POSAVSKI GONIČ





Nastao je od prastarog panonskog goniča koji se najprije uzgajao u Posavlju, a kasnile je proširen po cijeloj državi. Posavski gonić pripada rijetkoj hrvatskoj autohtonoj pasmini lovačkoga psa. Spada u skupinu kratkodlakih goniča. Uzgaja se još od 16. stoljeća i to posebno na prostoru sisačke Posavine. Najstariji pisani dokumenti o toj pasmini potječu iz dalekog 14. stoljeća i čuvaju se u akovačkoj biskupiji.

FCI standard: br. 154/10.04.2002.

FCI klasifikacija:

Grupa 6 Goniči i srodne pasmine
Sekcija 1.2 Srednji goniči
S radnim ispitom
Matična zemlja: Hrvatska.

Podrijetlo: Nastao je od prastarog panonskog goniča koji se najprije uzgajao u Posavlju, a kasnile je proširen po cijeloj državi.

Opis: Visina od 46 do 58cm, težina oko 18 - 20kg. Glava produljena, njuška jaka, crna ili tamna; zubalo škarasto i potpuno, pogled budan; uši ovješene i pri vrhu zaobljene, vrat mišićav, rep nošen ravno ili svrnuto katkad s malom zastavicom. Dlaka je duga 2— 4cm gusta i tvrda. Boje je crvenkaste, pšenično-žute. riđe uvijek s bjelinama na glavi, grudima, trbuhu i šapama Bjeline moraju biti, ah ne vi?e od 1/3 površine tijela.

Narav: Siguran, poslušan, živahan, simpatičnog izgleda privržen obitelji.

Držanje: Odličnog njuha, otporan na napor i na kamenitim terenima, uporan u gonjenju i i traženju, dobrog glasa, koristi se u lovu na zečeve i lisice.


Posavski gonić pripada rijetkoj hrvatskoj autohtonoj pasmini lovačkoga psa. Spada u skupinu kratkodlakih goniča. Uzgaja se još od 16. stoljeća i to posebno na prostoru sisačke Posavine. Najstariji pisani dokumenti o toj pasmini potječu iz dalekog 14. stoljeća i čuvaju se u akovačkoj biskupiji.

Dobar, vrlo otporan gonič, naročito za lov na zeca i lisicu. Može se upotrebljavati i kao krvosljednik. Njegova čvrsta konstitucija pogodna je za lov u prostranim šumskim područjima Posavine s mnogo šiblja.


Posavski gonič ima smiren temperament, ali još uvijek dovoljno �živ� da ne bude previse trom pri gonjenju. Pri traženju koristi se isključivo njuhom. Radi nešto sporije od istarskog kratkodlakog goniča. Pri radu ne gubi kontakt sa lovcem iako goni dosta daleko od divljaci. Vrlo je poslušan i sam se nakon gonjenja vraća lovcu. Javlja se srednjevisokim glasom.
Može se podjednako dobro koristiti u gorskim šumovitim predjelima kao i u kamenjaru.
Najbolji je za lov na zečeve lisice i divlje svinje.

Kako služi za lov kao gonič, ne smije biti previsok niti pretežak. Mužjak je visok od 46 do 58 centimetara, a ženka u prosjeku 46 centimetara. Trup mu je za 11 do 13 centimetara dulji od visine grebena. Čvrstog je tijela i guste i čvrste dlake. Temeljna boja mu je pšenično-žuta, a može se kretati do pšenično-rumene. Bijela boja javlja se na glavi u obliku lise, na grlištu, na šapama i vrhu repa. Nos i oči su mu tamni, a resi ga začuđen pogled, pokretljivost i brzina, glasanje zvonkim, jasnim i visokim glasom.

Naziv posavski gonič dobiva 1959., standard mu je priznat 1955 (važeći iz 1969.) , a potvrđen 2003. godine.

Iznimno je cijenjen u Hrvatskoj i Bosanskoj Posavini zbog brzine i pokretljivosti, a posebno zbog poslušnosti i privrženosti gospodaru.

Posavski gonič je srednje velik gonič čvrstog je tijela temeljne pšenično rumene boje u svim nijansama. Bijele oznake trebaju biti do 1/3 temeljne boje. Na glavi su u obliku cvijeta, pruge ili liske. Obično ima bijeli okovratnik, bijele grudi, trbuh donje dijelove nogu i vrh repa.
Glava duga, lubanjski je dio zaobljen s izraženom zatiljnom kosti.
Nos i oči tamne do smeđe. Uši priljubljene, tanke, dosežu do usnog kuta.
Zubalo potpuno i škarasto.
Leđa ravna, sapi blago zaobljene, hod ravnomjeran.
Dlaka čvrsta i gusta, na donjoj strani bedara, trbuha i repa neznatno duža.
Visina 46-58, primjerena visina mužjaka je 50 cm, ženke 48 cm.