Trenutak u vremenu: Jeste li kada vidjeli zaleđene talase?



Zaleđeni talas, prizor kakav se rijetko viđa, zabilježio je protekle sedmice fotograf Jonathan Nimerfroh.

“Kada sam vidio more i pučinu primjetio sam nešto prilično bizarno”, kazao je Nimerfroh.

“Nisam mogao da vjerujem, djelovalo je kao da se talasi kreću u usporenom snimku.”


Fotograf je kazao kako je očekivao talase na moru, zbog jakog vjetra koji je tih dana puhao. Ali umjesto velikih vodenih zidova dočekali su ga mali talasi čiji su vrhovi brega bili zaleđeni.

Fotografije su nastale na obali ostrva Nantucket odakle je i sam Nimerfroh.

Riječ je o ostrvu u okviru američke savezne države Massachusetts, površine svega 124 kilometra kvadratna. Zajedno sa još dva manja ostrva i istoimenim gradom, ovo ostrvo čini okrug Nantucket, koji naseljava desetak hiljada stanovnika.

Jedinstveni prirodni fenomen: Pustinja u sred ledenog Sibira



Samo 40 kilometara od ledenjaka Kodar u Transbajkalskoj regiji, u neposrednoj blizini snijegom prekrivenih planina i nepregledne tajge ispunjene plavim jezerima i velikim poljima leda, nalazi se svijetlo žuta tačka poznata kao Chara Sands. Duga oko 10 i široka 5 km, ova pustinja koja se nalazi u sred Sibira ima dine visoke čak i do 30 metara.



Pustinja je izuzetan i jedinstven prizor, ne samo zbog toga što se nalazi na lokaciji gdje je nemgoće i zamisliti pustinju i što je okružena planinama prekrivenim snijegom, već zato što je i sama često okovana ledom.



“Kontrast se čini nemogućim: kao da je priroda postavila nevjerojvatan muzej na otvorenom, prikazujući prirodne karakteristike sa sjevera i juga jedne pored drugih.” – Rusko geografsko društvo



Chara Sands je nastao tokom Muruktin (Zyrian) razdoblja glacijacije prije oko 100 – 55 hiljada godina kada se formirala delta ispred glečera i gdje je nastalo manje jezero. Nakon toga voda je nestala, a erozija stvorila pijesak koji je vjetar nosio (uglavnom) u sjeverozapadnom smjeru gdje su se i formirale velike dine.



pixelizam.

Ljepote zaleđenog svijeta: Prugaste sante leda




Ledenjak (santa leda) je veliki komad slatkovodnog leda koji se odlomio od glečera i koji slobodno pluta u otvorenim vodama. Poznati su po svojoj veličini i izgledu, ali samo rijetki imaju pruge koje se formiraju tako što se sante leda tope i onda opet naglo zamrznu.



Plave pruge često nastaju kada se pukotina u ledu ispuni vodom i zamrzne toliko brzo da se mjehurići kisika ne stignu formirati. Zelene pruge se formiraju kada se pukotine ispune slanom vodom, a smeđe, crne i žute kada ledenjak ‘pokupi’ komade zemlje ili stijena na putu prema moru.



pixelizam

Nevjerojatni oblici koje nova formacija oblika čini doslovno su 2009. natjerali znanstvenu zajednicu da prvi puta nakon 1951. godine mijenjaju internacionalni atlas oblaka i dodaju posve novi oblik s nazivom Asperatus.
 
Ovi oblaci se pojavljuju prije velikih oluja i to najčešće u Velikoj Britaniji i Novom Zelandu. Što točno stvara ovako senzacionalne oblike nije u potpunosti poznato, pa su tako neki istraživači uvjereni da ovo zapravo i nije vrsta oblaka već isključivo fenomen olujnog neba.

Kako još nije prepoznat uzročnik svega teoretičari zavjere su uvjereni da je sve nuspojava djelovanja HAARP mašinerije ili pak vidljiv primjer brojnih promjena kroz koje prolazi planet prije 2012. godine.








Autor Ratko Martinović

Veliki misterij: Nitko nema pojma gdje im nestaje jezero

SAD GA IMA, SAD NEMA: Svake se zime jezero u Oregonu izlije u rupu kao u odvod na kadi. Kamo slatka voda iz jezera nestaje, znanstvenici još nisu otkrili



Veliki misterij: Nitko nema pojma gdje im nestaje jezeroScreenshotJezero u proljeće i ljeto, a zimi se isprazni i postaje livada

Većinu godine, jezero izgleda kao i svako drugo, ljudi se kupaju ili love ribu, no zimi jezero otječe iz dana u dan.
Dok se čuje žuborenje slapa, 'Izgubljeno jezero' na dnu otkriva pokoji kajak i stari automobil. No slapa u jezeru nema, a ono svake zime nestaje niz rupu promjera tri metra.



Američke znanstvenike ne zbunjuje kako jezero nestaje nego gdje ono točno završava.
- Rupa je ondje oduvijek - kazala je Jude McHugh, glasnogovornica Willamette National Foresta, gdje se misteriozno jezero nalazi.
I dok za rupu gotovo nitko nema objašnjenje, geolozi tvrde da je vulkanski krajolik kriv za nestanak slatke vode. Oni vjeruju da su ispod jezera tuneli kojima je prolazila lava. Kako se lava hladila, tako je prostor kojim je prolazila bivao sve čvršći i formirao goleme cijevi kroz koje sada prolazi voda.
Bezuspješno pokušavaju zaustaviti istjecanje jezera 'niz odvod'
No kamo ona ide, nisu sigurni, a McHugh pretpostavlja da odlazi u podzemni spremnik vode iz koje izviru izvori u Kaskadnom planinskom lancu, ali to nije službeno potvrđeno.

- Ljudi su već godinama pokušavali zaustaviti istjecanje jezera ‘niz odvod’. Bacali su aute, motore i ostali otpad na rupu, ali to može samo pogoršati stvar - tvrdi McHugh jer, kaže, tako bi jezero moglo poplaviti okolne ceste.



(24sata.hr)

Svjetlosni Stubovi, rijedak prirodni optički fenomen



Svjetlosni Stubovi, rijedak prirodni optički fenomen


Svjetlosni Stubovi su rijedak vizualni prirodni fenomen koji se stvara tako što se svjetlo reflektuje od ledene kristale u vazduhu. Svjetlo može doći od Sunca (obično kada zalazi), u kojem slučaju se pojava naziva sunčani stub ili solarni stub. Izvor svjetla može biti i Mjesec, kao i umjetna svjetla, poput ulične rasvjete.
Iako izgledaju kao čvrsti stubovi, ovo je ipak samo prirodna optička varka vidljiva samo iz određenih uglova posmatranja.

Otok Zmija – Ilha de Queimada Grande


Ilha Grande de Queimada, jednostavno poznatiji kao Otok Zmija – dom je jednoj od najotrovnijih vrsta zmija na svijetu – Zlatnoj zmiji (Bothrops insularis).
Naravno, sama činjenica da negdje na nekom otoku žive otrovne zmije i nije nešto novo, ali ono po čemu se ovaj otok izdvaja jeste to što ovdje na svaki kvadratni metar dođe po jedna otrovna zmija!
Zlatne zmije (Bothrops insularis) su svrstane među najopasnije, najubojitije i najotrovnije zmije svijeta. Narastu samo oko 45 cm, a njihov ugriz je toliko snažan da jednostavno istopi meso oko rane. Njihov otrov izaziva otekline, bol, mučninu i povraćanje, modrice, povraćanje krvi, krv u urinu, unutarnja krvarenja, zatajenje bubrega, krvarenja u mozgu i teške nekroze mišićnog tkiva.
Zlatne zmije su čak pet puta otrovnije od njihovih rođaka (Bothrops atrox) koji žive na glavnom kopnu!

Upravo zbog ogromnog broja ovih opasnih zmija na otoku (1 zmija na svaki kvadratni metar) Brazilska Mornarica je strogo zabranila pristup istom. Jedini izuzetak mogu biti naučne ekspedicije sa posebnim dozvolama, kao i Brazilska Mornarica koja je zadužena za održavanje svjetionika na otoku.
Iako ovdje živi između 2.000 i 4.000 Zlatnih zmija, one su ipak ugrožena vrsta, jer je ovaj otok jedino mjesto na svijetu gdje se one još mogu pronaći. Jedna prirodna ili ljudski izazvana katastrofa bi mogla u potpunosti izbrisati ovu vrsu. Zapravo, ljudi su to već jednom i (neuspješno) pokušali tako što su izazvali požar na otoku…
Nedavne studije su pokazale da bi otrov ovih zmija mogao biti od velike medicinske koristi ljudima. Ovakva istraživanja su dovela do toga da se zmijama pruži još bolja zaštita, a čak postoji i namjera da se i posebno uzgajaju, ‘za svaki slučaj’.

Republika Mauricijus: Zemlja od sedam boja

Zemlja od sedam boja, mala regija u blizini sela Chamarel, Republika Mauricijus, je geološko čudo i glavna turistička atrakcija Mauricijusa. Ova relativno mala površina od oko 7500 metara kvadratnih sastoji se od pješčanih dina obojenih u sedam različitih boja.
Pijesak se formirao raspadanjem i miješanjem vulkanskih stijena (bazalt) sa glinom, a dva glavna elementa u ovoj mješavini tla, željezo i aluminij, odgovorni su za crvenkastu i plavu / ljubičastu boju. Različite nijanse boje su se stvorile kao posljedica hlađenja vulkanskih stijena na različitim vanjskim temperaturama.

Neobično svojstvo ovog pijeska je da se taloži u različitim slojevima što rezultira miješanjem boja i nadrealnim izgledom zemljišta. Čak i ako uzmete samo šaku ovog pijeska u ruku, dobit ćete spektar boja. Uzrok njihovog spontanog odvajanja još uvijek nema zvanično naučno objašnjenje. Još jedna zanimljiva stvar je ta da dine nikada ne erodiraju, unatoč obilnim tropskim kišama.
Mjesto je postalo jedno od glavnih turističkih atrakcija Mauricijusa još od 1960. godine. Danas, dine su zaštićene drvenom ogradom i posjetitelji se ne smiju penjati na njih, a u turističkim trgovinama moguće je kupiti i male ‘cijevi’ ispunjene šarenim pijeskom.
Zemlja od sedam boja je samo još jedno od mnogih prirodnih umjetničkih dijela.

Foto: Wikimedia Commons

27. 07. 2015.
U netaknutoj prirodi Minesote krije se pravi dragulj: misteriozni podzemni putevi koji ka nepoznatom sprovode vodu čuvenog vodopada zloslutnog imena.
Reka Brule, koja izvire iz jezera Vista, a njen tok dugačak je oko 65 kilometara. U jednom delu svog toka, ona se račva – njen istočni deo nastavlja ka jezeru Superior, a zapadni se sliva vodopadom poznatim pod imenom Đavolji čajnik.
Ovaj vodopad nije posebno visok – mlaz je dugačak tek nešto više od tri metra, a ono što ga čini posebnim jeste njegova sudbina. Naime, ona je nepoznata: niko ne zna šta se dalje dešava s vodom reke Brule.

Stručnjaci veruju da voda izvire negde ispod jezera Superior, ali takva tačka do sada nije pronađena. Otkad je otkrivena neobična priroda Đavoljeg čajnika, naučnici i oduševljeni turisti su niz vodopad bacali farbu koja boji vodu, ping-pong loptice i druge predmete, ali do danas nijedan od njih nije pronađen.

Zagovornici druge teorije tvrde da se pre više miliona godina, u trenutku dok su se tek okamenile stene vodopada, ispod ovog mesta formirala cev niz koju se slivala lava. Ni ova teorija nije bez mane: Đavolji čajnik je formiran od riolita, vulkanske stene koja se sastoji od kvarca, sanidina, plagioklasa, biotita i ponekad amfibola i piroksena. Kako naučnici ističu, kanali lave se nigde na svetu – koliko je poznato – nisu formirali u riolitu.



National Geographic

Najelektričnije mesto na svetu udari 250 munja godišnje

Ako mislite da grom nikad ne udara dva puta na isto mesto, niste bili blizu jezera Marakaibo u Venecueli.


Reuters
Mesto gde se reka Katatumbo susreće s jezerom Marakaibom = mesto s najvećom koncentracijom munja na svetu (Foto: Ilustracija)

Čak hiljadu puta za sat vremena sevnu munje iznad jezera Marakaibo. Takav fenomen nosi nekoliko različitih naziva, poput svetionik Marakaibo, Katatumbo munje ili "večna oluja". Na mestu gde se reka Katatumbo susreće s jezerom Marakaibom u proseku je 260 olujnih dana u godini, dok po kvadratnom kilometru ovde udari 250 munja tokom godine.

Zbog toga je jezero prozvano mestom s najvećom koncentracijom munja na svetu, zbog čega je i završilo u Guinisovoj knjizi rekorda.


Oluje svoj vrhunac dosežu u oktobru, kad se iznad Katatumbe može videti u proseku 28 munja svakog minuta, a noćno nebo je redovno osvetljeno po devet sati zbog hiljadu munja koje stvaraju prirodni elektricitet.

Budući da dosad nije potvrđena nijedna naučna teorija zbog čega ovde nastaju munje, Katatumbov 'lajt šou' se pripisuje moćnoj kombinaciji topografije i vetrova.

- Pojavu tolikog broja munja moguće je povezati s terenom, odnosno zbog kombinacije padina planinskih lanaca i zakrivljene obale. Nepravilan teren može da doprinese generisanju vetrova i grejanju ili hlađenju što može da prouzrokuje nastanak oluje - objašnjava dr. Danijel Sesil iz Globalnog hidrološkog i klimatskog centra za munje.

Katatumbo munje toliko svetle da se mogu opaziti čak i s udaljenosti od 400 kilometara, pa su mornarima nekada služile i kao sredstvo navigacije.

Metereološke podatke 17 godina prikuplja i snima satelit Tropical Rainfall Measuring Mission (TRMM), zajednički projekt NASA-e i japanske agencije za istraživanje vazdušnog prostora koji ima postavljene senzore za snimanje munji na tropskom nebu. Pomoću prikupljenih podataka naučici su izradili karatu svetskih “najmunjevitijih“ mesta.

Sve do tada, planinsko selo Kifuka u Kongu u središnjoj Africi smatralo se "najelektričnijim mestom" na setu. Tamo, naime, bljesne 158 munja po kvadratnom kilometru svake godine.

Ali, prema zvaničnim podacima NASA-e iz prošle godine, dolina Bramaputre daleko u istočnoj Indiji ima najveći procenat munjevitih aktivnosti u vremenu između aprila i maja tj. na početku sezone monsuna, piše BBC.

- Nova generacija meteoroloških satelita izuzetno je uzbudljiva. U narednih pet godina, planirano je mapiranje munja na nekoliko različitih geostacioniranih satelita smeštenih iznad različitih delova sveta. Oni će nam omogućiti kontinuirana merenja nevremena s grmljavinama umesto kratkih snimaka koje smo dobijali s prethodnih satelita - kaže dr. Sesil.

vesti-online.com

Na nebu iznad Kostarike nedavno je snimljen neobičan meteorološki fenomen. Građane je zadivila i zaintrigirala spektakularna skupina osvetljenih oblaka oivičena spektrom boja.

Bizar | Jutarnji.hr |


foto: instagram

Zabeležena je u utorak poslepodne u mnogim kostarikanskim gradovima. Scena koja je neke asocirala na filmove katastrofe viđena je na kostarikanski Dan nezavisnosti, a upravo je u istoimenom američkom SF filmu dolasku vanzemaljaca na našu planetu prethodilo radikalno komešanje oblaka na nebu.

“Bili smo u lunaparku s našim sinom Arijelom kada smo primetili neobičan oblak. Ariel je odmah uzeo kameru i počeo da snima. Bili smo zadivljeni. Pojma nismo imali šta je to bilo, nikada pre nismo videli nešto slično”, izjavio je Džoi Petit.

Premda su korisnici društvenih mreža iznosili čitavu lepezu teorija kojima su nastojali definisati nesvakidašnju nebesku pojavu, spominjali su i vanzemaljce, stručnjaci kažu da je reč o izuzetno retkom meteorološkom fenomenu poznatom po nazivu 'iridescencija oblaka'.

Do stvaranja duginih boja došlo je zbog loma sunčevih zraka nakon njihovog konakta s kapljicama vode i ledenim kristalima unutar oblaka.



b92

Očaravajući Undulatus asperatus oblaci



Prekrasni undulatus asperatus oblaci izgledaju kao uznemireno more na nebu, dezorijentirajući prizor koji se rijetko viđa i o kojem se još uvijek jako malo zna.

Osnivač Cloud Appreciation Society-ja, Gavin Pretor Pinney, je osoba odgovorna za skretanje pažnje Kraljevskom meteorološkom društvu na ovu neobičnu formaciju oblaka, kojem je i predložio da bi se isti mogli svrstati u potpuno novu kategoriju.




Nakon toga, Gavin je prezentovao podatke UN-ovoj Svjetskoj meteorološkoj organizaciji u Ženevi koja još uvijek nije odlučila da li treba da osvježi svoj Međunarodni Atlas Oblaka koji je posljednji put updateovan prije 50-ak godina. Undulatus asperatus oblaci svakako zaslužuju pažnju, a naučnici trenutno proučavaju njihovo formiranje i utjecaj na klimu. Iz Svjetske meteorološke organizacije poručuju da je vrlo moguće da će ovi oblaci zvanično postati najmlađi klasificirani oblaci do 2015. godine.




pixelizam.