FRANČESKA



Frančeska hoda po sjenkama noći,

Al’ ne da bi k nebu onda mogla poći –

U sjenici bašte ona ako se odmara,

To nije jer joj se s cvijećem razgovara.

Zvuk u tami – ipak ona ne čuje slavuje –

Iako bi uvce njeno radije glas da čuje.

Korak njen i od lišća gustog staza –

Srce to što lupa i ona blijedih obraza.

Glas jedan šapuće kroz lišće što šušti,

Njih dvoje će se sresti – još samo malo,

I već srce njegovo na grudi njene je palo.

ELEGIJA



Sa svih strana zaposjela te ljepota!

Grob tvoj neće biti užas i strahota;

S busena tvoga ruža će cvjetati,

Lišće njeno proljeće će najavljivati

A iza čempresa vijoriće tmina ta.



Plavi jedan potok žubori tamo,

Na nj će Tuga saviti svoje lice,

Misao svoju nahraniti snom samo,

A blagi predah hodom, laganice;

Kao da ona mrtve budi! Nesrećnice!



Plač mrtve u život vratiti neće!

Smrt nit’ zna nit’ čuje za jad:

Od žala nema nikave sreće.

Možda da se manje leleče tad?

A ti koji meni govoriš da zaboravim,

Sav si blijed i vlažnih očiju, vidim.

MUZICI



Nijedna od Ljepote kćeri

Nema magiju kao ti;

Poput muzike na vodi dveri

Tvoj glas u meni leti;

Kao da zbog boje tvoga glasa

Okean se smiri kao svila,

Talasi stišaju istog časa,

Vjetar svoja spušta krila.



Ponoć je, Mjesec maše

Svjetlucavim lancem po moru;

Grudi te nježno zaigraše

Kao beba pred zoru;

Duh pred tobom malaksava

On bi da te sluša i obožava

Emocijom punom a mekom

Kao voda u okeanu dalekom.

OČI GOSPOĐICE A. H.



Kao Sunce je Anino oko,

Ono širi zrake krasne;

I to je ono što vidi svako,

Ljepota ta neće da splasne.



Likovanje ovo stati ne smije,

Ono zauzeće sve poglede naše;

Svima nama utoliko će prije

Sunce njeno ljubavlju da paše.

KOSA JEDNE ŽENE



Oh, zlatni uvojku te kose

Što mrsi se po vjetriću blagom,

Draga glavo što uvojci te nose,

Hvaliću se tobom kao blagom.



Još hiljadu uvojaka krasiće

Uglačano čelo tvoje blistaće

Poput vrelih zraka koji sjaje

Više vedrog neba Kolumbije.

Prijateljstvo može, i tako često i bude, prerasti u ljubav, ali ljubav nikada ne prerasta u prijateljstvo.

Ona ide u svetlu lepote
Ko noć blaga u zvezdanom sjaju.
Sve što ima u svetu krasote:
Svetlog, tamnog – njene oči daju
Sve nežnosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.

Ni zrak manje, ni ti više sama
Sen u valu crnih joj vitica
Il u skladu loknica, il prama
Što se spušta preko njenog lica,
Preko čela, gde čedne, spokojne
Misli – svoga mesta su dostojne

Na tom licu koje ozarava
Srećni osmeh večite vedrine;
Gde dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj večite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav – mirna, nevina i večita.

Džordž Gordon Bajron

Ne postoji instinkt poput instinkta srca.

Tko se opredijeli za laž, mora imati dobro pamćenje.



Koristite svaku priliku za smijeh. To je najjeftiniji lijek.

Malo onaj poznaje ženske grudi
Ko s uzdahom želi steći ljubav njenu;
Zar mari ta za srce koje za njom žudi?
Obaspi je hvalom – idola za svaku zenu;
Ali ne ponizno, jer će u tom trenu
Prezreti trud, čak i tvog stiha čar;
Ako si spretan, nežnost skrij; za ženu
Drskost još uvek najbolja je stvar:
Ljuti je pa je teši – osetićeš njen žar.

Ljubav će naći put stazama na kojima se i vukovi boje loviti.

Prijateljstvo može, i tako često i bude, prerasti u ljubav, ali ljubav nikada ne prerasta u prijateljstvo.

Ne postoji instinkt poput instinkta srca.

Ja jedino izlazim onda kada poželim da osvježim svoju želju da budem nasamo.