Italijanski pjesnik koji se smatra začetnikom humanizma u Italiji. Pravo prezime mu je bilo Petracco, ali ga je kasnije latinizirao u Petrarca. Frančesko je studirao pravo u Montpelliieru i Bologni, ali je zbog ljubavi prema književnosti i bezbrižnom životu prekinuo studije.

Inače, Petrarkina porodica je također iz Firence, a on je rađen u Arezzu 1304. godine kao dijete izgnanika koji je bioprotjeran kao i Dante. Neko vreme je živio na dvoru u Avignonu, ali ga je zgađen prilikama na njemu zauvijek napustio. Mnogo je putovao. Obišao je mnoge evropske zemlje. Neko vrijeme je proveo u Parizu i Pragu kao ambasador milanske velikaške porodice Viskonti. Za njega je bio sudbonosan susret sa udatom ženom Laurom de Sades, u Avignonu Ona je postala glavno lice "Karconijera", djela trajne umjetničke vrijednosti.

Pisao je svoja djela na latinskom i italijanskom jeziku.Osim "Karconijera " još je napisao na italijanskom jeziku pjesničko djelo u danteovskim tercinama i trionfi. Ostala djela su mu na latinskom jeziku. Među njima se ističu: De remedis utriskue fortunac, De vita solitaria, a naročito se istice ep "Africa" od kojeg je očekivao slavu i besmrtnost. Godine 1341. bio je okrunjen lovorovim vijencem u Rimu, a htio ga je kao pjesnika i pisca istim takvim vijencem okruniti i Pariz. Umro je 1374. godine.


Izvor:wikipedia

SONET 1

Onaj slavuj koji celu noc je plako
Za decom - il' možda za draganom vene -
Do nebesa cvili. On liči na mene,
Jer i moja tuga bezmerna je tako.

Svirepa nam sudba sličan udes sprema;
On, usamljen s bolom kao i ja poje.
Ni ja nikog nemam, samo srce svoje,
Mišljah za boginju da samrti nema.

Jer ko bi verov'o - ah ta vera vajna! -
Da dva oka sto su kao sunce sjajna,
Zemljom pretvore se, zemlja da i skrije!

sad znam šta u knjizi sudbine mi piše:
U jadima svojim uviđam sve više -
Da na ovom svetu nista trajno nije!

SONET 2

Ja zamišljen duh koji se trudi,
Da i korake svoje usporava:
pazeć da ona mesta izbegava
Kud peskom stope ostavljaju ljudi.

No, ko drukčiju zaštitu da stvori:
Onu što svet je primetiti neće?
jer u pokretu ugašene sreće -
Spolja se čita što unutra gori.

I uveren sam: brda i šume
obale, reke… sve zna i razume
Moj život koji tajna je za druge.

Puteve divlje nije tražit lako
Al' dođe Amor i počnemo tako:
On i ja o tom razgovore duge.

SONET 3

Život u toku zastajanja nema,
A smrt nam krupnim koracima ide;
Muči me sve što ja do sada vide`,
Još više ono što budućnost sprema.

Ka meni kao sen jedine sreće,
prilaze dani prošlosti sećanja -
i da njih nema, i s njima čekanja -
Ja bih van ovih misli bio veće.

Vraćaju mi se prijatnosti znane
Što jadnom srcu sladile su dane;
u luci vidim brod - lik sreće svoje.

Zamorene su ruke kormilara,
slomljeni jarbol oluja obara,
A svetiljke su ugašene moje!

SONET 4

Što se više približuje meta,
Dan kada se razrešimo zemnog jada -
I brzi bol vremena - bole zada-
Sve vidnije taštine su ovog sveta.

Sebi kažem: rastavlja nas sudba kleta!
O ljubavi ne zborimo više sada.
Zlo života ko sneg dođe i otpada.
Mi ćemo se osobodit svih tereta.

I mir tu je: jer ni nade biti neće -
Nade koja sve nas vara tako večno:
Dušu, osmeh, suze - sve što život kreće!

Mi vidimo da je često zalud muka
Da lečimo ono što je neizlečno
I da zalud uzdiše se, zalud kuka!

OPOJNI GREH

Devojčica me grli i ljubi.
Osećam kako joj se usne tope na mojim,
i kako joj telo drhti
od straha i čežnje.

U tišini
još nedovršene planinske kuće
miriše rano proleće
i njene male jabučaste grudi.
Penušaju se večernje magle
i oseća vlažnost kiše
u erotičnom vazduhu.

Ona se propinje na prste,
pripija svoja stegna čvrsto uz mene,
namesta oble kukove,
svoj zaobljeni trbuh…
utapa svoje nepomične oči
u mojim zenicama
i ljubi, ljubi…

Stavljam svoj potpis
usnama
na njen vrat izvijen
dok opijena srsima bledi moja devojčica
i kao leptirica treperi na mestu

Pogrešili smo
kaza mi
u jednom trenu slasti i vatre
zaustavljajući naše disanje
koje odveja vetar.

Pogrešili smo,
kaza mi s još većim strahom
otrgnuvsi se iz zagrljaja,
bežeći niz proplanak i
odnoseći vlažne poljupce
na mladoj koži.

Moje je oči ne stižu.

ŠTO ĆUTIM

Što ćutim, što je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, bože što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vrijedi.
O žrtva smrti, slatkoćo u bijedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, izdvajat nemam prava,
Suprotni me vjetri, kroz šumu i bjesnoću,
Tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
Tako da neznam sam stvarno što hoću,
Te se znojim zimi a cvokoćem ljeti.

Iz kojeg dijela neba

Iz kojeg dijela neba i iz koje
zamisli Narav uzor je uzela
za milo lice, u kojem je htjela
da tu pokaže rajske moći svoje?

Takove zlatne kose zar postoje
u šumskih vila i nimfa iz vrela?
Još mnoga (krepost u njoj se je srela,
a najviša je uzrok smrti moje.

Božanstvenu ljepotu zalud ište
tko njene oči još vidio nije,
kad blagi pogled okreće i njiše.

A kako ljubav i liječi i bije,
zna tko nju vidje kad milo uzdiše
i milo zbori i milo se smije.

Ja nemam mira

Ja nemam mira, a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet čitav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim
Nit omču driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže,
Neće me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem glasa ne gubim:
Umrijeti žudim, a pomoći tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije, niti mi se živi,
Smijem se plačući, žalošću se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo, krivi.

Ljubav

Što ćutim, što je, ako ljubav nije?
Ako je ljubav, Bože, što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona?
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba?
Kriv li sam’ tome, malo jauk vrijedi.
O živa smrti, slatkoćo u bijedi,
ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava.
Suprotni me vjetri, kroz šum i bjesnoću,
tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
tako da ne znam sam stvarno što hoću,
te se znojim zimi, a cvokoćem ljeti.

Sad oplakujem

Sad oplakujem svoje prošle dane,
jer smrtnoj stvari ja sam ljubav dao,
imađah krila, letjet nisam znao,
da dobar primjer od mene ostane.

Besmrtni kralju neba, koji mane
sve moje vidiš i moj život zao,
nemoćne duše nek ti bude žao
i milost tvoja da se nad njom gane.

Pa ako živjeh burno i opasno,
da miran umrem; i ako na svijetu
boravih ludo, da bar odem časno.

Za ovo malo još života moga
i na samrti daj mi ruku svetu:
ti znaš da nemam nade u drugoga.

U krhko staklo

U krhko staklo svoje nade kujem
a mislim slikam na zrak i na sjene,
kad hoću naprijed onda nazadujem:
sudba je moja uvijek protiv mene.
Mir tražim a rat strašni priželjkujem,
jer što da čekam od varljive žene?
K’o list na vjetru ona je lagana
i stoput mijenja želje tokom dana.

ZAMIŠLJEN

Zamišljen, samac, hodam sve sporije,
kroz pustoš gazim koraka napeta
i pazim mjesta da izbjegnem kleta
kuda je ljudska noga prošla prije.

Zaklona druga neznam da me skrije
od zagledana znatiželjna svijeta;
a jer je s mene sva radost uzeta,
izvan se cita da u meni vrije.

I mislim: gore i šikare ljute,
rijeke i žali poznaju jednako
život mi što ga pred drugima skrivam.

Al neznam naci tako divlje pute,
gdje Amor nebi stigao me lako,
da samnom zbori i da s njim prebivam.

 Frančesko Petrarka i Laura
Još jedna svetski poznata ljubav, ona koju je Petrarka obelodanio u Kanconijeru



Frančesko Petrarka je najpoznatiji pisac humanizma i renesanse. Živeo je u četrnaestom veku (1304–1374). Svi ga pamtimo po njegovom delu Kanconijer (drugi naziv za ovo delo glasi Rasute rime). Kanconijer je velika ljubavna oda Petrarkinoj voljenoj Lauri. Od prvog susreta sa njom, Petrarka voli. Sreo je u crkvi u Avinjonu 1327. godine. Laura je bila udata i samim tim njemu nedostižna. Ceo njegov Kanconijer inspirisan je tom platonskom ljubavlju prema njoj.

Petrarka u svom delu prati svoju ljubavnu istoriju – od prvog susreta sa Laurom, pa i posle njene smrti. Kanconijer je i podeljen na dve celine – na život i trenutke dok je Laura bila živa, i na Petrarkin život i razmišljanja posle njene smrti, misli koje su bile prouzrokovane tim teškim događajem. U liku Laure ostvaruje se antički pojam kalokagatije – spoj spoljašnje i unutrašnje lepote. Laura je prikazana kao neko božansko biće sa izvanrednom lepotom i vrednostima. To je bio razlog zbog koga su mnogi proučavaoci Petrarkinog dela smatrali da Laura nije ni postojala.

Laurino postojanje ni do danas nije pouzdano utvrđeno. Kao što je već rečeno, neki proučavaoci Petrarkinog dela tvrde da Laura u stvarnosti nije ni postojala. Takve tvrdnje su postojale još u vreme dok je Petrarka bio živ i on je to poricao. Ipak, postoje izvesne pretpostavke da se iza lika Laure krila Laura de Noves, žena koja se 1325. godine udala za grofa Uga de Sada. Svejedno o kojoj Lauri je reč, bilo da je reč o Lauri de Noves ili nekoj drugoj ženi, ona je bila Petrarkina životna inspiracija, nešto što ga je pokrenulo da napiše jedno od najpoznatijih dela svetske književnosti.

Frančesko Petrarka u Kanconijeru voli od prvog trenutka, pati, žudi za dragom, ona postaje razlog njegovog života. Iako se ta ljubav nije ostvarila, ostala je platonska, ipak je ostavila ogroman trag na Petrarkin život i književni rad. U Petrarkinom najpoznatijem delu ređaju se pesme o prvom susretu sa Laurom, o tome kako se zaljubio na prvi pogled, dati su opisi njene božanske lepote. Zatim slede pesme o njegovom bolu i patnji zbog neuzvraćene ljubavi, bol zbog Laurine smrti, da bi se na kraju Petrarka polako približavao ljubavlju prema Bogorodici i božanskoj ljubavi i u poslednjoj pesmu slavio nju kao početak i kraj svega. Time je Petrarka u liku Laure ostavio spomenik voljenoj ženi kao trajni simbol težnje prema nedostižnoj lepoti koja se na kraju pretvorila u žudnju za onom nebeskom i neprolaznom lepotom koja je ovekovečena u Bogorodici.

Najviše pesama zbirke Kanconijer čine soneti (pesme koje se sastoje od četiri strofe u kojoj su prve dve katreni, a druge dve tercine – katreni su strofe od četiri, a tercine strofe od tri stiha). Jedan od najlepših soneta jeste Sonet broj 61 u kome Petrarka opisuje prvi susret sa voljenom. Ovde ćemo ga dati u celosti kao ilustraciju za početak Petrarkine ljubavi prema Lauri:

Neka je blažen dan, mesec i doba,
Godina, čas i trenut, ono vreme
I lepi onaj kraj i mesto gde me
Zgodiše oka dva, sputaše oba,

Blažene prve patnje koje vežu
U slatkom spoju s ljubavlju mene,
I luk i strele što pogodiše me,
I rane koje do srca mi sežu

Blaženi bili svi glasovi, koje
Uz uzdah i žudnju i suze bez broja
Prosuh, zovući ime Gospe moje;

I blažene sve hartije gde pišem
U slavu njenu, i misao moja
Koja je njena i ničija više…

U navedenom sonetu Petrarka slavi dan u kojem je sreo svoju voljenu. Slavi čak i patnje koje je prouzrokovala ljubav, kao i pesme u kojima je ta ljubav opisana. Njegova misao je samo njena i ničija više. Tako će ostati do kraja, čak i posle Laurine smrti. Petrarka nikad neće prestati da piše pesme ženi koju je voleo ogromnom ljubavlju koja nije bila uzvraćena, ali, bez obzira na to, nije prestala da bude večita inspiracija.

Blijed i sijed starčić jedan kreće

I blijed i sijed starčić jedan kreće
od slatkog gnijezda gdje mu život prođe,
a prestrašena obitelj kad pođe
pomišlja da oca više vidjet neće,

A zatim skupiv’ svu snagu što ima
za krajnje dane, savladav’ svu bolju,
koliko može jača dobru volju
i skršen od ljeta, pognuv se ka tlima,

dolazi u Rim, pun vjerskoga glada,
ne bi li vidio Njegov lik da sine,
lik kojem na nebu još se vidjet’ nada.

Tako i ja tražim, Gospo, lik vaš, jao,
u drugima, da me za njim želja mine,
te da bih ga pravog, živog ugledao!

Dažde mi gorke suze niz lice

Dažde mi gorke suze niz lice,
a bolni vjetar uzdaha ih prati,
kad u vas stanem pogled upravljati,
zbog vas mi je i svijet tuđ, bez okosnice.

Pred vašim sam smiješkom, istina, zanesen,
smiruju se pred njim želje razbuktale
i muke mi same tad postaju male
dok vas tako motrim, sav u vas unesen.

Al’ žar se odmah počne moj ledenit’
kad vidim kako s krasnim pokretima
odnosite pogled koban i plemenit.

Napokon i duša samo vas da prati
izlazi iz srca s njenim trepetima,
pa se vraća meni, i trpi, i pati.

Hajdete bolne rime

Haj dete bolne rime tvrdom kamu
što mi u zemlji milo blago skriva,
odzvat će vam se s neba, premda sniva
tijelo joj skrito u samrtnu jamu.

Recite da mi teško živjet samu
i plovit ovim strašnim morem biva,
pa plod joj slave skupljam sa svih njiva
i za njom idem krok po krok u tamu.

O njoj živoj i mrtvoj samo zborim,
dapače samo živoj, sad besmrtnoj,
neka je svatko voli i upozna.

Molim je kada za smrt moju dozna,

koja je biku, nek upravi put moj

k sebi, da kraj nje u nebu se stvorim.

Najljepše lice što ga svijest je znala

(Posle smrti gospođe Laure)

Najljepše lice što ga svijest je znala,
ti ublijedi, Smrti; divne oči zgasi,
a vez tijela – što ga sto ljepota krasi –
s jedinstvenom dušom, ti si potrgala.

S pokretom jednim sve mi blago strada,
najljepše riječi, što ih iko začu,
prisili na šutnju; ja ostah u plaču,
pa svud oko mene bol s dosadom vlada.

Žaleći me jadna zbog tolike tuge,
kadikad me tješit moja gospa stane,
osim te utjehe živeć nemam druge.

Dokle ona zbori licem sjaj joj igra
od kojeg bi srce s lakoćom da plane
u čovjeka ko i medveda i tigra.

O, rijeko

O rijeko, što brzaš od planinske žile,
a glodanja radi nosiš ime svoje,
te danju i noću pratiš stope moje,
na što tebe snage prirodine sile,

a mene Amor; samo teci dalje,
ni san ni umor tok ti ne remeti,
prije neg moru siđeš, daj se sjeti
predjela što svem ljepši odsjev šalje.

Tu je naše Sunce i slatko i živo,
što ti lijevo žalo i krasi i kiti,
zbog sporosti moje možda joj je krivo.
Reci joj ljubeć nogu i ruku bijelu,
(poljupci mogu mjesto riječi biti):
— Spreman je duh, al umor je u tijelu!

Pun zaborava

Pun zaborava brod mi morem pliva,
izmeđ Karibde i Stile tumara
u burnoj noći; mjesto kormilara
drži gospodin, što mi dušman biva.

U svakom veslu zla misd počiva,
koja ne strepi kad oluja hara;
vlažan i stalan vjetar jedro para,
pun bola, nade i čeznuća živa.

Od kiše suza, magle preziranja
mokri konopi već su malaksali,
krivo pleteni od nevještih ruku.

Dva mila svjetla tama mi zaklanja,
razum i znanje potopili vali,
te gubim nadu da ću naći luku.

Sad, kad nebo i zemlja i vjetar spava

Sad, kad nebo i zemlja i vjetar spava,
a zvijerki i ptici san sputava kretnju,
noć zvjezdana kola izvodi u šetnju,
i na svom logu spi more bez vala,

bdim, pamtim, plamtim, plačem, sve zbog one
prisutne vječno poput mile more:
bjesovi bola u meni se bore,
a samo u misli na nju nemir klone.

I tako iz istog bistrog vrela živa
Gorčina i milje poje me i hrane;
Iz ruke su iste i melem i rane.

Ne vidim gdje se kraj mučenju skriva,
Rađam se i ginem od časa do časa,
Daleko je meni do mojega spasa.

Što ćutim

Što ćutim, što je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, bože što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vrijedi.
O žrtva smrti, slatkoćo u bijedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,
Suprotni me vjetri, kroz šumu i bjesnoću,
Tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
Tako daneznam samstvarno što hoću,
Te se znojim zimi a cvokoćem ljeti.

Što god sam bliži zadnjem danu

Što god sam bliži zadnjem danu,
kada Ijudska se bijeda kratkotrajnom čini,
sve više vrijeme leti u brzini,
a s njime lažna i pusta mi nada
.
Mislima kažem: Ijubavi sada
malo nam zborit osta, jer težini
zemaljskog bića, ko sniježnoj bjelini,
topi se trag, da s nama spokoj vlada:

jerbo i prazne nade s tijelom bježe
što čovjek dugo nije gajit presto,
i smijeh, i plač, i strah, il srdžba Ijuta;

bit će nam jasno kako Ijudi često
prema životu ispraznome teže
I uzdišu zaludu često puta.

Ta mlada duša što putovat treba

Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna čast joj dana,
u najdičnijem bit će dijelu neba.

Između Marsa stane li i treće
svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,
jer da bi mogle motrit lijepost njenu
blažene duše njojzi hrlit sve će.

Pod četvrtim li svodom bude stala,
tri ostale će manje lijepe biti,
a samo njoj će pripast čast i hvala;

u petom krugu neće boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjati,
Jupitra sjaj će i svih zvijezda skriti.

Vi koji zvukom razasutih rima

Vi koji zvukom razasutih rima
slušate uzdah što bijače srcu hrana
u prvoj tlapnji mladenačkih dana,
kad dijelom drugi čovjek bijah svima,
različit stil što plače i misao ima
zbog pustih nada i zbog pustih rana,
nadam se da će shvatit kom je znana
iskustvom ljubav: oprost molim njima.
No svak je dugo, sada dobro vidim,
o meni brbljo i tiho i glasno,
pa sam se sebe često sramim jako;
l plod je mojih tlapnja da se stidim,
i da se kajem, i da spoznam jasno:
kratak je san na svijetu htijenje svako

Zefir se vraća

Zefir se vraća noseć vrijeme krasno,
cvijeće i zelen, milo društvo svoje,
Filomen plače, Prokna pjeva glasno,
svud snježne, rujne pramaljeća boje.

Nebo se vedri, livada se smije,
svojoj se kćerci Jupiter veseli;
zrakom se, vodom, zemljom ljubav lije,
sve što je živo sad ljubiti želi.

A meni, jao vraćaju se suze
što iz dna srca rose one radi
koja mu ključe sobom u raj uze;

a pjesme ptica i obale cvjetne,
gizdave kretnje gospa dičnih, mladih,
pustoš su za me, zvijeri divlje, štetne.

Frančesko Petrarka (ital. Francesco Petrarca; Areco, 20. juli 1304 — Arkva Petrarka, 18. juli 1374) bio je italijanski pesnik na narodnom i latinskom jeziku, humanista, autor Kanconijera.

Život

Frančesko Petrarka rođen je u Arecu u Toskani. Sin je Pietra di Parence, koji je bio beležnik u Firenci i koji je sebe prozvao Petrako (Petrarka je kasnije uzeo humanistički oblik ovog imena), i majke Elete Kaniđani. Detinjstvo je proveo u Inčizi, Avinjonu i Pizi. Studirao je pravo na univerzitetu u Monpeljeu i u Bolonji. U Avinjonu je kasnije radio kao dvorski savetnik, a na papskom dvoru uspeo je da se istakne naročito svojom rečitošću, odličnim poznavanjem klasične kulture i svojim prvim pesmama na toskanskom narodnom jeziku. Za njegov boravak na dvoru vezuje se i susret sa Laurom (kako tvrdi sam Petrarka, sreli su se 6. aprila 1327). Godine 1330. postao je kanonik što ga je obavezivalo na celibat, ali nije morao da se zaredi, ali to ga nije sprečilo da ima dvoje dece. Putovao je, učestvovao u javnom životu, a uz to se bavio i književnošću. Bio je izaslanik pape i mnogih važnih ljudi svoga doba, a bavio se i diplomatijom. Bio je i kulturno-politički posrednik između dva najvažnija politička centra toga doba u Italiji, između Venecije i Milana. Osmog aprila godine 1341. krunisan je lovorovim vencem na Kapitolu u Rimu. Bio je, dakle, poeta laureatus još pre nego što je napisao mnoga dela po kojima je kasnije bio poznat. Veoma teške godine za Petrarku bile su četradesete godine kada su preminuli su neki za njega veoma važni ljudi, među njima i Laura (6. aprila 1348). Umire u Arkvi.

Petrarka kao humanista



Petrarka je pokazivao veliku ljubav prema antičkim piscima, kao i prema latinskom jeziku. Pisanje je ono što ga povezuje sa piscima slavne antike, sa kojima stalno treba voditi razgovor. Petrarka se zalaže i za podražavanje antičkih uzora, i to za podražavanje u obliku, jeziku i stilu. Međutim, smatra da ne treba podražavati stil samo jednog pisca, već treba uočiti kvalitete više njih i te kvalitete podražavati. Bio je veliki protivnik sholastike i aristotelizma, strana su mu sva duboko naučno utemeljena istraživanja i shvatanja sveta, proračuni i glomazni filozofski sistemi. Veliku pažnju poklanja filozofiji morala i ispitivanju čovekovih unutrašnjih sadržaja. Njegovi najveći uzori i autori koji su na njega najviše uticali jesu Ciceron, Seneka, Avgustin i posredno Platon (ali nema uticaja Platona koji se tiče ljubavi, već samo dijaloga Timaj). Petrarka pokušava da pokaže da postoji kontinuitet između antičke i hrišćanske misli. Njegova filozofija može se nazvati hrišćanskim humanizmom.