Dragutin Tadijanović

Zagrljaj


Ti si u svom vinogradu,
Nedaleko od mene,
I ne slutiš da ti pišem
Pismo iz osame.

Jutros rano dođoh
U svoj vinograd:
Misao je moja
Odlutala odmah

Preko brda, k tebi... u zagrljaj.

Rastušje (vinograd)
3.8.1925.

Zapali svjetiljčicu


Vjetar nosi lišće jesenje. I mene.
I mene se tuga odavna dotakla:
Crna krila šume muklo i duboko... nada mnom.

Zapali svjetiljčicu, srce, žalosti moja!
Oblaci nose u skutu noć i nemir.

Zapali svjetiljčicu, srce moje. Mrak je.

Savska 16
Zagreb
24.2.1927.

Da sam ja učiteljica

Izmeđ dasaka dvorišne ograde
Gledam vojsku kako ide u korak:

Puceta, sjajna, žuta, u suncu blistaju;
Sviraju trublje, žute, sjajne, svinute;
Udara bubanj i žuti poklopci:
Prolazi banda... Na bijelcu oficir.

Ej, da se smijem popet na ogradu!
Lako ti je gospodični učiteljici:
Ona dođe ranije nego obično,
Visoko stane na školske stube... i vidi sve.

Rano dođe da nama ne da vojsku gledati.
A ja da sam učiteljica... pustio bih djecu pred školu:
Gledajte, djeco! A poslije ćete sjesti uokrug
I svaki će pričati šta je vidio.

A naša učiteljica, da! samo rekne odozgo:
U razred!... Koji prvi čuje, glasno zavikne:
U razred! U razred!... I svi odmah trčimo
Kao da nas čeka med, a ne računica.

Svima bi nam bolje bilo...
Da sam ja učiteljica!

Runjaninova 4
Zagreb
23.7.1935.

Danas trideset pete


Mogao bih mnogo da govorim:
Kako sam se na vozu sijena vozio,
u vedru večer, ležeći na leđima,
i činilo se: mrtav ležim, plav, pod zvijezdama -
kako sam brao u bijelu torbu jabuke -
kako sam u predvečerje išao
na selski briježak, zamišljen,
odakle se imao da pojavi
moj tužni otac iz rata -

Jecaj, srce, u samoći,
Kad naviru uspomene.

U Rastušju, kod Svetog Vida,
Odavna spava moja baka.
I djed i otac pored nje leže,
Pod travom i pod ruzmarinom.
A Đuro, brat moj, na Mirogoju.

Svi odoše. Svi sad šute.

Mati i sestre u zavičaju. Daleko. Same.
Ne čujem više riječi drage, znane.

Bijah li doista JA taj dječak
Koji je slušao njihov govor?

Šuti, srce, u samoći,
Kad naviru uspomene.

Šuti srce u samoći kad naviru uspomene
Al danas treba da izađeš
iz osamljenosti
i krikneš
Razlupaj kutiju uspomena
Trči na raskršća
K tebi dopire ubilački zveket
preko razlivenih voda u maglama
Prije nego što uzmoraš ostaviti
srp kojim žanješ
trči na raskršća i krikni
Neka te čuju žute šume
i teške crne oranice
i lastavice i dimnjaci
i neka te čuju koji bez prestanka oštre
noževe za klanje
Neka odjekuju doline
Nek se zaljuljaju vrhovi
Trči na raskršća u zlatnosti sunca
trči
trči
krikni
razlupaj

Runjaninova 4
Zagreb
21.8.1935.

Djevojčica i ja


Neću da spomenem ime,
Kako se zvala -
Djevojčica s kojom sam brao
U šumi lješnjake.

Nabravši puno krilo,
Pred podne, rekoh ja:
Hodi, lezi kraj mene
U hladovinu, u grm.

A ona, zbilja, dođe... Mene je bilo stid.
Jer zašto sam se morao zacrvenjeti?
Joj, kad bi to baka doznala!

A sutradan popela se na dud pred kućom.
Htio sam gore pogledati
(baš sam ispod nje stajao),
Al sam se plašio:
Mogla bi me kako baka spaziti,
Pa šta bi onda bilo, mislim ja.

Najbolje će biti
Da grijeh svoj ispovijedim
Velečasnom gospodinu župniku.

Runjaninova 4
Zagreb
21.7.1935.

Dopisnica na ratište


Učitava se...
Ovako sam kazivao baki:
...A kad su spustili nosiljke preda me,
U njima leži ranjenik. A crvi puze
Po golim nogama. On samo jauče:
Pomozite, ljudi! Pomozite ljudi.
Crvi puze, a svijet se žuri da vidi
I druge, jer ih ima previše,
Pa se mora brzo gledati...
A Marija, kad je sve šljive prodala,
Rekla mi je: Hajdemo kući...

Baka mi na to pruži olovku i kaza:
Sjedni za trpezu i piši
Što ću ti govoriti!

U Rastušju 1914.
Dragi moj tato, faljen Isus i Marija. Mismo svi fala Bogu živi i zdravi koje i teb želimo od dragoga boga i srca svoga. Ovo meni kazuje naša baka i kaže mi nekte pitam kadće te Premilostivi Car pustiti da dođeš knašoj kući i kadće rat biti gotov. Svi te odkuće pozdravljamo a jaću te svaki dan čekat. Baka se uvik moli Bogu zate i kaže nam svaki dan da ćeš ti sutra doć. Sada te svi pozdravljamo da nam pišeš isad više nema mjesta. Zbogom dragi tato tvoj sin Dragutin.
Kod nas više nepada kiša.

Runjaninova 4
Zagreb
28.7.1935.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć


Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Rastušje
sredinom kolovoza 1931.

Gospodin Lamian hrani golubove


Učitava se...
U podne, praćen zvonjavom s tornjeva,
Lagano ide gospodin Lamian.
Na rukama nosi hranu u smotcima:
Mrvice kruha, zrnje kukuruza, ječma i raži.

Golubovi znanca odmah prepoznaju:
Spuste se na asfalt pa se okupljaju
Oko tankih nogu gospodina Lamiana.
On se smiješi i pruža im hranu na dlanu.

I traži zatim prikladan položaj,
Kako će ga reporter slikati.
Novine će donijeti fotografiju:
"Pred Kazalištem g. Lamian golubove hrani svaki dan".

Presretan, gospodin Lamian oko sebe motri publiku:
Zavide mu djeca i dvije gospođice.
Na dlanu mirno stoji golub, sit i zlatan;
Ne plaši se; ravno gleda mu u lice.

Gle! Na ruci ispruženoj
Odjednom topla sluzavost.
Um Gottes Willen!
Eto, gospodin Lamian maramicom briše dlan.

Runjaninova 4
Zagreb
15-18.2.1933.

Grmljavina


Grmi... I munje se hitaju...
Kad bijah malen,
Baka mi je pripovjedila,
Dok je grmjelo, da se to sveti
Ilija vozi nebom
U kolima ognjenim;
A kad se naljuti
Na zločestu djecu,
Odapne strelicu od vatre;
I tad zagrmi, strahovito.
No, poslije, čuo sam
Od učenih ljudi
Da je grmljavina
..."Učinak elektriciteta"...
Meni se bolje dopadalo ono
Što mi je nekada
Kazivala baka.
A sada
Kiša pada,
Krupna, topla kiša.
I grmi... I munje se hitaju!

Rastušje
11.4.1924.

Htio bih pokidat žice


1

Htio bih pokidat žice na svjoj zlatnoj harfi
I vratiti se u zavičaj, u selo. U Rastušje.

Odbacit prašnjave knjige
I nasladnost lutanja bez svrhe.

Skinuti masku s lica.
I prezret, kao Gospod, smisao rečenica.

Bit u šumi ptica.

2

Povratit ću se, povratit ću se doma;
U kući još tinja oganj,
Što ga moji pređi zažgaše
U tavnosti prošlih vremena.

Hodit ću u opancima,
Kako i oni iđahu,
I rubine nosit lanene,
Što mi ih žena otkala.

Sa rukama prljavim od crnice
Otirat ću s čela znoj,
Te kaplje na zemlju.

Ljeti, poslije večere, kad napojim konje,
Na prag ću sa ženom sjesti:
Djeca će već otići na počinak.

U štali će, od sitosti, mukati krava i tele.

3

O, možda me u Rastušju očekuje sreća i pokoj.
Htio bih pokidat žice na svojoj zlatnoj harfi.

Pa kada miran umrem, seljani da prenesu
Truplo u crnome lijesu preko rodnoga praga.

Runjaninova 4
Zagreb
8.3.1933.

Jesensko pismo


Prošla je berba, milo moje srce,
I nema na trsju grozdova.
Na lozama se lišće trese kao ruke staraca.

Boje se u zemlju vraćaju,
Boje se tope, i nestaju.

Nema više radosnog zalaženja sunca
Za plave planine.
Nema zlatnog neba.

Jesen je kolibu sagradila u bregovima našim.
Srebrno grlo tvoje
Neće odzvanjati više zelenim dolinama,

Niti će oči tvoje gledati blistavilo boja
Na nebu i na zemlji.

Jesen je pokopala svijetle boje:
Vinogradi i šume plaču
U tamnomu lišću.

Rastušje
7.10.1923.

Jutro


(Mom bratu Đuri)

topoću konji potkovama u štali
hrapavo ržu
lajanje pseće utihnulo
sunce je zlatnim resama obrubljeno
djeca svijaju grane kljukom lješnjake beru
šareno tele bleči
kokot s nagnutog plota krilima lupa
zarđan lemeš čeka ruke orača
zaludnik na sjeniku ležim
kroz pukotine crepovlja vidi se ljeveno nebo
nad kućom nad usjevima
kuknjava
dvorištem ide bolesni brat i kašlje

Runjaninova 4
Zagreb
3.10.1932.
(pjesnikov brat umro je 5.1.1934. u Zagrebu, u 22. godini)

Kada tišina spava, zlato moje


Zar si morala, mala željeznice,
Jutros da mi odvezeš moga Javora?
Tko će slušati sa mnom odbijanje crkvenog sata
I tko će sa mnom stajati u mraku ispod jabuke?

Oči sam zaklopio: zrikavac srca šuti.
Utihnulo škripanje lijesa; nebo na livadi leži.
Na tuđem se groblju sagibam,
Tuđu travu nogama gazim, osamljen.

Ruke moje, zapalite mi ponovo petrolejku:
Gledam Njenu praznu postelju.
Koraci bi moji žurno pobjegli od kuće.

A sada, zlato moje, - tišina oko mene spava.
Zar si morala, crna željeznice,
Jutros da mi odvezeš moga Javora?

Kiša u predvečerje


Još malo, kaže baka, i ja ću biti
Sedam godina star. Zbog toga moram
Da čuvam Đuru (to je moj brat);
Moram da na njega pazim,
Jer mama žanje žito.

Al evo, iznenada, počinje krupna kiša
I svi bježe, bježe, bježe da uteknu pod kakav krov.
I naši već dotrčaše... Otac psuje, othukuje.
Zatvoreni prozori i vrata.

Baka se moli Bogu, a sveti Ilija
Juri preko neba, u kolima od zlata,
I grmi, i puca. Ima li on pušku
Il top? Tko je to mogao da preplaši konje
Svetoga Ilije?... Gle, Đura Perin
Kako po kiši trči, uz brdo, k Svetome Vidu.
Znam ja već šta će on: On će se uvući, polako,
U toranj, gdje su golubi,
Od grmljavine preplašeni, u mraku šćućureni.
Đura Perin se došulja i natrpa puna njedra
Golubova. Možda čak deset.
Onda ih nosi doma i kolje.

Meni bi žao bilo zaklati goluba,
A osim toga, bilo bi me strah
U toranj se penjati, med golube, u mrak.

Runjaninova 4
Zagreb
21.7.1935.

Ledeni kurjak


Tko ne zna da sam ja iz Rastušja
Išao u podvinje u školu?...

Zimsko jutro. Mraz.
Sam idem iz sela.
Prolazeći kraj Glogovice smrznute
Začujem:
Pucketanje, rsak, lom... K meni netko prelazi?

Pomislim odmah na govor sinoćni
O kurjacima koji idu iz Bosne.
Moje noge
U strahu
Potrčaše,
Bez osvrtanja,
Do blizu Podvinja,
Gdje sam susreo mljekare, uplakan.
Pitaju me mljekari: Šta ti je?
Ništa, ništa, kažem ja;
I odlazim.

Uzgredice, moja mati priča, uveče,
Kako od zime, na Glogovici puca led.

I ja sam čuo! kažem ja:
I smijem se.

Runjaninova 4
Zagreb
21.7.1935.

Lutanje


Učitava se...
Samotan lutam večernjim ulicama,
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka,
Al nigdje nema tebe... tebe nema.

Brod - Samostan
listopad 1920.

Misao na tebe



(Spomen na Dubrovnik)

Trepere zvijezde na visoku nebu.
Na obali morskoj, kraj Grada,
Sjedim sa dragim prijateljem
I razgovaram. Sluša me čempres.

Grad šuti, kasno u noć,
Pod gorom, nijem i mrk.
A burno more mrmori,
O tvrde hridi udara.

O, moja djevojko mala,
Kako je divno gledati
Treptanje zvijezda na nebu
I sabran slušati beskrajno
Šumorenje mora u noći.

Djevojko mala, kada bi znala
Koliku osjećam ljubav
Prema moru nemirnom,
Krupnim zvijezdama i nebu
U noći tamne modrine.

Ali i od te ljubavi goleme
Još je snažnija misao na tebe.

Brod
25.5.1923.

Mladež domovini


1

Nema ni oca, ni konja, ni krava.
Svi su u ratu. Samo je Šarulja ostala,
Al ni ona neće da se oteli,
Da mlijeka pijem ujutro.

Naš Sergej (to je zarobljenik, Rus), on svaki dan
Očisti štalu. Lako mu je kad je sama Šarulja.
Onda mene u vinograd vodi i govori,
Al ja ne razumijem. Samo mislim: zašto je on
Iz Rusije u Rastušje došao, a to je jako daleko.
Možda je moj otac još dalje nego Rusija.

Noćas je Sergej pomogao djedu da žito sakriju
U šumu. Zašto meni neće nitko da kaže
Kud su ga skrili? Sigurno misle, malen je
I mogao bi da oda mjesto
Oružnicima kad dođu s bilježnikom plijeniti.
Valjda ne bih bio lud!... Zar nije dosta
Što nam je jučer gospodična zaprijetila batinama
Da svaki mora donijeti krunu za križić.

2

Blago onima koji krunu imaju! I ja sam bio med njima.
Gospodična nam je svima na prsa pribola
Križić na kjojem piše zlatnim slovima:

MLADEŽ DOMOVINI
1914 - 1915

Luka Riđan, i Tunja Tulin, i Martin Bjelobrk,
Nisu imali krune i sad su kažnjeni:
Ne smiju ići s gospodičnom, i s našim razredom,
Na brdo da beru lišće kupina
Od kojeg se, kažu, kuha
Čaj za drage ranjenike

Ja ne razgovaram ni s kim. Ja samo berem
I berem, i mislim na moga oca. I on je ranjen.
I on leži u bolnici, u mjestu Aszod...

Možda će sestra milosrdna
Skuhati čaj mojemu ocu
Od moga lišća, koje ja berem?

Runjaninova 4
Zagreb
28.7.1935.

Moja baka blagosilja žita


Tiha nedjelja. Sunce. Žita se u polju zelene.
Od kapele procesija ide na Lazine:
Treba žito blagoslovit, Bože pomozi!

Velečasnog boli noga... Mjesto njega moja baka,
U ime božje, vodi i moli. Ja nosim križ okićeni,
U sredini: zdesna mi baka, a slijeva Liza Šumareva.

Čuj moju baku:
- Isuse blaga i ponizna srca!
Svi: - Učini srce nače po srcu svojem!

Liza Šumareva svaku riječ kaže
Dva trenutka kasnije od svih.

Moje razmatranje:
Dobro bi bilo da je sada s nama i Toma Blažev. Isus bi se njemu smilovao i Toma ne bi morao psovati kao jučer, kad je u blatu zapao s drvima i tri puta opsovao, oslobodi Bože, - Sveti Isusov Križ.

Tada me prekinu moja baka:
- Od kuge, glada i vojske!
Svi: - Oslobodi nas, Gospodine!

Moje drugo razmatranje:
Zašto se baka nije molila Bogu da nas oslobodi vojske prije nego što je tata otišao u rat? Baš su želi žito na Lazinama kad se čulo: Mora se u rat! I on je otišao sa srpom kući da se spremi. Bog i moja baka, oni se jako vole: On bi sigurno čuo baku, jer se ona njemu uvijek moli, i napamet, i iz crnog molitvenika.

Sad ću baš da izbrojim korake,
Koliko treba da načinim s križem
Dok baka prevrne list u molitveniku.

Runjaninova 4
Zagreb
28.7.1935.

Moje igračke


Oca nema kod kuće, to znam. A djed
Nakon ručka spava. Moja baka sad pere suđe,
I mene jako voli. Ona mi neće ništa
Ako otiđem pod kolnicu i skinem lanac
S ornica. I lagano ih izvučem na dvorište.

Najprije ću se malo u dvorištu igrati;
I ako se djed ne bi probudio, a ja ću
Otići onda pred kuću, na put.

Kad budu i druga djeca htjela
Malo da se vozaju, odmah ću im dati,
Ali ne za dugo. Kad ornice stanu, kazat ću im:
"Bolje bi bilo da idemo svirale pravit.
Kraj našega potoka ima puno vrba,
A baka će nam dati novu crvenu škljocu."

Ostavit ćemo ornice... Idući
K potoku, ispod prozora, vikat ćemo u glas:

Kreni koru, pušći vodu -
Tele sisa mliko -
Po dolini, po gorini -
Po sljepačkoj torbetini!

Vikat ćemo, kažem, kao da će svaki, uskoro,
Oguliti koru sa šibe vrbove. Probudimo li djeda,
On će se protegnuti
I sigurno nam opsovati sveca.

Runjaninova 4
Zagreb
21.7.1935.

Nad vinogradom sunce i oblaci


Sunce jarko
Sipa tople strelice
Na grozdove
U dozrijevanju.

Jarko sunce
Tešku glavu sagiba,
Dok ne padne za goru,
Zelenu, tajanstvenu.

Razgoni vjetar oblake, nebeske putnike.
Nad vinogradom prelijetaju grlice.

Rastušje (vinograd)
3.8.1925.

Nikad više

Uvenuše rujni cvjetovi
Tvoje i moje ljubavi.

Nikad više
Neću gledati
Tvoja dva oka
Duboka.

Rastušje
26.8.1925.

Nosim sve torbe a nisam magarac


Ja se ne volim ni s kim tući
I nikad neću da dotaknem
Kad me nagovaraju i kažu:
Ne smiješ dodirnuti njegovo uho.

Kad nas učitelj pusti iz škole
Najprije idemo svi u redu,
A poslije, čim nas ne vidi više,
Tuku se s onima iz drugog sela.

Ja ne volim o tome ni govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!

I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu.Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe.

Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Jele!...Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna...
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.

Runjaninova 4
Zagreb
23.7.1935.

Oh, kako je sirotinja bešćutna


Ispred Kazališta Zdenac je života:
Voda u njem besprekidno šumi, žubori, klokoće.
Svakog dana iza podneva
Ovamo dođe povorka gradske sirotinje.

O, hvala vama, dobrotvori presvijetli!
Gospod vam dao u raju veselost!
Progutavši skromni obrok, poklonjen,
Guraju se dok operu na Zdencu posude.

Čuje se zveket zdjelica limenih,
Psovke i prijetnje. Pogledi mržnje. Turobnost.
Sutra, sutra opet će se sastati
I glodat će, u ime božje, novu kost.

Tad zgureni odlaze, il u hrpama,
Il jedno po jedno, mrmljajuć,
U pljesnive brloge, u vlažne podrume.
Kose dječaka u igri sunce miluje.

Oh, kako je sirotinja bešćutna.
Blizu njih gospodin Lamian golubove hrani nasmijan;
Oni nježno slijeću na pruženu ruku:
Krila u letu šume ko vjetar u granama.

A nijedan od prljavih gladnika
Neće ni da pogleda blaženstvo lica i osmijeha
Gospodina Lamiana...
Il raskriljene golube nad glavama!

Runjaninova 4
Zagreb
15-18.2.1933.

Otvori mi vrata, Grlice


Kaži mi, Grlice,
Zašto nosim suze u crnim očima?
Znaš li da stoka pase travicu zelenu,
A svirala svira sitne pjesmice
Od ljubavi i od crne zemljice?
Ta zašto me ti ne voliš?... Grlice!
Dva jareta, dva jareta skaču veselo
I krškaju se mladim rozima:
Runo im je mekano, kudravo.
Sestro moja! ti što predeš vunu ovčiju,
Čuješ li ti moje jecaje?
Srce moje i misli moje gorom lutaju:
Zapadnu li kruti, duboki snjegovi,
Zapalit ću žutu lampicu.
Zapalit ću lampicu
I otići u planinu... Grlici.
I zakucat ću na smrznut prozor, Grlici:
Otvori mi vrata, Grlice!

Brod
6.5.1923.