[You must be registered and logged in to see this image.]

Narodna predaja puna je priča o čudesnim bićima prirode. Nekada su bake znale svojim unucima pričati predivne priče u kojima su glavni likovi bili vile, patuljci, sirene, anđeli i u kojima su se opisivale njihove karakteristike, djelovanje te načini i oblici njihovog pojavljivanja. Kazivanja o ovim čudesnim bićima postoje u brojnim kulturama od Sumerana do Egipćana, od Kine do kultura drevne Amerike. Za drevne narode ona su bila stvarnost, a sjećanje na njih dopire sve do današnjih dana preko narodnih predaja i drevnih zapisa.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Što naša narodna tradicija govo­ri o njima? Folklorni zapisi i ­usmena predaja spominju razno­vrsne duhove prirode, iako se često pod različitim imenima kriju ista bića. Etnolozi smatraju da je vjerovanje i štovanje duhova prirode u našim krajevima staroslavenskih ­korijena. Kao potvrdu za ovo, navode bizantskog povjesničara Prokopija iz VI. st. koji piše o južnoslavenskom štovanju rijeka, nimfa i drugih sličnih božanstava. No, nesumnjivo je prisutan i utjecaj antike.
Duhovi prirode mogu se podijeliti prema tome borave li u zemlji, zraku, vodi ili vatri…


Duhovi zemlje

Postoji velika raznolikost duhova ­zemlje, počevši od patuljaka, čudovišta (izraz “čudovište” upotrebljava se da označi ono čudnovato, ono što je različito od normalnog), pa sve do vila.
Čudovišta – usmena tradicija i folklorni zapisi spominju ih pod različitim imenima, ali najpoznatiji su orko i mrak. Naziv “orko” (lorko, njorko, lorgo, itd.) raširen je u Hr­vat­skoj i to uglavnom uz jadransku obalu. Naziv “mrak” (mračina, mračnjak) više je raširen u unutrašnjosti.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Čudovište se opisuje kao gorostasno noćno biće koje ima moć pre­obrazbe. Nalazi se u stalnom kretanju, širi se i skuplja, tako da može poprimiti veličinu najvećih životinja.
Predaja o orku vjerojatno ima korijene u antičkoj tradiciji; pretpostavlja se da naziv “orko” dolazi od naziva rimskog boga podzemlja Orka. Opisi prikupljeni od različitih zapisivača u različitim krajevima i vremenima ­kazuju sljedeće:
“Orko se obično pokazuje noću, kao mali magarac koji naraste ili se podigne jako visoko kad ga uzjašeš. Putnici naiđu na njega na putu, vraćajući se iz grada ili putujući u drugo selo. Ponekad se sam provuče umornom putniku između nogu. Ugodno se jaše pa se putnik opusti i ponekad zaspe. Orko se odmah transformira, naraste ili se podigne jako visoko i odnese putnika na sasvim drugu stranu od namjeravane.”

Opisuje ga se kao gorostasa koji može opkoračiti cestu. Velik je poput stabla oraha i nestaje u zoru kada ­pijevci zakukuriču. Predaja iz mjesta Svirče na Hvaru govori: “Orko je velik čovjek koji noću zapriječi put, raste i smanjuje se, širi ruke i noge.”

Patuljci su daleko poznatiji od čudovišta. Čovjekolikog su izgleda i ne viši od dva pedlja. U narodnoj predaji poznati su pod imenom: macić, malik, malić, kepec, starmal. Predaje o macićima najviše su raširene u srednjoj Dalmaciji, na Braču i Hvaru, na ušću Neretve, Pelješcu, Korčuli. Naziv “macić” dovodi se u vezu s mačkom koja se znala igrati s njima. Naziv “malik” više je raširen u Istri i Kvarneru i označava malog dječaka. Iako su imena različita, isprepliću se oko jednog te ­istog lika – dječaka s crvenom kapicom ili klobučićem. “Malik trče po putiću, va črjenen klobučiću.” O njemu se govori kao o jednom “patuljastom vražićku” koji voli zbijati šale s ljudima. Patuljci su nestalne ćudi i prevrtljivi, i za njih se ne može reći ni da su “dobri” ni da su “zli”. Druže se s ljudima, mogu im pomoći, ali i napakostiti. Priča se da su nekada bili čuvari rudnika u planinama i dok su ih oni obilazili, u njima nije bilo nesreća.

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Sućurju na Hvaru bio je obi­čaj ostavljati fritule ispred vrata da domaćinima macić donese blago. Vjerovalo se da su skloni i manjim nestašlucima. Predaja kaže kako je znao ljudima sakriti životinje na nekoliko dana pa ih poslije vratiti. On je onaj koji konjima plete repove i grivu. Bračani ga nisu smatrali velikom štetočinom. Ribari su ga znali viđati oko svojih mreža. Opisivali su ga kao malog čovjeka s brkovima, bradom i crvenom kapicom, koji živi i na moru i u gori.
I orko i macić pripadaju drevnoj usmenoj tradiciji i danas su pod ovim nazivima uglavnom nepoznati. Ali to nije slučaj s vilama.

Vile su u narodnoj tradiciji najčešće opisivane kao prekrasne mlade djevojke rasutih dugih kosa, tijela nježnog i prozirnog, lakog kao u ptice, prelijepih očiju, ugodnog glasa, a odjeće bijele i zračno prozirne. “Bijela” je jedan od dva najčešća epiteta koji se posvuda pripisuju vilama (odnosi se na njihove haljine, kosu ili prozračnost tijela).
Na Pelješcu se sačuvala predaja koja kaže: “Vile su ti lipe divojke… Imaju žute vlasi sve do nogu i bile duge košulje…”
Drugi važan pridjevak vile je “pose­strima”. Vjerovalo se da se čovjek može zbližiti s vilama tj. posestriti. Tada će mu njegova posestrima vila pomoći u nevolji. U narodu se pripovijedalo da svaki junak i čestit čovjek ima vilu ­posestrimu.
Ne tako davno, na Pelješcu je prije zahvaćanja vode s nekih izvora i iz škrapa bilo potrebno posestriti vile tri puta ovim riječima: “Fajen Jezus, zelene gorice, i uvaman posestrine vile, da biste mi zdravje udilile, za me i za koga iden!”
Vile su veliki poznavatelji iscjeli­teljskih svojstava biljaka i minerala. Ta su znanja prenosile svojim miljenicima među ljudima koji su u narodu nazivani “vilenica” i “vilovnjak”, a držalo se da su nevini, čisti i pobožni ljudi.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vilenica ili vilarka se postaje po odabiru vila i u selu ih može biti nekoliko. Buduća vilarka obično oboli od vilinske bolesti da bi se njima osobno ili drugim vilarkama koje ih liječe, vile javile u snu. Zapisi iz XVII. stoljeća dokumentiraju povijesno postojanje takvih osoba koje su u seoskim zajednicama imale veliki ugled. Liječile su travama, navodeći ljude da su ih djelotvornosti bilja podučile vile s kojima se druže.

Vile osobito vole djecu pa ih ponekad znaju i odnijeti. Na otoku Ugljanu se pričalo da su vile znale ponekad ukrasti dijete, hraniti ga i uzdržavati, da bi ga kasnije vratile uljepšanog i ugojenog, samo što nije smio pričati ni da je bio s vilama, ni gdje je bio. Otimale su i odrasle. Za vrijeme izbivanja iz zajednice, “miljenik vila” doživljavao bi preobrazbu jer bi mu vile podarile nešto od svoje mudrosti.

Prema kazivanju iz Zatona kod Obrovca: “U vezu s ljudima dođu tako da nekoga uzmu na par dana pa ga nauče kako se liječe razne bolesti, nauče ga neke tajne, koje su do tada samo njima bile poznate. Obično uzmu nekog mladog i lijepog momka ili mladu i lijepu djevojku.”

[You must be registered and logged in to see this image.]

U okolici Karlovca pripovijedalo se da su vilenjaci ljubimci gorskih vila, kojima su one davale nešto od svojih moći kako bi mogli pomoći narodu u nevolji. Uvjet je bio da vilama služe godinu dana i za to vrijeme one su ih podučavale kako liječiti razne bolesti. No i kad bi se rastali od vila, nastavljali bi ih posjećivati u njihovim špiljama, pripovijedajući kako narod živi, je li zadovoljan i slično.

Posebna vrsta vila čvrsto povezanih s ljudima su vile suđenice (ro­đenice, orisnice). Prema narodnoj predaji, posjetile bi tek rođeno dijete i određivale mu sudbinu.

Posebnu naklonost vile imaju prema mladim djevojkama koje vole ukrašavati i darivati im od svoje ljepote. Ali i vilama su djevojke na samotnim mjestima, na kamenju i u pećinama, znale ostavljati darove poput cvijeća, svilenih marama. Položivši svoje darove, zborile bi tiho: “Uzmi, vilo, što je tebi milo.”

Vilama su se predavali pokloni i na “dobre dane” – Ivanje, Veliku i Malu Gospu. Tada bi se narod okupljao na proplanku gdje se nalazilo “vilinsko drvo”. Tu su se o grane vješali pokloni vilama.

Vile borave na “čistim mjestima”, pored vilinskog drveta. Vilinskim se stablom smatralo ono koje se svojim položajem, ljepotom ili veličinom izdvajalo od okolnih stabala. Tako je čovjek mogao naići na vile ispod hrasta, brijesta, kruške, gloga, ali je izbjegavao sjediti ispod njih kako ne bi na se navukao bijes vila.

Znali su ih viđati kako na mjese­čini plešu svoja vrzina kola i to na mjestima udaljenim od bilo kakve ljudske prisu­tnosti, najčešće na livadama okruženim šumama. Na mjestima gdje bi plesale, ocrtavao se kao šestarom upisan, utaban krug. Unutar tog kruga ne bi bilo ni travke… Ljudi su izbjegavali naći se u blizini vilinskog igrališta, osobito u sumrak, jer su vjerovali da bi im vile učinile zlo. Samo rijetki, čestiti ljudi mogli su doći u njihova kola i to ili slučajno ili kad bi ih pozvale same vile. “Pripovijedalo se da pod Velebitom ima selo Vrzić, a više njega na vrhu Velebita mjesto koje se zove “vrzino kolo”, na kome vile plešu.“

Vila ima raznih: morskih, riječnih, jezerskih, planinskih, poljskih, šumskih, ali i onih što borave u oblacima, na ­zvijezdama.

Među duhovima zemlje istaknuto mjesto zauzimaju vile zemlje, a obično se dijele u gorske i poljske. Gorske žive u planinama, dubravama, gorama. Narod ih je zvao vilama planinkinjama, ­nagorkinjama, zagorkinjama. Poljske vile stanuju u poljima i na ravnicama. Moglo ih se vidjeti kako na raskrižju ili gumnu sjede i češljaju svoje zlatne vlasi.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Duhovi voda

Narodna predaja spominje razne vrste vodenih vila, vodenog čovjeka ili vode­njaka, kao i morske ljude.
Vodene vile u našem se narodu dijele na poluribe-poludjevojke koje žive u moru (nazivaju ih morske djevice, vodene deklice, morske puce) i prelijepe djevojke koje stanuju u rijekama, jezerima, studencima i bunarima, a rado iz njih izlaze (vile izvorkinje, jezerkinje, povodkinje). Govori se također o vilama koje se noću kupaju u vodama i napajaju svoje krilate jelene. Često im se pripisuju zle osobine. One namame mladiće u vodu, a zatim ih povuku u dubinu. Mogu biti i naklonjene ljudima. One kojima su naklonjene upozoravaju da ne piju iz voda onečišćenih leševima ili uginulim životinjama.

Čovjek ne smije mutiti vodu jezera u kojem vila spava ili se u tišini kupa jer ga ona može raniti ili čak oslijepiti. Izbjegavalo se ići u večernje doba na izvor jer na njega s prvim mrakom dolaze vile na kupanje.

Vodeni čovjek ili vodeni duh ima dugu kosu i bradu, gornji dio tijela sličan ljudskom, a donji dio u obliku ribljih peraja. Može čovjeka odvući u vodu s dobrom ili zlom namjerom.

Morski ljudi prebivaju u moru, nadljudske su veličine, poluribe-poluljudi. Noću izlaze na kopno i svijetlećim kamenom osvjetljavaju obalu. Tko se domogne takva kamena, narod kaže, bit će sretan cijeli život.

Duhovi zraka

Nastanak vjetrova i oluja pripisivao se djelovanju određenih duhova prirode. Ovdje se spominju bića prirode zvana “vedi”. Imaju ljudsko obličje, ali su viši od kuća. Vedi jednim dahom stvaraju oluju. Lako čupaju drvo s korijenjem. Kad bi žene tkale, odrezale bi komad tkanine i bacile ga u vjetar govoreći: “Nek nosi vjetar vedima.” Prema narodnoj predaji, vedi pjevaju u zraku poput orgulja i hodaju od izlaska do zalaska Sunca. U slučaju neke prirodne nedaće, poplave, oluje, molilo bi ih se za zaštitu.



[You must be registered and logged in to see this image.]

U ovu grupu ubrajamo i zračne vile koje prema predaji stanuju na oblacima i zvijezdama. Iako etimologija imena vila još nije razjašnjena, povezuje se s indogermanskim pojmom ueia – vjetar, litavskim vejas te staroindijskim vayu – zrak. Ova etimologija primarno određuje vile kao duhove zraka i oluje. Za njih se i kaže da jure na oblacima, da ih oblaci odvode sa zemlje te da svojim plesanjem uzrokuju vjetar, oluje i tuču. Govori se da ponekad dolete na zemlju da bi upozorile ljude na zlo koje im prijeti.

Kršćanskim su utjecajem mnoga zna­nja i vjerovanja o duhovima prirode izblijedjela. Nastojalo se izbrisati sve ono što pripada “poganskom vremenu”. Tako su mnoge osobine i uloge duhova prirode bile prenesene na vraga. Primjerice, više nije “malik” taj koji izvodi nepodopštine oko mlina, već sam vrag. Ne boravi vodenjak u vodi, već je to vrag koji nosi zelenu odjeću i živi na dnu mora. Vile su proglašene vješticima. Žene koje su posjedovale znanja o ljekovitim biljkama i koje su pričale kako komuniciraju s vilama, mogle su biti proglašene vješticama. U Hrvatskoj je u razdoblju od XV.-XVIII. stoljeća bilo i sudskih progona vještica.

Usprkos tome, tragovi štovanja duhova prirode progovaraju kroz mnoge običaje, nazive mjesta, biljaka. Stari pričaju da dok su vile hodale po svijetu, bile su rodne ljetine i u polju je bilo svake sreće. To doba nazivaju “zlatno doba.”
Nekada se vjerovalo da iza svakog prirodnog fenomena stoji duh prirode. Ljudi ih nisu samo štovali, već su, kako kažu predaje, komunicirali i surađivali s njima. Ali, otkako se čovjek otuđio od prirode, počeo je zloupotrebljavati i uništavati, otkad je sve češća nesloga i mržnja među ljudima, duhovi prirode udaljili su se od čovjeka. I nestade čarolije “zlatnog doba.”

Autor: Marica Borović

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mit o Izidi i Ozirisu: antički i suvremeni izvori

Egipatski Mit o Izidi i Ozirisu jedan je od najpoznatijih mitova uopće. Božica neba Nut i bog zemlje Geb roditelji su posljednjih pet bogova u nizu kozmogeneze (Oziris, Set, Izida, Neftis, Horus). Oziris je (kao prvorođeni sin) preuzeo pravo na Gebovo prijestolje i vladao Egiptom. Ozirisova supruga bila je Izida. Set je želio preoteti Ozirisovo prijestolje i u tu svrhu se odlučio za ubojstvo. Set je uz pomoć sedamdeset dva zavjernika naveo Ozirisa da legne u sarkofag koji mu je tobože ponuđen na poklon, a onda su ga zatvorili i bacili u rijeku. Kad je Oziris umro, Izida je tražila njegovo tijelo. Voda je odnijela lijes u Biblos na jedan tamarisov grm. Iz grma je izraslo drvo i sarkofag se našao na njegovoj krošnji. Kad ga je Izida našla, u obliku ptice spolno opći s Ozirisom i začinje sina – Horusa mlađeg. Set je ponovno našao Ozirisovo tijelo, rastrgao ga je na četrnaest dijelova i razbacao diljem Egipta. Izida je opet krenula u potragu za tijelom. Pomagao joj je Anubis, a na mjestima gdje su našli dijelove Ozirisa Izida je utemeljila svetišta. Anubis je obavio mumifikaciju Ozirisa. Zatim je Oziris uskrsnuo i postao vladar drugog svijeta. Ozirisov sin Horus se zavjetovao da će osvetiti oca i preuzeti prijestolje od Seta, no to je već drugi mit.


Antički izvori

O ovom mitu najviše doznajemo od antičkih autora. Naime, unatoč tome što je sam mit vezan uz Egipat, on u egipatskim izvorima nikada nije pronađen zapisan u cijelosti. Poznat je ponajviše zahvaljujući antičkom autoru Plutarhu. Ovo je samo jedan od mnogobrojnih primjera u kojima je i više nego očito pokazana važnost takvih izvora, no upravo su ovakve vrste izvora često krivo ili pristrano interpretirane kod suvremenih autora. Zadaća je antičke historiografije kao spoznaje o pojedinim događajima i osobama bila normativni sadržaj, vjerodostojnost te da očiglednost filozofije, etike i politike potkrijepi primjerima. No, ukoliko uzmemo u obzir kontekst vremena, razumljivo je zašto je put ove znanosti bio upravo takav. Možda se u ovoj činjenici krije veličina historiografije kao znanosti, jer ju možemo pratiti iz raznih aspekata, što nam proširuje vidike i pomaže pri shvaćanju duha vremena. Tako je i sa antičkom historiografijom. Iako je njezina svrha bila sasvim drukčija, ona nam ne donosi samo primjere i prepričavanja događaja, već nam daje direktan uvid u kontekst vremena. Za Mirjanu Gross je „grčko – rimska,tzv. klasična antika položila velikim dijelom temelje kasnijem razvoju zapadne kulture, pa je zato i kolijevka historijske znanosti.“

Sastavnice antičke historiografije su grčka i rimska historiografija. Možda nam najbolji opis grčke historiografije daje ponovo Mirjana Gross: „U doba kada je njihovo društvo bilo na prijelazu između mitskog i razumnog poimanja svijeta, Grci su postavili temelje historiografiji.“ Spomenuti „prijelaz“ nam možda može pomoći shvatiti zašto je grčka historiografija upravo takva. Ona nam je ponekad i teško čitljiva, a kamoli shvatljiva. Smatram da problem leži u činjenici što se spoznaje o svijetu i životu nisu ujednačeno mijenjale, niti je takvo što za očekivati ni tada a ni danas. Zbog toga je nerijetko čitanje grčke historiografije zahtjevno.

Utjecaj grčke historiografije vidimo kod rimskih pisaca. Ona im služi kao obrazac, ali joj daju novi pečat povezujući je s prošlošću putem kulta predaka u rimskoj obitelji. Kod rimskih autora vidljiva je jedinstvena interpretacija grčke historiografije.

Herodot: Povijest

Prvo djelo grčke historiografije napisao je Herodot iz Halikarnasa (o. 484 – o.420), a poznajemo ga pod pojmom „otac historije“, kako ga je Ciceron nazvao. Ono što još vežemo uz Herodota jest da je prvi upotrijebio pojam „historia.“ Ipak, nama je ovdje mnogo važniji Herodotov odnos prema onome što čuje, što zapisuje i zašto. Herodot nam sam daje odgovor na ovo pitanje na početku Povijesti:

“Ovo je prikaz istraživanja Herodota Halikarnašanina zato da ono što su ljudi napravili ne padne s vremenom u zaborav, i da velika i čudesna djela što su ih izvršili i Grci i barbari ne ostanu bez uspomena, kao ni ostali događaji, pa ni razlog zbog kojeg su međusobno zaratili.“

Kod Herodota je vidljiva određena doza kritičnosti. Sam kaže da prenosi sve što čuje, no nije svemu za vjerovati. Također razlikuje više vrsta informacija, i prema tome razlikuje pouzdanost istih. On nastoji provjeriti istinitost i vjerodostojnost podataka koje zapisuje. Zbog toga se koristi i mnogim primjerima za određene teze, a kako je mnogo putovao, inspiracije mu nije nedostajalo. Herodotova „Povijest“ sadrži gomilu informacija, o svakojakim narodima, zemljama i običajima. Tako govori i o egipatskog religiji. On opisuje vjerovanja i njihovu praksu, te ih ujedno i objašnjava. Herodot neprestano uspoređuje grčke i egipatske bogove, toliko da ponekad koristi ime grčkog boga za egipatskog boga s kojim ga je poistovjetio. Ovo ponekad otežava čitanje, ukoliko se dobro ne poznaje grčka i egipatska mitologija. Možda se to najbolje vidi iz sljedećeg primjera:

„Prije tih ljudi bogovi su vladali Egiptom i živjeli zajedno sa smrtnicima, i to tako da je uvijek jedan od njih bio najmoćniji: posljednji je tako u Egiptu imao vlast Horus, sin Ozirisa, kojega Grci nazivaju Apolonom; on je zbacio Tifona s prijestolja i posljednji je tako zavladao Egiptom. A Oziris se na grčkom jeziku zove Dionis.“

 Plutarh: O Izidi i Ozirisu

Plutarh (o. 45 – 125) je rimski autor, glasoviti pisac biografija. On je jedini među antičkim autorima prepričao u cijelosti mit o Ozirisu. Djelo u kojem se nalazi mit jest „O Izidi i Ozirisu“, konkretno, počinje u dvanaestom poglavlju ( do dvadesetog) gdje Plutarh iznosi legendu koju želi ispričati na najkraći mogući način, odstranjujući sve što bi bilo nepotrebno i suvišno. Djelo „O Izidi i Ozirisu“ vjerojatno je napisano 120. godine i jedno je od posljednjih Plutarhovih rukopisa.

Egipatska religija o kojoj Plutarh govori, više je mješavina egipatskih, grčkih i drugih utjecaja pomiješanih sa filozofskim strujanjima kasnije antike. Plutarh, kao i Herodot, govori o egipatskim bogovima uspoređujući ih s grčkim, što i nije čudno ako uzmemo u obzir kontekst vremena. Također nailazimo na elemente platonizma i pitagorizma, posebno prisutnih pri pokušaju objašnjenja promjena u prirodi, svemirskih tijela, odnosno svega onog što okružuje čovjeka, što je na koncu svrha i karakteristika mita. Plutarh ide toliko daleko da izvodi cijelu teogoniju i kozmogoniju, kako bi objasnio sam početak svijeta i života. On opisuje svako podneblje i pojedine prakse, vjerovanja i rituale vezane za nj. Objašnjava koje životinje se gdje štuju, a koje ne i zašto, govori o strahovima, o godišnjim dobima i zašto su upravo takva kakva jesu. Ono što je bitno, jest da Plutarh navodi više tumačenja u nekim vjerovanjima i praksama za koja je čuo i daje određene kritike. Plutarh na kraju mita napominje:

„To su najvažniji dijelovi legende. Izostavio sam najpotresnije događaje kao što su Horusovo sakaćenje i Izidino odsijecanje glave.“

Unatoč tome što iz samog djela možemo doznati da ni ovaj opis mita nije potpun, a i sama Plutarhova verzija pokazuje snažan helenistički utjecaj, ipak nam ovaj izvor služi kao primarni i najbliži onom što možemo znati i na što se možemo pozivati prilikom interpretacije.

 Suvremeni izvori

Igor Uranić u ovoj knjizi donosi prepričan mit o Izidi i Ozirisu, prema Plutarhu, no također nailazimo na mnoštvo prevedenih tekstova, kao na primjer iz Tekstova piramida, Knjige mrtvih, Tekstova sarkofaga i drugih tekstova možda ne toliko zvučnih i poznatih, no svakako dragocjenih za poznavanje egipatske kulture.

Autor nas na dobar način upoznaje sa cjelokupnim kontekstom unutar kojeg smješta egipatsku religiju i svjetonazor uopće. Kako bi na što bolji način potkrijepio tvrdnje, on koristi izvorne tekstove (već gore navedeno) i time definitivno opravdava svoju percepciju Egipta. Što se tiče samog mita o Ozirisu, autor objašnjava njegovu ulogu u književnosti, arhitekturi, skulpturi, religiji, astronomiji, računanju vremena, ukratko, razlaže ulogu mita u tumačenju svijeta i života drevnih Egipćana. Prema ovome, možemo samo zamisliti koliko je važnu ulogu imao mit, obzirom da je utjecao i oblikovao tolike aspekte života.

Ono što Uranića čini zanimljivim tumačem mita o Ozirisu jest sličnost koju nalazi u osobi Krista i osobi Ozirisa. Njihovu povezanost prikazuje na pomalo dramatičan način:

„Štoviše, čini se da je Oziris od svih bogova staroga vijeka božanstvo koje se najviše približava ideji Krista. Ta je sličnost to izraženija što je priča o Ozirisu bliža promišljanju univerzalne ljudske kobi – života i smrti. Baš kao što Isus nakon čuda i božanske objave, na kraju u svojim mukama dijelu sudbinu obična čovjeka, tako i Oziris (budući da umire mučeničkom smrću) postaje paradigma nutarnje čovjekove duhovnosti i čovjek bog koji mu je zbog svoje ljudske sudbine najbliži.“


 Igor Uranić: Ozirisova zemlja; egipatska mitologija i njezini odjeci na Zapadu

Kao i u gore navedenoj knjizi, tako i u ovoj Uranić donosi sažeti mit, ponovo se služeći Plutarhom. No za razliku o Starog Egipta, ovdje autor ulazi u srž samog mita i promišlja ga na jedan filozofski i pomalo poetičan način. Počevši sa samim mitom, autor nastavlja tumačiti simboliku lika Ozirisa, njegovog imena i analizira inačice imena. Uranić radi komparaciju lika Ozirisa i njemu oprečne, Izide. Oni su zapravo kompatibilna božanstva, u osnovi su muški i ženski aspekt jedne te iste božanske snage – moći prokreacije i obnove života.

Uranić također tumači rasprostranjenost ovog mita, no drži kako je nemoguće zamisliti recepciju jednog egzotičnog kulta bez poznavanja doktrine koja ga prati. No, zasigurno je takvoj raširenosti kulta doprinijelo i variranje pri značenju simbola, jer je poznato da je egipatsko mišljenje bilo sklono komparativnosti. Možda je upravo zbog ovoga ponekad lako povezati Ozirisa sa osobom Krista. Naime, Uranić smatra da je Ozirisov misterij najzrelija i najdublja religiozna ideja koja se ikad pojavila u Egipćana, a povezanost s Kristom se vidi u segmentu uskrsnuća, i na temelju toga smatra da nije isključeno da je Kristov misterij zapravo inačica mita o Ozirisu. Uranićev smisao za tumačenje mita kao filozofije života očit je:

„Oziris je prototip čovjekova života. On se rađa. Postiže vrhunac i umire. Zatim će na drugom svijetu uskrsnuti. Poput čovjeka, i njegova je besmrtnost u čovječanstvu, u prokreaciji. Sin nasljeđuje oca. On je ono što je njegov otac bio. Svaki čovjek nakon smrti postaje Oziris. Svaki čovjek koji se rodi jest Horus. I svatko ponavlja taj ciklus.“ 

Petar Selem: Izidin trag

Selem se u ovoj knjizi bavi egipatskih kultnim spomenicima na području rimskog Ilirika. Da bi mogao što objektivnije interpretirati pojavu Izidinog kulta, on ulazi u samu srž njezinog lika i simbolike koju ona donosi. Vjerojatno je da se Izidin kult toliko rasprostranio upravo zbog njezinih brojnih atributa. Možda odavde dolazi i ranije spominjano helenističko preoblikovanje egipatskih bogova.

Ono što je zanimljivo kod Selema, da za razliku od Uranića koji tvrdi da je nemoguće zamisliti recepciju jednog egzotičnog kulta bez poznavanja doktrine koja ga prati (gore navedeno), on tvrdi:

„Dubinu izidinskog kulta ne treba dakle vidjeti samo u broju vjernika i nazočnosti predmeta izričito kultne namjene. Ta se dubina očituje u činjenici da jedan car uzima upravo egipatske sfinge kako bi iskazao zamisao svoje božanstvenosti, da ljudi vjeruju u magijsku moć nekog egipatskog kipića ili amulet, da izidinska ili egipatska figuracija prodire i u dekorativne namjene, dakle u široki raspon ukusa, u široko područje kulture.“

Bruna Kuntić – Makvić: H EIKΩN H KAΛH

            Bruna Kuntić – Makvić nam u ovom članku donosi interpretaciju Izidinog kulta kod Rimljana, i to na primjeru kipa koji je postavljen u hram Venere Roditeljice. Autorica se služi piscima koji su suvremenici i svjedoci događaja, jer kip u njihovo vrijeme još uvijek tamo stoji. Dakle, prema Apijanu iz Aleksandrije Cezar je tijekom trijumfa dao 46. g. pr. Kr. postaviti Kleopatrin lik u hram Venere Roditeljice. Dion Kasije u opisu Oktavijanovih trijumfa 29. g. pr. Kr. spominje zlatnu Kleopatru u Afroditinu hramu. Zbog ovih različitih zapisa o istom događaju, postoje i različita tumačenja u literaturi. Ipak, ova dva autora se nadopunjuju. Ako se povežu, može se zaključiti da je Cezar uz kultni kip Venere Roditeljice dao postaviti Kleopatrin kip za koji se u 2. stoljeću smatralo da stoji u izvornom obliku.

Logično je da je kip „morao biti doličan rimskom svetištu kako bi pridonio propagandnim učincima julijevskoga sakralnoga kompleksa.“ Moguća su dva tumačenja: helenistička Izida ili Izidina svećenica s Kleopatrinim licem koje se mogla tumačiti kao Venerina štovateljica ili Veneri srodna božica. Izidin kult je u Apijanovo i Dionovo vrijeme općeprihvaćen. Rimljanima to nije smetalo, jer je vladala tolerancija prema privatnim manifestacijama Izidinog kulta, što je karakteristično za njih (naravno, dokle netko sam ne pomisli da je bog). 

Celestin Tomić: Misterijske religije i kršćanstvo

            Tomić članak počinje proučavanjem samog korijena riječi mysterion, a nakon toga donosi značajke nekih misterijskih religija (eulizinski misterij, Dionizijev kult, Kult Velike Majke, Izidin kult, mitraizam). Na posljetku, autor uspoređuje misterijske religije s kršćanstvom. Tomić misterijske religije definira kao kultove koji se temelje na starim mitovima.

Što se tiče mita o Izidi i Ozirisu, kojeg ukratko opisuje prema Diodoru i Plutarhu, autor u svakom slučaju nastoji izbjeći i opovrgnuti svaku povezanost Ozirisa s Kristom. Ipak, u većini njegovih argumenata uočljiva je prisutnost dvostrukih kriterija. Tomić smatra da se ne može na temelju studija misterija stvoriti opća „teologija“, pa ipak kad se radi o kršćanstvu koristi pojam misterija (pashalnog misterija, smrt i uskrsnuće) iz kojeg se može i na kraju krajeva se i izvodi cijeli kršćanski nauk. Unatoč tome što Tomić odbija bilo kakvu povezanost kršćanstva s mitom o Ozirisu, smatra da mit ipak odražava čežnju za vječnim životom, za životom u Bogu, no ipak na kraju to može ostvariti samo navještaj pashalnog otajstva. Dok iza kršćanstva stoji povijesni događaj koji je neponovljiv, iza misterijskih religija stoje elementi cikličkog:

„Nemoguće je temeljni navještaj kršćanstva, pashalni misterij, smrt i uskrsnuće Isusa Krista izvesti iz ovih misterijskih religija. Ti mitski bogovi predočuju umiranje i buđenje prirode. K tome, veći dio godine borave u Podzemlju. Napokon, ne govori se o izvornom uskrsnuću nego o buđenju uspavanog boga.“

 Iz svega prethodnoga vidljiva je različitost u interpretacijama mita o Izidi i Ozirisu. No, ne može se reći da tema nije razrađena i u većini slučajeva dobro argumentirana. U slučaju mita o Ozirisu, ni sami antički izvori nisu dosljedni. No, moramo shvatiti da historiografija nije uvijek imala ulogu koju ima danas, i nije bila sama radi sebe, već u službi nečeg a često i nekog drugog. Ipak se kod gore navedenih antičkih autora može uočiti kritičnost, i pokušaj ne samo izvještavanja, već i razumijevanja onog o čemu se govori. Unatoč tome što nam možda takva vrsta izvora ne donosi informacije u potpunosti (na kakve samo navikli kad se bavimo novijom poviješću), one su itekako dobar podložak i primarni izvor u pokušaju rekonstruiranja prošlosti.

Na svojemu je Čudesnom otoku Kalipsa, božica ljepote, tišine i mira, punih sedam godina držala u pećini Odiseja, u kojeg se zaljubila, sve dok ga po nalogu Zeusovu nije oslobodila. Mnogi istraživači tvrde da je upravo Mljet Kalipsin otok Ogigija.

»... gdje je Ijepos' prirode stvorila sve savršenije od ljudskog umijeća ...«
(Mavro Vetranović)

Kada se starogrčki junak Odisej vraćao kući nakon dugogodišnjeg pustolovnog lutanja morima, dogodila mu se među ostalim i takva nezgoda da mu je u oluji potonuo brod, pa ga je more bacilo na začarani otok Ogigiju, koji je bio kraljevstvo lijepe vile Kalipse.

»Devet sam plivao dana i desete noći me Bozi
Prignaše na otok Ogigiju, gdjeno Kalipsa
živi boginja strašna Ijepokosa sa glasom Ijudskijem«
Odiseja, XIII., 447-449

Tu je veliki i mudri ratnik podlegao čarima neodoljive božice i ljepotama njezina otoka, za koji legenda kaže:
»... bio je to najljepši otok svih mora i oceana ...«
Jer, epski opis ljepota podneblja, pitomih morskih uvala, kristalnih pećina i žala toga mitskog otoka Ogigije podudara se s jedinstvenim ljepotama Mljeta, kakvima se ne odlikuje nijedan drugi otok u Sredozemlju. Po grčkomu mitu nimfa Kalipsa, kći Atlantova, koja se nastanila na legendarnoj Ogigiji, vezala je uza se Odiseja, kojeg je uvjeravala da će ga učiniti vječno mladim i besmrtnim ako se njome oženi.
»On na otoku sjedi i trpi nevolje ljute, u kući Nimfe Kalipso, od sebe ona mu ne da ...«
Odiseja V, 13-14

Iz te mitske veze Odisej i Kalipsa dobili su i sinove blizance: Nausinoja i Nausitoja. Dubrovčanin Aristid Vučetić, tvrdio je da je Mljet Kalipsin otok Ogigija. Jer, Mljet jedini među najjužnijim dalmatinskim otocima ima pećinu, koja po svojim prirodnim osobinama odgovara boravištu nimfe Kalipse. U svojoj knjizi o Odisejevim lutanjima po našoj obali Vučetić nastoji dokazati da je Mljet taj čudesni otok: »Mnoga mjesta na Mljetu i mnoge oznake nose naziv babe, i najveće mjesto na sredini Mljeta zove se Babino Polje... Sadašnji nazivi babe mogli su nastati stoga što je nimfa Kalipso na otoku doživjela duboku starost i što su stanovnici Mljeta njezin posjed nazivali - babinim. Do danas među Žiteljima Mljeta postoji legenda po kojoj je u pradavna vremena vlasnica cijelog otoka bila nekakva baba koja je živjela kao kraljica, a to je ta famozna Kalipsa...«.

Ogigija je, pjeva Homer, bila čaroban otok zelenih šuma, a Mljet je sigurno pr(a)vi otok koji može nositi takav naziv. U Homerovu opisu Ogigije stoji:
»Četiri tečahu vrela po redu bistricom vodom, Jedno uz drugo blizu bjehu, al svako na stranu svoju...«
Odiseja V, 70-71

I doista, na Mljetu postoje četiri izvora, koja nikad ne pre-sušuju: onaj kraj Polača okrenut je prema sjeveru, u Vrbovici kraj Goveđara teče prema jugu, Vilinsko vrelo kraj Kneževa polja gleda prema zapadu, a vodice kraj Babina Polja izviru u smjeru istoka...
Aristid Vučetić je zapisao: »Na pučini prema jugu, koju otočani nazivaju Pelag (grčki Pelagos), smješten je pusti otočić: hrid/stijena Ogiran, koji je po svom imenu jedini ostatak Homerove Ogigije. V poznatim indoeuropskim jezicima riječ Ogiran nema nikakvog značenja, pa bi bilo logično zaključiti da potječe od zaboravljenog i vremenom iskrivljenog originalnog naziva otoka Mljeta - Ogigija.« 

I prastara otočna legenda tumači da se Odisej iskrcao na goloj hridi Ogiran, milju udaljenoj od južne obale Mljeta, a koja izvorno znači Ogigija. Tu u blizini stijene Ogirana nalazi se i na kopnu Odisejeva špilja (koju narod još naziva Jama), a do koje je Odisej doplivao i u nju se sklonio... Međutim, prema Vučetiću nimfa Kalipsa živjela je u drugoj, većoj špilji Galičnjak (nad Okukljem), na sjeveroistočnoj strani otoka. Nakon brodoloma u vodama Scile i Haribde, tj. u našem Velikom i Malom Vratniku, jedini je preživjeli bio Odisej. Posljednjim snagama preplivao je Mljetski kanal i dospio do Kalipsina otoka Ogigije. More ga je nosilo prema obali, u uvalu Okuklju, gdje je onesviješten ležao na žalu sve dok ga nisu primijetili tamošnji stanovnici, čija je gospodarica bila nimfa Kalipsa. Ona je zapovijedila da ga donesu u veliku špilju Galičnjak. Tu je pružila potrebnu pomoć Odiseju i s njim živjela nekoliko godina, sprečavajući ga da otputuje s njezina otoka.

»Okolo njezine spilje rascvala se bijaše Šuma,
I tu je rasla topola i joha i mirisni Čempres...
Po tom su drveću ptice počivale dugijeh krila:
Sove, k tome sokoli i jezične pomorske vrane,
kojeno misle samo na morske poslove svoje.
Okolo prostrane spilje raširio bi se ondje
Bujan čokot, na kojem obilati višahu grozdi.«
Odiseja V, 63-69

»Okolo livade bjehu mekotravne ljubice pune i petrusina.«
Odiseja V, 72-73

Raslinje i ptice o kojima pjeva Homer, postoje i danas na Mljetu.
Nakon više godina bogovi s Olimpa, tj. Zeus, zapovijedio Kalipsi da pusti Odiseja kući na Itaku, gdje su ga čekali žena i sin. Premda to Kalipsi nije bilo po volji, ipak je naredila svojim slugama da naprave splav kojom će Odisej otploviti u Grčku.


»Onda nek ide Odisej, kad nagoni onaj i veli, na trepetljivo more; al' njega otpremit ne mogu,
Jer nit' imadem ladja veslačica niti drugova,
Koji bi pratili njega po širokom plećatom moru.
Ja ću ga ipak rado poučiti ništa ne tajeć...«
Odiseja V, 139-143

Splav je, prema Vučetiću, sagrađena u današnjoj uvali Saplunari (na jugoistočnoj obali Mljeta), a jedra su joj napravljena od kanave. Kalipsa je Odiseja opskrbila dovoljnim količinama hrane i vina za put, pak ga je tužna srca ispratila u Saplunari. Kad je konačno napustio Ogigiju, Odisej je praćen maestralom zaplovio na jugoistok prema zemlji Feačana, te prema rodnoj mu Itaci... Najviše je plovio noću, pod nebom posutim zvijezdama, koje mu bjehu putokaz:

»On je upravljao vješto na krmilu sjedeć... Motraše on i Bota što zahodi kasno, i k tome
Medvjeda, kog još zovu i kola, koji se vrti
Na istome mjestu svedj', Oriona neprestano gleda,
On u Oceanu od svih zvijezda se ne kupa nikad.
Boginja uzorita Kalipsa Odiseju reče . Da od medvjeda brodeć' po pučini lijevo drži."
Odiseja V, 270-278

Kako tvrdi Vučetić, baš su zvijezde, koje pokazuju Odiseju put od Mljeta prema Itaci, još jedan dokaz o njegovu boravku na Mljetu. Naime, zvijezda Orion bila je Odiseju orijentir na otvorenoj pučini sve do Krfa, kao i Veliki medvjed, uvijek s njegove lijeve strane. Vučetić navodi da su zvijezde u jesen, kad je Odisej plovio, bile baš tako razmještene, te da je zviježđe Velikog medvjeda bilo vidljivo čitave noći, što danas nije slučaj. Legenda o Odiseju izazivala je oduvijek brojne polemike oko toga koji je od mediteranskih otoka mitska Ogigija gdje je bio zatočen grčki junak. U Sredozemlju postoji bezbroj lijepih otoka sa šumovitim uvalama, preobijelim žalima i neobičnim pećinama... Mnogi učenjaci trudili su se da otkriju taj tajanstveni otok, a najčešće se tumačilo da je to Malta. Međutim, nijedan otok, pa ni Malta, nije odgovarao opisu koji je prije nekoliko milenija stvorila mašta slijepog helenskog pjesnika. Konačno se povjesničari ipak složiše da samo jednom otoku u Sredozemlju pristaje naziv otoka nimfe Kalipso, jer se prema jednom izvoru taj otok nalazi u Jadranskome moru, a to je Mljet.

Kao dokaze da se Mljet spominje imenima Melita i Ogigija Vučetić navodi sljedeće podatke:

1)  Pseudoskilaksov »Periplus« opisujući otoke u Jadranu bilježi slijedeće: »udaljenost od Kerkire Melaine do otoka Melite iznosi 120 stadija (18 kilometara), pa se ovaj podatak očito odnosi na Mljet a nikako na Maltu!«

2)  Apolonije s Rodosa, (»Argonautika« IV 568-573) piše: »U blizini Kerkirc Melaine boravi na otoku Meliti vladarica Kalipsa Atlantovica (»Kalipsa Atlantis«), pa je prema svim ovim dokazima prvo ime Mljeta bilo Ogygie za vrijeme Odiseja i Homera.«
Prema Homerovu opisu arhipelaga u kojemu je bio zalutao trojanski junak Odisej, izgleda da bi taj odabrani otok Ogigija mogao biti baš današnji Mljet. Naime, naš Mljet u Jadranskome moru jedini je otok s pravom prašumom, čije su prelijepe šume najsačuvanije na Mediteranu. Na Mljetu postoje i dva slanovodna jezerca, a u većem se nalazi i manji otočić s ostacima prastarih grčkih i ilirskih građevina. Tu je i čudnovata Odisejeva špilja, ostaci pradavnih antičkih gradina, pjeskovite lagune Saplunara i Blace, te brojne druge zanimljivosti.

Tako legendarni tragovi o Mljetu sežu u pradavno helensko doba heroja, junaka i mitova... Mnogi istraživači i danas smatraju da je besmrtni Homer opisujući otok nimfe Kalipse mislio upravo na Mljet. Stoga će se danas samo romantičan posjetitelj prisjetiti da je na tom antičkom otoku prije 3000 godina boravio Odisej u vlasti nimfe Kalipse. A možda i danas neki moderni (avan) turist, poput Odiseja nekoć, zaluta na taj otok svojom brodicom te očaran prelijepim uvalama, žalima i jezerima, u smiraju dana u nekoj turistkinji obasjanoj zlatnožutim tracima sunca vidi nimfu Kalipso.
 
MLJET - OTOK SV PAVLA
Prema tradiciji, spašavajući se od velikog nevremena i brodoloma, sv. Pavao nasukao se svojim brodom na jugoistočnoj obali otoka Mljeta. U polju Žara nadomak mjesta Korita jedan dio otočani i danas zovu Crkva ili Crkvina, a u narodu kruži predaja kako je to od davnina predio crkve sv. Pavla. Stari Mljećani kažu da je crkva bila podignuta u čast apostola Pavla, koji je nakon brodoloma 61. godine boravio na Mljetu tri mjeseca.

»Otok Mljet je minijaturni zeleni raj, ljupkost uokvirena mirom i tišinom. Plaže su obrubljene finim pijeskom poput tropskih laguna, a otmjeni pinji, borovi i poljsko cvijeće, prepuni radosti i sunca silaze do ruba mora i jezera.« (Cecillia Irving, engleska publicistkinja).

Opisujući svoje legendarno putovanje od Jeruzalema do Rima apostol Pavao govori o strašnoj oluji koja ih je zahvatila i gotovo potopila u Adriji (tj. Jadranu). Spas od brodoloma mornari tada nađoše na pustom, šumovitom i nepoznatom otoku prepunom zmija, od kojih je, prema predanju, jedna ugrizla u ruku sv. Pavla, ali je on baci u vatru... tek kad se spasismo, doznamo da se otok zove Melita. Urođenici se poniješe prema nama vrlo ljudski. Sve nas primiše k velikoj vatri koju bijahu naložili zbog kiše što je padala i zbog zime. Kad Pavao nakupi naramak suhih grana i kad ga baci na vatru, iziđe zmija natjerana od vrućine te mu se uhvati za ruku. Urođenici, kad vidješe da mu zmija visi o ruci, govorahu jedan drugome: Ovaj je čovjek sigurno ubojica, umakao je moru i Pravda mu ne dopušta da živi. Ali on otrese zmiju u vatru i ne bi mu ništa zla. A oni su očekivali da će uteći i smjesta pasti mrtav. Pošto su dulje čekali i vidjeli da mu se nije dogodilo nikakvo zlo, promijeniše mišljenje i rekoše da je Bog...« (Djela apostolska, poglavlje 27. i 28.). Prema tradiciji, more je izbacilo brodolomce na malenu pučinsku hrid, koju starosjedioci Mljeta otad nazvaše škojem sv. Pavla. U predjelu Crkva ili Crkvina još postoje ostaci nepoznata kamena zida za koji u narodu kruži predaja kako je to od davnina temelj crkve sv. Pavla. 

Prema kazivanju starih Mljećana, crkva je podignuta u čast apostola Pavla, koji je nakon brodoloma boravio na Mljetu tri mjeseca. Valja reći cln u Sredozemlju postoje dva otoka koja su prema starim ljetopisima imala naziv Melita odnosno Malta, a to su današnji Mljet i Malta. Međutim, Mljet je oduvijek bio prepun zmija, a na Malti ih nikad nije bilo, pa je i to jedan od najpouzdanijih dokaza da je sv. Pavao boravio na Mljetu, a ne na Malti, 'ovakvu tezu zastupalo je više istraživača, a najgovorljivije mljetski opat i pjesnik, benediktinac Ignjat - Đurđević, koji je u XVIII. stoljeću objavio značajnu znanstvenu studiju o putovanju sv. Pavla. O boravku sv. Pavla na Mljetu bilježi u 36. poglavlju svog djela De administrando imperio i veliki bizantski car Konstantin Porfirogenet. Stoga su u javnosti dugo trajale polemike znanstvenika oko toga na kojem je od dvaju mediteranskih otoka sv. Pavao doživio svoj čuveni brodolom. Međutim, još početkom XX. stoljeća ta je dilema bila definitivno riješena u korist Malte. Ipak ne treba zanemariti podatak da je apostol Pavao bio dobar poznavalac geografije, i da je opisao kako se njegov brodolom dogodio u Jadranu. I u Poslanici Rimljanima sv. Pavao kazuje kako je na svojim putovanjima bio i u Iliriku, a kako su rute njegovih putovanja, kao i životopis, potpuno izraženi, to jedino može značiti da je taj brodolom doživio na Mljetu. Zbog toga bi znanost možda trebala ispraviti tu povijesnu zabludu o Malti kao otoku sv. Pavla.
 

Ilirski gusari - Legenda o kraljici Teuti

 
Ilirski ratari, lovci i stočari naseljavaju otok Mljet s Pelješca i iz doline Neretve tijekom drugog tisućljeća prije Krista. Za njima ostaju mnogobrojne kamene gomile - ostaci utvrda, grobova i nastambi - koje još i danas strše kao nijemi svjedoci tog razdoblja. Tragovi ilirskih naselja, humaka i nasipa, starijih od grčke kulture, nađeni su oko polja Pomijenta blizu Velikog jezera. U tim drevnim ruinama razbacanima diljem otoka pronađeni su sitni brončani ukrasi osobnog nakita ili potrepština poput naušnica, prstenja, puceta te krhotine amfora i drugog posuđa. 

Najočuvaniji ostaci takvih kamenih utvrda, tzv. gradaca, još postoje na brdu Veliki Gradac poviše Velikog jezera te na brežuljku Gradac iznad izvora Vodice pokraj Babina Polja. Svoje naseobine mljetski su Iliri podizali na uzvisinama radi obrambeno-sigurnosnih razloga, a građene su od suhozida u obliku nepravilna kruga koji se zatvarao prema unutrašnjosti poput kakva primitivna labirinta. 'Takva ilirska naselja potpuno su sakrivena od pogleda s mora, dok naprotiv, vidik iz njih puca daleko na otvorenu pučinu. Inače, u to maglovito (pret) povijesno doba ilirski starosjedioci na Mljetu obitavahu i u svom gradu Melitusa, u zaljevu Polače. 

Prema legendi, ti neobični i napušteni ilirski gradovi na Mljetu, poznatiji pod imenom gradac, nekoć su pripadali i/umrlom, tajnovitom plemenu Roguđana, koje spominje i učeni bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom glasovitom djelu "O upravljanju carstvom", koje je napisao još u X. stoljeću. Dvjesto trideset godina prije Krista Ilirijom je na vrhuncu njezine moći vladala kraljica Teuta, kći gordog i zaboravljenog naroda ilirskoga. Na otok Melitu, u središnjem Iliriku, navraćala je mlada i zanosna kraljica kao na svoje omiljeno ladanjsko pribježište, dok su Teutina flota i gusarsko brodovlje često sidrili u sigurnom zaklonu duboko usječenoga skrovitoga zatona (Polače). Sa svojim mužem vladarom Agronom, iz kraljevskoga grada Rhizona (Risan) u boko-kotorskom zaljevu, »zlatooka kraljica« često obilazi »čarobni otok«, u koji je bila zaljubljena. I ilirski je kralj Agron u mladosti posjećivao Melitu radi bogata lova u njezinim čudesnim šumama i ribolova u lagunama, a na otočiću sred Jezera podigao je malenu nastambu, gdje je provodio dane odmora, opuštanja i dokolice. 

Nakon kraljeve smrti, Teuta na Meliti proživljava novu ljubavnu idilu prilikom tajnog susreta sa svojim ljubavnikom grkom Demetrijem Hvaraninom, slavnim ilirskim vojskovođom. Na tom otočiću nestvarne ljepote, prepunom miomirisa bujnoga mediteranskog raslinja, »gusarska kraljica« zanosi se planovima o velikoj moći Ilirije, osvajanju najljepšega grčkog otoka i grada Kerkyre (Krfa), opsjedanju Isse (Visa), dok u kolibici i u tirkiznozelenim vodama jezera vodi ljubav sa svojim zapovjednikom. Nedugo nakon odlaska s Melite, (baš u vrijeme dok je Teutina flota opsjedala Issu) učestala ilirska gusarenja i napadi na rimske galije u Jadranu uzrokuju spor, koji dovodi do rata s Rimljanima (229. godine pr. Kr.). Međutim, nakon poraza svojega brodovlja ponosna se Ilirka povlači u utvrdu Rhizon, gdje pristaje na nepovoljne uvjete nametnutog mira s Rimljanima »pax romana«, tj. plaćanje danka, ograničeno kretanje ilirskih ratnih lađa te gubitak znatnog dijela svog teritorija. Tako Ilirija postaje potčinjena »gospodarima svijeta«. 


Od velikoga ilirskoga kraljevstva Teutina se država svela samo na prostor od današnjeg Dubrovnika do ušća rijeke Drim. Preostalim dijelom Ilirika, Hvarom i svim susjednim otocima i kopnom, zavladao je kao rimski vazal Demetrije Hvaranin, nekadašnji Teutin vojskovođa i ljubavnik, kojeg ona otada smatra izdajnikom, jer ju je mudro iskoristio. Nakon svih tih burnih događaja sudbina »gusarske kraljice« postala je tragičnom, jer uskoro zauvijek netragom nestaje, zametena u bespućima prohujalog vremena.

I u rimsko doba stanovnici Mljeta su Rimskom Carstvu zadavali velike glavobolje svojim stalnim napadima na trgovačko brodovlje. Naime, mljetski gusari često isplovljavaju svojim malim i brzim lađama, tzv. lembima, pa presreću i napadaju rimske galije nakrcane amforama s vinom, uljem, žitom i medom. Mljećani su imali vrlo pogodan položaj za gusarenje, jer je glavni pomorski put (»put amfora«) Rimljana polazio od Epidaurusa, kroz Mljetski kanal do Istre i Italije. Naposljetku je rimski trgovački put postao toliko ugrožen i nesiguran, pa je 35. godine prije Krista car August poslao ekspediciju da obuzda i pokori napasne mljetske gusare.

Tom je prilikom uništeno gusarsko središte Melitusa (Polače), koje za rimske vladavine postaje sjedište njihova namjesnika (prefekta), odnosno najvažnije mjesto na otoku.