Evropa: germanska legenda

Patuljak je Mime, kao i obično, radio u svojoj pećini, no jedno ga je pitanje sve više mučilo.
Prije kratkog je vremena uspio prekovati glasoviti mač Notung koji je jednoć pripadao Siegfriedovu ocu, spojivši dva njegova slomljena dijela. No, Siegfried će, kada se vrati, bez dvojbe ponovno njime udariti po nakovnju i prelomiti ga, kao što je to učinio već mnogo puta. Želi li, međutim, zadobiti čarobni prsten Niebelunga, nikako neće moći bez ovoga mača. Samo će njime mladi Siegfried moći ubiti Fafnera, zmaja koji čuva prsten.

Najednom se na ulazu u pećinu pojavi Siegfried vukući za sobom na povocu golema medvjeda. »Drž’ ga, medvjede«, podbadaše on životinju, »zgrabi ovoga lupeškog patuljka koji nije kadar iskovati ni pošteni mač!«

Patuljak pohita da mu pokaže mač što ga je netom popravio, no Siegfried udari mačem po nakovnju i razmrska ga na komadiće kao da je od stakla. »Zar ovu bezvrijednu tričariju ti nazivaš mačem?«
gnjevno povika mladić. Mime ga pokuša umiriti, ali Siegfried ode bješnji no ikada.
Tek što je mladić otišao, kadli u pećinu stiže bog Wotan, prerušen u putnika. Patuljak ga dočeka srditim riječima, no Wotan se ne obazre na to, već reče: »Mač Notung popravit će samo onaj tko ne zna što je strah. No, upravo će taj i tebi odsjeći glavu!«

Nakon Wotanova odlaska, Mime stade drhtati od straha. Ubit će ga netko tko ne zna za strah, no tko bi to mogao biti? Uto se vrati Siegfried koji je bio odlučio da će se sam prihvatiti popravka mača. Patuljak problijedi: zar je Siegfried posrijedi?
Patuljak shvati da mladića mora što prije natjerati da upozna strah. No, koliko god se trudio opisujući Siegfriedu najveće grozote, junak nikako nije uspijevao shvatiti u čemu je stvar: kako li uopće izgleda to što svi nazivaju strahom? Nije shvatio ni onda kada mu je Mime stao govoriti o strašnome zmaju Fafneru.

Mladić prestade slušati patuljkove priče i posveti se maču. Prihvati se mijeha i nakovnja pa Notung uskoro ponovno zablista. Sada će moći izaći pred zmaja Fafnera te možda naučiti nešto o strahu. Pred zmajevom je
špiljom Alberich, Mimeov brat, uzrujano šetkao amo-tamo. Prsten je Niebelunga onome tko ga posjeduje davao moć da zavlada svijetom. Mora pošto-poto dobiti taj prsten!
U tom času opazi Wotana kako izlazi iz šumskoga guštika. »Mene se ne moraš bojati«, reče mu bog, »ne namjeravam ti preoteti prsten. Pripazi, međutim, na svojega brata: upravo ide ovamo zajedno s nekim mladićem koji ozbiljno smjera ubiti Fafnera. Možda će biti bolje da zmaja upozoriš na njih.« Alberich zazva Fafnera, ali je zmaj baš tada spavao i nije se htio ni na što obazirati.
U međuvremenu stigoše Mime i Siegfried. Patuljkov je naum bio ovakav: uspije li mladić ubiti zmaja, ponudit će ga otrovanim napitkom i oteti mu prsten. Ugledavši jedan drugoga, Mime i Alberich smjesta se stadoše svađati, no kada Siegfried puhnu u rog, obojica se sakriše u šumu.
Zmaj izađe iz špilje i krenu prema mladiću, mrzovoljan zbog toga što se morao probuditi iz blaženog sna. Ubrzo se, međutim, oraspoloži pa se stade neobuzdano smijati.
»Ah, ah! Izašao sam da se napijem, a evo, stiže mi i doručak!«
Siegfried odvrati: »Pomisao da bi me ti mogao pojesti, nimalo mi nije po volji.
Činit će mi se mnogo pravednijim da ti pogineš od moje ruke!«
Zmaj riknu, a iz nozdrva mu poče sukljati otrov. Potom pokuša smrviti Siegfrieda moćnom repinom, no mladić jednim skokom izbježe udarac pa, isukavši mač, zatjera ga nemani duboko u grudi. Pogođen u srce, Fafner pade na tlo.
U času dok je izvlačio mač iz čudovišteva tijela, Siegfriedu na prst kapnu kapljica zmajeve krvi. To ga zapeče pa prinese prst ustima. U istome času shvati da razumije jezik pticâ.
Jedna mu ptica reče: »Uđi u špilju i uzmi prsten Niebelunga. Uzmi i čarobnu
kacigu – uz njegovu ćeš pomoć moći uzeti koje god obličje budeš htio. No, čuvaj se Mimeovih spletki!«

I tako, Siegfried uđe u špilju, a kada je odande izašao, pred njim stajaše patuljak s bočicom u ruci. No, zbog one su kapljice zmajeve krvi ljudi pred Siegfriedom mogli govoriti samo ono što zaista misle, pa stoga i Mime morade reći: »Popij, ovo Siegfriede, osvježi se! Umrijet ćeš i ja ću ti oteti prsten!« Začuvši te riječi, Siegfried potegnu mač i ubi zlog patuljka, a Alberich nadade u bijeg.

Druga ptičica reče Siegfriedu: »Na jednoj hridi spava Brünhilda, Wotanova kći, najljepša među ženama. Uspiješ li je probuditi, bit će ti ženom! Pođi za mnom, Siegfriede!«

Usput ptičica ispriča Siegfriedu kako je nekoć Brünhilda njegovoj majci i ocu pomogla da izmaknu Wotanovoj srdžbi. Wotan, naime, nije želio da se njih dvoje vjenčaju pa ih je htio ubiti. Da kazni Brünhildu zbog toga što ih je
spasila, bog ju je uspavao nekom čarolijom i ostavio da počiva na vrhu hridi opkoljene plamenom.
Stigavši do uzvisine, Siegfried otkri da je ptičica nekamo nestala. Što ju je uplašilo? Siegfried produži i namjeri se na nekog putnika. Bijaše to i opet prerušeni Wotan, ali Siegfried to nije mogao znati, nego mu se približi i zapita ga za put. No, Wotan mu se naruga: »Ona je ptičica bila lukavija od tebe! Znala je da ovdje stojim ja, gospodar gavranova i čuvar plamene hridi.«

S tim riječima bog kopljem pokuša Siegfriedu prepriječiti put, ali mladić izvuče mač i jednim udarcem presiječe koplje na dvoje. Vidjevši to, Wotan u Siegfridu prepoznade Brünhildina suđenika, čovjeka koji će je probuditi, pa pokupi dijelove svojega koplja i udalji se.
Siegfrid se uspe na hrid, puhnu u rog pa jednim skokom preskoči plamenove koji je opkoljavahu. Kada se našao s druge strane, sjaj vatre oslabi sve dok
ne postade nalik na ružičasti oblak. Mladić tada pod jednom jelom ugleda usnula konja, a malo dalje viteza u oklopu kako sniva pokriven štitom. Siegfried se približi, podiže štit i skide vitezu kacigu: pred njim se ukaza djevojačko lice okruženo plavom kovrčavom kosom.
Mladiću srce poskoči u grudima. Naže se da poljubi djevojku, a ona u tom času otvori oči i s osmijehom mu reče: »Pozdravljen budi, mladi junače, koji si me probudio iz mojega čarobnog sna. Kako ti je ime?« Siegfried položi ruku na srce i reče: »Hvalim sunce koje te obasjava! I hvalim svijet u kojem Brünhilda živi! Zovem se Siegfried, dragano moja, zovem se Siegfried i uvijek ću biti tvoj!«
»I ja zauvijek pripadam tebi…«, šapnu Brünhilda.
I njih se dvoje zaputiše dalje, dok je sunce u tišini zapadalo iza planina.