Dragutin Tadijanović

Večer Nad Gradom
Što Te sputava, srce moje, da ne progovori iz dubina
kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?

Noćas gledaš kako se odražava u Armu
red svjetiljaka Firentinskih.

Zar nisi o tome davno sanjarila
u djetinjstvu, dok su nad glavom
drhtale zvijezde, u vinogradu?

Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna,
sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
a moglo bi je rukama grabiti kao vodu
s potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
moja mati, i moje sestre, i kuća.
Jeste li spremile ljetinu,
vas tri koje ste same ostale
kod starinske kuće mojih djedova,
čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
doma koji ostaviše muške ruke?
Gledao sam danas u San Lorenzu "Zoru",
koju stvoriše Ruke u tamnim tišinama mutnoga stoljeća;

Bez prestanka mislim na ruke te
i ne mogu da vjerujem da su zaista mrtve.
Mrtve ruke.

Zemlja Me Zove
Zemlja me zove, zemlja me zove: moja mati.
Otvara mi srdačno vrata, crna i glomazna,
i čeka me da uđem u odaju njenu jednostavnu,
u odaju tihu i bez sunca.

Majka me zove: – Dođi, lezi, usni!
Pokrit ću te lakim pokrivačem,
pokrit ću te lišćem žutim, lišćem svenutim!

Crvi zemlje, moje matere,
dugo će se mnome naslađivati:
Bogata će biti gozba u lijesu mojemu!

Vezi mi, zemljo, vezi od trave mekani sag
i pokrij me njime umorna
kad snivao budem izmeđ crvi.
Nada mnom će, u vjekove, drhtati zvijezda sumorna.

Žene Pod Orahom
U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
i toplo se mlijeko ***** iz punih muzlica.

Pod orahom sa lišćem širokim
mlade žene vezu marame.

Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
i pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.

I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
kao trava proljetna poslije kiše.

Odlazeći od njih, zanesen,
mene muče vrele žudnje.

Mene more misli uzaludne
na te mlade žene pod orahom.

Bacam srce pod tuđa stopala


1

Ti ležiš, oče, na groblju u Rastušju,
Iznad tebe noć je krila raskrilila,
Tavna noć, u kojoj kosti odmaraš;
Ne dižeš se rano pred zoru, ne odlaziš u štalu
Da konjima baciš sijena u jasle.

Polako trune hrastov križ
I vjetar lijeće nad grobljem
Ne dotičuć se lica tvog kao dok si bio živ.
Rosa pada po djetelini kraj potoka;
U kući je siromaštvo, mir i pljesnivost.

Ne brinem se da porodicu osnujem,

Nit lice da mi sja od sreće domaće:

Očinska kuća, daleko od mene, propada.

2

Da me nisi, oče, u školu poslao
Davno bih se bio već oženio:
Imao bih dva, tri sinčića.
U proljeće bih kopao, plužio, kosio;
S jeseni bih rakiju pekao i tukao se pjan sa susjedom.

Najposlije bi me sinovi moji sahranili,
U predvečerje kasno, blatnjavo,
Kraj ograde groblja, uza te,
Od davnine gdje leže naši djedovi.
I otišli bi zatim stoku napajati.

Ali ja bacam srce pod tuđa stopala:

Poznanici skreću glavom,

Govore da sam lud.
Runjaninova 4
Zagreb
7.9.1932.

Čekanje u drvoredu


Jutro. Drvored prazan.
Krošnje zelene.
Nema nikoga.
Gdje su ljudi koji su ovdje
Bili, i koji će još biti?
U drvoredu nikoga. Samo ja
Na klupi sjedim, sam, i čekam:
Djevojko moja, gdje si?
Brod
21.6.1923.

Daleko su od mene oranice


Pred Sveučilištem šetam s prijateljem
Ispod kestenova: on mi priča i priča
O književnosti, i kad, na koncu, smalakše,
Otiđe, kao uvijek, na objed k svojoj kući.

I uvijek tako: najposlije ostanem sam.
Tad stojim na mjestu i gledam bijednike
Kako šutke odlaze, nakon pranja suđa iz kog su gutali.
I gledam bijele golubove: lijeću iznad krovova.

I pođem tako, polako, u svoj stan sirotinjski, sam.
Tko može mislit da i ja nisam ručao?
Ta u mene su lakovane cipele
I sjajan crni štap.

O, mila majko moja!
O, mila dušo moja!
Ti još uvijek držiš:
Sin mi je u gradu gospodin.

Al sin tvoj živi u gradu od tuđe milosti
I pjesme piše, ha, ha... i piše pjesme!
Daleko su od njega očeve oranice,
Daleko su oranice... Nikad ih neću plužiti, nikad plužiti.
Runjaninova 4
Zagreb
15. i 16.2.1933.

Dječak u sjeni vrbe


Nad livadama šume ljetni vjetrovi
I pokošenog sijena nose miris, topao.
Potok teče bistar; lagano,
U žuborenju.

Vrba spušta mekane grane
Na ledinu.
U sjenci vrbe stoji dječak,
I pjeva.
Rastušje
8.7.1923.

Djevojka na prozoru


S karanfilom u ruci, virila je iza zavjese.
Ugledavši mladića crnih očiju,
došla je na prozor i, tobože nehotice,
mahnula karanfilom.
Nasmiješio se.
Nije ga još nigda vidjela,
ali čim on pogleda na prozor,
prinosi ona karanfil k ustima i ljubi ga.
Kad je otišao, dugo je gledala karanfil.
I bila je, malo, žalosna.

Došao je, zatim, drugi. Plav i vitak.
I mahne joj rukom, veselo.
Ona se nasmiješi.
I poljubi crveni karanfil.
I pobjegne, brzo.
Petrinjska 26
Zagreb
15.4.1926.

Dosadna hladna kiša


Provincijsko popodne. U gradu,
Radnici prokisli
Zgrću blato s ceste,
A po njima
Stina kiša
Pada, hladna,
Iznenadna.

Presvijetli sjedi u naslonjaču
I gleda kroz dugačka stakla,
Odmaknuvši svilene zavjese,
Kako radnici kisnu
Ispred njegove kuće.

On misli: "Dosadna kiša...
Blato... Provincija... Užas..."
I odbija plave kolute dima
Mirisavog, žutog duhana.
Rastušje
11.4.1924.

Gdje su mladi dani


Gdje su dani moga djetinjstva,
Koji se više nikad neće vratiti?

Gdje su noći zvijezda,
Duboke, tajanstvene,
Kad sam ručice pružao
Da s neba uberem krupnu, žutu zvijezdu?

Gdje su zimnje večeri,
Kraj ognjišta kad bi mi baka
Pripovjedila o dragom Bogu
U bijeloj bradi dugačkoj?

Gdje su tajni, slatki časovi,
Kad mi je srce dječačko
Zakucalo živo, plašljivo,
Čim bi mi se ukazala - ti?
Brod
svibanj 1921.

Grlice


Nad mojom glavom, visoko,
Miruju bijeli oblaci:
Svilene marame, rastrgane,
Nemarno porazbacane.

Ponad livade zelene
Proletješe grlice
Strelimice,
Jedna za drugom.

Gdje je moja djevojčica,
Plava grlica?

Grlice, gle,
Iščezoše,
Odletješe
U lug zelen,

Nad kojim, u visinama,
Miruju bijeli oblaci.
Brodsko Brdo
19.8.1923.

Hoću li ući u sobu gdje je sag?


Kad ispišemo punu pločicu računa,
Onda čitamo iz čitanke. Zatim
Gospodična pita. Tko ne zna ponoviti,
Ona ga uzme za kosu iznad uha i vuče,
Jer tamo najviše boli...
Nakon tog opere ruke,
I izmolimo naglas Očenaš.
U redovima idemo za njom,
Kraj općine, u dvorište njeno:
Kog više voli, taj se popinje
Na orah i trese, i poslije kupi;
A drugi čupaju travu izmeđ cigle,
Pred kućom, ili koprive kraj zida,
U dvorištu... Oh, što bih ja
Volio da me gospodična uvede,
Samo jedanput, u svoje sobe.
Kradomice, kroz prozor vidjeh:
Na zidu slike, puno slika...
A sat u staklu ne tuče neg pjeva...
A pod je šaren, pod zelenkast.
To je valjda na podu sag.
Izuo bih opanke, brzo,
I oprao noge, brzo,
Samo da sag ne uprljam.
Ali znam ja: ... Gospodična
Nikad neće mene uvesti
U lijepu sobu gdje je sag.
Runjaninova 4
Zagreb
23.7.1935.

Jelena veze


Pod kruškom u cvatu
Ona maramu veze.
Stara kruška na vjetru glavu sagiba.

Na mladoj, dragoj ruci
Prsten zeleni.
Jelena sluša: u daljini šume jaseni.

U vezenju, u mislima skrovitim,
Čini joj se da on dolazi.
Al ne! To vjetar ljulja granje zaspalo.

Ona veze
Ispod kruške zlatnu maramu.
Zar ne čuje, u daljini, žamor svatova?
Tuškanac
Zagreb
lipanj 1926.

Kad prolaziš iznenada


Kad prolaziš iznenada kraj mene,
Htio bih te uhvatiti za ruke.

Ali se brzo želje moje stišaju:
Ja ugledam ispred sebe anđela,
Te me gleda nestašno, i veselo,
I smiješi se, i sitno, sitno korača.

O, oči moga anđela, ogledala sreće!
U vama se nigda, nigda, lik moj smirit neće.
Brod
14.11.1922.

Kasni žetelac


Kasni žetelac ne podiže glave
Iznad klasja dozrelog.On žanje,
Brzo žanje; ne vidi da zlatan
Sunčani prah više ne lebdi
Nad poljem.Smrkava se.Kraj njega
Prolazi, lica ražarenog,
Djevojka tamna sa cvijetom u kosi;
Dovikuje mu, uzdrhtalim glasom,
Večernji pozdrav.Al on je ne čuje;
Samo žanje, brzo žanje, sagnut
Nad crnom zemljom; i ne zna,
Kad noć se spusti da će djevojka
Već otići daleko i samo će njen miris
Lebdjeti nad strništem.A on će,
Ražalošćen,teškim se vraćati korakom,
Sam, kasni žetelac.
Ilica 26
Zagreb
23. kolovoza 1954., ponedjeljak, naveče

Ti ležiš, oče, na groblju u Rastušju,
Iznad tebe noć je krila raskrilila,
Tavna noć, u kojoj kosti odmaraš;
Ne dižeš se rano pred zoru, ne odlaziš u štalu
Da konjima baciš sijena u jasle.

Polako trune hrastov križ
I vjetar lijeće nad grobljem
Ne dotičuć se lica tvog kao dok si bio živ.
Rosa pada po djetelini kraj potoka;
U kući je siromaštvo, mir i pljesnivost.

Ne brinem se da porodicu osnujem,

Nit lice da mi sja od sreće domaće:

Očinska kuća, daleko od mene, propada.

2

Da me nisi, oče, u školu poslao
Davno bih se bio već oženio:
Imao bih dva, tri sinčića.
U proljeće bih kopao, plužio, kosio;
S jeseni bih rakiju pekao i tukao se pjan sa susjedom.

Najposlije bi me sinovi moji sahranili,
U predvečerje kasno, blatnjavo,
Kraj ograde groblja, uza te,
Od davnine gdje leže naši djedovi.
I otišli bi zatim stoku napajati.

Ali ja bacam srce pod tuđa stopala:

Poznanici skreću glavom,

Govore da sam lud.

Jutro. Drvored prazan.
Krošnje zelene.
Nema nikoga.
Gdje su ljudi koji su ovdje
Bili, i koji će još biti?
U drvoredu nikoga. Samo ja
Na klupi sjedim, sam, i čekam:
Djevojko moja, gdje si?
Brod
21.6.1923.

Pred Sveučilištem šetam s prijateljem
Ispod kestenova: on mi priča i priča
O književnosti, i kad, na koncu, smalakše,
Otiđe, kao uvijek, na objed k svojoj kući.

I uvijek tako: najposlije ostanem sam.
Tad stojim na mjestu i gledam bijednike
Kako šutke odlaze, nakon pranja suđa iz kog su gutali.
I gledam bijele golubove: lijeću iznad krovova.

I pođem tako, polako, u svoj stan sirotinjski, sam.
Tko može mislit da i ja nisam ručao?
Ta u mene su lakovane cipele
I sjajan crni štap.

O, mila majko moja!
O, mila dušo moja!
Ti još uvijek držiš:
Sin mi je u gradu gospodin.

Nad livadama šume ljetni vjetrovi
I pokošenog sijena nose miris, topao.
Potok teče bistar; lagano,
U žuborenju.

Vrba spušta mekane grane
Na ledinu.
U sjenci vrbe stoji dječak,
I pjeva.
Rastušje
8.7.1923.

Provincijsko popodne. U gradu,
Radnici prokisli
Zgrću blato s ceste,
A po njima
Stina kiša
Pada, hladna,
Iznenadna.

Presvijetli sjedi u naslonjaču
I gleda kroz dugačka stakla,
Odmaknuvši svilene zavjese,
Kako radnici kisnu
Ispred njegove kuće.

On misli: "Dosadna kiša...
Blato... Provincija... Užas..."
I odbija plave kolute dima
Mirisavog, žutog duhana.
Rastušje

Gdje su dani moga djetinjstva,
Koji se više nikad neće vratiti?

Gdje su noći zvijezda,
Duboke, tajanstvene,
Kad sam ručice pružao
Da s neba uberem krupnu, žutu zvijezdu?

Gdje su zimnje večeri,
Kraj ognjišta kad bi mi baka
Pripovjedila o dragom Bogu
U bijeloj bradi dugačkoj?

Gdje su tajni, slatki časovi,
Kad mi je srce dječačko
Zakucalo živo, plašljivo,
Čim bi mi se ukazala - ti?
Brod

Nad mojom glavom, visoko,
Miruju bijeli oblaci:
Svilene marame, rastrgane,
Nemarno porazbacane.

Ponad livade zelene
Proletješe grlice
Strelimice,
Jedna za drugom.

Gdje je moja djevojčica,
Plava grlica?

Grlice, gle,
Iščezoše,
Odletješe
U lug zelen,

Nad kojim, u visinama,
Miruju bijeli oblaci.

Pod kruškom u cvatu
Ona maramu veze.
Stara kruška na vjetru glavu sagiba.

Na mladoj, dragoj ruci
Prsten zeleni.
Jelena sluša: u daljini šume jaseni.

U vezenju, u mislima skrovitim,
Čini joj se da on dolazi.
Al ne! To vjetar ljulja granje zaspalo.

Ona veze
Ispod kruške zlatnu maramu.
Zar ne čuje, u daljini, žamor svatova?
Tuškanac
Zagreb
lipanj 1926.

Neću da spomenem ime,
Kako se zvala -
Djevojčica s kojom sam brao
U šumi lješnjake.

Nabravši puno krilo,
Pred podne, rekoh ja:
Hodi, lezi kraj mene
U hladovinu, u grm.

A ona, zbilja, dođe... Mene je bilo stid.
Jer zašto sam se morao zacrvenjeti?
Joj, kad bi to baka doznala!

A sutradan popela se na dud pred kućom.
Htio sam gore pogledati
(baš sam ispod nje stajao),
Al sam se plašio:
Mogla bi me kako baka spaziti,
Pa šta bi onda bilo, mislim ja.

Ispred Kazališta Zdenac je života:
Voda u njem besprekidno šumi, žubori, klokoće.
Svakog dana iza podneva
Ovamo dođe povorka gradske sirotinje.

O, hvala vama, dobrotvori presvijetli!
Gospod vam dao u raju veselost!
Progutavši skromni obrok, poklonjen,
Guraju se dok operu na Zdencu posude.

Čuje se zveket zdjelica limenih,
Psovke i prijetnje. Pogledi mržnje. Turobnost.
Sutra, sutra opet će se sastati
I glodat će, u ime božje, novu kost.

Tad zgureni odlaze, il u hrpama,
Il jedno po jedno, mrmljajuć,
U pljesnive brloge, u vlažne podrume.
Kose dječaka u igri sunce miluje.

Oh, kako je sirotinja bešćutna.
Blizu njih gospodin Lamian golubove hrani nasmijan;
Oni nježno slijeću na pruženu ruku:
Krila u letu šume ko vjetar u granama.

A nijedan od prljavih gladnika
Neće ni da pogleda blaženstvo lica i osmijeha
Gospodina Lamiana...
Il raskriljene golube nad glavama!