Stoljećima su kinezi poznavali tehnologiju izrade porculana i čuvali to kao tajnu. U 12. i 13. stoljeću su pomorci (Marco Polo) počeli donositi u Europu ponešto od toga i takvi predmeti su vrlo brzo počeli biti jako cijenjeni. Svi ste čuli za kineske vaze iz dinastije Ming. Stoljećima su nakon toga, europljani pokušavali napraviti nešto slično, ali im nije uspijevalo. Tek potkraj 17. stoljeća englezi uspijevaju napraviti materijal koji je kvalitetom mogao parirati kineskom porculanu. To zapravo i nije porculan nego tvrda keramika, takozvana kamenina, ili kako englezi kažu ironstone. U 19. stoljeću razvila se vrlo jaka industrija proizvodnje keramičkog posuđa u engleskoj, posebno u predjelu koji se naziva Stafordshire.

Na stotine manjih i većih tvornica proizvodilo je posuđe oslikano doslovce tisućama raznih motiva. Nitko danas ne zna reći koliko motiva postoji do danas da li nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća. Sama tehnologija izrade izgledala je ukratko ovako : od posebne smjese kaolina i kvarcnog pijeska izradio bi se željeni predmet (tanjur, zdjela, šalica, čajnik) i do određenog stupnja ispekao u keramičarskoj peći. Umjetnik bi na bakrenoj ploči ugravirao određeni motiv, koji se zatim u željenoj boji prenosio voštanim papirom na predmet (transferware). Nakon toga predmet se ponovo stavljao u peć tako da bi nakon svega gravura ostala ispod glazure (underglaze) i slika postala otporna na grebanje pranje i sve ostalo osim na razbijanje. Za razliku od ručno oslikanih predmeta. Osim toga, ovakav postupak bio je i znatno jeftiniji od ručnog oslikavanja i davao je posuđu prepoznatljiv izgled. Zanimljivo je da zbog samog postupka oslikavanja nikad dva predmete nisu potpuno identična, kao što niti dva otiska pečata ne mogu biti ista. Uvijek postoji mala razlika u nijansi ili u nečem drugom.

Što se tiče boje, najčešće je to bila plava, ali poznate su još i smeđa (brown), crvena (pink) zelena i brojne druge varijante uključujući i višebojne. Proizvodnja je cvala u 19. stoljeću i nastavila se u 20. sve negdje do kraja 60 tih godina, kad su se zbog skupoće izrade počele zatvarati brojne tvornice. Danas ih postoji još desetak i izrađuju prekrasno i vrlo kvalitetno i skupo posuđe, ali svega nekoliko motiva po uzoru na 19. stoljeće.

blog.dnevnik.hr