Sedamnaesto poglavlje: Gospodin aristokrat

- Georges, jeste li već boravili na rivijeri2 - upita Poirot svoga sobara sutradan ujutro.
Georges bijaše pravi pravcati Englez, prilično drvena lica.
- Da, gospodine. Bio sam tu prije dvije godine kad sam bio u službi lorda Framptona.
- A danas ste ovdje s Herculeom _Poirotom. Kakvi su putovi uspona!
Na tu primjedbu sobar ne odgovori ništa. Nakon prikladne stanke reče:
- Smede salonsko odijelo~ Vjetar je danas prohladan.
- Ima na njemu masna mrlja - prigovori Poirot. Un morceau de Filet de sole ćrla Jeanelte, ručao sam u Ritzu prošloga utorka.
- Nema nikakve mrlje na njemu, gospodine - odgovori Georges. - Već sam je uklonio.
- Tres bien - reče Poirot. - Zadovoljan sam s vama, Georges.
- Zahvaljujem, gospodine.
Nastupi stanka, a onda Poirot sanjivo promrmlja:
- Pretpostavimo, moj dobri Georges, da ste bili rodeni u istom socijalnom sloju kojem je pripadao vaš pokojni gospodar, lord Frampton. I da ste se, sami bez prebijenoga novčića, oženili silno bogatom ženom koja vam ~e nakon nekog vremena s razlogom predložila razvod. Sto biste vi učinili2
- Nastojao bih, gospodine, - odgovori Georges da ona promijeni mišljenje.
- Miroljubivim ili nasilnim metodama2 Georges je bio preneražen.
- Oprostite, gospodine, ali jedan gospodin, aristokrat ne bi se ponašao poput kakva probisvijeta iz Whitechapela. On ne bi učinio ništa podlo.
- Mislite da ne bi~ Pitam se. No, možda ste u pravu. Netko pokuca na vrata. Georges ode i otškrine ih. Nakon tihe razmjene rečenica, sobar se vrati do Poirota.
- Jedna poruka, gospodine.
Bila je od policijskoga istražitelja Cauxa. "Namjeravamo ispitati Comte de (a Rochea. Istražni sudac želi da budete nazočni."
- Brzo moje ođjelo, Georgesl Moram se požuriti. Četvrt sata kasnije, elegantan u svome smedem adijelu, Poirot ude u sobu istražnoga suca. Caux i Carrege već su bili unutra, pa obojica pozdraviše Poirota uz Ijubazan empressement.
- Slučaj nas ponešto obeshrabruje - procijedi gospodin Caux. - Čini se da je grof stigao u Nicu dan prije umorstva.
- Ako je to istina, slučaj će se riješiti povoljno za vas - odvrati Poirot.
Gospodin Carrege pročisti grlo.
- Ne smijemo prihvatiti njegov alibi, a da ga temeljito ne ispitamo - izjavi on. Posluži se zvoncem sa svoga stoIa.
Ude visok i tamnoput čovjek, elegantno odjeven, ponešto napuhana držanja. De la Roche je izgledao tako aristokratski, da bi se moglo smatrati svetogrdem tvrdnja kako je njegov otac bio obični trgovac kukuruzom u Nantesu - no doista je bilo tako. Promotrivši ga, svatko bi spremno zaključio kako su, jamačno, brojni njegovi preci svršili pod giljotinom u doba francuske revolucije. - Došao sam, gospodo - reče grof svisoka. - Mogu li upitati zašto ste me željeli vidjeti2
- Molim vas sjednite, gospodine grofe - reče Ijubazno istražni sudac. - Mi istražujemo slučaj smrti madame Kettering.
- Smrt madame Kettering~ Ne razumijem.
- Vi ste - hm - poznavali gospodu, zar ne gospodine grofe2
- Svakako, poznavao sam je. No kakve to ima veze sa slučajem2
Stavivši monokl na oko, on hladno promotri nazočne u sobi, ali se njegov pogled najdulje zadržao na Poirotu, koji ga je promatrao uz izraz priprostoga udivljenja - što je grofovoj taštini vrlo godilo. Gospodin Carrege zavali se u stolac i pročisti grio.
- Monsieur le Comte, možda vam nije poznato da je gospoda Kettering ubijena.
- Ubijena2 Mon Dieu, to je strašnol
Iznenadenje i bol bijahu uvjerljivi, tako uvjerljivi da su se činili prirodnim.
- Gospoda Kettering zadavljena je izmedu Pariza i Lyona - nastavi Carrege, - a njezin je nakit ukraden.
- To je tako strašnol - reče grof sućutno. - Policija bi morala učiniti nešto protiv tih pljačkaša u vozovima. Danas više nitko nije siguran.
- U gospodinoj torbici - nastavi sudac - našli smo jedno vaše pismo. Ona je čini se, dogovorila susret s vama. Comte slegne ramenima i raširi ruke.
- Kakve bi koristi bile od prikrivanja - reče on iskreno. - Svi smo Ijudi ovoga svijeta. Privatno i mec~u nama, priznajem da je tako.
- Sastajali ste se s njom u Parizu i putovali odande zajedno, pretpostavljam - reče Carrege.
- Takav je bio prvobitni dogovor, ali po gospodinoj želji on je promijenjen, pa smo se trebali sastati u Hyeresu.
- Niste li se susreli u Parizu, na Gare de Lyon uvečer četrnaestoga2
- Naprotiv, stigao sam u Nicu već ujutro toga dana, pa je ovo što govorite potpuno nemoguće.
- Dobro, dobro - reče Carrege. - Zbog formalnih razloga, mogli biste nam dati prikaz vašega kretanja navečer i u noći četrnaestoga.
Grof razmišljaše trenutak.
- Večerao sam u Monte Carlu, u Cafe de Parisl Zatim sam obišao le Sporting, gdje sam dobio nekoliko tisuća franaka. Vratio sam se kući oko jedan iza ponoći.
- Oprostite, kako ste se vratili kući8 - Mojim automobilom, dvosjedom. - Nitko nije bio s vamaZ
- Nitko.
- Možete li ponuditi svjedoke u potvrdu ovih izjavaZ - Te večeri vidjelo me je zacijelo mnogo mojih prijateIja. Inače, večerao sam sam.
-Je li vam na povratku vrata vile otvorio vaš slugaZ - Otvorio sam ih vlastitim ključem.
- Ah! - reče sudac.
On ponovno pritisne zvonce na stolu. Vrata se otvoriše i pojavi se namještenik.
- Uvedite djevojku - reče Carrege. - Odmah, gospodine suče.
Bi uvedena Ada Mason.
- Hoćete biti tako Ijubazni, gospodice, da pogledate ovoga gospodina. Je li on, po vašem najboljem uvjerenju, ušao u odjeljak vaše gospodarice u Parizu~
Djevojka pogleda dugo i pozorno grofa koji se - tako se pričinilo Poirotu - osjećao prilično nelagodno pod ispitivačkim pogledom.
- Ne bih mogla reći da sam sigurna, gospodine - reče Ada Mason naposljetku. Moždo je on, a možda nije. Budući da sam vidjela samo njegova leda, teško mi je reći. Ipak, mislim da je to bio ovaj gospodin.
- Ali, niste potpuno sigurni$
- Ne - promuca djevojka nevoljko. - Ne, nisam sigurna.
-Jeste li prije vidjeli posjetitelja u Curzon Streetu~ Ada Mason zatrese glavom.
- Nisam vidala posjetitelje u Curzon Streetu - objasni ona - osim ako bi se zadržavali u kući.
- Vrlo dobro, to će biti dovoljno - zaključi naprečac istražni sudac.
Bio je očito razočaran.
- Trenutak - reče Poirot. - Htio bih postaviti gospodici jedno pitanje, ako mogu.
- Naravno, gospodine Poirot. Naravno, u svakom slučaju.
Poirot se obrati djevojci.
- Što je bilo s voznim kartama? - S voznim kartama~
- Da, s voznim kartama za put od Londona do Nice. Jeste li ih imali vi ili vaša gospodarica~
- Gospoda je imala kartu za vožnju pullmanom; ostale su bile kod mene.
- Što se s njima dogodilo~
- Dala sam ih kondukteru francuskoga voza; on je rekao da je to uobičajeno. Jesam li postupila ispravno, gospodine~
- Sasvim ispravno, sasvim ispravno. To su samo pojedinosti.
. Obojica, i Caux i istražni sudac pogledaše se radoznalo. Ada Mason stajaše u neizvjesnosti trenutak, dva, a zatim je istražni sudac otpusti, i ona izade iz sobe. Poirot načrčka nešto na komadu papira i pruži ga Carregu. Ovaj pročita i razvedri se.
- Dakle, gospodo - upita grof svisoka - hoćete li me još zadržavati2
- Ne, ne, nipošto - požuri se Carrege, s mnogo Ijubaznosti. - Sve što se tiče vašega poiožaja u slučaju, sad je razjašnjeno. Bilo je naravno potrebno da vas ispitamo u povodu gospodina pisma.
Grof se digne, uzme svoj lijepi štap iz kuta i napusti prostoriju uz kratki naklon.
- Tako je to - reče gospodin Carrege. - Bili ste potpuno u pravu, gospodine Poirot - bolje je ostaviti ga u uvjerenju da je izvan sumnje. Dva moja čovjeka pratit će ga dan i noć, a u meduvremenu razmotrit ćemo njegova alibi. Čini mi se, hm, prilično nejasnim,
- Moguće - složi se Poirot zamišljeno.
Zamolio sam gospodina Ketteringa jutros da navrati - nastavi sudac - premda, zapravo, sumnjam da ga možemo mnogo toga pitati. Ipak, ima nekoliko sumnjivih okolnosti... On zastane, trljajući nos.
- Na primjerZ - upita Poirot.
- Evo - reče istražni sudac nakašljavši se. - Na primjer, ta žena s kojom je navodno putovao - gospodica Mirelle. Ona boravi u jednom hotelu, on u drugome. To me čudi, jer je prilično neobično.
- Čini se - reče g. Caux - kao da su bili vrlo obzirni. - Točno - doda g. Carrege slavodobitno - a zašto bi zapravo trebali biti obzirni8
- Suvišak ozbiljnosti je sumnjiv, zar ne~ - reče Poirot. - Precisement
- Mogli bismo - promrmlja Poirot - postaviti gospodinu Ketteringu nekoliko pitanja.
Sudac da potrebne naputke. Koji trenutak poslije ude Derek Kettering, dobronamjeran kao uvijek.
- Dobro jutro, gospodine - reče sudac ljubazno.
- Dobro jutro - odvrati Kettering. - Poslali ste po mene. Ima li novostii'
- Molim vas, sjednite.
- Dakle2 - upita Kettering nestrpljivo.
- Dosad nemamo ništa novo - reče Carrege oprezno.
- To je doista zanimljivo - doda Derek. -Jeste li poslali po mene da bi mi samo to priopćili~
- Prirodno je što smo pomišljali, gospodine, da biste željeli biti obaviješteni o napretku slučaja - reče sudac kruto.
- Čak i ako nema nikakva napretka.
- Takoder smo željeli postaviti vam nekoliko pitanja. - Samo pitajte.
- Jeste li doista sigurni da niste vidjeli svoju ženu niti razgovarali s njom u vozu2
- To sam vam već rekao, zar nisam~
- Imali ste za to dakako svoje razloge. Derek ga pogleda sumnjičavo.
- Nisam - znao - da - je - bila - u - vozu - objasni on ponovno, razmičući riječi, kao da je govorio nekome prilično bedastom.
- Da, to je ono što ste rekli - promrmlja Carrege. Derekovo lice odmah se namršti.
- Zanima me na što smjerate. Znate li što ja mislim, gospodine Carrege$
- Što mislite, gospodine~
- Mislim da je francuska policija uvelike precijenjena. Sigurno je da imate podatke o tim pljačkašima vozova. Ali nepodnošljivo je što se to dogada u vozu de luxe kao što je ovaj, pri čemu je francuska policija potpuno bespomoćna da se pozabavi slučajem.
- Mi se bavimo tim slučajem, ne bojte se.
- Madame Kettering, koliko mi je poznato, nije ostavi
124
la oporuku - ubaci se u razgovor Poirot. Vršci njegovih prstiju bijahu stisnuti i on intenzivno gledaše u strop.
- Koliko znam, nije - reče Kettering. – Zašto?
- Tako vi nasljedujete prilično bogatstvo - reče Poirot. - Prilično malo bogatstvo. '
Premda je i dalje gledao u strop,; mogao je uočiti tamno crvenilo koje je oblilo Derekovo lice.
- Na što vi ciljate i tko ste vi uopće~
Poirot razmakne noge, spusti pogled sa stropa i pogleda mladog čovjeka izravno u lice.
- Moje je ime Hercule Poirot - reče tiho - i ja sam vjerojatno najslavniji detektiv na svijetu. Jeste li sigurni da u vozu niste vidjeli svoju ženu niti razgovarali s njom?
- Što vam je~ Želite li... želite li insinuirati da sam je ja ubio?
On se nehotice nasmije.
- Ne bih smio gubiti živce, jer to je i odviše apsurdno. Pa, ako sam je ja ubio, ne bih imao potrebe da ukradem njezine dragulje, zar ne?
- To je točno - promrmlja pokunjeno Poirot. - Nije mi to bilo na umu.
- Ako je ikad bilo jasnog slučaja umorstva i pljačke onda je to ovaj - reče Derek Kettering. - Jadna Ruth, njezinoj sudbini krivi su oni prokleti rubini. Moralo se to dogoditi kad ih je ponijela sa sobom. Zbog tih istih dragulja već su se gubili životi, koliko mi je poznato.
Poirot naglo ustane sa stolca. U njegovim očima zabljesne neko zeleno svjetlo. Nalikovao je mačku koji se upravo dobro najeo.
- Još jedno pitanje, gospodine Kettering. Hoćete li reći koje~ste dana posljednji put vidjeli svoju ženu2
- Cekajte malo. Kettering je razmišljao. - Moralo je to biti, da, prije više od tri tjedna. Žao mi je što vam ne mogu reći točan dan.
- Ništa zato - odvrati Poirot suho. - To je sve što sam želio znati.
- Dakle~ - reče Kettering nestrpljivo. - Ima li još što~ On pogleda Carregea. No ovaj je potražio nadahnuće od Poirota, koji mu ga je dao jedva primjetnim pokretom glave.
- Ne, gospodine Kettering - reče on ugladeno. Ne. Mislim da vam ne ćemo više smetati. Želim vam ugodan provod.
- Do videnja - odvrati Kettering, zalupivši vrata za sobom.
Poirot se nagne naprijed i progovori oštrim glasom čim je mladi čovjek napustio prostoriju.
- Recite mi kad ste spomenuli rubine gospodine Ketter:ngu2
- Nisam mu govorio o njima - reče Carrege. - Tek jučer poslije podne bio sam obaviješten o rubinima od gospodina Van Aldina.
- Da, ali oni su bili spomenuti u grofovu pismu. Carrege ga pogleda bolno.
- Dakako, pismo nisam ni spomenuo gospodinu Ketteringu. Bilo je to vrlo indiskretno u sadašnjem trenutku istrage.
Poirot se opet nagne naprijed i lupi po stolu.
- Kako je onda on znao za njih - upita slažući jednu riječ za drugom. - Gospoda mu nije mogla reći, jer je nije vidio tri tjedna. Takoder je nevjerojatno da bi ih spomenio gospodin Van Aldin ili njegov tajnik; oni su s njim razgovarali o drugim stvarima. O njima nije bilo riječi ni u novinama.
On ustane i uzme svoj štap i šešir.
- Pa ipak, - promrmlja sebi - taj gospodin zna sve o njima. Pitam se kako, pitam se.

Osamnaesto poglavlje: Derek na ručku

Derek Kettering zaputi se ravno do hotela "Negrasco", gdje naruči dva koktela i brzo ih iskapi; zatim počne zamišljeno promatrati blještavo plavo more. Promatrao je prolaznike mehanički - tupu gomilu, loše odjevenu i do boli nezanimljivu; danas se jedva može vidjeti nešto vrijedno. No ubrzo promijeni svoje dojmove, čim se jedna žena smjestila uz obližnji stol. Imala je na sebi sjajnu odjeću u narančastom i crnom, sa šeširićem koji je zasjenjivao njezino lice. On naruči treći koktel i počne ponovno zuriti u more, a onda se odjednom trgne. Miris dobro poznatog parfema dopro je do njegovih nosnica, a kad je podigao pogled, dama u narančastom i crnom stajala je ispred njega. Sada, kad joj je vidio lice, prepoznao ju je. Bijaše to Mirelle. Smiješila se izazovno, načinom koji je dobro poznavao.
- Derek! - izusti ona. - Drago ti je što me vidiš, nadam se~
Ona se spusti u stolac s druge strane stola. - Pozdravi me onda, šašavčel - nastavi.
- Ovo je posve neočekivano zadovoljstvo - reče Derek. - Kad si otputovala iz Londona2
Ona slegne ramenima. -Jučer ili prekjučer.
- A što je s Parthenonom$
- Dala sam im - kako ono vi kažete - dala sam im "nogu".
- Zaista~
- Derek, nisi osobito Ijubazan.
- Očekuješ li od mene da to budem~
Mirelle zapali cigaretu i otpuhne nekoliko dimova prije nego što reče:
- Misliš li, možda, da je odviše neoprezno tako brzo~ Derek se zabulji u nju, zatim slegne ramenima i zapita: - Hoćeš li ručati ovdje~
- Mais qui. Ručat ću s tobom.
- Vrlo mi je žao - reče Derek. - Imam važan sastanak. - Mon Dieu! Vi muškarci ste kao djeca - usklikne piesačica. - Da ponašaš se prema meni kao zločesto dijete, još otkad si mi izmaknuo u Londonu. Mais c est inouil
- Draga moja djevojko - reče joj Derek. - Doista ne znam o čemu pričaš. Složili smo se u Londonu da štakori napuštaju brod koji tone, to je sve što se o tome može reći.
Bez obzira na samosvijesni ton, njegovo je lice bilo napeto i umorno. Mirelle se nagne prema njemu.
- Ne možeš me prevariti - promrmlja ona. -Ja znam... ja znam što si učinio za mene.
On je oštro pogleda. Neka donja struja u njezinu glasu prikovala je njegovu pozornost.
- Ne plaši se, ja sam diskretna. Ti si sjajan! Silno si hrabar, ali, ne zaboravi, ja sam bila ona koja ti je dala zamisao: onoga dana u Londonu kad sam ti rekla da se ponekad dogadaju i nesreće. Ti nisi u opasnosti? Policija ne sumnja~
- Koga vraga... - Psstl
Na malom prstu imafa je prsten u obliku masiinove grančice s velikim smaragdom.
- U pravu si, nisam trebala o tome govoriti na javnome mjestu. Nećemo to više spominjati, ali s našim nevoljama je gotovo; naš zajednički život bit će opet divan. Divan!
Derek se neugodno nasmije.
- Dakle, štakori se vraćaju~ O tome su odlučila dva milijuna, naravno da jesu. Morao sam to znati. On se ponovno nasmije. - Pomoći ćeš mi da potrošim ta dva milijuna, zar ne, Mirelle~ Znaš ti kako, bolje od svake žene. Još jednom se nasmije.
- Ušuti! - poviče plesačica. - Što ti je Derek~ Zar ne vidiš da se Ijudi okreću ovamo~
- Što je sa mnom2 Reći ću ti. Završio sam s tobom, Mirelle. Čuješ li me$ Završiol
Mirelle to nije shvatila kako je on očekivao. Kratko ga je promatrala, a zatim se lagano nasmiješila.
- Ti si dijetel ljutiš se, neraspoložen si, samo zato što sam ja praktična. Nisam li ti uvijek govorila da te obožavam2
Ona mu se približi.
- Ali ja te poznajem, Derek. Pogledaj me, to sam ja, Mirelle, koja ti govorim. Ne možeš živjeti bez mene, i to ti je jasno. Voljela sam te prije, a sad ću te voljeti i stotinu puta više nego dosad. Učinit ću ti život čarobnim. Ni jedna nije kao Mirelle.
Njezine ga zapanjene oči gledaše. Vidjela je kako je poblijedio i izgubio dah, pa se nasmiješi zadovoljno. Znala je kako može začarati i svladati muškarce.
- To je dakle sredeno - reče mu mazno i nasmije se. - A sada, Derek, hoćeš li me pozvati na ručak~
- Ne.
On duboko udahne i digne se.
- Žao mi je, ali već sam ti spomenuo da imam sastanak.
- Ručaš li s nekim drugim~ Ne vjerujem. - Ručam s jednom damom, tamo prijeko.
On krene naglo ususret dami koja se uspinjala stubištem. Kad ju je oslovio, zamalo mu je nestalo daha.
- Gospodice Grey, hoćete li... Hoćete li ručati sa mnom~ Upoznali ste me kod lady Tamplin, ako se sjećate.
Katherine ga promotri zamišljeno, onim svojim sivim očima koje su govorile toliko mnogo.
- Zahvaljujem na pozivu - reče. - Bit će mi vrlo drago.

Devetnaesto poglavlje: neočekivani posetilac

Comte de la Roche upravo je dovršio dejeneur, koji se sastojao od omelettes fines herbes, entrecote Bearnaise i Savarin du Rhum. Obrisavši pažljivo svoje crne brkove stolnim ubrusom, Comte se digne od stola. Prošao je kroz salon vile, pogledavši pozorno objects d' artrazasute okolo. Jedna burmutica Louisa XV, satenska cipela koju je nosila Marija Antoaneta i ostale povijesne sitnarije koje su tvorile grofovu mise en scen. Bijahu to, kako je volio reći posjetiteljima, nasljedstvo generacija u njegovoj obitelji. Izišavši na terasu on ugleda prostranstva Mediterana - iako ih zapravo nije gledao. Nije bio u raspoloženju koje bi dopuštalo divljenje prirodnim Ijepotama. Jedan njegov dobro zamišljeni nacrt upravo je propao, i sad je morao sve započeti iznova. Ispruživši se u naslonjaču od pletene trske, s cigaretom medu blijedim prstima, Comte se udubi u misli.
Hipolyte, njegov sluga, donio je kavu i izbor napitaka. Comte se odluči za jedan vrlo fini stari konjak.
Sluga se htio udaljiti, oli ga Comte zaustavi lakim pokretom ruke. Hipolyte zastane uljudno. Njegovo držanje nije bilo nametljivo, ali prikladnosti ponašanja nije bilo prigovora. Bio je slika i prilika uvažavajuće pozornosti.
- Moguće je - reče mu Comte, - da će sljedećih nekoliko dana različiti stranci pohoditi kuću. Nastojat će sklopiti poznanstvo s vama i Marie. Vjerojatno će vam postavljati neka pitanja u vezi sa mnom.
- Da, gospodine grofe.
- Možda se to već dogodilo2
- Nije, gospodine grofe.
- U blizini se nisu motali stranci. Jeste li sigurni~ - Nije bilo nikoga, gospodine grofe.
- To je dobro - zaključi Comte. - No oni će ipak dolaziti - uvjeren sam u to. I postavljat će pitanja.
Hipolyte promatraše gospodara u iščekivanju. Comte progovori polagano, ne gledajući Hipolytea. - Vi ćete znati da sam ovamo doputovao u utorak
ujutro. Ako vas policija ili netko drugi upita, ne zaboravite to. Doputovao sam u utorak četrnaestoga, a ne u srijedu petnaestoga. Razumijete li2
- Savršeno, gospodine grofe.
- U slučaju koji se tiče jedne dame, uvijek treba biti diskretan. Čini mi se, Hipolyte, da ste u stanju biti diskretni. - Mogu biti diskretan, gospodine.
- A Marie2
- Marie takoder. Ja odgovaram za nju.
- Znači to je sredeno - promrmlja Comte.
Kad se Hipolyte povukao, Comte ulije sebi kavu uz zamišljen izraz. Tu i tamo bi se namrštio, jednom je zatresao glavom, dvaput kimne. Usred toga razmišljanja, pojavi se Hipolyte ponovo.
-Jedna dama, gospodine. - Jedna dama~
Comte je bio iznanaden. Damski posjeti nisu, dakako, bili iznimka u vili Marina, oli ovaj tren Comte nije mogao dokučiti koja ga dama posjećuje.
- Čini mi se da dama nije poznata gospodinu - promrmlja sobar uslužno.
Comte je bio sve više zaintrigiran.
- Dovedite je ovamo, Hipolyte - zapovijedi on. Trenutak kasnije na terasi se ukaže čarobna pojava u narančastom i crnom, uz jak miris parfema egzotičnoga cvijeća.
- Gospodin grof de ia Roche~
- Na vašu službu, gospodice - reče Comte uz naklon.
- Moje je ime Mirelle. Možda niste čuli o meni.
- Zaista, gospodice, tko nije bio očaran plesom gospodice Mirelle$ Divnol
Plasačica prihvati kompliment ,kratkim, mehaničkim smiješkom.
- Moj dolazak ovamo nije previše formalan - počne ona.
- Ali sjednite, molim vas, gospodice - reče glasno grof, donoseći stolicu.
Unatoč udvornosti, de la Roche ju je pozorno promatrao. Bilo je doista malo stvari koje on nije znao o ženama. Istina, njegova iskustva uglavnom se nisu odnosila na dame poput Mirelle, koja je i sama bila grabežljivica. On i plesačica bijahu, na neki način, ptice iz istogo jata. Sva njegova umijeća, on je to znao, neće biti iskoristiva u slučaju Mirelle. Ona je bila lukava Parižanka. Ipak, Comte je jednu njezinu slabost odmah nepogrešivo uočio. Odmah je shvatio da se nalazi u nazočnosti vrio bijesne žene, a bijesna žena, Comte je to vrlo dobro znao, uvijek kaže više nego što naiaže oprez. A to može iskoristiti muškarac koji je sačuvao hladnu krv.
- Vrlo je Ijubazno od vas, gospodice, što ukazujete čast mome skromnome boravištu.
- Imamo zajedničke prijatelje u Parizu - prijede na stvar Mirelle. - Oni su mi govorili o vama, no danas sam došla jednim drugim povodom. Govorili su mi o vama i u Nici - ali na drugi način. Shvaćate li~
- Ah~ - uspije izustiti Comte.
- Bit ću okrutna - nastavi plesačica - iako mi je, vjerujte mi, stalo do vaše dobrobiti. U Nici se priča, gospodine grofe, da ste ubojica jedne engleske lady, gospode Kettering.
-Jal Ubojica gospode Kettering? Kako apsurdnol
U njegovu glasu bilo je više mlakosti nego odricanja, jer je znao da će je tako najbolje navesti da kaže još nešto. - (pak - bijaše ona uporna - o tome se govori.
- Ljude zanimaju svakakve priče - odvrati grof ravnodušno. - Bilo bi mi ispod časti shvatiti ozbiljno takve divlje optužbe.
- Ne razumijete me - reče mu Mirelle upiljivši svoje crne oči u njega. - Nije to priča besposličara s ulice, nego policije.
- Policije~ - Comte ustane, ponovo probucfena duha. Mirelle kimne snažno nekoliko puta.
- Da, da. Shvaćate li me, ja imam prijatelje posvuda. I sam prefekt... - Ona ostavi rečenicu nedovršenu, uz rječit trzaj ramena.
- Koji nije indiskretan kad je posrijedi lijepa, jedna lijepa žena8 - prošapće de la Roche Ijubazno.
- Policija vjeruje da ste vi ubili gospodu Kettering. Ali ona je u krivu.
- Sigurno je u krivu - složi se on s njom živahno. - Vi to kažete, ali vi ne znate istinu koju ja znam. On je pogleda radoznalo.
- Vi znate tko je ubio gospodu Kettering~ Je li to ono što mi želite reći, gospodice?
Mirelle snažno kimne. - Da.
- Tko je to bio~ - upita Comte oštro.
- Njezin suprug. - Ona se približi de la Rocheu, govoreći tihim glasom koji je kipio od bijesa i uzbudenja. Nju je ubio njezin vlastiti suprug.
Comte se nasloni u stolcu. Njegovo lice postane maska. - Dopustite, upitat ću vas, gospodice, kako to znate~ - Kako to znam~ - Mirelle skoči na noge glasno se
smijući. - Sam se time hvalio unaprijed. On je bio propao, bankrotirao, ostao bez časti. Mogla ga je spasiti samo smrt njegove žene. Tako mi je rekao. Putovali smo zajedno istim vozom, ali ona to nije smjela doznati. Zašto, pitam vas~ Zato da bi se mogao prikrasti u noći... Ahl - Ona sklopi oči. - Kao da vidim kako se to dogada.
Grof se nakašlje. y
- Možda, možda - promrmlja. - Ali u tom slučaju on valjda ne bi ukrao njezine dragulje$
- Draguljel - uzdahne Mirelle. - Ah, ti rubini... Njezine se oči zamagliše, a svjetlo iz njih nestane. Comte ju je radoznalo promatrao, pomislivši po tko zna koji put o magičnom utjecaju dragoga kamenja na ženski spol. On je vrati praktičnim pitanjima.
- Što zapravo želite od mene, gospodice$
I Mirelle živne, pošto joj se vratio poslovni duh.
- Želim nešto jednostavno. Otići ćete do policije i reći da je gospodin Kettering ubojica.
- A što ako mi ne povjeruju~ Ako zatraže dokaz~ Promatrao ju je pozorno.
Mirelle se nasmije i omota svoju narančastu i crnu zastavu tješnje oko sebe.
- Pošaljite ih k meni, gospodine grofe - reče. - Ja ću im dati dokaz koji žele.
Nakon što je ispunila svoj zadatak, ona se digne i nestane poput vihora.
Comte ju je gledao s dignutim obrvama.
Ona je sva u bijesu, promrmlja. Što ju je toliko uzrujalo~ Ipak, previše pokazuje svoje karte. Vjeruje li doista da je gospodin Kettering ubio svoju ženu~ I željela bi da ja u to povjerujeml Željela bi da povjeruje i policija.
On se nasmiješi sam sebi. Nije imao nikakave namjere otići do policije. Vidio je različite druge mogućnosti, a sudeći po njegovu osmijehu, bile su mu ugodne.
Ali sad se opet namršti. Prema Mirellinim riječima, u nj je sumnjala policija. Možda je to bilo točno, a možda i nije. Bijesna žena one vrste kojoj je pripadala plesačica neće se mnogo brinuti o strogoj istinitosti svojih izjova. S druge strane, možda se domogla neke povjerljive informacije. U tom slučaju - usta mu se stisnuše - u tom slučaju mora poduzeti mjere opreza.
Ude u kuću i još jedanput upita Hipolyte jesu li ikakvi neznanci navraćali u kuću. Sobar je ustrajao na tvrdnji da ih nije bilo. Comte ode u svoju spavaonicu i pride starom pisaćem stolu koji je stajao uza zid. Podiže njegov poklopac i svojim nježnim prstom dotakne odskočno pero u dnu jedne udubine. Iz nje izleti ladičica, a u njoj je bio omot u smedem papiru. Comte ga uzme i zadrži, važući ga u ruci trenutak ili dva. Prinese ruku glavi i uz mali grč boli iščupa jednu dlaku. Stavi je na rub ladičice i zatim je pažljivo vrati na svoje mjesto. Držeći i dalje mali omot u ruci, on side dolje i uputi se do garaže u kojoj je bio purpurni dvosjed. Nakon deset minuta već je jurio cestom prema Monte Ca~ lu.
U kockarnici je proveo nekoliko sati, a zatim se sjuri u grad. Ude ponovno u dvosjed i krene prema Mentoneu. Ranije, tijekom poslijepodneva bio je zamijetio neupadljiv sivi automobil na maloj u.daljenosti od sebe. Sad go ponovo uoči. Nasmiješi se sam sebi. Cesta se neprestano uspinjala. Comte pritisne do kraja ubrzivač i njegov mali crveni dvosjed, građen po posebnoj narudžbi i sa strojem koji je bio snažniji nego što bi se to moglo naslutiti, poleti poput strijele.
On se okrene i nasmije: neupadljivi sivi auto sve je više zaostajao. Stvarajući oblak prašine, mali crveni dvosjed gutao je cestu. Sad je već jurio pogibeljno, ali Comte je bio prvorazredan vozač. Zatim se počne spuštati, vijugajući bez prekida. Comte smanji brzinu i zaustavi se pred poštanskim uredom. Iskoči iz kola, otvori poklopac kutije za alat, izvuče odande mali omot u smedem papiru i pojuri u ured. Dvije minute kasnije, već se vraćao u smjeru Mentonea. Kad je sivi automobil ondje stigao, mirno je ispijao poslijepodnevni čaj na terasi jednoga hotela.
Zatim se vrati u Monte Carlo, naruči ondje večeru i napokon se vrati kući prije ponoći. Dočekao ga je Hipolyte smrknuta lica.
- Ahl Gospodin grof je stigao. Nije li mi gospodin grof slučajno telefonirao~
Comte zatrese glavom.
- Pa ipak, u tri sata poslijepodne dobio sam poruku gospodina grofa, da odem u Nicu i pojavim se u hotelu Negresco.
- Ma nemojte - reče Comte. - I, jeste li otišli?
- Naravno, gospodine, ali kod Negresca nisu znali ništa o gospodinu grofu. On nije bio ondje.
- Ahl - izusti Comte. - U taj je sat Marie jamačno bila u poslijepodnevnoj kupoviniZ
- Tako je, gospodine grofe.
- Onda nije važno - zaključi Comte. - Svakako je neka pogreška. On se popne stubištem smijuljeći se. Našavši se u spavaonici, zabravi vrata i pogleda po
zorno oko sebe. Sve je izgledalo obično. Otvori nekoliko ladica i ormara. Zatim kimne. Sve je bilo vraćeno zamalo na isto mjesto kako je ostavljeno, ali ne sasvim. Očito, ovdje je bila obavljena temeljita premetačina.
Ode do pisaćega stola i pritisne otponac. Ladičica iz leti, ali dlake nije bilo na mjestu na kojem ju je ostavio. On kimne nekoliko puta.
- Naša francuska policija je izvrsna - promrmlja. Ništa joj ne promiče.

20 poglavlje: Katarina stiče prijateljicu

Sutradan ujutro Katherine i Lenox sjedile su na terasi vile Marguerite. Medu njima se razvijalo nešto poput prijateljstva, unatoč razlici u godinama. Da nije bilo Lenox, Katherine bi smatrala život u vili Marguerite sasvim nepodnošljivim. Slučaj Kettering bio je trenutačno glavna tema. Lady Tamplin otvoreno je iskorištavala povezanost svoje gošće sa slučajem, koliko god je to mogla. I najupornija odbijanja koja su bila u Katherininoj moći zakazivala su pred samosvijesti lady Tamplin. lenox se pritom držala po strani, naizgled zabavljena manevrima svoje majke, ali sa suosjećajnim razumijevanjem Katherininih osjećaja. Neprilici nije odmagao ni Chubby, čije je prostodušni užitak bio gotovo neutoljiv pa je, primjerice, svima i svakome ovako predstavljao Katherinu:
- Ovo je gospodica Grey. Poznat vam je slučaj iz Plavoga voza~ E, ona je u njemu bila do grla! Imala je dugi razgovor s Ruth Kettering nekoliko sati prije umorstva. To se zove sreća, zar ne$
Nekoliko takvih primjedaba nagnalo je Katherinu toga jutra na neuobičajeni odgovor; zato, kad su ostale same, Lenox uoči, otežući na svoj uobičajeni način:
- Niste navikli na izrabljivanje, čini se~ Morate još mnogo toga naučiti, Katherine!
- Žao mi je što sam izgubila živce. Obično mi se to ne dogada.
- Vrijeme je da nQučite kako da se ispušete. Chubby je obični magarac; od njega nema štete. Majka, naravno, čini sve što hoće ali možete se zbog nje uzrujavati do sudnjega dana a da to ne učini na nju nikakav dojam. Ona će samo rastvoriti svoje široke, tužnoplave oči i neće se oko toga brinuti.
Katherine ne reče ništa na primjedbu koja se mogla i očekivati, pa lenox produži:
- Ja sam poput Chubbya. Uživam u dobrom umorstvu; osim toga, Derek je nešto posebno.
Katherine kimne.
- I tako, ručali ste s njime jučer - nastavi Lenox zamišIjeno. -Je 1i vam on drag, Katherine~
Katherine je neko vrijeme razmišljala o odgovoru. Ne znam - odgovori vrlo polagano.
- On je vrlo privlačan. - Doista, privlačan je.
- Što vam se na njemu ne dopada~
Katherine ne odgovori na pitanje, ili barem ne izravno. - Govorio mi je o ženinoj smrti - reče. - Spomenuo je kako se ne želi pretvarati da je to za nj išta drugo osim goleme sreće.
- I to vas je dakako pogodilo, pretpostavljam - reče Lenox. Zastane, a zatim doda prilično neobičnim tonom: Vi mu se svidate, Katherine.
- On me je počastio vrlo dobrim ručkom - odgovori Katherine smijući se.
Lenox nije htjela dopustiti da bude odvučena na sporedni kolosjek.
- Primijetila sam to one večeri kad je došao ovamo reče zamišljeno. - Zbog načina kako vas je promatrao, iako vi niste njegov vobičajeni tip... Naprotiv. Zamišljam da je to kao religija: dolazi s godinama.
- Gospodicu traže preko telefona - reče Marie koja se pojavila na prozoru salona. - Gospodin Hercule Poirot želi s njom razgovarati.
- Bit će još krvi i oluja. Podite, Katherine, podite i zabavite se sa svojim detektivom.
Intonacija glasa Hercule Poirota učinila se Katherini čistom i odredenom.
- Je li to gospodica Gray2 Bon. Gospodice, imam za vas poruku od gospodina Van Aldina, oca gospode Kettering. On bi želio razgovarati s vama, u vili Merguerite ili u hotelu, što vam je ugodnije.
Katherine se zamisli na trenutak i zaključi kako bi dolazak u vilu Marguerite bio Van Aldinu bolan i nepotreban. Lady Tamplin i odviše bi uživala u tom dolasku; ona nikad nije popuštala priliku da uživa u milijunašima. Katherine zato reče Poirotu da će radije doći u Nicu.
- Izvrsno, gospodice. Doći ću po vas automobilom, možda za tri četvrt sata.
Poirot se pojavio točno u odredeno vrijeme. Katherine ga je očekivala, i oni odmah krenuše.
- Dakle, gospodice, kako ste~
Ona pogleda njegove trepćuće oči i potvrdi svoj prvi dojam da je u Herculeu Poirotu bilo nečega vrlo privlačnog.
- Ovo je naš roman policier, zar ne$ - reče Poirot. Obećao sam vam da ćemo zajedno istraživati. A ja uvijek održavam svoja obećanja.
- Previše ste Ijubazni - promrmlja Katherine.
- Ah, samo se pretvarate; recite mi radije želite li ili ne želite čuti kako slučaj napreduje~
Katherine prizna da želi, i Poirot počne s vrlo preciznim portretom Comte de (a Rochea.
- Vi mislite da ju je on ubio - reče Katherine zamišljeno. - To je teorija - odvrati Poirot oprezno.
- Vjerujete li u nju2
- Nisam to rekao. A vi, gospodice, što o tome mislite~ Katherine zatrese glavom.
- Otkud bih mogla znatiđ Ne znam ništa o takvim stvarima, ali morala bih reći...
- Da~ - potakne je Poirot.
- Dobro, iz onoga što ste rekli, ne proizlazi da bi Comte bilo koga ubio.
- Vrlo dobro - usklikne Poirot. ~ Slažete se sa mnom. To ste upravo rekli. - Pogleda je zatim strožije. - Ali recite mi, jeste li se ikad sreli s Derekom Ketteringom~
- Upoznala sam ga kod lady Tamplin i jučer sam s njim ručala.
- Un mauvais sujet- reče Poirot zatresavši glavom. Ali žene to vole, zar ne~
Namignu Katherini i oboje se nasmijaše.
- On je čovjek kojega se mora primijetiti - produži Poirot. - Bez sumnje ste ga uočili u Plavome vozu~
- Da, zapazila sam ga. - U vagonu za ručanje2
- Ne, nisam ga primijetila za obrokom. Vidjela sam ga samo jednom, kad je ulazio u odjeljak svoje žene. Poirot kimne. - Čudna stvar - promrmlja. - Koliko se
sjećam, gospodice, rekoste da ste prilikom zadržavanja u Lyonu bili budni i gledali kroz prozor vagona2 Jeste li vidjeli visokoga tamnoputog čovjeka poput Comte de la Rochea, kako izlazi iz voza~
Katherine zatrese glavom. - Mislim da nisam vidjela nikoga - reče. - Iz voza je izašao neki mladoliki čovjek s kapom i ogrtačem, ali mislim da ga nije napustio nego je samo prošetao peronom. Bio je zatim i neki debeli Francuz s bradom, u pidžami i s ogrtačem, koji je htio popiti šalicu kave. Mislim da su ostali bili željezničarski službenici.
Poirot kimne nekoliko puta. - Prema tome, kao što i sami vidite, Comte de la Roche ima alibi. Svaki alibi je inače vraški nezgodna stvar, uvijek podložan najtežim sumnjama. Evo nas!
Otidoše ravno u Van Aldinov apartman, gdje su zatekli Knightona. Poirot ga predstavi Katherini. Nakon nekoliko općenitih rečenica, Knighton reče: - Javit ću gospodinu Van Aldinu da je gospodica Grey ovdje.
On ode u susjednu sobu. Nakon tihe razmjene nekoliko riječi, Van Aldin ude i pristupi ;raširenih ruku Katherini, pogledavajući je u isti mah lukavo i prodorno.
- Drago mi je što vas vidim, gospodice Grey - reče jednostavno. Osjetila je da ima pred sobom nekoga u iskrenoj tuzi, utoliko stvarnijoj koliko su manjkali bilo kakvi vanjski znaci.
On privuče stolicu. - Sjednite, molim vas, i počnite. Poirot i Knighton uljudno su se povukli u susjednu prostoriju. Katherini njezina zadaća nije bila teška. Potpuno jednostavno i prirodno, ona je izvijestila o svom razgovoru s Ruth Kettering, riječ po riječ, onoliko približno koliko je mogla. Van Aldin je slušao u tišini, zavaljen u stolicu, dok mu je jedna ruka zaklanjala oči. Kad je dovršila, on joj zahvali.
Oboje su sjedili u tišini, trenutak-dva. Katherine je osjećala da bi u ovom trenu izrazi sućuti bili neumjesni. Kad se milijunaš javio, to je bilo u različitu tonu:
- Vrlo sam vam zahvolan, gospodice Grey. Mislim da ste nešto učinili kako biste mojoj jadnoj Ruth olakšali posljednje sate njezina života. No sada bih vas želio nešto upitati. Vi već znate, gospodin Poirot vas je obavijestio, za onu ništariju s kojom se moja jadna djevojčica bila spetljala. On je bio čovjek o kojem vam je ona govorila, budući da se pripremala na susret s njim. Je li se po vašem sudu moglo dogoditi da ona, nakon razgovora s vama, promijeni nomjeru~ Ili mislite da je naumila ostati pri svojoj riječi~
- Ne mogu vam na to pošteno odgovoriti. Sigurno je samo to da je došla do neke odluke, i zbog toga mi se pričinila bolje raspoloženom.
- Nije vam dala naslutiti namjerava li se vidjeti s onim smrdljivcom - u Parizu ili u Hyeresu2
Katherine kimne odlučno. - Nije o tome rekla ništa.
- Ah! - počne zamišljeno Van Aldin. - To je važna pojedinost. Ipak, vrijeme će reći svoje.
On ustane i otvori vrata susjedne prostorije. Udoše Poirot i Knighton.
Katherine je odbila milijunašev poziv na ručak, pa Knighton sic~e s njom da je otprati do automobila. Kad se vratio, zatekao je Poirota i Van Aldina u dubokom razgovoru.
- ... Kad bismo samo znali što je Ruth bila odlučila reče milijunaš zamišljeno. - Mogla je donijeti više odluka. Možda je odlučila napustiti voz u Parizu i brzojaviti mi. Možda je namjeravala produžiti do juga Francuske i objasniti se s Comteom. Mi smo u mraku - potpunome mraku. Ali imamo sobaričinu riječ da je ona bila iznenadena i zapanjena grofovom pojavom na kolodvoru u Parizu. To, dakle, nije bio dio nekog unaprijed zamišljenog nacrta. Slažete li se sa mnom, Knightone~
- Oprostite, gospodine Van Aldin, nisam vas slušao.
- Sanjate na javi~ - našali se Van Aldin. - To ne nalikuje vama. Čini mi se da vas je opčarala ona djevojka.
- Knighton se zacrveni.
- Ona je doista zgodna djevojka - reče Van Aldin zamišljeno - vrlo zgodna. Jeste li zapazili njezine oči~
- Svaki bi muškarac morao zapaziti njezine oči - reče Knighton.

21. poglavlje: Na tenisu

Proteklo je nekoliko dana. Jednoga jutra Katherine ode na šetnju, a kad se vratila dočeka je nestrpljiva Lenox.
- Zvao vas je vaš mladić, Katherine! - Koga nazivate mojim mladićem~
- Jednoga novoga: tajnika Rufusa Van Aldina. Čini se da ste ga se jako dojmili. Postajete prava srcolomka, Katherine. Najprije Derek Kettering, a sada i mladi Knighton. Zanimljivo je da ga se ja dobro sjećam. Bio je u majčinoj ratnoj bolnici, koju je ona ovdje vodila. Bila sam tada dijete od, možda, osam godina.
-Je li bio teško ranjen~
- Pogoden u nogu. Dobro se sjećam, bilo je prilično gadno. Mislim i da su liječnici tome nešto dodali. Obećali su mu da neće hramati niti imati drugih posljedica, ali to se nije ispunilo.
Dode lady Tamplin i pridruži im se.
- Jesi li to govorila Katherini o bojniku Knightonu~ upita. - Tako dragi dečko! Isprva ga se nisam sjetila - bilo ih je toliko - ali sada mi se vraća pamćenje.
- Prije je bio premalo važan da bi ga trebalo pamtiti - upadne Lenox. - Ali sada, kad je tajnik jednoga američkoga milijunaša, to je druga stvar.
- Dragal - reče lady Tamplin nejasno prigovorivši.
- Zašto me bojnik Knighton zvao - upita napokon Katherine.
- Pitao je biste li pošli na tenis poslijepodne. Uz povoIjan odgovor, on će doći po vas kolima. Majka i ja pristali smo u vaše ime, uz empressement. Dok se vi budete zabavljali s milijunaševim tajnikom, Katherine, meni biste mogli pružiti priliku sa samim milijunašom. On ima oko šezdeset, ako se ne varam, pa bi mu to bila prilika da uživa u jednoj mladici kao što sam ja.
- Voljela bih vidjeti gospodina Van Aldina - dometne lady Tamplin ozbiljnim glasom - o njemu se toliko govorilo. Poput onih privlačnih grubijana zapadnoga svijeta... Tako privlačnih - promrmlja ona na kraju.
- Bojnik Knighton je izričito rekao da je to poziv gospodina Van Aldina - reče Lenox. - To je toliko puta ponovio, da sam počela sumnjati. Vi i Knighton bili biste vrlo zgodan par, Katherine. Bog vas blagoslovio.
Katherine se nasmije i ode na kat promijeniti odjeću. Knighton je stigao ubrzo nakon ručka i podnio je hrabro izraze priznanja lady Tamplin.
Dok su se vozili prema Cannesu, on reče Katherini: - Lady Tamplin se, začudo, malo promijenila.
- Izgledom ili ponašanjem~
- Jednim i drugim. Mislim da je već prilično iza četrdesete, ali još uvijek je vrlo lijepa žena.
- Doista - složi se Katherine.
- Drago mi je što dolazite - nastavi Knighton. - Gospodin Poirot će se takoder pridružiti. Kako izniman čovječuljakl Poznajete li ga dobro, gospodice Grey$
Katherine zatrese glavom. - Upoznala sam ga u vozu na putu ovamo. Čitala sam neki detektivski roman, i dogodilo se da mu kažem kako se takve stvari ne dogadaju u stvarnome životu. Naravno, nisam imala pojma iko je on.
- On je vrlo značajna osoba - objasni Knighton - i učinio je već mnoge važne stvari. On je genij koji ide do korijena dogadaja, ali do samoga kraja nitko ne zna što on zapravo misli. Sjećam se da sam jednom prilikom boravio u Yorkshireu, kad su bili ukradeni dragulji lady Clanravon. Isprva se to pričinjalo običnom pljačkom, ali mjesna je policija bila potpuno zbunjena. Pokušavao sam ih nagovoriti da dovedu Herculea Poirota, objašnjavajući im kako bi im jedino on mogao pomoći, no oni su poklonili povjerenje Scotland Yardu.
- I, što se dogodilo~ - upita Katherine radoznalo.
- Dragulji nisu nikad nadeni - odgovori Knighton suho. - Vi doista imate vjeru u njega~
- Doista. Comte de la Roche je obična ništarija, ali se dosad uspio izvući. Mislim da je u Poirotu naišao na pravog protivnika.
- Comte de la Roche - reče Katherine zamišljeno. Vi dakle doista vjerujete da je to on učinio~
- Naravno. Knighton je pogleda iznenadeno. - Zar vi ne vjerujeteđ
- Oh, da - brzo izusti Katherine. - Osim ako je to bila obična pljačka u vozu.
- Moglo bi biti i to, naravno - složi se suvozač - no čini mi se da Comte de la Roche izvrsno pristaje u taj okvir. - Ali on ima alibi.
- Alibil - Knighton se nasmije na privlačni, njemu svojstveni način. - Vi kažete da čitate detektivske romane, gospodice Grey. Morate, dakle, znati da je onaj tko ima savršen alibi redovito vrlo sumnjiv.
- Mislite li da je tako i u stvarnome životu~ - upita Katherine smijući se.
- Zašto ne~ Mašta je utemeljena na činjenicama. - Ali im je prilično nadmoćna - natukne Katherine.
- Možda. U svakom slučaju, kad bih bio zločinac, ne bih volio imati Herculea Poirota na tragu.
- Ni ja - zaključi Katherine i nasmije se.
Dočekao ih je Poirot. Kako je dan bio vruć, on je bio odjeven u bijelo platneno odijelo, s bijelom kamelijom u rupici za cvijet.
- Bonjovr, mademoiselle - reče Poirot. - Izgledam ~ pravi Englez, zar ne~
- Izgledate izvrsno - reče Katherine taktično.
- Rugate mi se - dosjeti se Poirot. - Ali ne smeta, tata irot uvijek se smije posljednji.
- Gdje je gospodin Van Aldin~ - upita Knighton.
- Pridružit će nam se. Uistinu, moj prijatelju, on nije :više zadovoljan mnome. Ah, ti Amerikanci, oni ne znani za odmor ni za mir! Gospodin Van Aldin volio bih se citi u potjeru za kriminalcima po svim puteljcima u Nici.
- Moja je dužnost pretpostaviti da to i ne bi bio tako naum - primijeti Knighton.
- Niste u pravu - usprotivi se Poirot. - U tim stvarima nije nužna energetičnost nego finoća. Na tenisu susreće se baš svakoga i zato je to tako važno. Evo gospodina Ketteringa!
Derek im se brzo približi. Izgledao je bezobzirno i Ijutito, kao da ga je nešto uzrujalo. On i Knighton pozdraviše se prilično hladno. Tek je Poirot naizgled bio bez ikakva znaka napetosti, dok je čavrljao pokušavajući svakoga razonoditi. Dijelio je okolo male komplimente.
- Zadivljuje me, gospodine Kettering, kako dobro vi govorite francuski - primijeti - tako dobro da biste mogli biti zamijenjeni za Francuza ako biste to samo htjeli. A to je zaista velik pothvat medu Englezima.
- I ja bih to željala - reče Katherine. - Nažalost, previše sam svjesna da je moj francuski od one neugodne britanske vrste.
Oni dodoše do svojih sjedala; Knighton gotovo istoga trena primijeti kako mu njegov poslodavac domahuje s druge strane igrališta da mu se pridruži. On ode do njega.
- Svida mi se taj mladi čovjek - reče Poirot, šaljući smiješak za tajnikom koji je odlazio. - A vama, gospodice~
- Vrlo mi je drag.
- A vama, gospodine Kettering~
Na Derekovim ustima kao da je već postojao brz odgovor, ali on zastane budući da ga je nešto u svjetlicavim Belgijančevim očima odjednom učinilo opreznim. On zatim progovori, birajući riječi.
- Knighton je vrlo dobar mladić - reče.
U jednom trenu Katherine se pričini da je Poirot bio razočaran.
- On vam se divi, gospodine Poirot - reče ona i ponovi ono što joj je Knighton o njemu govorio. Zabavljalo ju je gledati maloga čovjeka kako se zadovoljno šepuri, nadimajući grudni koš i usvajajući neki izraz lažne skromnosti koji nikoga nije mogao prevariti.
- Sad sam se nečega sjetio, gospodice - reče on odjednom. Kad ste sjedili u vozu i razgovarali s pokojnicom, mislim da ste ispustili dozu za cigarete.
Katherine ga pogleda iznenadeno. - Nisam - reče. Poirot na to izvuče iz džepa predmet od meke plave kože, sa zlatnim inicijalom, slovom "K".
- Ne, to nije moje - potvrdi Katherine.
- Ah, tisuću puta molim ispriku. Vjerojatno je onda pripadao pokojnici: "K" za Kettering. Bili smo u dvojbi jer je u njezinoj torbici pronadena još jedna doza za cigarete, pa smo se pitafi zašto bi imala dvije. On se okrene prema Dereku. - Vi ne znate pretpostavljam, je li ovo bila ili nije bila doza vaše žene?
Kao da je Derek ustuknuo. On promuca: - Ne, ne znam. Vjerojatno je tako.
- Nije li slučajno vašaZ
- Svakako ne. Da je moja, teško bi se mogla pronaći medu stvarima moje žene.
Nikad Poirot nije izgledao tako prostodušno i djetinjasto.
- Pomislio sam da vam je možda ispala kad ste bili u odjeljku vaše žene - objasni on naprečac.
- Nikad nisam ondje bio. To sam već rekao policiji više od deset puta.
- Tisuću isprika - reče Poirot uljudno. - Gospodica je spomenula da vas je vidjela kako ulazite u odjeljak. Katherine pogleda Dereka. Lice mu je problijedilo, no
možda joj se to samo pričinilo. Njegov smijeh, kad se napokon začuo, zvučao je prilično prirodno.
- Pogriješili ste, gospodice Grey - reče on glasom u kojem se nije osjećao napor. - Prema onome što mi je bilo rečeno u policiji, moj odjeljak je bio udaljen od njezinoga samo jedna ili dvoja vrata - iako tada o tome nisam imao pojma. Vjerojatno ste me vidjeli kako ulazim u svoj odjeIjak. - On se podiže kad je ugledao Van Aldina i Knightona kako se približavaju.
- Sad ću vas morati napustiti - najavi on. - Ne mogu biti pokraj svoga tasta ni tren.
Van Aldin pozdravi Katherine udvorno, ali je očito bio loše volje.
- Cini se da vas jako privlači gledanje tenisa, gospodine Poirot - zaškrguće on.
- Da, to mi čini zadovoljstvo - odvrati Poirot mirno.
- Tako je to u Francuskoj - reče Van Aldin. - Mi u Državama načinjeni smo od žilavije tvari. Kod nas posao dolazi prije užitka.
Poirot se nije uvrijedio; naprotiv, nasmiješio se Ijubazno nezadovoljnom milijunašu.
- Nemojte se uzrujavati, molim vas. Svatko ima svoje metode. Ja sam oduvijek nalazio da je kombiniranje posla sa zadovoljstvom vrlo ugodan način.
On promotri oboje nazočnih, koji su se upustili u živ razgovor. Poirot kimne zadovoljno, a zatim se približi milijunašu govoreći ispod glasa.
- Nisam ovdje samo radi zadovoljstva, gospodine Van Aldin. Pogledajte preko puta visokoga starijega gospodina - onoga sa žutim licem i veličanstvenom bradom. - Da, što nas se on tiče$
- To je gospodin Papopolous - reče Poirot. - Grk, dakle2
- Kao što vi kažete - Grk. On je staretinar svjetskoga ugleda. Ima malu trgovinu u Parizu, ali policija se pita je li samo Yo.
- A što bi još bio.
- Primatelj ukradenih predmeta, osobito dragulja. U poslu ponovnoga brušenja i ponovnoga rasporedivanja dragoga kamenja nema ničega što bi njemu bilo nepoznato. On posluje s najvišima u Europi, ali podjednako i s najnižim ološem u podzemlju.
Van Aldin promotri Poirota iznanada probudenom pozornošću.
- I onda2 - upita on, s novom bojom glasa.
- Pitam se - reče Poirot - ja, Hercule Poirot - on se lupi teatralno po grudima - pitam se zašto je gospodin Papopolous odjednom doputovao u Nicu~
Van Aldina se to snažno dojmilo. Neko vrijeme sumnjao je u ozbiljnost njegova posla, da je obični paseur. Sad se naglo vratio svome prwotnome mišljenju. Pogleda maloga detektiva ravno u oči.
- Ispričavam se, gospodine Poirot.
Poirot otkloni ispriku pretjeranom gestom. - Nije to važno - reče. - A sad me slušajte, gospodine Van Aldin: imam novosti za vas.
Milijunaš ga pogleda oštro i silno zainteresirano.
- Kao što rekoh, to će vas zanimati. Kao što vam je poznato, Comte de la Roche je pod neprekidnom paskom policije još od njegova razgovora s istražnim sucem. Dan kasnije, dok je bio otsutan, pretražena je vila Marina.
- I~ Jesu li nešto našli~ - upita Van Aldin. - Kladio bih se da nisu.
Poirot mu se lako nakloni.
- Vaš opažaj nije pogrešan, gospodine Van Aldin. Nisu pronašli ništa što bi ga okrivljavalo, a nije trebalo ni očekivati da hoće. Comte de la Roche, kako ste i sami izričito izjavljivali, nije roden jučer. On je oštrouman gospodin velikog iskustva.
- Dobro, nastavite - zaškrguće Van Aldin.
- Moguće je, dakako, da grof i nije imao kriti štogod kompromitirajuće. Ali tu mogućnost ne smijemo zanemariti. Ako je ipak imao što sakriti, gdje je to2 Nije u njegovoj kući, jer je policija obavila premetačinu temeljito. On to ne nosi sobom, jer je svjestan da bi mogao svakoga trena biti pritvoren. Preostaje njegov automobil. Kao što rekoh, bio je pod paskom, pa su ga onoga dana slijedili do Monte Car la. Odande je nastavio cestom za Mentone, vozeći sam. On ima vrio snažan automobil, pa je izmakao progoniteljima koji su ga za četvrt sata potpuno izgubili iz vida.
- I vi mislite da je u tom kratkom razdoblju nešto usput sakrio~ - upita Van Aldin, živo zainteresiran.
- Usput, ne. Ca n est pas practique. Ali slušajte me sada - nešto sam tim povodom natuknuo gospodinu Carregeu, a on se sa mnom slaže. U svim okolnim poštanskim uredima provjeravao je postoji li netko tko poznaje de la Rochea iz videnja. Naime, najbolji način da se neka stvar sakrije jest poslati je poštom.
- I onda$ - upita Van Aldin, čije je lice pokazivalo najveće zanimanje.
- Voilal Dramatskim potezom Poirot izvuče omot površno umotan u smedi papir, s kojega je uzica već bila skinuta.
- U onih četvrt sata, naš je džentlmen dao otpremiti ovo.
- Adresa~ - upita nestrpljivo sugovornik. Poirot kimne.
- Možda bi nam mogla nešto reći, ali uistinu ništa ne kaže. Omot je bio adresiran na jedan od onih kioska u Parizu, u kojima se čuvaju pisma i omoti uz malu nadoknadu dok ih netko ne podigne.
- Dobro, ali što je unutra2 - upita Van Aldin nestrpljivo.
Poirot skine smedi omotni papir ispod kojega izviri kutija od Ijepenke. On se osvrne oko sebe.
- Ovo je dobar trenutak - reče on mirno. - Sve su oči uprte u tenis. Pogledajte, gospodinel
Podigne na tren poklopac kutije. Od milijunaša se začuje usklik krajnjega iznenađenja. lice mu je problijedilo. - Moj Bože! - uzdahne. Rubini!
Sjedio je neko vrijeme kao očaran. Poirot ponovno zamota kutiju uz ozaren izraz lica. Milijunaš se zatim prene, pristupi Poirotu i počne tresti njegovu ruku tako srdačno da je mali čovjek zajaukao.
- To je sjajno - reče Van Aldin. - Sjajno! Vi ste vrijedni koliko ste teški, gospodine Poirot. Jednom zauvijek, vrijedni ste koliko ste teški.
- Nije to ništa - reče skromno Poirot. - Red, metoda, pripravnost na sve što nas može zateći - to je sva tajna.
- I sada je, pretpostavljam, Comte de la Roche uhićen - nastavi zaneseno Van Aldin.
- Ne - presiječe Poirot.
Na Van Aldinovu licu ukaza se krajnja zapanjenost. - Ali zašto~ Što im još treba~
- Grofov alibi još nije oboren. - Ali to je glupost!
- Točno - odgovori Poirot. - I ja mislim da je to glupost, ali moram dokazati da alibi ne vrijedi.
- U međuvremenu, pobjeći će vam.
Poirot snažno zatrese glavom.
- Neće - odvrati. - Comte ni po koju cijenu ne može žrtvovati svoj društveni ugled.
Van Aldin je i dalje bio nezadovoljan. - Ali, ja ne vidim...
Poirot podigne ruku. Samo tren, gospodine. Imam jednu malu zamisao. Mnogi su se Ijudi ismijavali malim idejama ~lerculea Poirota - ali nisu bili u pravu.
- Dobro - reče Van Aldin - krenite već jednom. Koja je to mala zamisao.
Poirot zastane tren, a zatim reče:
- Posjetit ću vas u vašem hotelu sutra i jedanaest prije podne. Do tada, nikome ni riječil

22. poglavlje: Gospodin Papopolous doručkuje

Gospodin Papopolous sjedio je za doručkom, a preko puta bijaše njegova kći Zia.
Začuje se kucanje na vratima; unutra ude sluga s posjetnicom za gospodina Papopolousa. On je promotri, podiže obrve i doda kćerci.
- Hm - reče gospodin Papopolous češući se iza uha. - Hercule Poirot, pitam se zašto$
Otac i kći se pogledaše.
- Vidio sam ga jučer na tenisu - reče Papopolous. Zia, to mi se ne dopada.
- Nekada ti je bio vrlo koristan - podsjeti ga kći.
, - To je točno - prizna gospodin Papopolous. - Ali, koliko ja čujem, povukao se iz djelatne službe.
Otac i kći izrnijenjivali su ove napomene na vlastitome jeziku. Sad se Papopolous okrene sluzi i reče mu francuski:
- Fai~es monter ce monsieur.
Uskoro se pojavi Poirot, izvrsno odjeven, mašući štapom i bezbrižna izgleda.
- Dragi gospodine Papopolousl - Dragi gospodine Poirot!
- Draga gospodice Zial - Poirot se lako nakloni.
- Ispričat ćete nas što nastavljamo s doručkom - reče gospodin Papopolous ulijevajuću sebi još jednu šalicu kave. - Posjećujete nas - hm - prilično rano.
- To je doista skandalozno - prizna Poirot - ali kao što ćete vidjeti, u velikoj sam žurbi.
- Ah! - promrmlja gospodin Papopolous. - U nekom ste, dakle, poslu~
- U vrlo ozbiljnome poslu - reče Poirot. - Riječ je o smrti gospode Kettering.
- Da se podsjetim. - Papopolous podigne nevino pogled prema stropu. - To je ona dama koja je nadena mrtva u Plavome vozu, zar ne2 Čitao sam o tome u novinama, ali nije bilo riječi o prljavoj igri.
- U interesu pravde - objasni Poirot - držalo se potrebnim prešutjeti činjenice.
Nastupi stanka.
- I, kako vam mogu pomoći~ - upita mešetar Ijubazno. - Voila - reče Poirot. - Prelazim odmah na stvar. - On uzme onu istu kutiju s kojom se bavio u Cannesu i, otvorivši je, izvadi rubine i gurne ih preko stola do gospodina Papopolous.
Premda ga je Poirot pozorno promatrao, na licu staroga čovjeka nije se pomaknuo ni jedan mišić. On uzme dragulje, razgleda ih prilično odsutna izraza; zatim pogleda upitno detektiva:
- Izvanredni su, zar ne2 - upita Poirot. - Zaista su sjajni - odvrati Papopolous. - Što biste rekli, koliko su vrijedni~ Grkovo lice malo zadrhta.
- Trebam li vam doista reći, gospodine Poirot~ - upita. - Vi ste lukavi, gospodine Papopolous. Ne, nije potrebno. Nisu li, na primjer, vrijedni pet stotina tisuća dolara~
Papopolous se nasmije, a Poirot mu se pridruži.
- Kao imitacija - reče Papopolous vraćajući ih Poirotu - oni su, kao što upravo rekoh, sjajni. Bi li bilo odviše indiskretno, ako bih vas upitao kako ste do njih došli~
- Nipošto - reče Poirot. - Nemam ništa protiv da to kažem jednom starom prijatelju kao što ste vi. Bili su u posjedu Comte de la Rochea.
Papopolousove obrve podigoše se upadljivo. - Ma nemojte - promrmlja.
Poirot se nagne naprijed s najprostodušnijim izrazom lica.
- Gospodine Papopolous - reče - stavit ću svoje karte na stol. Original ovih dragulja .ukraden je od gospode Kettering u Plavome vozu. Sad ću vas unaprijed upozoriti: ja se ne bavim pronalaskom ukradenih dragulja. To je posao policije. Ne radim za policiju nego za gospodina Van Aldina, oca ubijene. Želim uhititi čovjeka koji je ubio gospodu Kettering. Dragulji me zanimaju jedino ako me mogu dovesti do toga čovjeka. Razumijete li me~
Posljednje riječi bile su izričito naglašene. Gospodin Papopolous, nepomična lica, samo reče:
= Nastavite.
- Čini se vjerojatnim, gospodine, da će dragulji promijeniti vlasnika u Nici - ako već nisu.
- Ahl - izusti gospodin Papopolous.
On dolije sebi još kave razmišljajući i izgledajući još plemenitijim i patrijarhalnijim nego inače.
- Rekoh sam sebi - produži Poirot - kako doista imam sreće. Moj stari prijatelj Papopolous je u Nici i sigurno će mi pomoći.
- I što mislite, kako bih vam mogao pomoći - upita hladno Papopolous.
- Rekoh sam sebi da je gospodin Papopolous u Nici bez sumnje zbog poslovnih razloga.
- Ni najmanje - reče Papopolous. - Ovdje sam zbog zdravlja i po nalogu liječnika.
On se prazno nakašlje.
- Očajan sam što to čujem - odgovori Poirot s pomalo neiskrenim suosjećanjem. - No dobro, nastavimo. Kad se neki ruski veliki knez, neka austrijska nadvojvodkinja ili talijanski princ odluče prodati svoje obiteljske dragocijenosti - kome dolaze: Gospodinu Papopolousu, zar ne2 On je slavan širom svijeta zbog diskrecije koju pokazuje kad su posrijedi takve stvari.
Sugovornik se nakloni. - Laskate mi.
- Diskrecija je velika stvar - reče Poirot i bi nagraden kratkim smiješkom koji prijede preko Grkova lica. - Ja, takoder, mogu biti diskretan.
Pogledi dvojice susretoše se.
Zatim Poirot nastavi, govoreći vrlo polagano i očito birajući riječi.
- Rekoh sam sebi: ako su ti dragulji promijenili vlasnika u Nici, gospodin Papopolous je sigurno o tome čuo. On zna sve što se dogada u svezi s draguljima.
- Ahl - izusti Papopolous i zagrize croissant.
- Razumjet ćete da policija ne ulazi u to. To je osobna stvar.
- Ponekad se čuju glasine - počne Papopolous oprezno. - Na primjer$
- Ima razloga da vam ih priopćimZ
- Da, mislim da ima - reče Poirot. - Možda ćete se sjetiti da je prije sedamnaest godina izvjesni predmet bio u vašim rukama, ostavljen kao dragocijenost od strane jedne, hm, vrlo istaknute osobe. Predmet je bio vama povjeren, ali je nestao na neobjašnjiv način. Našli ste se u gadnoj nevolji.
Njegove se oči nježno usmjeriše prema djevojci. Gurnula je tanjur i šalicu ustranu i radoznalo slušala, oslonjena laktovima na stol i s bradom medu rukama. I dalje je motreći, Poirot nastavi:
- U to vrijeme ja sam u Parizu. Vi me pozivate. Vi se predajete u moje ruke. Kako ste mi rekli, ako vam vratim onaj predmet, zaslužit ću vašu zahvalnost do smrti. Eh bien! Ja sam vam ga vratio.
Gospodin Papopolous duboko uzdahne.
- Bio je to najneugodniji trenutak u mojoj karijeri promrmlja. '
- Sedamnaest godina je mnogo vremena - reče Poirot zamišljeno - ali vjerujem da ću biti u pravu kad kažem da vaša rasa ne zaboravlja.
- Mislite na Grke - upita Papopolous ponešto ironično. - Nisam mislio na Grke - reče Poirot dvosmisleno. Nastupi tišina, a zatim se starac pribere.
- U pravu ste, gospodine Poirot - reče tiho. - Ja sam Židov. I, kao što rekoste, naša rasa ne zaboravlja.
- Hoćete li mi, dakle, pomoći~
- Ako su posrijedi oni dragulji, gospodine, ne mogu učiniti ništa.
Kao malo prije Poirot, sada je i starac birao riječi.
- Ne znam ništa, nisam čuo ništa. Ali, mogu vam dati dobar savjet ako vas zanimaju utrke.
- U nekim okolnostima, mogle bi me zanimati - reče Poirot neprekidno ga promatrajući.
- U Longchampu će se održati utrke koje bi mogle privući pozornost. Ne mogu to reći sigurno, shvaćate me, jer je vijest već prošla kroz mnogo ruku.
On zastane promatrajući Poirota, kao da se htio uvjeriti je li ga dobro shvatio.
- Savršeno, savršeno - reče Poirot kimajući.
Zavalivši se u stolicu i sklopivši prste gospodin Papopolous reče:
- Ime konja je Marquis, ako se ne varam, ali čini mi se da to nije engleski konj, zar ne, Zia~
- Mislim da nije - reče djevojka. Poirot naglo ustane.
- Hvala vam, gospodine - reče. - Sjajno je kad čovjek može dobiti, kako Englezi kažu, mig iz staje. Au revoir, monsieur, i velika hvala.
On se okrene djevojci.
- Au revoir, mademoiselle Zia. Čini mi se kao da sam vas jučer vidio u Parizu. Rekao bih da nisu prošle ni dvije godine.
- Izmedu šesnaest i trideset i tri ipak je velika razlika - reče Zia tužnim glasom.
- Nije u vašem slučaju - ustvrdi Poirot galantno. Možda biste vi i vaš otac prihvatili moj poziv na večeru.
- Bit će nam vrlo ugodno - odgovori Zia.
- Onda ćemo se dogovoriti - izjavi Poirot. - A sada - je me sauve.
Poirot je hodao cestom pjevuckajući. Zavrti štap, jedanput ili dvaput nasmiješi se sam sebi. Svrati u prvi poštanski ured na koji je naišao i pošalje brzojav. Trebalo mu je neko vrijeme da ga sroči, jer je bio kodiran, pa je morao napregnuti pamćenje. Tobože se odnosi na neki iz gubljeni šal, a bio je poslan inspektoru Jappu u Scotland Yard.
Dekodiran, brzojav je glasio: "Pošaljite mi sve što znate o čovjeku čiji je nadimak Marquis".

23. poglavlje: Nova teorija

Točno u jedanaest sati Poirot se pojavio u Van Aldinovu hotelu. Zatekao je milijunaša samog.
- Vi ste točni, gospodine Poirot - reče on uz smiješak, dok se dizao pozdraviti detektiva.
- Ja sam uvijek točan - odvrati Poirot. - Točnost je stvar koju poštujem. Bez reda i metode...
Zaustavi še. - Ah, moguće je da sam vam o tome već govorio. Predimo na predmet moga posjeta.
- Vaša mala zamisao~
- Da. Moja mala zamisao - Poirot se nasmije.
- Prije svega, gospodine, htio bih još jednom razgovarati sa sobaricom Adom Mason. Je li ona ovdje~
- Da, ovdje je! - Ahl
Van Aldin ga pogleda radoznalo. On pozvoni i mladić bi poslan po Adu Mason.
Poirot je pozdravi uobičajenom ugladenošću koja nikada ne ostaje bez učinka na odredene slojeve.
- Doba~r dan, gospodice. Sjednite, molim vas, ako gospodin to dopušta.
- Da, da, sjednite djevojko - reče Van Aldin.
- Hvala vam, gospodine - izusti ona jednostavno i sjedne na sam rub stolca. Izgledala je kiselija nego ikada prije.
- Došao sam vam postaviti još nekoliko pitanja - reče Poirot. - Moram doći do samoga dna stvari. Neprekidno se vraćam na zagonetku čovjeka u vozu. Bio vam je pokazan Comte de la Roche. Kako rekoste, moguće je da je to bio taj čovjek, ali možda i nije.
- Kao što sam već rekla, gospodine, nikad nisam vidjela lice toga gospodina. Zbog toga je to tako teško. Blistajući, Poirot kimne.
- Točno tako. Shvaćam vaše teš~COĆe. Dobro, gospodice, rekli ste nam da ste bili u službi gospode Kettering dva mjeseca. U to vrijeme, koliko ste puta vidjeli svoga gospodara~
Ada Mason promisli, pa reče: - Samo dva puta.
- Gdje je to bilo~ _
- Jednom je on došao u Curzon Street. Bila sam na go~ njem katu, pa sam se nagnula preko ograde i vidjela ga u predvorju. Bila sam~radoznala, s obzirom na to kako su, hm, stvari medu njima išle. - Sobarica se diskretno nakašlja.
- A drugi put~
- Bila sam u Hyde parku zajedno s Annie, jednom od kućnih djevojaka, i ona mi je pokazala gospodara koji je šetao s nekom nepoznatom damom.
Poirot ponovo kimne.
- A sada me dobro slušajte. Kako znate da onaj čovjek s kojim je vaša gospodarica razgovarala dok je voz stajao u Gare de Lyon - nije bio vaš gospodar8
- Gospodar, gospodine~ Oh, mislim da to nije rriogao biti on.
- Ali niste to sigurni - Poirot je bio uporan.
- Pa... o tome nisam nikad razmišljala, gospodine.
Sobaricu je to očito uzbudilo. _
- Već ste čuli da je u vozu bio i vaš gospodar. Što bi '' dakle bilo prirodnije, nego da je hodnikom došao upravo on~
- Džentlmen koji je razgovarao s gospodaricom morao je doći izvt~na. Bio je obučen za ulicu. Imao je na sebi ogrtač i meki šešir.
- Upravo tako, gospođice, ali promislite malo. Voz je prispio na postaju Gare de Lyon. Mnogi putnici hodaju peronom. I vaša se gospodarica za to pripremala, pa je bez dvojbe, stavila na sebe i svoj krzneni kaput, zar ne~
- Da, gospodine - složi se Ada Mason.
- Isto to čini i vaš gospodar. Voz je zagrijan ali vani, na kolodvoru, je hladno. On uzima ogrtač i šešir i odlazi na šetnju peronom, kad iznenada ugleda na osvijetljenom prozoru gospodu ~Cettering. Dotada nije imao pojma da je ona u vozu. Posve prirodno, on ulazi u vagon i dolazi do njezina odjeljka. Ona usklikne, iznanadena što ga vidi, i brzo zatvara vrata izmec#u dvaju odjeljaka, jer će njihov razgovor jamačno biti privatne naravi.
Poirot se nasloni na stolcu, očekujući učinak svojih riječi. Nitko ne zna bolje od Poirota da se društveni sloj kojemu pripada Ada Mason ne može požurivati. On joj zato mora dati dovoljno vremena da se oslobodi dotadašnjih predrasuda. Nakon tri minute, ona mu reče:
- Gospodine, možda je bilo tako, iako na to nikad nisam pomišljala. Gospodar je takoder visok i tamnoput, otprilike iste grade. Pomislila sam da je to neki gospodin izvana, zato što sam ugledala ogrtač i šešir. Da, to je mogao biti gospoda~. Ali ne bih mogla reći da sam u to sigurna.
- Hvala.vam, gospodice. Ne zahtijevam od vas ništa više. Ah, ipak jednu stvar. Poirot izvadi iz džepa dozu za cigarete koju je već bio pokazao Katherini. -Je li to pripadalo vašoj gospodarici2 - upita sobaricu.
- Ne, to nije gospodaričino, osim...
Zaprepastila se. Jedna misao probijala je put do prednje strane njezine glave.
- Da2 - potakne je Poirot.
- Mislim, gospodine, nisam sigurna ali čini mi se, da je tu dozu gospodarica nabavila s namjerom da je daruje gospodaru.
- Ah - reče Poirot nehajno.
- Ali ne mogu reći je li je doista poklonila ili nije.
- Upravo tako - zaključi Poirot - upravo tako. To je sve, zahvaljujem vam gospodice, i dovidenja.
Ada Mason povuče se diskretno, zatvorivši za sobom vrata bez šuma.
Poirot pogleda Van Aldina, smiješeći se. Milijunaš kao da je bio gromom pogoden.
- Vi mislite...;vi mislite da je to bio Derek? - upita. Ali sve ukazuje na drugo. Pa, zar nije grof upravo razotkriven kao kradljivac dragulja~
- Nije.
- Ali, vi ste rekli... - Što sam rekao2
- Onu priču o draguljima. Pokazali ste mi ih. - Nisam.
Van Aldin je zurio u Poirota.
- Hoćete li reći da ih niste pokazali~ - Nisam.
- Jeste li ludi vi, gospodine Poirot, ili sam ja~
- Nitko od nas dvojice nije lud - reče detektiv. - Vi me nešto pitate i ja vam odgovaram. Pitate me jesam li vam jučer pokazao dragulje i ja odgovaram da nisam. Ono što sam vam bio pokazao, gošpodine Van Aldin, bila je prvorazredna imitacija, koju je od pravih dragulja mogao razlikovati samo stručnjak.

24. poglavlje: Poirot savetuje

Milijunašu je trebalo nekoliko trenutaka da se pribere. Zurio je u Poirota kao da je izgubio dar govora. Mali Belgijanac obrati mu se Ijubazno.
- Da, položaj se time mijenja, zar ne~
- Imitacija! - On se nagne naprijed. - Gospodine Poirot, kad vam je to palo na um~ Jeste li cijelo vrijeme na to smjerali2 Nikad niste povjerovali da je Comte de la Roche ubojica2
- Sumnjao sam - odvrati Poirot tiho. - To sam vam već bio rekao. Pljačka s nasiljem i umorstvom - on energično zatrese glavom - ne, takva slika nije u skladu s osobom kakva je Comte de la Roche.
- Ali, vi vjerujete da je on htio ukrasti dragulje~
- Svakako, o tome ne može biti dvojbe. Evo, ja ću vam reći kako vidim slučaj. Comte je znao za rubine i stvorio je odgovarajući naum. Izmislio je romantičnu priču o knjizi koju piše, kako bi naveo vašu kćerku da ih ponese sa
' sobom. Pritom si je priskrbio točnu kopiju. Jasno je, zar ne, da ih je on naumio zamijeniti. Vaša gospoda kćerka nije bila stručnjak za drago kamenje i trebalo bi joj jamačno
; mnogo vremena prije nego što bi otkrila što se dogodilo. A i kad bi otkrila, ne vjerujem da bi se odlučila na progon Comtea. Previše bi se usput otkrilo! On je imao više njezinih pisama. Da, s grofova stajališta to je bio vrlo siguran naum, nalik nekome kojeg je već jamačno bio ostvario.
- Sada to izgleda prilično jasno - reče milijunaš zamišljeno. .
- A i poklapa se s ličnošću Comte de la Rochea. Nastupi dulja stanka. Van Aldin kao da je još uvijek
prebirao misli po glavi. Kad uzme riječ, nije više bilo okolišanja.
- Koliko dugo ste već sumnjali u moga zeta, gospodine Poirot~
- Od samoga početka. Imao je motiv i priliku. Svatko je uzimao kao činjenicu da je čovjek u gospodinu odjeljku u Parizu Comte de la Roche. I ja sam to mislio. No onda ste mi jednom prilikom spomenuli kako ste nekom zgodom zamijenili Comtea za vašega zeta. To me je podsjetilo da su oni zapravo iste visine i stasa i podjednake puti. Zato su mi se po glavi počele vrtjeti čudne misli. Sobarica je bila u službi vaše kćerke tek kratko vrijeme. Nije bilo vjerojatno da bi mogla po videnju prepoznati Dereka Ketteringa, jer nije živio u Curzon Streetu. Uostalom, čovjek u vozu je pazio da pokrije lice.
- Vi vjerujete... da ju je on ubio~ Poirot podigne ruku.
- Ne, ne. Nisam to rekao. Postoji takva mogućnost, vrlo jaka mogućnost. Bio je u škripcu, prijetila mu je propast. To bi mu bio je dan način da se izvuče.
- Ali, zašto bi uzeo dragulje~
- Zato da zločin nalikuje bilo kojem kojega bi izveli pljačkaši vozova. Inače bi sumnja odmah pala na njega. - Ako je tako kako kažete, što je učinio s rubinima~
- To tek treba vidjeti. Ima više mogućnosti. U Nici je čovjek koji bi mu mogao pomoći, onaj kojega sam vam pokazao na tenisu.
On stane na noge. Podigne se i Van Aldin i stavi ruku na rame maloga čovjeka. Kad je progovorio, glas mu je drhtao od uzbudenja:
- Pronadite mi Ruthina ubojicu - reče. To je sve što od vas zahtijevam.
- Ostavite slučaj u rukama Herculea Poirota - reče on samodopadno. - Ne bojte se, otkrit ću istinu.
On skine zrnce prašine sa šešira, nasmiješi se ohrabrujući milijunaša i ode. Ipak, kako je silazio niz stubište, nešto od njegova samopouzdanja se izgubilo.
Sve je to u redu, promrmlja sam sebi, ali ima teškoća. Da, velikih teškoća. Izlazeći iz hotela odjednom zastane. U automobilu koji se dovezao do hotelskih vrata bila je Katherine Grey, a Darek Kettering stajao je pokraj nje i nešto joj ozbiljno govorio. Trenutak kasnije automobil krene, a Derek ostane na nogostupu gledajući za njim. Na licu mu je bio čudan izraz lica. On nestrpljivo slegne ramenima, duboko udahne i okrene se - da bi se sudario s Herculeom Poirotom. Dva čovjeka se pogledaše, Poirot uporno i bez krzmanja, a Derek s nekom vrstom lakomislenoga prkosa. U njegovu glasu osjeti se podrugljivost.
- Baš je zgodna, zar ne$ Ponašao se sasvim prirodno.
- Da - reče zamišljeno - to je prava riječ za gospodicu Grey. Ona zvuči vrlo engleski, a i gospodica Katherine je prava Engleskinja.
Derek se nije ni pomaknuo ni bilo što pripomenuo. - Ona je svakako simpathique, zar ne~
- Da - reče Derek. - Nema ih mnogo poput nje. Govorio je tiho, kao sam sebi. Poirot značajno kimne glavom. Zatim se približi sugovroniku i progovori sasvim različitim, strogim tonom, kaji je Dereku Ketteringu bio nov.
- Oprostit ćete starom čovjeku ako vam kaže nešto što biste možda ocijenili drskim. Ima jedna stara engleska uzrečica koju bih vam volio navesti. Ona kaže kako je "dobro prekinuti sa starom Ijubavi prije nego što se počne s novom".
Kettering se okrene prema njemu bijesno. - Što dovraga smjerate2
- Vi se Ijutite bez razloga - pokuša ga smiriti Poirot. - Ipak, to sam i očekivao. A što sam htio reći da je na vidiku još jedan automobil s damom u njemu. Ako se okrenete, vidjet ćete ga.
Derek se okrene i lice mu potamni od bijesa. - Mirelle, dovraga! Ja ću je...
Poirot ga zgrabi, sprečavajući da učini ono što je nakanio.
- Je li mudro to što želite učiniti~ - upozori ga on. Njegove su oči svjetlucale zelenim svjetlom. Ali Derek nije uvažio upozoravajuće znakove. Bio je sasvim izvan sebe.
- S njom sam potpuno prekinuo, i ona to dobro zna poviče Derek Ijutito.
- Vi ste prekinuli s njom, no je li ona prekinula s vama2
Derek se hrapavo nasmije.
- Ona se neće oprostiti od dva milijuna funta, ako ikako može - procijedi on grubo. - Utoliko joj možete vjerovati.
Poirot podigne obrve.
- Izgleda prilično cinično to što kažete - promrmlja. - Je li2 - U njegovu iznenadnu smijehu nije bilo maloprijašnje bučnosti. - Dovoljno dugo živim na svijetu, gospodine Poirot, pa mi je jasno da su sve žene više manje iste. - Njegov se izraz odjednom smekša. - Sve osim jedne.
On prkosno ukrsti pogled s Poirotom. Neka živost pojavi se u njegovim očima, a zatim nestane. - One tamo - i on pogleda prema Cap Martinu.
- Ah! - izusti Poirot.
Njegova pomirljivost bijaše dobro sračunata, tako da uzbudi temperament sugovQrnika.
- Znam što želite reći = ubrza Derek - o načinu života koji vodim i o činjenici da je jednostavno nisam vrijedan. Reći ćete mi da ste u pravu; i doista, nije pristojno tako govoriti samo nekoliko dana nakon što je moja žena
umrla, štoviše umorena.
On pokuša uhvatiti dah, a Poirot iskoristi stanku za novu pomirljivu poruku:
- Ali, zapravo, ja nisam rekao ništa od svega toga! - Ipak, hoćete!
- Na primjer2
- Reći ćete kako nemam nikakva izgleda da se oženim Katherinom.
- Ne - zaključi Poirot - neću to reći. Vaš je ugled bijedan, to je istina, ali to ženama nikada ne smeta. Kad biste bili čovjek uzorna značaja, strogoga čudoreda koji nikada nije učinio što ne bi smio i uvijek je činio samo ono što je smio, eh bienl, u tom bih slučaju živo sumnjao u vaš uspjeh.. Moralne vrijednosti, shvatit ćete, nisu romantične. Njih cijene samo udovice.
Derek Kettering nije zastao. Podiže šešir u znak pozdrava i produži ravno naprijed.
- Ca y est - reče Poirot sam sebi. - Vrijeme je da se vratim chez moi.
Zatekao je neumornoga Georgesa kako glača hlače. - Ugodan dan, Georges, ponešto zamoran, ali ne nezanimljiv - reče mu.
- Doista, gospodine.
- Osobnost nekog zločinca, Georges, zanimljiva je. Mnogi zločinci su Ijudi velike osobne privlačnosti.
- Uvijek sam slušao, gospodine, da je doktor Crippen bio vrlo ugodan džentlmen. Ali to mu nije smetalo da svo; ju ženu sasiječe tako da je od nje ostalo kosano meso.
- Vaši su primjeri uvijek prikladni, Georges.
Sobar nije odgovorio, a u tom trenu zazvoni telefon. Poirot digne slušalicu.
- Halo2 Da, ovdje je Hercule Poirot.
- Knighton. Hoćete li pričekati trenutak, gospodine Poirot. Gospodin Van Aldin želi razgovarati s vama.
-Jeste li to vi, gospodine Poirot$ Želim vas obavijestiti da mi je Ada Mason došla po vlastitoj želji. Razmišljala je i razmišljala, reče mi, i sad je gotovo sigurna da je čovjek u vozu u Prizu bio Derek Kettering. Nešto joj se učinilo poznato na njemu, ali u prvi mah nije bila sigurna. Sada, kaže, zamalo da to može potvrditi.
- Hvala vam, gospodine Van Aldin - reče Poirot. Zahvaljujući tome, krećemo naprijed.
On vrati slušalicu i zatim zastane trenutak, uz zagonetan smiješak. Georges mu se morao dvaput obratiti prije nego što je dobio odgovor.
- Da. Što mi želite reći~
- Hoćete li ručati ovdje, gospodine, ili izlazite~
- Ni jedno od toga - odgovori mu Poirot. Uzet ću tisane i leći u krevet. Očekivano se dogodilo, a kad se očekivano dogodi, to me uvijek uzbuduje.

25. poglavlje: Izazov

Dok je Derek prolazio pokraj automobila, iz njega izviri Mirelle.
- Derek, moram s tobom malo razgovarati!
Derek digne šešir, ali prode pokraj nje ne zaustavljajući se. Kad je došao do hotela, vratar ga zaustavi. -Jedan uvaženi gospodin vas očekuje, gospodine.
- Tko je to2 - upita Derek.
- Nije mi priopćio ime, gospodine, ali je rekao da ima s vama važnoga posla pa će pričekati.
- Gdje je on~
- U malom salonu, gospodine. Dao mu je prednost pred dvoranom, jer je, kako reče, prikladniji.
Derek kimne i otputi se u tom smjeru.
Mali je salon, izuzevši tog posjetitelja, bio prazan. U trenutku kad je Derek ušao, on se podigne i nakloni nenametljivom (jubaznošću jednog stranca. Derek je zapravo samo jednom vidio Comte de la Rochea, ali nije imao teškoća prepoznati ga. On se odmah bijesno namršti. Kakve li drskostil
- Comte de la Roche, zar ne~ - reče Derek. - Bojim se da ste izgubili vrijeme dolazeći ovamo.
- Nadam se da ipak nisam - odvrati Comte Ijubazno. Ukazaše se njegovi blještavi zubi.
Comte je svoju privlačnost obično uludo trošio kad je bio posrijedi njegov spol. Svi muškarci, bez iznimke, od svega srca su ga mrzili. Derek Kettering već je postao svjestan dugo zatomljivane želje da grofa fizički izbaci iz prostorije. Suzdržao se samo zato što mu je bilo jasno da bi takav skandal u ovom trenutku najviše štetio njemu osobno. Opet se iznova zadivljen pitao kako je Ruth mogla naći nešto u tom čovjeku. On je bio'hulja, i gore od toga. Derek pogleda s odvratnošću grofove pažljivo njegovane ruke.
- Posjećujem vas - reče Comte; - zbog maloga poslovnoga razloga. Mogao bih vam savjetovati da me saslušate.
Derek osjeti ponovnu želju da ga raspali nogom, ali ponovno odustane. Osjećao je neki prizvuk prijetnje, no on ga je protumačio na svoj način. Bilo je više razloga zbog kojih bi bilo uputno čuti što Comte ima reći.
On sjedne i počne nestrpljivo bubnjati prstima po stolu. - O čemu je dakle riječZ
Ali Comte nije običavao odmah izaći na vidjelo.
- Dopustite mi, gospodine, da vam izrazim sućut zbog vašega nedavnoga gubitka.
- Kad bih bio imalo nasilan spram vas - reče Derek mirno - već biste izletjeli kroz prozor.
On pokaže pokretom glave prozor uz Comtea, koji osjeti nelagodu.
- Ako to želite, gospodine, poslat ću vam svoje prijatelje - reče Comte svisoka.
Derek se nasmije.
- Dakle, dvoboj~ Dragi grofe, ne uzimam vas toliko ozbiljno. Ali bilo bi mi zadovoljstvo da vas potjeram niz Promenade des Anglais.
Comte se nije uvrijedio. On samo podigne obrve i promrmlja:
- Englezi su barbari.
- No dobro - reče Derek. - Što mi to imate priopćiti~ - Bit ću otvoren - reče Comte - i prijeći ću odmah na stvar. To bi nam obojici odgovaralo, zar ne$
On se ponovo ljubazno nasmiješi.
- Nastavite - presiječe ga Derek.
Comte pogleda prema stropu, sklopi prste i tiho promrmlja:
- Stekli ste gomilu novca, gospodine. - A kojeg se to vraga vas tiče~ Comte se pribere.
- Gospodine, moje je ime ocrnjeno! Ja sam osumnjičen, štoviše okrivljen za prljavi zločin.
- Optužba nije došla s moje strane - odvrati Derek. - Kao zainteresirana strana, nisam izražavao nikakvo mišIjenje.
- Ja sam nevin - reče Comte. - Kunem se pred nebesima - on podigne ruku uvis - da sam nevin.
- Koliko mi je poznato, gospodin Carrege je sudac istražitelj koji vodi slučaj, - dade mu do znanja Derek. Comte kao da mig nije zapazio.
- Ne samo što sam neosnovano osumnjičen za zločin koji nisam učinio, nego sam i u ozbiljnim novčanim poteškoćama.
On se znakovito nakašlje. Derek ustane.
- Samo sam to čekao, vi odvratni ucjenjivaču! Neću vam dati ni penya. Moja je žena mrtva, i nikakav skandal koji biste potaknuli nju više ne dira. Pisala vam je bedasta pisma, usudio bih se reći. Kad bi ih otkupio od vas za priličnu svotu, gotovo sam siguran da biste zadržali jedno ili dva. Stoga vam kažem, gospodine de la Roche, da je ucjena podjednako ružna riječ u Engleskoj kao i u Francuskoj. To je moj odgovor. Zbogom!
- Samo trenutak - Comte ispruži ruku dok se Derek pripremao otići. - Vi se varate, gospodine, potpuno se varate. Ja sam ipak pravi gospodin. - Derek se nasmije. - Pisma koja mi pišu dame za mene su ipak svetinja. - On zatrese glavom, načinom koji je odavao plemenitost. - Prijedlog koji ću vam dati druge je naravi. Ja sam, kao što već rekoh, u ozbiljnoj oskudici novca. Moja savjest mogla bi me nagnati da odem do policije i priopćim joj neke informacije.
Derek se vrati na mjesto s kojega je krenuo. - Na što ciljate2
Comte ponovo zabljesne svojim osmijehom.
- Sigurno da nije potrebno zalaziti u pojedinosti frkne on. - Kao što se kaže, važno je vidjeti kome zločin koristi. Upravo sam pripomenuo da ste nedavno stekli pravo malo bogatstvo.
Derek se nasmije.
- Ako je to sve... - počne on prezirno. Comte odmahne glavom
- To nije sve, dragi gospodine. Ne bih došao k vama kad ne bih raspolagao mnogo podrobnijim informacijama nego što je ova. Nije ugodno, gospodine, biti uhićen i osuden zbog umorstva.
Derek mu se približi. Njegovo lice pokazivalo je toliki bijes, da Comte ustukne korak, dva.
- Prijetite li mi~ - upita mladi čovjek Ijutito.
- Ne biste trebali čuti o tome više ni riječi - Comte ga pokuša uvjeriti.
- Od svih kolosalnih blefova koje sam u životu čuo... Comte podigne svoju njegovanu ruku.
- Varate se, to nije blef. Da bih vas uvjerio, reći ću samo ovo. Moje informacije potječu od izvjesne dame. Upravo ona raspolaže neoborivim dokazom da ste vi krivac za zločin.
- Ona? Tko je ona?
- Gospodica Mirelle.
Derek ustukne kao gromom pogoden. - Mirelle - promrmlja.
Comte se požurio iskoristiti prednost koju je stekao.
- Tražim samo sitnicu od sto tisuća franaka - reče. - Što~ - reče Derek odsutno.
- Kao što rekoh, gospodine, sitnica od sto tisuća franaka zadovoljila bi moju... savjest.
Derek kao da se pribrao. On pogleda strogo Comtea.
- Želite (i čuti moj odgovorZ - Molio bih, gospodine.
- Evo ga: idite dovraga!
Ostavljajući Comtea vidno zapanjena da bi mogao progovoriti i riječ, Derek se okrene na petama i izade iz prostorije.
Napuštajući hotel, on pozove taksi i uputi se do Mirelle. Upitavši za nju, dozna da se ponovo vratila. Derek dade vrataru svoju posjetnicu.
- Odnesite ovo gospodici i pitajte je želi li me primiti. Nešto kasnije Derek bijaše zamoljen da ucfe. Derekove nosnice udahnu miris egzotičnoga parfema
čim je prekoračio prag Mirelleina apartmana. Soba je bila pretrpana klinčićima, orhidejama i mimozama. Mirelle je stajaia uz prozor, odjevena u pjenušavi peignoir.
Pristupi mu raširenih ruku.
- Ipak si došao! Znala sam da hoćeš.
On odgurne raširene ruke i pogleda je strogo. - Zašto si mi poslala Comtea de la Rochea~
Ona ga pogleda iznenadeno, u čemu on vidje znak iskrenosti.
- Ja2 Zar bih ti poslala Comtea de la Rochea~ Zašto~ - Očito zbog ucjene - odvrati Derek mračno.
Ona se opet zabulji u njega, a zatim se nasmije.
- Naravno, to je i trebalo očekivati. Ce type Ićr! Ne, Derek, nisam ga poslala.
On je pogleda prodorno, kao da joj je želio pročitati misli.
- Objasnit ću ti! - reče Mirelle. - Posramljena sam, ali objasnit ću ti. Neki dan, shvatit ćeš, bila sam izvan sebe od bijesa, sasvim izvan sebe. - Ona napravi uvjerljivu gestu. - Moja narav ne odlikuje se strpljivošću. Htjela sam ti se osvetiti, otišla sam do Comtea i rekla mu neka policiji ispriča to, to i to. Ali ne boj se, Derek. Nisam posve izgubila glavu pa je dokaz ostao kod mene. Policija ne može učiniti ništa bez moje riječi, razumiješ li$ A onda, onda...
Približi mu se promatrajući ga zažarenim očima. Derek je odgurne. Ona je i dalje stajala, dok su joj se grudi nadimale, a oči suzile u tanak prorez, kao u mačke.
- Budi oprezan, Derek! Budi jako oprezan. Vratio si mi se, zar nisi$
- Nikad ti se neću vratiti - odbije je Derek. - Ah!
Plesačica se pretvorila u mačku. Njezine su oči svjetlucale.
- Dakle, postoji neka druga žena~ Ona s kojom si ručao. Jesam li u pravu2
- Namjeravam predložiti toj dami da se vjenčamo. To možeš i ti znati.
- Ta glupa Engleskinjal Misliš li da ću na to ikada pristati~ Ah, ne! - Njezino lijepo tijelo zadrhti. - Slušaj, Derek, sjećaš li se onoga našega razgovora u londonu~ Rekao si kako te može spasiti jedino smrt tvoje žene. Požalio si što je bila sasvim zdrava. Onda ti je došla na um pomisao na nesreću. I više od toga!
- Pretpostavljam - reče Derek prijezirno - da si upravo taj naš razgovor prepričala Comteu de la Rocheu.
- Mirelle se nasmije.
- Zar sam ja budala~ Što bi policija mogla učiniti s takvom neodredenom pričom2 Pazi! Pružit ću ti posljednju priliku. Napustit ćeš tu Engleskinju i vratiti se meni. A onda, nikad neću izustiti...
- Izustiti, što?
Ona se nasmije. - Mislio si da te nitko nije vidio... - Sto hoćeš reći$
- Kao što rekoh, mislio si da te nitko nije vidio, ali ja sam te vidjela. Mon ami, vidjela sam te kako izlaziš iz odjeljka tvoje žene malo prije nego, što je voz one noći došao u Lyon. A znam i još nešto. Znam da je tvoja žena bila mrtva u trenutku kad si izlazio iz njezina odjeljka.
Derek se zabulji u nju. A zatim, kao u snu, izade iz sobe malo se Ijuljajući dok je koračao.

26. poglavlje: Upozorenje

- I tako - reče Poirot - mi ostajemo dobri prijatelji i nemamo medusobnih tajni.
Katherine se okrene i pogleda ga. U njegovu glasu bijaše nešto ozbiljno, što nikad prije nije zapazila.
Sjedili su u vrtovima Monte Carla. Katherine je onamo došla sa svojim domaćinima, ali su naletjeli na Knightona i Poirota tek što su ušli u vrtove. Lady Tamplin zgrabila je Knightona i obasula ga uspomenama, za koje je Kotherine slutila da su uglavnom izmišljene. Oni odoše dalje, lady Tamplin i mladi čovjek ruku pod ruku. Knighton se nekoliko puta osvrnuo iza sebe. Poirotove su oči svjetlucale.
- Naravno da ostajemo prijatelji - reče Katherine.
- Od početka smo se svidali jedno drugom - odvrati joj Poirot.
- Onda kad ste mi rekli da se roman policier može dogoditi i u stvarnom životuZ
- I bio sam u pravu, zar ne~ - On je izazove uperenim prstom. - Evo, do grla smo u njemu. Meni je to posve obična stvar, to je moj metier, ali vama je to nešto posve različito. Da, potpuno različito - doda zamišljenim glasom.
Ona ga oštro pogleda. Učinilo joj se da je zbog nečega upozorava, ukazujući na neku opasnost koju ona nije vidjela.
- Zašto tvrdite da sam i ja do grla u njemu$ Istina je da sam razgovarala s gospodom Kettering malo prije nego što je umrla. Ali sada - sad je sve to iza mene. Nemam više nikakve veze sa slučajem.
- Ah, mademoiselle, možemo li ikada tvrditi da je s nečim gotovo~
Katherine ga pogleda izazovno.
- Što je posrijedi~ - upita ga. - Vi mi pokušavate nešto reći, točnije, nešto mi prenijeti. Ali ja nisam dovoljno bistra da shvaćam takve znakove. Više bih voljela da mi kažete izravno ono što želite.
Poirot je tužno pogleda. - Ah, mais c'est anglais ra promrmlja, oni sve vide u crnom i bijelom, sve jasno odredeno i dobro definirano. Ali život nije takav, gospodice. Ima stvari koje još nisu ovdje, a ipak bacaju sjenu ispred sebe.
On obriše trepavice vrlo velikom svilenom maramicom i nastavi:
- Postajem previše poetičan. Porazgovarajmo, ipak samo o činjenicama. A govoreći činjenično, recite mi što mislite o bojniku Knightonu.
- Vrlo mi je drag - odgovori Katherine toplo. - On je doista ugodan.
Poirot uzdahne.
- Što se dogodiloZ
- Odgovarate tako srdačno - reče Poirot. - Znate, kada biste mi rekli ravnodušnim glasom "zgodan je", eh bien, bio bih mnogo zadovoljniji.
Katherine ne reče ništa, osjećajući se pomalo neugodno. Poirot nastavi pospano:
- Ipak, tko zna~ Les femmes imaju toliko načina da prikriju ono što osjećaju - a srdačnost je možda jednako prikladna kao i bilo što drugo.
Poirot opet uzdahne.
- Ne vidim... počne Katherine. On je prekine.
- Ne shvaćate zašto sam toliko drzak, mademoiselle. Ja sam star čovjek, i ponekad - ne previše često – naidem na nekoga tko mi postaje vrlo drag. Mi smo prijatelji, mademoiselle, to ste i sami rekli. Upravo je to posrijedi - htio bih vas vidjeti sretnom.
Katherine je gledala ravno ispred sebe. Imala je suncobran, i njegovim vrškom počne nešto črčkati po šljunku ispred sebe.
- Postavio sam vam jedno pitanje o bojniku Knightonu, a sada bih još jedno. Svida li vam se Derek Kettering~ -Jedva ga poznajem - reče Katherine.
- To ipak nije odgovor. - Mislim da jest.
On je pogleda, pogoden nečim u njezinu glasu. Zatim kimne glavom, sporo i ozbiljno.
- Možda ste u pravu, mademoiselle. Znate, ja sam vidio mnogo svijeta i spoznao sam dvije stvari. Dobroga muškarca može uništiti Ijubav prema lošoj ženi - ali vrijedi i obratno. Lošeg muškarca može podjednako uništiti Ijubav prema dobroj ženi.
Katherine ga oštro pogleda.
- Kad govorite o uništavanju...
- Mislim na stajalište onoga koga se to tiče. U zločinu treba imati srca kao i u svemu ostalome.
- Vi me želite upozoriti - počne Katherine potiho. Na koga2
- Ne mogu prodrijeti u vaše srce, a ne mislim ni da biste mi to dopustili kad bih mogao. Želim reći samo ovo. Ima muškaraca koji su vrlo privlačni ženama.
- Na primjer, Comte de la Roche - reče Katherine smijući se.
- Ima ih još - i to opasnijih od Comtea. Oni imaju osobine koje privlače: bezobzirnost, odvažnost, hrabrost. I vi ste zaneseni, gospodice; vidim to, ali nadam se da je to sve. Kad je posrijedi čovjek o kojem govorim, njegovi su osjećaji iskreni, ali svejedno...
- Da~
On ustane nastavivši je promatrati. Zatim progovori tiho ali odlučno:
- Možda biste mogli voljeti lopova, gospodice, ali ne i zločinca.
On se okrene i ostavi je. Začuje za sobom lak uzdah, ali se ne osvrne. Naposljetku, sad je rekao ono što je htio. Ostavit će je da potpuno shvati posljednju nedvosmislenu rečenicu.
Izlazeći iz kasina po sunčanom danu, Derek Kettering ugleda Katherine kako sjedi sama na klupi i pride joj.
- Kockao sam - reče joj, razvlačeći osmijeh - ali neuspješno. Izgubio sam sve, to jest, sve što sam imao sa sobom.
Katherine ga pogleda uznemirena lica. Odjednom postane svjesna nečega novoga u njegovom nastupu, prikrivenoga zadovoljstva koje je dolazilo do izražaja u stotinama sićušnih znakova.
- Pomislila sam da ste vi zapravo kockar. Kockanje godi vašemu duhu.
- Uvijek i svugdje kockar~ Otprilike ste u pravu. Ne nalazite li nešto poticajno u tome~ Riskirati sve jednim potezom - ništa se ne može usporediti s tim.
Koliko god je vjerovala da je mirna i pribrana, Katherine osjeti neki drhtaj.
- Želim razgovarati s vama - nastavi Derek - a tko zna kada će mi se ukazati nova prigoda. Priča se da sam ubio svoju ženu - ne, molim vas, nemojte me prekidati. To je dakako apsurdno. - On zastane trenutak, a zatim produži, promišljajući. - S policijom i mjesnim vlastima morao sam se pretvarati pokazujući - hm - neku pristojnost. Pred vama se ne želim pretvarati. Ja sam se doista oženio radi novca. Otkako sam sreo Ruth Van Aldin čeznuo sam za novcem. Ona je izgledom bila lijepa i vitka Madona i ja sam - hm - donio dobre odluke, ali sam bio gorko razočaran. Kad se udala za mene, moja žena je voljela drugoga čovjeka. Nikada se nije za mene brinula, ni najmanje. Ne tužim se, jer to je bilo savršeno obzirna razmjena. Ona je htjela lordovsku titulu Leconburya, ja sam htio novac. Nevolje su nastale jednostavno zbog Ruthine američke naravi. Premda joj nije bilo do mene stalo, očekivala je da ću neprekidno skakati oko nje. Bezbroj puta ponovila mi je kako me je kupila, pa joj zato pripadam. Posljedica je bila da sam se prema njoj ponašao odvratno. To će vam reći i njezin otac, i on je potpuno u pravu. U trenutku Ruthine smrti, ja sam bio pred propašću. - On se odjednom nasmije; svatko tko se suprostavi čovjeku kakav je Rufus Van Aldin, mora biti suočen s propašću.
- A onda2 - uputa Katherine tiho.
- A onda je Ruth bila ubijena, i to je bio znak providnosti. - Derek slegne ramenima. Zatim se nasmije, što je povrijedilo Katherine. Ona ustukne.
- Da - reče Derek - to baš nije znak dobroga ukusa, ali je svejedno istina. Raći ću vam još nešto. Od prvoga trenutka kad sam vas ugledao, znao sam da ste za mene jedina žena na svijetu. Bio sam zabrinut zbog vas. A mislio sam i da biste mi mogli donijeti lošu sreću.
- Lošu srećuZ - upita Katherine oštro.
On se zagleda u nju. - Sto vas to čudi. Sto imate na umu~
- Imam na umu ono što su mi Ijudi ispričali.
Derek se nasmije. - Reći će vam mnogo toga o meni, draga moja, i to će većinom biti istina. Pa i gore stvari od onih koje bih vam ikada spomenuo. Oduvijek sam bio kockar i ulazio sam u velike rizike. Neću vam se ispovijedati, ni sada ni bilo kada. Prošlost je prošlost. Želim da mi povjerujete samo jedno, kunem vam se svečano da nisam ubio svoju ženu.
Riječi su zazvučale ozbiljno, ali je u njima bilo nešto teatralno. On susretne njezin uznemireni pogled i nastavi:
- Osim toga, lagao sam prošli put. Ja sam doista ušao u ženin odjeljak.
- Ah! - javi se Katherine.
- Teško je objasniti zašto sam u nj ušao, ali pokušat ću. Bio je to jedan nagli poticaj. Vidite, ja sam zapravo uhodio svoju ženu dok je bila u vozu. Mirelle mi je bila najavila da će se moja žena susresti s grofom de la Rocheom u Parizu. Koliko sam mogao vidjeti, to se nije dogodilo. Osjetio sam se posramljen, pa sam odjednom pomislio kako bi trebalo s njom raščistiti jednom zauvijek. Gurnuo sam zato vrata njezina odjeljka i ušao unutra.
On zastane.
- Da - reče Katherine Ijubazno.
- Ruth je ležala u snu. Lice joj je bilo okrenuto pa sam je mogao vidjeti samo straga. Mogao sam je probuditi, naravno, ali odjednom sam osjetio neki drugi poticaj: što bismo naposljetku mogli reći jedno drugome osim onoga što smo rekli već stotinu puta2 ležala je sasvim mirno. Izašao sam iz odjeljka što sam mogao tiše.
- Zašto ste o tome lagali policiji~ - upita Katherine.
- Zato što nisam potpuna budala. Odmah sam shvatio da sam, ako je riječ o motivu, idealan ubojica. Ako bih priznao da sam bio u njezinu odjeljku trenutak prije nego što je bila umorena, uništo bih sebe jednom zauvijek.
- Shvaćam.
Je li shvatila~ Nije si to mogla objasniti. Osjećala je magnetsku privlačnost Derekove ličnosti, ali je u njoj bilo i nešto što se opiralo, što je zadržavalo...
- Katherine... - Ja...
- Znate da mi je stalo do vas. Je li vama stalo do mene~ - Ne znam.
Trenutak slabosti. Ili je to znala ili nije znala. Kad bi samo...
Pogleda očajno uokolo, u nadi da će odnekuda dobiti pomoć. Lice joj se zacrveni kada je odnekuda naišao, šepajući ali i brzajući, visok i zgodan muškaroc bojnik Knighton.
Olakšanje i neočekivana toplina osjetiše se u njezinu glasu kad ga je pozdravila.
Derek ustane, namršten, s licem mračnim kao oluja.
- Lady Tamplin je u nevolji! - reče. - Moram požuriti do nje, da joj objasnim kako treba igrati.
On se okrene i ostavi ih. Katherine ponovo sjedne. Srce lol le kucalo ubrzano i nejednoliko, no dok je sjedila razgovarajući o nevažnim temama s ovim tihim i prilično stidljivim čovjekom pokraj nje, ona opet osjeti samopouzdanje.
A zatim odjednom, shvati da joj i Knighton poklanja svoje srce, kao malo prije Derek, ali na drugi nočin.
Bio je stidljiv i mucao je. Riječi su mu teško izlozile i u njima nije bilo govorničkoga umijeća.
- Od prvoga trenutka kad sam vas ugledao... ne bih trebao tako govoriti... oli gospodin Van Aldin možda odluči naglo krenuti i ja više ne bih imao drugu priliku. Jasno mi je da vam se ne mogu svidjeti tako brzo, to je nemoguće. Usudujem se reći da su okolnosti ipak na mojoj strani. Imam vlastiti imetak iako ne velik... molim, nemojte odgovarati odmah. Znam kakav bi bio vaš odgovor. Ali ako bih morao naglo otputovati, htio bih da znate koliko mi je do vas stalo.
Bila je dirnuta i potresena. Njegov nastup bijaše tako nježan i privlačan.
- Htio bih još nešto reći. Ako se ikada nadete u teškoćama, ako bih bilo što mogao učiniti...
On je uzme za ruku, držaše je trenutak čvrsto stisnutu, a zatim je pusti, okrene se i ode brzo prema kockarnici. Nije se okrenuo.
Katherine je sjedila nepomično gledajući za njim. Derek Kettering i Richard Knighton, dva čovjeka tako različita, tako izrazito različita. Bilo je nečega nježnog u Knightonu, nježnog i sigurnog. A Derek...
Odjednom Katherine osjeti nešto vrlo čudno. Učini joj se da više ne sjedi sama pred kockarnicom, nego da netko stoji pokraj nje: jedna mrtva žena, Ruth Kettering. Takoder je imala dojam da joj Ruth - očajnički - želi nešto reći. Dojam je bio tako čudan i tako živ da ga nije mogla potisnuti. Učinilo joj se apsolutno sigurnim da joj duh Ruth Kettering želi nešto prenijeti, nešto životno važno za nju. Dojam je zatim izblijedio. Katherine se digne, malko podr htavajući. Što joj je to Ruth Kettering željela tako očajnički reći.

27. poglavlje: Razgovor s Mirelle

Kad se Knighton rastao s Katherine, pode u potragu za Herculeom Poirotom. Zatekao ga je u kockarnici kako stavlja minimalni ulog na parne brojeve. Kad mu je Knighton pristupio, izašao je broj trideset tri i Poirotov ulog otišao je u nepovrat.
- Loša srećal -xeče mu Knighton. - Hoćete li još jednom.
Poirot zatrese glavom. - Više ne.
- Osjećate li privlačnost kockanja~ - upita ga Knighton radoznalo.
- Ne na ruletu.
Knighton ga usput pogleda. Njegovo se lice odjednom uozbiljilo, govorio je suzdržano s nekim osjećajem poštovanja.
- Jeste li zauzeti, gospodine PoirotZ Htio bih vas nešto upitati.
- Vaš sam. Hoćete li da izademo~ Lijepo je vani pod suncem.
Oni izadoše a Knighton duboko udahne.
- Volim rivijeru - došao sam ovamo prije dvanaest godina, u vrijeme rata kad sam bio poslan u bolnicu lady Tamplin. Doći iz Flandrije ovamo bilo je to kao ući u raj.
- Vjerojatno je bilo tako - reče Poirot.
- Sada se čini da je rat tako dalekol - umovao je Knighton.
Prodoše dio staze u tišini.
- Imate li nešto na umu2 - upita ga Poirot.
Knighton ga pogleda ponešto iznenadeno. - U pravu ste, iako ne znam kako ste to pogodili - reče.
- To je bilo zaista očito - reče Poirot suho. - Nisam znao da sam toliko proziran.
- Moj se posao sastoji i od promatranja fizionomija, objasni mu dostojanstveno mali čovjek.
- Reći ću vam dakle, gospodine Poirot. Čuli ste za onu plesačicu, Mirelle2
- Onu koja je chere amie Dereka Ketteringa$
- Da, to je ona; i znajući to shvatit ćete da je gospodin Van Aldin pun predrasuda o njoj. Pisala mu je zamolivši ga za razgovor. On me je upozorio da je glatko odbijem, što sam naravno i učinio. Jutros mi je došla u hotel i poslala posjetnicu s porukom kako je hitno i silno važno da vidi odmah gospodina Van Aldina.
- To me zanima - reče Poirot.
- Gospodin Van Aldin bio je bijesan. Rekao mi je što da joj odgovorim, ali ja sam se usudio suprotstaviti mu se. Učinilo mi se i mogućim i vjerojatnim da bi nam ta žena mogla dati vrijedne podatke. Znamo da je putovala "Plavim vozom", pa je možda čula ili vidjela nešto što bi nam moglo biti važno. Slažete se sa mnom, zar ne, gospodine Poirot$
- Da - odgovori Poirot suho. - Gospodin Van Aldin, ako tako mogu reći, ponio se vrlo glupo.
- Drago mi je što istd mislite - reče mu tajnik. - Sada ću vam reći nešto. Toliko sam čvrsto bio uvjeren da je stajalište gospodina Van Aldina pogrešno, da sam otišao osobno i porazgovarao s damom.
- Eh bien.
- Teškoća je bila u tome što je ona zahtijevala osobno vidjeti gospodina Van Aldina. Umekšao sam njegovu poruku koliko god sam to mogao. Zapravo, da budem iskren, dao sam joj drugi oblik. Rekao sam joj kako je gospodin Van Aldin trenutno previše zauzet da je vidi osobno, ali da meni može priopćiti što god želi. No ona to nije mogla učiniti, pa me je ostavila bez ikakva naputka. Imam snažan dojam, gospodine Poirot, da ona nešto zna.
- To zvuči ozbiljno - reče Poirot mirno. - Znate li gdje ona boravi~
- Da - reče Knighton i spomene ime hotela.
- Dobro - zaključi Poirot - otići ćemo tamo odmah. Tajnik nije bio previše siguran. - A gospodin Van AIdin2 - upita u dvojbi.
- Gospodin Van Aldin je tvrdoglav čovjek - reče Poirot suho. - Ne raspravljam s tvrdoglavcima, nego djelujem unatoč njima. Otići ćemo odmah i razgovarati s damom. Objasnit ću joj kako ste vi ovlašteni od gospodina Van Aldina da djelujete u njegovo ime, a vi ćete pripaziti da mi ne uskočite u riječ.
Knighton je i dalje bio sumnjičav, ali Poirota to nije više zanimalo.
U hotelu im rekoše da je gospodica u svojoj sobi, pa je Poirot poslao svoju i Knightonovu posjetnicu, s napomenom da dolaze u ime gospodina Van Aldina.
Mirelle im je poručila da će ih primiti. Čim su bili uvedeni u prostorije plesačice, Poirot preuzme riječ.
- Mademoiselle - reče on - vama nas je poslao gospodin Van Aldin.
- Ah! A zašto nije došao sam~
- Nije raspoložen - reče Poirot prijetvorno. - Uhvatila ga je grlobolja kakva je uobičajena na rivijeri, ali ja sam ovlašten da djelujem u njegovo ime, jednako kao i bojnik Knighton, njegov tajnik. Osim, ako bi mademoiselle radije čekala dva tjedna.
Ako je Poirot bio u nešto siguran, bio je to Mirellein temperament koji ne bi mogao podnijeti riječ "čekanje".
- Eh bien, razgovarat ću s vama, gospodo. Bila sam strpljiva, čekala sam, a zašto~ Da budem uvrijedena. Da, uvrijedena. Zar on misli da se može tako odnositi prema Mirelle~ Da je može odbaciti kao staru rukavicuZ Kažem vam, nijedan muškarac nikad se od mene nije umorio, ali ja sam se umarala od njih.
Počne hodati po sobi gore - dolje dok joj je vitko tijelo drhtalo od bijesa. Neki stolić joj je prepriječio prolaz, no ona ga baci u kut gdje se razbio o zid.
- To ću od njega učiniti - uzvikne - i ovo!
Dograbi vazu s Ijiljanima i baci je na kamin gdje se razbila u tisuću komada.
Knighton ju je promatrao hladnom britanskom odbojnošću. Osjećao se povrijedeno i loše. Dok je Poirot s druge strane, sa svjetlucavim očima uživao u prizoru.
- Ah, to je izvrsno - usklikne on. - Vidi se da je gospodica temperamentna.
- Ja sam umjetnica - dobaci mu Mirelle - a svaki umjetnik pun je temperamentna. Upozorila sam Dereka da se čuva,.ali on nije htio slušati. - Ona zatim navali na Poirota. - Istina je, zar ne, da se on kani oženiti onom engleskom gospodičnom~ ' Poirot se nakašlje.
- On m 'a dit- promrmlja - da je on upravo obožava. Mirelle im se približi.
- Ubio je svoju ženu - počne ona vriskati. - A sada ću vam rećil Obavijestio me je o tome prije nego što se to dogodilo. Naišao je na impase - i hopl - riješio se je na najlakši način.
- Vi hoćete reći da je gospodin Kettering ubio svoju ženu~
- Da, da, da! Zar vam to nisam upravo rekla?
- Policiji će - promrmlja Poirot - trebati dokaz za tu tvrd n j u.
- Kažem vam da sam ga vidjela kako izlazi iz njezina odjeljka one noći u vozu.
- Kada2 - presiječe je Poirot.
- Malo prije nego što je voz ušao u Lyon. - Hoćete li na to prisegnuti, mademoiselle~
Poirot koji je sad govorio bio je j~dan drugi čovjek. - Da.
Nastupi tišina. Mirelle je ubrzano disala, a njezine su oči, napola prkosne a napola prestrašene, prelazile s jednog posjetitelja na drugog.
- Ovo je ozbiljna stvar, gospodice - reče detektiv shvaćate li koliko je ozbiljna~
- Naravno da shvaćam.
- Dobro - reče Poirot. - Onda ćete takoder shvatiti da se ne smije gubiti vrijeme. Krenut ćete odmah s nama do ureda istražnoga suca.
Mirelle ustukne. Počela se kolebati, ali kako je Poirot već predvidio nije mogla uzmaknuti.
- Dobro - reče ona. - Idem po ogrtač.
Ostavljeni nasamo, Poirot i Knighton izmijeniše poglede.
- Treba djelovati dok je - kako vi ono kažete~ - žeIjezo još vruće - promrmlja Poirot. - Ona je temperamentna i za jedan sat bi se možda pokajala i odlučila povući. A to moramo spriječiti po svaku cijenu.
Pojavi se Mirelle u baršunastom ogrtaču boje pijeska, urešenom leopardovom kožom. A ni sama se nije mnogo razlikovala od leoparda, tamnožućkasta i bijesna. Oči su joj i dalje bljeskale bijesom i odlučnošću.
Zatekli su gospodina Cauxa i istražnoga suca zajedno. Nakon nekoliko uvodnih Poirotovih riječi, gospodica Mirelle bijaše Ijubazno zamoljena da kaže što zna. To je ispričala gotovo istim riječima kao i Knightonu i Poirotu, iako mnogo mirnije.
- To je izvanredna obavijest, gospodice - reče Carrege polagano. Naslonio se u stolac, bolje namjestio naočale i kroz njih pogledao plesačicu pronicavo i prodorno.
- Želite nam reći kako se gospodin Kettering unaprijed hvalio zločinom~
- Da, da. Ona je bila previše zdrava, kako reče. Ako mora umrijeti bit će to tek nesrećom za koju će se on pobrinuti.
- Jeste li svjesni gospodice - upita Carrege strogo da ste i sami postali sudionicom zločina prije nego što je on počinjen~
- Ja~ Ni najmanje, gospodine. Njegove izjave nisam ni trena shvatila ozbiljno. Ne, doista! Poznajem muškarce, oni često govore grozne stvari. Bilo bi vrlo nespretno kad bi se prihvatilo au pied de la lettre sve što kažu.
Istražni sudac podigne obrve.
- Moramo li dakle zaključiti da ste prijetnje gospodina Ketteringa shvatili kao prazne riječi~ Smijem li vas upitati, mademoiselle, zašto ste prekinuli svoje nastupe u Londonu i došli na rivijeru~
Mirelle ga pogleda ovlaženim crnim očima.
Željela sam biti uz čovjeka kojeg sam voljela. Zar je to tako neprirodno.
Poirot obzirno ubaci novo pitanje.
- Znači li to da ste pratili gospodina Ketteringa u Nicu po njegovoj želji?
Mirelle nije lako odgovorila. Prije nego što je progovorila vidljivo se kolebala. Zatim se javi ravnodušnim glasom:
- U takvim slučajevima, ja ugadam sebi.
Sva trojica uočiše da taj odgovor nije bio nikakav odgovor. Ali ni oni na to ne rekoše ništa.
- Kada ste prvi put postali svjesni da je gospodin Kettering ubio svoju ženu~
- Kao što sam vam već rekla, gospodine, ugledala sam Ketteringa kako izlazi iz odjeljka svoje žene malo prije nego što je voz ušao u lyon. Na njegovu licu - ali u tom trenutku to još nisam razumjela! - vidjelo se nešto opsjednuto i strašno. Nikada to neću zaboraviti.
Glas joj je bio drhtav i ona učini rukama čudan pokret. - Tako je - reče gospodin Carrege.
- Tek poslije, kada sam doznala da je gospoda Kettering mrtva otkako je voz napustio Lyon... shvatila sam to. - Pa ipak, gospodice, niste otišli na policiju$ - ipita je istražni sudac blago.
Mirelle ga pogleda nadmoćno uživajući u ulozi koju je igrala.
- Da izdam vlastitoga Ijubavnika~ - upita. - Ah, ne, nemojte to zahtijevati od jedne ženel
- A ipak, sada... - natukne gospodin Caux.
- Sada je nešto drugo. On me izdaol Da podnosim to samo tako, u tišini...2
Istražni sudac je zaustavi. - Tako je - promrmlja on utješno. - A sada, gospoc~ice, molim vas pročitajte zapisnik onoga što ste rekli i potpišite to.
Mirelle nije gubiLa vrijeme nad dokumentom.
- Da, da - reče - sve je točno. - Ona se podigne. Jesam li vam još potrebna, gospodo~
. - Za sada ne, gospodice. . - A Derek će biti uhićen~
- Odmah, gospodice.
Mirelle se okrutno nasmije i uvuče se u ogrtač.
- Morao je misliti na to prije nego me uvrijedio - poviče. - Još jedno pitanje - Poirot se nakašlja ispričavajući se - samo još jedna pojedinost.
- Da~
- Zašto mislite da je gospoda Kettering bila mrtva kad je voz napuštao Lyon~
- Mireile se zabulji.
- Ali, ona je bila mrtva. -Je li, doista~
- Da, naravno. Meni su...
Ona naglo zastane. Poirot ju je pozorno promatroo, i on zapazi neku neodredenost u njezinim očima.
- Meni su tako rekli. Svatko to kaže.
- Oh - izusti Poirot. - Nisam znao da je ta činjenica bila spomenuta i izvan ureda istražnoga suca.
Mirelle je djelovala nepribrano.
- O tome se priča... - reče ona neodredeno. - Netko mi je to rekao, ali se ne mogu sjetiti tko je to bio.
Ona krene prema vratima. Caux skoči da ih otvori i dok je to činio, začuje se ponovno Poirotov glas.
- A dragulji? Oprostite, gospodice, možete li nam nešto reći o njima~
- Dragulji~ Kakvi dragulji2
- Rubini Katarine Velike. Kada već čujete toliko toga, vjerojatno ste čuli i o njima.
- Ne znam ništa o draguljima - presiječe Mirelle. Ona napokon izade, zatvorivši vrata za sobom. Gospodin Caux se vrati svome stolcu, istražni sudac uzdahne.
- Kakva oluja od žene! - reče - ali diablement chic. Pitam se govori !i istinu. Mislim da govori.
- U njezinoj priči ima nešto od istine, to svakako reče Poirot. - Imamo o tome potvrdu od gospodice Grey. Ona je gledala niz hodnik vagona kratko prije nego što je voz ušao u Lyon i vidjela gospodina Ketteringa kako ulazi u odjelj~ak svoje žene.
- Cini se da je slučaj protiv njega jasan - reče istražni sudac uzdahnuvši. - Velika je to šteta - doda.
- Na što misliteZ - upita Poirot.
- Moja je životna ambicija da strpam Comtea de la Rochea s druge strane brave. Ovoga puta, ma foi, učinilo mi se da smo ga ščepali. S ovim drugim... nisam ni izdaleka toliko zadovoljan.
Carrege obriše nos.
- Ako nešto ne bude išlo kako treba - primijeti on oprezno - bit će to vrlo nezgodno. Gospodin Kettering pripada aristokraciji. Slučaj će dospijeti, u novine. Ako smo nešto pogriješili... - On slegne nevoljko ramenima.
- A dragulji~ - upita istražni suddc. - Što mislite da je učinio s njima2
- Vjerojatno ih je sakrio - reče Carrege. Vjerojatno mu oni samo smetaju i ne zna kako ih se osloboditi.
Poirot se nasmije.
- Imam neke vlastite zamisli o draguljima. Recite mi, gospodo, što znate o čovjeku s nadimkom Marquis~ Istražni sudac nagne se naprijed sav uzbuden:
- Marquis2 Mislite li da je on umiješan u sfučaj, Poirot? . - Pitam vas što o njemu znate.
Sudac napravi vidljivu grimasu.
- Ne toliko koliko bismo željeli - reče pokunjeno. On radi iza kulisa, razumijete li me~ Prljave poslove za njega obavljaju njegovi podredeni. Ali on stoji visoko gore, to smo sigurni. Ne dolazi iz kriminalnoga sloja.
-Je li on Francuz2
- D-da. Barem tako vjerujemo, premda nismo sigurni. Radio je u Francuskoj, u Engleskoj, u Americi. Prošle jeseni učestale su u Švicarskoj pljačke koje se pripisuju njemu. U svakom slučaju, on je grand seigneur, govori podjednako savršeno francuski i engleski, a njegovo je podrijetlo tajna.
Poirot kimne i digne se s namjerom da ode.
- Zar nam ne možete reći ništa više, gospodine Poirot~ - nutkao gaye istražni sudac.
- Zasada ne - odgovori Poirot - ali možda me neke novosti čekaju u hotelu.
Carrege je izgledao zbunjeno. - Ako je Marquis s ovime povezan... - počne on i stane.
- Time se poremećuju naše zamisli - prigovori Caux. - Moja se ne poremećuje - dometne Poirot. - Naprotiv, mislim da se s njom vrlo dobro slaže. Au revoir, messieurs; ako doznam bilo što važno, odmah ću vas obavijestiti.
Ode do svoga hotela umorna izraza. U njegovoj odsutnosti, za nj je stigao brzojav. Razrezavši nožem omotnicu, on pročita brzojav dva puta prije nego što ga je stavio u džep. Gore ga je očekivao Georges.
- Umoran sam, Georges, vrlo umoran. Biste li za mene naručili malu šalicu čokolade2
Kad je čokolada poslužena, Georges je stavi na stolić uz gospodarov lakat. Prije nego što se povukao, Poirot mu reče:
- Georges, vjerujem da dobro poznajete englesku aristokraciju.
Georges se nasmiješi hvalisavo.
- Gospodine, mislim da bih mogao reći kako je to točno - odgovori.
- Georges, pretpostavljam da ste uvjereni da kriminalci dolaze iz nižih staleža2
- Ne uvijek, gospodine. Bilo je mnogo nevolja s mlac~im sinom vojvode od Devizea. Napustio je Eton pod sjenom sumnje, a zatim je svojim ponašanjem više puta izazvao velika strahovanja. Policija nije htjela prihvatiti mišljenje da je kleptoman. Bio je vrlo bistar, pravi mladi gospodin, ali potpuno pokvaren, ako me shvaćate. Njegov otac poslao ga je u Australiju, i, kako čujem, bio je ondje zatvoren pod drugim imenom. Vrlo čudno, gospodine, ali tako je. Ne treba posebno naglašavati da mladi gospodin nije bio u financijskim teškoćama.
Poirot kimne u znak odobravanja.
- Ljubav prema uzbudenjima - promrmlja on - i neka daska manje u glavi. Pitam se...
On izvuče brzojav iz džepa i još jednom ga pročita. - A zatim, bila je tu i kći lady Mary Fox - nastavi sobar prisjećajući se. - Strašno je varala trgovce. Silno je zabrinjavala neke najbolje obitelji, a mogao bih spomenuti još čudnih slučajeva.
- Imate široko iskustvo, Georges - promrmlja Poirot. - Često sam se pitao zašto ste došli meni za sobara, kad ste prije toga živjeli uz tolike plemićke obitelji. Možda ste to učinili zbog Ijubavi prema uzbudenjima.
- Ne baš sasvim, gospodine - reče Georges. - Society Snippets javio je da ste bili primljeni u bakingemskoj palači. Upravo u to vrijeme tražio sam novi posao. Njegovo Veličanstvo, stajalo je u vijesti, bilo je vrlo Ijubazno i izrazilo visoko mišljenje o vašim sposobnostima.
- Ah - izusti Poirot. - ljudi obično vole znati uzroke pojava.
On ostane zamišljen neko vrijeme, a zatim reče: -Jeste li telefonirali gospodici Papopolous2
- Da, gospodine, ona i njezin otac bit će počašćeni da danas večeraju s vama.
- Ah - ponovno izusti Poirot. On ispije svoju čokoladu, stavi šalicu i tanjurić uredno na sredinu pladnja i počne govoriti tiho - više samom sebi nego sobaru.
- Vjeverica, moj dragi Georges, skuplja Iješnjake. Ona ih uskladištuje ujesen da bi ih jela kasnije. Za uspjeh u čovječanstvu, Georges, moramo koristiti iskustva onih ispod nas u životinjskom carstvu. Uvijek sam tako postupao. Bio sam mačka koja motri mišju rupu. Bio sam dobar psić koji je slijedio njuhom, nikada ne gubeći trag. A bio sam, moj dragi Georges, i vjeverica. Skupio bih neku malu činjenicu ovdje, neku drugu ondje. Zatim bih otišao do svoga skladišta i odande izvadio neki odredeni Iješnjak, što sam ge bio spremio - recimo - prije sedamnaest godina. Slijedite li me, Georges2
- Teško bih mogao i pomisliti - reče Georges - da se Iješnjaci mogu čuvati tako dugo, premda znam za prava čuda u čuvanju boca.
Poirot ga pogleda i nasmije se.;

28. poglavlje: Poirot kao veverica

Te večeri Poirot je krenuo na ispunjavanje svoje društvene obveze tri četvrt sata prije nego što je trebalo. Imalo je to neku svrhu. Automobil ga nije odvezao ravno do Monte Carla, nego do kuće lady Tamplin na Cap Martinu, sa žeIjom da vidi gospodicu Grey. Dame su se upravo oblačile i Poirot je bio zamoljen da pričeka u malom salonu.
Nakon nekoliko minuta onamo ude Lenox Tamplin.
- Katherine nije još spremna - reče ona. - Želite li da joj odnesem poruku ili biste više voljeli pričekati dok dode~ Poirot je pogleda zamišljeno. Trebala mu je minuta ili
čak dvije dok nije odgovorio, kao da je o njegovoj odluci vrlo mnogo ovisilo. Očito, odgovor na to jednostavno pitanje bio je i te kako važan.
- Ne - reče naposljetku. - Nije potrebno da čekam kako bih vidio mademoiselle Katherine. Tako će, mislim, biti bolje. Pokatkad je jako teško odlučiti o tome.
Lenox nastavi čekati vrlo pristojno, iako su joj se obrve podigle.
- Imam jednu novost - produži Poirot. - Molim vas, hoćete li reći svojoj prijateljici da je gospodin Kettering uhićen većeras zbog umorstva svoje žene~
- Vi želite da to kažem Katherine~ - upita Lenox. Dihala je prilično teško kao netko tko je trčao; lice joj je bilo - kako je Poirot uočio - blijedo i napeto, i to uočljivo.
- Molio bih vas, gospodice.
- ZaštoZ - upita Lenox. - Mislite li da će se Katherine zbog toga uzbuditi. Mislite li da joj je do toga stalo~
- Ne znam - reče Poirot. - Evo, ja to otvoreno priznam. U pravilu, sve mi je poznato, ali u ovom slučaju eto, nije. Možda o tome vi znate više nego ja.
- Da - reče Lenox - ja znam ali joj svejedno neću reći. Ona zastane trenutak, dok joj se obrve namrštiše. Vjerujete li da je on to učinio2
Poirot slegne ramenima. - Policija kaže da jest.
- Ah - javi se Lenox - ogradujete se, dakle~ Znači da za to ima nekoga razloga.
Ona opet utihne, mršteći se. Poirot joj reče obzirno: - Poznajete Dereka Ketteringa dugo vremena, zar ne2 - Vidali smo se tu i tamo još otkako sam bila dijete. Naglim pokretom Lenox privuče stolac i sjedne na njega s laktovima na stolu i glavom poduprtom šakama. Smjestivši se tako, ona pogleda preko stola ravno u Poirota.
- Što ih je navelo na takav zaključak~ - upita ona. Motiv, pretpostavljam. Možda bi njezinom smrću došao do novca.
- Došao je do dva milijuna.
- A da ona nije mrtva, on bi propao~ - Tako je.
- Ali vjerojatno tu ima još nešto - ustrajala je Lenox. - Putovao je istim vozom, to znam, ali to se ne bi moglo dogoditi samo tako.
- U odjeljku gospode Kettering pronadena je doza za cigarete s inicijalom "K" koja, međutim, nije bila njezina; uz to, dvoje Ijudi vidjelo ga je kako ulazi u njezin odjeIjak i izlazi iz njega malo prije nego što je voz ušao u Lyon.
- Tko ga je vidio2
- Jedna od njih bila je vaša prijateljica, gospoc~ica Grey. Druga je bila gospocfica Mirelle, plesačica.
- A što Derek kaže o tome2 - upita oštro Lenox.
- On niječe da je uopće ulazio u odjeljak svoje žene. - Budala! - reče Lenox namrštivši se. - Upravo ispred Lyona, kažete2 Zna li itko - kad je ona umrlađ
- Liječničko svjedočanstvo ne može biti potpuno odredeno - reče Poirot - ali oni su skloni vjerovati da do smrti nije moglo doći nakon što je voz napustio Lyon. A znamo upravo to, da je malo vremena nakon napuštanja Lyona gospoda Kettering već bila mrtva.
- Kako to znate~
Poirot se nasmiješi prilično čudno sam sebi. - Netko drugi ušao je u odjeljak i našao je mrtvu.
- I, nisu digli uzbunu u vozu~ - Ne.
- Zašto2
- Bez sumnje, imali su razloga.
Lenox ga strogo pogleda. - Znate li koji je to razlog2 - Mislim da znam.
Lenox je i dalje sjedila premećući misli dok ju je Poirot promatrao u tišini. Napokon ona ustane; nježna boja vratila joj se u obraze, a oči su blistale.
- Vi mislite da ju je ubio netko iz voza, ali ne mora biti tako. Što bi koštalo nekoga da ude u voz dok je stajao u Lyonu? Mogao je ući u njezin odjeljak, udaviti je i opljačkati rubine, a zatim napustiti voz, a da nitko o tome ne bi imao pojma. Mogla je dakle biti ubijena upravo dok je voz stajao u postaji. U tom bi slučaju bila živa kad je Derek ušao u odjeljak, a bila bi mrtva u trenutku kad ju je ugledala druga osoba.
Poirot se zavali u stolac i duboko uzdahne. Pogledao je djevojku i triput kimnuo glavom, uz uzdah.
- Modemoiselle, ono što mi kažete vrlo je ispravno, vrlo točno. Borio sam se u mraku, a vi ste mi pokazali svjetlo. To je ono što me zbunjivalo, a vi ste mi razjasnili.
On ustane.
- A Derek~ - upita Lenox.
- Tko zna - reče Poirot slegnuvši ramenima. - Ali reći ću vam, gospodice, da nisam zadovoljan; ne, ja, Hercule Poirot, nisam zadovoljan. Možda ću ove iste noći doznati
` nešto više. U najmanju ruku, pokušat ću. - Vi ćete se s nekim sresti2
. - Da.
- Nekim tko nešto zna~
- S nekim tko bi nešto mogao znati. U ovakvim slučajevima ništa ne smijem ostaviti netaknuto. A revoir, mademoiselle:
Lenox ga otprati do vrata. -Jesam li pomogla2
Poirotovo se lice smekša kad ju je gledao dok je stajala jednu stubu iznad njega.
- Da, gospoc~ice, pomogli ste. Upamtite to, i kad stva` ri budu vrlo mračne. .
Kad je automobil krenuo, on potone u teško razmišljanje, ali u njegovim se očima već ukazivalo zelenkasto svjetlo koje je redovito najavljivalo uspjeh.
Kasnio je nekoliko minuta na susret, pa su ga gospodin Papopolous i njegova kći već očekivali. Isprike su mu bile pretjerane, i on učini sve u Ijudskoj moći da se iskaže Ijubaznošću i malim pažnjama. Te večeri Grk je izgledao osobito dobroćudno i plemenito, kao ozbiljni patrijarh besprijekorne prošlosti. Zia je bila zgodna i dobro raspo; ložena. Večera je bila pravi užitak. Poirot je bio u svojemu e' najboljem izdanju, pršteći od duhovitosti. Pričao je aneg' dote i šale, davao je Ijubazne komplimente Papopolouso; voj kćeri, i iznio mnogo zanimljivih slučajeva iz svoje ka
rijere. Jelovnik je bio brižljivo odabran, a vino izvrsno. Pri kraju večere gospodin Papopolous upita:
- A onaj mig što sam vam ga dao~ Jeste li nešto uložili na onoga konja~
- U vezi sam - hm - sa svojim kladioničarom - reče Poirot.
Oči dvojice se sretoše.
- Konj je na glasu, zar ne?
- Ne - reče Poirot - on je ono što naši prijatelji Englezi nazivaju crnim konjem.
- Ah - izusti Papopolous zamišljeno.
- Podimo sada u kockarnicu i pokušajmo nešto za ruletnim stolom - reče Poirot vedro.
U kockarnici se društvo raspalo. Zia je postala jedinim predmetom Poirotove pažnje, dok je Papopolous nekamo otplovio.
Poirot nije imao sreće, no Zia je uspješno krenula i us~ koro je dobila nekoliko tisuća franaka.
- Bilo bi dobro - reče ona Poirotu - kad bih sada stala. Poirotove oči zaigraše.
- Sjajno! - uzvikne on. Vi ste prava kći svoga oca, mademoiselle Zia. Znati kad treba stati - to je umjetnost. On se osvrne po dvorani.
- Nigdje ne vidim vašega oca - primijeti on. - Uzet ću vaš ogrtač, pa možemo krenuti u vrtove.
Ipak, ni~e otišao ravno do garderobe. Maloprije je vidio Papopolousa kako izlazi, pa je požurio za njim do ulazne dvorane. Stajao je uz jedan stup i razgovarao s damom koja je upravo došla. Bijaše to Mirelle.
Poirot se kretao neupadljivo prostorijom. Stao je iza stupa, neprimijećen od para koji je živahno razgovarao; točnije, govorila je plesačica. Papopolous je razgovoru pridonosio pokojom jednosložnom riječju i izražajnim gestama.
- Kažem vam da moram imati vremena - reče mu plesačica. - Ako mi date vremena, nabavit ću novac.
- Bilo bi nezgodno čekati - Grk slegne ramenima.
- Samo još malo - čuo se njezin molećivi glas. - Morate mi dati vremena! Tjedan dana ili deset dana, to je sve što tražim. Možete biti sigurni u svoj posao, novac će stići.
Papopolous se malo pomakne i pogleda nelagodno okolo - da bi tik uz svoj lakat ugledao Poirota sjajna i nevina lica.
- Ah! vous voila, gospodine Papopolous. Tražio sam vas. Hoće li mi biti dopušteno da vašu gospodicu kćerku povedem na šetnju vrtovimaZ Dobra večer, mademoiselle - on se duboko nakloni Mirelli. - Tisuću puta se ispričavam što vas nisam već vidio.
Plesačica primi njegove riječi prilično nestrpljivo. Bila je očito pogodena time što je njezin tete-a-tete bio tako prekinut, što Poirotu nije izmaklo. Papopolous je već promrmljao "Svakako, svakako" - i Poirot se udalji.
On uzme u garderobi ogrtač, pa zajedno krenuše u vrtove.
- To je mjesto gdje se dogadaju samoubojstva - reče Zia.
Poirot slegne ramenima. - Tako se priča. Ljudi su šašavi, zar ne, gospodiceZ Jesti, piti, udahnuti čisti zrak, sve je to vrlo ugodno. Glupo je sve to odbaciti samo zato što se nema više novaca ili zato što srce boli. L 'amour je čestđ sudbonosna, zar ne~
Zia se nasmije.
- Nemojte se smijati na račun Ijubavi - reče joj Poirot, energično upirući kažiprstom u nju. - Vi, tako mlada i lijepa.
- Jedva da to jesam - odgovori mu Zia. - ZaboravIjate da imam već trideset tri godine. Otvorena sam prema vama jer drugo ne bi imalo smisla. Kao što rekoste mom ocu, prošlo je točno sedamnaest godina otkako ste mu pomogli u Parizu.
- Kad vas pogledam, čini mi se mnogo manje uzvrati Poirot galantno. - Bili ste onda gotovo isti kao i danas, malo mršaviji, malo blijedi - i ozbiljniji. Šesnaesta godina života, upravo izašla iz internata! Niste više bili petite pensionnaire, a niste još bili žena. Bijaste vrlo ugodna, vrlo privlačna, mademoiselle Zia, a i drugi su jednako mislili.
- Sa šesnaest godina - reče Zia - svatko je budala. - Može biti - dometne Poirot - može biti. Sa šesnaest godina obično smo la,kovjerni, zar neZ Vjeruje se onome što se čuje.
Ako je i primijetio pogled sa strane koji mu je dobacila djevojka, pretvarao se da nije. On nastavi sanjivo: Bio je to neobičan slučaj, sve u svemu. Vaš otac kao da nije nikada shvatio njegovu bit.
- Zar nije$
- Kada me je bio upitao za pojedinosti, za objašnjenja, rekao sam mu ovo: "Vratio sam vam ono što je bilo izgubljeno, i to bez skandala. Ne ispitujte više". Je li vam jasno, mademoiselle, zašto sam mu to rekao~
- Nemam pojma - djevojka reče hladno.
- Zato što sam u svome srcu imao mjesto za jednu malu pensionnaire, koja je tek došla iz internata, a bila je tako blijeda, tako mršava, tako ozbiljna.
- Ne ~nam o čemu pričate - poviče Zia Ijutito.
- Ne znate, mademoiselle~ Jeste li zaboravili tko je bio Antonio Pirezzio2 On začuje kako ona brzo udiše zrak, gotovo grčevito.
- Došao je raditi kao pomoćnik u vašoj trgovini, ali tako nije mogao vidjeti sve od onoga što ga je zanimalo. Pomoćnik, medutim, može tu i tamo pogledati gazdinu kći, zar ne~ Pogotovo ako je mlad i zgodan, s podatnim jezikom. A budući da ne mogu neprekidno Ijubakati, moraju ponekad i pričati o sNarima koje ih oboje zanimaju; na primjer o nečemu vrlo zanimljivom, što je bilo u trenutnom posjedu gospodina Papopolousa. A kad je netko mlad i ludo lakovjeran, neće mu biti teško pokazati svome prijateIju onaj predmet i objasniti gdje je pohranjen. A kasnije, kad je predmet nestao - alas! - kakvu je katastrofu morala doživjeti jadna mala pensionnaire! U kakvoj se strašnoj situaciji našla! Ona je izvan sebe od straha, jadna mala. Ali onda se pojavljuje onaj sjajni čovjek, Hercule Poirot. Gotovo nekim čudom, stvari bivaju sredene. Neprocjenjivo vrijedno nasljedstvo opet je na svome mjestu, i nema nikakvih nezgodnih pitanja.
Zia se bijesno okrene prema njemu.
- Znali ste svo to vrijeme~ Tko vam je rekao~ Možda... Antonio2
Poirot zatrese glavom.
- Nitko mi nije rekao. Pogodio sam. Bio je to dobar pogodak, zar ne, mademoiselle? Vidite, dok niste dobar pogadač, nema od vas koristi u ulozi detektiva.
Djevojka je šetkala pokraj njega u tišini. Zatim reče krutim glasom:
- I dobro, što ćete sada učiniti; hoćete li reći ocu~ - Ne - odbrusi Poirot. - Sigurno ne.
Ona ga radoznalo pogleda. . - Želite li od mene neštoZ
- Trebam vašu pomoć, gospodice.
- Zašto mislite da bih vam mogla pomoći~ - Ne mislim ništa, nadam se.
- A ako vam ne pomognem, vi ćete - reći ocu~
- Ne, nipoštol Klonite se toga, gospodice, ja nisam ucjenjivač. Ja vam ne prijetim vašim vlastitim tajnama.
- Ako vam odbijem pomoći, onda...? - upita polagano djevojka.
- Onda ćete odbiti, i s tim je gotovo. - Zašto onda...~ - Ona zastane.
- Slušajte, ja ću vam reći zašto. Žene su, gospođice, plemenite. Ako mogu učiniti uslugu onome tko im je učinio isto, one će učiniti uslugu. Ja sam jednom bio plemenit prema vama, gospocfice. I kad sam mogao govoriti, držao sam jezik za zubima.
Nastupi ponovno tišina, a onda djevojka reče: - Moj otac vam je prije neki dan dao jedan znak.
- To je bilo vrlo Ijubazno od njega.
- Mislim da tome ne mogu ništa :dodati - zaključi ona polagano.
Ako je i bio razočaran, Poirot to nije pokazao. Na njegovu se licu nije maknuo ni mišić.
- Eh bien - reče on. - Onda moram pričati o drugim stvarima.
Poirot nastavi čavrljati. Djevojka je bila distraite, pa su njezini odgovori bili mehanički i ne previše odredeni. Kad su se ponovo približili kockarnici, kao da je donijela odluku.
- Gospodine PoirotZ - Da, gospodice2
- Voljela bih vam pomoći kada bih mogla. - Vrlo ste Ijubazni, gospodice, vrlo Ijubazni.
Opet nastupi stanka. Poirot ju nije nutkao. Zadovoljio se time da čeka i prepusti sve njoj.
- Ah - reče Zia - zašto vam naposljetku ne bih rekla~ Moj otac je oprezan, u svemu pa i u onome što kaže. Ali ja znam da s vama takav oprez nije potreban. Rekli ste da ste u potrazi samo za lopovom, a dragulji vas ne zanimaju. Vjerujem vam. Rekli ste istinu kad ste nagadali da smo došli u Nicu zbog rubina. Oni su ovdje predani prema dogovoru. Sad su kod moga oca. Neki dan natuknuo vam je tko bi mogao biti tajanstveni klijent.
- Marquis~
- Da, Marquis.
-Jeste li ikad vidjeli Marquisa, gospodice Zia~
- Jedanput - reče djevojka. - Ali ne jako dobro. Vidjela sam ga kroz ključanicu.
- To uvijek stvara teškoće - reče Poirot sućutno. - Ali ipak, vi biste ga sada prepoznali2
Zia zatrese glavom.
- Nosio je masku, - objasni ona. -Je li mlad ili star2
- Imao je sijedu kosu. Možday je to bila perika, a možda i nije. Vrlo dobro mu je pristajala, ako je bila. Ali mislim da nije star. Hod mu je bio mladenački, a tako i glas.
- Njegov glas~ - reče Poirot zamišljen. - Ah, njegov glas! Biste li prepoznali taj glas, gospodice Zia~
- Mogla bih - reče djevojka.
- Zanimao vas je, zar ne2 To vas je i dovelo do ključaonice.
Zia kimne.
- Da, da, bila sam radoznala. O njemu se toliko toga čulo - da nije običan lopov, nego više lik iz povijesti ili romana.
- Da - zaključi Poirot zamišljeno - možda je tako.
- Ali nisam vam zapravo htjela govoriti o tome ..upadne Zia. - Pomislila sam da bi vam mogla biti od koristi - hm - jedna mala činjenica.
- A to je~
- Kao što sam rekla, rubini su predani mome ocu ovdje u Nici. Nisam vidjela osobu koja je to učinila, ali...
- Da~
- Nešto mi je poznato: bila je to žena.

29. poglavlje: Pismo iz domovine

Draga Katherine .
Budući da sad prijateljujete u visokome društvu, ne vjerujem da će vas zanimati ovdašnje novosti; no kako sam oduvijek bila uvjerena da ste razumna djevojka, mož da ste manje napuhani nego što pretpostavljam. Ovdje sve ide ustaljenim redom. Bilo je mnogo buke oko novoga kapelana, koji je skandalozno visok. Svatko tko je o tome govorio vikaru, ali vi znate kakav je vikar - sve je u njemu kršćansko, ali nema vlastitoga duha. Više sam se puta u posljednje vrijeme uzrujavala zbog djevojaka. Ona djevojka Anni nije bila nizašto - ima suknju do koljena i neće nositi tako korisne vunene čarape. Ni jedna od njih ne podt~osi prigovore. Jako sam patila od reume, i doktor Harris me nagovorio da odem u London do specijalista što znači baciti u zrak tri gvineje i cijenu vozne karte - ali sam, čekajući do srijede, uspjela nabaviti povoljniju povratnu kartu. Londonski liječnik razvukao je lice i pričao mi o svemu i svačemu, dok mu nisam rekla: "Ja sam obična žena, doktore, i volim da se sve jasno kaže. Je li to rak ili nije~" I onda, naravno, morao je priznati da jest. Kažu da ću imati još godinu dana uz njegu, i ne prevelike bolove, ali ja sam sigurna da mogu podnijeti bolove kao i svaka kršćanka. Život je ponekad tako pust bez mojih prijatelja, koji su pomrli ili otišli. Bilo bi mi milo da ste u St. Mary Meadu, draga moja, to je činjenica. Da niste stekli toliki novac i otišli u visoko društvo, ponudila bih vam dvostruku plaću od one što vam je davala jadna Jane da budete samnom i njegujete me; ali kad je riječ o onome što je dobro, to ne možemo dobiti. Ipak, vodite o tome računa ako stvari krenu po vas loše, a to je uvijek moguće. Toliko priča sam čula o (ažnim plemićima koji se žene djevojkama, a kad im otmu sav novac, ostavljaju ih pred crkvenim vratima. Usudujem se pomisliti da ste dovoljno razumni pa vam se tako što ne može dogoditi, ali nikad se ne zna; i nikad nije naodmet voditi o tome brigu j,biti oprezan. Zato, samo za svaki slučaj, draga moja, zapamtite da za vas uvijek postoji ovaj dom; iako govorim naivno, ja imam toplo srce. Vaša odana stara prijateljica
Amelia Viner
P.S. - Vidjela sam da ste spomenuti u novinama zajedno s vašom rocfakom, vikontesom Tamplin. Spremila sam tu vijest medu svoje izreske. Molila sam za vas u nedelju da se sačuvate od oholosti i ispraznosti.
Katherine pročita tu poslanicu dvaput, a zatim je odloži i počne iz svoje spavaonice promatrati plavetnilo Mediterana. Osjeti neku čudnu gorčinu u grlu: odjednom počne čeznuti za St. Mary Meadom. Toliko mnogo običnih, svakodnev"ih i bedastih sitnica - pa ipak, to joj je bio dom. Osjeti potrebu da spusti glavu medu ruke i dobro se isploče.
Od toga ju je spasila Lenox, koja je ušla u sobu.
- Zdravo, Katherine - reče joj Lenox. - Što se to s tobom dogada~
- Ništa posebno - reče Katherine uzimajući pismo gospodice Viner i spremajući ga u torbicu.
- Izgledaš prilično čudno - nastavi Lenox. - Htjela sam ti reći, i nadam se da tome nećeš prigovoriti - da sam nazvala tvoga prijatelja, detektiva gospodina Poirota i pitala ga hoće li s nama ručati u Nici. Objasnila sam mu da ga želiš vidjeti, budući da znam kako ne bi došao samo zbog mene.
- Znači li to da ge želiš vidjetiZ - upita Katherine.
- Da - reče Lenox. - Izgubila sam glavu za njim. Još nikad nisam vidjela muškarca s tako mačje zelenim očima. - U redu - reče Katherine. Govorila je ravnodušno.
Posljednjih nekoliko dana bilo je za nju naporno. Svi su govorili o uhićenju Dereka Ketteringa, a misterij "Plavoga voza" ispirao je sva usta.
- Naručila sam automobil - reče Lenox - i ispričala majci neku laž... ne mogu se, nažalost, sjetiti koju. Ali nije važno, ona ionako ništa ne pamti. Kad bi znala kamo idemo, svakako bi se htjela i sama pridružiti i iscijediti podatke od gospodina Poirota.
Dvije djevojke stigoše do "Negrasca", gdje ih je Poirot već očekivao.
Bio je pun galske uljudnosti i zasipao je obje djevojke tolikim komplimentima da su se one počele previjati od smijeha; pa ipak, ručak nije bio vedar. Katherine je bila sanjiva i rastresena, a Lenox je imala napade govorljivosti koja je prekidala šutnju. Dok su sjedili na terasi i ispijali kavu, ona odjednom nasrne na Poirota.
- Kako napreduje slučaj~ Znate na što mislim.
Poirot slegne ramenima. - Ide svojim tijekom - kratko odgovori.
- I vi dopuštate da ide samo svojim tijekom~ On pogleda Lenox tužno.
- Vi ste još mladi gospodice, pa ne znate da se tri stvari ne mogu požurivati - le bon Dieu, priroda i stari Ijudi.
- Besmisleno - upadne Lenox. - Vi niste stari. - Lijepo od vas što to kažete.
- Eno bojnika Knightona - reče Lenox. Katherine pogleda brzo oko sebe.
- S gospodinom Van Aldinom je - produži Lenox. Nešto bih htjela upitati bojnika Knightona. Odlazim na tren. Ostavljeni nasamu, Poirot se obrati Katherini:
- Vi ste distraite, mademoiselle, vaše su misli negdje daleko.
- Otputovale su do Engleske, ne dalje. - Povedena nekim naglim poticajem, ona izvuče pismo što ga je primila jutros i pruži ga Poirotu, s molbom da ga pročita:
- To je prva poruka koju sam dobila iz svoga staroga svijeta; ovako ili onako - ona boli.
Poirot pročita pismo i vrati joj ga.
- Znači, vi biste se vratili u St. Mary MeadZ - upita. - Ne bih - izusti Katherine. - A i zašto bih~
- Pogriješio sam dakle. Hoćete li me ispričati časak~ On krene prema mjestu gdje je lenox Tamplin razgovarala s Van Aldinom i Knightonom. Amerikanac je izgledao staro i oronulo. Pozdravio je Poirota kratkim pokretom glave, ali bez ikakva drugoga znaka zanimanja. Kad se okrenuo da odgovori na neku Lenoxinu primjedbu, Poirot povuče Knightona ustranu.
- Gospodin Van Aldin izgleda loše - reče.
- Zar se čudite2 - upita Knighton. - Skandal s uhićenjem Dereka Ketteringa stavio je točku na "i", što se njega tiče. On sada čak žali što vas je zamoiio da utvrdite istinu.
- Trebao bi se vratiti u Englesku - reče Poirot. - Putujemo prekosutra.
- To je dobra vijest - zaključi Poirot. Oklijevao je, a zatim pogleda terasu na kojoj je sjedila Katherine.
- Volio bih kad biste to mogli reći gospodici Grey promrmlja on.
- Reći... što~
- Da se vi... hoću reći, da se gospodin Van Aldin vraća u Englesku.
Knighton je bio malo zbunjen, ali svejedno ode do terase i pridruži se Katherini.
Poirot zadovoljan vidje kako on odlazi, a zatim se pridruži Lenox i Amerikancu. Nekoliko minuta trajao je općenit razgovor, a zatim se milijunaš i njegov tajnik udaljiše. Poirot se takoder pripremao za polazak.
- Tisuću puta hvala na gostoprimstvu, mademoiselle - dovikne on. - Ručak je bio izvanredan. Ma foi, trebao mi je. - On nadme grudi i udari ih šakama. - Sada sam kao lav, kao gorostas. Ah; mademoiselle Katherine, vi me još niste vidjeli onakvoga kakav znam biti. Vidjeli ste tek tihog i Ijubaznog Herculea Poirota, ali postoji jedan drugi Hercule Poirot. Sada ću nasrtati, sada ću prijetiti, ulijevati strah u srca onih koji me budu čuli.
Pogleda ih samozadovoljno, i obje djevojke bijahu dolično impresionirane iako je Lenox pritom grizla usne, dok se na Katherininim ustima ukazivao tračak sumnjičavosti.
- I učinit ću to - reče prijeteći. -Ja ću uspjeti!
Učinio je tek nekoliko koraka kad ga Katherinin znak prizove natrag.
- Gospodine Poirot, želim vam nešto reći. Mislim da ste bili potpuno u pravu. Vratit ću se u Englesku i to odmah. Poirot se strogo zabulji u nju, i pod tim istražujućim pogledom ona pocrveni.
- Shvaćam - reče on mračno.
- Ne vjerujem da shvaćate - odgovori mu Katherine. - Ja znam više nego što vi zamišljate, mademoiselle prozbori on tiho. Poirot se oprosti s neobičnim smiješkom na usnama. Odvezao se automobilom u Antibes.
Hipolyte, sluga drvenoga lica Comtea de la Rochea, bio je u vili Marini zabavljen brisanjem lijepe brušene staklenine svoga gospodara. Comte de la Roche otišao je taj dan u Monte Carlo. Pogledavši slučajno kroz prozor, Hipolyte ugleda posjetitelja koji se hitro približavao ulazu, posjetitelja tako neobična izgleda da ni iskusni Hipolyte nije znao kamo da ga smjesti. Pozvavši svoju ženu, Marie, koja je bila zaposlena u kuhinji, on ju je upozorio na pridošlicu koji ga je nazvao Ce type la.
- Nije valjda opet policija - upita zabrinuto Marie. - Pogledaj sama - reče joj Hipolyte.
Marie pogleda. - Sigurno nije policajac - izjavi zadovoijno. - Nisu nam do sada mnogo smetali - reče Hipolyte. - Zapravo, da nije bilo objašnjenja gospodina grofa, nikad ne bih bio pogodio za5to je bio onaj neznanac u trgovini vinom.
Začuje se ulazno zvonce i Hipolyte, ozbiljna i dostojanstvena držanja ode otvoriti vrata.
- Gospodin grof, moram reći sa žaljenjem, nije kod kuće.
Mali čovjek širokih brkova zadovoljno se smiješio.
- To mi je poznato - reče - vi ste Hipolyte Flavelle, zar ne2
- Da, gospodine, to je moje ime.
- I vaša se žena zove Marie Flavelle~ - Da, gospodine, ali...
- Želim vas vidjeti oboje - reče neznanac i ude pokraj Hipolytea u kuću.
- Vaša je žena bez sumnje u kuhinji - reče. - Otići ću onamo.
Prije nego što se Hipolyte mogao pribrati, neznanac ode do desnih vrata ulazne dvorane i ude hodnikom u kuhinju, gdje ga je Marie dočekala otvorenih ustiju.
- Voila - reče neznanac i potone u drveni naslonjač. - Ja sam Hercule Poirot.
- Da, gospodine~
- Niste li već čuli za mene~
- Nikada čuo - reče Hipolyte.
- Dopustite mi reći da niste dobro odgojeni. To je ime jednoga od najvećih detektiva na svijetu.
Hipolyte i Marie smeteno su zurili. Nisu znali što učiniti s tim neočekivanim i posve stranim posjetiteljom. - Gospodin želi... - promrmlja Hipolyte mehanički.
- Želim doznati zašto ste lagali policiji.
- Gospodine! - uzvikne Hipolyte. - Ja nisam lagao policiji! Nikada takvo nešto!
Poirot zatrese glavom.
- Nije točno - reče - učinili ste to više puta. Da pogledam. - On uzme iz džepa malu bilježnicu i potraži podatke. - Da, barem sedam puta. Objasnit ću vam.
Mirnim glasom i bez uzbudenja on navede svih sedam slučajeva. Hipolyte je bio zapanjen.
- Ipak, ne želim s vama razgovarati o tim prijašnjim pogreškama - nastavi Poirot - samo nemojte zamišljati da ste previše pametni, dragi prijatelju. Sada ću spomenuti onu laž koja me zanima, a to je vaša tvrdnja da je Comte de la Roche stigao u vilu ujutro četrnaestog siječnja.
- Ali to nije bila laž, gospodine, to je istina. Gospodin grof stigao je ovamo u utorak ujutro četrnaestoga, zar ne Marie2
Ona spremno potvrdi. - Sasvim točno. Sjećam se savršeno.
- Oh - nastavi Poirot - a što ste dali toga jutra svome gospodaru za doručak.
Marie zastane, pokušavajući se sjetiti.
- Čudno je - reče Poirot - kako se netko sjeća jedne stvari, a drugu zaboravlja.
On se nagne naprijed i udari šakom po stolu, dok su mu oči sijevale od bijesa.
- Da, tako je kako kažem. Vi pričate vaše laži i mislite da nitko ne zna istinu. Ali dvije osobe je znaju. To je bon Dieu...
On digne ruku prema nebu, a zatim, smjestivši se udobno u naslonjač, nastavi:
... a drugi je Hercule Poirot.
- Uvjeravam vas, gospodine, da ste u zabludi. Gospodin grof napustio je Pariz u ponedeljak noću...
- To je točno, i to brzim vozom - reče Poirot. - Ne znam gdje je prekinuo svoje putovanje, možda ne znate ni vi. Ali znam da je on stigao ovamo u srijedu ujutro, a ne u utorak ujutro.
- Gospodin je u zabludi - ostane uporna Marie. Poirot ustane.
- Onda se mora izvršiti pravda - promrmlja on. Šteta.
- Na što mislite, gospodine~ - Upita Marie s osjećajem nelagode.
- Bit ćete uhićeni i zadržani kao sudionici u umorstvu gospode Kettering, engleske dame koja je ubijena.
- Umorstvo~ - muškarčevo lice postane blijedo poput krede i koljena mu počeše klecati. Marie ispusti valjalo i počne plakati.
- Ali, to je nemoguće, nemoguće. Mislio sam...
- Budući da ostajete uz svoju priču, nemam što dodati. Mislim da ste se oboje ponašali ludo.
Poirot krene prema vratima, ali ga zaustavi uzbuc#eni glas.
- Gospodine, gospodine, samo trenutak! Nisam... nisam znao da je tako nešto posrijedi. Mislio sam da je opet riječ o nekoj dami. S damama koje su ovamo dolazile policija je ponekad imala problema. Ali umorstvo... to je nešto drugo.
- Nemam više strpljenja - dovikne mu Poirot. - Hoću li se morati cijeli dan natezati s dvoje glupana~ Ja trebam samo istinu. Ako mi je nećete priopćiti, to je vaša stvar. Posljednji put vas pitam, kada je gospodin grof došao u vilu Marinu - u utorak ili u srijedu ujutro2
- U srijedu - prošapće čovjek, a Marie iza njega klimaše u znak potvrde.
Poirot ih je promatrao trenutak, a zatim reče ozbiljno; Ipak ste pametni. Još malo, pa biste se našli u velikoj nevolji.
Ode iz vile Marine, smješeći se sam sebi.
Jedna slutnja je potvrdena, pomisli. Da pokušam i s drugom~
Bilo je šest sati poslijepodne kad je Mirelle dobila posjetnicu Herculea Poirota. Zurila je u nju trenutak, a zatim kimne glavom. Kada je Poirot ušao; zatekao ju je kako grozničavo hoda sobom gore-dolje. Okrene se bijesno prema posjetitelju.
- Dakle~ - poviče. - Dakle~ Što hoćete sada~ Niste li me već dovoljno mučili~ Niste li me natjerali da odam jadnoga Dereka~ Što još hoćete8
- Samo jedno malo pitanje, gospodice. Nakon što je voz napustio Lyon, kada ste ušli u odjeljak gospode Kettering...
- Što je sada to~
Poirot je pogleda izrazom blagoga prijekora i počne ponovno.
- Kako rekoh, kada ste ušli u odjeljak gospode Kettering...
- Nikada nisam u njega ušla. ... i našli je...
- Nikada, kažem vam. - Ah, sacre!
On se okrene prema njoj i izdere se svom snagom, tako da je Mirelle ustuknula.
- Zar mi hoćete lagati~ Kažem vam da znam što se dogodilo, kao da sam bio ondje. Ušli ste u njezin odjeljak i zatekli je mrNu. Kažem vam da mi je to poznato. Meni lagati, to je opasno! Čuvajte se, gospodice Mirelle.
Njezine oči pokolebaše se pod njegovim pogledom. -Ja... nisam... - ona počne nesigurno i zastane.
- Pitam se samo nešto - reče Poirot. - Pitam se, gospodice, jeste fi ondje našii što ste tražili, iii je...
- Ili, što~
- Ili je netko drugi već bio prije vas.
- Neću više odgovarati na vaša pitanja - uzvikne plesačica. Otrgne se iz Poirotove ruke i zanoseći se prema podu u nastupu bjesnila počne vriskati i jecati. Prestrašena djevojka uleti u sobu.
Hercule Poirot slegne ramenima, podigne obrve i mirno izade. Činilo se da je zadovoljan.

30. poglavlje: Gospodjica Viner prosudjuje

Katherine je gledala kroz prozor spavaonice gospodice Viner. Padala je kiša, ne žestoko nego tiho i uporno. Prozor je gledao prerna prednjem vrtu i stazi što je vodila do ulaznih vrata, s urednim lijehama na obje strane, gdje će kasnije procvijetati ruže, klinčići i plavi različci.
Gospodica Viner ležala je u širokom viktorijanskom krevetu. Pladanj sa ostacima doručka bio je gurnut u stranu i ona se upravo bavila otvaranjem i čitanjem pisama te ponekom jetkom primjedbom tim povodom.
Katherine je držala u ruci otvoreno pismo i čitala ga već drugi put. Bilo je poslano iz hotela "Ritz" u Parizu.
"Chere mademoiselle Katherine
Nadam se da ste u dobru zdravlLu i da vas povratak u englesku zimu nije previše rastužio. Sto se mene tiče, nastavljam svoju istragu najvećom marljivošću. Nemojte misliti da ovdje provodim nekakve praznike. Ubrzo ću doći u Englesku i nadam se kako ću imati zadovoljstvo opet vas sresti. Bit će tako, zar ne~ Kad stignem u London, pisat ću vam. Pamtite li da smo kolege u ovom slučaju~ Uvjeren sam da ste toga potpuno svjesni. Primite, gospodice, izraze mog štovanja i odanosti.
Hercule Poirot"
Katherine se malo namršti. Kao da ju je nešto u pismu zbunilo i zaintrigiralo.
- Na pikniku dječačkoga zbora - začuje se glas gospođice Viner - Tommy Saunders i Albert Dykes moraju svakako biti izostavljeni. Ne znam što ti dječaci misle da mogu raditi u crkvi nedjeljom. Tommy je zapjevao "O Bože, pohitaj nas spasiti" i nije više otvarao usfa, a moj mi nos kaže da je Albert Dykes cuclao neki užas od pepermintova bombona.
- Znam, užasni su - složi se Katherine.
Ona otvori drugo pismo i lice joj se naglo zacrveni. Glas gospodice Viner kao da se odjednom počeo gubiti negdje daleko. Kada joj se vratila svijest o okolini, gospodica Viner upravo je slavodobitno zaključivala svoj dugi govor.
- I rekoh joj: "Nipošto. Kako stvari stoje, gospođica Grey je nećaka lady Tamplin." Što mislite o tome$
- Vodite li vi to moje vlastite bitkeZ To je vrlo Ijubazno od vas.
- Možete tako reći ako želite. Titula za mene ne znači ništa. Bila ona vikarova žena ili ne, ona je obična blebetuša. Blebetuša, koja priča da ste si kupili pristup u visoko društvo.
- Možda i nije bila u velikoj zabludi.
- Pogledajte se - nastavi gospodica Viner. - Jeste li se možda vratili kao neka velika damo, što ste mogii. Ne, evo vas opet ovdje, jednako razumne kao i uvijek, s dobrim čarapama i čvrstim cipelama. Razgovarala sam o vama s Ellen upravo jučer. Rekoh joj: "Pogledaj samo gospodicu Grey. Motala se okolo s najvišima u zemtji, pa ne hoda kao ti, sa suknjom do koljena i svilenim čarapama, i najsmješnijim cipelama koje sam ikad vidjela".
Katherine se malo nosmiješi. Očito, vrijediio je udovoIjavati predrasudama gospodice Viner. Stara dama nastavljala je sa sve većim zadovoljstvom:
- Tješi me što nam niste okrenuli glavu. Prekjučer sam razgledala svoje novinske izreske. Imam ih više o lady Tamplin i njezinoj ratnoj bolnici, ali ne mogu do njih. Hoćete li ih pogledati, draga, vaš vid je bolji od mojega. Svi su u kutiji, u ladici pisaćega stola.
Katherine je gledala pismo u svojoj ruci i upravo se pripremala nešto reći; zastane medutim, i ode do pisaćega stola potražiti izreske. Otkako se vratila u St. Mary Mead njezino je srce opet pripadalo gospodici Viner, zadivljeno stoicizmom i hrabrošću stare žene. Osjećala je da ne može mnogo učiniti za svoju prijateljicu, ali je iz iskustva znala koliko te prividne sitnice mogu značiti starim Ijudima.
- Evo jednog izreska - reče. - "Vikontesa Tamplin, koja u svojoj vili u Nici ravna časničkom bolnicom, žrtva je senzacionalne pljačke. Ukradene su joj dragocijenosti, medu njima i glasoviti s~-~aragdi koji su nasljedno dobro obitelji Tamplin".
- Vjerojatno staklo - reče gospodica Viner - mnogo dragulja koji pripadaju damama iz visokoga društva samo su krivotvorine.
- Evo još jednoga i to s fotografijom - reče Katherine. - "Privlačna studijska snimka vikontese Tamplin s njezinom kćerkicom Lenox". .
- Dopustite mi pogledati - reče gospocfica Viner. Lice djeteta ne vidi se baš dobro, zar ne~ Usudujem se reći da je i to dovoljno. Ovaj je svijet pun proturječja, pa lijepe majke imaju groznu djecu. Usudujem se reći kako je fotograf shvatio da je stražnja strana glave djeteta najljepše što može na njemu snimiti.
Katherine se nasmije.
- "Jedna od najljepših domaćica ove sezone na rivijeri je vikontesa Tamplin, koja ima vilu na Cap Martinu. Njezina nećaka gospodica Grey, naslijedila je nedavno golemo bogatstvo i to u romantičnim okolnostima. Ona upravo boravi u gostima kod vikontese".
- Ovaj mi je izrezak trebao - reče gospodica Viner. - Mislim da je objavljena i vaša fotografija u izresku koji sam zagubila.
Katherine nije odgovorila. Prstima je izravnavala izrezak, a lice joj je imalo zagonetan i umoran izgled. Zatim izvuče drugo pismo iz omotnice i pročita ga još jednom. Okrene se svojoj prijateljici.
- Gospodice Viner~ Pitam se bili to bilo moguće; jedan moj prijatelj, netko koga sam upoznala na rivijeri, silno me želi ovdje vidjeti.
- MuškaracZ - upita gospodica Viner. - Da.
- Tko je on~
- Tajnik gospodina Van Aldina, američkoga milijunaša. - Kako se zove2
- Knighton. Bojnik Knighton.
- Hm, tajnik milijunaša. I želi doći ovamo. Katherine, želim vam reći nešto za vaše vlastito dobro. Vi ste zgodna i osjećajna djevojka, no iako imate glavu na svome mjestu, mogli biste kao i svaka žena jednom u svome životu napraviti od sebe budalu. Kladim se s deset prema jedan da je tom čovjeku stalo do vašega novca.
Pokretom ruke ona zaustavi Katherinin odgovor. - Samo sam očekivala tako nešto. Što je tajnik jednoga milijunaša~ U devet od deset slučajeva, mladiću je stalo tek do lagodnoga života. Ti su obično ugodna ponašanja i sa smislom za raskoš, ali bez mozga i poduzetništva. Ako ima nečega što je još lagodnije od posla milijunaševa tajnika, onda je to brak s bogatom ženom. Ne kažem da ne biste mogli nekome biti privlačni, ali vi niste više mladi, a niste ni neka osobita Ijepotica iako imate vrlo dobar ten. Kažem vam, ne pravite budalu od sebe. Ali, ako se ipak na to odlučite, pazite da novac dobro pričvrstite uza se. Evo, sada sam dovršila. Što mi imate reći?
- Ništa - reče Katherine. - Biste li prigovorili ako bi on došao ovdje me posjetiti$
- Perem ruke od toga - reče gospocfica Viner. - Učinila sam svoju dužnost, i što god vam se dogodi ovisit će o vama. Biste li željeli da ovdje ruča ili da večera~ Usudujem se pomisliti da bi Ellen mogla napraviti večeru - ako nije sasvim izgubila glavu.
- Ručak bi odgovarao - odgovori Katherine. - Vrlo je lijepo od vas što se slažete, gospodice Yiner. Zamolio me da mu telefoniram. Učinit ću to i reći mu kako će nam biti vrlo drago da ruča s nama. Doći će automobilom iz grada.
- Ellen pravi prilično dobro odrezak s prženim krumpirom - reče gospodica Viner. - Nije baš sasvim dobar, ali to čini bolje od ičega dr_ugog. Ne bi bilo koristi od voćnoga kolača, jer je teške ruke s kremama, ali njezini mali pudinzi nisu loši. Usudujem se predložiti da biste mogli nabaviti komad dobroga plavoga sira kod Abbot'sa. Od oca je ostalo još dobrih vina, možda i koja butelja mozelskoga pjenušca.
- Oh, ne, gospodice Viner, to doista neće biti potrebno.
- Gluposti, dijete moje. Nema toga džentlmena koji ne bi bio sretan ako bi dobio nešto u čašici uz jelo. Ima i dobroga predratnoga whiskya, ako mislite da bi mu to bilo draže. Učinite kako sam rekla i ne prigovarajte. Ključ vinskoga podruma je u trećoj ladici s lijeva u drugom paru čarapa na lijevoj strani ladice.
Katherine ode poslušno do označenoga mjesta.
- Pazite, u drugome paru - dovikne gospocfica Viner. - U prvome paru su moje dijamantne naušnice i moj filigranski broš.
Osupnuta Katherine joj dobaci: - Ne biste li ih radije držali u svojoj kutiji za nakit~
- Nipošto! Za to sam previše pametna, zahvaljujem. Draga moja, sjećam se kako je moj otac imao ugraden sigurnosni pretinae u prizemlju. Silno se njima ponosio, pa je tako jednom zgodom rekao i mojoj majci: "Mary, donesi mi svake večeri svoje dragulje i ja ću ih zaključati za tvoje dobro". Moja je majka bila pristojna žena, koja je znala kako gospoda vole da sve bude po njihovoj volji, pa mu je donijela kutiju za dragulje da je zaključa, baš kako je zahtijevao.
- Ali jedne noći došli su provalnici i, naravno, prvo na što su krenuli bio je sigurnosni pretinac! Nije ni moglo biti drukčije s ocem koji je o tome pričao pred svakim u selu, pa se stvorio opći dojam da ima blago kralja Solomona. Sve su lijepo počistili, odnijeli vrčeve, srebrne šalice, zlatni pladanj - i kutiju za nakit.
Ona uzdahne, sjećajući se. - Otac je bio uzbuden zbog majčinoga nakita. Medu njim bila je venecijanska ogrlica i vrlo fine kameje, nešto blijedoružičastih koralja i dva dijamantna prstena s prilično velikim kamenima. Ona je, dakako, svu tu zlatninu držala zamotanu u starom grudnjaku, gdje je bila sigurna.
- A kutija za nakitZ Bila je praznaZ
- Ni govora - reče gospodica Viner. - Bila bi tada previše upadljivo lagana. Moja majka bila je inteligentna žena i u toj kutiji držala je gumbe što je za njih bilo vrlo zgodno mjesto. Gumbi za čizme u gornjoj polici, gumbi za hlače u drugoj polici i razni gumbi ispod svega. Začudo, otac se na nju naljutio. Kako reče, ne voli biti prevaren. Ali, dosta priče. Vi morate teiefonirati prijatelju i ne zaboravite izabrati dobre odreske. Recite Ellen neka pazi da joj čarape nemaju rupe kad gost dode.
- Je li njezino ime Ellen ili Helen, gospodice Viner? Pomislila sam...
Gospodica Viner zatvori oči.
- Znam izgovarati slovo "H" kao i bilo koje drugo, ali Helen nije pogodno ime za sluge. Ne znam što sve pada na um majkama iz nižih slojeva u donašnje vrijeme.
Kad je Knighton stigao, nebo se već razvedrilo. Blijedo, čudljivo sunce obasjavalo je Katherininu glavu dok je stajala uz vrata da ga pozdravi. On vse popeo brzo, gotovo dječački.
- Nadam se da mi niste zamjerili. Jednostavno sam vas morao ponovno vidjeti. Nadam se da neće prigovoriti ni vaša prijateljica.
- Udite i upoznajte se s njom - reče Katherine. - Ponekad je vrlo nagla, ali ubrzo ćete uvidjeti da ima najmekše srce na svijetu.
Gospodica Viner sjedila je poput veličansNa u salonu, ukrašena kamejama koj~ je providnost bila sačuvala za njezinu obitelj. Pozdravila je Knightona s dostojans~ vom i ozbiljnom Ijubaznošću koja bi raznježila mnoge muškarce. No i Knighton je imao priylačno ponašanje koje se nije moglo zanemariti, pa se nakon desetak minuta i gospodica Viner vidljivo zagrijala. Ručak je protekao u ugodnom raspoloženju, a Ellen ili Helen, u novorri paru svilenih čarapa činila je čuda od uslužnosti. Zatim Katherine i Knighton krenuše u šetnju, nakon koje su popili čaj t~ te-a-tete, budući da je gospodica Viner otišla leći.
Kad se automobil naposljetku udaljio, Katherine se popne polagano na prvi kat. Začuo se glas gospodice Viner i ona ude u njezinu sobu.
- Prijatelj je otišao2
- Da. Hvala vam što ste mi to omogućili.
- Nije potrebno zahvaljivati. Mislite li da sam stara baba koja nikome ne želi pomoći~
- Mislim da ste vrlo dragi - reče Katherine osjećajno. Kad je Katherine krenula iz sobe pozvala ju je.
- KatherineZ
- Da.
- Pogriješila sam glede vašega prijatelja. Kada je muškarcu do nekoga stalo, on može biti srdačan i širokogrudan, pun malih pažnji i, sve u svemu, privlačan. Ali kada je doista zaljubljen, mora izgledati poput ovce. A kad god vas je ovaj mladi čovjek pogledao, nalikovao je ovci. Povlačim sve što sam rekla jutros. On je pravi.

31. poglavlje: Gospodin Aarons ruča

- Ah - reče Joseph Aarons s uvažavanjem.
Potegne zatim dugi gutljap iz vrča, uzdahne nakon toga, obriše pjenu s usana i srdačno pogleda na drugoj strani stola svoga domaćina, Herculea Poirota.
- Dajte mi - reče Aarons - dobar odrezak iz Porter housea i vrč nečega što je vrijedno pijenja, pa ću zaboraviti sve vaše francuske poslastice. Dajte mi - ponovi on odrezak iz Porterhousea.
Poirot, koji je upravo bio udovoljio tom zahtjevu smiješio se pristojno.
- Ništa se ne može prigovoriti odresku s okruglicama od bubrega - nastavi gospodin Aarons. - Kolač od jabuka~ Da, gospodice, uzet ću kolač od jabuka i vrč vrhnja.
Objed se odužio. Naposljetku, dubok uzdah, gospodin Aarons odloži nož i vilicu pripremajući se za mali dodatak sira, prije nego što će umne ~posobnosti usmjeriti drugim stvarima.
- Bilo je malo poslova od one vrste koje ste spomenuli, gospodine Poirot - primijeti on - ali bit ću vrlo sretan pomoći vam.
- To je vrlo Ijubazno od vas - odgovori Poirot. - Rekoh sam sebi: "Ako želiš išta doznati o glumcima, postoji jedna osoba koja zna sve što se može znati, a to je moj stari prijatelj Joseph Aarons".
- I niste pritom pogriješili - doda Aarons zadovoljno. - Bila riječ o prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti,.Joe Aarons je čovjek kojemu se treba javiti.
- Precisement. Želio bih vas upitati, gospodine Aarons, što znate o jednoj mladoj ženi koja se zove Kidd.
- KiddZ Kitty Kidd~ - Da, Kitty Kidd.
- Bila je prilično dobra. Nastupala je kao oponašateIjica muškaraca u pjesmi i plesu. Na nju mislite$
- To je ona.
- Bila je zapravo vrlo dobra, i dobro zarađivala. Nikada nije bila bez posla. Uglavnom je oponašala muškarce, ali kada je već o tome riječ, ne bi propala ni kao karakterna glumica.
- Tako sam i ja čuo - reče Poirot. - Ali već dugo nije nastupala, zar ne~
- Ne, izašla je iz posla. Otišla je u Francusku gdje se upustila u vezu s nekim velikim plemićem. Napustila je pozornicu zauvijek.
- Kada je to bilo2
- Da vidim. Prije tri godine. I bio je to gubitak, dopustite da vam kažem.
-Je li bila bistra~
- Bistra kao pun kavez majmuna.
- Je li vam poznato ime čovjek s kojim se sprijateljila u ~arizu$
- Bio je nešto veliko. To znam. Jedan grof, ili markiz~ Sada kada promislim, čini mi se da je bio markiz.
- i... od tada niste o njoj ništa čuli$ - Ništa.
- Nisam na nju naletio ni slučajno. Mogao bih se okiaditi da uživa negdje u inozemstvu. Biti markiza do kraja života - to je Kitty sebi dobro priuštila.
- Vidim - reče Poirot zamišljeno.
- Žao mi je što vam ne mogu reći više, gospodine Poirot. - Htio sam vam biti od koristi koliko sam mogao. Pozvali ste me na dobar ručak.
- Sad smo izjednačeni, i vi ste mi učinili dobru uslugu. -Jedno zaslužuje drugo, ha, hal - nasmije se Aarons. - Vjerojatno je vaša profesija vrlo zanimljiva - reče Poirot.
- Tako, tako - odgovori Aarons neobavezno. - Uzevši dobro s lošim, u redu je. Ne trčim za poslovima, ali svejedno morate imati otvorene oči. Nikada se ne zna što će privući publiku.
- Posljednjih nekoliko godina ples je došao u modu promrmlja Poirot zamišljeno.
- Nikada nisam uživao u onome ruskome baletu, ali Ijudi to vole. To je za mene previše napuhano.
- Upoznao sam jednu plesačicu na rivijeri - marlemoiselle Mirelle.
- Mirelle8 To je vruća rc.~aa, u svakom slučaju. Novac joj stalno pritječe, iako, ruku na srce, ona zna plesati. Vidio sam je i znam o čemu govorim. Nisam se s njom mnogo bavio, ali čujem da je pravi užas za svakoga. Krik i bijes bez prekida.
- Da - reče Poirot - mogu si to zamisliti.
- Temperamentl - doda gospodin Aarons. - One to tako nazivaju. Moja žena bila je plesačica prije nego što se udala, ali sretan sam što nikada nije imala temperamenta. Temperament u kući samo škodi, gospodine Poirot.
- Slažem se s vama prijateiju. On je u njoj doista nepotreban.
- Udana žena morala bi biti tiha, suosjećajna i dobra kuharica - reče gospodin Aarons.
- Mirelle već dugo nije bifa pred publikom, zar ne~ upita Poirot.
- Oko dvije i pol godine, ukupno - reče Aarons. Na nju je bio navalio neki francuski vojvoda, a sada čujem da ima bivšega premijera Grčke. Ti ljudi lako razbacuju novac.
- Meni je to novost - reče Poirot.
- Ona nije od onih što gube vrijeme. Priča se da je mladi Kettering ubio svoju ženu zbog nje. Ja to, dakako, ne znam. U svakom slučaju on je u zatvoru, a ona se morala snaći što joj ne pada teško. Priča se takoc#er da ona nosi rubin veličine golubjega jajeta. Nikado nisam vidio golublje jaje, ali tako obično piše u romanima.
- Rubin veličine golubljega jajeta! - dometne Poirot. Njegove su oči postale zelene i mačkolike. - Kako zanimIjivol
- Doznao sam to od nekoga prijatelja - objasni gospodin Aarons. - No, to bi mogao biti i komad obojenoga stakla. Žene su sve iste i nikada se neće prestati hvaliti svojim draguljima. Mirelie trabunja da na tom rubinu počiva neka kletva. Mislim da ga zoare "Vatreni žar".
- Ako se dobro sjećam - reče Poirot - rubin kojega zovu "Vatreni žar" samo je srednji kamen u jednoj ogrlici. - I vil Nisam li već rekao da nema kraja lažima koje
izmišljaju žene kada su posrijedi njihovi dragulji. Ovo je kamen za sebe, ovješen na platinastom lancu oko njezina vrata, ali kako rekoh kladim se s deset prema jedam da je obojeno staklo.
- Nije - reče Ijubazno Poirot. - Mislim da nije obojeno staklo.

32. poglavlje: Katherine i Poirot uporedjuju beleške

- Promijenili ste se mademoiselle - reče Poirot. On i Katherine sjedili su jedno nasuprot drugome za malim stolom u hotelu Savoy. - Da, da, promijenili ste se - nastavi on.
- Na koji način~
- Mademoiselle, te nuances teško je opisati. - Starija sam.
- Da, stariji ste. Ali pritam ne mislim da imate bore. Kad sam vas prvi put vidio, rriademoiselle, izgledali ste tako kao da je pred vama život. Imali ste miran i zadovoljan izgled nekoga tko sjedi u pozadini i promatra igru.
- A sadaZ
- Sada više ne promatrate. Možda je apsurdno to što ću reći, ali sada imate izgled umornoga borca koji vodi tešku utakmicu.
- Moja stara prijateljica ponekad je teška - reče Katherine nasmijavši se - ali uvjeravama vas da s njom ne vodim teške bitke. Morate jednoga dana doći i vidjeti je, gospodine Poirot. Vi ste čovjek koji bi cijenio njezinu hrabrost i njezin duh.
Nastupi tišina dok ih je konobar posluživao piletinom priredenom en casserole. Kad je napokon progovorio, Poirot reče: - Čuli ste me kad sam pričao o svome prijateIju Hastingsu8 Onome koji je ustvrdio da sam ja jedna Ijudska oštriga. Eh bien, mademoiselle, našao sam por u vama. Vi ste, još mnogo više nego ja, usamljeniji borac.
- Glupost - usprotivi se Katherine.
- Hercule Poirot nekad ne govori gluposti. Tako je kako ja kažem.
Ponovno nastupi tišina. Poirot počne ispitivati:
- Jeste li vidjeli ikoga od prijatelja s rivijere, nakon što ste se vratili?
- Vidjela sam nakratko bojnika Knightona. - Ahl Je li moguće~
Nešto u Poirotovim trepćućim očima natjera Katherine da obori pogled.
- Znači, gospodin Van Aldin ostaju u Londonu$ - Da.
- Moram ga pokušati vidjeti sutra ili prekosutra. - Imate li za njega neke novosti$
- Zašto to mislite~
- Pitala sam se, to je sve.
Poirot je pogleda svojim trepćućim očima.
- Koliko vidim, gospodice, vi biste više željeli pitati nešto mene. Vidim da je tako. Zašto neZ Zar nije slučaj "Plavoga voza" naš roman policier~
- Da, ima nešto što bih vas htjela pitati. - Eh bien~
Katherine ga odjednom pogleda vrlo odlučno. - Što ste radili u Parizu, gospodine Poirot~ Poirot se Idko nasmiješi.
- Obavio sam jedan posjet u ruskome veleposlanstvu. - Oh.
- Vidim da vam to ništa ne govori. Ali ja neću biti Ijudska oštriga. Stavit ću svoje karte na stol, a oštrige to jamačno ne rade. Vi sumnjate, zar ne, da nisam zadovoijan razvojem slučaja Dereka KetteringaZ
- To sam se pitala. Pomislila sam, u Nici, da ste zakIjučili slučaj.
- Ne kažete sve što mislite, gospodice. Ja pak priznajem sve. Ja sam bio taj, odnosno moja istraga, zbog čegaje Derek Kettering sada ondje gdje jest. Da nije bilo mene, istražni bi sudac još uvijek pokušavao staviti teret zločina na Comtea de la Rochea. Eh bien, mademoiselle, ne žalim za onim što sam učinio. Imao sam samo jednu dužnost - otkriti istinu, a taj put vodio je ravno do gospodina Ketteringa. Ali, je li ondje završio~ Policija kaže da jest, ali ja, Hercule Poirot, nisam time zadovoljan.
On naglo zastane. - Recite mi, gospodice, jeste li nedavno što čuli o gospodici Lenox$
- Samo jedno vrlo kratko pismo od nje. Mislim da je povrijedena time što sam se vratila u Englesku.
Poirot kimne.
- Razgovarao sam s njim one večeri kad je uhićen gospodin Kettering. Zbog više od jednog razloga, razgovor je bio zanimljiv.
On ponovno zašuti, a Kat~erine nije prekidala njegov tijek misli. - Mademoiselle - reče on napokon - sada ću krenuti osjetljivim terenom, afi ipak ću vam nešto reći. Postoji, mislim, netko tko voli gospodina Ketteringa i radi nje - hm - radi nje, nadam se da sam ja u pravu, a policija ne. Znate li tko bi to bio$
Nastupi stanka, a zatim Katherine reče: - Da, mislim da znam.
Poirot se nagne prema njoj.
- Nisam zadovoljan, gospodice, nisam zadovoljan. Činjenice, obične činjenice navodile su ravno na trag gospodina Ketteringa. Ali jedna stvar ostala je nezapažena. - A što je to~
- Razmrskano lice žrtve. Upitao sam se, gospodice, stotinu puta: "Je li moguće da bi Derek Kettering zadao onakav uništavajući udarac nakon što je ubiođ Čemu bi to služilo~ Kakvoga bi to imalo smisla~ Je li takav postupak usporediv s naravi gospodina Ketteringa~" Odgovori na ta pitanja duboko su nezadovoljavajući. Uvijek ponovno vraćam se na pitanje "Zašto~" Jedino što mi može pomoći u rješavanju toga problema je ovo.
On uzme svoju džepnu bilježnicu i izvuče iz nje nešto što je držao izmedu palca i kažiprsta.
- Sjećate li se, gospoc~ice$ Vidjeli ste me kad sam uzeo te vlasi s pokrivača u vagonu.
Katherine se nagne naprijed, prornatrajući vlasi pozorno.
Poirot polagano kimne nekoliko puta.
- One vam ništa ne govore, vidim to. Pa ipak, mislim da biste se tu mogli snaći.
, - Nešto sam pomišljala - progovori polagano Katherine - nešto čudno. Zato vas i pitam što ste radili u Parizu, gospodine Poirot.
- Kad sam vam pisao... - Iz Ritza~
Na Poirotovu licu pokaže se čudan smiješak.
- Da, kao što rekoste iz Ritza. Ja sam ponekad rastrošna osoba, pogotovo kad račun plaća milijunaš.
- Rusko veleposlanstvo - reče Katherine mršteći se. Ne vidim kakve to ima veze.
- Nema neposredne, gospodice. Išao sam onamo da dobijem neke informacije. Vidio sam odredenu osobu kojoj sam zaprijetio. Da, ja, Hercule Poirot, zaprijetio sam joj.
- Policijom$
- Ne - reča Poirot suho - nego novinama, koje su mnogo opasnije oružje.
On pogleda Katherine, a ona mu se nasmiješi zatresavši glavom.
- Ne vraćate li se ponovno u školjku oštrige, gospodine Poirot$
- Ne, ne. Ne želim praviti misterij. Reći ću vam sve. S~mnjam da je taj čovjek djelatno sudjelovao u prodaji dragulja gospodina Van Aldina. Ja ga zbog toga optužujem, i naposljetku dobivam od njega cijelu priču. Doznajem gdje su dragulji predani, a doznajem i to tko je bio čovjek koji je šetao gore-dolje ulicom, jedan čovjek upečatljive glave sa sijedom kosom, no koji je ipak hodao lakim skakutavim korakom mladoga čovjeka... Ja dajem u mislima tom čovjeku nadimak "Marquis".
- I, sada ste došli u London da vidite gospodina Van Aldina~
- Ne samo zbog toga. Imam i drugoga posla. Otkako sam u tondonu, vidio sam još dvije osobe - jednoga kazališnoga posrednika i jednoga liječnika iz Marley Streeta. Od svakoga sam dobio neke informacije. Stavite sve to zajedno, mademoiselle, i promislite možete li s njima učiniti isto što sam i ja.
- Mogu li... ja~
- Da, vi. Reći ću vam nešto, mademoiselle. Neprekidno sam bio opterećen sumnjom je li isti čovjek izvršio i umorstvo i pljačku. Dugo nisam bio siguran...
- A sada~
- Sada znam.
Zavlada tišina. Zatim Katherine podigne glavu, a oči su joj blistale.
- Ja nisam bistra kao vi, gospodine Poirot. Pola od onoga što ste mi rekli, meni ne znači ništa. Ono što je meni palo na um, dolazi dakle iz drugoga kuta...
- Ah, pa to je uvijek tako - započne Poirot smireno. Ogledalo pokazuje istinu, ali svatko tko gleda u ogledalo stoji na različitome mjestu.
- Moje su misli možda apsurdne, možda i sasvim različite od vaših, ali...
- DaZ
- Pomažu li vam one, uopće~
On uzme novinski izrezak iz njezine ispružene ruke. Pročita ga, podigne pogled, i ozbiljno kimne.
- Kao što sam vam rekao, gospodice, ogledalo se može promatrati iz različitih kutova, ali je to isto ogledalo i u njemu se ogledaju iste stvari.
Katherine ustane. - Moram požuriti - reče. - Imam jedva vremena uhvatiti voz. Gospodine Poirot...
- Da, gospodice.
- To... to ne smije dulje potrajoti, razumijete li. Ne mogu još dugo izdržati.
Nešto se prekine u njezinom giasu. On je potapša ohrabrujući je.
- Hrabrosti, gospodicel Ne smijete sad zakazati; kraj je vrlo blizu.

33. poglavlje: Nova teorija

- Gospodin Poirot vas želi vidjeti, gospodine. - Prokleti klipan - zaurla Van Aldin. Knighton je sućutno ostao bez riječi.
Van Aldin se podigne iz stolice i počne hodati goredolje.
- Vjerujem da ste jutros vidjeli one proklete novine~ - Pogledao sam, gospodine.
Milijunaš ponovno sjedne r pritisne čelo rukama.
- Da sam mogao pomisliti! - grmio je on. - Kunem se kako tom malom Belgijancu nikad nisam rekao da istjeruje istinu. Pronaći Ruthinu ubojicu - to je sve što sam od njega tražio.
- Ali vi ipak ne biste voljeli da vaš zet ostane nekažnjen~
Van Aldin uzdahne.
- Najviše bih volio da sam mogao uzeti zakon u svoje ruke.
- Ne mislim da bi to bilo vrlo mudro, gospodine.
- Svejedno - jeste li sigurni da me onaj tip želi vidjetiZ - Da, gospodine Van Aldin. Čak tvrdi da je vrlo hitno. - Onda ću popustiti. Može doći ovoga jutra, ako hoće. Kad je ušao, Poirot je izgledao vrlo svježe i dobrohotno. Nije izgledalo da zapaža ikakav manjak srdačnosti u milijunašovu ponašanju, pa je s njim ugodno čavrljao o svemu i svačemu. Došao je u London, kako reče, posjetiti svoga liječnika. Spomenuo je pritom ime uglednoga kirurga.
- Ne, ne, pas la guerre - to je uspomena na moje policijske dane, kad sam dobio metak od neke propalice.
On dotakne svoje lijevo rame i zaječi vrlo uvjerljivo.
- Uvijek sam vas držao sretnim čovjekom, gospodine Van Aldin; vi se ne uklapate u naše pučke predodžbe američkih milijunaša kao žrtava čira na želucu.
- Prilično sam žilav - reče Van Aldin. - Znate, vodim jednostavan život; samo jednostavna hrana i ne previše.
- Vidjeli ste nedavno gospodicu Grey, zar ne~ - upita Poirot naivno, okrenuvši se tajniku.
- Ja~... Da, jedanput ili dvaput- reče Knighton. On se zacrveni, a Van Aldin uaklikne iznenac~eno:
- Čudno, Knighton, nikada mi niste spomenuli da ste je vidjeli.
- Nisam mislio da bi vas.to zanimalo, gospodine. - Ta mi se djevojka jako svida - reče Van Afdin.
- Prava je nesreća što se opet zakopala u onom St. Mary Meadu - reče Poirot.
- To je vrlo lijepo od nje - upadne vatreno Knighton. - Malo je onih koji bi pristali zakopati se negdje samo zato da bi pomogli jednoj zlovoljnoj staroj ženi, koja na to, uostalom, nema nikakvo pravo.
- Ostajem bez riječi - reče Poirot, kome su oči svjetlucale. - Ipak, tvrdim i dalje da je to nesreća. A sada, gospodo, prijedimo na posao.
Obojica se pogledaše ponešto iznenadeno.
- Ne biste se trebali uzrujati ili uzbuditi onim što ću vam reći. Možete li zamisliti, gospodine Van Aldin, da Derek Kettering ipak nije ubio svoju ženuZ
- Što~
Obojica ga pogledaše iznenadeno.
- Zamisiiti, ponavljam, da Derek Kettering nije ubio svoju ženu~
- Jeste li poludjeli, gospodine Poirot8
To je izgovorio Van Aldin.
- Ne - reče Poirot - nisam lud. Ja sam možda ekscentričan, kako neki kažu, ali kad je riječ o mojoj profesiji, sasvim sam na svome mjestu. Pitam vas, gospodine Van AIdin, biste li se rastužili ili razvedrili kad bi to bilo točno što sam vam rekao~
Van Aldin se zabulji.
- Naravno da bi mi bilo drago - reče napokon. - Je li to puko nagadanje, gospodine Poirot, ili iza toga stoje neke činjenice~
Poirot pogleda prema stropu.
.- Postoji jedna mala mogućnost - reče~on tiho - da je to bio ipak Comte de la Roche. U najmanju ruku, uspio sam oboriti njegov alibi.
- Kako vam je to pošlo za rukom~ Poirot skromno slegne ramenima.
- Imam svoje metode. Malo Ijubaznosti, malo oštroumnosti - i posao je obavljen.
- Ali rubini - reče Van Aldin - oni rubini koje je imao grof bili su krivotvorine.
- A on se ne bi odlučio na zločin, osim zbog rubina. Ali vi ne zapažate jednu činjenicu, gospodine Van Aldin. Ako je riječ o rubinima, netko je ondje bio prije njega.
- Ali to je potpuno nova teorija - poviče Knighton.
- Zar vi doista vjerujete u sve te gluposti, gospodine Poirot - upita milijunaš.
- Sve još nije dokazano - reče tiho Poirot. - Zasad je to samo teorija, ali kažem vam, gospodine Van Aldin, činjenice su vrijedne istraživanja. Morate krenuti sa mnom na jug Francuske i smjesta se baciti na posao.
- Mislite li da je to doista potrebno - otputovati, naimeZ - Pomislio sam da bi to bilo ono što biste i sami željeli. U Poirotovim riječima osjetio se prijekor koji nije promakao ostalima.
- Da, da, svakako - reče milijunaš. - Kada želite da krenemo, gospodine Poirot$
- Vi ste sada vrlo zaposleni, gospodine - promrmlja Knighton.
Ali milijunaš se već bio odlučio, pa je odk~acio prigovor.
- Ovaj posao ima prednost - reče on. - AU righi, gospodine Poirot, odmah sutra. Kojim vozom~
- Mislim da ćemo krenuti Plavim vozom - reče on i nasmiješi se

34. poglavlje: Opet u plavome vozu

"Milijunaški voz" - kako je često nazivan ušao je, naoko, opasnom brzinom u jedan zavoj. Van Aldin, Knighton i Poirot sjedili su u tišini. Knighton i Van Aldin imali su dva medusobno spojena odjeljka, kao Ruth Kettering sa svojom sobaricom onoga sudbonosnoga putovanja, dok je Poirotov odjeljak bio dalje u vagonu.
Putovanje je bilo mučno za Van Aldina, koji se morao prisjećati najstrašnijih pojedinosti. Poirot i Knighton ponekad bi popričali ne ometajući ga.
No, kada je voz završio polagani put po pariškome ceinture i stigao u Gare de Lyon, Poirot odjednom živne. Van Aldin je shvatio kako je njegov cilj tijekom ovoga putovanja bila rekonstrukcija zločina. Sam Poirot igrao je sve uloge. On je bio naizmjence sobarica, koja je na brzinu bila zatvorena u svom odjeljku, gospoda Kettering, koja prepoznaje svoga supruga uz iznenadenje i strah, pa i Derek Kettering, koji otkriva da njegova žena putuje tim vozom. Iskušavao je različite mogućnosti da se netko uspješno sakrije u drugom odjeljku.
Onda ga odjednom zaokupi jedna zamisao. Uhvati Van Aldina za ruku.
- Mon Dieu, na to nisam ni pomislio! Moram naše putovanje prekinuti u Parizu. Brzo, brzo, sidimo odmahl Pograbivši kovčege on pojuri iz voza. Zbunjeni ali pokorni, Van Aldin i Knighton slijedili su ga. Kako je još jednom učvrstio svoje mišljenje o Poirotovim sposobnostima, nije ga sada mogao lako odbaciti. Na izlazu iz postaje bijahu zadržani. Njihove vozne karte bile su predane kondukteru voza, na što su u brzini svi zaboravili.
Poirotova objašnjenja bila su brza, poduzetna i hladnokrvna, ali na krutom službeniku nisu pokazala nikakva učinka.
- Riješimo se toga - prekine natezanje Van Aldin. Shvaćam da vam se žuri, gospodine Poirot. Za ime božje, platite te karte od Calaisa dovde i krenimo obaviti ono što imate na umu.
Ali Poirotov hitri jezik naglo zastane i on se pretvori u čovjeka od kamena. Njegova ruka, već u zamahu geste, ostane u zraku kao da ju je uhvatila paraliza.
- Bio sam glup - prizna on. Ma foi, danas gubim gfavu. Vratimo se i nastavimo mirno naše putovanje. S malo sreće, voz nam neće pobjeći. _
Stigli su u posljednji tren, pa je voz već kretao kad je Knighton, posljednji od trojice, ubacio sebe i svoj kovčeg u vagon.
Kondukter se pokazao suosjećajnim, pa im je pomogao da smjeste prtljagu u svojim odjeljcima. Van Aldin nije rekao ništa, ali je bio vidno ozlovoljen Poirotovim čudnim postupkom. Našavši se na trenutak nasamo s Knightonom, on primijeti:
- Ovo je poput lova na divlje guske. Čovjek je izgubio dodir sa stvarnošću. On je pametan do neke granice, ali čovjek koji zatim izgubi glavu i trči uokolo kao preplašeni zec, ne vrijedi ništa.
Uskoro im pristupi Poirot, sipajući isprike i očito toliko zbunjen da bi bilo kakvi strogi prigovori bili neumjesni. Van Aldin je preko volje primio njegove isprike, ali se uspio suzdržati od jetkih primjedaba.
Večerali su u vozu, a zatim Poirot, ponešto na iznenadenje ostale dvojice, predloži da se nadu utroje u Van AIdinovu odjeljku.
Milijunaš ga je radoznalo promatrao.
- Skrivate li nešto od nas, gospodine PoirotZ
- Ja~ - Poirot raširi oči u naivnom iznenadenju. - Što vam pada na um~
Van Aldin nije odgovorio, ali očito nije bio zadovoIjan. Kondukteru je rečeno da ne mora pripremiti krevete. Svako iznenadenje koje je pritom mogao pokazati bilo je utišano veličinom napojnice iz Van Aldinove ruke. Trojica sjedoše u tišini. Poirotu se žurilo pa je izgledao vrlo nemiran. On reče tajniku:
- Bojniče Knighton, jesu li vrata vašeg odjeljka zaključana~ Mislim vrata prema hodniku.
- Da, ja sam ih upravo zaključao. -Jeste li sigurni u to~ - upita Poirot.
- Poći ću i pogledati, ako želite - reče Knighton smiješeći se.
- Ne, ne, nemojte se dati smetati. Učinit ću to sam. On prode kroz spojna vrata i vrati se nakon nekoliko sekundi, kimajući.
- Da, da, onako je kako ste rekli. Oprostite starome čovjeku zbog njegove smušenosti. - On pritvori vrata i zauzme svoje mjesto u desnome kutu.
Sati su prolazili. Trojica su dremuckala, neugodno se budeći tu i tamo. Vjerojatno još nikada nisu tri čovjeka kupila spavaća mjesta u najraskošnijem vozu na raspolaganju, a zatim odbila priuštiti si plaćenu ugodu. Poirot je povremeno pogledao na svoju uru, nakon čega bi kimnuo i počeo opet drijemati. Jednom prilikom on se digne i otvori spojna vrata, zagleda se pozorno u susjedni odjeljak, a zatim vrati u svoje sjedalo.
- Što je posrijedi - prošapće Knighton. - Očekujete li da se nešto dogodiZ
- Živčan sam - prizna Poirot. - Ja sam kao mačka na vrelim opekama. Svaki mali šušanj tjera me da skočim.
Knighton zijevne.
- Ovo je prokleto neudobno putovanje - promrmlja on. - Nadam se da znate što smjerate, gospodine Poirot. Pokuša se namjestiti za san što je bolje mogao. On i
Van Aldin bijahu usnuli, kad Poirot, pogledavši već tko zna koji put svoju uru, potapša milijunoša po ramenu.
- Što je2
- Za pet ili deset minuta, gospodine, ući ćemo u Lyon. - Moj Božel - Vjerojatno je u to vrijeme ubijena jadna Ruth. Zurio je ravno ispred sebe. Usne mu se stisnuše, dok je u glavi vraćao slike užasne tragedije koja je pogodila njegov život.
Začuje se cviljenje kočnica, voz smanji brzinu i ude u Lyon. Van Aldin spusti prozor i pogleda van.
- Ako to nije bio Derek, ako je vaša nova teorija točna, taj muškarac je ovdje napustio voz, je li tako~ - upita preko ramena.
Na njegovo iznenadenje, Poirot zaniječe.
- Ne - reče on zamišljeno - nikakav muškarac nije napustio voz, mislim... Da, ja tako mislim. Bila je to žena. Knighton grčevito uzdahne.
- Žena~ - upita oštro Van Aldin.
- Da, žena - reče Poirot kimajući. - Možda ste zaboravili, gospodine Van Aldin, kako je gospodica Grey u svojoj izjavi navela da je neki mladi čovjek s kapom i u ogrtaču sišao s voza da protegne noge. Ja mislim da je taj mladić jamačno bila žena.
- Ali; tko je bila onaZ
Van Aldinovo lice izražavalo je nevjericu, ali Poirot je odgovorio ozbiljno i odlučno.
- Njezino ime - odnosno ime pod kojim je godinama bila poznata jest Kitty Kidd, ali vi je, gospodine Van Aldin, poznajete pod drugim imenom: Ada Mason.
Knighton skoči na noge.
- Što~ - upita.
Poirot se usmjeri prema njemu.
- Ah, prije nego što zaboravim. - On izvuče nešto iz džepa.
- Dopustite mi da vam ponudim cigaretu iz vaše vlastite doze koju ste nepažljivo bili ispustili nakon što ste se ukrcali u voz na području pariške ceinture.
Knighton je buljio u njega kao skamenjen. Onda se pokrene, ali Poirot zaustavi njegov pokret upozorivši ga:
- Ne, ne mičite se - reče mu svilenastim glasom. Vrata susjednoga odjeljka su otvorena i vi ste od ovoga trenutka pod nadzorom. Otključao sam vrata premo hodniku nakon što smo napustili Pariz, i naši prijatelji iz policije već su se ondje smjestili. Kao što vam je vjerojatno poznato, francuska policija žurno vas traži, bojniče Knighton ili recimo to - gospodine Marquis.

35. poglavlje: Objašnjenja

Poirot se nasmiješi. Sjedio je nasuprot milijunašu uz stol za doručak njegova apartmana u hotelu "Negresco". Van Aldin je zračio olakšanjem, ali i zbunjenošću. Poirot se zavalio u stolac, zapalio jednu od svojih tankih cigareta i zamišljeno usmjerio pogled prema stropu.
- Da, dat ću vam objašnjenje. Počelo je s nečim što me je zbunjivalo. Znate li što te to bilo~ Razmrskano lice. Takvo što nije neuobičajeno kad se istražuje zločin, jer se odmah postavlja pitanje identiteta. Prirodno je da sam se i ja upitao je li mrtva žena bila doista gospoda Kettering. Ali to me nije dovelo nikamo, jer je svjedočenje gospodice Grey bilo odredeno i vrlo sigurno, pa sam tu misao odbacio. Mrtva žena bila je gospoda Kettering.
- Kada ste prvi put posumnjali u sobaricu$
- Neko vrijeme nisam sumnjao, ali je jedna sitnica privukla pozornost na nju: doza za cigarete pronadena u odjeljku, za koju nam je ona rekla da ju je gospoda Kettering htjela pokloniti svome suprugu. Medutim, to je bilo potpuno nevjerojatno, s obzirom na njihove medusobne odnose. To je u meni pobudilo sumnjičavost prema istinitosti navoda Ade Mason. U obzir je valjalo uzeti još jednu sumnjivu činjenicu, s obzirom na to da je biia tek dva mjeseca u službi svoje gospodarice. Budući da je sobarica bila ostavljena, u Parizu, a nakon toga je gospodu Kettering vidjelo živu nekoliko svjedoka, nije izgledalo da bi ona mogla imati ikakve veze sa zločinom. Ali...
Poirot se nagne naprijed. On podiže kažiprst i uperi ga napadno prema Van Aldinu.
- Ali ja sam dobar detektiv. Ja sumnjam. Nema nikoga i ničega u što ne sumnjam. Ne vjerujem ono što mi se kaže. Rekoh sam sebi: "Kako možemo znati da je Ada Mason doista bila ostavljena u Parizu~" Odgovor na to pitanje činilo se u prvi tren sasvim zadovoljavajućim. Postojala je izjava vašega tajnika, bojnika Knightona, potpunoga autsajdera čije bi se svjedočenje moglo prihvatiti kao nepristrano, a bile su tu i riječi mrtve žene upućene kondukteru voza. Ovo drugo ostavio sam nakratko po strani, jer je u meni počela rasti čudna zamisao - možda fantastična ili sasvim nemoguća. Ako bi se ipak dogodilo da je ona ispravna, onda bi spomenuto svjedočanstvo bilo bezvrijedno.
- Usmjerio sam se na glavnu prepreku mojoj teoriji, to jest na izjavu bojnika Knightona da je vidio Adu Mason u Ritzu nakon što je Plavi voz napusti Pariz. To se činilo prilično suvislo, pa ipak, ispitujući pažljivo činjenice, uočio sam dvije stvari. Prvo, da je nekom čudnom slučajnošću i on bio u vašoj službi točno dva mjeseca. I drugo, njegovo inicijalno slovo bilo je isto - "K". Pretpostavljajući, samo pretpostavljajući, da je to bila njegova doza za cigarete koja je pronadena u vagonu, onda bi Ada Mason - ako su njih dvoje zajednički djelovali - postupila točno onako kako je postupila kada smo joj tu dozu pokazali. lsprva, zbunjena, brzo je razvila moguću teoriju po kojoj bi bio kriv gospodin Kettering. Bien entendu, to nije osobito originalna zamisao. Žrtveni jarac trebao je biti Comte de la Roche, iako iskaz Ade Masom u tom smislu nije bio osobito čvrst, u slučaju da on uspije dokazati svoj alibi. I sada, ako se vratite s mislima u prošlost, sjetit ćete se da se dogodilo nešto znakovito. Natuknuo sam Adi Mason kako čovjek kojega je vidjela nije možda bio Comte de la Roche nego Derek Kettering. Ona je u početku bila nesigurna, ali kada sam se vratio u hotel, vi ste mi telefonirali i rekli kako je ona, nakon što je razmislila, potpuno sigurna da je onaj čovjek bio gospodin Kettering. Tako sam nešto i očekivao. Moglo je postojati samo jedno objašnjenje takve njezine naglo pokazane sigurnosti. Nakon što je napustila vaš hotel, imala je vremena da se s nekim posavjetuje, pa je i primila naputke po kojima je kasnije postupala. Tko joj je dao te naputke8 Bojnik Knighton. A bila je još jedna sitnica, koja je mogla značiti mnogo i ništa. Pri nekom slučajnom razgovoru, Knighton je pričao o nekoj pljački dragulja u Yorkshereu, u kući u kojoj je prebivao. Možda je slučajnost, a možda još jedna mala karika u lancu.
- Ali nešto ne razumijem, gospodine Poirot. Vjerojatno sam bio glup, jer bih to shvatio još ranije. Tko je bio onaj muškarac u vozu u Parizu? Derek Kettering ili Comte de la Roche~
- U tonie je sva jednostavnost stvari. Nije bilo muškaraca. Ah - mille tonnerresl - zar ne shvaćate tu lukavost~ Čiju riječ imamo da je ondje bio muškarac~ Samo Ade Mason. A mi vjerujemo Adi Mason na osnovi Knightonove izjave da je ona bila ostavljena u Parizu.
- Ali, sama Ruth rekla je kondukteru da je ostavila djevojku ondje - prigovori Van Aldin.
- Doći ćerno već na to. Imamo izjavu gospode Kettering, ali, isto tako, nemamo njezinu izjavu. Gospodine Van Aldin, mrNa žena ne može ništa izjaviti. To nije bila njezina izjava, nego kondukterova - a to je nešto vrlo različito.
- Vi dakle mislite da je taj c"ovjek lagao~
- Ni govora. On je izjavio ono što je zamišljao kao istinu. Medutim, žena koja mu je rekla da je ostavila svoju djevojku u Parizu, nije bila gospoda Kettering.
- Van Aldin je zurio.
- Gospodine Van Aldin, Ruth Kettering bila je mrtva prije nego što je voz ušao u parišku Gare de Lyon. Bila je to Ada Mason, odjevena u prepoznatljive haljine svoje gospodarice, koja je naručila košaricu s večerom i dala onu vrlo potrebnu izjavu kondukteru voza.
- Nemogućel
- Ne, ne, gospodine Van Aldin, nije nemoguće. Les femmes - one su danas toliko nalik jedna drugoj da ih se identificira više po njihovim haljinama nego po njihovim licima. Ada Mason bila je istog rasta kao vaša kći. Kako je bila odjevena u onaj raskošni krzneni ogrtač i sa šeširom od crvenog laka navučenim preko očiju, s tek nekoliko ridih uvojaka sa svake strane, nije bilo čudno što je kondukter bio obmanut. Sjetit ćete se da on prije nije razgovarao s gospodom Kettering. Istina je, on je nakratko vidio sobaricu kada mu je ona dava'~n. vozne karte, no sve što je mogao vidjeti bila je vitka i u crno odjevena žena. Da je iznimno inteligentan, mogao je zaključiti kako su gospodarica i njezina djevojka prilično slične, ali potpuno je nevjerojatno da je na to uopće pomišljao. Prisjetite se da je Ada Mason odnosno Kitty Kidd bila glumica, sposobna brzo promijeniti svoj izgled i boju glasa. Ne, nije bilo opasnosti da kondukter prepozna sobaricu u odjeći svoje gospodarice, ali postojala je jedna druga opasnost: da ustvrdi kako tijelo ubijene nije bila žena s kojom je razgovarao prošle noći. I tako ćemo vidjeti objašnjenje za razmrskano lice. Glavna opasnost za Adu Masona bila je u tome da Katherine Grey ude u njezin odjeljak nakon što je voz napustio Pariz, pa se zato pobrinula naručiti košaru s hranom i zaključati se u svom odjeljku.
- Ali tko je ubio Ruth - i kada~
- Ponajprije, imajte na umu da su zločin naumili i izvršili njih dvoje - Knighton i Ada Mason, djelujući zajedno. Knighton je onoga dana bio u Parizu, vašim poslom. On se ukrcao dok je voz obilazio ceinture. Gospoda Kettering bila bi možda iznenadena, ali ne bi ni u šta posumnjala. Možda joj je on privukao pozornost na nešto ispred prozora, a u trenutku kad se ona okrenula on joj je zategnuo uzicu oko vrata - i sve je gotovo u sekundi ili dvije. Vrata odjeljka zaključana su, pa se on i Ada Mason bacaju na posao. Oni skidaju odjeću s m~tve žene. Mason i Knighton zamotavaju tijelo u jedan pokrivač i stavljaju ga na sjedalo u susjednom odjeljku, izmedu torbi i kovčega. Knighton silazi s voza, ponijevši kutiju za nakit u kojoj su rubini. Budući da će zločin biti otkriven tek nakon gotovo dvanaest sati, on je savršeno siguran, pa će njegova izjava i navodne riječi gospode Kettering kondukteru biti sjajan alibi za njegovu pomoćnicu.
- Dok je voz bio u Gare de Lyon, Ada Mason nabavIja košaricu s hranom i, zaključavši se u zahodu, brzo navlači haljinu svoje gospodarice, stavlja dva lažna uvojka ride kose i, općenito, nastoji joj biti što više nalik. Kad kondukter dolazi pripremiti krevet, ona mu iznosi pripremljenu priču o djevojci koju je ostavila u Parizu; dok on priprema krevet ona stoji gledajući kroz prozor s druge strane, tako da su joj leda okrenuta hodniku i fjudima koji njime prolaze. To je bila mudra mjera opreza, jer je, kao što znamo, i gospodica Gray bila medu prolaznicima - a ona je bila spremna zakleti se da je u taj tren gospoda Kettering još bila živa.
- Produžite - izusti Van Aldin.
- Prije nego što je voz stigao u Lyon, Ada Mason je namjestila tijelo gospodarice na ležaj, uredno složila njezinu odjeću na kraju kreveta, i sama se - odjenuvši muški ogrtač - pripremila izaći iz voza. Kada je Derek Kettering ušao u odjeljak svoje žene i - kako je pomislio - vidio je u snu, scena je bila pripremljena, a Ada Mason je, skrivena u susjednom odjeljku, čekala trenutak da neprimijećena izade iz voza. Čim kondukter stupa na peron, u Lyonu, ona ga slijedi s tobožnjom namjerom da udahne zrak. U trenutku kada je nitko ne gleda, ona brzo prelazi na drugi peron i sjeda u prvi voz koji će je odvesti do Pariza i hotela Ritz. Registrirano je da je unajmila sobu večer prije, što je učinila jedna Knightonova prijateljica. Ondje može mirno čekati dok se vi ne pojavite. Dragulji nisu ni bili u njezinim rukama. Na Knightona pak ne pada nikakva sumnja i on, kao vaš tajnik, donosi dragulje u Nicu bez najmanjeg straha da će biti otkriven. Njihova predaja gospodinu Papopolousu već je dogovorena, i oni su u posljednjem trenutku predani Adi Mason da obavi taj posao. Sve u svemu, izvrsno je zamišljen pothvat, kao što bi se i mogli očekivati od takva majstora kakav je Marquis.
- Znači, vi doista mislite da je Richard Knighton zapravo poznati kriminalac, koji se tim poslom bavio godinama~ Poirot kimne.
- Jednom od glavnih prednosti gospodina koji se nazivao Marquis bilo je njegovo vjerodostojno i privlačno ponašanje. Vi ste pali žrtvom njegove privlačnosti, gospodine Van Aldin, kad ste ga uzeli u službu kao tajnika, jedva ga poznavajući.
- Mogao bih se zakleti da je pošten - poviče milijunaš.
- Bilo je to vrlo lukavo učinjeno - tako lukavo da je mogao biti prevaren i tako dobar poznavatelj Ijudi kao što ste vi.
- Razmotrio sam i njegovu prošlost i sve je bilo bez zamjerke.
- Da, to je bio dio igre. Kao Richard Knighton on je imao prošlost bez prigovora. Bio je roden u dobroj obiteIji, s dobrim poznanstvima, časno je služio u ratu, i pričinjao se izvan bilo kakve sumnje. Ali kada sam počeo prebirati podatke o tajanstvenom Marquisu, naišao sam na mnoge sličnosti. Knighton je govorio francuski kao da je Francuz, bio je u Americi, Francuskoj i Engfeskoj u isto vrijeme kad je ondje operirao Marquis. Posljednje što se čulo o Marquisu bilo je nekoliko pljački dragulja u Švicarskoj. To se dogodilo u vrijeme kad su se proširile glasine kako pregovarate o nal~avci glasovitih rubina.
- Ali zašto umorstvo~ - promrmlja Van Aldin slomljenim glasom. - Spretan lopov mogao je ukrasti dragulje, a da se ne izlaže opasnosti kazne vješanjem.
Poirot zatrese glavom. - Ovo nije prvo umorstvo na Marquisovu popisu. On je ubojica s instinktom i uvjeren je da iza sebe na ostavlja tragove. Mrtvaci ne govore.
- Marquis je imao žestoku sklonost prema glasovitim i povijesnim draguljima. Stoga je sve unaprijed zamislio, kako da se sam namjesti kao vaš tajnik i kako da svoju prijateljicu dovede kao sobaricu vaše kćeri, kojoj su, vjerovao je, ti dragulji bili namijenjeni. Pa, iako je to bio zreo i brižno smišljen naum, on nije oklijevao pokušati prečacem unajmivši dva razbojnika da vas napadnu iz zasjede u Parizu, one noći kad ste kupili dragulje. Naum je propao, što ga je, kako mislim, jedva iznenadilo. No, ovaj drugi naum bio je po njegovu mišljenju potpuno siguran. Nikakva sjena sumnje ne bi mogla pasti na Richarda Knightona. Aii poput svih velikih Ijudi - a Marqius je bio veliki čovjek - i on je imao svojih slabosti. On se naivno zaljubio u gospodicu Grey i, sumnjajući da joj je drag Derek Kettering, nije mogao odoljeti iskušenju da mu natovari umorstvo čim se pružila prigoda. A sada, gospodine Van Aldin, reći ću vam nešto vrlo zanimljivo. Gospodica Grey sigurno nije neka osobito dosjetljiva žena, pa ipak ona čvrsto vjeruje da je osjetila nozočnost vaše kćeri uz nju, jednoga dana u vrtovima kockarnice u Monte Carlu, odmah poslije duga razgovora s Knightonom. Bila je uvjerena, kako mi je rekla, da joj je mrtva žena željela po svaku cijenu nešto priopćiti. Odjednom joj je sinulo kako joj pokojnica zapravo želi reći da je Knighton njezin ubojica! Zamisao joj se činila tako fantastičnom, da u to vrijeme gospodica Grey nije htjela ni s kim o tome govoriti. No bila je toliko uvjerena u tu istinu, da je djelovala sukladno njoj - koliko god se to činilo ludim. Nije htjela odbiti Knightonova udvaranja i pretvarala se pred njim kako je uvjerena u krivnju Dereka Ketteringa.
- Nevjerojatno - reče Van Aldin.
- Da, sve je to vrlo neobično i ostaje neobjašnjivo. Usput, ima nešto što me prilično zbunilo. Vaš tajnik je šepao - što je bila posljedica rane iz rata. Medutim, Marqius uopće nije šepao. Tu je bio kamen spoticanja, sve dok gospodica Lenox Tamplin nije jednoga dana spomenula kako je Knightonova šepavost bila iznenadenje i za kirurga u bolnici koju je vodila njezina?r~ajka. To je dalo pomišljati na prikrivanje. Kada sam bio u Londonu, posjetio sam toga kirurga, i čuo sam od njega više pojedinosti koje su potvrdile moje uvjerenje. Prekjučer, prilikom Knightonova preslušanja, spomenuo sam kirurgovo ime. Bilo bi prirodno da je Knighton rekao kako ga je taj kirurg liječio tijekom rata, ali on nije rekao ništa - i ta sitna pojedinost konačno me je uvjerila da je moja teorija o zločinu ispravna. Sa svoje strane, gospodica Grey pokazala mi je izrezak iz novina u kojemu je bilo riječi o kradi u bolnici lady Tamplin, upravo u vrijeme kad je Knighton boravio ondje. Kada sam joj pisao iz pariškoga Ritza, shvatila je da smo na istom tragu.
- Imao sam nekih teškoća u svojoj istrazi, ali dobio sam ono što sam htio: dokaz da je Ada Mason doputovala ujutro nakon zločina, a ne uvečer dan ranije.
Nastupi duga tišina, a zatim milijunaš ispruži ruku Poirotu.
- Mislim da vam je jasno što to meni znači, gospodine Poirot - reče on hrapavim glasom. - Poslat ću vam ček ujutro, ali nikakav ček na svijetu neće moći izraziti ono što osjećam glede toga što ste učinili za mene. Vi ste zlata vrijedni, gospodine Poirot, zlata vrijedni.
Poirot ustane, dok mu se grudni koš nadimao.
- Ja sam samo Hercule Poirot - reče on skromno. Ipak, kako upravo rekoste, ja sam velik čovjek kao što ste i vi na svoj način velik čovjek. Drago mi je i sretan sam što sam vam bio u službi. A sad se idem oporaviti od naporna puta. Nažalost, moj sjajni Georges nije sa mnom.
U hotelskom predvorju on susretne prijatelja - uvaženoga gospodina Papopolousa zajedno s njegovom kćerkom. - Mislio sam da ste otputovali iz Nice, gospodine Poi
rot - promrmlja Grk dok je prihvaćao detektivovu ispruženu ruku.
- Posao me natjerao da se vratim, dragi gospodine Papopolous.
- Posao~
- Da, posao. A kad već govorim o poslu, dragi moj prijatelju, nadam se da je vaše zdravlje bolje~
- Mnogo bolje. Zapravo, sutra se vraćamo u Pariz.
- Očaran sam što čujem tako dobre vijesti. Nadam se da niste do kraja uništili bivšega grčkoga ministra.
-Ja~ - Koliko čujem, prodali ste mu prekrasan rubin koji je - strogo entre nous - nosila gospodica Mirelle, plesačica.
= Da - promrmlja Papopolous - tako je.
- Rubin vrlo sličan glasovitom "Vatrenom žaru".
- Imaju nekih sličnosti, svakako - doda Grk nehajno. - Vi ste silno sprefii s draguljima, gospodine Papopolous. Čestitam vam. Gospodice Zia, žao mi je što se tako brzo vraćate u Pariz. Pomišljao sam da ću vas još vidjeti, sada kad je moj posao dovršen.
- Hoće li biti indiskretno upitati vas kakav je to posao~ - reče Papopolous.
- Ni najmanje, ni najmanje. Upravo sam uspio ščepati Marqiusa.
Jedna sjena pojavi se na plemenitom licu gospodina Papopolousa.
- MarqiusZ - promrmlja. - Zašto mi se to čini poznato~ Ne, ne mogu se sjetiti.
- Sigurno da ne možete - ubaci Poirot. - Riječ je o vrlo velikom kriminalcu i pljačkašu dragulja. Upravo je uhićen zbog umorsNa jedne engleske lady, gospode Kettering.
- Doista zanimljivol
Uslijedio je Ijubazan oproštaj, a kad se Poirot dovofjno udaljio gospodin Papopolous reče svojoj kćerki:
- Zia, taj čovjek je sam vrag! - Volim ga.
- I ja ga volim - prizna gospodin Papopolous - ali svejedno je vrag. .

36. poglavlje: Uz more

Mimoza je gotovo ocvala. Njezin miris u zraku bio je već pomalo neugodan. Ružičaste geranije preplitale su se po balustradi vile lady Tamplin, a mnoštvo klinčića slalo je odozdo sladak, težak miris. Mediteran je bio plavlji nego ikad.
Poirot je sjedio na terasi s Lenox Tamplin. Upravo joj je ispričao isto što je bio rekao Van Aldinu prije dva dana. Lenox ga je slušala pozorno; obrve su joj se dizale, a oči su bile tmurne.
Kad je Poirot dovršio, ona samo reče: . - A Derek~
- Pušten je jučer.
- I, kamo je otišao~
- Otputovao je iz Nice prošle noći. - Za St. Mary Mead~
- Da, za St. Mary Mead. Nastupi stanka.
- Bila sam nepravično prema Katherini - reče Lenox. - Mislila sam da joj nije stalo.
- Ona je suzdržana. Ne povjerava se nikome.
- Mogla se meni povjeriti - reče Lenox s daškom gorčine.
- Da - reče Poirot takoc~er ozbiijno. - Mogla je imati povjerenja u vas. Ali gospodična Katherine provela je velik dio života slušajući druge, a oni koji su toliko slušali teško mogu govoriti; oni svoje boli i radosti zadržavaju za sebe i ne govore ništa.
- Bila sam luda - reče Lenox. - Mislila sam da joj je doista bilo iskreno stalo do Knightona. Trebala sam bolje prosuditi. Čini mi se da sam tako mislila - dobro, nadala sam se.
Poirot je uzme za ruku i malo je stisne. - Budite hrabri, modemoiselle- reče joj nježno.
Lenox pogleda ravno prema morskoj pučini, a njezino lice u svojoj krutoj ružnoći odjednom dobije neku tragičnu Ijepotu.
- Dobro - reče naposljetku - to ionako ne bi išlo. Ja sam premlada za Dereka; on je pak nalik na dječarca koji nikada nije odrastao. Njemu je potreban dodir Madone.
Nastupi duga tišina, a zatim se Lenox okrene prema Poirotu naglo i impufzivno.
- Ali ja sam ipak pomogla, gospodine Poirot, u svakom slučaju pomogla sam.
- Jeste, gospodice. Vi ste mi dali prvu slutnju istine kad ste rekli kako zločinac, zapravo, i nije morao biti u vozu. Prije toga nikako nisam mogao vidjeti slijed dogadaja. Lenox duboko udahne.
- Zadovoljna sam - reče. - To je ipak nešto.
Iz daljine dopre do njih dug i razvučen zvižduk lokomotive.
- To je onaj prokleti Plavi voz - reče lenox. - Vozovi su nezaustavfjivi, zar ne, gospodine Poirot~ Ljude ubijaju, Ijudi umiru, ali oni voze dalje i dalje. Govorim gluposti, ali vi znate na što mislim.
- Da, da, znam. Život je kao voz, gospodice. On vozi i vozi. I dobro je što je tako.
- Zašto~
- Zato što voz naposljetku ipak nekamo doputuje, a u vašem jeziku ima o tome zgodna poslovica, gospodice. - "Putovanja završavaju susretom Ijubavnika". - Lenox
se nasmije. - Sto se mene tiče, to nije istina.
- Jest, istina je. Vi ste mladi, mladi nego što i sami znate. Imajte povjerenje u voz, gospodice, jer njime upravlja le bon Dieu.
Ponovno se začuje zvižduk lokomotive.
- Imajte povjerenja u voz - promrmlja još jednom Poirot. - Imajte povjerenje i u Herculea Poirota, jer - on zna.

~Kraj~

Zlo nije nešto nadljudsko, to je nešto manje od čoveka.


Ne priznajemo zaista važne trenutke u životu dok ne bude prekasno.


Dobar savet se gotovo uvek ignoriše, ali to nije razlog da ga ne udelimo.

Tajna uspjeha je samo u tome da se pokreneš.

Kajanje. To je gubljenje vremena.

Svaki ubica je verovatno nečiji stari prijatelj.

Nikad ne radi sam one stvari koje neko drugi može uraditi za tebe.

Agata Kristi – Citati
 
Idealan muž treba da je kao arheolog, da što je žena starija to da ga više zanima.
Žena zaboravlja lakše nego muškarac, ali se ona i lakše seća onog što je zaboravila.
Tajna uspjeha je u samo u tome da se pokreneš.
Kajanje. To je gubljenje vremena.
Samo ljudi koje voliš, mogu ti učiniti život nepodnošljivim.
Nikad ne radi sam one stvari koje netko drugi može uraditi za tebe.
Kada iz vlastitog iskustva saznate šta znači užas,
naoružani ste protiv svega u životu.
Mladi misle da su stari budale, a stari znaju da su mladi budale.
Svi grijesi bacaju duge sjenke.
Svaka žena može da zavara čoveka ako to hoće, i ako je on zaljubljen u nju.
Zlo nije nešto nadljudsko, to je nešto manje od čoveka.
Dobar savet se gotovo uvek ignoriše, ali to nije razlog da ga ne udelimo.
Svaki ubica je verovatno nečiji stari prijatelj.
Previše je tendencije da se pripiše Bogu zlo koje čovek čini svojom slobodnom voljom.
Jedna od najsrećnijih stvari koja može da vam se dogodi u životu jeste srećno detinjstvo.
Za sve što volite morate da platite neku cenu.
Nikad nisam volela novinare. U svim svojim knjigama sam ih ubila.
Kada su u pitanju velike sume novca, preporučljivo je da nikome ne verujete.

Lord Edžver je mrtav