Ex Ponto



Ex Ponto je lirska proza; ona je razgovor pjesnikasa dušom, ali i ispovijest duše u samoći i tišini, u tamničkoj odvojenosti bića od svega, pa zato djelo i naliči na veliki monolog, izdijeljen na mnoge fragmente između kojih stoji pauza i predah, kao da biće koje ispovijeda sebe prikuplja emotivnu i intelektualnu snagu za nova kazivanja. To je ispovijest duše zbunjenog i zastrašenog bića pred surovošću svijeta u kome je.

Ovo Andrićevo djelo objavljeno je 1918. godine, nastalo na tlu gorkog iskustva samoće i straha dvadesettrogodišnjeg mladića koji se, mimo volje i svojih htijenja, našao utamničen od jeseni 1914. do polovine 1915. godine.

Lirska proza Ex Ponto, ma koliko se doživljava kao okrenutost pjesnika sebi i svom unutrašnjem svijetu, kao razgovor s dušom, ona je i obraćanje pjesnika čitaocu, Bogu, ljudima i dijalog sa svima njima, i to je ono što je čini aktuelnom i danas. Jer, Andrić subjektivni zon ispovijedanja diže na nivo opšteg saznanja i univerzalnog iskustva u kome prepoznajemo i sebe i druge, prošle, sadašnje i buduće stradalnike.

Osnovno egzistencijalno stanje u kome se subjekat nalazi jeste utamničenost, odvojenost od svijeta i ljudi, samoća, tišina i ćutanje, a osjećanja koja nastanjuju i preplavljuju djelo su bol, očaj i strah. Obraćajući se potencijalnim čitaocima u uvodnom segmentu, Ivo Andrić ističe kako je biće pjesnika, odnosno subjekta, izbačeno iz kolosijeka normalnog življenja i odvojeno od svakodnevice (od ljudi, susreta, stvari, sitnih dešavanja). Nošen strašnim vihorom i suočen sa nametnutom situacijom, subjekat osjeća zaprepaštenje i strah kako od postojećeg tako i od nadolazećeg, nepoznatog i nepredvidljivog. U izolovanosti u kojoj se našao i u bolu koj ga ispunjava i razdire, on shvata i razumije bol svih ljudi. I zato svaki onaj ko strada njegov je brat i prijatelj. Jer » bol jedini podiže čovjeka do široke, neizmjerne ljubavi prema ljudima«. U bolu je snaga razumijevanja drugih i poistovijećenja sa svima onim koji pate, pa ma ko oni bili.

Utamničeno biće saznaje da je njegova situacija apsurdna: gore je » visoko nebo«, dole »tvrda nemilosna zemlja«- sve vječno i postojano, pred uesom čovjeka ravnodušno, a biće između njih krhko i prolazno, sa » dušom nagom i bespomoćnom ». Sve dok nije došlo neprijatno i tragično iskustvo, subjekt je živio u iluziji da je »gost života«(nema obaveza, ništa se strašno ne deava), nešto kasnije da je »gospodar života« (sve može, sve uzima u svojoj samouvjerenosti i oholosti), a u novonastaloj situaciji javlja se poražavajuća miao da je »sužanj života«, što će dovesti do pesimističkog shvatanja života, čovjeka i svega što je ljudsko i plemenito. A za tako nažešto bio je potreban samo jedan trenutak, jedan nesporazum, jedna okolnost pa da od svega toga ne ostane ništa, »ni koliko pepela na kosi« . Umjesto starih radosti, plodova, izobilja i utisaka da svemu što je dobro i lijepo nema kraja, došla je samoća, patnja; došlo je mjesto » gdje nam je smrt i život te jedno isto« ; došla je jednoličnost trajanja kada vrijeme ništa ne znači jer nema »nade i promjene«, kada duša postaje pustinja.

Međutim, da nije toga udesa, brodoloma i patnje, postavlja se pitanje da li bi biće moglo tako intenzivno da misli i sazna sebe, da sagleda svijet i položaj pojedinca u njemu:

I sputan i nemoćan, u toj vlažnoj jazbini, u položaju koji me ponizuje do skota, ja prvi put pojmih u mislima i obuhvatih osjećanjem smisao ljudskog života i borbe...

U takvim okolnostima biće prvi put shvata da mi »nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže«, nego da smo »sićušni dijelovi beskonačnog mozaika« u kome svako od nas ima svoje mjesto i ulogu.

U kišnim danima pozne jeseni, nakon deset nedjelja neizlaženja iz ćelije, lišen spoljašnjih prizora i prostranih vidika, subjekat zamišljen sklapa oči i zamo negdje u sebi, iza vijeđa, otkriva i vidi davno doživljeni svijet, koji sada postaje svijet njegovih reminiscencija i himera jer »sve je u svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje«. I on shvata da je u njemu mnogo naslaga od naizgled zaboravljenih i negdje pri dnu svijesti zaturenih utisaka i minulih doživljaja.« Raskoš iljepota života žive neuništivo u meni«, što je znak da nije sve utrnulo i zasvagda izgubljeno.

Život čovjeka u ćeliji je, sada, sveden samo na kontemplaciju, samo na misao.Biće je postalo »nemirna i besana misao«, misao o sebi, o ljudima, o Bogu, o životu, smrti...Da bio pobijedio hladnoću ćelije, hladnoću samoće i očaj, subjekt iznalazi teme i motive za svoje kontemplacije, koje nikada ne idu pravolinijki i strogo u jednom smijeru (nisu vezane samo za jedan predmet, pojavu, motiv).

Subjekat meditira:

O majci:

Danas, kao i u svim teškim danima zatočenja, meni je žao svih ljudi koji žive ove dane(...), žao mi je i sebe i snage koja čili, ali najviše i najteže mi je žao majke(...).

Žao mi je majke moje i njenih zaludnih bolova, muka i nadanja.

Tebe boli moja patnja i moja daljina, a mene tvoja neizvijesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke; veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko, jer pada i po Tvom srcu.

O toploj kući:

U našoj kući mora da je već polumrak, jer su naše sobe niske, a prozore zasjenjuju stabla, puna snijega.

Dok sjedim naslonjen na prozor, meni se prividja:

U velikoj kuhinji, popločanoj vječno hladnim pločama, zamotani su, tek izvađeni, pećeni hljebovi u vlažne ubruse i sad se puše šireći oko sebe zdravi i jaki miris pečenog tijesta...

O ženi:

Koga li ljubi sada ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi- bogzna zašto- jutros mojim sjećanjem.

Koga ljubi sada ona mlada žena?

O nekad izgubljenom prstenu kao simbolu ljubavi, razumijevanja i međuljudske vezanosti:

I u slici izgubljenog prstena na pješčanom dnu bi mi jasan život čovjekov i mladost i ljubav kako se kida i gubi i prolazi, bez nade i povratka.

Osjetio sam da sam se prerano otcijepio od ljubi, da sam osamljen i nesrećan.

Ovim se završava tzv. mariborski dio zapisa. Drugi dio se vezuje za relativnu pjesnikovu slobodu, i dalje kontrolisanu. On više nije u ćeliji i život se više ne svodi na beskrajne šetnje od »šest koraka naprijed i šest natrag«, ali samoća je i dalje stalni pratilac subjekta: »Evo sam dvadeset i jedan dan slobodan i bez prestanka sam.« Samoća je, prema tome, imanentna strana bića; ona je kao ukletost, sudbina i kao takva nastaniće sva njegova djela. U samoći je ćutanje, a u ćutanju (i u ovom dijelu) sigurnost.Ćutanje Andrić shvata kao »štit prema drugim ljudima«.

U novonastaloj situaciji, kada bi trebalo da bude sa ljudima, on je i dalje odvojen od njih i upućen na razmišljanja o njima, o svemu i svačemu:

O ženama:

Žene, vaše bijele ruke lome dušu moju kao hljeb.Ritam vašeg hoda i nerazumljiv sjaj očiju vaših klikte u mojoj duši, buče i vrište, zbunjuju mi misli i ne daju usnuti(...).

Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce...

O velikom bučnom životu i svojoj samoći:

Dok govorim sa sobom i svu noć stavljam sve glasnija pitanja Bogu koji vječno šuti, ja čujem kako izdaleka, kroz tamu i kroz očajne misli, dopire šum slobodnog velikog života iz svijeta...

O sebi i svijetu:

Opkoljen svijetom, koji mi je tuđ i malo dobrohotan, j se sabirem u sebi osjećam sam i napušten, sam pod velikim ravnodušnim nebom, van svake cjeline, van svakog drušzva, kako sam uvijek živio, nezažtićen privilegijama nikakve klase, bez zanimanja, bez budućnosti, bez rodbine i prijatelja koji bi mogli pomoći. Sam, prognan, bolestan.

Ali dobro je i ovako.

O vozu, zvižduku lokomotive i njihovom skrivenom značenju:

Uvižduk vlaka koji odlazi nosi u sebi mnoštvo uspomena. U njemu ima nečeg mučnog, uvijek na nešto podsjeća i uvijek na nešto drugo.

U njemu je nada i bojazan polaska u svijet, bol mnogih rastanaka i sav jad besciljnih putovanja, nemir mladosti i uzaludnost mnogih očekivanja.

I u trćem dijelu Ex Ponta otkriva se prisustvo samoće kao permanentnog stanja u kome je subjekat:

Izgubio sam dodir sa svima koji me vole i razumiju...Sam sebi dolazim kao svijeća koju su zaboravili ugasiti pa izgara svu noć na oltaru kao neviđena žrtva u gluho doba.

Duboko nespokojan zbog izrečene činjenice i spoznate istine o sebi, on će bolno konstatovati:« Sva tragika mog sadašnjeg života se može stegnuti u jednu riječ: samoća.« U toj svojoj fizičkoj i duhovnoj izolaciji subjekat sebi naliči na »napuštene kuće u koje niko ne dira«.

U ovom, trećem dijelu Andrićevih zapisa, smjenjuju se mjeseci i godišnja doba, ali uvijek i svida ostaje samoća, ostaje i mučnina od susreta i ljudi, čežnja- duga i neutješna- za putevima i daljinama:

O, Bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva? Zašto si učinio da sreća moja uvijek boravi ondje gdje mene nema?

(...)

I svaka cesta, koja se u noći zabijeli na mjesečini, meni se čini da je za mene stvorena i neodoljivo me zove, a daljine koje se gube u svijetloj magli uzbune mi uvijek dušu.

Često, a posebno noću, u dugim nesanicama, javlja se unutrašnji glas kao prijekor, kao zahtjev da biće iskorači iz sebe, iz svoje zatvorenosti i da se- otvoreno prema drugima- uključi i svijet svakodnevice: » Zašto ne iziđeš nikad iz sebe?... Zašto si vezan i bespomoćan? Zašto si grešan?«. A kada se okrene svijetu oko sebe i zakorači među ljude, kad iskorači iz sebe, on se suoči sa svakodnevicom, ispraznom, banalnom i oporom, sa mukama i trumama drugih. Tada se, kao opečen novim iskustvom i saznanjem, ponovo vraća u svoju samoću: »Neka ti nije žao rad samoće išutnje što je oko tebe(...). U samoći je brod tvoj miran, desnu ruku držiš na kormilu.« Samoća više nije tamnica i okov, nego njegovo skrovište, zavjetrina od svih vihora i lomova što ih život donosi. Ona je sada opuštanje i spasavanje subjekta od mnoštva, od razočarenja i novih ranjavanja. Jer, gdje ima ljudi, gdje je društvo, tamo su i isprazni razgovori, jedan drugi vid dosade, podlost, zavisti, mržnje, zlo; malo ima razumijevanja i prave ljubavi, pa otuda i vapaj razočaranog usamljenika:

Kažite mi gdje ima ljubavi! Kažite mi gdje da bježim od zla, kažite: gdje da se sklonim od mržnje!

Kao vijenac plamena oko mene je mržnja; ima li mjesta duši nad zvijezdama? Ima li svijetla časa odmora? Ima li čista visoka mjesta gdje ne dopire stahota zemlje?

Žao mi je čovjeka.

Opet se javlja unutrašnji glas, iznova započinje dijalog sa svojim ja koje sugeriše da zreba naći nekog i osloniti glavu na nečije rame, da treba trpjeti jer » dani brzo teku, donijeće radost i odnijeti bol«, zatim da treba raditi i u radu zaboravljati na sve što je neprijatno i što može još više ražalostiti, jer će se tada dogoditi nešto prijatno i olakšavajuće: » Imaćeš miran san i radosno buđenje«.

Ipak, i pored takvog saznanja, biće nema snage za takav napor i odlučan prelom u svom životu. Biće i dalje ostaje potopljeno u očaj, u strah i dilemu. Ipak, na kraju svega, sa dolaskm proljeća i svijetlih dana, sa olistavanjem i ocvjetavanjem prirode, u subjektu prvi put dolazi do duševnog razvedravanja, do nekog vraćanja vjere u sebe i svijet: » Često mi se čini da nije sve izgubljeno na vjetrovima i bespućima«.

Da će život trijumfovati vidi se iz Epiloga, u kome je i kraj Ex Ponta. On, dotad »zatravljen snovima«, izlazi u ljetnji dan (doba muškosti i zrelosti), obogaćen sa tri nova saznanja:

1) »da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovijek«;

2) »da je ljubav kratka, a glad vječna«;

3) »da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti tnači slagati varku na varku«.

A na očevo pitanje da li ide da usni, subjekat odgovara: » Ne oče, idem da živim.« Biće je konačno, iskoračilo iz sebe i zakoračilo u svjetlinu trajanja, preporođeno i bogatije za jedno sumorno i tegobno iskustvo.


znanje.

"...Kad nevolja poraste i stradanja zaredaju, kad bol zaboli odveć, onda se u meni duša okrene,i spuni me prkos i drska, zlobna ravnodušnost i crni ponos onih koji odviše pate.
Ne udaraj nas odvec, Gospode i ne daj nam teret iznad nase snage, da nam se ne pomrači sjaj Tvoj i da se zlo ne začauri nad nama..."

Ivo Andrić - "Ex Ponto