Meša Selimović

„Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.




„Najgore je kad ljudi šute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.“

„Opasno je kad se čovjek nađe sam, okružen tišinom tuđeg neprisustva, više je strahova i čudnih razgovora sa sobom.“

„Čovjek je proklet, dobar je samo kad mu je loše.“

„Slušanje je važnije od razumijevanja.“

„Tajna se duže pamti nego jasna istina.“

„Osamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.“

„Najmanje se govori kad te se najviše tiče.“



Mehmed Meša Selimović je veliki pisac kojemu se divimo i zahvaljujemo mu na vještom otkrivanju naših unutrašnjih borbi. Ubrajamo ga među najveće pisce s ovih prostora. Rodio se 26. travnja 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a nakon završenog studija radio je kao profesor književnosti. Život ga je odveo u Sarajevo i Beograd gdje je obnašao značajne političke i kulturne funkcije. U Sarajevu je radio kao profesor, zatim docent, ravnatelj drame, glavni urednik IP „Svjetlost“, uključen u društveni i kulturni život sve do 1971. godine, kad odlazi u mirovinu i seli u Beograd. Njegova dva romana „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“ oplemenili su nas i podigli književnost ovih prostora na europski nivo. Pisac se oslanja na Dostojevskog, kao i na struju književnog modernizma 20. stoljeća. Selimović je stvorio osebujan izraz u kojem uživaju svi oni koji su na putu otkrivanja samih sebe. Mešina djela služe kao ogledala u kojima nam se malo toga sviđa što vidimo ili prepoznajemo u sebi. Rado primjećujemo tuđe osobine dok ne otkrijemo da smo sve to mi sami. Njegova djela ubrajamo u filozofske romane, romane toka svijesti ili pak u ispovjedni tip romana. Savršeno je osjećao ljudsku podsvijest i ono nagonsko u čovjeku što u odlučujućim trenucima ispliva na površinu. „Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku.“ Rečenica je iz prvog i najznačajnijeg romana „Derviš i smrt“, u kojem glavni junak Ahmed Nurudin gine od iste sile protiv koje se i digao, pobunivši se protiv nepravde. U tom nadasve psihološkom romanu prikazana je tragična priča derviša mevlevijskog reda koji traži smisao života te spoznaje čovjekovu nemoć da promijeni svoju i sudbinu svoga brata. Makar se u djelu skriva i Mešina osobna tragedija, on je uspio ono osobno i lokalno dignuti na univerzalni nivo. Najstarijeg Mešinog brata, partizanskog oficira su strijeljali partizani, krajem 1944. godine. Za svog brata on kaže: „Taj moj ubijeni brat je moja najveća tuga“. U djelu progovara: „Šta sam ja sad? Zakržljali brat il nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve?...“ U njegovoj četrdesetoj godini srušio mu se svijet, sve u što je vjerovao i kleo se, palo je pod njegove noge. Ubili su mu nedužnog brata upravo oni kojima je najviše vjerovao. Interesantno je da se nasilje i prije događalo, ali ne njemu, pa vjeru nije dovodio u sumnju, a istinsko razumijevanje izgradio je na svojoj osobnoj drami. „Život je širi od svakog propisa... Moral je zamisao, život je ono što biva.“" />

.........................

................


U sljedećem romanu, „Tvrđava“, prikazao je Sarajevo nakon hoćimske bitke. „Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćimu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.“ Radnja romana je smještena u muslimanskoj sarajevskoj sredini u 17. stoljeću. M. Selimović je uspio nenametljivo i pitomo pretočiti orijentalno - islamski senzibilitet u kojem se osjeća duh džamija, tajna derviša, sjaj i mekoća svilenih dimija i tišina koja se nameće među rečenicama punim mudrosti. Autor nam poručuje da izaberemo ljubav kao put do ostvarivanja sebe. Ljubav je uzimanje i davanje, stradanje i praštanje. Ona je jedinstvo. Ljubav, to smo mi. Otuđeni smo od svoje biti, zato smo nesigurni i puni straha. Ne nalazimo ljubavi u sebi za sebe, jer nas to nisu učili. Ne znamo voljeti, ne znamo da je sve u nama, a ne vani. Bojimo se i tako nam izmiču najvrednije stvari. Cijeli naš život je putovanje k sebi.
Meša Selimović se oprobao pišući eseje i memoare ali nije postigao takve vrhunce kao sa svojim romanima. Od nekih važnijih djela valja spomenuti „Uvrijeđeni čovjek“ (1947.), „Tuđa zemlja“ (1957.) te „Tišine“ (1961.). U autobiografskom tekstu „Sjećanja“ (1957.), govori o svom životu, književnom radu i nekim književnim i kulturnim događajima te osobama onog vremena. Za života je dobio brojne nagrade, primjerice Ninovu, Goranovu i Njegoševu nagradu (1967.). Meša Selimović umro je na današnji dan, 11. srpnja 1982. godine, u Beogradu.

Tekst: Sanja Ercegović

Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.

Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari ništa, ni rođenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

Meša Selimović

Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridržavala jašmak, prisilnom kretnjom, koja je određena, bez mnogo mogućnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjećivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom oživjele, postavši cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale živo, ali je u njihovom stišanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage i nekog neobičnog smisla, da su neprestano prikivale moju pažnju. Izgledalo je da će svakog časa učiniti nešto važno, nešto presudno, stvarajući tako napetost očekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljene, obgrljene, kao da se dave u tihoj čežnji, ili čuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne učine štogod nerazumno, nepomične u neprestanom talasanju što se jedva vidjelo, slično nemirnom drhatu, lakom grču od preobilja snage. Onda su se bez žurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, tražeći se, pa nježno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srećne u svom sastavljenom ćutanju. Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima što su se sporo i strasno grčili počinjala da gladi atlas ispod sebe, i kožu ispod atlasa, a druga je ležala na njoj, priljubljena, utišana, osluškujući nečujno pucketanje glatkog kumaša nad okruglim mermernim koljenom. Samo ponekad bi se otkinule i jedna bi pošla u samostalan pohod, da ovlaš dodirne minđušu na kraju uha stidljivo skrivenog ispod crne kose crvenkasta odsjaja, ili bi se zaustavila u vazduhu, da čuje neku riječ, pa bi se povlačila, bez mnogo zanimanja za razgovor, idući u susret onoj drugoj što je ćutala, uvrijeđena tom malom nepažnjom.
Pratio sam ih, iznenađen izrazitošću njihova osamostaljenog života, kao dva mala stvora što imaju svoju vlastitu životnu putanju, svoje prohtjeve i svoju ljubav, svoju ljubomoru, čežnju, blud, u jednom trenutku oduševljen, u drugom uplašen, zbog lude misli o zatvorenosti i besmislenosti tog sitnog života, sličnog svakom, ali je to bila brza i bezopasna misao, trenutni otkucaj drukčijeg života u meni, koji nisam želio da budim.''

Četrdeset mi je godina. Ružno doba. Suviše sam mlad da ne bih imao želje a suviše star da ih ostvarujem!..

Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude raèun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što èeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako æu moæi da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.

Meša Selimovic "Dervis i smrt"

Ona je moja suprotnost.Ja nisam jednostavan, delujem uznemirujuće, sve je u meni nesigurno, nemam oslonca, tražim nemoguće..i onda sam vrlo neugodan..pa mučim sebe i druge...Neću da joj kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete već iz potrebe, koja za mene znači sve, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrdjen ili odbačen.Kažem: odbačen a ne verujem u to..Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži.Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje..