Federico Garcia Lorca

Mala pesma o prvom poljupcu


U jutro zeleno
hteo bih da sam srce.
Srce.
U kasno podne
hteo bih da sam slavuj.
Slavuj.
Duso, odeni se u boju narandze.
Duso,
odeni se u boju ljubavi.
U jutro zivo
hteo bih da sam ja.
Srce,
A s' veceri
hteo bih da sam tvoj glas.
Slavuj,
Duso,
Odeni se u boju narandze
Duso, odeni se u boju ljubavi.

F.G.Lorka

NEVERNA ZENA

Povedoh je do reke
misleci da devojka je,
al’ udata ona bese.

To bi nocu Svetog Jaga,
i skoro po dogovoru,
fenjeri su gasili se,
cvrcci poceli da svetle.
Iza zadnjih gradskih kuca
dotakoh joj grudi snene,
i one se rascvetase
kao zumbul grane nezne.
Sustanje sam ja slusao
ustirkane suknje njene,
kao kad komad svile
deset ostrih kama sece.
Krosnje drveca bez sjaja
postajale su sve vece.
Vidik pasa lajao je
u daljini iznad reke.

I prodjosmo kraj kupina,
trnja i trske zelene.
Ispod njene pundje na tlu
tad napravih udubljenje.
Ja odvezah svoju masnu.
Ona skide veo sa sebe.
Ja opasac s revolverom.
Ona jeleke svilene.
Nit’ smilje nit’ puzevi
nisu koze tako lepe,
ni kristali mesecevi
takvim sjajem ne trepere.
Noge njene bezahu mi
kao ribe uplasene,
do pola jos uvek hladne
a od pola sasvim vrele.
Najlepsom sam od putanja
jezdio te noci cele,
na zdrebici sedefastoj
bez dizgina i opreme.
Ja ne mogu ponoviti
stvari koje ona rece,
da obazriv budem
pamet nalaze mi i postenje.
Prljava od poljubaca
i od peska, podje s reke.
A na vetar ljiljani su
potezali sablje bele.
Kao pravi Ciganin sam
vladao se celo vece.
Najzad sam joj poklonio
kosaru od svile meke.
Al’ u nju se ne zaljubih
jer udata ona bese,
a rece da devojka je
kad povedoh je do reke.

GAZELA STRASNOG PRISUSTVA

Hocu da voda ostane bez korita.
Hocu da vetar ostane bez doline.

Da noc ostane bez ociju
i moje srce bez zlatnog cveta.

Da volovi razgovaraju sa sirokim liscem
i da glista umre u hladu.

Da blistaju zubi lobanje
i da zuta boja preplavi svilu.

Mogu da podnesem suton zelenog otrova
i slomljene lukove gde pati vreme.

Ali ne pokazuj mi svoju cistu nagotu
kao otvoreni crni kaktus u siblju.

Ostavi me sa ceznjom tamnih planeta
ali ne pokazuj mi tvoj svezi struk.

PESNIK MOLI SVOJU LJUBAV DA MU PIŠE

Ljubavi moje krvi, smrti živa, nema,
zalud očekujem reč pisanu tvoju
i mislim s cvetom koji gubi boju,
kad živim bez sebe, bolje da te nemam.

Uzduh je besmrtan. Stena, mira puna,
ne poznaje senu nit se od nje krije.
Srcu unutrašnjost od upotrebe nije
onaj med smrznuti što ga toči luna.

No ja to potrpeh. Razdreh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.

Stog rečima ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da živim u tišini,
u noći moje duše večnoj pomrčini.

ŽELJA

Samo tvoje toplo srce,
i ništa više.

Moj raj je polje
bez slavuja
i lire,
s jednom skromnom rijekom
i malenim vrlutkom.

Bez ostruge vjetra
u hvojama,
bez zvijezde sto bi htjela
listom biti.

Golema svjetlost
koja bi bila
krijesnica
druge svjetlosti,
u nekom polju
skrhanih pogleda.

Čisti pocinak
i tamo cjelovi naši,
zvonki madezi jeke
rastvorili bi se
u daljini.

I tvoje toplo srce,
i ništa više.

PESMA DANU KOJI ODLAZI
F. G. Lorka

Kako mi je teško
da te pustim da odeš,dane!
Odlaziš pun mene
a kad se vraćaš, ne poznaješ me.
Kako mi je teško
ostaviti na tvojim grudima
moguća ostvarenja
nemogućih minuta.

U predvečerje
Persej ti kuje okove.
Ti bežiš na breg
ranjavajući noge.
Ne mogu te privući više
ni moje telo, ni moj plač,
ni reke kraj kojih snivaš
svoj zlatni popodnevni san.

Sa istoka na zapad
nosim tvoju okruglu svetlost.
Tvoju veliku svetlost što drži
moju dušu u neprekidnoj napetosti.
Sa istoka na zapad...
Kako mi je teško da te nosim
sa tvojim pticama
i tvojim rukama od vetra!

Romansa mjesecarka

Zeleno, volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na zelenom moru
Konja u zelenoj gori.
Sa sjenkom oko svog pasa
Ona na terasi sanja,
Puti zelene i kose,
S ocima od srebra hladna.
Zeleno, volim te zeleno.
Ispod ciganskog mjeseca,
Stvari sto je posmatraju
Ona ne moze da gleda.

Zeleno, volim te zeleno.
Velike ledene zvijezde
Doloaze sa ribom sjjene
Sto svitanju put prostire.
Smokva se uz vjetar tare
Grubom korom svojih grana,
A suma iskusna lija,
Ljutite agave svija.
Ko ce doci? I otkuda?
Na terasi ona spava,
Kose zelene i puti,
I o gorkom moru sanja.

Kume ja mjenjati zelim
konja svog za kucu njenu,
konjsku ormu za zrcalo
I svoj noz za njezin veo.
Iz kanjona Kabra kume

Krvareci stigoh evo.
Kad bih ja to momce mogo
sporazum bi sklopljen bio,
ali ja vise nisam ja
kuca vise moja nije.
Kume umro bih na odru
ako moze od celika
zastrtom holandskim platnom
dolicno, ne zalec svijeta.
Zar ne vidis moju ranu
Od grudi do grle cvijeta!
Tri stotine crnih ruza
na bjelini tvog prsnika.
Mirisna ti krv natapa
Pojas oko struka gipka.
Al’ ja nisam vise ja,
Nit je kuca vise moja.
O pusti me da se uspnem
do balkona visokoga;
pusti me uzaci pusti
do balkona zelenoga.
Do balkona mjeseceva
Odakle se voda slijeva.

Dva kuma se vec uspinju
Ka visokim balkonima,
A za sobom ostavljaju
Trag od krvi i od suza.
Trepere na krovovima
Laki limeni ferali.
Hiljadu kristalnih defova
Zoru sto se radja pali.

Zeleno, volim te zeleno,
Zeleni vjetar i grane.
Dva su kuma uspela se.
Raskosni vjetar ostavlja
Cudan okus na usnama
Mente, zuci i bosilja.
Gdje je reci meni kume
Tvoja kcerka miljenica?
Kolko puta cekala te
Na balkonu zelenome!
Kolko puta cekat ce te
Crne kose hladna lica!

Iznad zrcala studenca
Ciganka se njise jedna.
Puti i kose zelene
Ociju od srebra ledna.
Nad vodom je podrzava
Smrzla siga mjeseceva.
Noc je postala intimna
Kao neki trg maleni,
A na vrata udraju
Grubo pijani zandari.
Zeleno volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na moru zelenom
Konja u gori zelenoj.

Federiko Garsija Lorka

Federiko Garsija Lorka (Federico Garcia Lorca)

Biografija

Federico Garcia Lorca je bio španski pjesnik i dramatičar rođen 1898. u selu Fuente Vaqueros pored Granade. Sin imućnog andaluzijskog veleposjednika koji nije baš bio uspješan đak. 1909. se s roditeljima seli u Granadu. 1919. godine radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid gdje se upoznaje i druži s mnogim tadašnjim španskim intelektualcima. Tamo se upoznaje i sprijateljuje s umjetnicima Luisom Bunuelom i Salvadoreom Dalijem. Muziku je učio kod M. de Falle koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga prema sakupljanju narodnog blaga. U Madridu se upoznaje s aktualnim evropskim i svjetskim zbivanjima i problemimam. Krajem dvadesetih godina postaje depresivan ponajviše zbog neprihvaćanja okoline i prijatelja njegovu homoseksualnu orjentaciju. Bunuel i Dali skupa surađuju na filmu „Andaluzijski pas“ koji je Lorca protumačio kao osobni napad na njega. Uvidjevši problem, njegovi roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD-u, ponajviše u New Yorku, a posjetio je i Kubu. Nakon toga se vraća u novoproglašenu Republiku Španiju. Na poziv svoga granadskog profesora, socijalista F. de la Riosa, prihvaća posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg pozorišta La Barraca s kojim je obišao sve krajeve Španije, od najbogatijih do onih najzabačenijih. Pomoću pozorišta je prikazivao djela španske klasike i provodio je ideju o društvenoj ulozi pozorišta. Za vrijeme izbijanja građanskog rata, Lorca se zatekao u Viznaru u Granadi. 19. augusta 1936. fašistički vojnici su ga ulovili i izveli napolje, a tijelo su mu bacili u neobilježen grob. Francova vlada je pokušala uništit spomen na Lorcu tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegova imena je bilo zabranjeno. Budući da je bio među prvim i najslavnijim žrtvama španskog građanskog rata, Lorca je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.

Pjesničko stvaralaštvo

Prvu zbirku pjesama „Dojmovi i krajolici„ izdaje 1918. Napisana je u tradicionalnom stilu deskriptivnog realizma. Iako je romantično raspjevana, tugaljiva i impresionistička, njegova sljedeća zbirka „Knjiga pjesama„ počinje odražavati odlike Lorcine poezije: duboki osjećaj za krajolik i rodnu zemlju, senzibilnost, smisao za muziku stiha, slikovitost, inventivnost metafora, a glavni motiv je smrt. Nakon toga 1927. slijedi zbirka „Pjesme„ koja obuhvaća sve njegove stihove nastale 1921-1924. Njegova najpoznatija zbirka „Ciganski romancero„ izlazi 1928, a do 1936. izlazi u čak 6 izdanja. Navedena zbirka sadrži 18 romanci o andaluzijskim Ciganima, o njihovim iskonskim strastima, vjerovanjima i sljepom predavanju sudbini. Ona sjedinjuje lirske, dramske i narodne elemente pjesničkog izraza. U zbirci „Spjev dubokog pjeva“ (1931.) je spojio iskustvo modernog pjesnika i andaluzijske narodne pjesme. Kompozicijski male pjesme ne poštuju stroge metričke i strukturalne zakone teksta andaluzijske narodne pjesme, ali zato odaje pjesnički doživljenu dušu Andaluzije kroz slike i simbolike u kojima izražavu duboke i bolne patnje. Njegova sljedeća zbirka nastaje za vrijeme pjesnikova boravka u SAD-u. “Pjesme u New Yorku“ su izdane postumno 1940. u Mexicu. One su nadrealistički pjesnikov doživljaj Amerike kao haos moderne civilizacije bez imalo čovječnosti u sebi. Piše i elegije “Tužaljka za Ignacijom Sanchezom Mejiasom“ (1935.), koji je napisan povodu smrti njegova prijatelja toreadora, i “Šest galjeških pjesama“ (1935.) koje su pisane na galicijskom dijalektu. Piše i zbirku gazela i kasida “Tamaritski ciklus“ (1936.).

Dramsko stvaralaštvo

Lorca je veliku pozornost posvetio i dramskom stvaralaštvu, ponajviše nakon povratka iz Amerike. Njegovo prvo dramsko djelo je „Urok leptirice„ (1920.) u kojoj na ironičan način obrađuje temu neprihvatljive ljubavi. Premijerno je izvedeno u madridskom kpozorištu Eslava, no doživljava neuspijeh. Potom slijedi pučka romanca o legendarnoj granadskoj junakinji „Mariana Pineda„ koja je premijerno izvedena u Barceloni 1927. Zatim slijedi farsa „Čudnovata postolarka„(1930.) i “Don Perlimpin ukazuje ljubav prema Belisi u svom vrtu“ (1931). Piše i tekst za pozorište lutaka “Oltarić Don Kristofora“ (1931.) i romantičnu komediju “Dona Rosita neudata ili govor cvijeća“ (1935). Lorca je najsnažniji dramski pjesnik ljudske strasti i patnje, neposredan je i slikovit. Glavni likovi u njegovim tragedijama su žene, njihova ljubav, materinstvo i opterećenost društvenih i religijskih predrasuda. Njegove najpoznatije drame su „Krvava svadba„ (1933.) koje je jedno od najsnažnijih djela svjetskog pozorišta koje govori o strasti, protivništvu, ubojstvu i nagonima. Zatim slijede „Yerma„ (1934.) koja obrađuje mučnu sudbinu neplodne žene i „Dom Bernarde Albe„ (1936.) koja govori o majci koja svojih pet kćeri željnih života drži zatvorene u mračnoj, dosadnoj kući. Od drama je još napisao „Kada prođe pet godina„(1931.),“Publika“ (1930-1936), “Drama bez naslova“(1936.) Napisao je i scenarij za film “Put na mjesec“.
Garcia Lorca je najugledniji španski pjesnik 20. vijeka koji je spontanim stvaralačkim nagonom sjedinio tradicionalne vrijednosti španske književnosti, narodne baštine i moderne književnosti.

izvor:

MALA PESMA O PRVOM POLJUPCU

U jutro zeleno
hteo bih da sam srce.
Srce.
U kasno popodne
hteo bih da sam slavuj.
Slavuj.
(Duso,
odeni se u boju narandze.
Duso,
odeni se u boju ljubavi.)
U jutro zivo
hteo bih da sam ja.
Srce.
A s' veceri
hteo bih da sam tvoj glas.
Slavuj.
(Duso,
odeni se u boju narandze.
Duso,
odeni se u boju ljubavi.

NEVERNA SUPRUGA

I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.
Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.
Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.
Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.
Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo
I horizont pasa
lajao daleko od reke.

PAPIRNATA PTICA

O, papirnata ptico!
Orlu dečiji
s perom od sloga
štamparskog,
bez gnezda
i bez druga!
Ruke tajanstvom okriljene,
ovilenjačene,
sazdale su te u sobnom miru
jesenje noći jedne
kad umiru
ptice,
i dugi lelek kiša s ulice
čini da zavolimo lampe svetlost meku,
srce i knjigu neku
beloputu..
Stvorena
tek da tren poživiš koji
u dvorcu od karata tu što stoji,
beo i krinu lelujavom sličan,
razmisljaš sama,
slepa
i bez krila,
o tome da si možda mogla biti
groteskni pajac što visi o niti,
barka, lišena cilja svog i puta,
što bez vesala i bez jedra luta,
ili magare tuzno
kog su deca mala
Pegazom svojim s podsmehom nazvala.
U tim mislima
i humora ima.
A ti, koju ćud slučaja načini
od kore znanja,
smeješ se sudbini
i vičeš: ''Beli cvet neće umreti,
neće umreti mali Luicito!
Jutro je večni,
večni izvor rose!''
No kako ne veruješ u ono što kažeš,
ni deca zato neće razumeti,
otkuda mrak što iza zvezda pada
i otkud mrak što u tvom dvorcu vlada.
Sa kulom od karata dokle pada
stanište tvoje plavo,
iznenada
jastreba vidiš gde se obrušava.
(O, tek rođena
peno, koja kola
nad uzburkanom vodom
živog bola!)
I nestaješ u tom plamenom kljunu
uz kikot dečji što sobom odzvanja,
dok tata ćuti, da se ne probudi
bol vetrom ljuskan u crnilu granja.
Klovnovska ptica iščezla je tako,
na drugom mestu opet da se javi,
noseći u svom kljunu tvoju dušu
feniksa večnog s nimbusom na glavi.
Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.
Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.
Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!
Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.

Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.
Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.
Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.
I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.
I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.

ROMANSA O LUNI

Luna je, obla poput nara.
ušla u kovačnicu.
Dete je glada, gleda.
Dete je neprestano gleda.
Luna u zraku ustreptalom
širi ruke,
otkrivajući raspusna i čista
nedra od tvrdog lima.
''Beži, oh! luno, luno, luno!
Ako Cigani dođu,
napraviće od tvog srca
đerdane i prstenje belo!''
''Pusti me, dete, da zaigram!
Kad Cigani dođu, naći će te
na nakovnju, očiju zatvorenih!''
''Beži, oh, luno, luno, luno!
Već čujem bliski topot konja!''
''Pusti me, dete, i ne gazi
uštirkanu belinu moju!''
Sve bliže bubnja topot konja
po zategnutom dobošu ravnice.
U kovačnici ležalo je dete
na nakovnju, očiju zatvorenih..
Iz maslinjaka stigoše Cigani
noseći san i bronzu.
Visoko uzdignute glave
i očiju snom obrvanih.
Aj, kako žalobno uzdiše sova
na crnom stablu noći!
Nebom odlazi luna, luna
i dete odvodi za ruku.
U kovačnici leleču Cigani
i plaču gorko.
A nad njom lahor veo svija,
veo crnine lahor nad njom svija.

ŠKOLJKA

Doneli su mi na dar jednu školjku.
U njoj je pevusilo more
iz atlasa
i preplavilo moje srce vodom
i ribama
od sene i od srebra.
Doneli su mi na dar jednu školjku.

Seviljska pesmica
U narandžama
jutro se ogleda.
Pčele od zlata
traže kaplju meda.
A gde da nađu meda,
Izabela?
On je u modrom svetu,
Izabela.
U cvetu ruzmarina
oko tvog čela.
(Stolica od zlata
za Mavra Ferhata,
a njegovoj ženi
tronožac drveni!)
U narandžama
jutro se ogleda.

STARI GUŠTER

U suton vreo
na uskoj sam stazi
nečujnog,
nujnog,
don-Guštera sreo
(o, suzo krokodilska!)
nagizdanog,
s kravatom krutom
na plastronu žutom,
u sapo-klaku
i zelenom fraku.
Mada doteran tako,
sve je na njemu
tužno,
tužno bilo jako,
ko izgled nekog starog profeora.
Uvelim okom propalog artiste
pio je boju sutona što pada
vrh livada.
Mudrače zaneseni,
ćutnjom opijeni,
šta tražite sred ove staze
kojom gaze
kolone gluhe noćnih prividjenja?
Da niste pošli u večernju šetnju,
don-Gusteru?
Ili ste hteli
u taj suton vreli
da isprosite zadnju plavu paru
nebo što gasne u večernjem žaru?
Da vas sećanje u polje ne goni,
il' vam u uhu zvoni
strofa kakva fina
od Lamartina,
il' uživate
dok zadnje kantate
srebrnom žicom vezu ptice snene,
bezimene?
Možda se suncu divite što seda
i pred odlazak još jednom ogleda
lik svoj u oku vašem
(o, vi zablji zmaju?)?
(Gondole misli
bez vesala kruže
tamnim vodama
popaljenih duga).
Da ne tražite
guštericu kakvu,
zelenu kao klasje
mladog žita
ili ko rečne vlasi raspuštene,
što nekuda za danom minu
u daljinu?
Sunčane luče
zgasle su za humom
i stada dižu
prah rumenim drumom.
Vreme je kući.
Napustimo stazu
i mislima pogasimo svetiljke!
Pustimo oči samo
da se dive
zvezdama prvim visoku u zraku,
dok ih u mraku
love bez žurbe
i gutaju prvi svici
u živici.

JEDNOJ CURI NA UVO

Ne htedoh.
Ne htedoh ti ništa reći.
Jer videh kako iz tvojih očiju
dva luda, mlada drveta mi mašu.
Od lahora, od srebra i zlata.
Ne htedoh.
Ne htedoh ti ništa reći.

BALKON

Lolita
pevuši seate.
Toreadori
u horu uzdišu
dok berberi
po taktu uzdišu
dok berberi
po taktu glavom njišu.
Između metvica
i bosioka
Lolita crnooka pevuši seate.
(Ona Lolita
koja netremice
u cisterni ogleda
belo lice

AMPARO

Amparo,
sama u pustome domu,
sva u belom!
(Polutar između jasmina
i granata)
Žubor fontana slušaš
iz dvorišta
i meki, žuti cvrkut
kanarinca.
S večeri gledaš u ptice
kako drhte
na kiparisu,
dok vezeš lagano
slova od svile
na pokrovu belom.
Amparo,
sama u pustome domu,
sva u belom!
Amparo,
kako mi je teško reći:
Ja te volim!

PREDEO

Dolina
pod bremenom maslinjaka
kao lepeza
širi se i sklapa.
Nad maslinama
razdrta nebesa
i sive kiše
prvih hladnih zvezda.
Crn tršćak drhće
kraj usnule reke.
Zrak mrk i nakovrdžan.
Maslinjak polegao,
pritisnut lelekom.
U mraku
zarobljena jata crnih ptica
dugačkim repovima mašu.

ZAGONETNA MOĆ GITARE

Na raskršću
okruglom
šest je devojaka
zaigralo.
Tri su od mesa
a tri su od srebra.
San još od juče uzalud ih traži,
jer ih ne pušta iz svog zagrljaja
Polifem jedan od zlata.
Gitara!

VEČE

Tri vitka jablana
i jedna zvezda.
Tišina izujedana od žaba
liči na tanak veo
sav išaran
lunama nekim mladim i zelenim.
U reci
suvo drvo procvetalo
nizom krugova
koncetnričnih.
Stoji nad vodom samotno i sneva.
Sneva crnojku jednu iz Granade.

DRVETA

Drveta!
Jeste li zvezde
odapete s' neba?
Koji vas stračni ratnici poslaše?
Ili ste nekad možda bili zvezde?
Muziku vašu toči duša ptica,
ptica nebeske radosti
i tuge.
Drveta!
Da vam kvrgavo korenje po zemljom
ne druguje slučajno
s mojim srcem?