Najpoznatiji svjetski prevaranti


Vješti prevarant može "preveslati" bilo koga - običnog malog čovjeka, pohlepnog biznismena, pa čak i multinacionalnu kompaniju. Kroz povijest je bilo bezbroj hohštaplera koji su iskorištavali ljudsku naivnost i živjeli od varanja, a neki su čak prikazivani kao "heroji" koji uzimaju novac od bogatih i glupih te su o njima pisane knjige i snimani filmovi. U najnovijem specijalu izdvojili smo neke od najzanimljivijih slučajeva prevara - u svijetu showbiznisa, sporta, bankarskog sektora, umjetnosti... Svaki drugi dan pročitajte novi članak iz specijala Najpoznatiji svjetski prevaranti.

(24sata.hr)

Postao nogometna zvijezda, a o nogometu nije imao pojma...

Carlos Henrique Kaiser bio je velika brazilska nogometna zvijezda. Bio je napadač koji nikada nije zabio niti jedan jedini gol u najpopularnijem sportu na svijetu...



Vješti prevarant može "preveslati" bilo koga - običnog malog čovjeka, pohlepnog biznismena, pa čak i multinacionalnu kompaniju. Kroz povijest je bilo bezbroj hohštaplera koji su iskorištavali ljudsku naivnost i živjeli od varanja, a neki su čak prikazivani kao "heroji" koji uzimaju novac od bogatih i glupih te su o njima pisane knjige i snimani filmovi. U najnovijem specijalu izdvojili smo neke od najzanimljivijih slučajeva prevara - u svijetu showbiznisa, sporta, bankarskog sektora, umjetnosti... Svaki drugi dan pročitajte novi članak iz specijala Najpoznatiji svjetski prevaranti.
U svijetu s nekoliko desetaka milijuna nogometnih stručnjaka, izbornika, analitičara i 'inovatora', gotovo je nemoguće povjerovati u priču iz zemlje koja je mnogima sinonim za savršen nogomet. Malo koje dijete u Brazilu ne sanja da postane nogometna zvijezda, no u toj južnoameričkoj zemlji konkurencija je toliko jaka da veliki postotak budućih Pelea, Garrincha i Zica nikada ne ostvari svoj san. Doda li se svemu i činjenica da ni u Europi više nije dovoljno biti Brazilac i odmah dobiti ugovor, jasno je da je put do nogometnog vrha vrlo težak.
Međutim, Carlos Henrique Kaiser nije htio odustati i pronašao je svoju stazu koja ga je dovela do zvijezda, ali na kraju i neizbježno 'poklopila po glavi'. Uz šarm, jednu vrst mađioničarskih trikova te hollywoodska uvjeravanja Kaiser je jedno vrijeme živio život za kojeg bi mnogi dali desnu ruku, ali onda i dobio oznaku najvećeg svjetskog prevaranta.



Želio je postati nogometaš bez da igra nogomet, a to je postigao svojom odvažnošću i dosjetljivošću. Nikad priznata vještina stvaranja prijateljstava pomogla mu je da postigne nezamislivo, izgradi 20-godišnju karijeru napadača bez da je zabio jedan jedini gol. Tamo negdje u ranim 80-ima Kaiser se sprijateljio s većim brojem pravih brazilskih zvijezda. Romario, Edmundo, Ricardo Rocha, Renato Gaúcho, Branco...
Svi su oni bili dobri s Carlosom Henriqueom i svaki put kada bi potpisivali svoj novi ugovor uvjerili bi klub da 'talentiranom Kaiseru' da ugovor za 'tromjesečnu probu'.

Popularan među suigračima

Čim bi potpisao ugovor Kaiser bi skrušeno priznao kako treba nekoliko tjedana da 'dođe u formu'. Sljedećih mjesec dana nizao bi krugove oko terena, a noću oko šankova po najpopularnijim gradskim noćnim klubovima gdje mu je često pred damama 'izletjelo' da je profesionalni nogometaš s ugovorom. Kada je prošlo i tih mjesec dana, Kaiser bi se pojavio na treningu i krenuo s drugim dijelom svog masterplana.
- Otvarao bi se na terenu da mi netko doda loptu, a onda ju snažno opalio najdaljem od sebe. Istog trena bih se uhvatio za koljeno ili zadnju ložu s bolnim jaukom i sljedećih bih 20 dana proveo na liječničkom odjelu. U to vrijeme nije bilo magnetskih rezonanci pa su mi morali vjerovati - otkrio je Kaiser.
Za vrijeme 'ozljede' radio je na svojoj popularnosti među suigračima u ekipi.
- U to vrijeme igračima prije važnih utakmica nije bilo dopušteno da napuštaju hotel pa bi ja, nekoliko dana prije, došao u hotel, iznajmio nekoliko soba i nekoliko žena da budu u njima. Igrači su bili sretni jer tako nisu niti morali napuštati hotel - pojasnio je Kaiser kome je većina trenera i liječnika naivno vjerovala i mislila kako 'momak jednostavno nema sreće'.

Satima lažnim mobitelom pričao na 'engleskom' sa 'zainteresiranim klubovima'

No, neki su ga ipak 'provalili'. Dok je 'igrao' za Botafogo u ranim 90-ima Kaiser je često sa sobom nosio ogromni mobitel i satima pričao na engleskom. S 'druge strane žice' bili su 'zainteresirani klubovi iz inozemstva'. Lako je Carlos zavarao suigrače koji nisu znali ni riječi engleskog, no zato je klupski liječnik znao i brzo shvatio kako njegove rečenice nemaju smisla. Jednog dana dok se Kaiser tuširao, liječnik je uzeo Kaiserov mobitel i otkrio da uopće nije pravi već obična igračka.



Nakon takvog, ili sličnog incidenta, i oni najuporniji bi od sramote odustali, no Kaiser je jednostavno prešao u drugi klub i ponovio svoju uspješnu formulu. Osim Botafoga 'igrao' je u još nekoliko velikih brazilskih klubova poput Flamenga, Vasca, Palmeirasa i Fluminensea. Kratko je boravio i u još jednom brazilskom klubu, Banguu, gdje mu se, dok je 'radio na fizičkoj spremi', dogodilo ono najgore - trener ga je ubacio u igru!
- Trener me uvjerio kako ću samo sjediti na klupi, ali ekipa je gubila i trener me pozvao na zagrijavanje - rekao je Kaiser koji je morao brzo reagirati jer da je zaigrao svi bi vidjeli koliko je zapravo 'talentiran'.

Branio predsjednika kluba i galamio na navijače

- Vidio sam da dio navijača vrijeđa igrače svoje momčadi pa sam se popeo na ogradu i počeo vikati na njih - rekao je Kaiser koji je, kako je i planirao, dobio crveni karton, a bijesni predsjednik kluba, Castor de Andrade, tražio je objašnjenje:
- Predsjedniče, prije no što išta kažete, saslušajte me. Bog mi je dao oca koji je preminuo, ali mi je onda dao drugog oca (pokazavši na predsjednika) i neću nikome dozvoliti da govori kako mi je otac lopov. Navijači su upravo to vikali i morao sam reagirati - uvjerljivo je Kaiser predsjedniku pojasnio svoj postupak, a ovaj ga nagradio produljenjem ugovora na još šest mjeseci.
Nekoliko godina kasnije pred Kaiserom je bio još veći izazov. Budući da su njegovi prijatelji, brazilske zvijezde, prelazili u europske klubove, logično je bilo da ode i on te je potpisao za francuskog drugoligaša Gazelec Ajaccioa, gdje su ga dočekale stotine navijača ne bi li uživo vidjeli i pozdravili 'veliku brazilsku zvijezdu'.



Veliki transfer u Europu

Kaiser jednostavno nije mogao ni htio razočarati toliki broj obožavatelja pa je odustao od previjanja u bolovima nakon prvog udarca lopte. Umjesto toga, na oduševljenje navijača, počeo je napucavati lopte prema njima na tribinama. Radio je to sve dok više nije bilo lopti pa je trener morao s igračima umjesto uobičajenog treninga s loptom održati samo 90-minutni fizički trening, u kojem je Kaiser zapravo i bio dobar.
U francuskom se klubu na kraju uspio zadržati nekoliko godina te je za to vrijeme ostvario i 20 kratkih nastupa, za vrijeme kojih je vrlo brzo bio zamijenjen, a onda se vratio u Rio de Janeiro te, kako to i priliči velikoj međunarodnoj zvijezdi, u rodnoj zemlji završio svoju impresivnu napadačku karijeru u kojoj nije zabio niti jedan jedini gol.

(24sata.hr)

Koji je ovo majstor.

Legendaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.

Lažna Anastazija: Uvjerila je mnoge da je ruska princeza

Ana Anderson tvrdila je da je ruska princeza koja je preživjela smaknuće obitelji Romanov 1918. No zapravo je bila poljska radnica koja je imala slom živaca

  
 

Ana Anderson ili Franziska Schanzkowska tvrdila je da je ruska princeza Anastazija. Carska obitelj Romanov ubijena je 17. srpnja 1918. godine no posmrtni ostaci najmlađe kćeri kraljevskog para nisu pronađeni do 2007. godine. Zbog toga je godinama postojala sumnja da je Anastazija možda preživjela. Ana Anderson je to iskoristila no na kraju je DNK analiza pokazala da ona nije bila pripadnica obitelji Romanov.

Pokušala se ubiti skokom s mosta u Berlinu

Mlada žena pokušala se ubiti 27. veljače 1920. godine u Berlinu skokom s mosta Bendlerbrücke u kanal Landwehr. Spasio ju je policajac te je primljena u bolnicu. Bila je bez dokumenata, a liječnicima nije htjela reći tko je te su je nazvali "Fräulein Unbekannt" odnosno "Nepoznata gospođica". Prebačena je u psihijatrijsku ustanovu u kojoj je provela dvije godine. Imala je ožiljke po cijelom tijelu, govorila je njemački, ali s ruskim naglaskom.



Clara Peuthert, koja se liječila u istoj ustanovi je 1922. godine počela tvrditi da je "Nepoznata gospođica" jedna od kćeri ruskog cara Nikole II. Kada je izašla iz ustanove Peuthert je rekla ruskom emigrantu kapetanu Nicholasu von Schwabeu da je u ustanovi upoznala carevu kćer Tatjanu. Von Schwabe je nepoznatu ženu prihvatio pod tim imenom. Pozvao je i druge političke emigrante iz Rusije da je posjete. Među njima su bile i prijateljica carice Aleksandre te dvorska dama barunica Sophie Buxhoeveden. Buxhoeveden je rekla da je "Nepoznata gospođica" preniska da bi bila Tatjana te je tvrdila da ona nije careva kći. Nekoliko dana kasnije "Nepoznata gospođica" je naglasila kako ona nikada nije rekla za sebe da je Tatjana.



Medicinskoj sestri rekla da je ona Anastazija

No Thea Malinovsky, medicinska sestra koja je radila u psihijatrijskoj ustanovi godinama kasnije je tvrdila da joj je "Nepoznata gospođica" rekla da je ona kći Nikole II. Anastazija.  



U svibnju 1922. Peuthert, Schwabe i prijateljica carice Zinaida Tolstoj bili su uvjereni da je "Nepoznata gospođica" zapravo Anastazija. Puštena je iz ustanove i dobila je sobu u Berlinu, u kući baruna Arthura von Kleista koji je bio šef policije u Poljskoj prije pada cara. Sumnjalo se da je Kleist čuvao djevojku, za koju je vjerovao da je careva kći, jer se nadao da će se u Rusiji opet vratiti stari poredak. Djevojka je tada počela tvrditi da je ona Ana Čajkovski, a Ana je, tvrdila je, kratko za Anastazija. U međuvremenu su u kuću doveli i sestru carice Aleksandre koja djevojku nije prepoznala kao Anastaziju. No neki drugi monarsi poput pruske princeze ruskih korijena Cecille tvrdili su suprotno. Tako je Cecille 1950.-ih potpisala izjavu da je Čajkovski Anastazija. Ipak njezina obitelj je kasnije tvrdila da je Cecilie bila dementna. Sljedećih nekoliko godina izmijenjivali su se ljudi bliski carskoj obitelji koji su tvrdili da je Čajkovski Anastazija te oni koji su tvrdili da je prevarantica. Godine 1927. Čajkovski je dobila utočište u domu vojvode od Leuchtenberga, daljnjega rođaka ubijenog cara. Tijekom njezinog boravka u dvorcu vojvode Ernest Louis, brat carice Aleksandre, unajmio je detektiva Martina Knopfa da istraži tvrdnje Ane Čajkovski.



Ana nije bila Anastazija nego Poljakinja koja je u I. svjetskom ratu izgubila zaručnika

Knopf je saznao da je Ana zapravo poljska radnica Franziska Schanzkowska. Tijekom Prvog svjetskog rata, radila je u tvornici za izradu municije. Zaručnik joj je poginuo na fronti, a ubrzo nakon toga, dok je radila u tvornici iz ruke joj je ispala granata i eksplodirala. Ona je ozlijeđena, a nadzornik je poginuo. Nakon toga je pala u depresiju i postala apatična, a liječnici su je proglasili ludom 19. rujna 1916. godine. Bila je u dvije psihijatrijske ustanove, a 1920. je nestala je iz sobe u Berlinu u kojoj je boravila.



Rođaci cara Nikole II. potpisali da je prevarantica

U svibnju 1927. kada je djevojka bila u kući vojvode od Leuchtenberga posjetio ju je brat Felix Schanzkowski. On nije izričito potvrdio da je "Nepoznata gospođica" njegova sestra no rekao je da joj vrlo sliči. Godinama kasnije Felixova obitelj je rekla da je Felix tada prepoznao svoju sestru, ali da ju je odlučio ostaviti da živi svoj novi život. Godine 1928. njezina je priča "dospjela" do Amerike gdje je također izazvala puno pozornosti. Jedno je vrijeme živjela u hotelu u New Yorku, a kako bi izbjegla publicitet upisala se pod prezimenom Anderson.
U listopadu 1928. godine nakon smrti careve majke Marije, 12 najbližih carevih rođaka potpisalo je izjavu u kojoj su Anu optužili da je varalica.

Imala je napade bijesa i ubila je svoju papigu

Godine 1929. dok je živjela u New Yorku Anderson je imala napadaje bijesa, ubila je svoju papigu te je gola hodala po krovu. Prije nego su je odveli u psihijatrijsku ustanovu zaključala se u sobu i vrata su morala biti provaljena sjekirom. Godine 1932. vratila se u Njemačku. Iako je tada bila zdrava, odlučila je živjeti u sanatoriju jer nije imala gdje drugdje biti. Godine 1946. živjela je na području Njemačke koje su krajem Drugog svjetskog rata okupirali Rusi. Otamo je uz pomoć princa Fredericka od Saxe-Altenburga uspjela pobjeći u Bad Liebenzell koji je bio pod okupacijom Francuza. Tamo je postala turistička atrakcija. Godine 1968. pronađena je u polu svjesnom stanju u svojem stanu. Princ Frederick naredio je da se njezino imanje uredi. Njezin pas i njezinih 60 mačaka o kojima se brinula su ubijeni. To ju je toliko užasnulo da je pobjegla u SAD. Tamo se udala za Johna Eacotta "Jacka" Manahana, profesora povijesti i genealoga. Od nje je bio mlađi 20 godina, a kum im je bio Gleb Botkin, koji je godinama podupirao Anderson i koji joj je ponudio da se preseli u SAD.

Muž ju oteo iz bolnice i danima su lutali po Virginiji

Manahan se u braku opisivao kao veliki vojvoda i zet cara. Par je spavao odvojeno u sobama u kući u krugu sveučilišta u Virginiji, a imali su i farmu. Anderson se tada nazvala Anastazija Manahan. Iako je Manahan imao novaca, par je živio u hrpama smeća. Imali su i puno pasa i mačaka. Anderson je 1983. godine opet završila u ustanovi i odvjetnik William Preston joj je postao skrbnik. Manahan ju je onda oteo iz bolnice i par je tri dana lutao po Virginiji. Policija ih je pronašla i Anderson su vratili u instituciju. U siječnju naredne godine je imala moždani udar, a u veljači je umrla od upale pluća. Imala je 87. godina. Kremirali su je isti dan, a njezini ostaci su 18. lipnja 1984. pokopani na zemljištu samostana u okrugu Seeon-Seebruck u Bavarskoj.  Manahan je umro 1990. godine.



DNK analiza pokazala da je bila prevarantica

Posmrtni ostaci cara Nikole, njegove supruge Aleksandre i troje djece pronađeni su 1991. godine. No nisu pronađeni ostaci kraljevića Alekseja i jedne kćeri. To je još više produbilo sumnju u to da je Anastazija možda ipak preživjela ubojstvo. No 2007. godine odagnana je svaka sumnja. Pronađeni su ostaci carevića i četvrte kćeri. Također, testiran je komadić tkiva Anne Anderson koji joj je uzet 1979. na operaciji. DNK analiza je pokazala da ona nije imala nikakve veze s obitelji Romanov. No uzorak se podudarao s uzorkom koji je dao Karl Maucher, unuk Gertrude (Schanzkowske) Ellerik, sestre Franziske Schanzkowske.  

(24sata.hr)

Crtao kao dijete, ali kritičarima se "prodao" kao novi Gauguin

Kako bi uvjerio kritičare umjetnosti da ''nemaju pojma o čemu pričaju'' Paul Jordan Smith je svoju "crtariju" žene s bananom predstavio kao djelo ruskog umjetnika




Amerikanac Paul Jordan-Smith po profesiji je bio pisac. Godine 1924., iako nikada u životu nije slikao niti je bio posebno talentiran, uzeo je kist i naslikao otočanku s južnih mora koja nad glavom drži bananu.  
Počeo se predstavljati kao slikar iz daleke Rusije. Dao si je ime Pavel Jerdanowitchte se sa svojim slikama uspio probiti do brojnih izložbi diljem SAD-a. Kritičari su hvalili njegova djela i reputacija mu je strelovito rasla. Idila je trajala tri godine sve dok nijepriznao da ih je sve prevario.
Kasnije je objasnio da je izveo cijelu 'predstavu' kako bi dokazao da većina kritičara umjetnosti zapravo nema pojma o čemu priča.
 

Trebala je biti riba, a ispala je banana

Sve je počelo 1924. godine kada su slike Smithove supruge Sarah Bixby, inače amaterske slikarice, odbijene s jedne izložbe s argumentom da su ''izrazito stil stare škole''. 
Smitha je situacija totalno razbjesnila. Vjerovao je kako je takva kritika hir među kritičarima umjetnosti. Supruga je pokušala modernizirati svoje radove, no Smith je uzeo stvar u svoje ruke. 
- Tražio sam platna i boje i rekao joj da ću naslikati nešto stvarno moderno. Nikada prije nisam pokušao ništa naslikati. S obzirom na to da sam dobio najstarije boje i istrošeni kist uzeo sam zgužvano platno  i u nekoliko minuta naslikao asimetrične obrise neke divljakuše koji drži nešto što je trebala biti riba. Ispala je banana. Sliku sam nazvao 'Da, nemamo banana' i odnio ju tijekom večere pokazati obitelji, ne očekujući ni divljenje niti gađenje. I mislio sam da je tome kraj -  napisao je kasnije Jordan-Smith.

Neki ga usporedili s Gauguinom

Slika je neko vrijeme provela zabačena u dnevnom boravku. Oni koji bi mu eventualno prošetali kućom pokazivali su interes za sliku koja je izgledala kao dječja crtarija. Neki su čak govorili kako podsjeća na djelo Paula Gauguina. Smith je tada odlučio -pokušat će zavarati prave kritičare umjetnosti. 
Godine 1925. sa slikom domorotkinje s bananom upao je na izložbu u njujorškom salonu nezavisnih umjetnika u Waldorfu-Astoriji. Sliku je preimenovao u 'Uzvišenje' i za nju tražio vrlo visoku cijenu, kako bi bio siguran da ju nitko neće kupiti. Naveo je kako je slika rad ruskog umjetnika Pavela Jerdanowitcha, uvjeren kako bi egzotično ime kod kritičara trebalo izazvati veći interes. 

Postao popularan i u Europi

Nevjerojatno, ali prevara je upalila. Kritika je zagrizla mamac. Smith je vrlo brzo primio pismo uredništva francuskog umjetničkog časopisa Revue du Vrai et du Beau (Pregled istine i lijepog). Pismo je bilo puno hvale za sliku te su ga urednici časopisa zatražili dodatne podatke o slikarevu liku i djelu, kao i detaljniju interpretaciju slike s bananom. 
Smith je oduševljeno prihvatio i dao se u pisanje opsežnog odgovora. Napisao je kako je slikar rođen u Moskvi, ali je s obitelji preselio u SAD kada je imao 10 godina te se nastanio u Chicagu. Jerdanowitch je, izmišljao je Smith, obolio od tuberkuloze te se preselio na otoke u Južnom moru, a zatim i u Kaliforniju. Kao šlag na tortu, dodao je i da je Jerdanowitch osnivač nepostojeće slikarske škole disumbrationista (?).Poslao je čak i svoju fotografiju na kojoj je kosu zalizao unatrag kako bi ostavio dojam ozbiljnosti. 

'Ubila je misionara pa maše bananom'

Kasnije je pisao kako je njegova prva slika predstavljala ''lomljenje okova ženstvenosti'' jer je, objasnio je, žena na slici ''upravo ubila jednog misionara''. Na slici se jasno može vidjeti kosturska glava ''ubijenog misionara''. Pojasnio je da je stoga zagrizla bananu, iako je to na njezinom otoku ženama strogo zabranjeno. Bananom je mahala iznad glave kako bi prikazala svoju ''novostečenu slobodu''.
Smithovo pismo, s izmišljenom biografijom izmišljenog slikara i do u detalje izmišljenom interpretacijom beznačajne slike, već je sljedećeg mjeseca osvanulo u novom broju 'Pregleda istine i lijepog'.  Članak su popratile brojne pohvale i dobre reakcije kritike. Rođen je Pavel Jerdanowitch. 

Održao izložbu i oduševio kritičare

Nakon iznimno pozitivnih reakcija na prvu sliku, Smitha su zamolili da sljedeće godineu Chicagu izloži svoje radove. Pristao je i pojačao Jerdanowitchev slikarski opus. Pripremio je sliku također zanimljivog imena 'Aspiracija'. Šarene i vedre boje prikazivale su ženu pogleda usmjerenog prema pijetlu koji stoji na konopcu za sušenje rublja. Fantastično. 




Ta je njegova slika izašla u čikaškom časopisu Art World u izdanju 26. siječnja 1926. godine, a kritičarka Lena McCauley koja je pisala za Chicago Evening Post opisala je djelo kao 'očaravajuću mješavinu Gauguina, Pop Harta i Negro pjevanja s mnogo Jerdanowitcheve osobnosti'. 
Ubrzo je naslikao još dva djela koja su bila izložena u njujorškoj galeriji u Waldorf Astoriji. 




Jednu je nazvao 'Klanjanje', a drugu 'Iluminacija' te je o njoj napisao: 
''To je ponoć, pijan čovjek dolazi kući, očekujući oluju u očima svoje zgrožene supruge. On gleda u njezine oči i vidi njezin gnjev. To je savjest na poslu''




Oba rada su ponovno pokupila sjajne kritike. Časopis Le Revue Moderne opisao ih je kao 'inspirirajuće'. 

Sve priznao novinarki LA Timesa

Godine 1927. Smith je odlučio da je postigao što je htio i dokazao svoju poantu te da je vrijeme da otkrije da Pavel Jerdanowitch zapravo ne postoji. Sve je priznao novinarki Los Angeles Timesa Almi Whittaker. Priča je odjeknula na naslovnici Timesa 14. kolovoza 1927. 





U svojem objašnjenju Smith je istaknuo kako se nadao da će na ovaj način pokazati da je umjetnost koja je trenutačno u modi zapravo 'glupost koju promoviraju kritičari koji umjetnost zapravo slabo poznaju'.

Imao izložbu i nakon priznanja

No, unatoč priznanju koje je šokiralo, Pavel Jerdanowitch nije bio zauvijek izgubljen. Četiri godine kasnije bostonska galerija Robert C. Rose organizirala je izložbu posvećenu radovima ruskog slikara. Smith je u to ime naslikao novu sliku koju je nazvao 'Gination'. 
- Ona prikazuje zastrašujuće učinke alkohola na holivudske žene u studijima. Pogledajte promjene na njihovoj koži. Sve je neuravnoteženo. Dok dobar gin možda ne bi imao takav efekt, boulevard gin ga donosi u kratkom roku. Slikao sam smjelim potezima i sigurnom rukom. Vjerujem da je ovo moj najsnažniji rad - napisao je. 




Jerdanowitch/Smith je napisao i katalog koji je opisivao slike uz posvetu.
- Za one koji su shvatili da prava umjetnost prikazuje ne ono što vidimo već ono što osjećamo, čujemo i mirišemo, one kreacije koje otkrivaju dušu i izvori su kretenskog zanosa - napisao je. 

Zadnja izložba dobila slabe kritike

No, ovog puta slike su dobile slabe kritike. Smith je tvrdio kako mu je netko ipakponudio 1500 dolara za jednu od slika. Nakon izložbe, galerija je otkrila cijelu pozadinu 'ruskog slikara'. 
Smith je tada izjavio da je Jerdanowitch ''konačno mrtav'' te poručio da se ''svileni pisci o umjetnosti više ne moraju bojati da će se on prihvatiti kista i palete na njihov očaj''. 
Dvije godine kasnije Smith je počeo pisati kolumnu za LA Times, što je nastavio sve do umirovljenja 1957. godine. Preminuo je 1971. u dobi od 86 godina. 


(24sata.hr)