Jesu li se u Indiji ispunila vaša očekivanja?

- Odmah mi je bilo jasno da nisam pogriješila. Nisam tada imala nekakve posebne obveze, nego sam se naprosto upoznavala s kulturom te zanimljive zemlje. Voljela sam putovati Indijom. I to sama. Najviše autobusima, jer mogla sam sići gdje god želim. Tamo ljudi s velikim mirom i dostojanstvom žive svoje krajnje siromaštvo. Trebala sam se, kad sam stigla, javiti u jugoslavensku ambasadu. Za mene je bio zadužen čovjek koji je vodio raspored kulture i, kako nije bio tamo, ostavio mi je poruku da se trebamo upoznati što prije. Mislila sam si - ma što si taj umišlja. Pozvali su me na proslavu 29. studenog, na taj jugoslavenski “svedan”. Tada sam srela tog čovjeka za kulturu. Radivoje Petković se zvao i ubrzo je postao moj suprug.

Je li to bila ljubav na prvi pogled?

- Što se mene tiče, nije. No to je kod mene polako sazrijevalo. Morao je tražiti dozvolu da se oženi mnome. Onda su oni pitali jesam li član partije. Kad su ustanovili da nisam, tražili su da se smjesta učlanim, na što sam ja rekla – ne može. Moj budući suprug mi je rekao: “Ma učini to, to je samo formalnost, bitno je da ostanemo zajedno.” Rekla sam mu: “To je nemoguće. Biti član nečega prema čemu imate prigovore i zamjerke nije dolazilo u obzir.”

Vidjevši da sam ja odbila, i on se njima usudio reći - ne. Vjenčali smo se u ambasadi i smjesta smo se morali vratiti u Jugoslaviju jer je on dobio otkaz. Onda mi se život promijenio. Preselili smo se u Beograd, rodila sam sina Relju i naučila kuhati. Usput, prevela sam “Kama sutru”, napisala knjigu eseja putopisa “Indija”, zbirku “Krasna nesuglasja” i još ponešto.

Davnu ste svoju knjižicu poezije naslovili “Krasna nesuglasja”. Shodno tomu, kod vas je harmonija suprotnosti. Bili ste odana supruga, majka trojice sinova. S druge strane, jaka je lutalačka strana vaše prirode.

- Kraj četveročlane obitelji kojoj sam dobar dio života bila na službu, koliko god sam bila sklona prilagođavati se, lutanje je u meni živjelo kao neispunjena želja i čežnja. Moja majka došla je živjeti u Beograd, pa kad sam otišla na put, brinula se za dijete. Svi su supruga pitali: pa kakva je to tvoja žena? Stalno jurca okolo. Tako, desetak puta sam u tom razdoblju ostavljala obitelj i strugnula sama u Indiju. Kad žena poštuje sebe, i uživa u tome da je žena, takav će odnos prema njoj prihvatiti i muškarac. Ima jedna lijepa poslovica koja kaže: Teško meni bez mene. Moj suprug i ja bili smo dva kontrasta, što može biti i zanimljivo. Potekli smo iz potpuno oprečnih sredina i imali smo različita djetinjstva. On je vjerovao u sve što je radio. Po njemu, ja sam vjerovala u neke gluposti. Ipak, te smo naše različitosti međusobno poštovali. U početku nije bilo lako. U ono se vrijeme jako kontroliralo kako živiš, vodilo se računa o tome kakvu obitelj imaš, o čemu razgovarate. Kako ja i dalje nisam bila član partije, sumnjalo se u mene i pitali su se što ja to, zapravo, radim. U Beogradu smo tako živjeli dvije godine. Onda je pao zloglasni Aleksandar Ranković i moj je suprug dobio posao u Ambasadi u Kairu.

Kako ste doživjeli Egipat?

- Imala sam tada divnu energiju, želju i ljubav za sve. Egipat je čudesni, nestvarni krajolik neprolaza. Ne znam ni sama koliko puta sam se penjala na Kefrenovu piramidu. One su neka vrsta aspiratora energije, koji tu energiju daje, što je izuzetno nadahnjujuće. Unatoč tomu što sam u Kairu započela i dovršila, prvu u nas, antologiju indijske književnosti “Hiljadu lotosa”, ja sam pomislila da dolazi kraj moje spisateljske karijere. Obitelj, posjetitelji, kokteli, večere, putovanja i istraživanja... Majka nam se pridružila, pa sam opet mogla uskočiti u sedlo putovanja - ubrzo poslije rođenja Igora, našeg drugoga djeteta, otisnula sam se na jug, iza Asuana, gotovo do granice sa Sudanom. Zagonetka piramida, urski zigurat i toranj u Samari djelovali su na mene kao poduka za svečanu šutnju. Dok jednoga dana ne započeh pisati neko čudno štivo, tobože “egipatsko”, “Dijamantni faraon”, koji je doživio šest izdanja.

Formalno, živjeli ste život supruge diplomata i majke. No, u toj stvarnosti događale su se za vas veoma bolne stvari.

- Svakoj ženi koja ima djecu nemoguće je odvojiti se, zaboraviti ili omalovažiti brigu o njima. No, stvarnost ima mnoge oblike. Ubrzo, po povratku u Beograd, zadesila nas je nesreća nad nesrećama. Na ljetovanju u Herceg Novom primijetila sam ispupčenje na limfnoj žlijezdi na Igorovoj preponi. Otkriveno je da boluje od limfoblastične leukemije. Bile su mu četiri godine. I agonija je trajala četiri godine. Otputovala sam s njim u Pariz, u bolnicu St. Louis, slavnu i oronulu. Tamo su ubojitim kemoterapijama privremeno suzbili prvi napad malignih stanica. Tražila sam po svijetu ljude drugih i drukčijih znanja, upoznala se s mnogima od njih. Kad smo bili premješteni u Washington, u američkom Nacionalnom institutu zdravlja, nastavili su s propisanim kemoterapijama. A Igor je 1975. otišao svojim putem, iako je na kraju, a na moju žarku molbu - molitvu, bio izliječen od leukemije. Izliječila ga je jedna od onih čudovitih osoba, mimo službene medicine. Neobjašnjivo izlječenje od maligniteta pod sam kraj bolesti, kad ni kemoterapije više ne djeluju, potvrđeno je od samog Instituta. Smrt je nastupila zbog kljenuti srca.

Brdo iznad oblaka” knjiga je u kojoj ste sve to opisali. Kad ste tugovali, koja vas je pomisao tješila?

- Da je za njega bolje da je otišao. Otići iz osjetilnog polja ne znači da si umro. Igor je samo “odletio”. Bio je vrlo posebno dijete, iznimna duša, a zbog onoga u čemu se našao, njegova se posebnost brzo razvijala i dosegnula nevjerojatne razmjere. On je bio moj učitelj i došao je, zapravo, da neke stvari potvrdi i ubrza. Znao je da će otići. Pred kraj svoje je igračke odnio svom malom prijatelju koji je živio iznad nas i rekao mu – poklanjam ti ih, jer ja se neću vratiti. Čeka ga, kako je govorio, njegova krilata družina, koja leti oko kuće. Naš treći sin, Neven, rodio se nekoliko mjeseci nakon Igorova odlaska. Mislim da ‘normalan život’ nije život bez patnje, već život u kojemu patnja nije jalova, nego plodotvorna. Tada je rođena zbirka pjesama “Ljevaonica za Igora”. U Americi sam pisala i dovršila knjigu “Čas je, Ozirise”, što je svojevrstan žal za nemogućim - odnosno za vjerodostojnim prijevodom staro­egipatske filozofije, mita i poezije. “Brdo iznad oblaka” godinama sam odgađala napisati. To mi je uspjelo tek 1981., kad smo se preselili u Accru, gdje je moj suprug imenovan za ambasadora. U Gani, zemlji zapadne Afrike, gdje često nije radila ni pošta ni telefon, bila sam zbrinuta kuharima, sobarima i vrtlarima, a prijateljica Indijka darovala mi je električni pisaći stroj. “Nemaš više isprike”, rekla sam sebi i, služeći se zabilješkama iz dnevnika, knjigu napisala u jednom dahu. Igor joj je još u Washingtonu nadjenuo ime: “Brdo iznad oblaka”. Dugo se vremena nalazila na vrhu liste bestselera.

U svojoj knjizi “Bhagavatar” opisujete svoje susrete sa Sai Babom, kojega neki veoma poštuju, a neki smatraju šarlatanom. Čime je vas Baba opčinio?

- A čime nije? Svi ti mudraci koje sam sretala u Indiji živjeli su životom koji potvrđuje ono što oni naučavaju. Baba je nešto što se u Indiji, u njihovoj filozofiji i povijesti naziva avatar: Bog koji uzme lik prepoznatljiv za čovjeka. “Sin Božji”. Kad sam ga susrela, pokazao mi je da sve znade o meni. Isto tako, susrela sam i Dalaj lamu, koji je veliki učitelj i može vam ukazati na mnogo štošta. Prvi put uživo srela sam ga 1980. i u narednih trideset godina putovala sam u Indiju 23 puta. Bio je to udar prepoznavanja. Tada sam imala 48 godina i 10 objavljenih knjiga. Taj, prvi put, ja sam mu na odlasku napisala na ceduljici svoju molbu i želju za Riječju: “Daj mi Riječ.” Od toga časa, od toga mjeseca studenog 1980., sve se ludo ubrzalo: u sljedećih četvrt-i-nešto stoljeća objavila sam 74 knjige i napisala još dvadeset i osam. Ukupno 102 knjige.

Autorica ste najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti “108 x 108”. Knjiga sadrži 108 zasebnih cjelina, a svaka od njih isto toliko pjesama na 3000 stranica.

- Prema indijskoj numerologiji, broj devet je najveći broj, nakon čega opet počinjete iznova, s jedan. U jednom periodu pisala sam ludo brzo. Kao da mi netko diktira. Sjednem, recimo, u autobus za Zagreb i, za vrijeme vožnje, napišem 480 pjesama, kojima ne treba nikakav ispravak. I to je tako bilo svaki put. Pa u avionu, u vlaku. Osjećala sam se kao olovka u nečijoj ruci. Tom brzinom pisane pjesme su se skupljale, sve dok u devet godina, prema Guinnessu, nije napisana najveća knjiga poezije na svijetu, a koja sadrži 11.664 pjesme.

Kako ste uspjeli da se tako velika knjiga tiska?

- Jedan moj divan prijatelj iz Zagreba Ivan Dralina, koji je jako volio te pjesme, složio se sa mnom da bi to trebalo integralno objaviti, jer nisam ih htjela lomiti po zbornicima. Onda smo razmišljali tko bi to mogao objaviti. Činilo nam se nemoguće. Tražio je po Europi izdavača koji bi se usudio to napraviti. U nekoj maloj zemlji, mislim da je to bila Litva, rekli su da bi oni to mogli, ali pod uvjetom da se nađe papir dovoljno tanak i lagan, ali i dovoljno neproziran. U početku nigdje nismo mogli naći takav papir. Kad smo ga konačno našli, bilo je slavlje i kad su stigli paketi i paketi toga papira, počelo je tiskanje i nastalo je čudo od knjige koja teži 6 i pol kilograma.

Kako ste odgajali sinove Relju i Nevena i u kojoj ste im mjeri davali slobodu izbora?

- Veoma mi je bilo važno širiti njihove interese, intelekt i maštu i zbog toga sam im pričala vilinske priče i razgovarala o stvarima koje nisu vidljive, opipljive. Mislim da su profitirali od bogatog života različitosti odrastajući u drugim sredinama. Moj se suprug izuzetno brinuo za nas i bio je potpuno posvećen porodici. Sa 17 godina otišao je u partizane, a nakon rata je otišao u diplomaciju.

Kakvi su bili vaši roditelji?

- Moj otac Mario potječe iz siromašne senjske obitelji. No, neki daleki bogati rođak omogućio mu je da ode u školu u Ameriku, gdje je bio briljantan učenik pa student. Na Filipinima i u Indoneziji studirao je istočnjačku bakteriologiju jer na Zapadu to nije bilo poznato. Fotografije iz toga vremena prikazuju ga sa tropskim šeširom. Kad se vratio u Europu, boravio je u Beču i Berlinu. Imao je tri specijalizacije: ginekologiju, bakteriologiju i internu, a kad se pojavio rendgen, završio je i rendgenologiju. U Njemačkoj je sreo moju majku koja je iz zagrebačko-vukovarske i starohrvatsko-njemačke obitelji Lopašić-Karlovsky. Doma smo uvijek imali obiteljske ručkove, večere. Za stolom se ponekad i pričalo, iako otac nije volio ćakulati i ćešće je šutio. Nije bio strog i nije se miješao u odgoj moga dvije godine starijeg brata i mene. Promatrao je sve sa strane.

Znači da ste odrastali u slobodi…

- Ne sasvim. Majka je jako poštovala oca i uvijek je pazila da mu ne smetamo i ne galamimo. U Zagrebu, u zgradi u Amruševoj 7 gdje smo stanovali, bila je i njegova ordinacija. Otac je bio čudo od učenosti, međutim, nekako je bio nezadovoljan, jer je stremio višem. Bila sam mlada djevojka kad se razbolio od karcinoma. Kao liječnik je veoma dobro znao što mu je, ali nikome to nije govorio i nije se želio liječiti. Na kraju, kad je morao u bolnicu, otrčala sam da ga vidim. Ležao je sam u sobi i šutio. Sjela sam pored njega, a on je okrenuo glavu, pogledao me i malčice se nasmiješio. Bez riječi. Kad sam otišla kući, on je umro. Nakon njega, za mene ostala je velika praznina. Kad imate oca kojega svi poštuju i koga vi itekako cijenite, čini vam se nemogućim da može umrijeti.

Ipak, je li Zagreb, gdje ste proveli dane svoje mladosti, studija, i gdje su se desile prve ljubavi, ostao u vašem srcu?

- Živeći u Zagrebu, uvijek sam čeznula da negdje odem, da vidim druge gradove, zemlje. Volim Zagreb i zahvalna sam što sam dio svoje mladosti tamo provela. No, kod mene je uvijek bila prisutna čežnja da vidim ono što sam gledala na fotografijama: neke daleke gradove, daleka mjesta, da se prošećem planetom. Ta se moja želja ispunila.

Ovako da vam kažem; kako sam rođena u Dubrovniku, gdje sam provela prvih pet godina života, moja čežnja za tim gradom dugo nije prestajala i on je za mene ostao grad nad gradovima po svojoj ljepoti, energiji i po posebnoj svjetlosti. Nisam mogla prežaliti kad smo se preselili u Split. Meni je Dubrovnik ostao u najljepšoj mogućoj slici i niti jedan grad, gdje smo se kasnije selili, nije mi mogao nadomjestiti čudesnu ljepotu i razinu življenja koju sam tamo imala. Brat i ja rodili smo se na Pilama, u predivnoj vili Iris, a poslije smo se preselili na park Gradac 4, gdje je bilo još ljepše. Iza nas bila je ogromna šuma, a ispred očaravajući pogled na more. Trčala sam sama i sjedila na livadama, pričala sa cvijećem. Bila je to bliskost s prirodom, koja mi nikada poslije nije prišla tako blizu. Tako mi ni Zagreb nije mogao nadoknaditi ono što sam, kao dijete, izgubila. U Dubrovniku moj je otac bio ravnatelj bolnice, a kasnije, u Zagrebu, bio je šef internog odjela Sestara milosrdnica.

Kad su spisateljicu Marguerite Duras upitali što je, zapravo, to što radi, odgovorila je: “To što pišem, samo su tetovaže na leđima mornara.”

- Zanimljivo! Kod mene, pisanje je silazak u sebe, drugim riječima, užitak. Nikad se nisam mučila. Moja prva pjesma zvala se “Izgubljeni biser”, a nastala je kad sam imala samo 12 godina. Ovako ide: “Jučer, još se srećom osmjehiv’o dan. Danas, izgubih biser u travi. Zalud mi ga je tražiti, znam. Ali, ja isto tako znam da će sutra doći netko drugi, naći moj biser i dosnivati izgubljeni san.” Uplašila sam se te pjesme i nisam znala odakle mi je došao taj glagol - “dosnivati”.

Vesna Krmpotić, hrvatska književnica i prevoditeljka, umrla je u 87. godini.

Prozna književnica, pesnikinja i prevoditeljka Vesna Krmpotić rođena je 1932. u Dubrovniku. Diplomirala je psihologiju i engleski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a bengalski jezik na Filozofskom fakultetu u Nju Delhiju.

Početkom 1960-tih radila je kao urednica u Literarnoj redakciji Radio-Zagreba, zatim kao urednica u Prosvjeti i Globusu, i u kulturnoj redakciji beogradskog radija.
Kao supruga diplomata duže vreme boravila je u Egiptu, SAD-u i Gani. Od 1962. do 1964. provela je na specijalizaciji bengalskog jezika u Indiji. Uz učestala putovanja, posebno u Indiju, od 2004. živela je i radila u Zagrebu i Beogradu kao profesionalna književnica.

Objavila je preko stotinu knjiga poezije, proze, eseja, pripovetki, romana, drama, antologija. Autorka je najveće pesničke zbirke u svetskoj književnosti "108 x 108", koja sadrži 11. 664 pjesme, a najpoznatije joj je delo "Brdo iznad oblaka".

Članica je Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnika. Dobitnica je niza hrvatskih književnih nagrada, među kojima Godišnje nagrade Vladimir Nazor 1975., Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1999., Nagrade HAZU za književnost 2006. za zbirku pesama "108x108", Nagrade Ivan Goran Kovačić (1988.) za roman "Brdo iznad oblaka", a između ostalih priznanja, godine 2008. dodijeljeno joj je Odlikovanje za zasluge u kulturi.

Društvo hrvatskih književnika nominovalo je Vesnu za Nobelovu nagradu za književnost (2008). Dobitnica je i nagrade Tin Ujević za doprinos hrvatskom pesništvu (2013.).



Informacija o mjestu posljednjeg ispraćaja Vesne Krmoptić, nakon kremacije u Beogradu, bit će objavljena naknadno.

Index.hr

Buduća ljubavi,
kad bi mogla ne doći.

S tobom se rastajem unaprijed,
za ruku odvodeć dijete koje začeh s tobom,
ovu tjeskobu koja naglo raste.
Ljubavi sve sam ti rekla već davno.
A ti si već davno prošla.

Kad bi mogla ne doći.

Sastavila sam te kao pjesmu
od simbola,
i sada ne znam što značiš.

Jedino što spoznah
jedino što ljubljah
bijaše moj napor da te stvorim.

Danas
stojiš predamnom tuđ i dalek
u meni svršen, u sebi započet.
O što sam ono htjela tobom reći?

Ogromna sjena viljuške
nadnama oklijeva;
mi smo dva drhtaja zalogaja mesa
na hladnoj okrugloj ravni
pod jastrebima pogleda
strelovitih.

I dok nepoznata ruka nešto premišlja,
na brzinu živimo i ljubimo se.

Tvoji su danovi zdjelice vage,
u kojima me odmjeruješ dan i noć.
Mučiš se da izjednačiš San i Javu,
ali ne znaš da oni neprestano mijenjaju svoju težinu,
neumorni, kao da mjere tvoju upornost.

Zar ti nisam teška, dragi? Odloži na čas vagu
i uzmi me golim rukama.
Neka nas slobodno njiše
talas krasnog nesuglasja,
talas koji nas je stvorio.

Pješčana kula

Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.

I govorim: sad više nisam pijesak
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.

Što sam sve radila da budem zid!
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.

Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude srca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.

Preminula pesnikinja Vesna Krmpotić
Vesna Krmpotić, istaknuta hrvatska i jugoslovenska pesnikinja i književnica, preminula je danas u 87. godini.

Iza nje ostao je književni opus od 108 knjiga, a u saopštenju Fondacije koja nosi njeno ime navodi se da Vesna Krmpotić decenijama nije prestajala da iznenađuje čitaoce pesništvom i prozom primarno protkanom zaljubljenošću u indijsku civilizaciju.

Rođena je 17. juna 1932. godine u Dubrovniku, a osim u rodnom gradu, školovala se u Splitu, Zagrebu, Nju Delhiju, Vašingtonu, Akri i Beogradu.

Objavila je preko stotinu knjiga poezije, proze, eseja, pripovetki, romana, drama, antologija... Autorka je najveće pesničke zbirke u svetskoj književnosti “108 x 108”, koja sadrži 11.664 pesme. Dobitnica je brojnih nagrada, između ostalih i “Ivan Goran Kovačić” za roman “Brdo iznad oblaka”.

Laureat je i nagrade “Vladimir Nazor” za životno delo. Društvo hrvatskih književnika nominovalo je za Nobelovu nagradu za književnost, a među vrednim nagradama koje je dobila nalazi se i priznanje “Tin Ujević”.

NIŠTA NE TREBAŠ ČINITI,
naprotiv, trebaš toliko toga ne činiti.
To je tvoj najvažniji posao, tvoja
najdinamičnija akcija: ne činiti toliko
toga što činiš.
Tolike riječi koje si izgovarala, čut će se
kad zašutiš.
Zaustavi korak, zaustavi misao o
koraku; zaustavi kretanje, zaustavi želju
za kretanjem.
I u tišini te zaustavljenosti postani
svjesna kako jako, kako odasvud putovi
mijenjaju smjer – više ne vode od tebe,
već k tebi.