(Velika Pisanica, 07.08.1779 — Venecija, 18.01.1821)

Pavle Solarić rođen je 7. avgusta 1779. godine u Velikoj Pisanici kod Bjelovara, u uglednoj porodici, koja je dala šest sveštenika. Porodica Solarić u Veliku Pisanicu doselila se iz Bosne u prvoj polovini XVIII veka.

Pored srpskog jezika i pisma, Pavle je rano naučio nemački i latinski jezik. Odrastao je u porodici u kojoj su se pored stranih nalazile i srpske knjige, štampane u prvim decenijama XVI veka u Veneciji, u štampariji Božidara Vukovića.

Kako nema pouzdanih pisanih podataka, sem u jednoj pesmi, pretpostavlja se da se najpre školovao u gradskoj školi u Križevcima, a potom u Zagrebačkoj gimnaziji, gde je sa odličnim uspehom završio prvi gramatički razred. Sledi Solarićev petogodišnji boravak u Sremskim Karlovcima, ali se malo zna o njegovom školovanju, jer — zbog kuge u Sremu 1795. — nije sačuvana upisnica. Za vreme boravka u Sremskim Karlovcima, često je, kao i Dositej, obilazio fruškogorske manastire, ali ga sam manastirski život nije mnogo privlačio. U Karlovcima Solarić se školovao kod izuzetnih učitelja. Znao je slavenoserpski, latinski, nemački i srpski narodni jezik. Nakon toga odlazi u manastir Orahovicu, duhovni centar Srba Slavonske Podravine i Baranje. Manastir je bio bogat rukopisnim knjigama, a arhimandrit i monasi govorili su latinskim i nemačkim jezikom. U jednoj pećini nedaleko od manastira, u kojoj je živeo poslednji orahovički pustinjak, Solarić je doživeo čudesno prosvetljenje, koje je bilo presudno za njegov budući pesnički i naučni rad.

Iz Orahovice Solarić se vraća u zavičaj. Odatle, 13. oktobra 1779, piše mitropolitu Stratimiroviću i moli ga za pomoć, kako bi nastavio školovanje. Po završetku studija filosofije i prava na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji, odlazi u Italiju, u Padovu, s namerom da se posveti književnosti i nauci. U Padovi se, 10. decembra 1803, susreće sa Dositejem Obradovićem i Atanasijem Stojkovićem, što će za njega biti veoma značajno.

Godine 1804. Solarić odlazi u Veneciju, u centar štamparstva, sa znamenitom bibliotekom. U društvu je najbogatijih tršćanskih Srba, trgovaca i brodovlasnika, čest gost u njihovim domovima. Proveo je u Veneciji osamnaest godina kao korektor u štampariji Pane Teodosija, u kojoj je štampana prva srpska geografija, Novo graždansko zemljopisanije (1804), u Solarićevom prevodu sa nemačkog. Njegovi predgovori Zemljopisaniju i Ključiću, kao i sami spisi, odjeknuli su u ondašnjoj srpskoj sredini. U pismu Solariću, Dositej sa oduševljenjem govori o ovim spisima.

Godine 1806. Solarić poboleva od tuberkuloze. Iste godine Dositej kreće u ustaničku Srbiju, dok Solarić celu 1807. provodi u bolesti. Umesto putovanja, piše "Pjesan o gozbi 1807" i još neke pesme. Uprkos bolesti, pesme zrače nadom i vedrinom. Solarić ipak, 1808, iz Trsta polazi u Beograd, ali se na putu, u Karlovcu, njegovo zdravlje pogoršava i on pada u postelju. U Karlovcu kod rođaka ostaje do kraja godine, uglavnom u postelji. Nastavlja da piše i pored bolesti i 1809. radi na svom glavnom delu, Jeroglifici, koju nažalost neće stići da završi. Objavljeni su samo neki odlomci. Napisao je knjige Uloguma čelovječeskoga (1809), Zlatnaja knjižica (1813) i Rimljani slavenstvovašči (1818). U Karlovcu Solarić se bavi prevođenjem, piše knjigu memoarske proze O samosti (1809).

Solarić je pesnik, prevodilac, reformator srpskog jezika i pravopisa, filolog i utemeljivač srpske terminologije u više naučnih disciplina. Sačinio je jednu od prvih srpskih bibliografija, i jednu od prvih srpskih istorija štamparstva, Pomenik knižeski (1810). Prevodio je filosofske, geografske, istorijske i druge tekstove i spise, ali pisao je i originalna dela.

U znameniti Cvetnik srpske slovesnosti (Beč, 1853) Jovan Subotić je Solarićevu "Pjesnu o gozbi 1807" uneo u skraćenom obliku: od 35 katrena izostavio je 11. Dugo je Solarić bio zaboravljen potpuno. Prvi je na njega skrenuo pažnju Mladen Leskovac, unevši u svoju Antologiju starije srpske poezije (1953) osam njegovih pesama. Miodrag Pavlović u Antologiju srpskog pesništva (1964) unosi osam katrena iz duge pesme "Pjesna o gozbi 1807", a Zdravko Krstanović 1999. objavljuje knjigu Solarićevih pesama pod naslovom Gozba. Krstanović u Antologiju srpskog pjesništva od Baranje do Boke Kotorske (Čudesni kladenac, 2002) unosi Solarićevih deset pesama, među njima "Pjesnu o gozbi 1807" u celini. Petar Milosavljević u svoju Antologiju srpske poezije (srednje doba) unosi osam pesama, pet u odeljak "Klasicizam", a tri u odeljak "Predromantizam" ("Pjesna o putešestviju iz Trijesta u vesnu 1808", "Proleće i ljubov" i "San".

Pavle Solarić je umro na Bogojavljenje, 18. januara 1821. godine, u Veneciji. Ne zna mu se grob.

PROLJEĆE I LJUBOV

Sve se kreće i ponavlja, sve se opet druži
Sve ljubovi dare nosi, ljubovi sve služi.
Gle, vesna je mila došla, ruža se razvija,
More l'jepo priutihlo, volne ne uzbija;
Patka plije, lasta pjeva okolo prozora,
I prišelci ždralovi se viju oko gora;
Kako sunce sve podgr'jeva s bistrijimi zraci
Čeznu magle udolija, čeznu svi oblaci;
Danica se prije diže iz sonoga lusaka,
Zemlju trave pokrivaju bilijem svog zlaka;
Maslina se po holmovi listvijem od'jeva.
Po dolinam' ljubičicu bere vojnu djeva;
Gle, kišicu toplu kropi sedmošarna duga,
Orošava šumarice i zelija luga;
Poji cv'jeće po livadam' i pupe drevesa,
Tmu tem tisjašč zlatni klija po polju potresa;
Stada riču ispod gora, dim tinja koliba,
Postav' blaži slatkopjevna svirjel krasnog Priba;
Sve se kreće i ponavlja, vertep daje glase,
Sve ljubovi dare nosi, ljubvom se sva krase;
Gle, ptičica za ptičicom kako svud prileće!
Prevoze se jedna k drugoj neba noćne sveće.
I nama je vesna došla, naše grudi kažu,
Mene tvoje, mila**, tebe moje tražu.
Prođ'te me se, veseljaci, nek vam drugi piše!
Ne zna vakha, golubinje ljubov pero diše.
No velite: Polza žezal Veneri Evana,
Polza budi. Pjesna ramlje kako je nagnana.
Slatkopjevne da vas pojem, ptičice dvokrile,
I zašto ste čiste svagda priklad ljubve bile!

O LJUBOVI PJESNE NIGDA OSTARITI NEĆE

Kako novo što ponikne, nemirni su ljudi,
Ako li se ženâ tiče, jošt s' oštrije sudi.
Pjesne moje čitaju se; onaj ono kaže,
Namršteni znam da vele: "Ne lukavnuj, vraže!"
Ima koji gore misle, i gotove zube,
No tim čine da mi drugi pjesne većma ljube.
Zaljubljeni kad me čita, sve to više traži,
I kad nađe gdi se grli, gdi se ljubov draži,
Domišlja se je l' to i to, što i nije, bilo,
Krivi mene, krivi pjesne zategnuto krilo.
Za to lasno! No druga se na me četa sprema:
Žene ištu da dam uzrok — ispričanja nema! —
Da dam uzrok zašto svaka ljubvi mi pripjeva,
Svaka pjesan ime nosi snaha ili djeva.
"Ja bih rekla, on je dobar — ne daj mu odavle!"
Druga na to u svom sercu: "Zaljubljen si, Pavle!"
Ja sam čekô do najposle to slovo odavno:
Što sam takav, evo, budi svemu sv'jetu javno.
I slušati i pjevati svakojake like
Milo mi je od skazaljke bilo i kavike.
Stanem i ja probirati, zapnu strune prsti,
Načnem prvu, ljubov nađem već u drugoj vrsti;
Vratim pjesnu, vještajući da se od nje čuva,
Ako stupa s ljubvom, gluva, ako sluša, suva.
To mi kaže da s' pjesana istočnici razni,
I zbitija i snovidno uhištrene blazni;
No da ljubov, kô pod gorom šumarice jela,
Sve daleko prevoshodi, pjelo izobrjela.
Vozrast pjesnej naše žizni najlepši su dani,
Mladenčestvo čeka ljeta, starost svoje brani.
Svi narodi baš u vjeku junošestva svoga,
Puni snage i ljubovi, viteštva svakoga,
Najviše su i pjesana ostavili krasnih,
Vsegda više umiljatih negoli užasnih.
Sad nek' sudi tko mu drago i na koju stranu,
Ljubov mora sve pobjede održati granu;
Više ima koji ljube mlada i junaka
Nego djece s drjahlih starci i matorih baka;
I veselih čada više u silnog Peruna
Neg' ugrjumih mudričara i svetih morguna.
Pak evo što serce moje svegda ljupko kreće:
O ljubovi pjesne nigda ostariti neće.

SVA VSELENA LJUBVOM DIŠE

Vozri okom, vispr k nebu, gore se sve ljubi,
Ponri k adu, preispodnji ad se milo snubi.
Cv'jet se šali na livadi, ptica pticu blaži,
Po dnu voda riba svoga dragoljuba traži.
R'jeka r'jeku k sebi mami, u pučinu vuče,
Polje zove u planinu, odziv roni ključe.
I dolina soopštava drugi svoje slasti,
Črevo zemlje ljubvom griju duboke propasti.
Neka dreva miluju se s različni' ostrova,
Daljna drugda i jezera isti' su plodova.
Vjetar se k tli prismikava, oburjava mora,
Zavire se u peštere, ljubi iznad gora.
Sunce ljubi zemlju našu, lučam ju cjeliva,
Svu blagodat čadam zemlje iz sebe nizliva:
I toplota, oganj, i svjet, sve su otčji dari,
Čim v utrobi zemlje svaku sunca žizan vari.
Nježna zemlja jer ju mjesec umiljato gledi,
Miluje ga i rada mu mjesečinom bl'jedi.
Ljubov je svud vpečatljena, sva priroda ljubi;
Silna svuda kao sušti Saturnovi zubi.
Vječni zakon i jedini sviju tvari mira,
Koji, kako zemljom vlada, i nebesa dira:
Zv'jezda zv'jezdi put skazuje, ljupko lice kr'jesi,
Nit' je pomnit možno šta su bezljubezni b'jesi.
Svakom djelu istočnik je vsegda ljubov sama,
Veća ljubov, lučše dobro, zlo je ljubve tama.
Sva vselena ljubvom diše, prebiva u piru,
I Bog sami (ljubeć prisno) biće daje miru.
Ko podobno sebi mrzi, bježi, malo važi,
Vrag je ljudski, ili druga il' čtitelja traži.

MOJA SAMVIKA

Ja sam hteo Jugoviće, hteo pjeti Janka,
Slavu srpskih obnoviti s' starine junaka,
Ali strune, kad se mašim do moje samvike,
Vostrepeću o ljubovi, nježne zveknu like.
Ja pristrojim nove strune, soglasim samviku,
Načnem Marka Kraljevića, hrabrog vjeka diku,
Dušanovu veličati stanem silu rubov,
No samvika vozglašaše opet samo — ljubov.
Zbogom, dakle, vitezovi! Kad samvika neće,
Ja ću pjeti što je milo, ljubve brati cv'jeće.

SAN

Jest u nami neka sila, ovo nije vsuje,
Tajna sila koje su nam nepostižne struje.
Glava prestol, a sve t'jelo njezina država,
Ako udi i pozaspe, ona nam ne spava.
Vsegda budna, djeistvuje u noći i danu,
Obilazi nevidimo koju oće stranu.
Sastaje se ko je s kime, kad snom plot uživa,
Da otkuda biti može, što se noću sniva?
Ja sam snio da si sa mnom mila N. bila,
Kad se prenem, sav se sostav moji' trese žila:
Ne inače, no kô da smo licem k licu stali,
Blagorodno na tom času k svecu našem zvali,
Veče bjaše, ono ljubve bezstrašija vreme,
Gdi se stidu junošeskom tme na pokrov streme.
Ne znam ni sam kako si mi s prozora znak dala,
Voskresnô sam pokraj tebe, začela se šala.
Ni na umu da se za to kome ne dokaže,
Kako l' prođo', gledeće te, ja tolike straže.
Il' su bili svi van doma, il' u tulu str'jele,
Ele ne bi tu zlotvora, sile i' sapele.
Ti si stala na prohladi, za toplotu dana,
Odjevena kô po lovu na kupjelj Dijana,
Ja sam predstô s onim žarom jedva-dočekanja,
Što graniči do samoga za sebe neznanja;
Pripao sam, tvoja ruka klonula je na me,
Sve mi t' jelo črezvičajne osjetilo čame.
O, sjeli smo kb na odmor od nekoga truda,
Srca sama govorahu, usta kao luda;
Drugda bi se jezik opet, da nam sve iskaže,
Razvezao na toliko što pamet ne smaže,
Drugda bi nam vzdihanije, lobzanije...
Tok presjeklo razgovora moga ili tvoga.
Ovakovo svidjeteljstvo, da si oće blago,
Srca naši' razvrglo je ugodije drago;
U vostorgu zagrljenja, san krila razvuče,
Svega vshoda sl'jed ostane, srce što mi tuče:
O, daj, N. koliko je sreće ti na glavi,
Da mi se sni moji zbudu skoro i na javi!

O LJUBOVI PJESNE NIGDA OSTARITI NEĆE

Kako novo što ponikne, nemirni su ljudi,
Ako li se ženâ tiče, jošt s' oštrije sudi.
Pjesne moje čitaju se; onaj ono kaže,
Namršteni znam da vele: "Ne lukavnuj, vraže!"
Ima koji gore misle, i gotove zube,
No tim čine da mi drugi pjesne većma ljube.
Zaljubljeni kad me čita, sve to više traži,
I kad nađe gdi se grli, gdi se ljubov draži,
Domišlja se je l' to i to, što i nije, bilo,
Krivi mene, krivi pjesne zategnuto krilo.
Za to lasno! No druga se na me četa sprema:
Žene ištu da dam uzrok — ispričanja nema! —
Da dam uzrok zašto svaka ljubvi mi pripjeva,
Svaka pjesan ime nosi snaha ili djeva.
"Ja bih rekla, on je dobar — ne daj mu odavle!"
Druga na to u svom sercu: "Zaljubljen si, Pavle!"
Ja sam čekô do najposle to slovo odavno:
Što sam takav, evo, budi svemu sv'jetu javno.
I slušati i pjevati svakojake like
Milo mi je od skazaljke bilo i kavike.
Stanem i ja probirati, zapnu strune prsti,
Načnem prvu, ljubov nađem već u drugoj vrsti;
Vratim pjesnu, vještajući da se od nje čuva,
Ako stupa s ljubvom, gluva, ako sluša, suva.
To mi kaže da s' pjesana istočnici razni,
I zbitija i snovidno uhištrene blazni;
No da ljubov, kô pod gorom šumarice jela,
Sve daleko prevoshodi, pjelo izobrjela.
Vozrast pjesnej naše žizni najlepši su dani,
Mladenčestvo čeka ljeta, starost svoje brani.
Svi narodi baš u vjeku junošestva svoga,
Puni snage i ljubovi, viteštva svakoga,
Najviše su i pjesana ostavili krasnih,
Vsegda više umiljatih negoli užasnih.
Sad nek' sudi tko mu drago i na koju stranu,
Ljubov mora sve pobjede održati granu;
Više ima koji ljube mlada i junaka
Nego djece s drjahlih starci i matorih baka;
I veselih čada više u silnog Peruna
Neg' ugrjumih mudričara i svetih morguna.
Pak evo što serce moje svegda ljupko kreće:
O ljubovi pjesne nigda ostariti neće.

DOSITEJU

Ovaj pozdrav Dositeju (ako možno kome,
Ko ga pozna, zdravlje bez njeg’) Pavel šilje svome!
Čudno negli, slova moja, što se vru u vatri,
I otkuda Melpomena ovog grada trsti!
Grada, sirječ, kud je negda ljezla Amfitrite,
Prve huže gdi po glibi s trošću bjahu svite.
Kraj je pravda, ovde Krajnci po slavenski žive,
Pjesne stroje i djevojke, da se Nemci dive.

..............................

Sokrat serbski, učitelju, oče, pusti, druže!
Pusti da ti blagorodno serbska usta služe;
Sokrat serbski, prorok serbski stari,
Danas svoji očevidac predgadanih tvari.
Pozivlješ me svjatilo novosvitskog gn’jezda,
I još nudiš: nepodvižna bud bi bio zv’jezda,
Zv’jezda da sam: pače tamna sozvjezdija tvoga,
Nego mjesec gdi, bez tebe, neba širokoga.

..............................

Koja radost po rastanku, kad se svide druzi,
Slađi nego da se nisu rastali sojuzi!
Ovde pusti, nek’ se peru mom zadjene meta,
Tebe nebo da spodobi Nestorovi ljeta.
Tako serbsko tebi srce prip’jeva bez lesti,
Tebi poje a praznuje svete blagovesti.
Gdi ohota bdi otčizni, slabi su jaki,
Ljubitelju, ljubitelju, zdravstvuj pak’ i paki!

JA SAM HTEO JUGOVIĆE...

Ja sam hteo Jugoviće, hteo pjeti Janka,
Slavu srpskih obnoviti s' starine junaka,
Ali strune, kad se mašim do moje samvike,
Vostrepeću o ljubovi, nježne zveknu like.
Ja pristrojim nove strune, soglasim samviku,
Načnem Marka Kraljevića, hrabrog vjeka diku,
Dušanovu veličati stanem silu rubov,
No samvika vozglašaše opet samo — ljubov.
Zbogom, dakle, vitezovi! Kad samvika neće,
Ja ću pjeti što je milo, ljubve brati cv'jeća.

KOVČEŽIĆ NEBOGOGA PAVLA

U mene je bio spretan sandučić od drena,
No od drena kedarskoga, što vonju izjeva.
Verige su zlatne bile, il' podobne zlatu,
Ključenica i preruči — sve čest svome mlatu;
Rogovlje je sve kitilo izrjadno kamenje,
Po stranami uvajanih obraza znamenje;
Jednim slovom, k'o u čem' se svete mošti hrane.
No svetinje druge ovde bijahu sobrane:
Što sam pjev'o o ljubovi, o zanatu Dida,
Tu je išlo što je tajno, da mu nije vida.
Jastučić je gore lež'o od golubja perja,
I na njemu Did sedio posredi iverja;
Iverija sirječ svojih već satrenih str'jela,
Koliko je u kovčešcu ispjevanih djela.
Ne znam otkud, pronre Molva (za nju nema čavla!),
Ne izleti, a već izda nebogoga Pavla:
Djevojke se dogovore (a šta nisu kadre!
Ovakove svetotatce negdi zovu: Ladre!) —
Dogovore da ukradu pak da hitro vrate,
Ako bi što pokvarile, da storično plate.
Dođu, uzmu. Da otvore — no kako bez ključa?
Zgrabe od strâ cjel' sa sobom, pobjegnu bez luča.
Kad obiju — sve se preznu od djetinje str'jele —,
Brže-bolje da čitaju, pjesne si podjele.
Uznadu sve, i osvetu odmah mi zaključe:
Da sandučić već ne vrate, i duboko muče.
No nek' znadu, ako sade većma neg' pre ljube,
Da ja umem i jošt većma naoštriti zube,
I da neće truda biti dotle mojej grudi
Dok se koja žrtvovati za pl'jen ne usudi.

Faksimil Solarićevog pisma Dositeju Obradoviću, Venecija, 18. III 1810. Pismo se čuva u Muzejsko-arhivskoj zbirci Vukovog i Dositejevog muzeja, inv. br. 18/3