Dragutin Tadijanović

Kišoviti dani


Nebo zaogrnulo ogrtač mrk, jednolik, umoran.
Ujutro rano počela kiša srebrna,
I sipi, i sipi, uz lagan šum,
Neprestano.

U sobi mrak. Blijed, bolestan.
Bljesne,
Zagrmi,
Sijevne
Munja
Te malo
Zasvijetliv
Nestane
Zauvijek.
Nepoznat glas, uz posao, pjeva
Poznatu, staru ariju,
Neprestano.

Ovi dani kišoviti, mrakom oviti,
Rastužiše me;
Počeo sam čeznuti za plavom ljetnom večeri,
Kad bih dragoj djevojci dolazio nasmijan.
Brod
25.9.1922.

Lov na dugu


Mene moj otac uvijek povede sa sobom
U kolima, kada ide da doveze djeteline
Za konje. On kosi i nosi,
A ja u kolima gnjetem. Treba mnogo da stane.

Tako smo, dobro znam, išli (žito je u polju zrelo,
Nepožnjeveno), išli, velim, i bojali se:
Provalit će se crno nebo,
I nas i konje politi pljusak.

Zar nije bio dragi Bog uz nas?...
Čim smo ispregli kod kuće konje,
Otvorilo se crno nebo
Pa ljetna topla kiša pljušti.

No, brzo stade. A kroz oblak
Izviri sunce. Meni se čini: to je glava
Sve toga Petra pred rajskim vratima.
Zasučem hitro nogavice iznad koljena. Idem u selo.

Jarcima teče žuta voda. Igrali smo se, prskali smo se.
Najednom gleda, šarena duga!
Nagnula se preko šume, i kod mlina pije vodu.
Tko će da nadmudri dugu, i provuče se ispod nje krišom?

"Koji se ispod duge provuče, taj će..." i tako dalje.
Tajno se šuljamo, kraj Glogovice, između grmlja, skriti, bez daha.
Evo nas blizu mlina! A duga? Utekla opet preko šume.
Morat ćemo, drugi puta, još vještije se prikradati.
Runjaninova 4
Zagreb
21.7.1935.

Miris ljiljana


Sumračje blijedo u bezglasnoj sobi.
Zastori su spušteni.
Umorne moje trepavice, i one su sklopljene!

Ja vidim dvije svijeće voštane. Zapaljene
Pored njenog odra.

Ona tako mirno spava. Nepomična.
I smiješi se. Ljiljani su oko odra
Ukočeni.

Samo njihov miris lebdi oko odra.
Ona spava. I smiješi se.

Ispuni se želja tvoja, Lelijo, srce!
Šuma od ljiljana bijelih oko tvog odra
Miriše.
Rastušje
26. i 27.8.1929.

Mjesečina


Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,
Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.

Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena,
Gledao sam s tobom, u zanosu,
Izlazak punog mjeseca iza šume hrastove,
U rasvjeti mliječnoj i smijehu.

Oh, kakve li smo krhke igračke
U krvničkima jakim rukama!

Tuga me je, i ja sam posve sam:
Mjesečina večeras grob tvoj poliva.
Mjesečina večeras meni šapuće
Da tebe nema, i nema, zauvijek.

O, dugo, dugo, još dugo poslije nas
Tuđe će oči gledati kao što gledasmo i mi:

Naže se sunčani dan,
Večernje sjenke oduljaše;
Mjesec se pomalja
Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini.
Rastušje
30.8.1931.

Mladić u trsju tužan


Na brijegu vinograd s vidikom na rijeku.

U trsju stoji mladić;
čeznutljiv pogled šalje
dalekoj, blistavoj rijeci:
"Rijeko, nosiš li možda
meni od Jelene pozdrav?"
(Jelena, djevojka mlada,
živi u neznanom kraju,
kud rijeka daleka teče.)
Blistava rijeka šuti
i teče nečujno dalje.
"Oblače, maleni, bijeli,
možda mi ti nosiš pozdrav?"
Oblak šuti visoko
i plovi nečujno dalje.

U trsju stoji mladić
I gleda rijeku daleku,
I gleda oblak lak.

Sam, i žalostan.
Rastušje (vinograd)
16.8.1922.

Moja sestra nosi u grad mlijeko


Učitava se...
Predjutarje. Ona ustaje
I oblači se u mraku ledene sobe.
Ura na zidu tri puta zakašlja.
Daleko je sivi grad, vani pada snijeg.

Oprezno silazi niza stepenice
Držeć u rukama kante mlijekom nalite.
Zatim joj mati još jednu na glavu podigne:
Pripazi dobro da se ne osklizneš.

Škripi snijeg, škripi snijeg pod smrzlim opancima:
Ona se žuri da stigne zarana,
Da što prije započne s prodajom.

Sprva će nuditi mlijeko na uglovima ulica,
A kad se razdani sasvim, poći će u dvorišta gradska
Vičući: Gospojo, mlika! Gospojo, evo mlika!
Runjaninova 4
Zagreb
30.9.1932.

Moje pjesme


Učitava se...
Mnogi su, prije mene,
Pisali pjesme.
Zar je potrebno
Da i ja pišem?

Ne bi li ljepše bilo
Da gledam
Kako trešnje cvatu
I oblaci putuju?

Zar nisu tvoja usta
Slađa
Od mojih pjesama?

Nisu li pogledi tvoji
Ljepši
Od mojih pjesama?
Petrinjska 26
Zagreb
16.4.1926.

Nebo


Nebo je modro platno
Na kojem nevidljiva ruka
Bez prestanka nove oblike slika:

Pogledaj, u dnu neba slatko pase
Stado ovaca u bijelim runima.
Gdje im je pastir?

Rumneno cvijeće cvate
U mirisu,
Do neba.

U nebeskim pašnjacima
Moja draga baka
Čuva goveda.
Brod
15.4.1923.

Noć bez jablana


Večeras je srušen
Jablan, pored potoka.

Umrle su tvoje grane,
Viti jablane;
Nikad više nećeš
Lišćem šumiti.

Noć dohodi crnim korakom.
Jablan sniva mrtvim snom.

Ja sam žalostan.

Možda zato što je srušen
Jablan, a noć dolazi?
Rastušje
1.4.1923.

Ogledala sreće


Učitava se...
Mladić i djevojka nose
U srcu mladost vedrine.
Jutrom, kad prolaze cestom,
Drže se za ruke, nježno.

Ruka je djevojke topla:
Mladić se njom poigrava.
Djevojka veselo gleda,
Smiješi se, žurno korača.

Oči su im pune radosti.
Oči su im ogledala sreće.
Brod
14.11.1922.

Onoj koju naslućujem


Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od drugog?
O, kad bih mogao znati
Ima li plavo čeznuće
Između nas dvoje?...
Ti si mala djevojčica
I imaš crne oči,
Dva plamena crna,
A ja sam možda tvoj
Skromni, dragi pjesnik,
Koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca, vesele, bez rime:
A ne znam ni gdje si,
Ni kako ti je ime!
Brodsko Brdo
18.8.1923.

Pjesma Mariji


Moje srce još i sad, Marijo,
Kada te vidim gdje mi u susret dolaziš,
Moje srce zbog tebe naglo zakuca.

Budi mi sklona, molim te, Marijo,
I nemoj mi srce odjednom zgaziti:
Gazi ga malo-pomalo, kao i dosada.

A ja ću se smijati, i smijati,
Kao što sam se i večeras smijao.

A i ti se smij, Marijo,
I gazi srce moje!

Pjesma o dunji i ptici


Zrela, žuta, mirisava dunja
Na stablu visoku
Neotrgnuta ostala
Jesenas.
I uvenula.

Sa stabla mirisne dunje
Ptica
Odletjela.
Odletjela preko voćnjaka
U šumu duboku; u šumu gustu, pustu.

Ni dunje ni ptice
Nema.
Nema
Ni ptice ni dunje.
Brod
29.1.1923.

Poslanica


Pozdravljam te, srce moje,
U dalekom gradu; pozdravljam te
U gradu vječnom, u Dubrovniku.
Sjedim u sobi svojoj. I gledam
Glavu anđela iznad postelje
Tvoje i čini mi se: vidim
Tebe. Brojim dane i brojim noći,
Govorim: Prolazite,
Prolazite brže. Jedno će doći
Veće ili jutro, a moje će se srce
Vratiti. U me će ući, ponovno,
Radost; ona negdanja. Glava
Mog anđela dragog
Počivat će na ruci mojoj
Usne će naše razgovarati,
Bez riječi, i poljubac
Lebdjet će nad njima kao svjetlost
Sunca u predvečerje. Al treba
Još čekati, malo čekati,
Dok se ne vrati moje
Divno srce iz daleka grada
Još malo treba čekati.
Ilica 26
Zagreb
29.9.1951. subota poslijepodne

Pred izlogom cvjetarnice


Učitava se...
Bljedičast, uveče stanem ispred golemih stakala
I spazim u ogledalu zelenkastom svoj lik.
Na me padaju cvijeci, mirišljivi, od snijega bijeli:
Blagošću mi šešir pokriše, i kaput poderan, lak.

Osvijetljen stojim, i nagnut. Na meni naslaga snježna.
S bliskosti moga daha staklo se prevuče maglom:
Mutnije postaše kretnje i govor prodavača,
I rasplinu se cvijeće i cvjetarnica topla;

Nestade sve u dubljinu... Ja drhtim ushićen slutnjom:
Sklopljenih vjeđa gledam; i vidim u vazama cvijeće,
Moje sne iz dobi djetinjske.
O, zašto me nije Gospod cvjetarom stvorio?

Med mirisima, u bijelom ruhu, razdragan,
Duboko se pokloniv, tad bih govorio:
Ljubim ruke, milostiva gospođo! Izvolite žute ruže
Ili crljene? Mirisnije su, molim, te. Netom su procvale.
Runjaninova 4
Zagreb
6.2.1931.

Pustoš


Učitava se...
Nigdje nikog nema:
Ni čovjeka, ni ptice.

Prolazim kroz tišinu.

Pusto mi je srce.
I žalosno lice.
Rastušje
1.4.1923.

Rano sunce u šumi


Učitava se...
U zelene krošnje uleti
Proljetni vjetar,
Mlad.

Sunčeve tanke strelice
Probodoše lišće
I grančice
I stabla:
Čitava se šuma zanjiha,
Zasja.

Rosnati cvjetovi,
Bijeli,
I listovi,
I male ptice,
Pozdraviše sunce
Veliko.

A sjenke granatih stabala
Narisaše
Kao prsti
Raznolike
Likove
Po travi
Na kojoj se blista rosa kao suze.
Brod
1.5.1922.

Romon kiše


Rominja kišica tihana.
Vjetar se ljulja u granama.
Oblak se diže iz bezdana.

Misli lete k tebi. Neznana.
Brodsko Brdo
19.8.1923.

Sanjam kako idem pored tebe


Učitava se...
...ali kad te u daljini ugledam,
Prelazim na drugu stranu, protivnu,
Gdje me nećeš opaziti
Izmed prolaznika mnogih.

Pred tobom se sakrivam
Za uglove ulične
Ili za široka stabla.
U noći, sanjam kako idem pored tebe.

Rastušje
11.9.1923.

Stope u snijegu


Sinoć sam prolazio gradskim ulicama.
Svjetiljke su žuto gorjele,
I nigdje nije bilo nikoga.
Padale su sitne zvjezdice:
Bijeli snjegovi.

Prolazio sam, sinoć, gradskim ulicama.
Snjegovi su stope moje posipali,
Zasipali.
Tiho.

Ja volim ići snježnim ulicama
Kad gore plinske svjetiljke
I hladna svjetlost pada na snijeg suh.

Jutros je bio trag mojih stopa okrenut:
Kako se kući vraća.

I nezasut.
Brod
18.11.1921.

Susret


Kad ugledam gdje mi
U susret koračaš,
Vidim plahu košutu
Kraj šumskog izvora.

Moju dušu obuzme
Silna radost života:
Izvadivši ludo srce,
Na dlanu bih ga pružio

Tebi...

Brod
veljača 1923.

Ti i moje srce


Te tvoje modre oči (u polju lanovo cvijeće),
Teške i crne kose (oblaci kišni u tmini),
Zanesoše moje srce,
Nenadano, u visinu:
Ono sad kuca puno miline
I novih naslada.

Pomišljao sam, zabrinut: Umorno je
Moje bijedno srce,
I tko će da mu daruje snagu
Novu?

Brod
10.12.1922.

Uspomene


Jesenas sam ostavio
Sedam zrelih jabuka
Da uvenu na granama,
Neuzbrane. A kad bi večer
Raširila crna krila,
Grlio sam, pod jabukom,
Djevojku, i šaputao
O uštapu koji viri
Iza bijelih oblaka.

Brod
22.1.1923.

Večer nad gradom


Učitava se...
Što Te sputava, srce moje, da ne progovori iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
Noćas gledaš kako se odražava u Armu red svjetiljaka
Firentinskih.
Zar nisi o tome davno sanjarila
U djetinjstvu, dok su nad glavom
Drhtale zvijezde, u vinogradu?
Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna ,
Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
A moglo bi je rukama grabiti kao vodu
S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile
Ljetinu, vas tri koje ste same
Ostale kod starinske kuće mojih djedova,
Čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam
Danas u San Lorenzu „ Zoru ¨, koju stvoriše Ruke
U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Bez prestanka mislim na ruke te
I ne mogu da vjerujem da su zaista
Mrtve. Mrtve ruke.
Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja
Raskidane misli redam nevješto u tihe rečenice.
Vi možda već znate da sam ja pjesnik iz Hrvatske,
Koji ne može vjerovati da su vaše ruke
Mrtve. Mrtve ruke.
Mislim na moje polje, koje su neznane
Ruke požnjele, spavaj, srce moje,
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svijetlima. Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke. Spavaj.
Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti,
I pepeo. Spavaj.

Visoka žuta žita


Učitava se...
Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Izneneada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.

Rastušje
4.7.1923.