom železnicom.

Venecija

Jedna od najpoznatijih stvari ovog italijanskog grada svakako su gondole, čamci u čijoj vožnji uživaju turisti. Malo ko dok uživa u vožnji razmišlja kako su oni napravljeni. Svaka je sastavljena od osam različitih vrsta drveta. Leva strana je od desne veća za 24 centimetra, a delovi gondole predstavljaju razne delove Venecije – prednji deo šest gradskih zona, zadnji deo otok Giudeka, a bočni poznati most Rialto.


Izvor

Bhangarh: Ukleti grad u Indiji (u koji je zabranjeno ući poslije sumraka)



Utvrda Bhangarh je mali napušteni grad za koji se kaže da je najukletije mjesto u Indiji, toliko ukleto da su čak i zvanične vlasti zabranile ulazak u grad u periodu između sumraka i zore.



Bhangarh, koji se nalazi u općini Rajgarh u državi Rajasthan, je osnovan 1573. godine tokom vladavine Bhagwant Dasa koji je izgradio utvrdu/grad za svog drugog sina. Grad se sastoji od hramova, palača i više kapija, a pokriva veliko područje u podnožju planine. No, unatoč svojoj ljepoti i prelijepom krajoliku, grad je potpuno napušten od 1783. godine kada su o njemu počele kružiti mračne priče.



Prema jednoj legendi, grad je prokleo sveti čovjek po imenu Baba Balnath koji je dao dozvolu za izgradnju grada, ali pod uslovom da ni jedna građevina ne baca sjenku na njegovo prebivalište. Balnath je upozorio da ako se to dogodi, on će uništiti cijeli grad. Kada je potomak princa podigao palaču dovoljno visoku da baci sjenku na dom Balnatha, on prokleo cijeli grad. Mnogi vjeruju da je Balanath pokopan u gradu i da njegovo prokletstvo još uvijek djeluje.





Druga legenda se odnosi na čarobnjaka Singhiya koji je bio zaljubljen u Ratnavati, princezu od Bhangarha. Prema toj priči, Singhiya je napravio čarobni napitak kojim će začarati princezu i natjerati je da se zaljubi u njega. No, princeza je otkrila njegove namjere i upropastila cijeli plan. Skrhani čarobnjak je nakon toga prokleo cijeli grad, a mnogi vjeruju da njegov duh i dalje opsjeda Bhangarh. Neki mještani vjeruju da će se princeza Ratnavati reinkarnirati u novom tijelu i da će se prokletstvo podići nakon njezinog dolaska u grad.



Dok ove legende izgledaju kao ništa više nego maštovite priče, one su postale toliko rasprostranjene u Indiji da su čak i vlasti zabranile posjetu gradu tokom noći. Mještani tvrde da svi oni koji ostanu u gradu nakon zalaska sunca više nikada neće ni izaći. Upravo su ove legende proslavile Bhangarh koji svake godine privlači na hiljade turista koji žele da iz prve ruke vide kako izgleda najukletije mjesto u Indiji.



pixelizam.

Kamenje koje se kreće u Dolini Smrti


Mesto, na kojem se ledi krv u žilama i onim najhrabrijim, naravno, samo ako organizuju posetu u što manjem broju. Ovo mesto je toliko strašno, da se pojedinačne posete praktično i ne upražnjavaju.

Racetrack Playa ili trkalište Playa je slikovito suva oblast sa takozvanim putujućim stenama koji pod neobjašnjivim silama ostavljaju tragove po tlu. Nalazi se na severozapadnoj strani Doline smrti “Death Valley” u Kaliforniji, Sjedinjene Američke Države.
Dolina Smrti je pustinjska dolina u istočnoj Kaliforniji. Poznata po minimalnoj vlažnosti, jako suva oblast, količina padavina se kreće između neverovatnih 75 i 100 mm po metru kvadratnom na godišnjem nivou.

Ovo je svrstava u najsuvlju oblast u Americi. Plato Racetracka je locirano na 1130 metara nadmorske visine.

Dužina i širina ove pustinje su 4.5 km prema 2 km. Kao što smo spomenuli, odustvo vode je eliminisalo svaki oblik vegetacije. U najtoplijem periodu, kad je zemlja totalno suva, površina je pokrivena čvrstim blatom koje se formira u šestougaonom obliku. Razmislite da li je simbol šestougaonika slučajan?
Paradoks Racetrack Playa
Širom sveta ovo mesto je poznato po misterioznom kretanju stena. Kamenje se jednostavno kreće, kako ono sitno, tako i veoma krupni komadi stenčuga. Neke pretpostavke idu dotle, da geolozi postuliraju da se kamenje ne pomera, već samo zemlja ispod njih.
Zanimljivo, da u veku digitalne ere, još uvek niko nije snimio samo kretanje stena. Međutim činjenice i dokazi su tu, tragovi postoje, ali kretanje nije samo u jednom pravcu, već menja pravac i smer.
Naravno, ovakvi paradoksi su zagolicali maštu Amaričkih naučnika, pa je i NASA poslala jedan tim svojih ljudi da istraže ovo mesto i iznesu zaključke. Poslednja intenzivna merenja vršena su u leto 2012. Nakon brojnih analiza, opservacije, testiranja i estimacije najfinijih detalja o ovom mestu, iznešene su samo pretpostavke o uzrocima zbog kojih se ovo čudo dešava.
Kalifornija jeste popularna država po mnogo čemu, pa ogroman broj turisti i posetioca širom sveta dolaze da vide i ovaj fenomen. Znajte da poseta ovom mestu nosi i određeni rizik. Letnje temperature dostižu i do 50 Celzijusa, veći deo ovog mesta je bez signala za mobilne telefone, putevi su jako loši i nema blizu benzinske pumpe.

Kampovanje na Racetrack Playa nije dozvoljeno. Plutajuće stene, kako su im dali ime, se mogu naći širom ovog mesta, i to svaki put kada dođete, uvek na različitim mestima. Neki od ovih stenovitih gromada su veoma teške, čak i stotine kilograma, pa treba i nekoliko osoba da bi se samo kamen mrdnuo od zemlje.

I tek tada se postavlja glavno pitanje. Kako se ovo kamenje pomera i ostavljaju za sobom trag? Postoji nekoliko aktuelnih objašnjenja, ali se nijedno od njih ne može uzeti za konačno. Na snazi su različite teorije, pa evo nekih:

1) Da li se kamenje pomera od strane ljudi ili zivotinja?
Odgovor je ne, jer ne posto tragovi.
2) Da li se kamnje i stene pomeraju od strane vetra?
Ovo je isto jedno od najzastupljenih objašnjenja. U ovom delu Kalifornije duva jak vetar od jugozapada ka severoistoku. Većina kamenja se baš i kreće u tom smeru. Ali da li je vetar dovoljno jak da pomeri kamen od preko sto kilograma? Površina u ovim slučajevima jeste natopljena tečnim blatom, pa to dosta olakšava savladavanje sile trenja.
3) Da li stene klize pod ledenim tlom?
Nekoliko ljudi je primetilo da u određenim mesecima, pogotovu pred zoru, kada su temperature minimalne, dno jezera sublimira vodenu paru i biva pokriveno taknim ledom. Sublimacije je potpomognuta i dodatnom količinom vodenih kapljica koju vetar donese iz obližnjeg jezera. Led u kombinaciji sa blatom i vetrom može donekle objasniti pomeranje kamenja pa ovo je i aktualna naučna paradigma.

Naravno, postoje i puno onostranih priča i legendi, svakim danom se pribavljaju nove činjenice, ali još uvek nema čvrstih dokaza o stoprocentnom rešenju misterije Racetrack Playa.
Ako Vas sudbina navede da budete u prilici da posetite ovo mesto, iskoristite priliku, al ni u kom slučaju nemojte organizovati putovanje tokom praznika Noć Veštica. Odgovor zašto, prevezilazi temetiku ovog sajta, al prosto, verujte nam!

Jezero Van, ostrvo Akdamar i crkva Svetog Krsta
Jezero Van je prava poslastica za sve ljubitelje geografskih i istorijskih zanimljivosti, divne arhitekture i znamenitih crkava, pa čak i za ljubitelje mačaka! Najveće jezero u Turskoj, jezero Van, smešteno na samom istoku zemlje, vrlo je specifično po svojim karakteristikama.

Piše: Sonja Todorović.
Ne samo da je ovo najveće jezero Turske nego je i drugo po veličini na Bliskom istoku. Međutim, nije samo veličina ovog jezera ono što ga čini posebnim.

Karakteristike jezera
Jezero Van nigde ne otiče, ono je takozvano endoreično jezero, pa je sa svojom površinom od 3.755 km² i nadmorskom visinom od 1.719 metara, jedno od najvećih endoreičnih jezera na svetu. Ima puno pritoka koje se u jezero slivaju sa okolnih planina.

Nekada jezero Van nije bilo endoreično jezero, ali je takvo postalo još u antičkom dobu, usled vulkanskih erupcija Nemruta. Kako je jezero vulkanskog porekla, neaktivnih vulkana ima i danas, istočno i severno od njega.
Jezero Van je slano jezero, sa visokim procentom saliniteta i solima poput natrijum-karbonata. Zbog toga se ovo jezero ne zamrzava, čak ni tokom veoma niskih zimskih temperatura, sem manjeg plitkog severnog dela. Salinitet vode je uticao na to da samo jedna vrsta ribe živi u ovom jezeru, ali je svojim karakteristikama uticalo i na postojanje posebne rase mačaka.
Turska Van mačka potiče sa oblasti ovog jezera, a poznata je i kao „plivajuća“ mačka, odnosno „mačka-plivač“, zbog svoje vrlo neobične sklonosti ka vodi, plivanju i kupanju.

Divnog belog krzna i često sa očima različite boje, ova mačka vesele naravi je zaštićena vrsta i može se naći samo u blizini jezera Van i nigde više.

Jezero Van je zajedno sa jezerima Urmija i Sevan činilo tri velika jezera nekadašnjeg Jermenskog kraljevstva, što samo govori o njegovoj istorijskoj važnosti.

Međutim, na ovom jezeru dešavale su se i neke čudne stvari koje svedoče o njegovoj misterioznosti.

Naime, postoji legenda da čudovište Inčoj živi ovde, a ima i ljudi koji tvrde da su očevici ove turske verzije čudovišta iz Loh Nesa.

Priča se da se zbog čiste vode u ovom jezeru kupaju i anđeli.

Najskoriji čudni događaj registrovan je 2013. godine, kada su, navodno, snimljeni vanzemaljci i leteći tanjir iznad ovog jezera. Bez sumnje, jezero Van ima neku posebnu energiju.

Ostrvo Akdamar
Ostrva koja se nalaze u okviru jezera su Adir, Kuš, Čarpanak i Akdamar, i upravo ovo poslednje ostrvo je i najpoznatije.

Ostrvo AkdamarOstrvo Akdamar, prepoznatljiv kadar sa crkvom
Ono što mu daje značaj jeste jermenska crkva Svetog Krsta nastala u X veku. Iako se jermenske crkve nalaze i na drugim ostrvima, crkva na ostrvu Akdamar pleni svojom lepotom i sa sobom nosi najzanimljiviju priču i istoriju.



Crkva Svetog Krsta
Crkvu je podigao vaspuranski kralj Gagik I i kao takva predstavlja jedan od temelja jermenske civilizacije. Da bi se značaj ove crkve razumeo potrebno je znati da je Jermenija bila prva država na svetu koja je hrišćanstvo proglasila zvaničnom državnom religijom, i to još u 4. veku. Sam naziv jezera potiče od jermenske reči vaspurakan koja znači „zemlja velikodostnojnika“.

Crkva Svetog KrstaCrkva Svetog Krsta
Jedinstvenost ove crkve je njena spoljašnjost, odnosno zidovi na kojima su uklesane biblijske scene, poput priče sa Davidom i Golijatom. Značenje tih slika je predmet diskusije godinama, a posebno se raspravlja o turskom i jermenskom uticaju koji stoji iza njih. Unutrašnjost crkve ukrašena je freskama, ali su ipak biblijske scene na spoljašnjim zidovima, rozikasto-crvenkastom vulkanskom kamenu, ono što privlači pažnju kada je ova crkva u pitanju. Arhitekta crkve Svetog Krsta je ujedno i monah, Manuel.

Crkva iznutraCrkva iznutra
U početku je ova crkva bila deo kompleksa koji je ostao sačuvan sve do 1915. godine, odnosno genocida nad Jermenima, ali danas je jedina ona opstala, iako se ostaci kompleksa i danas mogu videti. Država je čak planirala da 1951. u potpunosti sruši i crkvu Svetog Krsta, kao i ostatke kompleksa, jer je ostrvo služilo kao vojna baza. Međutim, rušenje je sprečio čuveni turski pisac, Jašar Kemal. Upotrebivši sve uticaje i mogućnosti koje je imao, sprečio je nestanak ove značajne crkve koja je danas vrlo turistički posećena.



Nakon restauracije crkve 2005. godine otvorena je kao muzej za sve zainteresovane. Crkva Svetog Krsta je i dalje predmet rasprava i kontroverzi, posebno u modernoj politici Turske i Jermenije, baš zbog svog istorijskog porekla i značaja.
Ostrvo Akdamar

Ono što mu daje značaj jeste jermenska crkva Svetog Krsta nastala u X veku. Iako se jermenske crkve nalaze i na drugim ostrvima, crkva na ostrvu Akdamar pleni svojom lepotom i sa sobom nosi najzanimljiviju priču i istoriju.
Crkva Svetog Krsta
Crkvu je podigao vaspuranski kralj Gagik I i kao takva predstavlja jedan od temelja jermenske civilizacije. Da bi se značaj ove crkve razumeo potrebno je znati da je Jermenija bila prva država na svetu koja je hrišćanstvo proglasila zvaničnom državnom religijom, i to još u 4. veku. Sam naziv jezera potiče od jermenske reči vaspurakan koja znači „zemlja velikodostnojnika“.Jedinstvenost ove crkve je njena spoljašnjost, odnosno zidovi na kojima su uklesane biblijske scene, poput priče sa Davidom i Golijatom. Značenje tih slika je predmet diskusije godinama, a posebno se raspravlja o turskom i jermenskom uticaju koji stoji iza njih. Unutrašnjost crkve ukrašena je freskama, ali su ipak biblijske scene na spoljašnjim zidovima, rozikasto-crvenkastom vulkanskom kamenu, ono što privlači pažnju kada je ova crkva u pitanju. Arhitekta crkve Svetog Krsta je ujedno i monah, Manuel.
U početku je ova crkva bila deo kompleksa koji je ostao sačuvan sve do 1915. godine, odnosno genocida nad Jermenima, ali danas je jedina ona opstala, iako se ostaci kompleksa i danas mogu videti. Država je čak planirala da 1951. u potpunosti sruši i crkvu Svetog Krsta, kao i ostatke kompleksa, jer je ostrvo služilo kao vojna baza. Međutim, rušenje je sprečio čuveni turski pisac, Jašar Kemal. Upotrebivši sve uticaje i mogućnosti koje je imao, sprečio je nestanak ove značajne crkve koja je danas vrlo turistički posećena.

Nakon restauracije crkve 2005. godine otvorena je kao muzej za sve zainteresovane. Crkva Svetog Krsta je i dalje predmet rasprava i kontroverzi, posebno u modernoj politici Turske i Jermenije, baš zbog svog istorijskog porekla i značaja.

Fantomski otoci

Da li je suvremena znanost potpuno istrazila morsko dno, koje zauzim gotovo dvije trecine naseg planeta? Kakve misterije krije ocean u dubinama koje ni najmodernije amfibije nisu posjetile? Koliko ima istine u legendama o neobicnim bicima, morskim bogovima, koji su u drevnoj proslosti na morskom dnu izgradili svoje blistave gradove? Imaju li ta vjerovanja veze s fantomskim otocima, “lutajucim Holandezima” i nestancima brodova i zrakoplova u ukletim podrucjima kao sto su Bermudski trokut i Vrazije more?





Polinežanska vjerovanja

Stanovnici polinezanskih otoka duboko vjeruju da su njihovi preci stigli iz mora i da ce se njihovi potomci, nekada, u buducnosti, vratiti u svoju plavu postojbinu. O tome govorte mnoge legende i prastare pjesme, a najstariji domoroci i dan-danas ce vas uvjeravati kako su njihovi pradjedovi tajno odrzavali ljubavne veze s djevojkama-ribama.
Kako su ljudi-ribe napustili morske dubine?

Jednog je dana, kazu polinezanske legenda, vjetar neshvatljivom snagom iscupao more i otkrio naselja ljudi-riba. Kako se more vise nije vratilo u svoje korito, ljudima-ribama nije preostalo nista drugo nego da ostanu na kopnu i tu nastave svoj zivot!

Ljudi s perajima

U svojim “Juznomorskim sjecanjima 1875-1880”, njemacki je pomorac i trgovac Franz Hernsheim, zabiljezio kako su mu na polinezanskom otoku Japu pricali o jednom otoku na sjeveru, koji je donedavno postojao. Japuanci su s njegovim stanovnicima bili u zivom saobracaju. No, desilo se da su bogovi mora otok odnijeli na morsko dno, ali su njegovi stanovnici i dalje nastavili odrzavati vezu sa Polinezanima. Kada bi dolazili iz dubina, na sebi su morali nositi peraja, kao ribe, koje su skidali i ostavljali na obali!

A šta kaže znanost?

Kada su u pitanju fantomski otoci, smatra znanost, postoji vise ovjasnjenja. U proslosti su se niski oblaci na obzorju moreplovcime nerjetko cinili kao otoci, pa su ih biljezili u svoje karte. Nekada se desava da citavi otoci morske trave plove po povrsini oceana. Takav je slucaj zabiljezen 1892. godine, kada je jugoistocno od Bahama, primijecen pravi ploveci otok, dugacak vise od 40 metara, na kojem je neko drvece bilo visoko i 10 metara.

I velika jata delfina ili nekih drugih riba, pod odredenim atmoisferskim uvjetima, mogu liciti na fantomske otoke, a zasigurno su u proslosti i mnoge morske nemani, koje su se mirno odmarale na povrsini ocena, na kartama ucrtavane kao otoci.
Osim toga i na moru postoje fatamorgane: lelujanje vodene pare na obzorju i cudno prelamanje svjetlosti, mogu se ponekada doimati poput - fantomskih otoka! Na kraju, svakome je jasno da je nas planet jos uvijek ziv i aktivan i da pomijeranja Zemljinih ploca, nerjetko izaziva lancane procese u kojima se, kao posljedica, pojavljuju i nestaju otoci!

Otok Sedam gradova

Otoci koji se pojavljuju i nestaju nisu ništa novo u historiji moreplovstva. Price o njima, minulih su stoljeca, bile uobicajne i o njima se cesto raspravljalo i u najuglednijim znanstvenim institucijama.

Na starim pomorskim mapama nalazimo ucrtane brojne otoke, kojih danas nema: Antilija, St. Brandan, Brazil, Frisland, otok Sedam gradova..., a price o njima vise su nego zanimljive.

Tajanstveni otok

Kada su Mauri, pod vodstvom generala Tarika, 711. godine, provalili na europsko tlo i zauzeli danasnju spanjolsku i Portugal, legenda kaze da su sedam katolickih biskupa, s nadbiskupom iz Oportha na celu, koji nisu zeljeli zivjeti pod upravom osvajaca, predvodili skupinu izbjeglica, sto se ukrcala na nekoliko brodova, i otplovila na zapad. Prica kaze da su se, nakon lutanja, iskrcali na ovecem, zivopisnom otoku na kojem su osnovali sedam gradova, kako su svom novom prebivalistu i dali ime.
O otoku Sedam gradova, medutim, od tog se trenutka pricaju kontroverze. Sljedecih stoljeca, mnogi ga moreplovci smatraju fantomskim, a u 12. stoljecu, znameniti arapski zemljopisac i kartograf Idrisi, pise o jednom otoku u Atlantiku, koji se naziva Bahelia, na kome je nekad ranije postojalo sedam gradova. No, taj je otok nakon toga iscezao i o njemu se sve do 14. i 15. stoljeca nista nije cuo. Tada se na mapama talijanskih i spanjolskih moreplovaca, u zapadnom dijelu Atlantika, pojavljuje otok Antilija sa sedam gradova neobicnih imena: Azaj, Ari, Haisos, Anzuli itd, a 1474. godine portugalski kralj Alfonso V poklanja kapetanu F. Telesu “Sedam gradova i druge otoke na Atlantiku, sjeverno od Gvineje”!

Nema sumnje da je tih godina otok Sedam gradova predstavljao istinsku misteriju. O tome svjedoci i zapis flamanskog pomorca Ferdinanda Dulmusa, koji je 1486. godine trazio dozvolu od portugalskog kralja da uzme u posjed taj otok ukoliko ga uopce pronade, a spanjolski ambasador na engleskom dvoru Pedro Ahala 1498. obavjestava svoga kralja da su pomorci Bristola slali nekoliko ekspedicija u potragu za otocima Sedam gradova i Frislandom, ali ih nisu uspjeli pronaci!

Ostalo je nejasno da li su (i zasto) neki kartografi poistovjecivali otok Sedam gradova s Antilijom. Poznato je da su europski zemljopisci iskreno vjerovali da Antilija postoji. Tako ju je 1492. godine Martin Bechaem, na svom znamenitom globusu, smjestio u Atlantik, uz napomenu da je “jedan spanjolski brod bez ikakve opasnosti 1914. godine doplovio do njene obale”!
Antaliju su pominjali i drugi kartografi 15. stoljeca, a u pismu kralju Alfonsu V 1480. godine, pominje je i Kolumbo rijecima “otok Antilija, koji je i vama poznat”. Kralj mu cak Antiliju preporucuje “kao dobro mjesto gdje ce se na svojoj plovidbi zaustaviti i iskrcati na obalu”.

Koliko je poznato, Kolumbo se nikada nije tamo iskrcao, jer Antiliju nije nasao, ali su po tom fantomskom otoku, kasnije, dobili ime Veliki i Mali Antili!

Tragom Svetog Brandana
Irske su pomorske tradicije jedne od najstarijih u Europi. Jos je irski kralj Nial, u 4. stoljecu stare ere, slao svoju flotu u borbu protiv nasrtljivih Rimljana. U Srednjem su stoljecu irski misionari smjelo polazili na neizvjesne plovidbe, kako bi na razbacanim otocima Atlantskog oceana sirili krscanstvo. O njihovim uzbudljivim plovidbama i danas pjevaju drevne irske “imre” (epovi), medu kojima je, kroz minulu povijest, daleko najpopularnija bila “Putovanja Svetog Brandana”.
O cemu nam pripovjeda taj prastari irski ep?

Sveti je Brandan historijska licnost (484-577). Za svog dugog zivota postao je ziva legenda. Putujuci po sjevernim zemljama i otocima, sirio je krscanstvo i osnovao je vise samostana. Posebno je bio uporan u organiziranju ekspedicija, koje su tragale za Otocima srecnih, u zapadnom Atlantiku, koje mnogi i danas poistovjecuju s legendarnim Avalonom, svojevrstnim rajom na zemlji.

U irskom epu “Putovanja Svetog Brandana” opisuje se uzbudljiva plovidba ovog misionara do neobicnog arhipelaga, udaljenog 40 dana plovidbe. Sa 17 svojih drugova, svecenika, Sveti se Brandan, iskrcao na zivopisni kameni otok sa kojeg su se slapovi rusili u more. Tu su nasli vodica s kojim su se iskrcali na otok Pticiji raj, ali su uskoro nastavili plovidbu i nakon tromjesecnog putovanja kroz maglu, stigli do otoka na kojem je Sveti Ailbe zivio u velikom samostanu.

Irska Odiseja, kako bi se mogla nazvati “Putovanja Svetog Brandana”, opisuje vrijeme od vise godina, u kojem se znameniti misonar iskrcavao i posjecivao neznan broj zivopisnih otoka, kojih danas nema ni na jednoj pomorskoj karti Atlantskog oceana. Boravili su na sumovitom otoku prepunom vinove loze, kojeg su nazvali Otok grozda; odmarali se na Otoku ovaca; sretali ledene sante i promatrali otoke s vulkanskim kupolama. Na kraju su stigli do Obecane svete zemlje, bogate riznice voca i povrca “i svakojakog blagostanja”, gdje su proveli sedam sretnih godina. Sveti se Brandan vratio u Irsku u poodmaklim godinama. Uskoro je umro, navrsivsi 93 godine starosti.

Jedan cijeli zid u katedrali u Herefordu (Engleska) i danas prekriva velika zemljopisna karta svijeta iz 1275. godine. Na toj su karti registrirana i otkrica Svetog Brandana, pa je na mjestu danasnjih Kanara, ucrtano “Sedam svetih otoka - otoci Sv. Branadana”. Na kasnijim se kartama ovi otoci sve rjede pominju, a u 18. stoljecu, otoci se javljaju pod imenom Kanari. Medu stanovnicima tih sedam otoka vjerovalo se da postoji i osmi otok, nazvan Sv. Boronda, i da je smjesten oko 40 morskih milja od otoka Palme. Nekoliko je ribarskih ekspedicija 1721. godine tragalo za ovim otokom, ali njega vise nije bilo na naznacenoj poziciji! O njemu se kasnije vise nikada nista nije culo!

Otok mrtvih duša

Fantomski otoci, koji su u proslosti izranjali i nestajali u moru, stoljecima su zbunjivali svjetske moreplovce i rasplamsavali mastu okorjelih fantasta. U luckim krcmama, mornarskim klubovima, pa cak i u zvanicnim pomorskim predstavnistvima i institucijama, o njima su se pripovjedale najrazlicitije storije. Pominjale su se vulkanske erupcije i strasne eksplozije od “kojeg more kuha”, a nerjetko, poput predanja na pacifickim otocima, pripovjedalo se i o neobicnim bicima sa morskog dna, bogovima mora, koji su izlazili na povrsinu, samo u vrijeme kada su neki otok zeljeli da potope i odvuku na dno!

Na Islandu i danas zivi legenda koja kaze da se kroz tajni ulaz na vulkanu Hekla moze stici u podzemne gradove, gdje jos uvijek zive potomci jedne stare, visoko razvijene civilizacije. Te su gradove, prema tom predanju, izgradili bogovi mora, koji su dosli iz nebesa i stoljecima bili neprikosnoveni vladari morskih dubina.

Na starim pomorskim mapama ucrtani su mnogi fantomski otoci, ali je posebno zanimljivo jedno, koje se minulih stoljeca javljalo i nestajalo u razlicitim dijelovima Atlantskog oceana. Nazivali su ga - Breasil, Brezil ili Brasil, a u njegovo se postojanje vjerovalo sve do 19. stoljeca.

Fantomski se otok prvi put pominje na Dulcertovoj mapi 1325. godine i smjesten je u vodama, juzno od Irske. Kasnije se o njemu govori kao o otoku koji okruzuje mirnu lagunu s devet otocica, a od 16. stoljeca Breasil “seta” vodama u blizini Sjeverne Amerike, da bi se u 18. stoljecu ponovo “vratio” na svoje staro mjesto, juzno od Irske.

Prvo je organizirano traganje za “otokom koje se pojavljuje i nestaje”, zabiljezeno 1452. godine, kada je portugalski moreplovac Diego de Teive upucen od strane princa Henryka da obide sjeverni Atlantik. U potrazi za Breasilom, portugalski je pomorac stigao sve do irskih voda, ali otok nije pronasao. Istu je sudbinu dozivio i glasoviti kapetan John Lloyd, “najpoznatiji pomorac u cijeloj Engleskoj”, koji se poslije devet tjedana bezuspjesnog traganja, iscrpljen, razocaran i porazen, vratio u rodni Bristol. Krajem 15. stoljeca organizirano je jos nekoliko ekspedicija ali je sve bilo uzalud - otok Breasil je jednostavno iscezao!

Misteriozni se otok pominje i u irskim legendama. Povezan je sa starom keltskom pricom o devet otoka sto se iz mora izdizu svakih sedam godina i sto nestaju cim im se priblizi neki brod. Predanje kaze da se naslo nekoliko ozbiljnih svjedoka, koji su, navodno, sopstvenim ocima vidjeli kada se Breasil pojavio iz morskih dubina. Zapanjeni su ocevici, kasnije, tvrdili da su na tajanstvenom otoku zapazioli nekakva bica, nalik ljudima, koja su se kretala obalom, pa su pobozni ljudi tog vremena, vjerovali da na Breasilu zive duse nastradalih moreplovaca...

Crni zečevi i čarobnjak

Jedna druga irska legenda vezana je za otok nazvan Hi Brasil. U provinciji Minster postoji brdo “u kome je bila smjestena nikad otkrivena grobnica ranoirskog kralja Konana, a u grobnici se nalazio kljuc s kojim bi se, ukoliko bi ga netko pronasao, mogao iz mora ponovo da izdigne otok Hi Brasil”! Godine je 1680. zabiljezena prica kako je neki Oly proveo sest-sedam godina na otoku Hi Brasil, a poslije povratka je mogao da lijeci ljude od najrazlicitijih teskih i neizlijecivih bolesti, jer se, navodno, za vrijeme boravka na zagonetnom otoku, naucio vjestini magije i medicine!

U zanimljivom djelu “Irski pjesnici, lutalice” navodi se podatak da je 1636. godine neki kapetan po imenu Rich, koji je isplovio iz Dublina, “uspio da otkrije Breasil, ali se nije mogao da iskrca zbog guste magle”.

Izvjesno je, ipak, da je jedini covjek koji je uspio da se iskrca na ovaj tajanstveni otok bio irski moreplovac, skitnica John Nisbatt. Doplovivsi 1674. godine u Irsku, on je pricao da je Breasil “velika crna stijena, na kojoj zive crni zecevi i jadan opasan carobnjak, koji stanuje u velikom zacaranom dvorcu”. Nisbatt je uspio odoljeti carobnjakovoj magiji i pobjeci zahvaljuci tome sto je zapalio vatru, a vatra, kako je poznato, predstavlja snagu svjetla u borbi protiv snaga mraka.

Breasil je sporo umirao. Na nekim mornarickim kartama zadrzao se cak sve do kraja 19. stoljeca. Tek pri kraju 1873. godine, kada navigatori vise nisu uspjeli da pruze nikakve dokaze o njegovom postojanju, brtanski ga je adminiralitet zauvijek izbrisao sa svih svojih karata.

Ali, kako se moglo dogoditi da su price o Breasilu, otoku “koji iz mora izranja i nestaje”, dakle, fantomskom otoku, stoljecima zaokupljale mastu pomoraca i pomorskih velesila? Otkud i zasto?

Na ova pitanja nikada nisu nadeni adekvatni odgovori. No, umjesto toga, poznato je da je u proslosti bilo jos otoka koja su nosila slican image kao Breasil. Jedan od njih bio je i - otok Bas.

Dogadaj se odigrao u decembru/prosincu 1956. godine i o njemu je pisala gotovo cjelokupna svjetska štampa. Oplovljavajuci svijet u svojoj luksuznoj jahti “Laura Lee”, James i Helen Bryan su se našli u vodama Tihog ocena. Vec danima su plovili mirnim Pacifikom kada su u kasni sumrak, na dalekom obzorju, ugledali obrise nevelikog juznog otoka. Iako nije bio ucrtan u brodskoj karti, to Bryanove nije cudilo, jer su znali da njihova brodska karta nije najnovijeg datuma. Osim toga, podrucje kojim su plovili vrvjelo je bezbrojnim otocicima.

Na obalama otoka

Kako se spuštala noc, odlucili su da zanoce u vodama ovog tihog pacifickog otoka. Zbog toga su jahtu usmjerili u tom pravcu. Uskoro su uplovili u malu pješcanu uvalu, a kako im se cinilo da otocic nije naseljen, bacili su sidra, odlucivši da se sutra pozabave istrazivanjem unutrašnjosti otoka.

Uzalud je te noci James Bryan pokušavao da identificira otok. Niti na jednoj pomorskoj karti, kojima se sluzio, otocic nije bio registriran. Precizno je zabiljezio njegov polozaj, odlucivši svoje otkrice javiti National Geographic Cociety u Washingtonu kako bi se našlo u pomorskim atlasima.

Tu su noc James i Helen priuštili sebi malu svecanost. Vecerali su na palubi jastoge koje su kupili na trznici otoka Vivak, uz svijecu i bocu pjenušavog vina, diveci se tihoj juznoj noci i zivopisnom otocicu po cijim su pješcanim plazama, i pjenušali blagi morski valovi. Dok je u njihovim krošnjama romorio blagi vjetar, visoke su se palme lagano povijale, zaklanjajuci zvjezdano nebo.

Bryanovi su te noci otišli na spavanje ispunjeni prijatnim osjecanjima koja obuzimaju ljude što su otkrili novi dom.
Prva se probudila gospoda Helen. Sunce je vec bilo odskocilo i ona je lijeno išetala na palubu kako bi pokupila nekoliko peškira koji su se sušili. Kada je postala svjesna da nešto nije u redu, zbunjeno je zastala. Svuda unaokolo prostirala se mirna morska pucina i nigdje na obzorju nije bilo one tihe uvale, niti zivopisnog otoka sa visokim palmama pored kojeg su se usidrili predhodnog dana.

Jutro bez otoka

Helen je gotovo vrisnula i u panici probudila Jamesa. Ali, sve je bilo uzalud. Sve što su mogli zakljucitibilo je da njihova jahta tijekom noci nije promijenila polozaj i da su se, još uvijek nalazili na mjestu gdje su bacili brodska sidra. Ali, zivopisnog otoka, medutim, više nije bilo.

Drugi slucaj još je neobicniji.

Pocetkom dvadesetog stoljeca, u vrijeme naglog razvoja tekstilne proizvodnje i velikih potreba za pamukom, mnogi su americki farmeri odlucili da gaje tu industrijsku biljku. Medutim, najkvalitetnije vrste pamuka zahtijevale su posebne uvjete i najkvalitetniji su plod davale na juznim otocima.

Pod pritiskom zainteresiranih farmera, americka se vlada obratila Japanu sa zahtjevom da zakupi nekoliko njegovih otoka za uzgoj pamuka. Uskoro je sklopljen posao. Japan je ustupio tri mala pacificka otoka. Medutim, kad su americki farmeri stigli na zadanu zemljopisnu širinu i duzinu, bili su nemalo iznenadeni, jer nisu uspjeli pronaci zakupljene otoke. Nigdje u blizini nije bilo ni traga o nekakvom kopnu!

Izbio je medunarodni skandal, pa je Tokio brzo reagirao. Poslao je svoju flotu da utvrdi da li uistinu postoje iznajmljeni otoci ili ne, ali ih ni japanska flota nije našla. Otoci su jednostavno nestali i niko nije znao objasniti šta se dogodilo!

Morske fatamorgane

Kada su se sasvim približili fantomskom otoku, zapovjednik broda se iskreno dvoumio: da li da nastavi plovidbu u tom pravcu ili da zaobidje sablasno kopno, koje je registrirao i složeni radarski sistem?

Vracajuci se 1578. godine sa svog antarktickog putovanja, poznati moreplovac M. Frobysharr, je na 57. stupnju zemljopisne sirine zapazio manji otok. Kako nije imao vremena da se iskrca, iskusni ga je pomorac samo oplovio i registrirao u svoju navigacionu kartu. Sljedecih su godina pored Basa plovili jos neki brodovi, a 1606. godine, po povratku s Grenlanda, u njegovo se postojanje uvjerio i znameniti engleski moreplovac J. Hall.

Nepuno jedno i pol stoljece kasnije, 1745. godine u jednom se nizozemskom mornarickom prirucniku kaze da je otok Bas iznenada potonuo, a tijekom 18. stoljeca na zemljopisnim se kartama oznacava kao opasno mjesto i naziva imenom “Potopljena zemlja Bas”!

Otoci koje treba izbjegavati

Zanimljiva je i sudbina tajanstvenog otoka Majda u sjeverozapadnom Atlantiku, koje je cesto mijenjalo svoje ime. U pocetku su ga pomorci nazival imenima Man ili Mam, a neki su ga cak zamjenjivali i s Breasilom. Na zemljopisnim se kartama iz 1367. godine pominje kao “mjesto koje svakako treba izbjegavati”, a vode oko otoka su ilustrirane s tri bretonska broda od kojih je jedan u nevolji: dok mu je dio krme ispod povrsine mora, oko njega se prijeteci ovilo morsko cudoviste u obliku dzinovske hobotnice!

U 16. stoljecu otok se pominje kao Majda, a na nekim je kartama ucrtan blizu Amerike. To je podstaklo neke autore da u imenu otoka nadu potvrdu o navodnim ranim vezama Europe sa srednjoamerickom civilizacijom Maya. U 18. i 19. stoljecu, otok se gotovo na svim pomorskim kartama nalazi na starom mjestu, ali se i dalje pominje kao “mjesto mracnih sila, koje treba izbjegavati”, a onda na misteriozan nacin zauvijek nestaje s morske povrsine!...

sto se zbilo s otokom Majdom, kako je i zasto nestao, nikada se nije saznalo.

O tajanstvenim otocima, kojima su vladala neobicna bica, govore mnoge prastare legende gotovo svih pomorskih naroda. Jedno se tako predanje sve do danasnjih dana zadrzalo i u Francuskoj.

Francuskim je ribarima, svojevremeno, bio poznat mali otok Bell-il, koji se, navodno, nalazio sjeverno od Newfaundlanda. Nijedan se brod nikada nije usudio da pristane uz njegove obale, jer su ga ribari i moreplovci smatrali demonskim. Sa otoka se, naime, u svako doba dana cula cudna zastrasujuca huka, koja je prestravljivala i najhrabrije ljude.

Što je to tako strasno tutnjalo Na Bell-ilu?

Mozda vulkansko grotlo, koje se s pucine nije moglo vidjeti?! Ili su morski demoni i natprirodne pojave, u koje i dan-danas vjeruju neki pomorci, orgijale u morskoj utrobi?!

Prve poznate biljeskle o postojanju demonskih otoka u Atlantiku datiraju jos iz 1436. godine. Jedan je takav otok bio smjesten sjevreno od tajanstene Antilije i na jednim se kartama pominje pod imenom Santanazes (Santanago), a na drugim kao Sotonina ruka!

Neki europskih istrazivaca smatraju da ime demonskog otoka Sotonina ruka, zapravo, potjece iz jedne drevne istocno-indijske legende, prema kojoj je, svaku noc, iz mora izlazilo strasno cudoviste koje je rigalo vatru i svojim dugim kandzama hvatalo sirote otocane kako bi ih pozderalo. Drugi, medutim, vjeruju da se pod ovim neobicnim imenom skriva otok pored kojeg je, za vrijeme svoje uzbudljive odiseje, prosao i Sveti Brandan kada su s obale na njegov camac, kako je zapisao, “vragovi bacali komade crveno-uzarene sljake”!

Uzbudljive legende

Moreplovci s pocetka 16. stoljeca zaobilaze Demonske otoke, koji su se nalazili sjeverno od Labradora, a otok, po imenu Santana, javlja se na zemljopisnim kartama iz 1567. godine i s pravom je smjesten u blizini Bermuda u - ukletom Bermudskom trokutu!

Glasoviti talijanski srednjostoljetni istrazivac Ramusio u svom putopisu “O navigaciji i putovanju”, pominje fantomski otok u blizioni Newfaundlanda, a mnogi su francuski kartografi ucrtavali na svoje karte i Pakleni otok, koji se, navodno, nalazio blizu Kanara, i “koji treba zaobilaziti, jer na njemu vladaju mracne sile”!

S ovim se nikako ne iscrpljuje zanimljiva prica o fantomskim otocima. Registrirani su cak i u Mediteranu. U srpnju 1831. godine sa jednog je broda primijeceno kako se nedaleko Sicilije, uz strasno komesanje morskih valova, pomalja kopno. Dva dana kasnije na ovaj bezimeni otok iskrcali su se talijanski geolozi kako bi izvsili precizna mjerenja. Utvrdeno je da novi otok ima precnik 200 metara i da je visoko tek 15 metara. No, sljedeceg tjedna, otok je nastavio da se siri i da raste, a mjesec dana kasnije dogodilo se nesto sasvim cudno: otok se poceo raspadati, a nekoliko mjeseci kasnije od njega vise nije ostalo - nista!
Slican se slucaj dogodio i sedam godina kasnije pored obala juzne Sicilije. Ponovo je jedan fantomski otok ugledao svjetlost dana, a onda je nenadano nestao u moru, kao da se nikada nije ni pojavljivao.

Posebna su prica pacificki fantomski otoci. Na plavim prostorima tromede Mikronezije, Melanezije i otvorenog mora, danas su smjesteni najzivopisniji otoci naseg planeta. Najjuzniji i najljepsi otok u tom juznom podneblju, gdje medju 60.000 starosjedilaca danas zivi i 10.000 bjelaca, zove se Tongatapu. Na otoku zivi neobicna legenda koja pripovjeda o neobicnim zlatnim ljudima, bogovima mora, sto su se jednog jutra “vatrenim kuglama dovezli s neba i nestali u oceanu”.

Danima je nakon toga more izbacivalo mrtvu ribu, a voda je izgubila azurni sjaj, postala je mrka i muljevita. Domoroci su se tada molili bogovima da ih postedi od svekolike nesrece, da im ozivi ribe i vrate boju moru. I bogovi su uslisili njihove molitve. Ribe su prestale da umiru, more je vratilo svoj sjaj, a vatrene kugle rijetko su izranjale na povrsinu. Jedno se iz dubina i dalje cula potmula tutnjava. To su, kaze legenda, bogovi mora gradili svoje gradove na morskom dnu!

Ali, jednoga su dana iz mora izasli bogovi. U cudnim su zlatnim letjelicama kruzili iznad nekoliko malih otoka. Ljudi su umirali od straha., a mnogi su trazeci spas, skakali u ocean. To je trajalo nekoliko dana, a onda su bogovi mora ponovo nestali. Sa sobom su na morsko dno, kaze predanje, zauvijek odnijeli i nekoliko otoka.

Vrag na federu

Na Tongatapuu domoroci i danas pjevaju zalopojke koje govore kako ce jednoga dana more progutati i njihov otok. To i nije nikakvo cudo, jer su se ovdje u proslosti odista dogadale neobicne stvari. Cak i da nije fantasticnih legendi “o zlatnim ljudima i njihovim letjelicama”, u kojima su mnogi istrazivaci i autori prepoznali posjetioce iz svemira, ostaje cinjenica da su se u proslosti u ovom dijelu Tihog ociana, zasigurno, vise nego na bilo kojem drugom mjestu u svijetu, pojavljivali i nestajali fantomski otoci.

Godine 1865. britanska fregata “H. M. S. Falcon” usidrila se zapadno od arhipelaga Tonga, u vodame Falcona, jednog desetak metara visokog otoka obraslog palmama. Bio je to zivopisan otocic s dugim pjescanim plazama i britanski su pomorci uzivali u njegovim krasotama. No, kada su jednoga dana isplovili do susjednog otoka, i uvece se vratili, bili su zapanjeni. Posada jednostavno nije vjerovala sopstvenim ocima - zivopisnog otocica vise nije bilo!

Kako nisu mogli povjerovati da je otok Falcon tek tako netragom nestao, britanski su pomorci za njim tragali i sljedecih dana, ali nikakav trag nisu otkrili. Na kraju su se pomirili sa sudbinom da je Falcon nestao u moru, a misterioznu su pojavu nazvali “Jack in the Box” - Vrag na federu!

Time se ne zavrsava prica o otoku Falconu. Sljedecih se 60 godina na njegovom mjestu nije nista dogadalo, a onda je 1928. godine iz mora izronila crna, sagorjela zemlja. Domoroci su s Tonga na novi otok, ponosno poboli zastavu svoga otockog kraljesvtva i nazvali ga novim imenom Fonuafo’o - Nova zemlja!

Fonuafo’o je za krako vrijeme postao otok koji se iznad mora izdizao gotovo 180 metara. Medutim, kada su krajem 1952. godine znanstvenici s istrazivackog broda “Capricorn” uplovili u njegove vode, bio je to ponovo sicusan otok, jedva dostojan pomena. Ipak, nakon vulkanske erupcije koja se odigrala 23. prosinca 1954. godine, Fonuafo’o je naglo izrastao iz mora. Danas je to otok sirok pet, a dug 18 kilometara, kojeg izbjegavaju lokalni ribari, uvjereni da se u njegovoj utrobi jos uvijek skrivaju morski demoni!

Što je radar vidio?

Storiju o fantomskim otocima zavrsit cemo neobicnim dogadajem, koji se 1970. godine odigrao u vodama Kanarskih otoka, a u “New York Timesu” ga je detaljno opisao jedan americki mornaricki casnik.

Kriticnog dana, kada se brod nalazio na uobicajnom putu prema Kanarima, na ekranu brodskog radara pojavila se jasne konture nekog otoka, koji na toj poziciji nije bio registriran ni na jednoj pomorskoj karti.

Tajanstveni je otok lezao na oko 25 milja ispred broda i na radaru su se ocrtavali detalji stjenovite planinske zemlje duge preko 10 kilometara. Iako su pouzdano znali da na toj zemljopisnoj duzini i sirini u stvarnosti ne postoji nikakav otok, zapovjednik broda i njegovi zbunjeni casnici jos jednom su provjerili taj podatak i konstatirali da otok, koji se na radaru lijepo uocavao, zapravo, u realnosti ne moze nikako postojati. U meduvremenu, potvrdu o tome dobili su i od luckih vlasti.

Pa, ipak...

sto su se vise priblizavali fantomskom otoku, signali radara postajali su sve jasniji i jasniji. Istodobno, i slika je postajala sve cistija, upecatljivija i stvarnija. Sada su se na ekranu mogli razaznati i najsitniji detalji planinskog masiva na “nepostojecem” otoku.

Okupljeni i zbunjeni casnici izasli su na palubu, ali golim ocima nista nisu mogli da zamjete. Nista osim puste, mirne morske pucine, koja se unedogled utapala u prozracni nebeski svod.

Kada se sasvim priblizio, zapovjednik se broda iskreno kolebao: da li da nastavi plovidbu u tom pravcu ili da zaobide fantomsko kopno? Na osobni se rizik odlucio ne mijenjati plovidbeni kurs i nastaviti uobicajnom rutom. Na brodu je s razlogom vladala uznemirenost, ali kada su doplovili svega jednu milju do misterioznog prividenja, slika na radarskom ekranu najednom je pocela blijedjeti, treperiti, raspadati se i uskoro je vise uopce nije bilo.

Americki je brod zatim nesmetano preplovio preko mjesta na kome se, kako je radar pokazivao, nalazilo fantomsko kopno!
sto se uistinu dogodilo nikada nije odgonetnuto. Kao sto, uostalom, nikada nisu objasnjeni ni mnogi drugi fenomeni na nasem planetu, sto vec stoljecima zaokupljaju paznju istrazivaca i znanstvenika!