Dragutin Tadijanović

Zemlja Me Zove
Zemlja me zove, zemlja me zove: moja mati.
Otvara mi srdačno vrata, crna i glomazna,
i čeka me da uđem u odaju njenu jednostavnu,
u odaju tihu i bez sunca.

Majka me zove: – Dođi, lezi, usni!
Pokrit ću te lakim pokrivačem,
pokrit ću te lišćem žutim, lišćem svenutim!

Crvi zemlje, moje matere,
dugo će se mnome naslađivati:
Bogata će biti gozba u lijesu mojemu!

Vezi mi, zemljo, vezi od trave mekani sag
i pokrij me njime umorna
kad snivao budem izmeđ crvi.
Nada mnom će, u vjekove, drhtati zvijezda sumorna.

Ogledala Sreće
Mladić i djevojka nose
u srcu mladost vedrine.
Jutrom, kad prolaze cestom,
drže se za ruke, nježno.

Ruka je djevojke topla:
Mladić se njom poigrava.
Djevojka veselo gleda,
smiješi se, žurno korača.

Oči su im pune radosti.
oči su im ogledala sreće.

Nad livadama šume ljetni vjetrovi
I pokošenog sijena nose miris, topao.
Potok teče bistar; lagano,
U žuborenju.

Vrba spušta mekane grane
Na ledinu.
U sjenci vrbe stoji dječak,
I pjeva.

Pod kruškom u cvatu
Ona maramu veze.
Stara kruška na vjetru glavu sagiba.

Na mladoj, dragoj ruci
Prsten zeleni.
Jelena sluša: u daljini šume jaseni.

U vezenju, u mislima skrovitim,
Čini joj se da on dolazi.
Al ne! To vjetar ljulja granje zaspalo.

Ona veze
Ispod kruške zlatnu maramu.
Zar ne čuje, u daljini, žamor svatova?

Grmi... I munje se hitaju...
Kad bijah malen,
Baka mi je pripovjedila,
Dok je grmjelo, da se to sveti
Ilija vozi nebom
U kolima ognjenim;
A kad se naljuti
Na zločestu djecu,
Odapne strelicu od vatre;
I tad zagrmi, strahovito.
No, poslije, čuo sam
Od učenih ljudi
Da je grmljavina
..."Učinak elektriciteta"...
Meni se bolje dopadalo ono
Što mi je nekada
Kazivala baka.
A sada
Kiša pada,
Krupna, topla kiša.
I grmi... I munje se hitaju!

Tko ne zna da sam ja iz Rastušja
Išao u podvinje u školu?...

Zimsko jutro. Mraz.
Sam idem iz sela.
Prolazeći kraj Glogovice smrznute
Začujem:
Pucketanje, rsak, lom... K meni netko prelazi?

Pomislim odmah na govor sinoćni
O kurjacima koji idu iz Bosne.
Moje noge
U strahu
Potrčaše,
Bez osvrtanja,
Do blizu Podvinja,
Gdje sam susreo mljekare, uplakan.
Pitaju me mljekari: Šta ti je?
Ništa, ništa, kažem ja;
I odlazim.

Neću da spomenem ime,
Kako se zvala -
Djevojčica s kojom sam brao
U šumi lješnjake.

Nabravši puno krilo,
Pred podne, rekoh ja:
Hodi, lezi kraj mene
U hladovinu, u grm.

A ona, zbilja, dođe... Mene je bilo stid.
Jer zašto sam se morao zacrvenjeti?
Joj, kad bi to baka doznala!

A sutradan popela se na dud pred kućom.
Htio sam gore pogledati
(baš sam ispod nje stajao),
Al sam se plašio:
Mogla bi me kako baka spaziti,
Pa šta bi onda bilo, mislim ja.
Najbolje će biti
Da grijeh svoj ispovijedim
Velečasnom gospodinu župniku.

...
Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna,
sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
a moglo bi je rukama grabiti kao vodu
s potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
moja mati, i moje sestre, i kuća.
Jeste li spremile ljetinu,
vas tri koje ste same ostale
kod starinske kuće mojih djedova,
čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
doma koji ostaviše muške ruke?
Gledao sam danas u San Lorenzu "Zoru",
koju stvoriše Ruke u tamnim tišinama mutnoga stoljeća;

Bez prestanka mislim na ruke te
i ne mogu da vjerujem da su zaista mrtve.
Mrtve ruke.