„Demokratskim“ preseljenjem, uvodom u genocid, počela je lagano, ali sigurno odumiranje i nestajanje čitavog jednog naroda i njegove civilizacije, civilizacije koja je pre svega vodila računa o Prirodi, Majci Zemlji i suživotu sa njima – vremenom su nestajali bizoni, divlji konji, šume, ostale životinje i biljke, pred naletima „napredne“ civilizacije modernih varvara, konkvistadora i ubica. Počelo je doba „života“ u rezervatima, prethodnici budućih koncentracionih logora (valjda mesta za „koncentrisanje“ nepodobnih, ako kojim slučajem počnete da mislite vlastitim srcem i glavom). Ograđen, pregrađen i odvojen od vlastite slobodarske, lutalačke prirode, zaliven pošastima „vatrene vode“ i boleština belog čoveka, Indijanac je počeo da vene i tiho se gasi, iznutra.

Na Grand river teritoriji, koja se danas nalazi u južnom Ontariju stotinak kilometara zapadno od Toronta, nalazi se rezervat „Šest nacija“ u kome „živi“ šest plemena Irokeza: Mohavk, Oneida, Onondaga, Kajuga, Seneka i Tuskarora. Ovom zemljom „nagradila“ ih je britanska kruna zbog lojalnosti koju su pokazali za vreme građanskog rata u Americi, boreći se na strani Engleza (postoje li veći cinici i zlotvori!). Tokom godina veći deo poseda im je ponovo otet, te je ovaj rezervat sveden na jedva 186 hektara, dok se recimo, zoološki vrt u Torontu prostire na 282 hektara!!!

Na ovako brutalan podatak u šta je pretvoren „život“ Indijanskog slobodarskog naroda nakon upliva „civilizacije, demokratije i kulture“ belaca, nadovezuju se još gore činjenice vezane za Indijance smeštene po rezervatima Kanade (ili SAD, svejedno): postali su narod sa najvećom stopom samoubistava, uvučeni u blagodeti kriminala, droge i alkohola, sa prosečnim životnim vekom od oko 40 godina. Uglavnom su nezaposleni (procenti se kreću i do stope od 90% nezaposlenih, konkurišući žestoko belim „indijancima“ Srbije, sklonim neobičnim rekordima) i žive od socijalne pomoći (koja je, uzgred, ipak neuporedivo veća od zvaničnih – potrošačkom korpom preživljavanja merenih primanja u pomenutoj zemlji bez granica, na rubu nestanka). Na kraju, nizom suptilnih metoda genocida broj Indijanaca je danas sveden na „podnošljivih“ oko 1% stanovništva SAD! Ništa bez demokratije i iluzija…

I kada čovek pomisli da ništa gore nije moglo da zadesi Indijance, starosedelački narod Amerike, čiju zemlju je oteo beli šljam „hrišćanske“ Evrope (pritom naravno ne mislim na iskrene, istinske i milosrdne Hrišćane!), „demokrate, misionari i mirotvorci“ koji su ubijali, varali, palili i silovali sve na šta su naišli tokom gotovo četiri veka pogroma, život ga demantuje i pokaže da negativnoj gradaciji jednostavno nema kraja. Naime, niko danas u Kanadi neće istaći činjenicu da je prvi slučaj biološkog rata u istoriji zabeležen sredinom kobnog 19. veka u Britanskoj Kolumbiji (postoji li nešto a da nije „britansko“) i da je primenjen upravo nad Indijancima. Crkva je pod plaštom humanitarne pomoći isporučila narodu Irokeza velike količine ćebadi koju su pre toga koristili oboleli od malih boginja. Potpuno neotporni na ovu vrstu bolesti, bili su pokošeni talasima smrti. Početkom 20. veka misionari osnivaju (iz „humanitarnih“ razloga, naravno) škole i internate, koji su zvanično služili za obrazovanje i brže uključivanje indijanske dece u kanadsku državu. Međutim, oni su bili sve samo ne to. Sve do sredine 60-ih godina među njihovim zidovima odigravale su se prave drame u kojima su glavne uloge igrali sveštenici zaduženi za vaspitanje indijanske dece. Psihička i fizička zlostavljanja, a pogotovo seksualna iskorišćavanja (sve nekako poznato zvuči, čovek bi pomislio da se istorija neprestano ponavlja), bila su svakodnevna pojava. Mnogo je onih koji to nisu preživeli, a oni koji su uspeli da izađu odatle ostali su da se bore sa teškim traumama koje su ih pratile do smrti, vezani za drogu i alkohol, jedine stvari koje su tamo mogli da dobiju u neograničenim količinama. Ono što nisu uspeli da unište i pobiju „crveni mundiri“ i „sveštenici“, uspela je „vatrena voda“ kao blagotvorni „lek za dušu“ poniženih Indijanaca. Efekat izolacije i unutrašnjeg prevaspitavanja, tzv. „civilizovanja“, bio je vremenom poguban…

Priča o Indijanskoj „Stazi Suza“, pogromu ili „preseljenju“ čitavog jednog naroda simbolična je priča o savremenom svetu i jednoj civilizaciji, svoj njegovoj brutalnosti, zlu i licemerju, priča o mnogima od nas – o narodima Afrike i Azije, pre svega, koji su proterivani i pljačkani, a neki od njih i odvođeni u roblje, put Amerike (mada je vremenom pojam robova relativizovan, jer ih je na sve strane u najrazličitijim formama modernog robovlasništva i fašizma), a potom „oslobađani“ naslaga „divljaštva“ cinizmima „visoke kulture i rasne superiornosti“, o australijskim starosedeocima Aboridžinima, o mnogim narodima sveta koji su kao nepodobni i suvišni jednostavno uklonjeni, o narodu Srbije koji je (između mnogih drugih po celom svetu) proteran iz dela svoje istorijske kolevke – Kosova i Metohije, oprobanim „demokratskim“ tehnikama tj. „osiromašenim“ bombama „milosrdnog anđela“ i vladavinom ljudskih „prava“ koja sprečavaju efikasnom silom ugrožavanje tuđih interesa i prava?!? Savremeni demokratski recept: ućutkaj, uništi i ukloni, pa potom „nagradi“ kao „humanitarac“ (tabletama za apetit gladnima) pokazao se kao veoma „suptilan“ i „bogougodno“ delotvoran, nekad davno isproban.

Staza Suza životni je put, „sudbina“, za sve one obespravljene ljude koji se ne uklapaju i priklanjaju opštoj trci za profitom i nova vizija sveta zasnovana na laži, nepravdi, nasilju i licemernoj „veri“ predodređenoj samo za manjinu „bogatih“ i silnih. Ništa više nije bitno osim novca, moći, profita, sile i činjenice da li se uklapate (ili ne) i da li prihvatate „ponudu koja se ne odbija“! Indijanska Staza Suza samo je utrla glavni, „vizionarski“ put konkvistadorima sveta, u međuvremenu preobučenima i namazanim novih slojem licemerja… Pet velikih Indijanskih plemena postalo je u međuvremenu pet velikih svetskih kontinenata, svih naseljenih područja Majke Zemlje koje treba „osloboditi“ i pretvoriti u rezervate za nepodobne i neposlušne, bez obzira na rasu, naciju, veru ili bilo kakvo drugo obeležje, osim naravno količine novca koji dotični poseduju…

Godine kolonizacije, američke revolucije i širenja ka zapadu donele su mnogim indijanskim plemenima razaranje celih sela i masovne seobe. Plemena su na kraju desetkovana i saterana u rezervate-logore.

Punih dve hiljade godina izvorna Isusova ideja o čistoti srca, bratstvu i jednakosti svih ljudi izvrgava se ruglu i nastoji prikazati u sasvim drugom svetlu, suštoj suprotnosti od autentične jednostavnosti, hrabrosti, revolucionarnosti i lepote. Idući beskonačnom Stazom Suza, čovečanstvo sa početka priče nestaće u beskraju usamljenosti duha…

„Kad saseče poslednje drvo i isuši poslednju reku belac će shvatiti da ne može da jede pare“.

SANTANA – Poglavica Kiowa

„Čujem da nameravate da nas preselite u rezervate blizu planina. Ja neću da se selim. Ja volim da lutam prerijom. Tada se osećam slobodno i srećno a kada se negde trajno naselimo mi bledimo i umiremo. Pre mnogo vremena ova zemlja je pripadala našim očevima, ali kada sam ja išao na reku video sam kampove vojnika na njenim obalama. Ti vojnici su sekli drveće i ubijali moje bizone i kada sam to video, moje srce se osećalo kao da će da izgori”.

VELIKI SAVET AMERIČKIH INDIJANACA (1927)

„Beli ljudi, koji pokušavaju da nas naprave po sopstvenoj slici, hoće da budemo, kako to oni zovu ’asimilovani’, uvlačeći Indijance u mejnstrim i uništavajući naš način života i naše kulturne obrasce. Oni veruju da bi smo trebali biti zadovoljni, kao oni čiji je KONCEPT SREĆE MATERIJALISTIĆKI I POHLEPAN, što je veoma različito od našeg puta. Mi hoćemo slobodu od belog čoveka radije nego da budemo integrisani.

MI NE ŽELIMO MOĆ, MI NE ŽELIMO DA BUDEMO KONGRESMENI ILI BANKARI, MI HOĆEMO DA BUDEMO SVOJI. Beli čovek kaže, postoji sloboda i pravda za sve. Mi smo dobili ’slobodu i pravdu’ i zbog toga umalo ne bejasmo istrebljeni. Mi to nećemo zaboraviti”.

Zemlju koju su SAD namenile za život Indijanaca – rezervate, je ustanovio Kongres 1786.godine. Zakon o preseljenju Indijanaca, iz 1830, imao je za posledicu da se narodi Krik, Semiole, Čikaso, Čokto i Čiroki presele u rezervate koji su se nalazili na tzv. indijanskoj teritoriji, u današnjoj Oklahomi. Oko 200 rezervata je napravljeno u više od 40 država SAD, većinom na siromašnoj zemlji, što je samo dodatno osiromašilo Indijance.

Bledolika kuga, zalutali, zabludeli i nezvani gosti tako su indijanskom narodu uzvratili na gostoprimstvu, „poklanjajući” im na kraju komadiće njihove vlastite, nasiljem otete zemlje… Na neki volšeban, tj. morbidan način, tako je nastao čuveni Američki san ili bolje rečeno noćna mora.

Tokom 16. i 17. veka evropske sile su uspostavile vojno prisustvo u Severnoj Americi, kako bi mogli napredovati i i odbraniti svoje PRAVO – pravo na otkriće, kolonizaciju ili pravo na osvajanje ogromnih delova kontinenta naseljenog Indijancima. Kao odgovor na progon, nasilje i pljačku mnoga indijanska plemena kreću ratnom stazom u želji da se odupru evropskoj kolonijalnoj ekspanziji.

Tokom 17. veka, Powhatan Konfederacija je zapretila opstanku prve britanske kolonije Virdžinije, napadajući je tokom 1622. i 1644. godine. Sledile su pobune Algonkina i Pueblo Indijanaca. U nizu krvavih sukoba (sve do kraja 19.veka) mnoge grupe Indijanaca predlagale su ujedinjenje – tzv. pan indijanski Savez protiv kolonizatora. Nažalost, oni nikad nisu zaživeli, što je razjedinjena i često međusobno zavađena plemena učinilo još slabijima, pogotovo u odnosu na znatno brojniju, vojno-tehnički opremljeniju i superiorniju vojsku, kao i bledolike krvnike svih mogućih vrsta – od tzv. kauboja, odmetnika, evropskih kažnjenika i prognanika, do svakojakih avanturista u potrazi za zlatom i brzim bogaćenjem. U najvećem delu pomenutih sukoba evropski doseljenici su imali i indijanske saveznike (potkupljene raznoraznom robom, drangulijama i povrh svega alkoholom tzv. „vatrenom vodom”, koja ruši sva moralna načela).

Interesantna je priča o američkom predsedniku Linkolnu i indijanskom poglavici plemena Sijetla, iz sredine 19. veka, koja možda najrečitije govori o suštini krvavog sukoba nezvanih gostiju i domaćina starosedeoca, o suštini dva sveta, koncepta, viđenja života, njegovog smisla i sistema vrednosti.

Naime, kada je predsednik SAD Abraham Linkoln (otac nacije), 1854. godine ponudio da država kupi veliki deo indijanske zemlje, a indijanskom narodu je ponuđen smeštaj u rezervate (logorski pun pansion), na tu ponudu je dobio odgovor poglavice plemena Sijetla. Pismo se ubraja među najdublje i najlepše misli koje su ikad izrečene o čovekovoj okolini:

„Kada veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži. Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Mi nismo vlasnici svežine vazduha i bistrine vode. Ako mi ne posedujemo svežinu vazduha i bistrinu vode, kao Vi to možete kupiti?

Svaki deo te zemlje sveti je za moj narod. Svaka blistava borova iglica, svako zrno peska na rečnoj obali, svaka maglica u tami šume, sveti su u mislima i iskustvu mog naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sećanja na crvenog čoveka. Mrtvi beli ljudi zaboravljaju zemlju svog rođenja kada odu među zvezde u šetnju. Naši mrtvi nikad ne zaboravljaju ovu lepu zemlju jer je one majka crvenog čoveka. Mi smo deo te zemlje i ona je deo nas! Mirisno cveće naše su sestre, Jelen, Konj i Veliki Orao, svi su oni naša braća. Stenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplina tela ponija i čovek, svi oni pripadaju istoj porodici. Tako kad veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi da kupi našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mesto, tako da ćemo mi sami moći živeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova deca.

Ta sjajna voda što teče brzacima i rekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sećati da je to sveto i morate učiti vašu decu da je to sveto, da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sećanje ovog naroda. Žubor vode glas je moga oca. Reke su naša braća, one nam utoljuju žeđ. Reke nose naše kanue i hrane našu decu. Mi znamo da beli čovek ne razume naš život. Jedan deo zemlje njemu je isti kao drugi, jer je on stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi.

Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kad je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje dece i ne brine se. Grobovi njegovih očeva i zemlja što mu decu rađa zaboravljeni su. Odnose se prema majci zemlji i prema bratu nebu kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderati će zemlju i ostaviće samo pustoš!

Naš način je drugačiji nego Vaš. Od pogleda na vaše gradove crvenog čoveka zabole oči. A možda je to jer je crveni čovek divlji i nerazume. Nema mirnog mesta u gradovima belog čoveka. Nema mesta gde se čuje otvaranje listova u proleće ili drhtaj krila leptira. Možda je to jer sam divlji i ne razumem. Indijanac više voli blag zvuk vetra kada se poigrava licem močvare, kao i sam miris vetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Vazduh je skupocen za crvenog čoveka jer sve živo deli jednak dah – životinja, drvo, čovek. Beli čovek ne izgleda kao da opaža vazduh koji diše. Kao čovek koji umire mnogo dana on je otupeo na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sećati da je vazduh skupocen za nas, da vazduh deli svoj dah sa svim životom koji podržava. Vetar što je mom dedi dao prvi dah takođe će prihvatiti i njegov zadnji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao i mesto gde će beli čovek moći da dođe i da okusi vetar što je zaslađen mirisom poljskog cveća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo postaviću jedan uslov: beli čovek mora da se odnosi prema životinjama ove zemlje kao prema braći. Ja sam divljak i ne razumem neki drugi način. Video sam hiljade raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio beli čovek ustrelivši ih iz prolazećeg voza. Ja sam divljak i ne razumem kako dimeći železni konj može biti važniji od bizona koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Šta je čovek bez životinja? Ako sve životinje odu čovek će umreti od velike usamljenosti duha. Šta god se dogodilo životinjama, ubrzo će se dogoditi i čoveku. Stvari su povezane. Morate naučiti vašu decu da je tlo pod njihovim nogama pepeo njihovih dedova, tako da bi oni poštovali zemlju, recite vašoj deci da je zemlja sa vama u srodstvu. Učite vašu decu kao što mi učimo našu da je zemlja naša majka… Šta god snađe nju, snaćiće i sinove zemlje. Ako čovek pljune na tlo, pljuje na samog sebe. To mi znamo. Sve stvari su povezane kao krv koja sjedinjuje porodicu. Šta god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovek ne tka tkivo života, on je samo nit u tome. Šta god čini tkanju čini sebi samome. Čak i beli čovek čiji Bog govori i šeta sa njime kao prijatelj sa prijateljem ne može biti izuzet iz zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća posle svega, videćemo. Jedinu stvar znam koju će beli čovek jednog dana otkriti: naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga Vi imate kao što želite imati našu zemlju, ali to ne možete. On je Bog čoveka i njegova samilost ista je, za crvenog čoveka kao i za belog. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jeste prezirati njenog Stvoritelja. Zaprljajte vaš krevet i jednog dana ugušićete se u vlastitom smradu. Ali u vašoj propasti svetlećete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je doneo na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao Vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni ćoškovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zabrljan brbljajućom žicom. Gde je orao? Otišao je. To je kraj življenja i početak borbe za preživljavanje.”

Ako su Evro-Amerikanci počinil genocid bilo gde na kontinentu nad Indijancima, onda je to bilo u Kaliforniji, atraktivnoj tih godina zbog tzv. zlatne groznice. Između 1850. i 1860. godine rat, bolesti i glad smanjili su populaciju Indijanaca Kalifornije sa 150 hiljada na svega 35 hiljada. Godine 1876. u svrhu samoodbrane od uništenja i progona, plemena Sijuksa i Čejena ujedinila su se pod vođstvom legendarnih poglavica – Bika Koji Sedi i Ludog Konja, odnevši slavnu pobedu nad generalom Kasterom u bici kod Litl Big Horna. Do zadnjeg sukoba došlo je 1890. kod mesta Vundin Ni. Godine 1887. Dosov zakon je američkim starosedeocima koji su se odrekli pripadnosti plemenu dodelio državljanstvo SAD i 41400 hektara zemlje u rezervatima. U ratu protiv prerijskih Indijanaca (1854-1890) vojnici su imali za cilj obezbeđenje naselja i puteva, ograničavajući Indijance u rezervatima. Indijanci iz ravnica suočili su se sa velikim brojem doseljenika, jer je razvoj železnice pod belim čovekom vojnicima omogućio efikasan prevoz do spornih teritorija. Na kraju, kao da masakr i poniženje nad severnoameričkim Indijancima nije bio dovoljan, te je usledio još jedan masakr – masakr nad indijanskim glavnim izvorom hrane i života – bizonima. Naime, pre 1830. godine u preriji SAD je paslo najmanje 30 miliona grla (neki autori tvrde da je bilo i do 60 miliona) bizona. Sa krdima bizona su na visoravni živela plemena Indijanaca. Lovili su bizone lukom i strelom i dobijali od njih gotovo sve što im je trebalo. Meso za hranu, kožu za odeću, rogove za čaše, kosti za oruđe. Užad, torbe, saonice, šatori – sve su dobijali od bizona. Indijanci su u bizonu nalazili i lik i duh svojih bogova. Premda su Indijanci iskorištavali bizona tako potpuno, uzimali su samo toliko koliko im je trebalo za neposrednu upotrebu. Beli doseljenici nisu se tako ponašali. Rešiti se bizona bio je neposredan put da se otarase nepoželjnog Indijanca koji bi se, bez njih, teško održao. Tako je bizona trebalo uništiti. Pokolj je počeo oko 1830. Doseljenici nisu ubijali bizone zbog hrane. Pucali su u bizone samo da ih se reše. Godine 1865. izgrađena je pruga preko kontinenta, od istoka na zapad, presecajući populaciju bizona na dvoje. „Slavni” lovac Buffalo Bill je sam za 18 meseci pobio više od 4000 bizona. Železničke putnike su poticali da iz voza za zabavu pucaju na bizone. Od 1870. niz godina je ubijano dva i po miliona bizona godišnje. Pri kraju 19. veka u celoj Severnoj Americi ostalo je manje od 1000 (hiljadu!) bizona.

General Šerman, jedan od najkrvoločnijih ubica Indijanaca, u pismu Bafalo Bilu rekao je sledeće: „Koliko mogu da procenim, 1862. godine, u preriji između Misurija i Stenovitih Planina, bilo je oko 9,5 miliona bizona. Svi oni su nestali, ubijeni zbog njihovog mesa, kože i kostiju. U isto vreme, na tom istom području, bilo je oko 165000 Ponija, Sjua, Čejena, Kajova i Apača. Svi oni su takođe nestali i bili zamenjeni dvostruko ili trostruko većim brojem muškaraca i žena bele rase, koji su ovu zemlju pretvorili u vrt i koji se mogu popisati i oporezovati i kojima se može upravljati u skladusa zakonima prirode i civilizacije. Reč je o sveobuhvatnoj promeni, koja će se sprovesti do kraja“. Do kraja, kada više ne bude ničeg što bi se moglo promeniti!

„Nacija nije pokorena dok god ima srca njenih žena na zemlji. Onda je gotovo, bez obzira koliko su ratnici hrabri i koliko je njihovo oružje moćno”.

Danas, od ukupnog broja stanovnika SAD, Indijanci čine svega 1% (nešto preko 2 miliona), predstavljajući uglavnom siromašnu, neobrazovanu, bolesnu, obespravljenu i populaciju sa veoma kratkim životnim vekom (oko 44 godine).

Godine 1883. Vlada SAD zabranila je upotrebu indijanskih jezika, praktikovanje njihove kulture, religije i običaja, uklanjajući lagano tragove zločina, ruke umrlane krvlju jedinih pravih Amerikanaca. Prema podacima američkog Nacionalnog instituta za zdravlje, više od 50% Indijanaca starijih od 45 godina su dijabetičari. Opština Šenon, u kojoj se nalazi rezervat Pajn Ridž, najsiromašnija je opština U SAD. Samo Haiti ima niži standard u zapadnoj hemisferi. Nezaposlenost u rezervatu je 90%, a pored velikog broja obolelih od dijabetesa i bubrežnih bolesti, opština je opterećena i drugim socijalnim problemima – siromaštvom, alkoholozmom i narkomanijom. Glavni uzroci ovih pošasti su promena indijanskog načina života: od nekadašnjeg nomadskog do današnjeg nepokretljivog, statičnog, kao i loša hrana prepuna šećera. U indijanskim rezervatima SAD često postoji samo jedna prodavnica hrane, u kojoj se mogu kupiti samo prerađevine, gazirana pića i alkohol, bez svežeg voća i povrća.

Posledice svega su lagano, neprimetno, sitematski podržano i tiho izumiranje američkih starosedeoca – Indijanaca, pretvorenih u vlastitu parodiju i karikaturu, atrakciju za turiste i besmislenu statistiku, reda radi. Manitua je zamenila Virtuelna stvarnost, dok je Veliki Duh pretvoren u Wall street magiju prevare i Velike Praznine koju izumirući konzumiramo…

EPILOG: Indijanska legenda o kraju sveta

„Kada svet bude umirao porodiće se novo pleme svih boja i svih vera. To pleme će se zvati Ratnici Duge i staviće svoju veru u akciju, a ne reči.

U prošlom veku jedna stara mudra Indijanka zvana Oči Od Vatre imala je viziju budućnosti. Prorekla je da će jednoga dana, zbog pohlepe belog čoveka, doći vreme, kada će zemlja biti opustošena i zagađena, šume uništene, ptice padati sa neba, vode će biti potamnele, ribe potrovane u potocima, a drveća neće biti, čovečanstvo koje znamo prestaće da postoji. Doći će vreme kada će čuvari legenda, priča kulturnih rituala i mitova i svih Drevnih Plemenskih Običaja, biti potrebna da nas povrate u zdravlje, čineći zemlju ponovo zelenom. Oni će biti ključ čovečenstva za opstanak, oni su dugini ratnici. Doći će dan buđenja kada će svi ljudi svih plemena formirati Novi Svet Pravde, Mira, Slobode i prepoznavanja Velikog Duha. Dugini ratnici će ljude učiti drevnoj praksi o Jedinstvu, Ljubavi i Razumevanju. Oni će učiti harmoniji među svim ljudima na sve četiri strane sveta. Kao drevna plemena, oni će učiti ljude kako da se mole Velikom Duhu sa ljubavlju koja teče kao prelepi planinski potok i utiče stazom u okean života. Oni će biti slobodni od jadne zavisti i voleti čovečanstvo kao svoju braću, bez obzira na boju, rasu i religiju. Osetiće kako im sreća ulazi u srca i postaće jedno sa čitavom ljudskom vrstom. Njihova srca biće čista i zračiće toplinom, razumevanjem i poštovanjem za čitavo čovečanstvo, Prirodu i Velikog Duha. Oni će još jedanput napuniti svoje umove, srca, duše i dela najčistijim mislima. Tragaće za lepotom Oca Života – Velikog Duha! Naći će snagu i lepotu u molitvama i usamljenosti života. Siromašni, bolesni i sa potrebama biće paženi od braće i sestara sa Zemlje. Ova potreba postaće ponovo deo njihovog svakodnevnog života. Onaj koji će voditi ljude biće odabran na stari način – ne po političkoj struji, ili ko govori najglasnije, ko se hvališe najviše ili po blaćenju, već prema tome čija dela govore najviše. Taj dan će doći, nije daleko…

Šta je ostalo nakon svega?

Da li je neko pronašao svoj mir, svog Boga i put ka sreći, sećajući se snova predaka koji su nekad davno krenuli sa znatiželjom put neistražene Indije? Priča o pravdi, pravima, slobodi, prosperitetu, nezavisnosti i demokratiji – nije li sve to samo šarena laža za mase, jedna od mnogih u igri zvanoj „hleba i igara”? Graditi sreću na nesreći drugih, pravdu nasiljem, pravo silom, slobodu otimanjem i poniženjem drugih, vlast naroda bezočnom manipulacijom obogaćene i obesne manjine – prijatelju moj, daleko im bilo svo to „blago”!

Opravdati celu priču o genocidu nad jednim narodom nekakvim „napretkom” – tehnološkim i civilizacijskim napretkom, širenjem brutalne i lažne vere koja postoji samo kao isprazna i licemerna forma, „humanim” pogromom tzv. divljaka u ime višeg cilja širenja „demokratije i hrišćanstva” ciničan je pokušaj za nižerazredne udžbenike sa istorijom pobednika…

Poglavica Tecumseh, pleme Shawnee:

Živi svoj život tako da strah od smrti nikad ne uđe u tvoje srce. Ne opterećuj nikoga zbog njegove vere, poštuj tuđa mišljenja i traži da oni poštuju tvoje. Voli svoj život, usavršavaj ga i ulepšavaj sve oko sebe. Nastoj živeti dugo i u službi svog naroda. Pripremi uzvišenu pesmu smrti za dan kada ćeš preći na drugu stranu.

Poglavica Geronimo, Chiracahua Apache:

Znam da jednom moram umreti

ali ako će i nebesa na mene pasti

želim raditi ono što je ispravno

samo je jedan Bog koji gleda dole na sve nas

svi smo mi deca jednog Boga

Bog me čuje

sunce, tama, vetrovi

svi oni čuju

šta mi sada govorimo

Poglavica Seattle, Sequamish

Ne postoji smrt. Postoji samo promena svetova.



Sedim na obali Velike reke i posmatram njen večni tok koji sve pamti i beleži. Iza mene se prostiru izbledeli ostaci nekadašnjeg sveta divljine, nevinosti božanske prirode i duše predaka što lutaju, poneki usamljeni mustang koji svedoči o neukrotivosti nekadašnje prirode – Manitua, soko što se uzdiže u visine i osmatra žrtvu nekim drugim očima, ostaci wigwama, kanua, slomljene strele i lukovi, koplja, tomahawci, perjanice čije ostatke raznosi vihor đavoljeg vremena po obodima megapolisa betona, čelika, asfalta i stakla… Vidim lososa i pastrmku koji to zapravo više nisu, sav taj smrad otpada ljudskih stremljenja, zagađene i osakaćene prirode, prodane i osakaćene duše, svu tu buku i haos onih što ne umeju da slušaju, čuju, razumeju, posmatraju i saosećaju, svu tu prazninu prepunu gomile nebitnih stvari i šarenih laža, urlik šakala i vuka u slobodi zatvora i poslednjeg, oronulog poglavicu i ratnika čiji pogled isijava prazninu i tugu bezdušnog sveta i sećanje koje seže vekovima unazad, tražeći izgubljenu nit sa duhovima predaka, Manituom i Velikim Duhom i sveta, koji to više nije.

Osvrćem se, uznemiren i rezigniran, osluškujući zvuk nadolazećeg uragana. Vapaji duša, krvlju natopljenog tla i raskomadanih kostiju predaka najavljuju zloslutnost apokaliptične oluje, odgovora koji pristiže kao eho prošlosti, spreman da počisti i prečisti svo nataloženo zlo i nepravdu sveta „slobode, demokratije, prava i pravde, Američkog sna, napretka i nezvanih gostiju.”

Prijatelju moj, tamo gde smo prevareni!

Prijatelju moj, tamo gde smo prevareni!

INDIJANSKA MOLITVA – pleme Sijuksa

Izoštri moje uvo da čuje tvoj glas
Učini me mudrim kako bi spoznao nauk koji si Ti tajnovito stavio u svaki list, u svaki kamen
Tražim snage, ali ne da bi nadjačao svoju braću nego da bi nadvladao svog najvećeg neprijatelja- sebe samog
Bože, daj mi mirnoću da podnosim stvari koje ne mogu promeniti
Daj mi mudrost da razlikujem jedno od drugoga
Neka ne molim za smirenje moga bola, već za jako srce da ga savlada
Neka ne tražim saveznike u životnoj borbi već da se oslonim na vlastite snage
Neka ne preklinjem za spas od straha već za nadu da osvojim svoju lepotu
Možeš da budeš loš čovek, da imaš sve, a da opet nemaš ništa; da si iznutra prazan, da su ti duša i srce pusti, okruženi gomilom nepotrebnih stvari, tuđom nesrećom i lažnim sjajem, sa kojima jednostavno ne znaš šta bi. Da se jednoga dana osvrneš iza sebe i osetiš puku prazninu, usamljenost i zlo koje te izjeda dok sasvim ne izblediš.

Možeš, s druge strane, da budeš dobar čovek, da nemaš ništa, a da opet imaš sve; da si iznutra ispunjen, da ti je srce ispunjeno radošću i srećom drugih, da ti je duša čista i otvorena u saosećanju i ljubavi, da ne robuješ glupostima i nepotrebnim stvarima, lažnom sjaju kao obmani koja bledi. Da se jednoga dana osvrneš iza sebe i shvatiš da je ono što si dao i podelio sa drugima sva sreća i bogatstvo ovoga sveta, put u večnost kroz sećanja nekih dragih osoba za koje si živeo.

Naše je verovanje da je ljubav prema posedovanju slabost koju treba nadvladati. Ona privlači materijalni deo, a ako joj dozvolimo, vremenom će poremetiti čovekovu duhovnu ravnotežu. Zbog toga deca rano moraju naučiti lepote poklanjanja. Treba ih učiti da daju ono što najviše vole kako bi mogla osetiti radost darivanja.

Priča o severnoameričkim Indijancima, priča je o jednom naizgled izgubljenom svetu pravih vrednosti i ideala u koje je vredelo verovati i za njih se boriti živeći pošteno i iskreno, priča o istinskoj veri koja sve privide, zlo, gluposti i poraze pretvara u konačnu pobedu. Bila je to priča o snovima u koje je vredelo verovati, za njih živeti i otići u legendu kao čovek , kao neko i nešto što je u suštini i najteže biti i ostati, uprkos svemu. Na putu istine, vere, mira, poštenja i ljubavi naići ćete na trenutak gde će vam se možda ukrstiti život sa svetom mitova i legendi nekadašnjih Indijanaca, na trenutak gde Božiji dodir pomiluje i blagosilja samo one čistoga srca, ispunjenog nesebičnom ljubavlju… Samo one koji su istinski živeli, verovali i svoju sreću podelili sa svima.

Hej-a-a-hej! Hej-a-a-a-hej! Hej-a-a-hej! Deda, Veliki Duše, još me jednom pogledaj na zemlji i prigni se da čuješ moj slabašni glas.
Autor: Dragan Uzelac

Ovo pismo je 1854. godine indijanski poglavica Sijetl uputio predsedniku SAD-a Frenku Pirsu, kao odgovor na ponudu da SAD od Indijanaca otkupe njihovu zemlju – u zamenu za rezervat:

„Veliki poglavica u Vašingtonu ponudio je da kupi našu zemlju. On nas takođe uverava o svojim iskrenim osećanjima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, beli čovek će doći sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki beli poglavica u Vašingtonu može verovati onome što poglavica Sijetl kaže, isto kao što naša bela braća mogu verovati promeni godišnjih doba. Moje reči su kao zvezde – ne blede.

Kako neko može kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posedujemo čistoću vazduha ili odsjaj u vodi. Kako to možete kupiti od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svetlucava borova iglica, svako zrno peska na rečnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svetlucanje i svaka buba, sveti su u tradiciji i svesti moga naroda. Nektar koji silazi niz drveće nosi sećanje na crvenog čoveka.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vaši mrtvi prestaju da vole vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikad više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu predivnu zemlju, jer je ona majka crvenog čoveka. Mi smo deo zemlje i ona je deo nas. Mirisne trave su naše sestre. Jelen, konj, veliki orao – svi oni su naša braća. Stenoviti vrhovi, rosa u travi, beskrajne prerije i čovek – svi pripadaju istoj prodici. Tako da kad Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi da kupi našu zemlju – traži previše od nas. Veliki beli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mesto gde možemo živeti u sigurnosti. On će biti naš otac a mi njegova deca. Ali uskoro će beli čovek preplaviti zemlju kao što reke bujaju posle kiše.

Ne, mi nismo istog roda. Naša deca se ne igraju zajedno i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupovini naše zemlje ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Čista voda što teče brzacima i rekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate tome naučiti svoju decu. Da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera – priča događaje i sećanja moga naroda. Žubor vode je glas oca mog oca. Reke su naše sestre, one gase našu žeđ. Reke nose naše kanue i hrane našu decu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se setiti da tome istom naučite svoju decu, da su reke naše sestre – i vaše. I od sada rekama morate pružiti negu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu. Crveni čovek se uvek povlačio kada se beli čovek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet i njihova grobnica posvećeno mesto. Mi znamo da beli čovek ne razume naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka ali to ne grize njegovu savest. On otima zemlju od svoje dece i ne brine se. Grobovi njegovih očeva i zemlja što mu decu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji i prema bratu-nebu, kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. NJegova pohlepa će jednog dana proždrati zemlju i ostaviti samo pustoš.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čoveka. Ali možda zato jer je crveni čovek divljak koji ne razume ništa?

Nema mirnog mesta u gradovima belog čoveka. Nema mesta gde se može čuti otvaranje lišća u proleće ili drhtaj krila mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Šta vredi ljudski život ako čovek ne može čuti usamljeni krik divojarca ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovek i ne razumem. Indijanac više voli blago šaputanje povetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine.

Vazduh je dragocen crvenom čoveku, jer sve što je živo deli isti dah – životinje, drveće, ljudi. Izgleda da beli čovek ne opaža vazduh koji udiše. Kao čovek koji umire mnogo dana on je otupeo na zagađen i loš miris vazduha. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se setiti da je vazduh za nas drag prijatelj, da vazduh deli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vetar koji je našim precima dao prvi udisaj, takođe će prihvatiti i njihov poslednji izdisaj. Vetar će i našoj deci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mesto na kome će i beli čovek moći udahnuti vetar zaslađen mirisom poljskog cveća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupovini naše zemlje. Ako odlučimo da je prihvatimo, postaviću jedan uslov: beli čovek se prema životinjama ove zemlje mora odnositi kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovek i ne razumem neki drugi način. Video sam hiljade bizona kako trunu po preriji, napušteni od belog čoveka koji ih je ubijao iz voza. Ja sam divlji čovek i ne mogu da razumem kako gvozdeni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, koga mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu. Šta je čovek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovek će umreti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čoveku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove.

Morate naučiti svoju decu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših dedova. Da bi vaša deca poštovala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja sa nama u srodstvu. Naučite vašu decu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Šta god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čoveku. Čovek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Čovek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Šta god da čini tkanju čini i sebi samom.

Tvoj predlog je razuman i ja verujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gde ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša deca su videla svoje očeve ponižene i pobeđene. Naši ratnici su postiđeni – njihovi dani su prazni, trujući svoja tela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko meseci, nekoliko zima – i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živela u srećnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj. Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme sledi pleme i nacija zamenjuje naciju, kao talasi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovekom – zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumeli, kada bi poznavali snove belog čoveka, kada bi znali koju nadu on uliva svojoj deci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi belog čoveka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cenimo pravo svakog čoveka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovek nestane i kada sećanje na njega bude kao senka oblaka koji plovi prerijom, još uvek će duh mog naroda živeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčinog srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voleli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem – sačuvajte je za svoju decu i volite je kao što Bog voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i beli čovek jednom spoznati – naš Bog je isti Bog.

=>

Kroz tisuće godina srednjoameričke povijesti velike civilizacije Olmeka, Teotihuacána, Maya, Tolteka, Azteka i drugih naroda ostavile su nam u nasljeđe više od jedanaest tisuća arheoloških nalazišta.
Izranjajući iz neodredivih početaka o kojima saznajemo tek iz starih mitova, na svom su putu ostva­rivale zadivljujuće kulturne dosege. Civilizacijski se plamen neprekidno održavao i prenosio sljedećim valovima naroda, od svitanja kulture Olmeka do rušenja Astečkog carstva. Tako su ostale sačuvane mnoge zajedničke vrijednosti jedinstvene izvorne tradicije – slični religijski simboli i gotovo identičan panteon bogova, kompleksan sustav kalendara i pisma, dok se u bezbrojnim varijantama ponavljala istovjetna pravilna i planski utvrđena orijentacija gradova sa snažnim ceremonijalnim jezgrama i piramidalnim građevinama.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Kao izravni ili neizravni naslje­dnici civilizacija koje su cvale prije njih, Azteci razvijaju iznimno originalnu i bogatu kulturu. Stvaralački duh i duboka prožetost religijom i filozofijom nisu oslabili niti pokazali sklonost za imitiranjem, već su urodili snažnom sintezom za vrijeme Astečkog carstva.

Quetzalcoatlova piramida
Ova je piramida primjer najljepšeg pročelja Teotihuacána na kojem se izmjenjuju prikazi Quetzalcoatla i Tlaloca, dva važna božanska principa koja je usvojio panteon Nahuatl.
Pročelje je ostalo očuvano jer su ga neposredno prije misterioznog pada ovog veličanstvenog grada svećenici prekrili grubljim zdanjem.
Piramida je smještena unutar kompleksa Citadela koji, kao i sama piramida, predstavlja umanjeni model Zemlje. Osnovica kvadratnog zida Citadele približno je stotisućiti dio opsega Zemlje, a osnovica baze piramide je stotisućiti dio polumjera Zemlje.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Teotihuacán – Grad bogova

Pogled s Mjesečeve piramide na Put mrtvih i Sunčevu piramidu.
Aztecima je Teotihuacán bio mitska domovina i mjesto rođenja novog, Petog doba u kojem su trebali ostvariti svoju povijesnu ulogu.
Iako su u ovaj grad došli gotovo pet stoljeća nakon njegovog napuštanja, ostao je mjesto hodočašća i nadahnuća i u vrijeme zadnjeg astečkog vladara, Motecusome II.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dolazak Azteka

Mali, nepoznati narod kojeg ne spominju ni najstariji zapisi, “narod čije lice nije nitko poznavao”, pojavio se na povijesnoj pozornici u XII. st., lutajući neprihvaćen od sviju, bez ičega osim male sta­tue boga zaštitnika Huitzilopochtlija i nesalomljive volje.
Prema le­gendi, cilj njihovog dugogodišnjeg traganja bio je znamen koji je svećenicima dao Sunčani Huitzilopochtli – usred jezera pronaći bijelog orla koji na kaktusu nopal drži zmiju u kljunu. Kaktus nopal sa svojim crvenim cvijetom predstavlja ljudsko srce – središte u kojem je jedino moguć susret duhovnih i zemaljskih snaga personificiranih simbolima orla i zmije. Na ovom će mitskom mjestu ptica nebeskog svjetla savladati snage prolaznog predstavljene zmijom.

[You must be registered and logged in to see this image.]Iz mjesta na koje se spuštaju orlovi,
Iz mjesta gdje se uspravljuju
jaguari,
Sunce je dozvano.
Kao štit koji se spušta,
Tako zalazi Sunce…
Ponosan na sebe,
Uzdiže se grad Mexico-Tenochtitlán.
Ovdje se nitko ne plaši smrti u ratu.
To je naša slava.
To je tvoja zapovijed
O, Darovatelju života!…
Colección de Cantares Mexicanos

Svećenici su znamen pronašli na kamenom otočiću u jezeru Texcoco 1325. g. Učeći ratničke vještine od svojih susjeda, usvajajući njihovu kulturu i živu tradiciju mnogih naroda koji su im prethodili, Azteci su započeli postavljati temelje svom gradu “blizu kaktusa”, ponosnom Tenochtitlánu, u pjesmi opjevanom kao “temelji neba”. Nedugo zatim započet će ono što je poznato kao “sto godina naroda Sunca” – širenje moćnog carstva, gradnja hramova, okruglih svetišta, škola, palača, tržnica, plovećih vrtova, uzgoj stotine cvjetnih vrsta, rad u kamenu, rad s metalima i mineralima, izrada štitova-mozaika od perja, izrada na tisuće oslikanih kodeksa u kojima se čuvala tradicija, a posebno njihovo pjesništvo…


[You must be registered and logged in to see this image.]

Tragovi božanskih stopa

Religija je kod Azteka proži­mala sve aspekte života, pri­lagođavajući svoj duboki sadržaj sposobnosti shvaćanja onih do kojih je dolazila. Obični je svijet imao religiju jednostavnog poljodjelstva, aristokracija religiju hijerarhije i moralne odgo­vornosti, a mudraci i svećenici religiju misterija.
Upravo je na polju religije naj­jasnije došao do izražaja duh Azteka i njihova spremnost prihvaćanja kulturnih vrijednosti naroda s kojima su se su­sretali i kasnije ih pokoravali i pripajali Astečkom carstvu. Tako su astečka plemenska božanstva i daleko bogatiji panteon starijih civilizacija tvorili velik i skladan sustav. Najvažniji su utjecaj na astečki panteon izvršili Tolteci koji su pripadali istoj jezičnoj skupini nahuatl, a Azteci su se smatrali njihovim izravnim nasljednicima.
Čitavo to mnoštvo bogova za njih je imalo značenje mnogostrukih utjelo­vljenja jednog jedinstvenog kozmičkog principa kojeg su nazivali Tloque Nahuaque, “Gospodar bli­zine i jedinstva”, “Onaj po kojemu se živi”. Po­put svojih pre­thodnika, nisu ga prikazivali, osim ponekad otiscima stopala i ruku. Ovaj nezami­slivi Duh Univerzuma dje­luje preko dvojnog božanstva Ometeotla, Gospodara dvojnosti, koji uje­dno prestavlja i prvi božanski par Ometecuhtlija i Omecíhuatl.
Stvaranje ostalih bogova, svijeta i čovjeka bilo je povjereno četvorici njihovih sinova: Quetzalcoatlu, Huitzi­lopochtliju, Xipe Totecu i Tezcatlipoci.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Quetzalcoatl (Pernata zmija)
Bog zapada, vjetra, mudrosti Venere
Kao Ehecatl, bog vjetra, Quetzalcoatl predstavlja sveprisutni Duh koji čisti i otvara puteve kako bi njima mogli proći ostali bogovi i ljudska bića. Quetzalcoatl kao Venera u raljama pernate zmije simbol je čovjekova položaja i njego­vih mogućnosti. Predstavlja dušu koja uzlijeće prema nebu i materiju koja silazi na zemlju; on je vrlina koja se uzdiže i slijepa sila koja vuče čovjeka dolje; on je buđenje i san, danje svjetlo, ali i noć kad putuje u podzemni svijet.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Tezcatlipoca (Dimno zrcalo)
Podzemno Sunce, Gospodar Cvjetnog rata
Zrcalo koje dimi povezano je uz Mjesec. Napravljeno je od kristala otrgnutog od primordijalne zemlje “koja nikada nije bila obasjana Suncem”.
Tezcatlipoca je brat Quetzal­coatla i njegov neprijatelj, Gospodar pomrčina i tame.
Kao Gospodar Cvjetnog rata povezan je uz kult žrtvovanja nižih želja. Žrtveni nož usmjeren je protiv neprijatelja u samom čovjeku, koji je zarobio snagu Sunca što protječe njegovim srcem.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Coatlicue (Suknja od zmija)
Majka bogova, božica zemlje, života i smrti
Meksički kritičar umjetnosti J. Fer­nandez opisuje je riječima: “Ona cijela vibrira i živi, unutra i izvana, cijeli njen život jest život i jest smrt, njen se smisao širi na sve strane… Tako dramatična ljepota Coatlicue u konačnici ima ratnički smisao, život i smrt, i zato je njena ljepota vrhunska, tragična i dirljiva.”

[You must be registered and logged in to see this image.]
Xipe Totec (Naš oderani gospodar)
Bog oslobođenja i obnove
Xipe Totec vlada proljećem i ponovnim buđenjem prirode. Njegova oderana koža simbol je preobrazbe sjemenke koja trganjem vlastite ljuske oslobađa energiju života kako bi omogućila rast budućoj biljki.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Huitzilopochtli
Bog kolibrić
Huitzilopochtli najav­ljuje novo doba čovje­čanstva vezano uz buđenje čovjekove svijesti. Simbolizira po­sljednju transformaciju duše koja se od leptira pretvara u kolibrića. Prema astečkom je mitu njegov dugački kljun zraka svjetlosti koja svoju energiju crpi izravno od Sunca.
Također je bio zaštitnik uče­nja u školama calmecac koje su osposobljavale buduće svećenike i vladare.

Tlaloc (Plamena voda)
Bog nebeske vode
Predstavlja pare što se dižu nad zemljom ugrijanom od Sunca nakon kiše i izmaglicu koja lebdi nad dolinama u svitanje. Tlaloc spušta pare koje ustraju u svom uzdizanju i zbog toga simbolizira borbu protiv struje, borbu kojom se heroj suprotstavlja bujici…
[You must be registered and logged in to see this image.]Chalchiutlicue (Ona s plaštom punim dragulja)
Chalchiutlicue je snaga zemaljskih voda što otječu s vremenom, noseći ljude, nemoćne da se odupru, prema njihovom neizbježnom kraju. Vezana je uz ceremonije slične obredu krštenja kojima se dijete pročišćavalo vodom.

Cvijet i pjesma

Ako je život san,
ima u njemu jedna riječ,
jedan smisao –
cvijet i pjesma.
Tecayeuatzin

Nadovezujući se na raniju tol­tečku tradiciju, astečki su mu­d­raci smatrali da nas okružuje magični svijet simbola u koji mogu proniknuti istinski umjetnici, ali samo ukoliko ustrajno i ispravno traže.
Za astečke mudrace i umjetnike nije bilo moguće izravno odgovoriti na temeljna ljudska pitanja vezana uz spoznaju Boga i traženje istine ovdje na zemlji. Zato postoji drugi, intuitivni put kojim čovjek korača pomoću “cvijeta i pjesme” (in xochitl, in cuicatl), što je astečka metafora za umjetnost i poeziju.


Istinski je umjetnik onaj koji je sposoban razgovarati s vlastitim srcem, a njegovo se srce opisuje kao knjiga slika. Umjetnik je kradljivac cvijeća i pjesama, onaj koji kroz dugi razgovor sa samim sobom traga i u svojoj nutrini pronalazi odgovarajući božanski simbol, unosi ga u riječi, ugrađuje u kamen, stavlja na kodekse ili u pleme­nitu kovinu, nježno perje, glinu. Na taj način on prenosi simbole koji drugom čovjeku mogu pomoći da također pronađe istinu i vlastiti izvor.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Xochipilli (Dijete ili Princ cvijeća)
Mladi bog proljeća, cvijeća, rađanja, ljubavi, plesa i sreće. Vezan je uz pjesništvo i umjetničko nadahnuće. Na glavi mu je kruna od perja, na licu maska, na vratu ukrasi u obliku jaguara, a po tijelu simboli Sunca i cvijeća.

Istinski umjetnik:Razgovara sa svojim srcem
…sve crpi iz svoga srca;
sa zadovoljstvom obrađuje,
u miru, pouzdano,
obrađuje kao Toltek,
sastavlja stvari,
vješto obrađuje, stvara;
uređuje stvari,
dotjeruje ih, poravnava.

Nespretni umjetnik:
obrađuje slučajno,
izruguje se svijetu,
zatamnjuje stvari,
prelazi preko lica stvari,
obrađuje bez pažnje,
vara ljude, on je lopov.

Umjetnik je kroz svoja djela imao ulogu  humanizirati srce lju­d­sko i učiniti mudriji­ma njihova lica. Morao je biti svjestan vlastite odgovornosti prema drugima kako ne bi stvarao poput lošeg umjetnika koji obrađuje slučajno, izru­guje se svijetu, zatamnjuje stvari, vara…


[You must be registered and logged in to see this image.]



Terakota
Ova razigrana žara prikazuje boga plodnosti.

Skulptura

Kamena skulptura prikazuje ratnika reda orla. Crte lica su iznimno čiste i realistične što je neuobičajeno za as­tečku umjetnost.


Umjetnost izrade ukrasa od perja

Lepeza od perja ptice que­tzal kakvu su nosili plesači na svečanostima.

Svečanosti, obredi i svete igre

Važnu ulogu u astečkom društvu imale su svečanosti koje su se vrlo pažljivo pripremale. Ceremonije, obredi i svete igre udru­živale su u sebi više umjetničkih disciplina isprepletenih oko osnovne mitske i religijske poruke.

[You must be registered and logged in to see this image.]1. Prikaz detalja s neke svečanosti u kojoj astečki plemić pleše i pjeva. U ruci drži raskošnu lepezu od quetzalovog perja, a oko nogu ima male udaraljke. Obučen je u tipičnu odjeću astečkih plemića.
2. Slika prikazuje skupinu astečkih gla­zbenika u pratnji plesača. Glazbenici sviraju udaraljke, vjerojatno bu­bnjeve izrađene od jelenje kože, dok plesači drže lepeze i cvijeće.
3. Popularna igra loptom ili igra pelota bila je prije svega obred kroz koji se pokušavalo oponašati kretanje nebeskih tijela.

Svečanosti su pripremane u Kući muzike i plesa, Mixcoacalli, gdje su se stalno uvježbavali novi i ponavljali stari plesovi i pjesme. O tome Garibay kaže: “Učenje i usavršavanje pjesme i igre shvaćalo se kao naređenje dano od Boga. Igrali su uz pratnju raznih instrumenata: talambasa, bubnjeva, čegrtaljki, flauta… Sudionici su mijenjali odjeću ovisno o kraju iz kojeg je pjesma potekla, čak i način izgovaranja riječi. Često su nosili maske…”



Svete igre izvođene na velikim trgovima Azteci su zvali maseualistli, što znači “zasluga”, jer je sudjelovanje u njima trebalo zaslužiti vrlinom, djelima milosrđa i žrtvovanjem.

Jedna od značajnijih astečkih sve­tkovina bila je posvećena Xochpilliju, bogu proljeća, zaštitniku umjetnosti i umjetničkog nadahnuća. Tijekom dvadeset dana koliko je praznik trajao, svakodnevno se pjevalo i plesalo, a učesnici su u kuću vladara unosili dva visoka štapa ukrašena cvijećem. Oni su bili znamen proslave posvećen cvijeću, proljeću i plesu. Najboljim izvođačima, pjevačima, sviračima i plesačima, kao i onima koji su sastavljali pjesme i plesove,  dodjeljivane su nagrade.
Druga značajna svečanost održavana je u čast boga Huitzi­lopochtlija. Tada se u ograđe­nom pro­storu njegovog hrama izrađivala kuća od ruža, okružena drvećem okićenim mirisnim cvijećem. U kuću su sta­vljali kip boginje Xochiquetzal, božice cvijeća, pjesme i plesa. Mladići, jedni obučeni kao ptice, drugi kao leptiri, ukrašeni skupocjenim perjem raznih boja, penjali su se na drveće, prelazili s grane na granu i sisali rosu s ruža i drugog cvijeća. Na kraju bi iz hrama izlazili “bogovi” s atributima onih bogova koje su predstavljali. Simbolika ove svečanosti odgovarala je astečkom vjerovanju da ratnici koji su umrli na bojnom polju zaslužujui počasti i poslije smrti, odlazeći na nebo kako bi postali pratnja Suncu na njegovom putu do zenita.

Kodeksi mudraca – “knjige slika”

[You must be registered and logged in to see this image.]1. Kodeks Borgia
Quetzalcoatl, ovdje prikazan u aspektu boga vjetra Éhecatla, udahnjuje život kosturu koji predstavlja boga smrti Mictlantecuhtlija.
2. Kodeks Cospi
Prikaz simbola sakralnog kalendara, Tonalpohuallija, koji ima 260 dana.
3. Kodeks Fejervary-Mayer
Prikaz četiri aspekta prirode povezanih s odgovarajućim parovima komplementarnih božanstava, bojama, pticama i stablima. Čitav je prikaz uokviren križem s 260 točaka koje predstavljaju ciklus sakralnog kalendara.

Jedan od izvora znanja o Aztecima piktografski su zapisi mudraca ili “knjige slika” koje su nazvane kodeksima. Naslikani su na pergamentu od agave, kože ili pamuka, a složeni tako da se rastvaraju poput ­harmonike. Dugi su 5-10 m, a široki 18-27 cm. Jedni su povijesni zapisi, dok su drugi pripovijesti, a najzanimljiviji su oni mitološkog ili astronomskog sadržaja. Bili su osnova za podučavanje u astečkim školama i pomagali su učenicima u shvaćanju simboličkih poj­mova i apstraktnih religijskih učenja.

Poznatiji kodeksi:
1. Tira de peregrinacion ili Kodeks Boturini opisuje hodočašće Azteka.
2. Kodeks Borboniko sadrži podatke o religiji i kalendaru.
3. Kodeks Mendoza govori o kulturnim ustanovama nahuatl svijeta.
4. Kodeks Borgia je prikaz astečkog kalendara, bogova i njihovih atributa.
5. Kodeksi Vatikano i Ramirez sadrže podatke religijskog i mitološkog ­karaktera.
6. Kodeks Fejervary-Mayer opisuje vezu bogova s kalendarom.
7. Kodeks Cospi, poznat i kao Kodeks Bolognese, govori o proročanstvima.

Nažalost, najveći dio uništili su španjolski osvajači, a u čitavoj Srednjoj Americi sačuvano je tek osamnaest ovakvih “knjiga”.

Prvi meksički nadbiskup Zuma­raga sakupio je kodekse iz svih dijelova Meksika, naročito iz Texcoca, i naredio da se spale na trgu Tlatelolca. Njegov su primjer slijedili i ostali Španjolci. Rijetki su ih sačuvali, koliko su mogli, a Bernardino de Sahagún pokušao ih je objasniti na osnovu živuće tradicije koju su mu prenijeli preživjeli mudraci iz cijelog Astečkog carstva. De Sahagún kaže: “Sve stvari o kojima pišem prenijeli su mi starci preko slika, jer slike su bile pismo koje su u staro ­vrijeme koristili.”

Vitezovi orla i jaguara

Ratničke vještine imale su dominantnu ulogu u obrazovanju astečkih muškaraca koji su se od svoje petnaeste godine uvježbavali i podvrgavali strogoj disciplini. Jednom kad bi stasali do zrelosti, uključivani su u vojne pohode. Astečki vladari ustanovili su različite ratničke redove koji su imali svoje posebne uloge i oznake. Među njima je vladao viteški odnos, a najpoznatiji su bili Vitezovi orla i Vitezovi jaguara.
U astečkim ustanovama odgajani su ratnici, a prema ratničkom duhu podjednako su bili upravljani i domaći odgoj i javne počasti. Ratnik je, kao i svećenik, dobivao najveće društveno poštovanje, a i sam se kralj morao dokazati kao iskusan ratnik.
Prema astečkom vjerovanju, voj­nik koji pogine u ratu odlazi na mjesto neizrecivog blaženstva, u svijetle palače Sunca. Zato su njihovi ratnici, prožeti vjerskim nadahnućem, prezirali opa­snost i hrabro gledali smrti u lice.
Postojali su, također, i profesio­nalni ratnici, poznati kao quachictin – “obrijani”, koji su se uvijek nalazili na najopasnijim položajima u bitkama, a uživali su velike povlastice.
Vitezovi su nosili prazan, neukra­šen grb i štit bez gesla sve dok ne bi izvršili neko junačko djelo, poput srednjovjekovnih europskih vitezova, a nagrada za iskazanu hrabrost bila je pravo na vlastita obilježja. Taj se zakon odnosio i na pripadnike kraljevske obitelji.

[You must be registered and logged in to see this image.]1. Azteci su bili vrsni u umjetničkom radu s perjem od kojeg su u kombinaciji s plemenitim metalima izrađivali prave mozaike. Pretpostavlja se da ovaj astečki ratnički štit prikazuje kojota.
2. Oznake činova astečkih ratnika prema Kodeksu Mendoza.
3. Potomci nekada slavnih i moćnih astečkih ratnika danas su samo turistička atrakcija.

Odjeća ratnika viših po rangu bila je slikovita i veličanstvena. Imali su uzane haljetke od prošivenog pamuka, tako debele da kroz njih nisu mogle prodrijeti lake protivničke strelice. Poglavari su ponekad nosili oklop od tankih zlatnih ili srebrnih pločica preko kojega bi odjenuli haljetak načinjen od perjane tkanine raskošnih boja. Kacige su bile drvene, u obliku glava divljih životinja, ili srebrne sa šarenom perja­nicom na vrhu, ukrašene zlatom i draguljima. Nosili su i ovratnike, narukvice i naušnice, sve od istih skupocjenih materijala.

Vojska se dijelila na korpuse od osam tisuća ljudi, a oni na odrede od tri do četiri stotine, od kojih je svaki imao svog zapovjednika. Zastava, koja se može usporediti sa starorimskom, nosila je oznake državnog grba izvezene zlatom i perjem. Odredi i veliki vođe imali su svoje posebne zastave i gesla.



Astečki je vojni zakonik obilježavala ista strogost kao i ostale njihove zakone. Neposlušnost se kažnjavala smrću, a smrt je čekala i vojnika koji bi napustio svoj odred, bilo da napadne neprijatelja prije danog znaka, bilo da pljačka tuđi plijen ili zarobljenike. Jedan od zadnjih kraljeva Texcoca dao je smaknuti svoja dva sina, nakon što im je izliječio rane, jer su se ogriješili o taj zakon.

Njihova disciplina bila je hvalevrijedna, što su španjolski osvajači jednodušno priznali: “Krasno je bilo vidjeti ih u pokretu, kako vedro stupaju i u tako savršenom redu!” U borbi su češće nastojali zarobiti, negoli ubiti protivnika, jer se vrijednost ratnika procjenjivala po bro­­ju zarobljenika.
Istinski smisao rata kod Azteka nalazi se u ideji Cvjetnog rata čije je duboko značenje povezano uz borbu vječnih i prolaznih snaga u čovjekovoj nutrini. Ako u toj borbi pobijedi duh, tijelo procvjeta, pretvarajući se u “novo svjetlo” koje se pridružuje snagama Sunca.

Svakodnevni život

Astečko društvo

Osnovna jedinica astečke društvene organizacije bila je calpolli, zajedni­ca obitelji koju je povezivalo krvno srodstvo kroz više naraštaja. Većinu stanovništva u gradovima činilo je pučanstvo ili macehualtin, a pri vrhu društvene lje­stvice bilo je plemstvo ili pipiltin, iz čijih su redova birani državni službenici. Na vrhu društvene piramide bili su tete­uctin, gradski poglavari, kojima je pripadao i sam car, a na dnu piramide bili su mayeque ili robovi, koji su obrađivali plemićku zemlju.
Međutim, astečka društvena hijerarhija nije bila kruta i pružala je mogućnost uspona.
Posebnu ulogu u astečkom društvu imali su pochtece ili trgovci na velike udaljenosti, koji su dobavljali luksuznu robu te pritom obavljali niz drugih,  strateški važnih poslova.

[You must be registered and logged in to see this image.]


Kako se postaje Aztek

Godine 1519. Azteci su vjerojatno bili jedini narod na svijetu koji je imao obavezno opće obrazovanje za oba spola. Ono je, kako za djevojčice tako i za dječake, počinjalo u dobi od petnaest godina, a trajalo je do stupanja u brak.
Postojale su dvije vrste škola: calmecac i telpochcalli. Škola calmecac obično je bila vezana uz neki hram, a pohađali su ju sinovi i kćeri plemića i neka od djece pochteca. Polaženje ove škole bilo je preduvjet za dobivanje visokih dužnosti u astečkom društvu. Škola telpochcalli ili “kuća mladih” bila je jedna vrsta vojne akademije.

Brak

Brak se obično sklapao oko dvadesete godine dogovorom između obitelji. Ceremonija se odvijala noću i završavala vezivanjem mladenkine košulje i mla­doženjinog ogrtača.
[You must be registered and logged in to see this image.]


Tržnica Tlatelolco

Glavna tržnica Astečkog carstva bila je Tlatelolco, grad dvojnik astečke prijestolnice Tenochtitlán. Prema navodima španjolskih osvajača, bila je veća od bilo koje tržnice u tadašnjoj Europi. Svakog je dana na tržnici kupovalo i prodavalo oko šezdeset tisuća ljudi. Novac nije postojao pa se većina transakcija odvijala razmjenom. Nadzor nad radom tržnice obavljali su tržišni inspektori koji su se brinuli o ispravno provedenim transakcijama i formiranju cijena. Krađa se kažnjavala smrću.


Hrana i poljoprivreda

Astečka se poljoprivreda temeljila na uz­­goju kukuruza, graha, bundeva, čili pap­rika, rajčica, banana i kakaovca, čiji se plod upotrebljavao za pravljenje čokolade. Zahvaljujući tehnici chinampe – plovećih vrtova, prinosi su bili izuzetno veliki. Prehrana običnih građana sastojala se pretežno od tortilla umočenih u molli, tj. umak od mljevene paprike i vode. Meso i ribu jeli su viši slojevi društva ili su bili namjenjeni isključivo za svečanosti, dok se siromašniji sloj uglavnom prehranjivao povrćem.

[You must be registered and logged in to see this image.]

TENOCHTITLÁN – otočki grad

Tenochtitlán, prijestolnica Astečkog carstva utemeljena u XIV. stoljeću, bila je smještena na umjetno sagrađenom otoku kojeg su okruživale slane vode jezera Texcoco. Otok su s kopnom povezivala tri nasipa. Duž jednog od njih protezao se veliki zidani akvedukt koji je omogućavao redovitu opskrbu grada pitkom vodom. Tenochtitlán i njegov satelit, grad Tlatelolco, prostirali su se prema procjenama na 8 km² i imali oko dvjesto tisuća stanovnika, što je bilo pet puta više od Londona u to isto vrijeme. Danas se na njegovim ostacima nalazi Mexico City.

Autor: Nataša Žaja

Uz Aztečko Carstvo uglavnom se vezuje duh ratništva koji je bio izrazita karakteristika aztečkog naroda tijekom njegova uspona iz potpune povijesne anonimnosti, kao i za trajanja snažnog i dobro organiziranog carstva. Međutim, cjelovita slika o Aztečkom Carstvu moguća je jedino ako uzmemo u obzir još dvije njegove, jednako važne, nutarnje karakteristike – duboku prožetost religijom i posebnu sklonost prema poeziji i umjetnosti općenito. Ove su tri značajke bile međusobno povezane i isprepletene: poezija i umjetnost nalazile su neiscrpno nadahnuće u mitsko-religijskim sadržajima, povezivanju ljudskog i božanskog, i traženju puta prema Bogu; ratnici su se često okretali molitvi pripremajući se za borbu meditacijama i postom, a ratničke himne spjevane u njihovu čast ističu vrline koje su se zahtijevale od ratnika.

U zenitu svoje moći Aztečko Carstvo obuhvaćalo je više naroda. Uz Azteke, važnu su ulogu imali narodi Texcoca i Tlacopana s kojima su tvorili trojni savez, te čitav niz pokorenih naroda pripojenih carstvu. Kulturna nastojanja bila su dobrim dijelom sinteza mnogih različitih utjecaja koje su svi ovi narodi u većoj ili manjoj mjeri baštinili iz tzv. náhuatl tradicije proslavljene po vrsnim umjetnicima i majstorima zanata Toltecima. Azteci su o njima govorili: “Sve što su radili bilo je predivno, prelijepo, dostojno poštovanja.” Sami Tolteci bili su nasljednici još starijih kultura Olmeka i grada Teotihuacána, od kojih preuzimaju gotovo identičan panteon bogova, monumentalne piramidalne građevine i skulpture, kalendar, pismo u obliku glifa te obrednu igru loptom. Azteci su tako imali povijesnu ulogu posljednjih nositelja duge i žive tradicije čiji se impuls neprekidno održavao više tisuća godina.

Poput prikaza njihovih božanstava ili slika na kodeksima, aztečka se poezija često doima složenom i prepunom teško razumljivih metafora. Međutim, to je samo prvi dojam. Onome tko je uporan i nastoji upoznati njihovu tradiciju i težnje, ova će djela razotkriti svu svoju istinsku i neposrednu ljepotu. O tome nam španjolski svećenik Duran iz XVI. st. kaže: “…riječi, izrazi, metafore izgledali su mi u početku besmisleno, ali kasnije, kad sam se udubio u njih i tražio objašnjenja, uvidio sam da su vrijedni divljenja.”

Filozofska pitanja mudraca-pjesnika

Da bismo dokučili smisao poezije i njezin simbolizam, potrebno je reći nešto o njihovim filozofskim težnjama, pitanjima kojima su bili zaokupljeni tlamatinime, mudraci i svećenici. Oni su bili glavni učitelji umjetnika i pjesnika, a i sami su bili pjesnici. Kroz himne i pjesme su na neposredniji način izrazili temeljna filozofska pitanja, dajući tako impuls i usmjerenje svim ostalim pjesničkim nastojanjima. Jedna pjesma o mudracima koju je od uništenja i zaborava sačuvao poznati fratar Sahagún, najzaslužniji za spašavanje mnogih drevnih i vrijednih tekstova u razdoblju nakon španjolskih osvajanja, ističe važnost i ulogu mudrih u životu Aztečkog Carstva:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mudrac: svjetlost, baklja, velika baklja koja ne dimi…
Njegova tinta je crna i crvena, od njega potječu kodeksi…
On sam je pismo i mudrost.
On je put, istinski vodič drugima…
Istinski mudrac je pažljiv (poput liječnika) i čuva tradiciju.
Njegova mudrost se prenosi, on je taj koji podučava, slijedi istinu.
Učitelj istine ne prestaje opominjati.
Čini mudrima tuđa lica, čini da drugi poprime lice (ličnost), čini da ga razviju…
Učitelj je vodičima, pokazuje im put,
o njemu ovisi svatko.
Pred druge postavlja ogledalo, čini ih razboritima, pažljivima;
Svojom svjetlošću obasjava svijet.
Poznaje ono (što je) iznad nas (i), područje mrtvih…
Svatko koga on savjetuje, ispravlja se, poduku prima.
Zahvaljujući njemu svoja htijenja humaniziraju ljudi i dobivaju strogu poduku.
Tješi srce, tješi ljude, pomaže, liječi i svima donosi iscjeljenje.
(Madridski kodeks)


Najvažnije pitanje mudraca i pjesnika poput Netzaualcóyotla, kralja Texcoca, Tecayehuatzina iz grada muzike Huexotzinca, Ayocuana iz Tecamachalca i drugih, vezano je uz zagonetku Boga. Daju mu značenje Tloque Nahuaque, Gospodara blizine i zajedništva, što je naslijeđeno iz toltečke doktrine. U svojim stihovima oni iznose kako Bog nije neposredno dokučiv te pažnju usmjeravaju na vezu čovjeka i Boga i na zagonetku samog čovjeka. Tu se najprije nameće problem očite prolaznosti svega na zemlji, kako kaže Netzaualcóyotl:

Zar se zaista istinski živi na zemlji?
Ne zauvijek na zemlji: samo nakratko smo ovdje.
I da je žad, razbit će se.
I da je zlato, slomit će se.
I da je perje od quetzala, iskidat će se.
Ne zauvijek na zemlji, samo nakratko smo ovdje.


Svijet u kojem sve prolazi i teče ne nudi čovjeku nikakvu sigurnost, ali ga suočava sa smislom njegova života i vodi do pitanja o tome je li moguće izreći i ostaviti nešto istinito i trajno u takvom svijetu:

Govorimo li ovdje uopće nešto istinito, Davatelju života?
Samo sanjamo, samo se iz sna
budimo,
to je samo san…
Nitko ovdje ne govori istinu…
(Meksičke pjesme)


Pjesnici često, kako bi pojačali važnost ovog pitanja, namjerno izražavaju sumnju:

…možda ipak na zemlji nitko ne govori istinu.
(Meksičke pjesme)


Nebrojene pjesme nadahnute su razmatranjima i pokušajima traženja odgovora na ova dva međusobno isprepletena ključna ljudska pitanja o spoznaji Boga i traženju istinitog ovdje na zemlji. Mudraci i pjesnici nam poručuju kako na ova pitanja nije moguće izravno odgovoriti. Ali postoji drugi put, put intuicije kojim čovjek korača pomoću “cvijeta i pjesme” (in xochitl, in cuicatl), što je aztečka metafora za umjetnost i poeziju. Ako je život san, ima u njemu jedna riječ, jedan smisao – cvijet i pjesma, ističe u razgovoru o cvijetu i pjesmi Tecayehuatzin na čuvenom skupu pjesnika u Huexotzincu.

Mudraci su smatrali da nas okružuje magični univerzum simbola u koji mogu proniknuti istinski umjetnici, ali samo ako ustrajno i ispravno traže. Istinski umjetnik je, po toltečkoj viziji koju preuzimaju Azteci, onaj koji je sposoban razgovarati s vlastitim srcem, a njegovo se srce opisuje kao knjiga slika. Umjetnik je kradljivac cvijeća i pjesama, onaj koji kroz dugi dijalog sa samim sobom traga i u svojoj nutrini pronalazi odgovarajući božanski simbol, unosi ga u riječi, ugrađuje u kamen, stavlja na kodekse ili u plemenitu kovinu, fino perje, glinu. Tako prenosi simbole koji mogu pomoći drugom čovjeku da isto tako pronađe istinu i svoj korijen. Umjetnik je imao ulogu da kroz svoja djela humanizira ljudsko srce i učini mudrijima njihova lica. Zbog toga su umjetnici dobivali sustavne poduke u nahuaškim visokim obrazovnim centrima, posebno u kućama himni, cuicacallijima, u kojima su učili stare tradicije, preuzimajući drevne ideale kako bi ih mogli oživjeti i predati dalje. Uz učenje same vještine, nužan preduvjet bio je umjetnički talent, ali ni jedno ni drugo nije bilo dovoljno za buđenje istinskog umjetnika. Da bi umjetnik mogao ispuniti svoju pravu ulogu, morao je postati gospodarom svoje sudbine i neprekidno opominjati samog sebe kako bi je bio dostojan. On je morao biti svjestan vlastite odgovornosti prema drugim ljudima kako ne bi stvarao poput lošeg umjetnika koji obrađuje slučajno, izruguje se sa svijetom, zatamnjuje stvari, vara…

U aztečkim obrazovnim centrima, kao i u odgoju djece, velika se pažnja posvećivala njegovanju lijepih riječi i plemenitog govora. Sahagún nam donosi opis dobrog pripovjedača koji, za razliku od lošeg, riječima postavlja stvari na svoje mjesto, unosi red i oživljava govor, a cvijeće, metafora za umjetnost, izlazi iz njegovih usta:

[You must be registered and logged in to see this image.]


Dobar pripovjedač:
ugodnih veselih riječi,
cvijeće mu je na usnama.
Njegov govor je pun savjeta,
ispravnih riječi,
iz usta mu izvire cvijeće.
Loš pripovjedač:
izvrće riječi,
nejasno ih izgovara.
Zamuckuje, loše izgovara.
Nevješto priča i opisuje,
izgovara prazne riječi,
bestidnik je.


Cvjetovi i pjesme koje umjetnik-pjesnik spusti iz unutrašnjosti neba nisu, međutim, njegova svojina, kako kaže Netzaualcóyotl:

Samo su nam ih posudili,
ovdje na zemlji,
kako bi se mogli ponijeti
u dvore Njegove
cvjetovi i pjesme.

Umjetnik-pjesnik je onaj koji ih oživljava, njegova je snaga u nadahnuću koje prenosi drugima. Jedino tako cvjetovi i pjesme traju:

Neće uvenuti moji cvjetovi,
neće utihnuti moje pjesme.
Ja pjevač ih uzdižem…

Pjesme i pjevanja

Aztečke se pjesme mogu podijeliti na duhovne, ratničke i lirske.

Duhovne pjesme su himne bogovima koje su pjevane uz muzičku pratnju za vrijeme religijskih svečanosti. U njima su se stalno ponavljale određene iste riječi, čime se postizao, kao i u tradicijama drugih naroda, odgovarajući sakralni ritam. Ove su pjesme bile temelj podučavanja u visokim školama, a nama su teško razumljive jer je ključ njihovih metafora izgubljen.

Ratničke himne su pjesme orlova i ozelota (tigrova), ratničkih redova poput viteških u zapadnoj tradiciji, koji su imali velik utjecaj na kulturu i pjesništvo. Ratničke su himne slavile hrabrost ratnika i vojskovođa, njihove humane osobine i pobjede nad neprijateljem.

Lirske pjesme slave ljepotu prirode, zemaljskog života, prijateljstva i vrijednost poezije – cvijeća i pjesama.

Pjesme su se učile uz pomoć oslikanih kodeksa. Veliki stručnjak za predšpanjolsku književnost Meksika A. M. Garibay o tome piše: Gledajući slike i slušajući učitelje, učenici sakupljahu u srcu i umu, čitavog života, kulturni, religiozni i književni sadržaj doba, izgubljenih u magli prošlosti. Postojali su posebni “čuvari” – svećenici koji su brinuli za ispravno pamćenje i prenošenje pjesama:

Čuvar je
pazio na pjesme bogova,
na sve božanske himne.
Kako nitko ne bi pogriješio,
marljivo se trudio predati ljudima,
božanske pjesme po svim četvrtima.


Aztečka je poezija imala svoju konkretnu primjenu prilikom vjerskih svečanosti kojih je u Aztečkom Carstvu bilo jako puno. Poezija je u obredima i ceremonijama bila udružena s plesom i muzikom tvoreći posebnu umjetnost. Svečanosti su pripremane u Kući muzike i pjesme, Mixcoacalli, gdje su se stalno uvježbavali novi i ponavljali stari plesovi i pjesme. O tome nam Garibay kaže: Učenje i usavršavanje pjesme i igre shvaćalo se kao naređenje dano od Boga. Igrali su uz pratnju raznih instrumenata: talambasa, bubnjeva, čegrtaljki, flauta… Sudionici su mijenjali odijela ovisno o kraju iz kojeg je pjesma potekla, čak i način izgovaranja riječi. Često su nosili maske… Svete igre izvođene na velikim trgovima Azteci su zvali maseualistli, što znači “zasluga”, jer je sudjelovanje u njima trebalo zaslužiti vrlinom, djelima milosrđa i žrtvovanjem.

Metafore i simboli

U poeziji Azteka, kao i u svim ostalim umjetničkim formama, neprekidno se uz bezbrojne varijacije ponavljaju isti simboli i metafore. Pjesnici nisu bili zaokupljeni stvaranjem originalnih simbola i metafora jer je u stvarnosti to bilo nemoguće, a svakim takvim pokušajem samo bi se udaljili od onih do kojih su pjesme trebale doći. Tako su mudrace nazivali vlasnicima crne i crvene boje, čovjeka gospodarom lica i srca, pjesnika cvjetnim papagajem ili cvjetnim dobošem, za vrhovnog Boga su govorili da je kao noć i vjetar, za dijete da je ogrlica od žada i quetzalova perja itd. Ove simboličke slike nisu bile slučajne i sadržavale su puno više od puke igre riječi. Njihova je uloga bila suptilno i intuitivno uvođenje u stvarnost nama nevidljivog svijeta, svijeta u kojem su simboli i pjesničke metafore žive i snažne ideje.

Ako netko posjeduje crno i crveno, onda je on čuvar kodeksa u kojima je pohranjeno znanje i tradicija. Kako kažu mitovi, kodekse su sastavili mudri u dalekim počecima aztečke povijesti prema božanskim uputama. Odabir boja nije slučajan. Crno se odnosi na ono tajno i nedostupno svima, a crveno je boja krvi, boja energije života i mudrosti, jer mudrost za ljude ima impuls vitalnosti, bez nje sve umire.

Čovjek mora težiti tome da postigne srce čvrsto poput kamena i otporno kao stablo drveta, ali uz mudro lice. Ovo podsjeća na budističko viđenje čovjeka koji mora imati čvrstu i neuništivu nutarnju jezgru poput koštice breskve, biti strog prema sebi, postojan i stabilan, ali poput sočnog ploda “mekan” prema drugima, mudar i pun ljudskog razumijevanja.

Metafora o pjesniku, cvjetnom papagaju ili cvjetnom dobošu, jasno ukazuje na ulogu pjesnika – oni nam donose i ustrajno ponavljaju određene ideje kroz raznolike forme njihovih cvjetova-pjesama. To rade uvijek iznova jer čovjek ima sklonost zaboravljati i ne primjećivati ljepotu i ono dobro, a što istinske pjesme čuvaju.

Bog je nedokučiv i nedostižan kao noć i vjetar, ali svaki je čovjek siguran u njihovo postojanje. Noć je doba u kojem postaje jasnija važnost Sunca, doba u kojem se pale vlastita svjetla, pokreću težnje, postavljaju pitanja. Vjetar je element koji čisti putove i otvara vidike. U aztečkim je mitovima vezan uz boga Pernatu Zmiju, Quetzalcoatla. Stari kult ovoga boga kojeg su Azteci prihvatili od pokorenih naroda govori o važnosti impulsa koji ljudima daje Quetzalcoatl. On ne samo da vlastitom žrtvom stvara čovjeka nakon potopa, nego mu daje sva potrebna znanja i vještine, od zakona, pisma, umjetnosti, do uzgoja zemlje, traženja ruda i obrade metala i svih graditeljskih umijeća. On je u svemu uzor i primjer moralnog savršenstva, ljubitelj mira.

Metafora o djetetu, ogrlici od žada i quetzalova perja, govori kako je dijete nešto izuzetno dragocjeno, poput žada i perja ptice quetzal, koji su Aztecima bili vrjedniji od zlata. Žad je simbol postojanosti duše, a rijetka ptica quetzal, koja boravi u visokim i nepristupačnim krošnjama, simbol je duha. Ova slika treba čovjeka neprestano podsjećati da svako dijete nosi u sebi mnogo više od slatke male pojavnosti i da je naša uloga pomoći mu da to izrazi. U tom su smislu Azteci bili primjer odgoja, ljubavi i podrške koju su iskazivali djeci i imali su sustav obaveznog obrazovanja dostupnog svima.

Ovo su tek neki od mogućih pogleda na najčešće metafore aztečkih pjesnika, a time se još uvijek nije, niti je to moguće, do kraja iscrpilo sve ono na što ove metafore upućuju. Također, poput poteza u šahu koji u određenoj igri mogu biti isti, a ipak nositi različitu težinu ovisno o tome kad su odigrani i u kojoj kombinaciji s obzirom na cjelinu, metafore i simbole trebamo gledati u kontekstu razvoja čitave pjesme, jer se jedino tako može shvatiti i smisao nekog pojedinog dijela.

[You must be registered and logged in to see this image.]

“San jedne riječi”

Zašto su Azteci kao metaforu za umjetnost i poeziju izabrali baš cvijet i pjesmu?
Jednoznačan i potpun odgovor, kao i u svemu vezanom uz Azteke, nije moguće dati. Možda zato što se i cvijet i pjesma doimaju kao da dolaze iz drugih dimenzija. Cvijet je kruna jedne biljke, a u njemu je istodobno sjemenka buduće. Ovaj prividno krhki i nježni simbol nosi u sebi nešto izuzetno vrijedno – može povezati ono staro i prošlo s onim novim, što tek treba doći. S druge strane, pjesma ima svoje trajanje, ne možemo odjednom izgovoriti ili otpjevati sve. Dok se pred nama razvijaju njezini stihovi, mi usvajamo dio po dio čitave ideje. Cjelina cvijeta i pjesme ostaje u nama kao otisak – oni su naizgled prošli, ali su nešto probudili i oživjeli. Njihova stvarna snaga je u obnovi, u tragu koji ostaje.

Iako kratkotrajni, oni omogućuju stvaranje mosta koji traje izvan vidljivih granica, mosta koji povezuje čovjeka sa svim onim što je istinsko i duboko ljudsko. Zato se kroz mnoge različite teme u njihovim pjesmama provlači i naslućuje uvijek jedna, najvažnija tema – prijateljstvo. Cvijet i pjesma omogućuju prepoznavanje ili, kako kaže Tecayehuatzin, cvjetovi i pjesme čine susret prijatelja mogućim. Zato on razgovor o umjetnosti i poeziji, cvijetu i pjesmi, na skupu pjesnika zaključuje pjesmom:

A sad, o prijatelji!
Poslušajte san jedne riječi:
Svako proljeće nas oživljava,
zlatni nas klip kukuruza osvježava?
Crvenkasti klip nam se pretvara u ogrlicu
Znamo barem to da su istinita
srca naših prijatelja!
(Meksičke pjesme)


Dok prolaze dani, proljeća i godišnja doba donoseći snagu koja oživljava, pokreće i krijepi, postoji nešto što nadilazi ove mijene, postoji san jedne riječi koja traje kroz vrije­me. Premda izgleda kao san, u njemu smo daleko bliži vlastitoj stvarnosti nego u puno svakodnevnih, običnih trenutaka. U tom snu potpuno sigurno znamo i vidimo što je ono istinsko, ono što svakom nastojanju daje smisao – srca naših prijatelja.

[You must be registered and logged in to see this image.]
RAZGOVOR O POEZIJI

Cvijet i pjesma

Oko 1490. g. kralj grada Huexotzinca, pjesnik Tecayehuatzin, pozvao je u svoju palaču pjesnike i mudrace carstva kako bi zajedno pokušali objasniti što je to umjetnost i poezija. Tecayehuatzin se na početku obratio svim pjesnicima uz pohvalu cvijetu i pjesmi i zapitao se jesu li stvarno cvijet i pjesma jedino ono istinito, ono što u sebi nosi čovjekovo nebesko korijenje na zemlji. Svi su pjesnici kroz pjesme izrazili svoja mišljenja:

Tecayehuatzin:
Gdje si bio o, pjesniče?
Požuri se već jednom, cvjetni dobošu,
opasan perjem od quetzala,
isprepleten ukrašenim cvijećem.
Pružit ćeš užitak plemenitima
gospodi orlovima i tigrovima.
Sišao je, bez sumnje, u mjesto bubnjeva,
tamo odlazi pjesnik,
raspreda svoje predivne himne,
jednu po jednu predaje ih Onome koji daruje Život…
Je li to možda jedino istinito na zemlji?

Ayocuan:
Iz nutrine neba dolaze
lijepo cvijeće, lijepe pjesme.
Nagrđuje ih naša žudnja…
Prijateljstvo je kiša predivnih cvjetova…
Zar nisi ti govorio Bogu?
Vidio si zoru
i počeo pjevati …
Nitko neće završiti ovdje
cvjetove i pjesme
oni traju u kući Onoga koji daruje Život.

Aquiautzin:
Onuda sam začuo pjesmu,
i sada je slušam,
svira njena flauta,
nisko cvijeća, kralju Ayocuane.
Gdje živiš, o Bože moj,
Davatelju Života?
Ja tražim tebe…
Na sve strane nalazi se
tvoja kuća, Davatelju života…
Samo Bog,
slušaj već jednom ovdje
sišavši iz unutrašnjosti svoje,
dolazi pjevajući.
Već mu odgovaraju kneževi,
koji su došli svirati na svojim flautama.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Cuauhtenocoztli:
Imaju li ljudi istinu, korijen?
Hoće li i sutra naša pjesma još imati
korijen i istinu?
Što uopće postoji?
Kad bih te odveo tamo,
tamo bi zaista postojao.

Motenehuatzin:
Čuo sam jednu pjesmu,
vidio sam u cvjetnim vodama,
onoga koji hoda tamo u proljeće,
onoga koji razgovara s praskozorjem,
vatrenu pticu, pticu kukuruzišta,
crvenu pticu: kneza Motenehuatzina.

Tecayehuatzin:
Prijatelji moji, vi koji ste tamo,
koji ste unutar cvjetne kuće,
vatrene ptice, koju šalje Bog.
Dođite uzeti perjanicu od quetzala,
da ja vidim
one koji čine da se predivne flaute smiju…
[You must be registered and logged in to see this image.]

Monencautzin:
Niču, niču cvjetovi,
stvaraju cvjetovi svoje krune,
pred licem Onoga koji daruje život.
On ti odgovara.
Predivna božja ptica,
Koju si tražio ti.
Koliko ih se obogatilo pjesmama tvojim,
Ti si ih razdragao.
Cvijeće se pomjera!

Tlapalteuczicin:
O prijatelji, vas hodajući tražim.
Obilazim cvjetna polja
A vi ste najzad ovdje.
Radujte se, pričajte vaše povijesti!
O prijatelji, stigao je vaš prijatelj.
Tko sam ja?
Leteći živim,
Sastavljam himnu,
Opjevam cvijeće:
Leptire od pjesme.
Izbijaju iz moje nutrine,
Uživaj u njima, srce moje.
Nad zemljom širim svoja krila,
U mjestu cvjetnih bubnjeva.
Diže se nad zemljom, klija moja pjesma.
Ovdje, o, prijatelji, ponavljam svoje pjesme.
Poniknuo sam među pjesmama.
I još se sastavljaju pjesme…
[You must be registered and logged in to see this image.]

Ayoquan:
…Talambas, kornjačin oklop
Odjekuju u tvojoj kući,
Prebivaju u Huexotzincu.
Tamo bdi Tecayehuatzin…
Slušajte:
Ovamo se spušta naš otac Bog.
Ovdje je njegova kuća, gdje se nalazi bubanj od tigrova,
Gdje su se začele pjesme
Na zvuk talambasa…
Tako se slavi na zemlji i brdu,
Tako se slavi jedini Bog…

Autor: Nataša Žaja