Dugo je do jutra


Bio je jednom davno jedan vezir u Sarajevu, koji je imao običaj da uzme durbin i da gleda s pendžera, ne bi li gdje opazio čiju lijepu ženu. I tako opazi jedanput lijepu ženu nekog tabudžije, pa pošalje po nju sluškinju da dođe, da će biti vezirovica. Ali tabudžinica odgovori sluškinji da ona ima svog čovjeka, pa nije htjela doći veziru.
Vezir se razljuti, pa reče svom muhir-sahibiji da će tabudžiju posjeći. A muhur-sahibija mu odgovori da ne može čovjeka posjeći bez ikakve krivice. Onda vezir počne smišljati kakav uzrok da nađe. Najposlije opremi momka i zovne tabudžiju preda se, pa mu zapovjedi da od akšama do
sabaha nastruže i donese stotinu oka talasa. Kad to ču, tabudžija se uplaši, pa zatvori dućan i zabrinut ode kući.
Kad je došao kući, opazi žena na njemu da je kaharli, te ga zapita šta mu je, a on joj ispriča šta mu je vezir naredio. Ali mu žena reče:
–    Šta si se prepao? Dugo je od akšama do sabaha!
Zovne ga da s mirom večeraju, ali on ne može od brige da jede. Govori mu žena da se ne boji, da je dugo do jutra, ali džaba, on ne može da jede. Poslije večere, prostre žena da spavaju i zovne ga da legne, a on opet kaže da ne može ni da spava i tako ostane cijelu noć sjedeći. Kad bi pred sabah na jedan sat, kucne neko na avlijska vrata.
Ustane tabudžija da otvori, ali najprije upita ko je? Onaj reče:
–    Ja sam vezirov momak!
Tabudžija opsuje potiho i pomisli:
–    Što barem ne pričeka dok svane?
Otvori vrata pa zapita momka:
–    Šta ćeš?
A ovaj mu kaže:
–    Vezir je umro, pa me poslali kod tebe da mu napraviš tabut do sabaha.

Tabudžija brže-bolje otrči u svoj dućan, te do sabaha napravi veziru tabut.

Despića kuća je muzejsko-izložbeni objekat u Sarajevu, koji prikazuje kulturu stanovanja bogate, trgovačke, pravoslavne porodice Despić. Nalazi se u starom dijelu Sarajeva, nedaleko od Latinske ćuprije, na uglu ulica Obala Kulina bana i Despićeva. Građena je u nekoliko faza, u tri različita perioda. Najstariji dio datira iz 17. vijeka. Značaj kuće je u činjenici da su se u njoj odigravale prve klasične pozorišne predstave tako da se ovaj objekat može smatrati pretečom savremenog pozorišta u Sarajevu. Enterijer Despića kuće Sarajevo Porodica Despić je kuću poklonila Gradu zajedno sa još jednim objektom u kojem je danas smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Kuća je danas u vlasništvu Muzeja Sarajeva.
 Oko 1760. godine u Sarajevo iz Gacka stiže ćurčija Risto Slijepčević koji se oženio djevojkom Despinom sa kojom kupuje kuću u Latinluku oko 1780. Godine. Kuća se sastojala od podruma (magaze), jedne sobe u prizemlju i sobe na spratu.  Nešto kasnije su kupili još jednu kuću u blizini te su obje kuće stavili po isti krov.
Sinovi Riste Slijepčevića su po tadašnjem običaju, nazivani Ristići. Najpoznatiji član ove porodice je definitivno Makso Despić. Prema riječima Kuča, Makso Despić je bio najmarkantnija ličnost ove porodice. Rodio se u doba osmanske vladavine, živio je u vrijeme Austrougarske, a umro je u doba Kraljevine Jugoslavije. Bio je vrstan trgovac i čestit građanin Sarajeva. Dvaput je išao na hadžiluk u Jerusalim zbog čega je dobio nadimak Hadži-Makso.

Kuripešićev putopis je jedan od najstarijih putopisa po Balkanu u 16. vijeku, a najstariji je putopis kroz Bosnu u osmansko doba. Veći dio putopisa odnosi se na Bosnu. Donosimo vam dio u kojem autor govori o narodima i vjerama koje je zatekao na svom putu kroz Bosnu:

Tri naroda i tri vjere

- U pomenutoj kraljevini Bosni našli smo tri naroda i tri vjere. Prvo su starosjedioci Bošnjaci (Woßner); oni su rimo-hrišćanske vjere. Njih je Turčin, kad je osvojio kraljevinu Bosnu, ostavio u njihovoj vjeri. Drugo su Srbi (Surffen), koje oni zovu Vlasima (Wallachen), a mi ih zovemo Zigen (ĆIĆI,ČIČI) ili martolozima. Došli su iz mjesta Smedereva (Smedraw) i grčkog Beograda (griechisch Weussenburg), a vjere su sv. Pavle (Sanndt Paulus). Mi ih držimo takođe za dobre hrišćane, jer ne nalazimo nikakvu razliku između njihove i rimske vjere.
Treći narod su pravi Turci. To su naročito ratnici i stanovnici, koji vrlo tiranski vladaju objema prije spomenutim nacijama, hrišćanskim podanicima. Njih (hrišćane) je turski car, da samo obrađuju zemlju ostavio u njihovoj vjeri (izuzev one koje mladost i lakoumnost navede da se poturče). Ostavio im je i njihove sveštenike, crkve i druge obrede. Oni nisu bili dužni da od zemlje koju obrađuju daju kakav drugi porez, osim godišnje po jednu ugarsku forintu, tj. 50 aspri od svake kuće.”(26,27)

• 
  

Bosanci se ljepše nose nego Turci

Također, zanimljiv je dio u kojem autor spominje karakteristike odnosa u Bosni.
- Kraljevina Bosna nije prema svojoj veličini gusto naseljena. Raspitao sam se i saznao da za to imaju tri uzroka: prvo, narod mnogo umire od kuge; drugo, Srbi, (Ziegen, Čiči) i Martolozi (marthalosen) bježe mnogo od teških nameta i tereta; treće najvažnije, što turski car uzima i odvodi iz zemlje mlade i okretne ljude, kao što je prije rečeno.
Svi su njihovi janjičari i najbolje sluge, činovnici i kapetani, Bosanci.
Turci ih smatraju najboljim, najpobožnijim i najvjernijim ljudima, koji vole da se drže pravim Turcima, i time se ponose, zato se njima vjeruje više nego pravim Turcima. I doista, oni se razlikuju od ostalih Turaka okretnošću i ljepotom svojom.
A ljepše se nose nego i Turci - navodi se u djelu Benedikta Kuripešića.

.Stara pravoslavna crkva u Sarajevu, koja je posvećena Svetim arhandželima Mihailu i Gavrilu, jedan je od najstarijih sakralnih objekata u Sarajevu. 
Pretpostavlja se da je izgrađena sredinom 16. stoljeća, i to na mjestu gdje je prije stajala još starija crkva.
U toku svoje historije Crkva je više puta gorjela, ali je svaki put obnavljana, pa je zadržala autentični izgled. Zadnji put je iz temelja obnovljena 1726. godine.

Fethija džamija se nalazi u Bihaću, a sagrađena je prvobitno kao crkva svetog Antuna Padovanskog 1266. godine, u gotičkom stilu te je i jedna od rijetkih europskih islamskih bogomolja u gotičkom arhitektonskom stilu. Današnja Fethija džamija se smatra najstarijom građevinom gotičkog stila na području Bosne i Hercegovine. Proglašena je za nacionalni spomenik BiH

Manastir Tvrdoš se nalazi na desnoj obali rijeke Trebišnjice 5 km zapadno od Trebinja. Sagrađen je na temeljima crkve iz IV vijeka i spada u red najstarijih kulturno istorijskih spomenika u Republici Srpskoj. U XVI i XVII vijeku Tvrdoš je bio sjedište Humsko-Hercegovačke, odnosno Trebinjske mitropolije. Tokom tursko-mletačkog rata manastir je porušen, a dio relikvija prenesen je u manastir Savinu (Herceg Novi) i manastir Duži, odakle je 1992. godine u Tvrdoš prenesena ruka Svete kraljice Jelene Anžujske, majke kraljeva Milutina i Dragutina.

Manastir je poznat i po činjenici da je u njemu Sveti Vasilije Ostroški primio monaški postrig i sveštenički čin, nakon čega je izvjestan period službovao kao paroh popovopoljski. To je razlog zašto se Sveti Vasilije naziva još i “Ostroški i Tvrdoški”.

Preporod manastira počinje 1955. godine kada je obnovljen cijeli manastirski kompleks.

Posebnost unutrašnjosti današnje crkve je stakleni pod, koji predstavlja svojevrstan “prozor u prošlost” kroz koji se mogu vidjeti temelji crkve iz IV vijeka.

Dugu tradiciju proizvodnje vina, čiji počeci sežu u XV vijek, manastir uspješno održava i danas zahvaljujući obnovljenim vinogradima, vinskom podrumu i savremenoj vinariji.

Mrkonjići, rodno mesto Vasilija Ostroškog

Trebišnjica, najveća evropska ponornica