U strukturi ove Andrićeve pripovijetke zapažamo dvije ravni. Jednu čini realističnost njenog motiva, prosta, jednostavna i tragična istina o našem življenju, o tome da su mnogi naši daroviti ljudi, služeći i bijelom svijetu, u tragičnim trenucima ličnog života nastojali da svom siromašnom zavičaju vrate bar mali dio onog velikog duga koji čovjek preuzima rođenjem. Vezir Jusuf je kao devetogodišnjak odveden u daleki svijet; tamo se pameću i srcem, uzdigao do visokog položaja sultanovog vezira, ali se, u trenutku kada je kao žrtva intrige pao u samoću tamnice, osjetivši ništavnost života, sjetio svoga zavičaja i odlučio da pomogne ovom siromašnom svijetu bar toliko da mu podigne most na hučnoj planinskoj rijeci. Tu njegovu plemenitu ideju ostvario je nepoznati neimar, kakvih je u to doba bilo dosta na širem prostranstvu velike Turske imperije.

Međutim, način na koji je pisac ispričao ovu krajnje realističnu priču govori o tome da mu isključivi cilj nije bio realističko prikazivanje jednog konkretnog, grandioznog poduhvata i opis života ljudi koje bi svojim značenjem bilo samo realističko umjetničko svjedočanstvo, pisac bi svakako na drugi način pripovijedao i o veziru i Italijanu graditelju. Stavljajući most u prvi plan svoje pripovijetke, Andrić je svome djelu dao i drugo značenje; on je određeni filozofski stav vješto i smišljeno utkao u pripovijedano tkivo. Zato » Most na Žepi« gotovo da i nije pripovjetka u pravom smislu. To je » višeznačan filozofsko- psihološki zapis, ili beletristički istorijski esej..« u kome se sumoran doživljaj vezira Jusufa Ibrahima preobražava u iskustvo o prolaznosti ljudske moći; od svega ostaje samo bezimeni spomen, most na Žepi. Misao utkana u ovako struktuiranu priču odnosi se na život kao takav, na problem umjetnosti i problem umjetnika uopšte. To je drugi tematski sloj ove pripovijetke, njena filozofska osnova, i njen značajan estetski sediment.

Andrićevo shvatanje života, izraženo i ovdje, prilično je sumorno. Po njemu, život je haotičan; u njemu, čini se piscu, kao da nema reda i smisla. U ovoj pripovijeci ta je misao sugerisana opisom vrletnog bosanskog sela na ušću bujične Žepe i plahovite Drine, i pričom o veziru Jusufu. Život je, dakle, trošan, mučan i kratak, smrt­- stalan pobjednik i uporan pratilac života. Međutim, strašniji od same prirodne smrti jeste zaborav, jedina prava i istinska smrt. Uz to, ljudi su nesrećno podvojeni, oprečne sile koje ih pokreću na zlo stalno donose nesreću, kao bujične stihije Žepe i Drine.Yadatak umjetnosti je, smatra Andrić, da unese red i harmoniju u haos života, da pobjedi smrt i izmiri podvojenost među ljudima i nesrećne protivrječnosti u čovjeku.

U pripovijetki »Most na Žepi« most je simbol umjetnosti, i tim simbolom Andrić izražava svoje shvatanje suštine i svrhe umjetničke ljepote. Po Andriću, umjetnička ljepota im asmisla samo onda ako višestruko premošćuje podvojenost među svjetovima, narodima i ljudima; on ato može, poput mosta, ako su u njoj objedinjeni estetski i moralni elementi. Ljepota treba da izaziva u čovjeku zanos i divljenje, kao most na Žepi, » divan i beo, sveden na jedan luk, od stene do stene«, ali i da služi životu, da premošćuje protivnosti.

Andrić se za most kao simbol kojim bi izrazio svoje shvatanje odnosa umjetnosti i života odlučio upravo zato što je u mostovima vidio građevine koje najviše i najbolje služe dobru. » Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi«- Zabilježio je Andrić- » ništa nije u mojim očima bolje i vrenije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji... od hramova. Svačiji i prema svakome jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, n amjestu na kome se ukršta najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničemu što je tajno i zlo... Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazim n averne ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku žeju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka.

Karakterističan je u pripovijeci odnos između mosta kao korisne, umjetničke građevine i sredine u kojoj se ova ljepota nalazi. Pozadinu čini » oštri i mrki krš, pun kukurikovine i pavite«, kraj vrletan i divljačan, kao i sam život. Na tako sivom tonu još snažnije se ističe ova čudesna građevina, most »vitak i beo, sveden u jedan luk od stene do stene«. Simbolično značenje mosta sugeriše i utisak da su dvije obale » izbacile jedna prema drugoj po zapenjeni mlaz vode«. Ali isto tako od značaja je i piščev iskaz da dati predio nikako nije mogao da se » priljubi uz most ni most uz predio.Gledan sa strane, njegov beo i smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao, i uhvaćena u kršu i divljini.«

Ovako obrađeni detalji implicitno iskazuju piščevu misao da je svako dobro umjetničko djelo, »skupo i pošteno plaćeno, oteto haosu prirodnog toka stvari, neprolazno i večno, bar po meri naše ljudske večnosti i neprolaznosti«. Nastalo od građevine koju pruza sam život( most na Žepi je izgrađen od kamena koji je dala baš ta divljina), umjetničko djelo nije prosta kopija života. Stvoreno sa ciljem da vrši jedan viši, humaniji zadatak, ono ne smije, služeći životu, da se u svemu izjednači sa njima, kao što se most na Žepi nikako nije mogao priljubiti uz vrletni kraj niti kraj uz most. Da bi služilo životu i čovjeku, umjetničko djelo mora da bude okrenuto budućnosti čije svijetlije horizonte Andrić naslućuje samo kao rezultat pozitivnog dejstva umjetnosti.

Svaka dobra umjetnička tvorevina, kao ljepota u čijoj suštini nema tajni ni zla, izaziva zanos u čovjeku; ali, po Andrićevom shvatanju, zanos umjetničkom ljepotom nije samo uživanje i divljenje. Estetski zanos ima spasilačku moć, jer pruža radost bez bola i zadovoljstvo bez patnje a istovremeno vrši i određenu moralnu ulogu.

Jusufova odluka da se na kameni most ne stavi epitaf koji bi podsjećao na čovjeka iz čijeg je bola i straha od smrti potekla misao o njegovoj izgradnji, takođe je u skladu sa piščevim shvatanjem da je svako naknadno, dopunsko objašnjenje ljepote u suštini njeno skrnavljenje. Ovde je kamen, srezan u pravilne oblike i pretvoren u lijepo korisno djelo, potpuno dovoljan da ostvari autonoman život i vlastitu umjetničku i moralnu svrhu. Potpuna autonomnost umjetničke ljepote i njen pun život nastaju tek onda kad se djelo odvoji od svog tvorca i nastavi svoj samostalni život u vječnosti.Na taj zaključak navodi činjenica da je most ostao potpuno anoniman nezavisan od svog tvorca. Vezir Jusuf, koji je podigao most na Žepi, briše pjesnički napis koji je trebalo da krasi most i ovjekovječi vezirovo ime. I meimar, graditelj mosta, ostaje takođe anoniman, iz istih razloga.

Svoje shvatanje o načinu umjetničkog stvaranja, inspiraciji i oblikovanju djela Andrić je iskazao likovima i sudbinama vezira Jusufa i bezimenog neimara.

Vezir je jednog trenutka u životu pao u nemilost i našao se u tamnici. Tada je osjetio da »između života i smrti i između slave i propasti nije bilo razmaka ni koliko oštrica noža...« Iako je iz zatočenja izašao kao pobjednik »ostade u pobedniku veziru nešto stišano i zamišljeno. Ono neizrecivo, što iskusni i napaćeni ljudi čuvaju u sebi kao skrovito dobro, i što im se ponekad, nesvesno odražava u pogledu, kretnji i reči.« tražeći spasa od smrtu, vezirova misao se uputila prošlosti i zavičaju. Upravo tada se u dušu umnog vezira rodila misao da će se lijepim i korisnim djelom spasti od prave smrti, od zaborava. Time je Andrić implicitno izrazio svoju misao da je umjetničko stvaranje u suštini »nastojanje da se izmakne smrti, koja strahotno preti nad glavom svakog čoveka«. Umjetničko stvaranje je jedina nada da se čovjek spasi od smrti. » Više nego trajna pobjeda, umjetnost je za Andrića utjeha, ali i ta njena vrijednost je spasonosna za čovjeka, jer bez nje ne bi mogao živjeti.«

Likom i sudbinom anonimnog neimara Andrić kazuje svoju misao da je, prije svega, » čovjek kadar da prinese veliku žrtvu svome djelu, i to baš ono što je većini ljudi najdragocjenije:« istrajnog, dosljednog, mučnog rada, od stalnih žrtava za djelo, koje drugima nisu razumljive, a ni njemu ne izgledaju uvijek opravdane, od jedne od najtežih vrsta heroizma. Život neimara je život za umjetnost.«

Na takav zaključak navodi priča o tome kako neobičan graditelj organizuje svoj život. Nije »hteo da stanuje ni u Višegradu ni u kojoj od hrišćanskih kuća ponad Žepe«. Sagradio je sebi brvnaru na uzvisini »u onome uglu što ga čine Drina i Žepa«.. Sam je sebi kuvao. Kupovao je od seljaka jaja, kajmak, luk i suvo voće. AQ mesa, kažu, nije nikada kupovao. Povazdan je nečto tesao, crtao, ispitivao vrste sedre ili osmatrao tok ipravac Žepe.« Kad zidari pred zimu, odoše sa gradilišta, neimar je ostao u svojoj brvnari, » iz koje nije gotovo nikud izlazio, povazdan pognut nad vsvojim planovima i računima. Samo je radnju pregledao često.Kad, pred proljeće, stade led pucati, on je svaki čas, zabrinut, obilazio skele i nasipe. Ponekad i noću, sa lučem u ruci.«

Po Andićevom shvatanju, obični ljudi ne mogu da shvate život umjetnika, pa zato njegov rad ponekad prate podozrivim i sumnjivim okom. Međutim, umjetnik je dužan da se spontano preda svom stvaralačkom zanosu, ne osvrćući se ni na šta. Priča Selima Ciganina, koji je pomagao čudom neimaru, dopunjuje Andrićev iskaz o psihologiji umjetničkog stvaralaštva.

Nije ni malo slučajna ni pojedinost iz neimarove biografije da je ovaj čudni umjetnik umro neposredno po završetku svoga djela i da je primio samo četvrti dio svoje plate, upravo onoliko koliko je potrebno da živi dok je stvarao. Time je pisac htio da kaže da je život umjetnika život za umjetnost. »Sve u njegovom životu i njegovoj ličnosti potčinjava se jednom cilju: da se stvori što sadržajnije djelo. On se odvaja od ljudi, usamljuje i postaje neka vrsta pustinjaka da bi stvorio djelo koje će biti od koristi svakom čovjeku bez razlike. Njegova egzistencija je paradoksalna: svojom usamljenošću on služi društvu, a žrtvujući svoju ličnost, on je obesmrćuje.«


znanje.