U strukturi ove Andrićeve pripovijetke zapažamo dvije ravni. Jednu čini realističnost njenog motiva, prosta, jednostavna i tragična istina o našem življenju, o tome da su mnogi naši daroviti ljudi, služeći i bijelom svijetu, u tragičnim trenucima ličnog života nastojali da svom siromašnom zavičaju vrate bar mali dio onog velikog duga koji čovjek preuzima rođenjem. Vezir Jusuf je kao devetogodišnjak odveden u daleki svijet; tamo se pameću i srcem, uzdigao do visokog položaja sultanovog vezira, ali se, u trenutku kada je kao žrtva intrige pao u samoću tamnice, osjetivši ništavnost života, sjetio svoga zavičaja i odlučio da pomogne ovom siromašnom svijetu bar toliko da mu podigne most na hučnoj planinskoj rijeci. Tu njegovu plemenitu ideju ostvario je nepoznati neimar, kakvih je u to doba bilo dosta na širem prostranstvu velike Turske imperije.
Međutim, način na koji je pisac ispričao ovu krajnje realističnu priču govori o tome da mu isključivi cilj nije bio realističko prikazivanje jednog konkretnog, grandioznog poduhvata i opis života ljudi koje bi svojim značenjem bilo samo realističko umjetničko svjedočanstvo, pisac bi svakako na drugi način pripovijedao i o veziru i Italijanu graditelju. Stavljajući most u prvi plan svoje pripovijetke, Andrić je svome djelu dao i drugo značenje; on je određeni filozofski stav vješto i smišljeno utkao u pripovijedano tkivo. Zato » Most na Žepi« gotovo da i nije pripovjetka u pravom smislu. To je » višeznačan filozofsko- psihološki zapis, ili beletristički istorijski esej..« u kome se sumoran doživljaj vezira Jusufa Ibrahima preobražava u iskustvo o prolaznosti ljudske moći; od svega ostaje samo bezimeni spomen, most na Žepi. Misao utkana u ovako struktuiranu priču odnosi se na život kao takav, na problem umjetnosti i problem umjetnika uopšte. To je drugi tematski sloj ove pripovijetke, njena filozofska osnova, i njen značajan estetski sediment.
Andrićevo shvatanje života, izraženo i ovdje, prilično je sumorno. Po njemu, život je haotičan; u njemu, čini se piscu, kao da nema reda i smisla. U ovoj pripovijeci ta je misao sugerisana opisom vrletnog bosanskog sela na ušću bujične Žepe i plahovite Drine, i pričom o veziru Jusufu. Život je, dakle, trošan, mučan i kratak, smrt- stalan pobjednik i uporan pratilac života. Međutim, strašniji od same prirodne smrti jeste zaborav, jedina prava i istinska smrt. Uz to, ljudi su nesrećno podvojeni, oprečne sile koje ih pokreću na zlo stalno donose nesreću, kao bujične stihije Žepe i Drine.Yadatak umjetnosti je, smatra Andrić, da unese red i harmoniju u haos života, da pobjedi smrt i izmiri podvojenost među ljudima i nesrećne protivrječnosti u čovjeku.
U pripovijetki »Most na Žepi« most je simbol umjetnosti, i tim simbolom Andrić izražava svoje shvatanje suštine i svrhe umjetničke ljepote. Po Andriću, umjetnička ljepota im asmisla samo onda ako višestruko premošćuje podvojenost među svjetovima, narodima i ljudima; on ato može, poput mosta, ako su u njoj objedinjeni estetski i moralni elementi. Ljepota treba da izaziva u čovjeku zanos i divljenje, kao most na Žepi, » divan i beo, sveden na jedan luk, od stene do stene«, ali i da služi životu, da premošćuje protivnosti.
Andrić se za most kao simbol kojim bi izrazio svoje shvatanje odnosa umjetnosti i života odlučio upravo zato što je u mostovima vidio građevine koje najviše i najbolje služe dobru. » Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi«- Zabilježio je Andrić- » ništa nije u mojim očima bolje i vrenije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji... od hramova. Svačiji i prema svakome jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, n amjestu na kome se ukršta najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničemu što je tajno i zlo... Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazim n averne ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku žeju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka.
Karakterističan je u pripovijeci odnos između mosta kao korisne, umjetničke građevine i sredine u kojoj se ova ljepota nalazi. Pozadinu čini » oštri i mrki krš, pun kukurikovine i pavite«, kraj vrletan i divljačan, kao i sam život. Na tako sivom tonu još snažnije se ističe ova čudesna građevina, most »vitak i beo, sveden u jedan luk od stene do stene«. Simbolično značenje mosta sugeriše i utisak da su dvije obale » izbacile jedna prema drugoj po zapenjeni mlaz vode«. Ali isto tako od značaja je i piščev iskaz da dati predio nikako nije mogao da se » priljubi uz most ni most uz predio.Gledan sa strane, njegov beo i smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao, i uhvaćena u kršu i divljini.«
Ovako obrađeni detalji implicitno iskazuju piščevu misao da je svako dobro umjetničko djelo, »skupo i pošteno plaćeno, oteto haosu prirodnog toka stvari, neprolazno i večno, bar po meri naše ljudske večnosti i neprolaznosti«. Nastalo od građevine koju pruza sam život( most na Žepi je izgrađen od kamena koji je dala baš ta divljina), umjetničko djelo nije prosta kopija života. Stvoreno sa ciljem da vrši jedan viši, humaniji zadatak, ono ne smije, služeći životu, da se u svemu izjednači sa njima, kao što se most na Žepi nikako nije mogao priljubiti uz vrletni kraj niti kraj uz most. Da bi služilo životu i čovjeku, umjetničko djelo mora da bude okrenuto budućnosti čije svijetlije horizonte Andrić naslućuje samo kao rezultat pozitivnog dejstva umjetnosti.
Svaka dobra umjetnička tvorevina, kao ljepota u čijoj suštini nema tajni ni zla, izaziva zanos u čovjeku; ali, po Andrićevom shvatanju, zanos umjetničkom ljepotom nije samo uživanje i divljenje. Estetski zanos ima spasilačku moć, jer pruža radost bez bola i zadovoljstvo bez patnje a istovremeno vrši i određenu moralnu ulogu.
Jusufova odluka da se na kameni most ne stavi epitaf koji bi podsjećao na čovjeka iz čijeg je bola i straha od smrti potekla misao o njegovoj izgradnji, takođe je u skladu sa piščevim shvatanjem da je svako naknadno, dopunsko objašnjenje ljepote u suštini njeno skrnavljenje. Ovde je kamen, srezan u pravilne oblike i pretvoren u lijepo korisno djelo, potpuno dovoljan da ostvari autonoman život i vlastitu umjetničku i moralnu svrhu. Potpuna autonomnost umjetničke ljepote i njen pun život nastaju tek onda kad se djelo odvoji od svog tvorca i nastavi svoj samostalni život u vječnosti.Na taj zaključak navodi činjenica da je most ostao potpuno anoniman nezavisan od svog tvorca. Vezir Jusuf, koji je podigao most na Žepi, briše pjesnički napis koji je trebalo da krasi most i ovjekovječi vezirovo ime. I meimar, graditelj mosta, ostaje takođe anoniman, iz istih razloga.
Juče u 19:56 od Boogie
» Smešni snimci, slike..
Čet 21 Nov - 16:46 od Poly
» Razni vicevi
Čet 21 Nov - 16:44 od Poly
» Max Leiva, 1966 | Abstract Figurative sculptor
Sre 20 Nov - 18:52 od Poly
» Misli nas "malih" ...
Sre 20 Nov - 0:15 od Emelie
» Pesma za moju dušu
Sre 20 Nov - 0:11 od Emelie
» Uživo...
Uto 19 Nov - 22:25 od Emelie
» A malo bluesa?
Uto 19 Nov - 22:19 od Emelie
» Šta slušate dok kuckate na Haossu?
Uto 19 Nov - 22:14 od Emelie
» Šta trenutno slušate?
Uto 19 Nov - 22:10 od Emelie
» Pozdrav Haossu
Uto 19 Nov - 22:07 od Emelie
» Koji film ste poslednji gledali?
Pon 18 Nov - 1:25 od Emelie
» Disco muzika
Pon 18 Nov - 1:18 od Emelie
» Domaći izvođači
Pon 18 Nov - 0:24 od Emelie
» Daemon Mask Full
Pet 15 Nov - 11:33 od Poly
» Pjesma za laku noć
Sre 13 Nov - 21:27 od Boogie
» Hip hop / rep
Sre 13 Nov - 14:53 od Emelie
» Rec koja u sebi sadrzi 3 ista slova
Sre 13 Nov - 14:33 od SANJAMAVEC
» Čudesna matematika
Sre 13 Nov - 7:44 od kreja
» Najljepše balade
Uto 12 Nov - 17:01 od Boogie