Prije nekoliko dana vidio sam dragu prijateljicu.



Svratio sam da je pitam kako je, kako joj je obitelj. Podigla je pogled, spustila glas i samo zacvilila: „Toliko sam zauzeta … toliko sam zauzeta da ti to ne mogu opisati, toliko toga se događa”.
Gotovo odmah nakon toga, susreo sam drugog prijatelja i pitao ga kako je. Opet, isti ton, isti odgovor: „Toliko sam zauzet … toliko toga moram napraviti.”
Ton glasa mu je bio ogorčen, uzrujan, umoran.
I to se ne događa samo odraslima.
Kada smo se preselili u Sjevernu Karolinu prije desetak godina, bili smo oduševljeni sjajnim školskim sustavom. Susjedstvo je bilo raznoliko, s puno obitelji. Sve se činilo dobro i ispravno.
Nakon što smo se uselili, otišli smo do susjeda kako bi ih upitali bi li se njihova kćer i naša kćer mogle zajedno igrati. Majka, stvarno draga osoba, posegnula je za njezinim mobitelom i pogledala kalendar.
Pomicala ga je … i pomicala … i pomicala. Naposljetku je rekla: „Ona ima oko 45 minuta slobodno u danu iduća dva i pol tjedana. Ostatak vremena ima gimnastiku, klavir i glasovne lekcije. Ona je dosta zauzeta.”
Užasne destruktivne navike počinju rano, stvarno rano.
Kako smo postigli da nam život ovako izgleda? Zašto to činimo sebi? Zašto to činimo našoj djeci? Kad smo zaboravili da smo ljudska bića, a ne ljudska djela?
Što god se dogodilo svijetu u kojem su djeca bila zaigrana, blatna, uprljana, svijetu u kojem su se ta djeca ponekad i dosađivala? Moramo li voljeti našu djecu toliko da ih zatrpamo obvezama koje im stvaraju stres, da postanu zauzeti baš kao i mi?
Što se dogodilo svijetu u kojem možemo sjesti s ljudima koje volimo i opušteno razgovarati o stanju našeg srca i duše, razgovarati sa stankama i tišinom, bez ikakve žurbe?
Kako smo stvorili svijet u kojem imamo sve više i više i više stvari koje trebamo obaviti, a sve manje vremena za razmišljanje, manje vremena za zajednicu, manje vremena za samo … bivanje?
Negdje smo pročitali „Neistražen život nije vrijedan življenja“. Kako možemo živjeti, istraživati, biti u potpunosti ljudska bića kada smo tako zauzeti?
Ova bolest „zauzetosti” duhovno destruktivno utječe na naše zdravlje i dobrobit. Ona iscrpljuje našu sposobnost da budemo potpuno prisutni s onima koje volimo najviše u našim obiteljima  i sprječava nas da formiramo vrstu zajednice za kojom svi tako očajnički žudimo.
Od 1950.-te postigli smo toliko novih tehnoloških inovacija za koje smo mislili (ili su nam obećali) da će učiniti naš život lakšim, bržim, jednostavnijim. Ipak, nemamo više „slobodnog” ili ležernog vremena  nego što smo imali prije nekoliko desetljeća.
 
Nekima od nas, onim „privilegiranima”, linija između posla i kuće je nejasna. Mi smo stalno dostupni preko naših uređaja. Cijelo. Prokleto. Vrijeme.
Pametni telefoni i prijenosna računala su izbrisala podjelu između ureda i kuće. Kad su djeca u krevetu, opet smo online.
Jedna od mojih dnevnih borbi je lavina elektronske pošte. Stalno sam zatrpan stotinama i stotinama poruka i apsolutno nemam pojma kako to zaustaviti.
Iskušao sam različite tehnike: odgovarati samo u večernjim satima, ne odgovarati preko vikenda, tražeći ljude da više prakticiraju razgovor lice u lice. Pošta je nastavila dolaziti u neshvatljivim količinama: osobna pošta, poslovna, hibridna. A ljudi očekuju odgovor – odmah.
Ispada da sam i ja, također… tako zauzet.
Stvarnost drugačije izgleda nekim drugim ljudima.  Mnogi ljudi rade dva posla kako bi mogli prehraniti svoju obitelj. Dvadeset posto naše djece živi u siromaštvu, a previše roditelja radi poslove za minimalac, samo da bi imali krov nad glavom i nešto što nalikuje hrani na stolu.
Mi smo tako zauzeti.
Stari modeli, uključujući one nuklearne obitelji s jednim zaposlenim roditeljem (ako je ikada to postojalo), odavno su nestali. Sada imamo većinu obitelji u kojima su oba roditelja zaposlena i to ne funkcionira.
To ne mora biti tako.
U mnogim muslimanskim kulturama, kada ih želite pitati kako su, pitate: na arapskom  – „Kayf haal-ik?“ ili na perzijskom – „Haal-e shomaa chetoreh“? Kako ti je haal?
Što je to haal, pitate se? To je trenutno stanje nečijeg srca. U stvari, mi pitamo: „Kako je tvoje srce u ovom trenutku, u ovom dahu?” Kada pitam: „Kako si?”, to je ono što stvarno želim znati.
Ne pitam koliko stavki imate na popisu stvari koje morate učiniti, niti pitam koliko je pošte stiglo u vaš inbox. Želim znati kako je vaše srce u ovom trenutku. Recite mi. Recite mi da je vaše srce radosno, recite mi da je vaše srce tužno, da je povrijeđeno, recite mi da vaše srce žudi za ljudskim dodirom.
Pregledajte svoje srce, istražite svoju dušu, a onda mi recite nešto o svom srcu i vašoj duši. Recite mi da niste zaboravili da ste još uvijek ljudsko biće, a ne samo ljudsko djelovanje. Recite mi da ste više od stroja koji uklanjanja stavke sa svog popisa stvari koje treba obaviti.
Razgovarajte, gledajte, dodirujte. Budite iscjeljujući razgovor, pun milosti i prisutnosti.
Stavite svoju ruku na moje rame, pogledajte me u oči i povežite se sa mnom za jednu sekundu. Recite mi nešto o svom srcu i probudite moje srce. Pomozite mi da se sjetim da sam pun i potpun čovjek, ljudsko biće koje je također žudi za ljudskim dodirom.
Predajem na sveučilištu gdje su mnogi studenti ponosni s „marljivo uči i ludo se zabavljaj” stilom života. To može biti odraz mnogih naših života i naše zauzetosti – čak je i naš način opuštanja sam po sebi odraz tog istog svijeta prekomjerne stimulacije.
Naše opuštanje često poprima oblik akcije koje je ispunjeno (bezumnim) filmovima ili nasilnim sportovima.
Nemam nikakva čarobna rješenja. Sve što znam je da smo izgubili sposobnost da živimo istinski ljudski život.
 
Trebamo drugačiji odnos prema poslu, prema tehnologiji. Znamo što želimo: smislen život, osjećaj zajedništva, uravnotežen život. Nije poanta u „dokazivanju” ili bržem iPhoneu. Želimo biti istinski čovjek.
William Butler Yeats je jednom napisao: „Potrebno je više hrabrosti da istražimo mračne kutove vlastitog duha nego što je potrebno vojniku u borbi na bojnom polju”.
Kako točno bi mi trebali ispitati tamne kutove naše duše kad smo tako zauzeti? Kako bismo trebali živjeti život s propitivanjem?
Ja sam uvijek zarobljenik nade, ali pitam se, jesmo li spremni imati potreban, strukturni razgovor  o tome kako to učiniti, kako živjeti na taj način. Nekako nam treba drugačiji model organiziranja naših života, našeg društva, naše obitelji, naše zajednice.
Želim da moja djeca budu prljava, neuredna, čak i da se dosađuju – da nauče postati ljudi. Želim da imaju neku vrstu postojanja gdje možemo zastati, pogledati jedni drugima u oči, dodirnuti jedan drugoga i zajedno se upitati: Kako je moje srce?
Ja odvajam vrijeme da razmislim o svom postojanju; ja sam dovoljno u kontaktu sa svojim vlastitim srcem i dušom da znam kako sam i da znam kako izraziti stanje mog srca.
Kakvo je stanje vašeg srca danas?
Inzistirajmo na tipu ljudskog povezivanja, kada jedan od nas kaže: „Toliko sam zauzet”, a drugi odgovara: „Znam, ljubavi. Svi smo. Ali želim znati kako je tvoje srce.”

Toliko toga je otislo dodjavola sa nekim novim tempom zivota da pocinje sve da gubi smisao i na kraju ako ne uradimo nesto po tom pitanju izgubicemo se u vremenu i prostoru , a pocelo je ...
Vec smo u fazi da svane i smrkne se a da nismo svesni da je dan otisao i ne znamo kako i zasto...