Zagrebački spomenici, skulpture, biste


U glavnom hrvatskom gradu nalaze se mnogi spomenici, biste, skulpture, spomen-ploče, fontane ili zdenci. Dok većina posjetitelja Zagreb ne napuste bez fotografija ispred kipa bana Josipa Jelačića, Antuna Gustava Matoša ili Marije Jurić Zagorke, hrvatsku metropolu krasi pregršt kipova koji su mnogima manje poznati. Svaki od njih uz sebe veže posebnu priču, ali čini i dio kulturne baštine našeg najvećeg grada.

Prvi javni zagrebački spomenik koji je izgrađen i postavljen na Kaptol je Marijin stup s anđelima iz 1865. godine. Napravio ga je Anton Dominik Fernkorn, čijih je ruku djelo i kip bana Josipa Jelačića prvi put postavljen na trg godinu dana nakon Marije. Iako je prvotno bio okrenut na sjever, prema Mađarskoj, 1991. godine na Jelačićev rođendan 16. listopada stavljen je u poziciju kakvu je zadržao do danas, u gledajući u smjeru juga.

Austrijski kipar Fernkorn napravio je i Svetog Jurja u borbi sa zmajem koji je prvotno bio postavljen u Maksimiru 1867. godine, ali je 17 godina poslije preseljen na Strossmayerov trg. Tek je od 1908. smješten na lokaciju na kojoj se i danas nalazi - na Trgu maršala Tita.

Antun Gustav Matoš



O skulpturi:

Skulptura „Matoš na Klupi“ autora Ivana Kožarića nalazi se na Strossmayerovom Šetalištu u samom središtu Zagreba. Skulptura je postavljena na svoje sadašnje mjesto 1972. godine. Izrađena je od aluminija. Razlog  zbog  kojeg se nalazi u samom središtu Zagreba je taj što je Matoš, iako rodom nije bio iz Zagreba, iznimno volio i cijenio taj grad. S obzirom da se Strossmayerovo šetalište nalazi na Gornjem Gradu iz „matoševe perspektive“ se pruža pogled na skoro cijeli grad uključujući i kuće njegovih roditelja koja se nalazi u Jurjevskoj Ulici.

O autoru:

Ivan Kožarić, rodio se u Petrinji 10.lipnja 1921. , hrvatski je kipar.

Kiparstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu upisuje 1943.., a diplomira 1947. Godine 1949. završava specijalku kod prof. Antuna Augustinčića. Izlagati počinje 1953. godine, a samostalno izlaže od 1955. godine.
Godine 1959./60. Kožarić nekoliko mjeseci boravi u Parizu kao stipendist Fonda Moša Pijade. To je razdoblje vrlo važno za njegovo bolje upoznavanje s europskom umjetnošću, ali i za provjeru vlastitih kreativnih potencijala. Posredstvom francuskog kritičara Jacques Lassaignea, koji ga posebno uvažava, surađuje s Galerijom Maguy čiji mu vlasnik otkupljuje više radova. Unatoć povoljnim okolnostima i mogućnosti ostanka u Parizu, Kožarić se vraća u Zagreb odlučivši karijeru nastaviti u domovini. Početkom šezdesetih Kožarić je član neformalne grupeGorgona zajedno sa slikarima Marijanom Jevšovarom, Julijem Kniferom, Đurom Sederom i Josipom Vaništom, arhitektom Miljenkom Horvatom, povjesničarem umjetnosti i konceptualnim umjetnikom Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom, te kritičarima Matkom Meštrovićem i Radoslavom Putarom.

Izlagao je na mnogim važnim međunarodnim izložbama kao što su primjerice Veneciji (1976.) i Biennale u Sao Paolu (1979.).Više njegovih skulptura trajno je postavljeno u vanjskim prostorima među kojima i one najpoznatije, spomenik A.G. Matošu i Prizemljeno sunce u Zagrebu. Dosad je izlagao na šezdesetak samostalnih i oko dvije stotine skupnih izložbi, u zemlji i inozemstvu.

Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad. Posljednju, Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo, dobio je 1997. godine. Iste godine postao je i redovni član Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti.



Kratka analiza skulpture -pod nazivom - Matoš na klupi:

Matoš na klupi djelo je kipara Ivana Kožarića. Ono je napravljeno u skladu s Matoševim životom. Kožarić  je razmišljao o njemu pa je tome i prilagodio njegov kip.  On nema pravi postament, nego Matoš sjedi na klupi i gleda Zagreb. To je jedan od najzanimljivijih kipova upravo zbog toga. Kada je kip tek postavljen u novinama je pisalo da to nije spomenik već poticaj na angažirani pogled prema gradu. Taj kip napravljen da nam približi Matoša, da nam on postane dio svakodnevnice. Mi smo navikli gledati spomenike iz žablje perspektive, ali sada je on među nama i izražava se jezikom volumena i svjetla. Klupa na kojoj Matoš bezbrižno sjedi i promatra kako se život i ljudi oko njega užurbano kreću, ustvari je Paneon jednog skitnice. To je Matoševo jedino utočište i Kožarić mu je osigurao životni posao: čuvanje grada Zagreba.
Skulptura je napravljena od aluminija i to je konveksno-konkavna masa. Površina je glatka. Moguće ju je običi sa svih strana, a prema stupnju plastičnosti, ona je statua. Skulptura je asimetrična. Matoš ima prekrižene noge i ruke naslonjene na klupu što daje dojam opuštenosti. Skulptura se pomalo naginje na lijevu stranu jer Matoš više sjedi na lijevoj strani klupe. Desna strana ostavljena je nekom strancu, da sjedne kraj njega i opusti se.

Zdenac života



Zdenac života je remek-djelo znamenitog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića nastalo početkom 20. stoljeća. Postavljen je 1912. godine na kazališnom trgu ispred HNK u Zagrebu.

Vijenac monolitnih tijela koji okružuje zrcalnu vodu izvora postiže takvu kreativnu snagu i likovnu kvalitetu koju ni sam Meštrović možda nije nadmašio do kraja svog stvaralaštva. Oko fontane su naga tijela ritmički poslagana oko zdenca, izvora vode. Tijela izgledaju kao da su živa, zamrznuta u pokretu. Stvarnih su proporcija, a dijelovi lica i tijela prikazani su realistično. Njihova površina je glatka i zaobljena. Nigdje nema pravih kutova, oštrih prijelaza ni pravilnih geometrijskih oblika. Sve je oblo i nježno. Živost njihovih nagih tijela i snaga izraza lica pokazuje želju za životom i životnim radostima. Uživanje u životnim radostima posebno je istaknuta kod parova koji se ljube i grle. Svojim kretnjama pokazuju nježnost i bezbrižnost. Nasuprot njima, starac, koji je na kraju svog života, čeznutljivo gleda u zdenac, simbol života.

U kontrastu s dinamički poslaganim realističkim tijelima, zdenac je, pravilnog geometrijskog oblika. Ovaj jednostavni valjak, bez detalja, svojom jednostavnošću smiruje kompoziciju. Zbog glatkih i zaobljenih tijela nema jakih svjetlosnih kontrasta. Prijelazi između svjetlosti i sjene blagi su i mekani.

U Zdencu života da se naslutiti utjecaj Rodina u obradi likova, u ovom djelu ostvaruje sintezu skulpture i refleksivne simbolike. Oblik zdenca s povezanim skulpturama s jednom idejom "vječne žeđi". Iako je radio površnom impresionističkom tehnikom, uspio je postići stanovitu jedinstvenu izrazito plastičnu arhitekturu spomenika koja Rodinu ne uspijeva.

Postav Meštrovićeva Zdenca života urbanistička je intervencija Ignjata Fischera

(Wikipedija)