Sai Baba je samoprozvani avatar ili božji poslanik iz Indije. Nedavno smo čuli u medijima o njegovoj smrti. Malo ljudi uopće zna tko je zapravo on i koja je njegova poruka svijetu. U članku ćemo pokušati dati odgovor na to pitanje.



Sai Baba je rođen 23. studenoga 1926. godine u skromnoj obitelji u gradiću Puttaparthi, a njegovo pravo ime je Sathyanarayana Raju. Kao dječak odlikovao se iznimnom inteligencijom te sklonošću prema spiritualnosti, glazbi, plesu i umjetnosti. Njegovi sljedbenici tvrde da je dječaka u dobi od 14 godina ubo škorpion te da su njegovi bližni vjerovali da će umrijeti. No, on se na opće čuđenje oporavio, ali se i naglo uozbiljio. Zatim je sam sebe proglasio reinkarnacijom (avatarom) hinduističkog svetog čovjeka Sai Babe iz Shirdija koji je umro 1918. godine u zapadnoj indijskoj državi Maharashtra.
Mladi guru brzo je počeo privlačiti sljedbenike diljem Indije pa je 1950. godine u Puttaparthi podignut njegov prvi ašram. Kako je njegov kult rastao, mit o Sai Babi se širio izvan granica Indije pa su tako sljedbenici “samozvanog božanstva” postali brojni bogati Zapadnjaci koji su mu davali izdašne donacije. Među njegovim najvećim pobornicima bio je Isaac Tigrett, suosnivač Hard Rock Cafea koji je Sai Babi donirao milijune dolara kako bi u Puttaparthiju mogao sagraditi bolnicu za siromašne koji ne mogu plaćati liječenje. Zaostali se Puttaparthi postupno pretvorio u živi grad sa sveučilištem i školama kojima upravlja zaklada Sathya Sai Central Trust, utemeljena 1972. godine.
Sathya Sai organizacija procjenjuje da postoji 1,200 Sathya Sai Baba centara u 114 država diljem Procjene o broju sljedbenika Sai Babe kreću se od 6 milijuna, pa i do 50 i 100 millijuna. U Hrvatskoj postoji 10-ak centara s oko 500 sljedbenika. Umro je u nedjelju u bolnici u Indiji u 85. godini, iako je najavio da će živjeti 96 godina. Iza sebe je ostavio devet milijardi dolara vrijednu zakladu.

Kada su pitali Sai Babu zašto on može izvoditi sva ta čuda, odgovorio je da On to može činiti jer je on Bog. Te da je jedina razlika između Njega i nas ta što On to zna, a mi to još nismo spoznali. U biti On kreira sve te stvari sa snagom Svoga uma. Sva ta čuda su veoma prekrasna, no najljepša stvar u vezi Sai Babe je njegova bezuvjetna ljubav i apsolutna nesebičnost. On nikada ne naplaćuje svoja čuda, niti stvara čudo iz sebičnih razloga. On je ovdje jedino kako bi volio i služio.

On kaže da nije došao stvoriti novu religiju, već obnoviti drevne putove do Boga. U kojoj god religiji da je netko, On preporuča da je zadrži. On će doći na bilo koji iskreni poziv za Bogom bez obzira na formu, jer kaže sve forme su u stvari jedna. Njegova temeljna poruka je da smo mi Bog, Krist, Buddha, Allah, Atman, Vječno sebstvo. Da sebe trebamo vidjeti na ovaj način i svaku osobu koju sretnemo vidjeti na ovaj način. Jer kako se odnosimo prema svakoj osobi koju sretnemo, tako se odnosimo prema Njemu.
Sai Baba uči da su sve religije iste, sve su u pravu... Religije su samo latice jednog cvijeta. Lotosov cvijet je simvol Sai Babe... Pet glavnih religija, pet latica...

Glavna uvjerenja Sai Babe su:

-Ljubav prema svim bićima.
-Socijalna pomoć siromašnima, bijednima i gladnima. Služiti čovjeku jednako -služiti Bogu.
-Držati vlastite želje pod mjerom i kontrolom. Inače čovjek zaboravi na najvišu svijest. Želje mogu postati zatvorska ćelija.
-Svijet je iluzija (Maya), samo je Bog stvaran.
-Svi smo bogovi.
-Meditacija
-Prihvaćanje svih religija
-Pacifizam, tj. otpor svakom nasilju

Njegovi kritičari godinama su upozoravali na to da su čuda zapravo samo vješti trikovi, a s vremenom je i kod nekih od guruovih sljedbenika skepticizam istisnuo zaslijepljenost. Sai Baba se našao i na meti optužbi za seksualno zlostavljavanje svojih mladih muških sljedbenika. U BBC-jevu dokumentarnom filmu “Secret Swami” neki od mladih guruovih sljedbenika svjedočili su da ih je Sai Baba prisilio na oralni seks. Sai Babu za prevaru optuživao je i jedan od vodećih indijskih gurua, Basava Premanand. Guru Basava tvrdi kako su Sai Babina čuda obični trikovi, a tvrdio je kako za to ima i čvrste dokaze.

Sai Baba je bio jedan od vodećih lažnih proroka našega doba. Većinu učenja, koje je nazivao svojim, preuzeo je iz hinduističke religije iz koje je i sam proistekao. Kroz svoje djelovanje zagovarao je New age pokret i sjedinjavanje svih religija u jednu te je širio misao da su sve religije zapravo iste, odnosno, da postoji mnogo različitih puteva te da su svi ispravni i vode ka istom cilju, a to je za kršćane neprihvatljivo. Oni koji vjeruju u Isusa kao svog spasitelja, znaju da je On jedini Put, Istina i Život, i da se do Boga dolazi samo po Njemu. U Sai Babinim govorima i knjigama bilo je jako puno ''slatkih'' riječi koje dodiruju čovjekovu dušu, no one nemaju snagu uistinu promijeniti ljudsko srce, one su tu samo kako bi odvukle čovjeka s pravoga Puta. Isus je sam rekao da se pazimo onih koji dolaze u ovčjem ruhu jer su iznutra vuci grabežljivi. Samo je jedan koji se prozvao Sinom Božjim i dao otkupninu za naše grijehe, a to je Isus Krist. On nije živio u bogatoj palači, u zlatnim foteljama, nego u skromnoj kućici. Nije imao sluge, nego je služio. Nisu mu drugi prali i ljubili noge, nego je On drugima prao noge da pokaže svojim primjerom. Nije se družio s bogatima i političarima, nego s grešnicima i bolesnima itd. Nije pisao knjige, nego je pokazao svojim životom i djelima kako živjeti. Na kraju je dao svoj život za druge, za svakoga od nas! Više je nego očito da Sai Baba nije bio nimalo sličan Isusu i njihovi se životi i djela potpuno razlikuju. Budimo oprezni i ne dajmo se zavesti!



sion

Enigma zvana Sai Baba

Jedna od najmisterioznijih ličnosti prošlog veka je indijski guru, religijska figura i učitelj Sai Baba. Oni koji su verovali u njegove natprirodne moći opisivali su ga kao avatara, duhovnog učitelja i čudotvorca. On sam je izjavljivao da je reinkarnacija sveca Sai Babe od Širdija.



U mnogim pisanim i snimljenim svedočenjima njegovi sledbenici su izveštavali o raznim čudima koja su pripisivali ovom kontroverznom duhovnom učitelju. Svedočanstva govore o levitaciji (lebdenje u zatvorenom ili otvorenom prostoru), nestanku, transformisanju granita u slatkiše, menjanju vode u drugo piće ili benzin, proizvodnji predmeta na zahtev, promeni boja njegovih haljina u druge boje, umnožavanju hrane, iseljenju, vizijama, kontrolisanju vremena, fizičkom pretvaranju u razna božanstva i fizičkom isijavanju.

Najpoznatiji fenomen koji se pripisuje Sai Babi, a koji je najviše i proučavan, jeste božji prah, vibuthi, koji je, navodno, materijalizovao iz svoje ruke.


Ovu misterioznu pojavu naučnici nisu imali priliku da proučavaju jer im veliki guru to nije dozvolio. Sva istraživanja su se zasnivala na svedočenjima i snimcima svedoka. Zbog toga nikada nije utvrđeno na koji način je on izvodio svoja čuda ili mađioničarske trikove, kako su mnogi tvrdili.

Nauka i duhovnost

Sedamdesetih godina prošlog veka, komisija s indijskog univerziteta je tražila da Sai Baba izvede neko od svojih čuda u strogo kontrolisanim uslovima kako bi odgonetnuli da li je zaista reč o natprirodnim moćima. Guru je to odbio uz odgovor: "Nauka mora da se ograniči samo na stvari koje pripadaju ljudskim čulima, dok duhovnost nadilazi čula. Ako želite da razumete prirodu duhovne snage, možete to učiniti samo preko duhovnosti, a ne preko nauke. Nauka je uspela da rasvetli samo deo kosmičkog fenomena..."


Tokom svog života, Sai Baba je zaradio ogromno bogatstvo koje je, uz pomoć svoje organizacije, uložio u finansiranje zdravstvenih i obrazovnih projekata u Indiji, uključujući bolnice i klinike koje su tvrdile da mogu da leče bolesti koje moderna medicina ne može.


Sai Baba je umro je 2011, u svojoj 85. godini. Iza njega je ostala nerazjašnjena enigma, da li je on, zaista, bio veliki svetitelj 20. veka, ili, kako mnogi tvrde, nenadmašni prevarant, koji je tokom svog života osvojio milione pristalica širom sveta.


vesti.

Šta je rekao o zaljubljenosti:

2.4. Zaljubljenost je spram ljubavi kao praznovjerje spram mudrosti
Kada bi ljudi doista znali što je zaljubljenost (i kada bi imali živući primjer prave ljubavi) vjerujem da bi se možda i stidjeli reći ono što obješenjački znamo reći: ”ah, zaljubio/la sam se”. Uz današnji odgoj, stanje naših roditelja, pop kulturu i mašineriju Hollywooda koja je komercijalna vizija jednog izvitoperenog društva i destruktivnog pogleda na ljubav, čovjeka, život i svijet – zaljubljivanje je nešto što se podrazumijeva i ohrabruje, umjesto da se o tome educira ljude. Ljudi su danas ciljano i masovno cijepljeni protiv mentalnoga i duhovnog zdravlja.
Zaljubljenost, koliko god opojna , nije više od simptomatične zamke biološkog impulsa, izraz narcisoidnosti i patologije vašeg osobnog obiteljskog obrasca. Poražavajuće? Da. Vrlo. Zaljubljenost je jedna podla prevara našeg biološkog i psihološkog ustroja. ”Od svih zabluda vezanih uz pojam ljubavi, najsnažnija i najuvjerljivija jest vjerovanje kako je ”zaljubljenost” ljubav ili bar jedna vrsta očitovanja ljubavi. … zaljubljenost je specifično erotsko iskustvo povezano sa seksom…zaljubljujemo se kada smo svjesno ili nesvjesno seksualno motivirani” dr. S. Peck
Paradoksalno, zaljubljena osoba nema nikakve veze sa osobom za koju gaji ove osjećaje. Ta osoba nije uopće ona sama, već nešto drugo! Ona predstavlja idealiziranu sliku, ne čak samo nje, već sliku nas samih koju mi vidimo da ta osoba ima o nama. U ovome se krije vrhunski narcizam svake zaljubljenosti! Mi nismo zaljubljeni ni u šta drugo već u naš odraz zrcaljen u onoj drugoj ”savršenoj osobi”! Njeno savršenstvo je i naše vlastito (lažno) savršenstvo3. Ona je potvrda onoga što nismo, a željeli bi biti: potpuni! Ona postaje mi, mi postajemo ona! Zaljubljenost je jedno prirođeno, hormonski inducirano stanje velikog stresa i kemijskog disbalansa. Sezona parenja na ljudski način sa pregrštom lažnih predodžbi i konstantne želje i potrebe, gladi i eroticizma, umotano u osobni oblik tradicije znane kao ”romantika”. Ništa više. Nema niti malo istine u zaljubljenosti, iako postoji istina o zaljubljenosti. Ona nije lijepa. Zaljubljenost je slijepa i opsesivna iluzija obožavanja samoga sebe, proizašlo iz osjećaja vlastite nedostatnosti, samoće i odvojenosti.
Nije problematično ovo ne znati sa 15 ili 18 godina, no kada prevalimo dvadesetu ili dvadeset petu bilo bi nam zbilja od velike koristi. Pelene su možda mekane i tople, ali zašto nositi vlastiti izmet sa sobom gdje god idemo – ako nije nužno?
”Privremeno rušenje granica ega od kojih se sastoji zaljubljivanje jest stereotipna reakcija ljudskih bića na unutarnje seksualne porive i vanjske seksualne stimulanse, čija je svrha povećanje vjerojatnosti parenja i povezivanja kako bi se produžila ljudska vrsta. Zaljubljivanje je prevara kojom se služe naši geni kako bi nam zamazali oči i namamili nas u brak. ” – sažeo je Scott Peck, pišući predivno o ljubavi i svemu onome što ljubav nije. Koliko god zaljubljivanje bilo iluzorna farsa, stres, erotsko iskustvo ili pak odraz našeg obiteljskog obrasca, gotovo svatko će ju iskusiti i moći učiti iz nje. U tom kontekstu ono je vrijedno iskustvo, vjerujem da je posve neizostavno u procesu odrastanja, kao što je korisno ako smo uspjeli nešto naučiti iz njega. Dobro pravilo nalaže: ne postoje pogreške, samo učenja ili način kako nešto ne činiti.

Vesna Krmpotić o Sai Babi

Vesna Krmpotić: Promjena svijesti je promjena svijeta

Nije nam dobro zato jer nismo ostvarili sebe i svoje mogućnosti, kao ni svoju sposobnost da razumijemo, shvatimo i želimo pomoći nekome. Na tome nismo radili. To se gura u stranu. Sve se drugo može naučiti – i voziti automobil ili avion, i matematiku i fiziku, ali ako nemate karaktera onda je to opasno. Promjena svijesti zaista je promjena svijeta. Vrlo jednostavno 
Vesna Krmpotić predstavila je u Rijeci svoju novu knjigu »Portret majke Indije«, što je njezina 108. knjiga. Ova poznata pjesnikinja, književnica i prevoditeljica u ovoj je poetskoj monografiji sakupila znanja i iskustva o Indiji, zemlji koju beskrajno voli, ali i razumije – kako je na riječkom predstavljanju kazao indolog Igor Grbić. 
 Veličinom opusa i recepcijom, kako unutar struke tako i među širom publikom, Vesna Krmpotić zauzima posebno mjesto na književnoj sceni. O tome svjedoče brojne književne nagrade, ali i iznimna čitanost njenih djela. U novoj knjizi »Portret majke Indije« autorica iznova uranja u neiscrpan izvor inspiracije, koji u njenom slučaju predstavlja Indija, zajedno sa svojom poviješću, kulturom, filozofijom i načinom života. 
 Ovo je vaša 108. knjiga, čime se kao i u vašoj najvećoj pjesničkoj zbirci u svjetskoj književnosti »108 x 108« iznova pojavljuje ovaj broj. Je li to slučajno ili brojka 108. krije dublju simboliku? 
– Kao prvo, mislim da ništa nije slučajno. Broj 108. je specifičan i prema indijskom brojevnom sustavu zbroj tih brojeva čini devet, a devet je u tom sistemu najveći broj. U tom pogledu na svijet devet je jako znakovit broj. Kad je došlo do 108. knjige, ja koja sam inače brzopisna stala sam i dvije godine nisam mogla ništa. Čekala sam da se stvar izjasni. Nisam znala je li došao kraj ili je trebalo samo odraditi neku pauzu. Poslije dvije godine počela sam pisati novu knjigu. 
 Oznaka »majka« sadržana u samome naslovu knjige želi nas upozoriti da mi mnogo toga u našoj kulturi i načinu života, a naročito u jeziku, dugujemo kulturi i civilizaciji stare Indije. Mnogi narodi koje smatramo europejskim – romanski, germanski, slavenski i drugi, zapravo su došljaci u Europu. Trebalo bi promijeniti pogled na povijest, a to je mnogima jako teško. Uopće promjena u gledanju na stvari uvijek doživljava veliki otpor. Međutim, kasnije sve pođe svojim putem i kao da otpora nikada i nije bilo. 
  

Indija nije Inđija

Koje su najvažnije stvari koje vas je Indija naučila i što svi mi možemo učiti od te, kako kažete, čudesne zemlje?

– Ono najvažnije što sam naučila od Indije je to da je sve ono što tražimo izvan nas prisutno u nama, uključujući i ono najviše što zovemo Bog. Sve je u nama, a mi idemo u crkve, džamije i tako dalje. Nemam ništa protiv toga, ali Bog je u nama kao jedna suština koja čeka da je otkopamo i prepoznamo. To je ono što se u Indiji može vidjeti u svakom trenutku i takav je stav te civilizacije. Prvi put otišla sam u Indiju kad to nikome nije padalo na pamet. Bilo je to početkom 1960-ih godina. Živjela sam u Zagrebu i imala sam jako dobro namještenje. Odmah iza ugla moje ulice, Amruševe, na početku Jurišićeve nalazila se Radio stanica Zagreb. Tada još nije bilo televizije. Na radiju sam uređivala poeziju i esej i plaća je bila odlična. Jednoga dana nazvao me profesor Ivo Hergešić. Budući da sam u to vrijeme napravila prvi hrvatski prijevod Tagoreova »Gitanjalija«, Hergešić mi je rekao za ponudu indijske vlade za studijski boravak u Indiji. Odmah sam pristala, a profesor Hergešić me upozorio: »Nisam vam ponudio Inđiju nego Indiju!« Bila sam pozvana na razgovor i profesori Ivo Hergešić i Rudi Filipović pokušali su me odgovoriti od toga, pitajući me znam li ja što su to amebe? Unatoč njihovom odgovaranju prihvatila sam ponudu i otputovala poluteretnim brodom za Indiju, jer tada nije bilo zračne linije. Putovanje je trajalo dvadesetak dana i bile je predivno. Putem sam vidjela mnogo toga. Kad smo stigli u Bombaj, današnji Mumbai, stupivši na kopno osjetila sam kao da sam došla u svoju domovinu. Od tog prvog do posljednjeg koraka sve je bilo divno. Na svoja putovanja po Indiji uvijek sam išla sama. Nitko nije bio napastan i grub, niti je bilo opasno. Verala sam se po hramovima, što je bilo zabranjeno. Čuvari nisu mogli vjerovati da sam se mimo njih skrivećki popela. Htjela sam izbliza vidjeti detalje i snimiti ih. Uvijek sam tražila odgonetke na neka naša bitna ljudska pitanja, a najviše sam ih nalazila u Indiji. 
U »Portretu majke Indije« ukazujete na Indiju kao izvorište europskih jezika i kultura, što se često prešućuje. Zašto? 
– To je pogled na tu civilizaciju i kulturu koji nama nedostaje i kojega smo zanemarili, što nesvjesno što svjesno. Taj pogled zavrijedio je da poslije tolikih stoljeća stane pred nas i da nas pozove da promijenimo pogled na svoju povijest. U školi smo, na primjer, učili da su Slaveni došli s Karpata. A ne pitamo se kako su tamo dospjeli. I ime Hrvati, i naš jezik i slavenski panteon potječu iz Indije. I imena Vesna, Davor, Perun i Regoč vuku korijene iz sanskrta. Ima još mnogo tih primjera i ne smijemo to ignorirati i reći da je to slučajno. O tome svjedoče jezik, običaji i toponimi. Trebamo shvatiti da smo došli iz jedne daleke zemlje i kulture. Prema tome postoji otpor, što je otpor novoj slici svijeta. A uzrok otporu je strah da će se nešto urušiti. Istinski radoznalci, kojima je zaista stalo do toga da znaju istinu, su rijetki. Njih su koliko su mogli gurali u stranu. Sad i Bosanska piramida doživljava nešto slično. 
  

Otkrivanje božanskog

U potrazi za duhovnošću ljudi sa Zapada često odlaze upravo u Indiju. Koji je tome razlog?
– Nisam sigurna je li baš tako. Ide se i u zemlje koje imaju katoličku, pravoslavnu i islamsku tradiciju. Međutim, u Indiji sve tri vjere, uključivši i neke druge, imaju svoje vrlo ugledno mjesto i dolaze im poklonici. Tamo nema podjele na bolje i lošije, važnije i manje važno, nego se poštuje sve što ima isti cilj – da se čovjeka osposobi da bude do kraja on sâm, odnosno da otkrije božansko u sebi. 
Koliko se Indija promijenila od vaših prvih odlazaka do danas, kad i ta zemlja ne može izbjeći globalizaciju i druge utjecaje?
 – To je nemoguće izbjeći, jer je i Indija upletena u događanja širom svijeta. Situacija više nije bezopasna. Razlog su i pakistanski buntovnici, za koje nije jasno protiv čega se točno bune. Nekad u Indiji toga nije bilo. Moglo se najviše plašiti nekoga tko bi nešto sitno ukrao. Žena koja sama putuje Indijom predstavljala je malo čudo. Za svojih boravaka u Indiji osjećala sam se sigurno i bila sam dobro primljena. Danas je manje sigurno, jer je nažalost iz Pakistana i nekih drugih dijelova svašta prodrlo u Indiju. To je najviše prisutno u velikim gradovima, no ako zađete u središnju Indiju tamo ste sigurni i ljudi vam nude pomoć. Sjećam se da sam jednom išla pješice cestom kojom voze samo autobusi i pokoji automobil. Izdaleka sam vidjela čovjeka s dugom kosom i u indijskoj nošnji, koji mi je izgledao kao svećenik ili jako duhovna osoba. Kad mi se približio, mogao je svašta učiniti i nitko to ne bi vidio. Međutim, on se pomaknuo u stranu, poklonio se i pustio me da prođem. 
U posljednje vrijeme često smo gledali vijesti o nasilju nad ženama u Indiji, silovanjima i ubojstvima. Što to govori o položaju žene u Indiji?
– To je posljedica utjecaja o kojima sam govorila. I mene je zapanjilo što se dogodilo. Kad sam odlazila u Indiju malo me smetalo što je žena u drugom redu, ali mi se nije činilo da su one zbog toga bile nezadovoljne. U obiteljima gdje je vladala harmonija, nije se osjećala razlika u položaju muža i žene. U nekim selima žene nisu smjele isto što i muškarci, ali nasilja nije bilo. Također nije bilo ni razbojstava. 

  Pet vrijednosti

Kroz vaše zbornike ljudskih vrijednosti zalažete se za drugačije školovanje, kakvo nude programi duhovne obuke. Što po vama nedostaje službenim sustavima obrazovanja i što bi trebalo mijenjati?
 Te su škole Saijevo djelo i ima ih širom svijeta. Samo u Americi djeluje ih više od stotinu. Ali to se previše ne razglašava, nego više ide iskustveno i usmenom preporukom. Prošle godine, na plakatu u povodu obilježavanja moga 80. rođendana u Dubrovniku, istaknula sam: »Promjena svijesti=promjena svijeta«. Mladićima i djevojkama treba probuditi svijest tko smo mi i zašto smo tu. Kad dođete u kontakt s djecom koja pohađaju takve škole, vidite da je to itekako izvedivo. U Kanadi postoji ogromna škola u kojoj učenici imaju fenomenalne rezultate u postizanju znanja i vještina, a istovremeno su odlični u ponašanju. Sposobnost da razumiju druge kod njih je daleko naglašenija. Ono što nam nedostaje – a nama na Balkanu nažalost još i više – je da mi ne radimo s djecom na tome da probudimo ono što već imaju u sebi. Ne postavljamo im pitanja i izazove koji će iz njih izvući njihovo znanje koje ima svako ljudsko biće. To se zapusti i smatra se da to nije važno, da je smiješno i staromodno. Davno sam to pokušala predočiti ministrima u Hrvatskoj i Srbiji. Neki su se složili, a neki rekli da je prerano. 
 Onda sam sačinila pet udžbenika, koji govore o pet vrijednosti koje čine osnovicu duhovne kulture, a to su istina, ispravno postupanje, mir, ljubav i nenasilnost. Na 4.000 stranica sakupila sam priče širom svijeta i vremena. U njima je sve rečeno. Kad je rat završio, otišla sam u Vukovar koji je bio jedan od najviše ranjenih gradova. Došla sam u vukovarsku gimnaziju, gdje su doveli starije razrede da s njima razgovaram. Rekla sam im da nisam sigurna kako bi trebalo odgovoriti na pitanje iz jedne keltske bajke. Ona počinje rečenicom: »49 dijelova u čovjeku je ljudskih, a jedan je vilinski«. Taj vilinski dio odnosi se na ono što je produhovljeno, božansko. Stvar je u tome da jedna jedina stvar ako je probuđena, upotrijebljena i osviještena može izaći na kraj s ovih 49 preostalih. Djeca su sve to dobro razumjela i počela govoriti ono što ih nikad nitko nije pitao. Ona neke stvari znaju i to treba ohrabrivati. Onda i sve ostalo ide mnogo lakše – i učenje je brže, a ponašanje odgovornije. Važno je da to jedno po kojemu čovjek i jest čovjek probudimo. Sustav obrazovanja je takav da mladim ljudima dajemo samo znanje i učimo ih kako da rukuju nekim spravama, koje mogu biti upotrijebljene i u vrlo zle svrhe. Nedostaje ono bitno. Pa zapitajte se kako je nastala riječ obrazovanje? Po obrazu, a obraz je karakter. Ako nemaš obraza, nemaš ni karaktera. 
 No, nakon takvog obrazovanja dolazimo u realan svijet koji je vrlo grub i materijalistički nastrojen?
 – Mi tu djecu ne vodimo u vilinske priče, nego samo u njima budimo razumijevanje zbog čega nam nije dobro. A nije nam dobro zato jer nismo ostvarili sebe i svoje mogućnosti, kao ni svoju sposobnost da razumijemo, shvatimo i želimo pomoći nekome. Na tome nismo radili. To se gura u stranu. Sve se drugo može naučiti – i voziti automobil ili avion, i matematiku i fiziku, ali ako nemate karaktera onda je to opasno. Promjena svijesti zaista je promjena svijeta. Vrlo jednostavno. Školovanje je strašno važno da djeca sama dođu do nekih odgovora, da otkrivaju neka svoja znanja i slutnje. Tako razvijate nutrinu koja je najbogatija u čovjeku. Ali ako nije poštovana, cijenjena i korištena onda će polako zakržljati. 
  

Brzo pisanje

Što je za vas, nakon tolikih knjiga, pisanje?
 – U rukopisu imam još 70-ak knjiga. Jako brzo pišem. Sjednem u vlak iz Beograda za Zagreb i obratno i napišem 482 pjesme, pa izračunajte koliko je to pjesama na sat. To mi ljudi teško vjeruju. Pišem rukom, a poslije unesem u kompjutor. Čak i zaboravim što je sve napisano, pa se kasnije začudim. Kad pustite da vas to obuzme, onda ste poput olovke u ruci glavnoga pisca. Nemate nikakvu brigu, nego jedino to da je pravopis u vas ugrađen i da održavate oštrinu šiljka za pisanje. Vodi vas ruka koja diktira pjesmu, dramu ili prozu, a najvažnije je da ste u slozi, a ne u raskoraku s njom. Osjećate se lijepo i onda je sve lako. Neki moji kolege ne bi se baš s time složili. Ovo pisanje je kao diktat.

Vesna Krmpotić - književna sljedbenica indijskih mudraca
Razgovor s pjesnikinjom, spisateljicom i prevoditeljicom hrvatskog podrijetla s beogradskim prebivalištem, koja je nedavno u Zagrebu predstavila zbirku svjetskih bajki u pet knjiga, o životu s jugoslavenskim veleposlanikom, smrti sina, boravku u Indiji i iskustvima druženja sa Sai Babom
Posljednje dvije predstavljene antologije izdao je zagrebački Profil, a prve tri tiskane su u Beogradu gdje Vesna Krmpotić živi.Pjesnikinja, prozna spisateljica i prevoditeljica Vesna Krmpotić predstavila je u Zagrebu svoje petoknjižje, osebujne zbirke priča i bajki sa svih strana svijeta. Autorica koja je karijeru započela kao zapažena pjesnikinja među prvima je u Hrvatskoj počela izučavati i prevoditi indijsku književnost. Sa suprugom, jugoslavenskim veleposlanikom, živjela je u Egiptu, SAD-u i Gani, a najveću je pozornost čitatelja privukla njezina knjiga “Brdo iznad oblaka”, originalna posveta njezinu sinu Igoru, koji je s četiri godine obolio od leukemije. Dok se u SAD-u borila za sinov život, upoznala je učenje Sai Babe, koje je presudno utjecalo na njezin život i pisanje. Posljednje dvije predstavljene antologije izdao je zagrebački Profil, a prve tri tiskane su u Beogradu gdje Vesna Krmpotić živi. “Vi ovdje brundate na milijun stvari, dođite malo u Beograd, vidjet ćete sve te probleme uvećane”, kaže ona o dojmovima nakon što je stigla u Zagreb.
Školska bi naobrazba na prvo mjesto morala staviti odgoj vrline i karaktera, jer nam o tome ovisi budućnost Vesna Krmpotić smatra da su djeca u školama samo konzumenti LEAD Kad sam upitala profesora na studiju psihologije hoćemo li govoriti o psihi, on je rekao: kolegice, trebali ste studirati teologiju LEAD REPRESIJA KAPITALIZMA Pogledajte koliko danas djevojaka žudi za ponižavajućim podijem gdje će za novac iznajmiti mladost i tijelo. Pa onda zatiruća podkultura lažnog folka, novokomponirani genocidNACIONAL: Koliko ste točno knjiga objavili? – Ukupno 75, s tim da mi još dvije uskoro izlaze. Ali tu su i neka ponovljena izdanja.
NACIONAL: Raos je izračunao da su članovi DHK u prosjeku napisali 0,9 romana. Vi ste napisali knjiga koliko i četvrtina članstva. – Pisanje je moj kontakt sa sobom. Drugim riječima, užitak. A ne smatram da sam posebno marljiva. Ja sebi svašta priuštim, nisam asket, često putujem, mnogo vremena provodim s ljudima, mnogo spavam. Ne pretrgnem se, dakle, od posla. Na pitanje koje mi često postavljaju, kad sve to stignem, obično kažem da se nađe vrijeme za ono što voliš. Ja pišem hitro, kao da prepisujem s table, ne vraćam se na “prepisano”, ne ispravljam. To je valjda razlog.
NACIONAL: Pet knjiga koje ćete predstaviti u Zagrebu sigurno nisu napisane u dahu i bez ispravka. – Ne, ne. To je potpuno drugi stil. Zato mi je to i bilo poprilično naporno, prikupila sam cijelu biblioteku, morala puno čitati da bih našla prave i najpravije priče, zagonetke ili poslovice. Da bih, dakle, izabrala, prevela, uskladila pitanja, izmislila igre, predložila načine stihovanja. To je bio trud i znoj, sve drugo je leptirov let.
NACIONAL: Zašto ste sastavili tih pet zbornika? – Svaki od tih zbornika, možemo reći antologija, posvećen je jednoj bitnoj ljudskoj vrijednosti. Idu ovim redom: istina, ispravnost, mir, ljubav i nenasilje, ili bolje, nenasilnost. Zašto tim redom? Zato što čovjek mora najprije saznati istinu da bi mogao odlučiti što je dobro, a što nije, što ispravno a što neispravno. Tek kad svojim životom ostvari sklad između misli, riječi i djela, kad postigne onaj znak jednakosti između “zvjezdanoga neba nad nama i moralnoga zakona u nama”, doživljava nešto što zovemo mir. No ja bih radije koristila riječ spokoj. U spokoju, u stišanosti uma i njegovih oluja, čovjek može osjetiti i otpečatiti ono što je bitno u njemu, a to je ljubav. Četvrta je od vrijednosti, eto, ljubav. Peta je nenasilnost, stav kojim prepoznajemo sebe u svemu oko sebe. Udarac po drugome je udarac po sebi. I obratno, kruh bačen niz vodu, vraća nam se od izvora. To je zakon uzvrata ili učina koji neminovno stiže učinitelja. Indijci bi rekli: zakon karme. Mislim da nema kulture širom globusa gdje taj zakon nije osviješten i naglašen, kako u iskustvu naroda, tako i u riječima mudraca i svetaca. Krist je o njemu nedvosmisleno jasno izrekao slavnu rečenicu o sjetvi i žetvi. To je peta ili krunska vrijednost, otkriće svijeta i bližnjih kao suštinske sobosti, a to znači božanske sobosti, ma kako i koliko ta božanskost bila zakrinkana.
NACIONAL: Priče su iz vaših zbornika namijenjene u prvom redu djeci? – Ne samo djeci. To bi jako dobro došlo i nama, ali većina nas smatra da nam ne treba nikakva reedukacija. Djeca su otvorena vrata, za vratima je blago. Odnosno, djeca imaju u sebi još neokrnjene vrijednosti koje sam spomenula. Još uvijek nisu gurnute u stranu, podcijenjene, zapretane. Može ih se još osvijestiti, ohrabriti da rastu i da se usprave u snazi. Načelo ove edukacije nije samo unošenje u um čovjeka, nego u prvom redu iznošenje na vidjelo čovjekova urođenog blaga. Pet temeljnih vrijednosti nije nešto smo izmislili, nego nešto s čim smo rođeni. Nismo izmislili ljubav, istinu i spokoj, oni su nam dani kao popudbina. Školska bi naobrazba na prvo mjesto morala staviti odgoj vrline i karaktera, jer nam o tome ovisi budućnost.
NACIONAL: Ne mogu zamisliti naše škole da se time bave. – Pa ipak, sve je to jednostavno i kad takav prilaz nekomu opišete, on će reći: da, naravno, tako je. Međutim, u praksi to gotovo nigdje ne susrećete. U većini škola njeguju se predavanja, djeca su konzumenti. Vi ćete reći da drukčije i ne može. Ispričat ću vam jednu anegdotu o Gandhiju, odnosno o istinskoj edukaciji za kakvu se zalagao. Jednom je posjetio neku elitnu školu. Školnici su ga željeli impresionirati opremljenošću laboratorija, dvorane za tjelovježbu itd. Onda su, u zbornici, nastavnici jedan po jedan prilazili Gandhiju da bi mu se predstavili. Gandhi je svakoga pitao što podučava. Odgovarali su zemljopis, matematika, književnost… Na posljetku je Gandhi rekao: “Vrlo dobro, no tko od vas podučava djecu?” Eto vidite, između ova dva stava zjapi ponor. Jesu li predmeti i informacije cilj ili su sredstvo? Nije li cilj da pomoću predmeta potičemo urođenu svijest o dobru, istini, i ljubavi, da ne svodimo etiku na pusti predmet nego na način života? Bez obzira na to kakva je ekonomija, kakve su tehničke mogućnosti oko nas, kakva nam je plaća, društveni položaj itd., mi ćemo kao ljudi izgrađene duhovnosti uvijek postupati na pravi način. Tvorac ovoga sustava naobrazbe, Sathya Sai Baba, kaže da je “edukacija kojoj nije cilj karakter ne samo beskorisna nego izrazito opasna”.
NACIONAL: Ali djeca će odrasti i onda će se opet naći u društvu koje od njih zahtijeva da budu bez karaktera. – Da, ali će se mnogo lakše oduprijeti sirenskim pozivima na beskrupuloznu sebičnost. Svijest o sebi kao o duhovnom biću moćna je obrana. Vaša primjedba ima smisla, ali složit ćete se sa mnom da će čovjeka odgojena u takvu duhu biti teže nagovoriti da ugrozi bližnjega ili opljačka banku nego nekoga tko nikada nije taknuo osnovicu svojega bića.
NACIONAL: Poštovanje koje imate prema djeci vidjelo se i u “Brdu iznad oblaka”, kad ste se potpuno povukli da biste zapisali riječi svojega sina. – Igor je bio vrlo posebno dijete, iznimna duša, a zbog onoga u čemu se našao, njegova se posebnost brzo razvijala i dosegnula nevjerojatne razmjere. Ja sam bila ponizan zapisivač onoga što je govorio, jezikom koji mu je bio na raspolaganju, ali o otkrićima koja su nedvosmisleno otkrića prosvijetljena uma.
NACIONAL: I to ste pisali u Gani, odsječeni od svijeta, u situaciji državnog udara. – Ni telefon nije radio, ni pošta. Nisam više imala izgovora, morala sam pisati taj referat s bojišta, to “Brdo iznad oblaka”. Drugi način kontakta sa sobom i svijetom nisam imala. Morala sam. Možete se pogađati sa svojim disanjem, možete ga usporavati, ali ne možete ne disati.
NACIONAL: Mislite li da je dijete tabula rasa u koju se može upisati što se želi? – To da je čovjek tabula rasa i da mi možemo svašta pisati po tom ekranu, kakvi su već zahtjevi vremena, mislim da je najveća medvjeđa usluga koju možemo učiniti svojoj djeci i budućnosti. Mislim da je čovjek došao na svijet kao ratnik, treba mu samo pokazati da nosi u ruci mač. To je cijela priča o odgoju, i o pet bitnih, usađenih-u-nas vrijednosti.
NACIONAL: Zašto niste željeli studirati književnost nego ste upisali psihologiju? – Vjerojatno nisam dovoljno cijenila ono što mi je bilo dano, jer mi je to bilo lako. Kad netko nešto ima, misli da to nije tako vrijedno kao nešto oko čega se treba mučiti. Ali ono što je jako u vama kad-tad zatraži svoj prozor da pogleda u nebo. Jako sam se razočarala u psihologiji, misleći da ćemo proučavati psihu. U ono davno vrijeme vladao je tvrd socijalizam, nije se smjelo pričati ni o duši ni o duhu. Uza sve to, na psihologijskom institutu pročelnik profesor Zoran Bujas imao je striktno bihevioristički stav, sve se radilo izvana, mjerila se sposobnost razlikovanja intenziteta između podražaja i podražaja, između podražaja i osjeta, niz vrlo mjerničkih i laboratorijskih stvari, žabe i statistika, na kraju faktorska analiza. No fiziologija mi je bila uzbudljiva. Nakon ne znam koliko mjeseci profesor nas je pozvao, bilo nas je tridesetak, i pitao nas imamo li primjedbe i što bismo željeli pitati. Nitko nije ništa rekao, još smo svi bili malo ustrašeni, nesigurni. Na kraju sam ja izmucala svoje pitanje: “Svašta slušamo, profesore, statistiku, fiziologiju, povijest, ali kad ćemo nešto reći o psihi?” On me pogledao i rekao: “Kolegice, vi ste promašili fakultet. Trebate ići na teologiju.” Ipak sam završila psihologiju, ali potpuno svjesna da to što tražim nije tu, da mi je tražiti dalje i drugdje.
NACIONAL: Umjesto na teologiju otišli ste u Indiju i to kad nitko tamo nije htio ići. – Ja sam otpočetka shvatila da se u Indiji nalazi ključ za mnoga naša vrata. Shvatila sam to dok sam još slušala statistiku i usput prevodila Tagorea. To je bilo prvo izdanje “Gitanjalija” u Jugoslaviji. Poslije sam radila u literarnoj redakciji Radija Zagreb ? tad još nije bilo televizije ? i jednog me dana telefonom pozvao profesor Ivo Hergešić. Bilo je to doba nesvrstanih, bilateralne koegzistencije, Tito-i-Nehru parade, pa je bilo stipendija za Indiju koje je malo tko koristio, dok su Indijci dolazili k nama studirati brodogradnju i razne druge znanosti. Profesor Hergešić je rekao da me dužnosti radi pita jesam li zainteresirana za stipendiju, a ja sam rekla da jesam. “Pa stani”, rekao je on, “nije to Inđija, nego Indija.” Pozvao me u dekanat, bio je tamo i profesor Rudi Filipović, pa je počelo ovako: “Imaš li neko radno mjesto?” “Imam.” “Je li dobro plaćeno?” “Odlično, zaradim još dvije plaće na novinarske bodove.” “Imaš li stan, gdje stanuješ?” “Imam lijep stan, odmah iza ugla, u Amruševoj.” “Pa što nije u redu?!” “Sve je u redu, ali ja hoću u Indiju.” “A znaš li što su amebe?” “Znam.” I tako sam otišla u Indiju 1962., i ostala nepune dvije godine.
NACIONAL: I bili ste jedini strani student bengalskog? – Da. Uživala sam u tom jeziku, zvuk je čudesan, pun onomatopeja, čujete vjetar, kišu, prelijep jezik, pomalo nazalan, pjevan. Podsjećao me na francuski, ali je imao čujnu vezu s prirodom, bilo mi ga lijepo slušati i pjevati.
NACIONAL: Ondje ste upoznali svojega budućeg supruga, Radivoja Petkovića, jugoslavenskog veleposlanika, kojemu ste donijeli dosta neprilika? – Da, to je bilo pitanje biti ili ne biti, taj naš zabranjeni brak. Budući da nisam bila poćudna nadležnima, Radivoju je bio zabranjen brak sa mnom. Budući da je bio neposlušan, opozvali su ga u Beograd, a ja sam pošla s njim. I upravo kad se spremao drugi udar, Rankovića su smijenili. Pustili su nas tada na miru, ali ne sasvim. Ja nisam bila član Partije, niti mi je padalo na pamet da budem, kako se pristoji u tim strukturama. Dogodilo se da sam jednom na prijemu nosila križić. Podigla se frka oko križića. Danas je to smiješno, a onda je to bio šamar ulozi koju je igrao moj muž i svi oni. Nisam ja križić nosila da bih nekoga izazivala, to bi bila presitna priča. Nego nisam mogla shvatiti da je jedan tako bitan simbol prognan iz naših života. Ideologija koja poželi zasjesti na mjesto religije u najmanju je ruku nerazumna. Danas su mnogi revni protivnici ondašnjega križića isto tako revno crkvoljubivi, i nose ne križić nego križ.
NACIONAL: Mislite li da je sa socijalizmom nestala represija? – Represija uvijek postoji, pitanje je tko je provodi. Nekada, u socijalizmu, represiju uma i slobodne misli provodila je država, vrlo nesuptilno. U neku ruku danas je mladima možda i teže, jer ta hidra jeftinoga glamura ima tisuću razigranih glava. U socrealizmu sve je bilo kvadratično i crno-bijelo, kao na šahovskoj ploči. A pogledajte koliko se sad podlih budalaština svakodnevno toči putem televizije i novina u naš fizički i mentalni krvotok! Koliko mladih djevojaka žudi za ponižavajućim podijem, gdje će možda postati misice ovoga ili onoga proizvoda, i gdje će izgubiti svoju ličnost i prirodu. I gdje će iznajmiti za novac onu najprolazniju stvar na svijetu, a to je mladost i tijelo. Pa onda ta strašna i zatiruća podkultura lažnoga folka. Novokomponirani genocid.
NACIONAL: Niste li malo previše optimistični u pogledu moći odgoja? – Sad je posljednji trenutak da preusmjerimo svoju energiju tamo gdje ona može biti djelotvorna. Mislim da pravi ulog u našu budućnost nisu brze ekonomske reforme ili veliki zahvati politike, nego rad na čovjeku, koji će poslije preuzeti odgovornost za naš svijet. Taj je rad spor, ali je najbrži put do preporoda. U komunizmu su neki iskreno vjerovali da je moguće izvojevati svjetsku pravdu u ime eksploatiranih, uništavajući tzv. klasne neprijatelje. Možda su sami sebe uvjeravali da u to vjeruju, ali bila je to njihova čvrsta točka u kozmosu. Taj angažman za druge i oko drugih. Bez obzira na to što se vrlo brzo izrodio u samoživu farsu. No što nam je danas i gdje je danas čvrsta točka u svemiru?
NACIONAL: Da, pa gdje je? – Unatoč bezobzirnosti življenja, čini mi se i nadam se da ne sanjarim pusto kad kažem da se sve više nazire pravo mjesto naše čvrste točke u svemiru: to smo mi, naša nutrina, naš duh, naša autohtona čovječnost. Put u nju, život s njom, samoostvarenje, ne može ostvariti netko drugi umjesto nas, nikakvo društvo, nikakva ustanova, nikakav sustav. Drugi mogu olakšati, pomoći svojim iskustvom i primjerom. Možda je ovo crno doba dobra škola da se vratimo istini vlastitoga bića, u kojoj su svi odgovori i sva moć. Zato ove knjige, one su moja i pasija i misija. No knjige su oruđe, sredstvo, a do nas je hoćemo li ili nećemo. Na kraju krajeva, moram reći da ovaj program obrazovanja nije samo lijepa priča nego stvarnost s rezultatima od kojih zastaje dah.
NACIONAL: On je utemeljen na učenju Sai Babe? – Da, njega je sredinom 80-ih počeo provoditi Sathya Sai Baba u svojim čudesnim školama. Milijuni ljudi širom svijeta zovu Ga Avatarom, to jest, Bogočovjekom. I ja Ga tako zovem, odnosno, smatram. Drugi Ga mogu zvati kako god hoće, mudracom, svecem, prosvjetiteljem, učiteljem, to je sve u redu. Da, Njegov je to program i njegov prilaz ljudskoj duši. Stara ljubav, nanovo otkrivena. Primjerice, naši preci nisu tek tako skovali ono “naobrazba” ili “obrazovanje”, dok su smišljali odgovarajuću riječ za pojam edukacije. Ključna je riječ obraz, a obraz je karakter. Njima je bilo jasno, a mi smo to zaboravili.
NACIONAL: Važno je imati čist obraz? – Kad ulažete u obraz, vi se obrazujete. Kad ulažete u obraz, dajete glas dobroti i ljepoti. Obrazovanje kojemu je cilj obraz, odgojna nastava, djeluje u svakoj sredini, neovisno o ekonomskoj situaciji, i u siromašnoj zemlji s puno problema i bolesti i u naprednom društvu. Gdje god je to započeto, u kojoj god sredini, rezultati su bili zapanjujući. Profesor Jumsai, ministar za prosvjetu Tajlanda, inače fizičar, jedan je od onih koji je omogućio meko spuštanje letjelice Viking na Mars. On se sam hrabro upustio u to da promijeni svijet i da počne od otužnoga predgrađa svojega grada. Otvorio je školu pet ljudskih vrijednosti u najgorem slumu Bangkoka, gdje se čak i mala djeca uče kraduckati gdje mogu. Kad je skupio tu dječicu, ušli su u učionicu i poredali cipele na ulazu, odnosno poredali su ih oni koji su imali cipele. Nakon nastave profesor je uvidio da su mu cipele ukradene. Ništa nije rekao, ali je na narednom susretu govorio o poštenju. Nakon nekoliko dana cipele su se vratile! Jumsai je rekao da ne zna kad se osjetio većim pobjednikom. Ta su se djeca promijenila, počela su mijenjati svoje roditelje, svoju sredinu i postupno su u tom dijelu predgrađa stali izumirati opušci, prljavština, sitne krađe i svađe. Rezultat toga je velika škola u Bangkoku i redefiniran program na razini ministarstva prosvjete Tajlanda, gdje je razvitak karaktera službeno proglašen ciljem edukacije! Slična stvar dogodila se u Harlemu. Viktor Kanu, koji je bio veleposlanik svoje zemlje u UN-u, i njegova supruga, bivša suradnica Kvame Nkrumaha, otvorili su takvu školu u Lusaki, a 1993. je zambijsko ministarstvo obrazovanja došlo gledati čudo: tzv. besprizorni, mali ulični kradljivci i propalice u drugim školama postali su uzorni đaci. To su rječiti primjeri. Nedavno su rektori 25 najuglednijih sveučilišta u Indiji posjetili Babu da bi proučili i prenijeli njegov program na sveučilišnu razinu. Novi predsjednik Indije Kalam atomski je fizičar i po vjeri musliman. Odmah po svojemu izboru za predsjednika, posjetio je Babin ašram, gdje je održao govor založivši se za to da se program pet ljudskih vrijednosti uvede u sve škole zemlje. A i toliki drugi širom svijeta rekli su nešto tako.
Ako je duhovnost prava čovjekova priroda, onda je valja njegovati. Ako su religije izrazi te suštinske duhovnosti, onda ih valja poštovati i slijediti. Ne samo da istočnokršćani štuju zapadnokršćane, i obratno, kao i sve druge varijante kršćanstva, nego bi trebali štovati i poznavati druge daleko starije religije, kao što su hinduizam i budizam, i one mlađe od sebe, kao što je islam. U programu o kojemu cijelo vrijeme pričamo nijedna religija nije podcijenjena, kao što nijedna nije precijenjena. Sve su latice istoga cvijeta. A cvijet je cvijet zahvaljujući svim svojim laticama.
Biografija
Vesna Krmpotić, rođena u Dubrovniku 1932.
diplomirala psihologiju i engleski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te bengalski na Filozofskom fakultetu u New Delhiju
1961.-1962. urednica u Književnoj redakciji Radija Zagreb
1962.-1964. studira bengalski u Indiji
1967.-1971.boravi u Kairu gdje joj se rodio drugi sin Igor, koji je s četiri godine obolio od leukemije
1973. odlazi u SAD gdje joj je suprug Radivoje Petković bio ambasador
1980. prvi put je posjetila Sai Babu
1981. preselila se u Accru u Gani gdje je napisala knjigu o neuspješnoj borbi za sinov život
1987. “Košulja sretnog čovjeka”
1988. “Brdo iznad oblaka” za koje je dobila Vjesnikovu nagradu
2000.-2004. pet knjiga predstavljenih u Zagrebu

Kad noć zanoći na puteljcima

a mjesec iza oblaka zađe

šetači snova pripeme vesla

urone u zvjezdano more

svoje plave lađe

putnike k sebi zovu

sanjare blijedih lica

tad se oglasi

nespokoja nemirna ptica



zgasne krijesnica u travi

vile spletu bujne kose

ćuk se pritajeni javi

zadrhti mala kap rose



na prozor samoća legla

podbočivši rukama lice

dok kiša.meteora

. il..jato zvijezda

iznad osamljenog bora

poleglo ...nasred gnijezda !



šetači snova ulaznice dijele

za daleka putovanja

za malo novca

pregršt dobiješ sanja...



ljestve anđela

što dodiruju nebesa

važno je da putnik budeš

sa bezbroj adresa



što čuđenje nosi

u srcu ko malo dijete

i uspomenu pokoju

u očima trag ...sjete

Dokazani šarlatan i prevarant.

Sai Baba: Kosovo pod Đavoljom kletvom!

Gospodar zla (Satana) je na Kosovo bacio kletvu koja će trajati ceo milenijum i prestaće tek 2389. godine, napisao je u svojim zapisima Sai Baba, jedan od najpoznatijih indijskih ali i svjetskih gurua, verskih učitelja, iscelitelja ali i proroka.


Sai Baba, jedan od najpoznatijih indijskih ali i svjetskih gurua, verskih učitelja, iscelitelja ali i proroka


Sai Baba je pre dve godine preminuo u devetoj deceniji života. Sredinom prošle decenije u svojim hronikama zapisao je i sudbinu Kosova za koje je rekao da je "pod kletvom Satane u trajanju od hiljadu godina", piše pravda.rs.

Sai Baba, ili pravim imenom Satjanarajana Rahu, u toku svog dugogodišnjeg rada na polju onostranog ostavio je veliki broj zapisa koje je diktirao svojim sledbenicima, a oni zapisivali. Za mnoge je zapise tražio da budu objavljeni u godinama posle njegove smrti, za koju je inače prorekao tačan datum još 1985. godine.

U jednom od Sai Babinih zapisa o Evropi i sudbini starog kontinenta, indijski mistik i guru posebno je apostrofirao srpsku pokrajinu Kosovo, za koju je rekao da je pod vlašću Satane još od 1389. i bitke između Srba i Turaka.

"Gospodar zla (Satana) je na Kosovo bacio kletvu koja će trajati ceo milenijum i prestaće tek 2389. godine. Do tada će još mnogo krvi proteći tom zemljom. Tamo do te godine neće biti mira, a celi će ostali svet pokušati da uzme deo te zemlje iako je ukleta, i svi će znati da je ukleta ali će ih đavo terati na to", kaže Sai Baba.

Najpoznatiji mistik prošlog vijeka tvrdi i da će svijet tokom prve dvije decenije 21. vijeka biti na nekoliko koraka od početka Trećeg svjetskog rata ali da se on neće dogoditi sve do 2024. kada će ga inicirati SAD i Kina i koji će trajati godinu i po dana i biti vrlo krvav. Poslije toga čovječanstvo će krenuti stazama blagostanja i napretka.


vesti.

http://saibabaexposed.blogspot.com/

A veteran of the Sai Exposé from it's earliest days, Hari Sampath, has provided this report and his own reflections on Sai Baba's current situation:

Sathya Sai Baba's extremely negative karma accumulated for long has been slowly catching up with him and approaching fruition. The countless victims of this fraud, victims of false promises, sexual abuse, cheating, deception and every known act of Adharma had been put to physical , mental, emotional and spiritual misery for a lifetime, and the combined effect of these people's misery is certainly recoiling back on the collosal fraud Sai Baba.

Most people will remember that in the early days in the 1940's an old saintly man was brought to sb by his disciples. This man was considered a Guru locally, and had 2 stumps for his legs and was carried around by his disciples. Sai Baba publicly scolded him for that and instead of expressing even basic human sympathy, chided him for being a burden on his disciples by being dependent on them to be carried around. Now the wheel has come a full cycle and the poor, accursed wretched soul Sai Baba himself is being carried, wheeled around, and dependent on his personal staff for even performing basic physical functions.

So many thousands of people , promised "divine cures" and stuck to wheelchairs etc , having been cheated by this fraud and even abandoning conventional medical treatment for disabilities like Dorothy/Pink Twins among many others, people without physical vision, hearing, paralysis, mental ill health, and so many other types of physical disabilites, had been cheated deliberately by this false messiah of deception, and Sai Baba's karma has caught up.

Now he is reduced to a gibbering, senile, drooling, old fool, in a pathetic condition in full view of the world. He is dependent on his staff even for eating food, going to the toilet etc, what a cruel fate he has invited upon himself. His situation is so pathetic that he has asked his devotees to pray for him and also conduct healing yagnas etc.

The hand that promised to lift a "range of mountains" can't even cut a cake now or wear his dress properly when it slips !

The feet that promised to walk across the skies is unable to even hobble across the hall for a few feet !

While I do feel somewhat sorry for this pathetic condition, I also realise he has inflicted many many times more on innocent sincere seekers of God, who trusted him and were promised solace from all problems, only to be cruelly cheated for the most selfish of reasons by Sai Baba. At least God has been kind in dealing with Sai Baba in that there are people to attend to him and he has material comforts, but then these folks are also doing so so that they may share the loot gathered over years and for their own selfish ends.

Its got to a point that even the SSO officials and gangsters are sick of waiting on him hand and foot, and apart from the outward civil behavior in public, I know that in private they are quite rude to Sai Baba knowing he is an exhausted incapable senile old man, and also he had been putting many of these officials through his spiritual/divine bullying for years, now they are happy to get back at him. I believe these personal staff sometimes don't even respond promptly to Sai Baba asking to go to the toilet, resulting in even bed wetting at times. How terrible and sad. Just like an old, aged senile relative being barely tolerated because of his bank balance and hopes of being remembered in the will and legacy.

These people are just hoping Sai Baba dies soon, but I don't think he will die soon, because afterall the god of death is Dharmaraja or Yama, who himself wouldn't want to come anywhere near sb soon to put him out of his misery, such an extreme case of adharma is Sai Baba.

I in fact feel that Sai Baba's misery has just started and after losing his legs and one hand, soon he will lose his hearing, speech, eyesight and mental sanity, one by one, and his misery will be shown to the whole world, and he will be exposed for what he truly is : the retribution for a lifetime of massive fraud, debauchery, trickery and self seeking, for name and fame as God, resulting in an old age drooling, gibbering, legless, blind, speechless, paralysed and broken, and humiliated old wretch.

His life will indeed be a message to humankind. And it will end only when God finally acts mercifully to put him out of his misery.

It was not said lightly that "he whom the Gods want to destroy, they make him mad first", and we would see this too.

Hari Sampath