Trebinje: Pravi dragulj Hercegovine



ODUVEK je Trebinje lepotom i samosvojstvenom patinom plenilo posetioce, čak i one koji bi na putu do Jadrana samo svratili da predahnu i popiju kafu u hladu čuvenih platana. Ali, poslednjih godina, grad podno Leotara postao je pravi turistički hit. Odlazak u ovaj grad je svojevrsno hodočašće, važan čas književnosti i istorije, ali i mesto uživanja. Jer, Trebinje je grad Jovana Dučića, Vasilija Ostroškog, Tvrdoša, platana, sunca, vinarija..

Evo, još malo o Trebinju

Trebinje – kameni biser Hercegovine i najlepše 
predgrađe Jadrana


Ceo tekst

izvor Trebisnjice potopljen sada je tu Bilecko jezero

Prozor 1943

Prodavnica obuće Bata (s lijeve strane) koja je kasnije postala Borovo.


Tomáš Baťa (Zlín, 3.04. 1876. – Otrokovice, 12.07. 1932.) bio je osnivač poduzeća za proizvodnju obuće Bata i jedan od najvećih poduzetnika svoga vremena. Uveo je mnoge nove ideje u područje proizvodnje i prodaje proizvoda koje su utjecale na brojne buduće ekonomiste. Njegovi postupci i tehnologije bili su revolucionarni za tadašnje poduzetnike, a i danas se koriste kao primjer vrhunskog menadžmenta. Za svoje poduzeće, izgradio je grad Zlín te Borovo Naselje u Hrvatskoj.
Baťa je bio svojevrsni fenomen prvo u granicama ondašnje Čehoslovačke, a onda i šire. Među prvima je u svoju tvornicu uveo proizvodnju na tvorničkoj traci. Brinuo se za radnike, gradio im je smještajne objekte i brinuo se za njihovo obrazovanje. Podigao je i mnogo građevina, između ostalog, napravio je i Batin kanal.
Poginuo je u zrakoplovnoj nesreći


Po modelu svojih tvornica Bata, 1931. godine osnovao je tvornicu „Bata-Borovo“ oko koje se oblikovalo Borovo Naselje, danas gradska četvrt u Vukovaru[1] Godine 1936., naselje je imalo 122 zgrade izgrađene od neožbukane crvene opeke u kojima je živjelo 1,818 stanovnika.
Današnji HNK Borovo osnovan je 1933. godine kao Bata SK i bio je reklamna momčad tvornice Bata Borovo.

Zvornik 1872.

Moše Danon je zapamćen u tradiciji bosansko-hercegovačkih jevreja – Sefarda zbog svoje pobožnosti, pravičnosti i po neobičnom – prema narodnom predanju čudesnom – spasenju taoca, jevreja koje je Ruždi-paša u Sarajevu bio zatvorio i već osudio na smrt. Moše Danon je sahranjen kraj Stoca, gdje mu je sarajevska jevrejska zajednica podigla spomenik.
Narod je svake godine, oktobra mjeseca (4. marhešvana po jevrejskom kalendaru) hodočastio na njegov grob i slavio uspomenu na rabina Mošu Danona i njegove zasluge.

Jednog zimskog dana, u svom dućanu u Halačima na Baščaršiji, hadži Derviš, halač, otpočeo je svoj svakidašnji posao, pucanje pamuka i vune i nalaganje vunom jorgana, pamuklija i zimskih anterija. Odjednom, dođe mu na dućan jedan čovjek i zatraži groš milostinje. Iako preko volje, hadžija mu dade groš bez riječi, a neznanac zahvali i ode svojim putem.
Kažu da je od tog susreta s prosjakom hadži Derviš počeo da se bogati. Po vremenu je napustio zanat, počeo trgovati i ulagati novac u nekretnine. Svojim novcima platio je opravku Buzadžijine džamije, o čemu se ovako pripovijedalo:
–    Jedne večeri je sarajevski mualim, dječiji vjeroučitelj Mehmed Ramić, naišao pokraj Buzadžijine džamije i začuo prepirku bogatijih građana oko doprinosa koji je trebalo dati za opravku džamije. Te iste noći usnije Ramić san kako se pred Buzadžijinom džamijom dodjeljuje mjesto u raju i kako ga je zaslužio upravo hadžija Derviš Halač. Ujutro se Ramić uputi hadži Dervišu i ispriča mu šta je sanjao, a ovaj odmah odluči da on sam, bez ikog drugog, pokloni novac potreban za opravku džamije. I tako je, pričalo se, džamija opravljena.