Zdravo tvoja glava na ramena,
ti ćeš pušku drugu nabaviti
a u ruke Mandušića Vuka
biće svaka puška ubojita.

Iguman Stefan

Ja imadem osamdeset ljetah.
Otkako sam oči izgubio,
ja sam više u carstvo duhovah,
iako mi jošt tijelo dušu
zadržaje i krije u sebi
kako kamen podzemna peštera.
Ja sam mnogo obiša svijeta.
Najsvetije nebesne hramove
što je zemlja nebu podignula
ja sam redom svaki polazio,
nasrka se dima s žertvenikah.
Penja sam se na sveštenu goru
sa koje je strašno predskazanje
svoje sudbe Jerusalim čuo.
Razgleda sam i sve tri pećine:
đe se sunce hristjanstvu rodi,
đe je nebo jasli osveštalo,
đe su cari nebesnom mladencu
pohitali s darom pokloniti se.
Gledao sam Getsimansku baštu,
ocrnjenu strašću i izdajom.
Svjetu lampu lud vjetar ugasi!
Mi vidimo na plodnim njivama
đe se grdno trnje rastićilo,
hram Omarov đe se povisio
na svešteni osnov Solomonov,
đe Sofija za konjušku služi.
Smiješna su svojstva naše zemlje,
punana je ludijeh premjenah.
Priroda se svakolika pita
sunčanijem čistijem mlijekom;
u plamen se i ono pretvara,
danas žeže što juče njivljaše.
Kolijevke kakve bi trebale
ne imadu sve naše rijeke;
vidimo li mi ova strašila
đe pustoše nemilosrdno zemlju?
Vreme zemno i sudbina ljudska,
dva obraza najviše ludosti,
bez poretka najdublja nauka,
sna ljudskoga đeca al' očevi,-
je li ovo pričina uprava
kojoj tajnu postić ne možemo?
Je l' istina e ovo ovako,
al' nas oči sopstvene varaju?
Ište svijet neko djeistvije,
dužnost rađa neko popečenje,
obrana je s životom skopčana.
Sve priroda snabd'jeva oružjem
protiv neke neobuzdne sile,
protiv nužde, protiv nedovoljstva:
oštro osje odbranjuje klasje,
trnje ružu brani očupati;
zubovah je tušte izoštrila,
a rogovah tuste zašiljila;
kore, krila i brzine nogah,
i cijeli ovi besporeci
po poretku nekome sljeduju.
Nad svom ovom grdnom mješavinom
opet umna sila toržestvuje;
ne pušta se da je zlo pob'jedi,
iskru gasi, a zmiju u glavu.
Muž je branič žene i đeteta,
narod branič crkve i plemena;
čest je slava, svetinja narodnja!
Pas svakoji svoje breme nosi;
nove nužde rađu nove sile,
djeistvija naprežu duhove,
stjesnenija slamaju gromove;
udar nađe iskru u kamenu,
bez njega bi u kam očajala.
Stradanje je krsta dobrodjetelj;
prekaljena iskušenjem duša
rani t'jelo ognjem elektrizma,
a nadežda veže dušu s nebom
kako luča s suncem kapljicu.
Što je čovjek, a mora bit čovjek!
Tvarca jedna te je zemlja vara,
a za njega, vidi, nije zemlja.
Je li javje od sna smućenije?
Ime česno zasluži li na njoj,
on je ima rašta polaziti;
a bez njega- u što tada spada?
Pokoljenje za pjesnu stvoreno,
vile će se grabit u vjekove
da vam v'jence dostojne sapletu;
vas će primjer učiti pjevača
kako treba s besmrtnošću zborit!
Vam' predstoji preužasna borba:
pleme vi se sve odreklo sebe
te crnome rabota Mamonu!
Pade na njem kletva beščestija.
Što je Bosna i po Arbanije?
Vaša braća od oca i majke;
Svi ujedno i dosta rabote.
Krst nositi vama je suđeno
strašne borbe s svojim i s tuđinom!
Težak v'jenac, al' je voće slatko!
Voskresenja ne biva bez smrti.
Već vas viđu pod sjajnim pokrovom,
čest, narodnost đe je vaskresnula
i đe oltar na istok okrenut,
đe u njemu čisti tamjan dimi.
Slavno mrite, kad mrijet morate!
Čest ranjena žeže hrabra prsa,
u njima joj nema bolovanja.
Porugani oltar jazičestvom
na milost će okrenut nebesa!
Serdar Ivan

Ti nijesi slijep, Igumane,
kad si tako mudar i pametan.
Budale su s očima slijepe,
koje vide, a zaludu vide;
trebaju im za proste potrebe,
ka ostaloj isto životini.

Serdar Vukota

A misliš li, serdare njeguški,
da bi bio ovakvi s očima?
Pjesna dobra spava u slijepca,
pogled smeta misli i jeziku.
Mož' obisti kad što hoćeš pričat:
kad pričanju tvome pokaže se
stvar sasvijem protivna pred oči.
slast i silu izgubi pričanje,
um se smuti, a jezik zaplete;
češće ne znaš što si htio reći.
A slijepcu oči ne smetaju,
no se drži sve jednoga puta,
ka pjan plota kada se prihvati.

Njegoš je bio verski i svetovni poglavar srpskog naroda u Crnoj Gori.

Njegova dela i danas žive i značajan su deo crnogorskog ali i srpskog kulturnog nasleđa. Njegovo najslavnije delo je svakako “Gorski vijenac”, koje je u Beču ocenjeno kao „manuskript genijalnog tvorca“. Ne manje genijalna su i dela “Luča mikrokozma”, “Ogledalo srpsko” i “Lažni car Šćepan Mali”.

Rođen kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I i Ivane Proroković, na krštenju je dobio ime Radivoje pod kojim je u narodu bio poznat i kasnije kao vladika Rade. Po zavladičenju on se potpisivao samo svojim kaluđerskim imenom Petar i prezimenom Petrović. Međutim, u narodu nije bio poznat kao vladika Petar, nego upravo kao vladika Rade.
Kad je došao na vlast, odmah je počeo da uvodi red i modernizuje društvo i državu. Podizao je škole, osnivao sudove, pravio puteve, uveo porez...Nailazio je na brojne otpore u patrijarhalnom društvu u kom je vladala krvna osveta. Umro je od grudne bolesti 10. oktobra 1851. na Cetinju, a po želji svojoj, sahranjen je na Lovćenu.

Matija Bećković za Njegoša kaže da je bio najveći srpski pesnik i najznačajniji vladika SPC, posle Svetog Save. “Imao je 17 godina Rade kad je postao Petar, onoliko koliko je imao Rastko kad je postao Sava”, rekao je jednom prilikom Bećković.

“I posle svih odgonetanja tajna njegove pojave ostaje bez konačnog odgovora. Čovek čoveku tajna je najviša i ko to zna, to je najviše što čovek može znati. Sam Njegoš nije znao kakvu tajnu je nosio i prenosio...i Njegošu tajna Njegoš je najviša”, kaže akademik Bećković.

U slavu Njegoša i njegovog velikog dela danas vas podsećamo na bisere koje je iznedrio ovaj veliki um:

Čašu meda jošt niko ne popi,

što je čašom žuči ne zagrči;

čaša žuči ište čašu meda,

smiješane najlakše se piju.

U dobru je lako dobar biti,

na muci se poznaju junaci!

Ćud je ženska smiješna rabota!

Ne zna žena ko je kakve vjere;

stotinu će promijenit vjerah

da učini što joj srce žudi.

Ko na brdo, ak i malo, stoji

više vidi no onaj pod brdom.

Oči zbore što im veli srce.

Teško zemlji kuda prođe vojska.

Tvrd je orah voćka čudnovata,

ne slomi ga, al zube polomi!

Svak je rođen da po jednom umre,

čast i bruka žive dovijeka.

Udri vraga, ne ostav mu traga,

ali gubi obadva svijeta.

Bič sam božji za tebe ispleten

da se stavljaš šta si uradio.

Bez muke se pesma ne ispoja

bez muke se sablja ne sakova.

Blago tome ko dovijeka živi

imao se rašta i roditi.

Vuk na ovcu svoje pravo ima

ka tirjanin na slaba čoeka;

al tirjanstvu stati nogom za vrat;

dovesti ga k poznaniju prava,

to je ljudska dužnost najsvetija!

Mlado žito, navijaj klasove,

pređe roka došla ti je žetva.

Neka bude borba neprestana,

neka bude što biti ne može.

Na groblju će iznići cvijeće

za daleko meko pokoljenje.

Med za usta i hladna prijanja,

a kamoli mlada i vatrena.

Kome zakon leži u topuzu,

tragovi mu smrde nečovještvom.

Usred podne da ga čovjek sretne,

sva bi mu se koža naježila

Pokoljenje za pjesnu stvoreno

vile će se grabit o vjekove

da vam vjence dostojne sapletu

vaš će primjer učiti pjevača

kako treba s besmrtnošću zborit.

Slavno mrte, kad mreti morate.

Svijet je ovaj tiran tiraninu

a kamoli duši blagorodnoj.

Zdravo tvoja glava na ramena,

ti ćeš pušku drugu nabaviti

a u ruke Mandušića Vuka

biće svaka puška ubojita.

U dobru je lako dobar biti,

na muci se poznaju junaci!