PETAR HRANUELLI






Petar Hranuelli, rođen 1975. u Supetru na otoku Braču. Izlaže od 1994. godine na tridesetak
samostalnih i više od šezdeset skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je
nekoliko nagrada i priznanja. O njegovom umjetničkom radu pisali su istaknuti likovni kritičari.

Kako prići figurinama Petra Hranuellija, kako što potpunije doživjeti te ženske aktove, konvencionalno nazvane Venerama?


Osim na uobičajeno kretanje oko objekta, kretanje koje stvara oblike u vizuelnom iskustvu, pozvani smo također da ih okrećemo na dlanu. Da pored promatrača budemo i mjeritelji obujma i njegovatelji površina. Osijetljivim jagodicama prstiju i toplim dlanom obgrljujemo tijela koja uzvraćaju svojom prilagodljivošću i podatnošću. Uzajamno se epiderme tkiva i kamena uvjetuju svojstvenom im taktilnošću. Tako su ti stari oblici-stari po iskonskom prisustvu u čovjekovu stvaralaštvu-uvijek novi ako ih neprestano obogaćuju novi pogledi i dodiri.

Doista, koliko aktova toliko raznovrsnih položaja. Bez ikakve shematičnosti i bez krute egzaktnosti, a samo s osjetilnom gipkošću skromnih plastika u kojima jepomirena suprotstavljenost elementarnog materijala i osmišljenost oblikovanja, Petar stvara tijela osobitih mjera i proporcija. Simetrija je tu izlišna, ali unatoč slobodnom rasporedu masa ili ponekoj snažnijoj torziji, ova torza ipak ne prkose prirodi. Njihova lakoća volumena rezultat je naročita spoja organskih i ujedno apstraktnih formi. U formalnom pogledu te ženske korpuse možemo shvatiti kao sjecišta tokova, kao njihovo nabreklo čvorište, odnosno kao ishodišnu točku daljnjeg razvijanja tih silnica.

Hranuellijeve Venere, te skulpture dlana ( poneka i momačke podlaktice ili djevojačkog krila ), vesele i pune snage, vedre poput jutarnjeg svjetla, životne su i bremenite-pružaju nam se privlačeći namjernika, otvaruju svoju intimu u snažnom plodonosnom ritmu. Ne preostaje nam nego popratiti, likovno pročitati,tu potpunu integraciju njihovih tijela u prostoru osvojenom rastom,stasom i dinamičkimokretom. Oblik je svakako podčinjen materijalu ( tek ponegdje uočavamo suzdržano naneseni pigment ) do stupnja da govorimo o prirodnosti oblika-oblutka; kao da ih je oformila abrazivnost prirodnih sila. Nešto izražajnija prisutnost djelovanja ruke nalazi se na jednoliko i oporo ornamentiranim površinama.

Stilizacijom statue poprimaju karakter simbola,kao da zadobivaju ponešto od božanskih prerogativa. Njihove tipske značajke neizbježno ih povezuju s prethistorijskim Venerama, s magijskim figurama plodnosti. "Sva je u jednoj loptastoj okruglini" - reći će pisac za Willendorfsku Veneru koja je svojom veličinom ( 11 cm) i kompaktnošću drevna sestra malih Hranuellijevih Venera; tek su ove potonje usvojile i nesputani plesni pokret juvenilne napetosti.

Nikola Albaneže
2005. Galerija Arho, Zagreb




Venera , 2012.,mramor,21×21×16cm.




Miljenko Stančić , 2012.mermer, 28×32×25 cm.





Andjeo, 13×27×10cm




Stidljiva, mermer, 84×50×30 cm

"Bračanin, klesarski đak iz Pučišća, kipar i galerista Petar Hranuelli , /1975./ otvara 20. svibnja 2012., u okviru ljetnih kulturnih zbivanja na Palmižani, izložbu s dvadesetak skulptura i akrilika na temu ljudskog tijela pod naslovom božanskih bića anđela i poganskih božica venera. S našom percepcijom nebeskih bića, lakih, svjetlećih, elegantnih, mekih, povodljivih, taktilnih formi, Petrovi kipovi nemaju nikakvih dodirnih točaka. To su teške mase, krupne, prizemljene, čija je ovoljudska pripadnost naglašena jasno izraženim označenjima spolnosti, rascvjetalim venerinim brijegovima i snažnim muškim udom koji krasi međunožja anđela. Ako im je i stavio krila, to je tek naznaka koja mu je služila u zaokruživanju formi.

U te otežale kamene forme kipar pokušava uklesati lakoću, osjećaj opće pokretljivosti, lebdenja, one plešu na jednoj nozi, okrenute su jednim bokom, pognute su, u skoku su, u nekom stalno drugačijem gibanju koje ihdovodi u beztežinska stanja osvajanja izvanzemaljskog prostora, u desecima različitih položaja. Za svoje skulpture ovaj pučiški đak, je izabrao snježno bijeli prilepski mramor, svjetlac iz Brača, a crni je granit došao iz dalekog Zimbabvea. I njegovi novi akrilici na platnu su kromatski čisti – crni, bijeli, pokoja nijansa sive. Sve je strogo podvrgnuto formi, a rezultat su mekani, taktilni, erotični prikazi muških i ženskih aktova. Na početku svoga bistvovanja anđeli nisu imali krila, ona su se pojavila u prikazivanju tek kasnije, kako bi označila za ljudski rod nepojmljivu brzinu kojom se anđeli kreću beskonačnim beskrajem. Riječ anđeo znači – vjesnik, u biti su anđeli sluge Božje, strogo hijerarhijski organizirana vojska koja provodi i proslijeđuje sve Božje zapovijedi, zabrane, objave i naredbe, čvrsti i neprobojan tampon između Boga i ljudi. Ne smiju imati svoja mišljenja niti razmišljanja u obavljanju od Boga naređenih zapovijedi. Stoga se i dogodila velika pobuna anđela, kojaje dovela do pada anđela i njihova protjerivanja iz nebesa, uslikana od svih slikarskih velikana prošlosti. U starim dokumentima navode se nekoliko razloga pobune. Jedan je što su su se htjeli usporediti s Bogom. U knjizi Jesaja označen je Kralj babilonski kao anđeo, koji se htio uzvisiti do Boga, pa je bačen u pakao.
U knjizi o Adamu i Evi, Bog se i razljutio jer anđeli nisu htjeli odati respekt ljudima načinjenim iz "manjevrijednog" materijala - zemlje, a oni bijahu od plamena i svjetlosti, te nisu htjeli kleknnuti pred sinovima i kćerima zemlje.
Sloboda mišljenja također je dovela do protjerivanja anđela iz nebesa, jer su htjeli pravo na vlastite spoznaje.I na kraju ljubav i požuda. Po tajnoj, ljudima skrivenoj, apikrifenoj knjizi Henoch, je požuda i želja za ljubavlju dovela najviše do pada anđela. Bog je jednu posebnu grupu anđela zadužio pomoći u stvaranju rajskog vrta na zemlji. Kada su se anđeli spustili na zemlju, zaljubilisu se u zemaljske kćeri, otkrili su im nebeske tajne i s njima začeli djecu, veliki narod Nephilim.
Bog, personifikacija ljubavi, se toliko strašno razgnjevio da njegova nebeska vojska želi i ljubav priželjkuje. Kaznio ih je zbog osjećaja ljubavi i predaje njoj, te ih je protjerao iz neba, oduzeo besmrtnost i pretvorio u demone. /vidmo danas svećenike .../ I velika poplava je poslana zbog toga na zemlju – čitav narod zemaljskih kćeri koje su ljubovale i množile se s anđelima , te njihove nasljednike - moralo se iskorijeniti i uništiti. Ako Petrove anđele hoćemo ubrojiti u anđele već zbog krila njihovih, onda su to ovi posljednji. Odmetnici, iz ljubavi, koji se u svojim moćnim teškim kamenim obličjima, s malim krilcima osjećaju, okruženi zemaljskim krajolikom i stvarima – ugodno i poželjno. A kipar – kada pomisli da je njegovim Venerama potrebito malo neba, jednostavno ih onako mramorne utopi u božju hranu - med."

Dagmar Meneghello
2012. Posjed Meneghello, Palmižana




Ivan Mestrovic, mermer, 30,3cm.



Cuca, mermer, 19×16×6 cm

Salvador Dali, mermer, 10×16×12 cm

Dusan Dzamonja, 2012. mermer, 29cm.

Carli Caplin, 2012., mermer, 42cm.

Venera, 2010., mermer, 49 × 24 × 20 cm.

Krleza, mermer, 22cm.