Antun Branko Šimić
1898.-1925.





Pjesnik i esejist Antun Branko Šimić rođen je u Drinovcima Bosna i
Hercegovina 18. 11. 1898.godine.
Bolujući je od od rane mladosti od tuberkuloze bio svjestan prolaznosti života ismrti i da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti - i prerasti.
Objavio je tek jednu knjigu pjesama, Preobraženja (1920), ali ona je postala legendarna.
Pjesnik svoje teme nije vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir.
Tjeskoba i nemir,svjesnost blizine smrti ispunjavali su i prožimali cijelo njegovo biće,njegovu egzistencijalnu samoću kojom odišu i njegovi stihovi.
Njegove pjesme blistaju dalekim astralnim sjajem.U kratko je vrijeme,ni puno desetljeće, prešao put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog ekspresionizma. Znao je graditi pjesmu,obojati posebnošću svaki svoj stih stih, birati pravu riječ i udahnuti joj punu izražajnost.
Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman "Dvostruko lice".
Pjesnik tijela i siromaha, kako ga je nazvao Ivan Goran Kovačić,ostaje, bez dvojbe, prvo ime hrvatskog ekspresionizma te čuđenje u svijetu.
Shrvan TBC-om umro u Zagrebu 2.05.1925.godine.


Opomena


Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

Zavodnik

I poslije toga
na koljenima između razbacanih jastuka
misliš
na smrt.

O, dijete!
Ja neću da te novim poljupcima smirim
u zaborav.
Puštam da ti blijedim licem suze teku.

Sutra
smirit će se tvoje srce
koje sada očajno tuče.

Sutra
kad stupiš među svoje mlade druge
s dvije tamne sijenke ispod očiju
začudit će se tvoje mlade druge.

Al' ni jedna neće moći da otkrije
skrivenu u dno tvojih očiju
blijedu zvijezdu.

Ne plači dijete noć se plavi zimska.
Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg.

Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plast je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete teška bijela krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žudno mole
Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore

Kroz noć
kose moje drage duboko šumore
kao more.

Bilo je nekoć

Bilo je nešto lijepo pa prošlo
- Il tek je sanja to bila -
Ljepše od zvijezda, ljepše od ruža
I smiješka planinskih vila.

Bile su noći mjesečine, lijepe
I pune radosti vrele.
Bile su bašče mirisa pune,
I ruže cvale su bijele.

Bilo je smijeha, pogleda dugih
Što sve ne izeći znaju,
Bilo je sreće, uzdaha sjetnih,
I himna čarobnom maju.

Bila je duša prepuna sunaca
I plamne čežnje, što sine
Kadkad ko nebom krijesnica sjajna
Pa onda umre i zgine.

Bilo je nekoć. Mrak je sad svuda
I bol što pali i peče.
Bila je sanja, bila je priča
U jedno najljepše veče.

Zavodnik

I poslije toga
na koljenima izmeđ razbacanih jastuka
misliš
na smrt

O, dijete!
Ja ne ću da te novim poljupcima smirim
u zaborav
Puštam da ti blijedim licem suze teku

Sutra
smirit će se tvoje srce
koje sada očajalo tuče

Sutra
kad stupiš među svoje mlade druge
s dvije tamne sjenke ispod očiju
začudit će se tvoje mlade druge
Al nijedna ne će moći da otkrije
skrivenu udno tvojih oči
blijedu zvijezdu

Ne plači dijete: noć se plavi zimska
Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg.

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko livada i voda.

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem.

O, Bože, daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.