William Butler Yeats
1865.-1939.





William Butler Yeats irski je pjesnik i dramski pisac, jedan od najvećih književnika 20. stoljeća.
Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1923. godine.
Yeats je rođen 1865.godine u Sandymountu, današnjem dijelu Dublina.
Yeats ljeta provodi u Sligou, rodnom mjestu njegove majke, grofoviji na zapadnoj obali Irske, koja će sa svojim krajolikom, folklorom i starim legendama ostaviti dubok pečat na njegovim djelima. 1887. William se upisuje u školu Godolphin koju pohađa 4 godine. Yeats se svojim školskim uspjesima nije pretjerano isticao. Yeatsovi se potkraj 1880. ,iz financijski razloga, vraćaju u Dublin, ispočetka živeći u centru grada, a kasnije se sele u predgrađe Howth. U listopadu 1881. Yeats nastavlja svoje školovanje u Erasmus Smith High School, koju pohađa do studenog 1883..
U svibnju 1884. Yeats se upisuje na Metropolitan School of Art (današnji National College of Art and Design) gdje upoznaje Georgea Russella
Njegov otac bio je slikar, a majka potomkinja vrlo tradicionalne irske obitelji sa sjeverozapadne obale. Prema vlastitim riječima za Irce je kao protestant bio nedovoljno Irac, a za Engleze svojim naglaskom nedovoljno Englez.
No irski ponos je očito bilo lakše slomiti nego engleski: s vremenom su ga njegovi zemljaci zavoljeli kao hodajući spomenik i legendu, Englezi i danas žale što najveći pjesnik njihova jezika nije bio Englez kao i oni.
Većina njegovih pjesama odražava ova putovanja kroz "prostore" mašte, ali i dobru političku i društvenu obavještenost i svijest.
Politika je ipak označila velik dio njegovog života,1922. izabran je za jednog od senatora Slobodne Irske Republike.
Oni koji su ga osobno poznavali doživljavali su ga kao smušenog sanjara koji je uspješno izbjegavao sudjelovanje u stvarnosti.
Nerijetko su mu prolaznici morali objasniti kako se vratiti kući nakon višesatne šetnje u polusvjesnom stanju, a pod stare dane dublinskim vozačima je poseban oprez zbog slavnog senilnog starca koji tumara ulicama grada već bio prešao u rutinu.
Umro je 28.01.1939. godine u Mentonu-Francuska.


Tuga ljubavi

Ta svađa vrabaca tamo ispod krova,
pun mesečev obruč, nebo zvezda noćno
i brujanje glasno veselih listova
prikrili su zemlje jecanje nemoćno.

I onda ti dođe, setnih usana rujnih,
i dođoše s tobom suze celog sveta,
i s njima svi jadi lađa mu olujnih,
i s njima svi jadi bezbrojnih mu leta.

Sad kroz rat vrabaca tamo ispod krova
i kroz bele zvezde, mlečno nebo noćno,
i pojanje glasno nemirnih listova,
Prolama se zemlje jecanje nemoćno.

Žensko srce

O, šta će meni soba pusta
sto molitve je puna bila;
on pozva me sred mraka gusta;
na grudi sam mu grudi svila.

O, šta će meni dom moj sretni,
ni briga majke mi ne treba;
od mojih vlasi krov će cvetni
od olujnog nas skriti neba.

Kad budeš stara



Kad budeš stara, sjeda, pred spavanje snena
Drijemala kraj vatre, ovu knjigu tada
Uzmi, čitaj i sanjaj kako si bila mlada,
Očiju toplog sjaja i dubokih sjena.

I kako mnogi u ljepotu tvoju zaljubljeni biše
I kraj tebe iskreni i lažni znaše da se sjate
Dok je samo jedan volio ti dušu i mislio na te
Kad ljepotu tvog lica brige osjenčiše.

Pa dok se svijaš kraj toplog vatrinog gnjezda
Promrmori sjetno kako ljubav brzonoga minu,
Preko visokih gora kako se ka nebu vinu
I sakri svoje lice u roju od zvijezda.

Tu dole kraj vrbaka

Tu dole kraj vrbaka ja draganu sretoh
milu,
tu slušah je kraj vrbaka, belonogu i čilu,
kad reče: ljubav je prosta – k’o lišće
raste lako;
Al’ ja sam lud, zelen, bio, i sam ne mišljah
tako.

U poljani ja sam staj’o sa draganom nad
rekom
kad pleća mi obujmi ručicom belom i
mekom,
pa reče: ljubav je prosta – k’o trava
raste lako;
Al’ ja sam lud, zelen bio; sad tužan ja
bih plak’o.

Zora

Da sam neuk poput zore
Koja gleda sa visine
Tu kraljicu staru što meri dvore
Iglom broša sa haljine,
Uvele što gledaju
S besprekornog Vavilona
Bezbrižnih planeta putanju
I zvezde kad dođe luna,
Pa crtaju, računaju;
Da sam neuk poput zore
što samo stoji i ljulja karuce,
Stoji blistava nad oblačnim konjima;
Da sam – jer sav je nauk bezvredan –
Poput te zore neuk i obestan.

Žensko srce

O, šta će meni soba pusta
sto molitve je puna bila;
on pozva me sred mraka gusta;
na grudi sam mu grudi svila.

O, šta će meni dom moj sretni,
ni briga majke mi ne treba;
od mojih vlasi krov će cvetni
od olujnog nas skriti neba.

The Realist

Hope that you may understand!
What can books of men that wive
In a dragon-guarded land,
paintings of the dolphin-drawn
Sea-nymphs in their pearly wagons
Do, but awake a hope to live
That had gone
With the dragons?

Brižnost ljubavi

Neizreciva samilost živi
U srcu ljubavi: ulično vrenje
Kupaca i trgovaca, nezaustavljivi
Oblaci-putnici, zahlađenje
Koje vetar s kišom donosi njivi,
Tamni kestenjari, zlatno klenje
Potok koji juri kao miševi sivi -
Sve to ugrožava milo stvorenje.

Ljubavnik priča o ruži u svom srcu

Sve slomljene, nezgrapne stvari, predmeti
trošni, stari,
plač deteta nekog kraj puta, ta škripa
kola što smeta,
i teški korak orača što gaca po zimskoj
bari,
tvoj lik mi vređaju koji k’o ruža sred
srca mog cveta.

Jer previše je gruba uvreda ružnih stvari;
da mi je da ih sagradim sve iznova usred
leta,
da zemlja i nebo i voda – k’o zlatan
kovčeg se zari
za moj san o tvom liku koji k’o ruža sred
srca mog cveta.

Ljubavnik tuguje zbog izgubljene ljubavi

Ja imao sam drugu; u nje kosa vrana
i mirne ruke behu i obrazi beli,
pa snevah da će jednom moja stara rana
u ljubavi toj novoj moći da zaceli;
al’ u srce mi zaviri ta divna žena
i u njem sliku tvoju vide jednog dana,
pa od mene ode suzama oblivena.

Nebeske tkanine

Da imam nebeske tkanine vezene,
Zlatnim i srebrnim svetlom ispletene,
Tkanine plave i zagasite i tamne
Od noći i svetla i polutame,
Ja bih ih raširio pred tvoja stopala:
Ali siromašan sam, imam tek snove;
Raširio sam snove pred tvoja stopala;
Hodaj nežno jer hodaš po mojim snovima.

Srcu, da se ne plaši

Smiri se, smiri srce, ti, drhtljivice tela;
Seti se mudrosti što nam je drevnost kaza:
Nek onog što se plaši vode i vatruštine
I vetra koji duva preko zvezdanih staza,
Vetar, voda i vatra preplave i učine
Nevidljivim, jer on nema udela
Sred usamljene, veličanstvene pučine.

Zora

Da sam neuk poput zore
Koja gleda sa visine
Tu kraljicu staru što meri dvore
Iglom broša sa haljine,
Uvele što gledaju
S besprekornog Vavilona
Bezbrižnih planeta putanju
I zvezde kad dođe luna,
Pa crtaju, računaju;
Da sam neuk poput zore
što samo stoji i ljulja karuce,
Stoji blistava nad oblačnim konjima;
Da sam – jer sav je nauk bezvredan –
Poput te zore neuk i obestan.