MATOŠ, Antun Gustav (Tovarnik, 13. VI. 1873 – Zagreb, 17. III. 1914) Po ocu, učitelju, podrijetlom iz Plavne u Bačkoj, Bunjevac, po majci iz Našica podrijetlom Slavonac, a rođenjem je Srijemac. Odgojen je u Zagrebu, koji napušta u šestom razredu gimnazije, otišavši u Beč na vojnu veterinarsku školu. U Petrovaradinu i Zagrebu 1894. služi vojsku, iz koje dezertira ne podnoseći vojnu stegu, te emigrira u Beograd, gdje živi kao
čelist u kazališnom orkestru, te slobodni novinar i književnik. Potom živi u Münchenu, Ženevi i Parizu, ostavši ondje pet godina, da bi se opet vratio u Beograd, gdje ga je 1908. zatekla amnestija. Od tada do smrti živi u Zagrebu.

Živeći isključivo od književnoga i novinarskoga rada, Matoš je stvorio vrlo opsežan opus, koji sadrži pjesme, novele, drame, putopise, feljtone, književne, kazališne, glazbene i likovne eseje i kritike, te političke eseje i članke. Za života je Matoš objavio desetak knjiga i knjižica, od kojih su neke poslije zasebno pretiskivane, a skupljene su i u dvama izdanjima njegovih sabranih djela (1940. i 1973), u koje su, uz njih, ušla i sva Matoševa djela neobjavljena u knjigama za njegova života, kao što su, primjerice, njegove pjesme.

Djela:
Iverje, skice i sličice. Mostar,
1899.
Novo iverje, skice i sličice, Zagreb,
1900.
Ogledi, studije i impresije, Zadar,
1905.
Vidici i putovi, eseji i impresije,
Zagreb, 1907.
Za Kranjčevića, Zagreb, 1908.
Umorne priče, Zagreb, 1909.
Tri humoreske, Zagreb, 1909.
Naši ljudi i krajevi, portraiti i pejsaži,
Zagreb, 1910.
Moralista i druge satire, Zagreb,
1911.
Život za milijune, Zagreb, 1912.
Pečalba, kaprisi i feljtoni, Zagreb,
1913.
Djela, I-XVII, Zagreb, 1940.
Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske
književnosti, sv. 64, 65, 66. Zagreb,
1967.
Sabrana djela, I-XX, Zagreb, 1973.

Samotna ljubav

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvoje vlasi-
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče?
Ljubav to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli.

Teško, teško onom koji voli-
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam - ko kamen.

JESENJE VEČE


Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira

UTJEHA KOSE

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

TAJANSTVENA RUŽA

U mome tajnom vrtu ćuti dreka
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka -
Oj snovi mog života, modri krajevi!

Jer duša moja bašta je daleka,
Visok zid je čuva, sfinga i zmajevi,
Tud seta draga žena, duše jeka,
A njenim bićem struje sveti gajevi.

Zoveš li se Cintija, Sibila,
Kakvog si lika, ne znam reći;
Znam te kao sebe i nemam za te riječi.

Kao sanak diraš moje zjene,
Ne znam što si, djevojka il vila -
O tajno moga vrta! O ružo moje sjene!


Antun Gustav Matoš

Suza

Otkad sam, željo moja,
Tvoju suzu popio,
Nisam više, pile moje,
Crnog oka sklopio.
Kad sam ono, tugo moja,
Cijelu noć te ljubio,
Pamet sam i dušu, dušo,
Sreću sam izgubio.
Otkad sam, diko moja,
Tvoju suzu popio,
U hajduke htjedoh poći
Pa sam ti se propio.

Zvono

Ovo zvono što ko' titan stenje
Pod tuđim nebom, mene sjeća sada
Drugog zvona, kad u psalmu kobi
Nad mizerijom rođenog mi grada.
Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu,
Što sad s tobom trpi
Udari me klatnom usred grudi.
Nek pukne srce, neka prsnu njedra!
Tiho... Zvono šuti... Misli žderu...
O, kako tišti kajanje u veče!
Tamo... Sam sam... Samac u tuđini!
Na čelu,ljubo,tvoj me cijelov peče...
Glupost! Slabi život! Pregni, miso,
I digni snagom uma volju bonu,
Budi vihor, bura, truba, buna
I orluj s gromovima, slična zvonu!

SERENADA

Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.
Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko—sama, i suze jer tvoje,
Što krišom plačeš, ko kajanje truju
I more budne, mučne noći moje.
Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji mračni Angelus.
Ja te ljubim! Zašto? Ne znam.—Jer si
Mi draga, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze—
Ta žuta Luna i gitara stara.

U VRTU

U mraku žubor, vrelo—slušaj, dušo:
To izvor mog života romori;
Kroz šiprag hihot, vile—miruj, dušo:
To moja sreća tebi govori;
U grmu prvi slavulj—ćuti, dušo:
To moje srce tebi biljiše;
U lijesi prvo cvijeće—diši, dušo:
To moja duša tobom izdiše;
Tišinom struje, sjene—dršći, dušo:
To mjesec—zanos—k nama silazi;
Kroz zvijezde čežnje, slutnje—umri, dušo:
To smrt i ljubav k nama prilazi.

SERENADA
Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.
Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko—sama, i suze jer tvoje,
Što krišom plačeš, ko kajanje truju
I more budne, mučne noći moje.
Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji mračni Angelus.
Ja te ljubim! Zašto? Ne znam.—Jer si
Mi draga, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze—
Ta žuta Luna i gitara stara.

U TRAVI
Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje među cvijetim žutima.
U daljini, među granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno čelo
I na plotu vitla rublje sušeno.
Kukovača, majskog grma dika,
Diše mlijekom ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavić ubavi.
Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Čežnje tuđinskoga moga stradanja:
Tuđi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!
Među granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno čelo
I u zraku vitla rublje sušeno

MAĆUHICA
Oskaru Durru
Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!
Zato je i zovu nježno "noć-i-dan"
Naše gospođice kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vrelog neba, modrog kao lan.
Kao samrt tamna, kao život sjajna
Maćehica cvate, ali ne miriše—
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.
No u hladnoj nevi čudan život diše,
Zagonetan, dubok, čaroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna.

U VRTU
U mraku žubor, vrelo—slušaj, dušo:
To izvor mog života romori;
Kroz šiprag hihot, vile—miruj, dušo:
To moja sreća tebi govori;
U grmu prvi slavulj—ćuti, dušo:
To moje srce tebi biljiše;
U lijesi prvo cvijeće—diši, dušo:
To moja duša tobom izdiše;
Tišinom struje, sjene—dršći, dušo:
To mjesec—zanos—k nama silazi;
Korz zvijezde čežnje, slutnje—umri, dušo:
To smrt i ljubav k nama prilazi.

DJEVOJČICI MJESTO IGRAČKE
Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.
Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš—to je šala.
Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.

ŽIVA SMRT
Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.
Bijah skoro sretan. Ali jedne noći
More bolno srce—jedno ptiče malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:
—Godinu već dana, svake božje noći
Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
Usnulu joj dušu čudnim krajem vodim
U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.
Ali sinoć—jao!—gatalica presta,
Pa ko repatica pade mi na grudi:
Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,
O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi!

KRAJ DRUMA
Na mjesečini pjenu
Pjeva vodopad.
O, kad se samo sjetim
Da nisam više mlad!
O, kako zdravo diše
Polje, zemlja, zrak!
Da, noć je drugim podne,
A ja—i danju mrak.
—O, rosi, roso, rosi!
Veli livada.
O, kad ću, kada kući,
Zar nikad, nikada?
Već drijema drug moj, cvrčak,
Šeta Danica.
O, Bože, što li snuje
Sad moja mamica?
Kroz praskozorje snovi—
Ždrali, ždralovi,
a dušom plovi, plovi—
Val i valovi.

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

KOD KUĆE

Duša moja čaroban je kraj,
Gdje jablan čuva gnijezda plemića,
Gdje vjetar nosi lipe miris žut
I blage pjesme predvečernji sjaj.
Polje, žubor, brežuljak i gaj
Od tajne boli ko da vječno pate,
Jer tu se rodi Kovačić i Gaj
Taj krasni kraj je Gupčev zavičaj
I krvav uzdisaj.
Propali dvori—ko mjesec po danu!
Stid ih što ih ostavio sin
Oršića hrabrih, starih Keglevića,
A kroz dvorski bršljan, rezedu i krin
Ceri se Jevrejin.
Duša naša zagorski je kraj,
Gdje jadnik kmet se muči zemljom starom
Uz pjesmu tica, kosaca i zvona.
O, monotona naša zvona bona,
Kroz vaše psalme šapće vasiona:
Harum—farum—larum—hedervarum—
Reliquiae reliquiarum!

GNIJEZDO BEZ SOKOLA

Mom ocu
Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!
Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu što pod starcem tamom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.
Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.
Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Tu žuhka suza, slatka kao kaj.

SUZA

Otkada sam, željo moja,
Tvoju suzu popio,
Nisam više, pile moje,
Crnog oka sklopio.
Kad sam ono, tugo moja,
Cijelu noć te ljubio,
Pamet sam i dušu, dušo,
Sreću sam izgubio.
Otkada sam, diko moja,
Tvoju suzu popio,
U hajduke htjedoh poći
Pa sam ti se propio.

NOTTURNO

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća—miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

POZNATA NEZNANKA

Za jablanima, punim zimzelena,
U hrvatskom su kraju bijeli dvorovi;
Tu sama snatri plemenita žena,
Kad cvatu lipe i dišu borovi.
Uz pali oltar grčkih uspomena
U njenoj duši plaču sveti horovi,
A mjesec misli da je zaljubljena,
Jer čezne kako čeznu viši stvorovi.
Od malijeh je vazda gledam nogu
I klanjam joj se, kao drugi Bogu,
No naslikat je nikad znao ne bih.
Tek slutnjom glasa i slatkog profila
Ja primih od nje labudova krila
Što nose pean, zvijezdo Venus, k tebi!