Margita djevojka

Sjećaš li se trešnje? Davno prije rata
ti si mi pod njom ruke milovao.
Drvo je staro slomila granata,
al’ tvoj mi je šapat u kosi ostao…
Ja sam ga nosila uz huk aviona,
uz jezu na požar zaljuljanih zvona …
Sad te opet vidim, opora, bez riječi,
i ruka ti je kao tuđa, — tvrda,
znam: još ti u sluhu kanonada ječi,
i još mukle zvijeri slutiš iza brda.
Još ti svaka kretnja, oprezna i laka,
nosi mutnu jezu minulih bitaka.
Ne, ne strahuj, mili, na te se ne ljutim,
ti si mi i danas i poznat i mio,
znam kud si prošao i zašto si, slutim,
nekadašnji topli šapat izgubio.
Žubor tvojih riječi guši nijema tuga:
Gdje li su ti pala trista i tri druga?
Daj mi ruku, dušo, gledaj pjesmu-polje,
zašaptano žito svaku ranu liječi,
pođi za mnom ćutke, biće odmah bolje,
tražićemo stare izgubljene riječi.
Slušaj talas klasja, kad niz vjetar pline,
u njemu žubori mladost domovine.
Potok tvrdog zrnja u kom život drijema
vrelim srcem zgrijan, s mog je pljušt’o dlana,
pšenicu-djevojku gledaj širom Srijema,
u njoj trepti moja duša raspjevana.
Ne tuguj mi mili, cvjeta zemlja za te,
mlado šiblje buja poslije granate.
Digni ruku dragi, munjom-kosom kreni,
nek se s mojom slije tvoja pjesma britka,
nek se čitav Srijem u lijetu zapjeni,
za radosni praznik planula je bitka.
Uza te će ići, sa svakim uzmahom,
trista i tri druga besmrtnim korakom.
Pozlatiće jutro tvrde ratne bore,
oživjeće trešnje u rumenoj pjeni,
mladosti će naše pod suncem da gore,
srećniji neg’ prije, ti ćeš doći meni.
I tvoje će usne, kao začarane,
žuboriti riječi dosad neslušane.

Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k’o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.

https://www.youtube.com/watch?v=GC989bakrg4